PSIHOLOGIJA DJECE I MLADIH S

TEŠKOĆAMA U RAZVOJU

1
 Djeca/osobe čije su intelektualne ili tjelesne sposobnosti
umanjene ili poremećene

Zbog tih poteškoća često im je potreban pomoć društva

Samo teži slučajevi mogu biti nesposobni za samostalan život

(medicinska kontrola i terapija, njega i skrb okoline)

Najveći dio osoba može se manje-više osposobiti za samostalan

život, školovati u skladu sa svojim sposobnostima te educirati
da budu korisni članovi društva

2
 KONTEKSTUALNI PRISTUP U
PSIHOLOGIJI
OSOBA S TEŠKOĆAMA

3
 Bronfenbrennerov model ekološke
integracije

OSOBA

OBITELJ -
MIKROSUSTAV

EGZOSUSTAV
susjedstvo, radno
mjesto, škola, stručnjaci

MAKROSUSTAV
tradicija, kultura, subkultura, ekonomski
problemi (nezaposlenost), zdravstvena
4
politika, mediji
 2001. god. WHO:
Klasifikacija oštećenja, invaliditeta i
hendikepa

OŠTEĆENJE INVALIDITET HENDIKEP

(impairment) (disability) (handicap)

• bilo kakav gubitak • bilo kakvo • nedostatak za

ili odstupanje od ograničenje ili određenog pojedinca
normalne psihičke, nedostatak koji rezultira iz
fiziološke ili sposobnosti za oštećenja ili
anatomske obavljanje neke invaliditeta, a
strukture ili aktivnosti na način ograničava ga ili mu
funkcije ili u opsegu koji se onemogućuje
smatra normalnim ispunjenje njegove
za ljudsko biće prirodne uloge u
društvu

5
 Invaliditet - rezultat međusobne interakcije oštećenja i
negativnih utjecaja socijalne okoline.

Oštećenje - bilo da je riječ o tjelesnom, intelektualnom,

osjetilnom ili nekom drugom oštećenju -označavaju
funkcionalna ograničenja, bolesti ili kronična oboljenja
pojedinca.

S druge strane - invaliditet je socijalna konstrukcija, a

ne medicinski pojam ni opis zdravstvenog stanja.

6
 Kontekst - svijet
 Do sredine 20. stoljeća – segregacijski sustav
tretmana
 1948. god. Deklaracija o ljudskim pravima OUN-a
 60.-tih god. Pokret za ljudska prava
 1971. god. Deklaracija o pravima osoba s mentalnom
retardacijom
 1975. god. Deklaracija o pravima invalida
 SOCIJALNA INTEGRACIJA I NORMALIZACIJA
 U proteklih pola stoljeća OUN usvojila više od 40
dokumenata koji se posredno ili neposredno odnose na
osobe s teškoćama u razvoju + WHO + UNESCO
7
 90. – tih godina FILOZOFIJA INKLUZIJE
 donošenje UN Konvencije o pravima osoba s invaliditetom
- 30. ožujka 2007. godine – u sjedištu Ujedinjenih naroda
u New Yorku potpisalo je 80 zemalja

INVALIDNOST = UNIVERZALNA I NEIZBJEŽNA

DIMENZIJA LJUDSKE RAZNOLIKOSTI

Novi pristup invalidnosti kao LJUDSKOM PRAVU

podrazumijeva 4 osnovna principa:

• Dostojanstva
• Autonomije
• Jednakosti
• Solidarnosti
8
 Hrvatska
Hrvatski sabor na sjednici 1. travnja 2005.
donosi

DEKLARACIJU O PRAVIMA OSOBA S

INVALIDITETOM
• Osoba s invaliditetom je svaka osoba koja je zbog tjelesnog
i/ili mentalnog oštećenja, privremenog ili trajnog, prošlog,
sadašnjeg ili budućeg, urođenog ili stečenog pod utjecajem
bilo kojeg uzroka, izgubila ili odstupa od očekivane tjelesne
ili fiziološke strukture te je ograničenih ili nedostatnih
sposobnosti za obavljanje određene aktivnosti na način i u
opsegu koji se smatra uobičajenim za ljude u određenoj
sredini.
9
 STAVOVI

Stavovi su stečene, relativno trajne i stabilne organizacije pozitivnih i

negativnih emocija, vrednovanja i reagiranja prema nekom objektu –
osobi, pojavi, grupi, ideji, situaciji i sl.

