Kompetencije djece za

svjedočenje
-psihologija djece i
maloljetnika -
Olga Lola Ninković, dipl.psihol.,psih.th.
Teslić, juni 2015
Edukacija edukatora
 Sadržaj:
• I dio
• Pamćenje
• Pažnja
• Emocije
• Seksualnost
• Govor i komunikacija
• Moralnost
• Sugestibilnost
• II dio
• Retraumatizacija i stigmatizacija
• Praksa saslušanja
• Psihološka podrška
 Pamćenje
1.Valorizacija • Vremenski interval
2.Namjera
3.Motiv 2.g 2-3 ned.
Radno/operativno 3.g 4-5.mj
pamćenje
4.g 1 god.
8.mj –jedan element
2.g - dva elementa
Dugoročno pamćenje
3-5.g
 Traumatsko pamćenje
• Pojačana sposobnost retencije istovremeno
snažni mehanizmi odbrane (disocijacija).
• Kod djece traumatsko pamćenje pod uticajem
saznajnih sposobnosti (nerazumijevanje
događaja).
• Fokus na centralni događaj.
• Kod više traumatskih iskustava djeca se uvijek
vraćaju na jedan događaj, onaj koji najbolje
pamte (prvo, poslednje ili najtraumatičnije
iskustvo)
 Pamćenje kod djece
PREPOZNAVANJE je najjednostavniji oblik
sjećanja.
SPONTANO SJEĆANJE na događaj
moguće je kod adolescenata i starije
djece.
Otvorena pitanja pogodna su za djecu od
12 godina, dok su direknta/specifična
pitanja pogodna za djecu ispod 12 godina.
 Pamćenje
Djeca predškolskog uzrasta mogu da imaju
kapacitet upamćivanja kao odrasli. Problem
nastaje zbog toga što:
- djeca ne obraćaju pažnju na detalje koji su
relevantni odraslim osobama,
- nisu u stanju da ispričaju iskustva koja ne
razumiju ili nemaju dovoljno znanja o njima,
- dijete nema jezičkih/vokabularnih kapaciteta da
ih opiše
- vrijeme devalvira dječiju sposobnost sjećanja.
 Pažnja
• Usmjerenost mentalne aktivnosti na određeni sadržaj.
• AKTIVNA (voljna, usmjerena)
• PASIVNA (nevoljna, spontana)
• KONCENTRACIJA –sposobnost dužeg održavanja pažnje
• DISTRAKTIBILNOST-lako ometanje pažnje
• VIGILNOST-pomijeranje mentalne aktivnosti sa 1 na 2
sadržaj
• TENACITET- usresređivanje mentalne aktivnosti na neki
sadržaj

3.g 4-5.g 6-10.g 10-12.g

15.min 20-25.min 30-45.min do 60.min
 Emocije
PRIMARNE (pod SLOŽENE (pod uticajem
uticajem sazrijevanja i socijalizacije)
učenja)
Strah Krivica, Stid,Osjećaj
Ljutnja uprljanosti, Kajanje
Tuga Prezir, Mržnja,Zavist,
Gađenje Sažaljenje
 Karakteristične emocije kod
zlostavljane djece
• STID- izražena kod djece osnovnoškolskog uzrasta
• LJUTNJA- karakteristična za dječake žrtve
• ANKSIOZNOST- karakteristična za djevojčice pubertetske
dobi
• GAĐENJE- reakcija na oralni seks
• DEPRESIJA- karakteristična kod žrtva koje su u
emotivnom odnosu sa zlostavljačem
• KRIVICA/SAMOOPTUŽIVANJE - najčešće prisutan osjećaj
kod žrtva seksualnog zlostavljanja
• STRAH- dijete je povrijeđeno i prijećeno mu je od strane
zlostavljača
 Emocije kod djece
• Površinske po načinu izražavanja
• Češće se javljaju
• Brzo se smjenjuju
• Kratko traju
• Snažne
 Emocionalne reakcije kod
djece
• Djeca u stanju da emocionalno reaguju na
pojave, ali i da registruju emocije odraslih preko
njihovih neverbalnih kanala.
• Djeci je teško da interpretiraju i objasne
emocije.
• Emocionalna reakcija djeteta ne mora uvijek biti
povezana sa primarnim traumatskim iskustvom.
• Izostanak očekivane emocionalne reakcije je
takođe reakcija na povredu koju je pretrpjelo
dijete.
