EMOCIONALNE

SMETNJE, POREMEĆAJI
U PONAŠANJU KOD
UČENIKA OŠTEĆENOG
Nastavni profesor: prof. dr. Ševala Tulumović
VIDA
Studentice: Begović Rasema, Dramalija Merima
 Definicije slabovidnosti :·
PREMA SVJETSKOJ
ZDRAVSTVENOJ • Osobe koje na boljem oku, sa ili bez
korekcije, imaju vidnu oštrinu od 6/18
ORGANIZACIJI (0,3) do 6/60 (0,1)·

• Osobe koje na boljem oku, sa ili bez

korekcije imaju vidnu oštrinu od 6/60 (0,1)
do 3/60 (0,05).

Definicija sljepoće :·

• Osobe koje na boljem oku, sa ili bez korekcije, imaju

vidnu oštrinu od 3/60 (0,05) do 1/60 (0,02),·

• Osobe koje na boljem oku, sa ili bez korekcije, imaju

vidnu oštrinu od 1/60 (0,02) do osjećaja svjetlosti,·

• Potpuno slijepe osobe (amaurosis) – ne mogu

percipirati svjetlo.
"PRILAGODBA DJETETA NA SVOJE STANJE I
SPOSOBNOST NOŠENJA SA SVAKODNEVNIM STRESOM TE
SPOSOBNOST INTEGRACIJE U SREDINU „VIDEĆIH“
NAJVIŠE OVISI O RODITELJSKOM PRIHVAĆANJU
DJETETA S OŠTEĆENJEM VIDA."
POLJAN (2007)
 Kad se roditelji suoče s
problemom djetetovog
oštećenja vida, dožive
emocionalnu krizu.
Njihovo ogorčenje će
štetno utjecati na djetetov
emocionalni razvoj
Poljan (2007)

Pet modela prilagodbe roditelja na djetetovu

teškoću:
1. prihvatanje
2. negiranje
3. prezaštićivanje
4. prikriveno odbacivanje
5. otvoreno odbacivanje PREMA WARREN,
1981
STEREOTIPNA
PONAŠANJA KOD
SLIJEPE DJECE
11 najčešćih stereotipnih ponašanja koja se javljaju
kod djece s oštećenjem vida:

1. Sisanje palca ili prstiju

2. Ljuljanje tijela
3. Ljuljanje glave
4. Povlačenje kose
5. Repetitivni pokreti prstiju i ruku
6. Repetitivna manipulacija objektima
7. Repetitivni pokreti brisanja ili trljanja
8. Pritiskanje očnih jabučica
9. Grimase
10. Mrmljanje i cviljenje
11. Njuškanje i mirisanje TROSTER, BRAMBRING I
BEELMANN (1990)
 SITUACIJE U KOJIMA SE
POJAVLJUJU STEREOTIPNA
PONAŠANJA

nema u trenucima kada se nešto odsutnost

kada je kada mu je
zahtijeva od
usamljeno dosadno stimulaciju frustracije djeteta
majke

Fazzi i sur.
EMOCIONALNE SMETNJE KOD UČENIKA
OŠTEĆENOG VIDA

Osobe sa oštećenjem vida ne reagiraju

negativnim emocijama na vlastito oštećenje.
Ono postaje izvor negativnih emocija tek kao
indirektan faktor onda kada počinju uočavati
da se okolina prema njima drugačije odnosi
nego prema ostalima.
 Trauma, nastala gubitkom vida, zahtijeva
prihvatanje nove realnosti, savladavanje
tendencija za regresijom i njenim adekvatnim DEPRESIJA JE OZBILJAN
interpretiranjem, za nostalgijom, pasivnošću, EMOCIONALNI POREMEĆAJ KOJI
zavisnosću, za fantazijama postojećih želja a ZNAČAJNO UTIČE NA RAZVOJ
PROBLEMA U ODNOSIMA SA
uspješnost zavisi od same ličnosti. DRUGIM LJUDIMA, PATNJU
PORODICE I GUBITAK RADNE
PRODUKTIVNOSTI
(Teskeredžić i saradnici,
2007).

IZMEĐU EMOCIONALNE I SOCIJALNE

ADAPTACIJE POSTOJI NEPOTPUNA, ALI SVAKAKO
VISOKA POZITIVNA KORELACIJA, PA SE MOŽE
REĆI DA SU SOCIJALNO ZRELIJE OSOBE I
EMOCIONALNO STABILNIJE.
 KAFFEMANIENE
(2000)
• 50 roditelja djece s oštećenjem vida u dobi od 5 do 7 godina.
• Rezultati :
- blage emocionalne teškoće i blaga odstupanja u ponašanju kod 34%
djece;
- kombinacija blagih emocionalnih i srednje teških simptoma problema u
ponašanju kod 26% djece;
- kombinacija težih emocionalnih i ponašajnih problema kod 34% djece.