Stavovi prema osobama s teškoćama – dio klastera stavova prema

drugačijem, manjinama, bolesti…

Djeluju na osobe s teškoćama i njihovo

• Socijalno ponašanje
• Školovanje
• Zapošljavanje
• zdravlje

10
 Skale stavova prema osobama s tjelesnim teškoćama (KKS i
AKS)
Pedisić i Vulić Prtorić
 2 faktora kognitivne komponente stava

 Implikacija devijantnih karakteristika i segregacija

osoba s tjelesnim invaliditetom
 Nisu sposobne donositi moralne odluke
 Trebalo bi ih spriječiti da imaju djecu
 Za njih su prikladni samo jednostavni i jednolični poslovi
 Pokazuju devijantan profil ličnosti
 Upuštaju se u bizarne i devijantne seksualne aktivnosti
 Za njih bi bilo dobro da žive i rade u segregiranim zajednicama
 Od njih ne treba previše očekivati
 Jednako su inteligentne kao i drugi ljudi te da su iste kao i drugi
ljudi (obrnuto).

11
 2. Tragično sagledavanje osoba sa invaliditetom

 Osobama s tjelesnim invaliditetom trebala bi samo

odgovarajuća sredina i prilika da bi razvile i izrazile svoje
kriminalne tendencije
 U mnogočemu poput djece
 Sažalijevaju sami sebe
 Pretjerano su zabrinute
 Nemoguće da žive normalnim životom
 Najviše vremena posvećuju samima sebi
 Lakše se uznemire od drugih ljudi
 Ne mogu imati normalan društveni život
 Većina se osjeća da nisu dobre kao drugi ljudi
 Često su mrzovoljne.

12
 Afektivna komponenta stava – nelagoda
u interakciji
 Neugodno osjećanje kod pomoći osobama s
tjelesnim invaliditetom
 Prisilno gledanje
 Nesigurno ponašanje
 Teško se opustiti u razgovor u s osobama s
tjelesnim invaliditetom
 Strah gledanja ravno u oči
 Želja za što kraćim kontaktima s takvim
osobama.

13
 Faktori koji determiniraju stavove

Osobna
iskustva i
kontakti

Informacije i
Vanjska
znanja o
obilježja
uzrocima
“estetski
i porijeklu
dojam”
teškoće

STAVOVI

Demografski
Stav osobe
faktori
prema
(dob, spol,
vlastitim
kultura,
teškoćama
obrazovanje)

Porijeklo
teškoće

14
 Osobni kontakt
Yuker (istraživanja od 80-tih godina do danas)  izbjegavanje kontakta s
osobom s teškoćama zbog:
• Straha od nepoznatog
• Straha od ugrožavanja vlastite sigurnosti
• Osjećaja ranjivosti
• Otpora prema svemu što ima konotaciju slabosti i bolesti

Harris (istraživanja 90-tih godina)  u susretu s osobama s teškoćama

drugi osjećaju:
• 92 % divljenje
• 74 % sažaljenje
• 58 % zbunjenost i nelagodu
• 16 % ljutnju jer stvaraju neugodnu situaciju
• 9 % zlovolju jer imaju posebne privilegije

15
 Količina kontakta – više bolje

Vrsta kontakta – pozitivniji ako se radi o bliskim odnosima,

socijalnim kontaktima, kontaktima u edukacijskom ili radnom
okružju

Manje pozitivno ako se radi o medicinskom i

rehabilitacijskom okružju

Naglašava se važnost produženog kontakta s jednakim

statusom (ne njegovatelj – dijete, nego npr. vršnjački
odnosi)

16
 Vanjska obilježja
Socijalna važnost tjelesnog
izgleda u određenoj kulturi i
povezivanje s atributima dobro –
loše
Tjelesna atraktivnost je važna za
uspostavljanje odnosa s drugim
osobama
Estetska averzija: Djeca (4 god)
smatraju da su djeca s tjel.
oštećenjima češće zločesta i imaju
neke negativne osobine
Ispitanici očekuju da osobe s
jednim nedostatkom imaju
nedostatke i u drugim područjima

Socijalna distanca i vizualna +

komunikacijska ugoda (što je
manja vizualna + komunikacijska
ugoda, veća je socijalna distanca)