 Dječije shvatanje seksualnosti
Do 3.g Javlja se svijest o postojanju genitalija, genitalna igra, pokazivanje
Oralano-Analna genitalija.Mastrubacija između 1. i 3.g prati je osjećaj ponosa i
faza potreba za pokazivanjem.

3-5/6.g Interesovanje za polne razlike-formiranje polnog identitata.Dječija

Falusna faza seksualnost postaje društvena, igre uključuju drugu djecu. Oko 5/6.g
javlja se svijest o soc.ograničenjima seksualnog ponašanje i dijete
počinje da se stidi.
6-12.g Period mirovanja u seksualnom sazrijevanju, ali buran u drugim
Faza latencije sferama. Izbjegava se suprotni pol, ali se intenzivira druženje sa
vršnjacima istog pola. Nema interesovanja za funkcije genitalija i
anatomiju ljudskog tijela. Scene seksa ili pra-scene izazivaju
odvratnost i gađenje.
Od 12.g Javlja se svijest o seksualnosti, povezivanja emocija i seksualnosti.
Gentalna faza Budi se seksualni nagon, zadovoljstva predstavljaju heteroseksualni
odnosi. Rana seksualna iskustva ne uključuju druge, prva iskustva su
na nivou samozadovoljavanja.
 Seksualnost kod djece
• Djeca su seksualna bića, ali postoji bitna razlika
u dječijoj i zreloj seksualnosti po doživljavanju i
shvatanju.
• Traumatski simptomi seksualnog zlostavljanja u
pravom simislu javljaju se tek u pubertetu kada
se javlja i svijest o seksualnosti.
• Područja tijela koja su povezana sa seksualnosti
istovremeno su povezana sa njegom, ljubavlju,
bliskošću, osjećajem sigurnosti, osjećajem
granica o sopstvenom tijelu u ranom djetinstvu i
zbog toga zlostavljanje ima dubog simbolički
značaj jer predstavlja antitezu svega dobrog.
 Govor i komunikacija
• U toku saslušanja djeca komuniciraju
isključivo sa odraslima i tu nastaju dva
problema:
-da dijete ne razumije odraslog i
-da odrasli ne razumije dijete.
Nalazi ukazuju (Reich, 1998) da postoji čak
sedam mogućih odnosa između dječijih
značenja i značenja riječi koje iste riječi
imaju za odrasle.
 Govor i komunikacija
• Dijete na uzrastu od 3 godine ima kapacitet za
komunikaciju i može jednostavnim jezikom da
opiše događaj.
• Djeca na uzrastu 6-7 godina u stanju su da
koriste gramatička pravila i složene rečenice.
• Djeca na uzrastu od 10-12 godina mogu da
opišu vrijeme, trajanje, odrede sukcesiju, broj
događaja. Na ovom uzrastu vladaju vremenom,
kalendarom i mjerama za visinu, dužinu,
težinu...
 Govor i komunikacija
• Treba imati u vidu da saslušanje djeteta u ustanovama
nije prirodna sredina za dijete.
• Djetetu se mora prilagoditi i riječnik i stil komunikacije.
• Sa dijetetom treba pričati jednostavno bez upotrebe
zamjenica i stranih riječi.
• Imati u vidu da dijete odgovara na onaj dio pitanja koji
razumije što može dovesti do zbunjujućih odgovora, te je
dobro provjeriti da li dijete razumije šta ga pitamo.
• Obratiti pažnju na neverbalni govor, naročito kod mlađe
djece. Za djecu do 6-7 godina dobro je koristiti pomoćna
sredstva kao što su crteži, lutke...
Najčešći problemi psihološkog
porijekla u govoru kod djece
• Nejasan govor (trema, strah,
zbunjenost)
• Zamuckivanje (navala jakih emocija ili
neslaganja tempa mišljenja i govora)
• Mucanje (emocionalna nestabilnost kao
posljedica stresa ili traume)
 RAZVOJ MORALNOST
I Pretkonvencionalni stupanj (4-10g)
-orjentacija na kaznu i nagradu
II Konvencionalni –konformistički
stupanj (od 10 g.)
-moralnost opredjeljena prema autoritetu, dobro je
ono što se dopada drugima/većini
III Postkonvencionalni stupanj
-autonomni moralni prinicipi nezavisni od
autoriteta ili grupe
 MORALNOST –NALAZI
- Djeca ne lažu više nego odrasli. Glavna motivacija za laganje kod
djece je strah.