Neurotske reakcije ovih težih emocionalnih i ponašajnih problema

raspoređene su: - kenjkanje 16%, burni ispadi u ponašanju 10%, anoreksija
18%, bolovi u želucu 12%, pretjerano znojenje 4%, enureza 4%, tikovi
JAN, FREEMAN I SCOTT
(1977)

• 92 ispitanika s oštećenjem vida u dobi od 1 do 19 godina

• Rezultati:
- 57% kad su procjenu radili psihijatri i psiholozi
SHARMA, SIGAFOOS I CARROL
(2002)
• 336 djece s oštećenjima vida u dobi 6 do 16 godina

• Razultati:
- 24% djece ima probleme u ponašanju.

Najčešći problemi u ponašanju bili su: povlačenje 17%, hiperaktivnost

15%, stereotipni manirizmi 12%, razdražljivost 12%, agresivnost 10%,
neprikladan govor 9%.
MAES I GRIETENS
(2005)
• 94 djece sa senzoričkim smetnjama

• nije pronađeno više problema kod djece sa senzoričkim teškoćama u

odnosu na djecu bez teškoća, no na skali socijalnih problema postojala
je značajna razlika na oba uzorka u odnosu na djecu bez teškoća.
• Djeca sa senzoričkim oštećenjima bila su sklonija riziku razvijanja
devijantnih rezultata na skali socijalni problemi i problemi mišljenja.
• Vjerojatnost razvijanja ovih problema bila je 3,2 do 5,2 puta veća nego
u općoj populaciji.
MOLLOY I ROWE
(2011)

• Njihovo je istraživanje pokazalo da djeca s oštećenjem vida i

dodatnim utjecajnim teškoćama češće ispoljavaju stereotipna
ponašanja i da ona duže traju.
• Takođe, kod djece s dodatnim utjecajnim teškoćama ovakva je
ponašanja teže osvjestiti i teže preusmjeriti u svrsishodne,
funkcionalne aktivnosti.
SONJA ALIMOVIĆ
(2011)

• Istraživanje je provedeno na ukupnom uzorku od 160 djece

• Istraživanje je potvrdilo čak četerostruko veću zastupljenost

ponašajnih i emocionalnih problema kod djece s lakim intelektualnim
teškoćama i oštećenjem vida, trostruko veću zastupljenost kod djece s
lakim intelektualnim teškoćama i dvostruko veću zastupljenost
ponašajnih problema u djece s oštećenjem vida u odnosu na djecu s
tipičnom inteligencijom.
• Nije pronađena povezanost spola s pojavnošću ponašajnih i
emocionalnih poremećaja
ZORINA PINOZA – KUKURIN
(1988)

• l6 slijepih i slabovidnih učenika oba spola

• 11 oblika ponašanja koja su defektolozi označili kao nepoželjna.
• Ta ponašanja razmatrana su u odnosu na osobne i porodične
anamneze, odgojno-obrazovnog statusa, te uvjeta u kojima se rad s tim
učenicima odvija.
NIKOLINA HORVAT (2016)

• 10 djece predškolske dobi s izoliranim oštećenjem vida i 10 djece

predškolske dobi s oštećenjem vida i dodatnim utjecajnim teškoćama.

• Rezultati o pojavnosti stereotipnih ponašanja pokazali su da se kod

djece s oštećenjem vida i dodatnim utjecajnim teškoćama uglavnom
javlja više vrsta stereotipnih ponašanja te da se ona pojavljuju češće
nego u skupini djece s izoliranim oštećenjem vida.
• Rezultati o dužini trajanja stereotipnih ponašanja pokazali su da ona u
prosjeku traju nešto duže kod djece s oštećenjem vida i dodatnim
utjecajnim teškoćama nego kod djece s izoliranim oštećenjem vida.
GOJKO ZOVKO
(1991)
• 13 ispitanika oštećena vida

• Cilj istraživanja je bio da se pokuša ustanoviti eventualna povezanost

izmedu učestalosti i intenziteta nepoželjnih oblika ponašanja i
sposobnosti snalaženja i kretanja djece oštećena vida u prostoru.

• Rezultati su pokazali da učenici oštećena vida manifestiraju različite

oblike nepoželjnihh ponašanja te da takva njihova ponašanja stoje u
relaciji sa sposobnošću njihova snalaženja i kretanja u prostoru
prilikom obavljanja svakodnevnih životnih aktivnosti.
BARRON, FOXALL, VON DOLLEN, JONES I
SHULL, 1992)

• osobe s oštećenjima vida podložnije su osjećaju usamljenosti,

odbačenosti te vrlo često izvještavaju o manjku socijalne podrške u
odnosu na njihove videće vršnjake.
• unutar same skupine osoba s oštećenjima vida postoje individualne
razlike, pa je tako dokazano da oni koji su ranije oslijepili pokazuju
veći stupanj socijalne samostalnosti i nezavisnosti od onih koji su
oslijepili kasnije što se može pripisati duljem periodu adaptacije na
postojeće stanje.
HVALA NA
PAŽNJI