17
 Stavovi osobe prema vlastitim
teškoćama
YUKER: za pozitivne stavove …

ZDRAVA OSOBA treba imati slične demografske i osobne karakteristike, imati sličan status
(u protivnom bi moglo rezultirati negativnijim stavom), imati pozitivan koncept o sebi, ne biti
opterećena stereotipima i negativnim socijalnim vjerovanjima,

OSOBA S TEŠKOĆAMA treba imati

•pozitivne stavove prema sebi (samopoštovanje)

•biti percipirana kao kompetentna u područjima koja se procjenjuju važna od strane njihove socijalne sredine
(uključujući i procjenu poslovne uspješnosti od strane autoriteta)
•treba imati socijalne i komunikacijske vještine

INTERAKCIJA IZMEĐU JEDNIH I DRUGIH treba uključivati reciprocitet, kooperaciju,

zajednički cilj, vjerojatnost budućih susreta

Teško postići ako su kontakti ograničeni (smještanjem u institucije ili posebne odjele)

18
 Stavovi osobe prema vlastitim
teškoćama

SPOSOBNOST PRILAGOĐAVANJA:
• Samostalnost
• Svijest o realnosti
• Odgovarajući interpersonalni odnosi
• Relativna emocionalna zrelost
• Dobre strategije suočavanja

19
 Sociodemografski faktori
Dob se nije pokazala kao relevantan faktor

Obrazovanje najvažnije!

SPOL – analiza 129 studija u SAD-u:

• 44% pozitivniji stavovi žena

• 5% pozitivniji stavovi muškaraca
• 51% nema razlike

Kulturalna determiniranost razlika u stavovima s obzirom na spol - spolne

razlike se mogu objasniti drugim čimbenicima – informiranost i kontakt,
naglasak na fizičkoj cjelovitosti i atraktivnosti i sl.
20
 Ne rađamo se tolerantni ili netolerantni
Formiranje stavova – iskustveno na osnovi neposrednog
kontakta ili posredno, u interakciji sa socijalnom okolinom

Roditelji: najvažniji utjecaj (prvi izvor informacija koji utječe i na kasnije

utjecaje – djeca se druže s drugom djecom sličnog odgoja)

Odgojno obrazovne ustanove i vršnjaci s kojima se osoba druži – odgajatelji

snažan utjecaj na odnose zdrave djece s djecom s poteškoćama (problemi:
nelagoda, neosposobljenost za rad s takvom djecom, neprilagođenost
prostorija i nastavnih materijala, omjer učenika i nastavnika)

Televizija i Internet – izvor i pozitivnog i negativnog utjecaja (otupjelost na

nasilje vs. obrazovanje i senzibilizacija, poticanje prosocijalnog ponašanja)

21
 Informacije, znanja i
vjerovanja
Kognitivne komponente stava

Vjerovanje ovisi o percipiranim osobinama izvora

informacije

Informiranost i znanja o uzrocima i porijeklu

teškoće

Sredstva javnog informiranja

22
23
 EGZOSUSTAV

OSOBA

OBITELJ

EGZOSUSTAV
susjedstvo, radno
mjesto

MAKROSUSTAV
tradicija, kultura, supkultura, ekonomski
problemi (nezaposlenost), zdravstvena politika,
mediji

24
 ELEMENTI EGZOSUSTAVA

Školovanje i profesionalno osposobljavanje

Zapošljavanje

Liječenje i rehabilitacija

Život u zajednici
25
 SUSTAV INTEGRACIJE U
SAD-u

70-tih god. - Zakonski akti o integraciji u SADu

– Javni zakon

• Obratiti pažnju na specifične vještine djece s teškoćama

• Poticanje optimalnog razvoja u uvjetima socijalne
interakcije i integracije

80-tih god. – programi i treninzi za poboljšanje

socijalnih vještina djece s teškoćama i stavova
djece bez teškoća u integrativnim skupinama

26
 SUSTAV INTEGRACIJE U
HRVATSKOJ
 Odgoj i obrazovanje djece i mladeži s posebnim
potrebama nisu regulirani posebnim zakonima
nego su ugrađeni u postojeće zakone (o
predškolskom odgoju i naobrazbi, o osnovnom
školstvu, o srednjem školstvu)