- Već na uzrastu od 3-4 godine djeca su u stanju da razlikuju istinu od
laži i da razumiju da na sudu treba da govore istinu (Myers, 1997)
-Djeca već u uzrastu od 5 godina razumiju potrebu da govore istinu.
Govoriti istinu za njih znači govoriti ono čega se sjećaju. Dobra
instrukcija je :“Ispričaj čega se sjećaš?”
-Školska djeca razumiju i potrebu utvrđivanja činjenica i u stanju su da
razumiju osnove istražnog i sudskog postupka.
-Nasilje za djecu predstavlja ekstremno neprijatno i neprihvatljivo
iskustvo, tako da će imaju tendenciju da negiraju taj događaj, prije
nego da daju lažni iskaz o tome šta se dogodilo.
 Sugestibilnost djece
• Djeca nisu ni manje ni više podložna sugestiji u odnosu
na odrasle. Čak i mala djeca mogu da odole sugestiji.
• Djeca mlađa od 6 godina su sugestibilnija u odnosu na
stariju djecu. Sugestibilnost djece na uzrastu od 10
godina slična je sugestibilnosti odraslih.
• Sugestibilnost djece povećava se ispitivanjem od strane
autoriteta (osoba u uniformi) , te ispitivanje u
zastrašujućoj i prijetećoj situaciji. Prevazilazi se
izbjegavanjem sugestibilnih pitanja.
• Djeca rijetko ili nikada ne lažu o činjenicama, ono što
može biti problematično jeste dječija interpretacija
činjenica koja je najčešće pod uticajem odraslih.
Provjeriti pitanjem: “Kako to ti znaš?”
 Sugestibilnost pojačava
-Optužujući ton ispitivača
-Pristrasnost ispitivača
-Ponovljena sugestija
-Ponovljeno pitanje
-Opetovano prepričavanje događaja različitim licima
-Protok vremena
-“Logična” sugestija
-Specifične psihofizičke i individualne karakteristike djeteta
-Nedostatak podrške
-Što je dijete mlađe
 Vodič za pitanja
(Anderson i sar.,2010)
Uzrast KO? ŠTA? GDJE? KADA? Struk. Det. Kontekst

Razlikuje
3 + + istinu od laži
Razumije
4-6 + + + potrebu da
govori istinu
Razumiju
7-8 + + + + potrebu
utvđivanja
činjenica
Razumiju
9-10 + + + + + osnove
istražnog i
11-12 + + + + + + sudskog
postupka
 Retraumatizacija i stigmatizacija
djece u krivičnom postupku
• Prepričavanje proživljene traume nužno dovodi do
retraumatizacije.
• Svaka dječija reakcija (izostanak reakcije) je normalan
traumatski odgovor na nenormalnu situaciju.
• Reagovanje djece je pod uticajem razvojnog nivoa
djeteta i reakcija drugih na ono što mu se desilo.
• Djeca i adolescenti manifestuju elastičnost u periodu
poslije traumatskog iskustva, kada se radi o jednom
incidentu.
• Osnovna karakteristika traume je odsustvo kontrole i
osjećaj bespomoćnosti.
 Stresni aspekti svjedočenja za
djecu
• Opetovano prepričavanje događaja
• Način izražavanja/rječnik
• Pitanja koja nadilaze djetetov stupanj razvoja
• Nebitna pitanja
• Brza pitanja
• Višestruka pitanja
• Ponavljanje pitanja
• Prekidanje djeteta u odgovoru
• Insistiranje na specifičnim detaljima događaja
• Insistiranje na tačnom vremenu
• Insistiranje da dijete odredi sukcesiju događaja
• Pitanja o seksualnoj prošlosti
 Stigmatizacija
• Formalna stigmatizacija –formalno priznanje
kroz sudski postupak zadovoljava potrebu žrtve
da joj se vjeruje i da se sa njom saosjeća.
• Neformalna stigmatizacija - dolazi od okoline
(prijatelji, komšije, vršnjaci, mediji) ima
negativne efekte na žrtve i kod djece može
snažno uticati na razvoj identiteta. Najčešće
posljedice su povlačenje i izolacija.
 Intervencije
• Reflektovanje /“Djeluješ mi uplašeno dok...”
• Validacija i normalizacija osjećanja
/“Normalno je da se bojiš u takvoj situaciji...” ;”I
odrasli plaču kada se nađu u sličnoj situaciji”.
• Afirmacija /”Odlično, a sad mi reci...”