 Međutim, mnogi zakoni, pravilnici i praksa su

nedorečeni i neusklađeni pa integracija ovisi o
drugim čimbenicima (npr. upornost roditelja,
interpretacije pravilnika, odluka ravnatelja i sl)

27
 Tradicionalni sustav - pristup djeci s teškoćama u
razvoju određen je postavljenom dijagnozom i
kategorizacijom

djeca sa sličnom dijagnozom imaju iste obrazovne

potrebe - podučavana na isti način (uključena u
"odgovarajuće" programe)

uzrokovalo stigmatiziranje djece zbog kojeg su

nastavnici usredotočeni na ograničenja koja bi teškoće
mogle stvoriti, a zanemaruje se potencijal djeteta

gubitak holističkog razumijevanja djeteta a stoga i

cjelovitog pristupa učenju kod velikog broja
"specijaliziranih" nastavnika.
28
 Danas - postoje mnogi drugi faktori koji su od velike
važnosti za proces obrazovanja
• neprimjerena i nepoticajna okolina
• razumijevanje ili nerazumijevanje procesa učenja
• sadržaj, metode poduke ili priručni materijali
• opći faktora okoline (socijalne, ekonomske, političke prilike u
prošlosti ili sadašnjosti)

Dijete:

• znatiželja, motivacija, inicijativa, interakcija i komunikacija,

socijalna kompetentnost, kreativnost, temperament, potreba za
učenjem i istraživanjem, stil učenja i sposobnosti (osim prirode i
stupnja oštećenja)

Prepreke učenju ne postoje samo kod djece s

teškoćama
29
  Djeca s posebnim edukacijskim potrebama (osobito
kada se radi o „nevidljivim” oštećenjima – ADHD,
teškoće učenja) - u školi ih se često smatra
zločestima i lijenima
 Za neuspjeh (koji je posljedica njihove teškoće) –
kažnjava ih se
 Nedovoljno znanja o razvojnim teškoćama i
pristupu u radu s učenicima s TUR
 Učenici s teškoćama se značajno niže procjenjuju
na Skali procjene ponašanja u odnosu na djecu bez
teškoća (od strane učitelja) (Igrić, Jakab i
Cvitković, 2011)
 Sociometrija – učenici s teškoća značajno su manje
poželjni (zajedničko učenje, sjedenje u klupi,
učenje) od djece bez teškoća (Igrić, Jakab i
30 Cvitković, 2011)
 PRIHVAĆENOST I PRIJATELJSTVO DJECE I
MLADIH S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU
 većina dosadašnjih istraživanja upućuje na nisku
prihvaćenost djece s teškoćama u razvoju u
vršnjačkom okruženju.
 Niža razina socijalne prihvaćenosti može utjecati
na razvoj prijateljstva kao najvažnijeg odnosa s
vršnjacima
 Istraživanja potvrđuju da su djeca s teškoćama u
razvoju učestalije nego djeca bez teškoća u
razvoju neprihvaćena među vršnjacima, osamljena,
otežano sklapaju prijateljstva, teško zadržavaju
uspostavljeno prijateljstvo i učestalije su žrtve
vršnjačkoga zlostavljanja
31
 HRVATSKA
 Od ‘80-tih godina
 Znatna pažnja usmjeravala se na razvoj
intervencija za stjecanje, održavanje i
generalizaciju akademskih vještina
 Nedovoljno se pažnje posvećivalo društvenom i
emocionalnom životu djeteta
 "integrirani" učenici s teškoćama u razvoju
često ne uspijevaju uspostaviti pozitivne
odnose s vršnjacima

32
  Primjeri uspostavljanja pozitivnih vršnjačkih
interakcija u slučajevima kada su djeca s
intelektualnim teškoćama integrirana među
vršnjake od najranije dobi (Hall i McGregor,
2000; Cutts i Sigafoos, 2001)
 Kemp i Carter (2002) - nema razlike u
socijalnom statusu unutar razreda između
učenika (s uglavnom umjerenim IT) integriranih
u redovite razrede osnovne škole i tipičnih
učenika.
 posljedica rane integracije djece s koja su
sudjelovala u istraživanju - od najranije dobi
poticani na usvajanje socijalnih vještina u
normaliziranim uvjetima (bolje pripremljeni)
33
 STRATEGIJE POTICANJA SOCIJALNE PRIHVAĆENOSTI
I PRIJATELJSTVA DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU

 Uključivanje djece s teškoćama u razvoju redovno

obrazovanje ne rezultira automatski povećanjem
socijalnih interakcija između djece s i bez teškoća
 Intervencije, koje kao generalni cilj mogu imati
podizanje socijalne kompetencije djece:
 razvoj ciljanih ponašanja, aktivnosti igre,
generalizacija kroz slobodne igre, ojačavanje
odgovarajućih ponašanja, modeliranje posebnih
socijalnih vještina, pripovijedanje, izravno učenje
socijalnih vještina i oponašanje prikladna
ponašanja
34
 Što kažu sami učenici (tipični)
 Razlozi zašto su prijatelji s učenikom s teškoćama –
sviđaju im se osobne karakteristike prijatelja s TUR ili
njihove ih teškoće ne smetaju (nejčešće motorička i
poremećaji učenja)
 Ideje za promicanje prijateljstva između učenika s
teškoćama i bez te poboljšanje strategija koje provode
učitelji:
 više informacija o sličnostima i razlikama između
tipičnih učenika i učenika s teškoćama u razvoju
 češći boravak u razredu i realizacija dodatne podrške za
učenike s teškoćama u razredu
 Ne dopustiti ismijavanja učenika s teškoćama
 Isticati njihove uspjehe
 Kreirati zabavne programe u kojima zajedno sudjeluju
35 učenici s teškoćama i bez teškoća u razvoju
  Angažirati vršnjake volontere i pritom paziti da
samo "dobri" učenici budu volonteri
 Uključiti učenike s teškoćama u skupine
popularne djece
 Dopustiti da učenici s teškoćama sami pričaju o
sebi
 Uključivati učenike s teškoćama u klubove i
izvanškolske aktivnosti
 Školski autobusi trebaju biti prilagođeni kako
bi se i učenici s teškoćama mogli zajedno s
ostalim učenicima voziti u školu i na
izvanškolske aktivnosti.
 NEKOLIKO DJECE - napomenuli potrebu da i
učenici s teškoćama u razvoju preuzmu dio
36
odgovornosti za proces razvoja prijateljstva
37
 REHABILITACIJA
I
INKLUZIJA

38
 MODELI REHABILITACIJE I INKLUZIJE
 MEDICINSKI MODEL
 Osoba kao problem - invaliditet shvaća kao fizičko ili intelektualno
oštećenje kojim osoba s invaliditetom odstupa od prosječne populacije i koje
onemogućuje njegovo „normalno“ funkcioniranje
 dominantno je usmjeren na pojedinca kroz prizmu zdravstvene i socijalne
politike; temelji se na samilosti i uočljivoj bespomoćnosti osoba s
invaliditetom
 Kao osnovni problemi osoba s invaliditetom navode se nesavladive prostorne
prepreke i fizička okolina neprilagođena potrebama osoba s invaliditetom, dok
su njihove socijalne potrebe limitirane na kontakte s drugim osobama s
invaliditetom, poneka prigodna socijalna događanja i zapošljavanje u
zaštićenim uvjetima (University of Warsaw, 2007)
 Usmjerenost na nedostatak, oštećenje, teškoću
 Rješenje = zaštita, skrb, izbjegavanje rizika - glavni je cilj zbrinjavanje
ranjive skupine u društvu
 Mjere koje se poduzimaju u odnosu na osobe s invaliditetom su
kompenzacijske prirode (uglavnom financijska sredstva) kojima se na neki
način nastoji kompenzirati nedostatak izazvan invaliditetom osobe
 Cilj rehabilitacije = promjena osobe kako bi se mogla adaptirati na
socijalnu sredinu
39
  MODEL DEFICITA
 Prijelazni model
 Značajnost utvrđivanja i zadovoljavanja posebnih potreba osoba s
teškoćama
 Rješenje – otkloniti ono što čini prepreku socijalnoj integraciji
 Rehabilitacija u segregacijskom ili parcijalno – integracijskom sustavu

 SOCIJALNI MODEL
 Suvremeni pristup od 90.-tih godina

 unosi socijalnu dimenziju; invaliditet čine i socijalne

prepreke koje onemogućuju 'normalno' funkcioniranje
 invaliditet nije proizvod deficita pojedinca, već i deficita
društva
 invaliditet više nije značajka pojedinca, nego kompleksan
fenomen koji nastaje kao rezultat interakcije specifičnih
značajki pojedinca i značajki njegove okoline –
nepristupačne fizičke okoline i diskriminatornih socijalnih
struktura (fokus se pomiče s osobe na društvo)

40
  oštećenje je tek fizička činjenica koja se pretvara u
invaliditet kada postane socijalna činjenica
 Osnovna je promjena u tome što se žarište pažnje velikim
dijelom premješta s pojedinca – osobe s invaliditetom, na
društvo – okolinu osobe s invaliditetom
 naglašavaju se antidiskriminacijski mehanizmi, kojima se
trebaju ukloniti socijalne (psihološke) prepreke, odnosno
predrasude prema osobama s invaliditetom
 važna je mobilnost osoba s invaliditetom, odnosno
uklanjanje prostornih prepreka
 siromašni pacijent postaje sugrađanin s invaliditetom, s
ciljem mijenjanja okoline da bi mu se osigurala jednakost
(posebice, pred zakonom), odnosno bolji socijalni uvjeti
 razvoj socijalnog modela = model ljudskih prava
(nadopuna)
 Filozofija inkluzije – osoba s teškoćama se promatra kroz
njezine sposobnosti, interese, potrebe i prava, a ne
ograničenja i teškoće (obrazovna i kulturna politika,
zapošljavanje, slobodno vrijeme)
41
  Ističe se da zakonom zajamčena jednakost (kao načelo
socijalne pravde i mehanizam socijalne inkluzije) vrlo često
nije dovoljna da bi se socijalna inkluzija u praksi i ostvarila
 Stoga je u modelu ljudskih prava naglasak na građaninu kao
na nositelju ljudskih prava, a ne na invaliditetu.
 Podrazumijeva realizaciju prava, ali i preuzimanje obveza i
ukazuje na odgovornost samih osoba s invaliditetom.
 Razvoj obrazovne politike ali i kulturna politika ili
podizanje kvalitete provođenja slobodnoga vremena osoba
s invaliditetom
 Socijalni model i model ljudskih prava - na razini ciljeva
jedan drugoga nadopunjavaju (čak se i međusobno
uvjetuju)
 No u konkretnim situacijama ostvarivanja tih ciljeva,
ponekad mogu biti i međusobno suprotstavljeni ili
kontradiktorni - mjere pozitivne diskriminacije.
42
 MIKROSUSTAV
OSOBA

OBITELJ

EGZOSUSTAV
susjedstvo, radno
mjesto

MAKROSUSTAV
tradicija, kultura, supkultura, ekonomski problemi
(nezaposlenost), zdravstvena politika, mediji

43
 Invaliditet je obiteljska stvar
 Cijela obitelj doživljava šok i strah zbog samog
događaja ili otkrića invaliditeta, bol i strah
zbog nesigurnosti oko posljedica
 Invaliditet u obitelji (osobito ako je dijete)
mijenja životni stil cijele obitelji (ponekad i
više nego same osobe s invaliditetom)
 Raspored, dužnosti, uloge, planovi – remete se
 Može doći do poremećaja strukture obitelji
(npr. razvod roditelja), saveza u obitelji (majka
i dijete s teškoćom, otac s drugim djetetom) ili
granica (prerigidno – ne dopuštaju pomoć,
prefleksibilno – nema pravila;
nepovezani/isprepleteni)
44
 Kako će se obitelj nositi s invaliditetom ovisi o više
čimbenika:
• ličnost roditelja
• vrsta i stupanj oštećenja
• vrijeme nastanka oštećenja
• roditeljska očekivanja
• odnosi unutar obitelji
• ekonomske i socijalne prilike
• stupanj obrazovanja članova obitelji
• kvaliteta i dostupnost stručne podrške
• kulturni milje
• podrška okoline (rodbina, prijatelji, udruge)
• informiranost roditelja i sl.