• Minimalno verbalno odobravanje
• Rezimiranje
• Neverbalna podrška
 Psihološka priprema i podrška
• Stručnjaci pomagačkih profesija u pravosuđu
zaposleni su u Odjelima za podršku svjedocima
(Zakon o zaštiti svjedoka u krivičnom postupku
(Sl.glasnik 48/03) i kao stručni savjetnici (Zakon
o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima
u krivičnom postupku (Sl.glasnik 13/10)
• Uloga je dvojaka;
Svjedok/žrtva: smanjiti negativne posljedice
svjedočenja
Sud/Tužilaštvo:otkloniti prepreke za davanje iskaza
 Osnovni prinicipi rada
• Rad psihologa ni u jednom segmetu ne
ulazi u sadržaj iskaza koji će svjedok dati
pred sudom/tužilaštvom već se isključivo
odnosi na procjenu psihičkog stanja i
potreba.
• Mišljenje koje psiholog Odjela za podršku
svjedocima i stručni savjetnik dostavlja
tužilaštvu ili sudu nije vještačenje.
 Koju vrstu podataka sudije i tužioci
mogu očekivati:
• Socijalna anamneza /Podaci o roditeljima/starateljima,
školovanju, uslovima života, socijalnom ponašanju i
interesima. Informacije o djeci prikupljaju se posredno
(centri za socijalni rad, škola, porodica, druga djeca)
odnosno heteroanamnestički.
Zdravstvena anamneza /Ukoliko dijete pati ili je patilo
od neke ozbiljne bolesti ili se radi o invalidu zatražiti
medicinsku dokumentaciju
• Ostale vrste podataka ukoliko su od značaja za proces
npr. dijetetu prijeti porodica optuženog ili je
stigmatizovano u školskoj sredini ili od strane medija.
 Član 186./187. Postupanje
Saslušanje djeteta ili maloljetnika se, po pravilu, obavlja uz
pomoć pedagoga, psihologa ili druge stručne osobe.(stav
1)
-Saslušanje se najviše može provesti dva puta. Bez
prisustva tužitelja ili službenog lica u prostoriji. (stav 2)
-Saslušanje u sudu takođe uz pomoć tehničkih uređaja za
prenos slike i zvuka . Pitanja se mogu postavljati
posredstvom suda, a po potrebi uz pomoć pedagoga,
psihologa ili druge stručne osobe.
-Odnosi se na dijete ili maloljetnika koje je svjedok-
očevidac.
 Praksa
• U prostoriji gdje se saslušava dijete može
se dopustiti prisustvo roditelja/staratelja
ukoliko je onemogućen vizuelni kontakt.
• Kada su u pitanju starija djeca, naročito
tinejdžeri žrtve seksualnog nasilja, treba
se konsultovati sa njima i napraviti
procjenu da li roditeljima omogućiti da
slušaju iskaz djetata u sudnici.
 Praksa
• Omogućiti djetetu da prije pretresa upozna.
predsjedavajućeg sudskog vijeća ili postupajućeg sudiju.
• Praksa saslušanja djece pokazala je da “najbolje
reaguju” na pitanja koja im postavlja predsjedavajući
sudskog vijeća /postupajući sudija.
• Omogućiti djeci da odluče da li će tokom saslušanja u
sudu na monitoru moći da vide optužena lica.
• Svi prisutni u sudnici na monitoru vide dijete koje
svjedoči i obavezno omogućiti da se vidi i stručni
savjetnik tj.psiholog, pedagog ili stručno lice uz čiju
pomoć dijete svjedoči kako bi sve stranke u postupku
mogle da vide da se ni na koji način ne vrši uticaj na
sadržaj iskaza koji dijete daje.
Ciljevi psihološke pripreme su:
• Da smanji negativne posljedice svjedočenja po
dijete (ublažavanje sekundrane traumatizacije)
• Da smanji nivo anksiznosti i stresa tokom
svjedočenja
• Da pomogne djeci da shvate prirodu i ozbiljnost
postupka
• Da poboljša sposobnosti djeteta da odgovori na
pitanja najtačnije,najpotpunije i na istinit način
 Faze psihološke pripreme
• Sticanje povjerenja
• Informisanje
• Interaktivna priprema u sudnici-igranje
uloga
 Zaključak
• Sposobnost djeteta da svjedoči ne ogleda
se samo u njegovom kalendarskom
uzrastu (neka djeca su ispod ili iznad), već
u individualnim kapacitetima, ali gotovo
jednako zavisi od konteksta ispitivanja
(mjesta, ličnosti i sposobnosti ispitivača)
kao i podrške i pripreme djeteta za
svjedočenje.