Veća je briga za budućnost nego za sadašnjost

45
 Dobra prilagodba roditelja sastoji se od:

• prihvaćanja dijagnoze
• razumijevanja razvoja djeteta
• odnosa u obitelji koji pružaju toplinu i sigurnost
• poticanja samopomoći
• inicijativnosti na planu tretmana
• vjerovanja profesionalcima

Zaštitni faktori u prilagodbi roditelja na invaliditet

djeteta su razumijevanje i podrška okoline, kvaliteta
profesionalne brige i korištenje efikasnijih strategija
suočavanja sa stresom
46
 Neki čimbenici koji moderiraju probleme vezane
uz djetetovu poteškoću

Stav zdravstvenih i prosvjetnih djelatnika i djetetovih

vršnjaka

Prosvjetni radnici: dobro poznavanje djetetove teškoće,

pomoći djetetu kako bi ga prihvatili zdravi vršnjaci, omogućiti
stjecanje zajedničkih iskustava s drugom djecom s teškoćama

Nevladine organizacije (Udruge roditelja, Udruga za

promicanje inkluzije)

47
 Za uspješnu integraciju djece s teškoćama iznimno je
važna suradnja roditelja i učitelja/nastavnika

Negativan stav učitelja otežava rad s učenikom i

komunikaciju s roditeljem

Ljutnja i druge emocionalne reakcije roditelja (osobito

u prvim fazama prilagodbe na djetetovo stanje)

Negativan stav i nesuradnja roditelja

48
 Negativni utjecaji na suradnju
roditelja
Veliki broj osoba/stručnjaka s kojima su
primorani surađivati – ponavljanje podataka
o djetetu i obitelji, oprečne informacije,
negativna prijašnja iskustva

Prebacivanje odgovornosti na odgajatelje,

učitelje, nastavnike, stručnjake

49
 PRILAGODBA NA VLASTITI
INVALIDITET

50
 Adolescenti i mladi odrasli
 Oko 180 milijuna osoba s invaliditetom (fizička,
senzorna oštećenja, mentalna retardacija i
psihijatrijski poremećaji)
 Često su zapostavljeni u većini programa i
legislative koji su dizajnirani za djecu s
teškoćama u razvoju ili odrasle s invaliditetom
 Njihove jedinstvene edukacijske, socijalne i
ekonomske potrebe se ne pokrivaju niti u
programima namijenjenim adolescentima (bez
oštećenja) (Groce, 2004)

51
  Groce, 1999.:
 Unatoč UN konvenciji i drugim dokumentima,
adolescenti i mladi odrasli s invaliditetom često su
izostavljeni iz sudjelovanja u obitelji i zajednici
 Često nedostaje osnovna (kvalitetna) zdravstvena
njega, nisu u mogućnosti školovati se i zaposliti
 Pod većim su rizikom za fizičko, psihološko i
seksualno zlostavljanje od vršnjaka bez oštećenja
 U mnogim zemljama su rutinski smješteni u
institucije, podvrgavani medicinskim i kirurškim
zahvatima (nepotrebni ili bez njihove suglasnosti)
te sterilizacijama
 Osobito ranjivi za dvostruku diskriminaciju (ženski
spol+invaliditet ili etnička manjima+invaliditet)

52
 Razvojni zadatci
 Adolescencija je vrijeme formiranja identiteta,
razvijanja dubljih i bliskijih odnosa s
vršnjacima i rekonfiguriranja odnosa s
primarnom obitelji
 Razvoj samostalnosti, savladavanje izazova i sl.
važno je za razvoj adolescenata
 Kako razvojne teškoće utječu na ostvarivanje
razvojnih zadataka u adolescenciji

53
 Razvoj identiteta
 Davis i Jenkins (1999): mladi s intelektualnim
deificitima
 Mali broj razumije prirodu problema (najčešće
roditelji izbjegavaju razgovor o tome)
 Ali, većina je u svoje viđenje sebe inkorporirala
osjećaj smanjene sposobnosti i mnoga socijalna
ograničenja (koja su iskusili tijekom života)

54
  Glidden and Zetlin (1992): dio problem s
identitetom je u konfliktu između potrebe za
svijesti o različitosti s jedne strane i otpora
prema toj svijesti s druge strane.
 Osobito ako percipiraju da će te razlike imati
neposredne posljedice na njihov svakodnevni
život (voziti auto, odseliti se od kuće, zaposliti
se)
 Sve to utječe na socijalnu usporedbu
adolescenata s razvojnim teškoćama osobito
tijekom srednje i kasne adolescencije
 Pokazuje se da adolescenti imaju veći
subjektivni osjećaj gubitka

55
 Socijalna mreža
 Slično kao i kod djece, pokazuje se da adolescenti imaju
manje prijatelja i češće se osjećaju usamljeno nego
vršnjaci bez teškoća
 Manje stabilna prijateljstva i više konflikata
 Manje reciprociteta, povjerenja i povjeravanja u
prijateljstvima adolescenata s teškoćama
 Manje se druže s vršnjacima izvan škole
 Osobito su ranjivi adolescenti s intelektualnim
teškoćama (socijalna kognicija, prepoznavanje socijalnih
znakova, strategije i sl)
 Poteškoće specifične za sindrom (npr. Intelektualne
teškoće, autistični spektar, nesposobnost neverbalnog
učenja)
 Manjak socijalnog iskustva u mnogim socijalnim
situacijama (roditeljsko prezaštićivanje, boravak u
56 institucijama)
 Razvoj samostalnosti – odnos s
roditeljima
 Ako su pokušaji da se savladavaju izazovi,
rješavaju problemi, te razvijaju sposobnosti
ometaju (bilo od drugih ljudi ili okolnosti) –
povećava se rizik razvoja naučene bespomoćnosti
 Pokušaji u postizanju samostalnosti i autonomije
u ranijoj dobi povezani s kasnijom prilagodbom
 Zapošljavanje pridonosi razviju autonomije
 Oprez pri zaključivanju kada je zaštita i pomoć
roditelja takva da osujećuje razvoj autonomije a
kada je instrumentalna (jer to adolescent uistinu
treba)
 Kasnije se odsele od roditelja (ili se ne odsele)
57
  Razlozi: manje financijske mogućnosti,
manjak motivacije, roditelji ne
postavljaju selidbu kao primarni cilj,
kontinuirana potreba za pomoći
roditelja
 Jaka veza s roditeljima može služiti i
kao zamjena za prijatelje
 Problemi separacije
 Prezaštićivanje roditelja

58
 Seksualnost i intimnost
 Traženje partnera stavlja osobu u vulnerabilan
položaj (mogućnost odbijanja i emocionalne
posljedice)
 Nekoliko područja mogu biti dodatno
problematična kod osoba s invaliditetom
 1. Spremnost: samopouzdanje i vještine
 Fizički izgled je često narušen kod osoba s
invaliditetom – promjene u slici o sebi (žene s
ozljedama leđne moždine procjenjuju da im se
fizička privlačnost smanjila za 50% te da im je
to bilo jedno od najtežih stvari za prihvatiti)
59
 2. Udvaranje (ostaviti jako dobar prvi dojam),
tolerirati negative reakcije okoline npr.
mladićevih roditelja, rizik od toga da vas
netko želi zbog invaliditeta, a ne unatoč
njemu, neželjene tjelesne funkcije i sl.
3. Seksualni susreti
 Manjak temeljnog seksualnog znanja (ako je
invaliditet započeo relativno rano)
 Stavovi prema vlastitom tijelu
 Strah od reakcije (mišljenja) partnera
 Ograničena pokretljivost
 Kateteri ili kolostome

60
61 13 03 2009
62 13 03 2009
 4. Rizik seksualnog zlostavljanja (osobito ako su
u institucijama)
 Osobito ranjive osobe koje ne mogu govoriti i
one koje se smatra nepouzdanim svjedocima
 Djeca – često ih se razodijeva i pregledava
(medicinski) – dijete može biti zbunjeno oko
toga što su primjereni dodiri a što
neprimjereni
 Osobe koje su fizički ovisne o skrbi – strah
od gubitka skrbi ako prijave zlostavljanje
5. Problemi u intimnosti – osjećaji kod ili između
partnera (preveliki teret brige, posesivna
ljubav, osjećaj krivnje kod osobe koja ima
63
invaliditet, ljutnja i zamjeranje, ljubomora)
 Literatura
 Wash, C. L. i Crewe, N. M. (2010). Psihologija
invaliditeta. Jastrebarsko: Naklada Slap
 Leutar, Z. (2003). Odnos vrsnjaka prema djeci
s invaliditetom. Hrvatska revija za
rehabilitacijska istraživanja, 39 (2), 233-244.
 Livneh, H. i Antonak, R. F. (2005). Psychosocial
Adaptation to Chronic Illness and Disability: A
Primer for Counselors. Journal of Counseling &
Development, 83, 12 – 20.
 Davis, H. (1998). Pomozimo bolesnoj djeci.
Jastrebarsko: Naklada Slap
64