ETIČKI KODEKSI

ZDRAVSTVENO ZAKONODAVSTVO

Prof.dr.sc. Marija Definis-Gojanović

Split, listopad 2014.
ETIČKI KODEKSI

 Zabrana udruživanja liječnika i apotekara u

poslovnom pogledu, a na štetu bolesnog čovjeka =
najstarije načelo etike zdravstvenih radnika; prvi put
spomenuto u statutu južnofrancuskog grada Arla iz
1170. (ozakonjeno Salernskim ediktom 1240.)
 Kasnije općeprihvaćeno u statutima mediteranskih
gradova (primjer Trogira: “Quod medicus comunis
non faciat societatem cum speciario”)
 U kasnom srednjem vijeku i renesansi zabranjene
poslovne veze između liječnika i farmaceuta
 Izuzetak neki gradovi Italije u 14. st.
ETIČKI KODEKSI

 U srednjovekovnim gradovima formiraju se strukovna

udruženja ili esnafi (cehovi), obično zajedno za sve
one koji su se bavili liječenjem i izradom lijekova
/kirurški ceh”: ljekari (physici, medici, doctori),
apotekari (apothecarii, speciarii), ranari (cirologi) i
brijači (barbieri)/
 U Firenci: esnaf apotekara i liječnika,
u francuskim gradovima: esnaf apotekara
i trgovaca začina
 U Veroni 1221.: esnaf sastavljen
isključivo od onih koji su izrađivali lijekove
ETIČKI KODEKSI

 Udruženja su formirana na osnovi posebnih statuta

gradova, a članovi najobrazovaniji stručnjaci (pr. D.
Alighieri član udruženja u Firenci)
 Apotekarska udruženja su kontrolirala da li se poštuje
apotekarski monopol, postavljala jedinstvene cijene,
utvrđivala broj budućih učenika, nadgledala njihovo
školovanje, ali su dozvole za bavljenje farmaceutskim
poslom davali gradski ljekarski prezidijumi ili savjeti
(“Collegio medicum”)
 U pojedinim gradovima apotekari i njihova udruženja
uspijevaju dobiti status Kolegijuma (“Collegio
Speciarii”) ili apotekarskog savjeta; u
neravnopravnom položaju s ljekarskim savjetima
ETIČKI KODEKSI

 Etički kodeks Američkog farmaceutskog društva,

1852., čl. 4: “bavljenje farmacijom potpuno je
drugačije od bavljenja medicinom”, osuđuje se
vođenje poslova obiju profesija od strane jedne
osobe, pravi se razlika između farmaceuta u apoteci i
farmaceuta u veledrogeriji
 Etički kodeks Farmaceutskog društva iz New Jersey-
a, 1972. = etički je neopravdano obavljanje ljekarske
prakse od strane farmaceuta kao i sklapanje tajnih
dogovora između njih
ETIČKI KODEKSI

 Pokušaj donošenja zajedničkih etičkih načela – etička

pravila Farmaceutskog društva iz Merilenda, 1900.
donešena u konzultacijama s Medicinsko-kirurškim
fakultetom pravno-etički aspekt profesionalnog
odnosa u zdravstvu
 Detaljniji po pitanju odnosa bio je pravi etički kodeks
Farmaceutskog društva Merilenda – Henry P.
Hynson (vodeći princip za članove ove asocijacije i
sve farmaceute u državi koji žele obavljati dužnosti
profesije na visokom nivou)
 ETIČKI KODEKSI

 Thomas Persival (1740-1804): prvo djelo iz medicinske

etike “Persival's medical Ethics”, 1803. = vodeći tekst 19.st.
o etici u zdravstvenoj profesiji
Razlikuje 3 tematska područja:
1. Dužnosti liječnika prema pacijentima i obrnuto
2. Dužnosti liječnika međusobno i prema ostalim članovima
zdravstvene profesije
3. Dužnosti liječnika prema javnosti i obaveze javnosti prema
liječničkoj profesiji
Posebno ističe odnos prema apotekarima, njihovu ulogu u
zdravstvenoj zaštiti, ukazuje na značaj savjetodavne uloge
farmaceuta
 ETIČKI KODEKSI

 Pojam = pisani dokument kojim se jasno preciziraju etička

načela i obveze zdravstvenih radnika (smjernice kako
sprovesti radnje u skladu s osnovnim vrijednostima i
etičkim standardima)
 Etički kodeks kao normativ u zdravstvenoj struci javlja se
relativno kasno, odnosno poslije pojave etičkih zakletvi i
načela, kako za liječnike tako i za farmaceute
 OBVEZE ljekarnika ustanovljene kodeksom
trebaju uključivati
 da se nepristrano i pravično odnose prema svakom
dodijeljenom im zdravstvenom zadatku i sredstvu za
zdravlje
 da osiguraju da im prioritet budu sigurnost, dobrobit i
najbolji interes onoga komu pružaju ljekarničku uslugu, te
da se odnose pošteno u svojem poslovanju s njima
 da sura|uju s ostalim stručnjacima u
 da poštuju pravo pojedinog bolesnika da sudjeluje u
odlukama o liječenju lijekovima, te da ga ohrabruju u tome
 da prepoznaju i poštuju kulturne razlike, vjerovanja i
vrijednosti bolesnika, posebice kada to može utjecati na
bolesnikovo stajalište prema preporučenom liječenju
 ......
 LIJEČNIČKA DEONTOLOGIJA

Deontologija proučava i određuje prava i

dužnosti.

Liječnička - ljekarnička deontologija obuhvaća

pravne propise kojima se regulira liječničko –
ljekarničko djelovanje (! propisi KZ)
 POVIJEST RAZVITKA PROPISA O
LIJEČNIČKOJ ODGOVORNOSTI

Hamurabijev zakonik ~2100 p.r.k.

Corpus Hipocraticum V. i III.st. p.r.k. (59 dijela
čiju okosnicu čini Hipokratova zakletva)
Ženevska formulacija Hipokratove zakletve
 PRISEGA

 Iako nepridržavanje unutarnjih etičkih normi

može dovesti do odgovornosti pred staleškim
sudom časti, ipak je ono najčešće podvrgnuto
samo sudu vlastite savjesti. Stoga se i od
svakog ljekarnika, poput liječnika, od davnina
traži da se posebnom prisegom obveže da će se
pridržavati etičkih načela svoje struke.
 Prisega ljekarnika – modifikacija ženevske
formulacije Hipokratove zakletve
 Prisega

 Originalna Hipokratova zakletva

spominje Asklepija:
Kunem se Apolonom liječnikom,
i Asklepijem, i Higejom, i Panacejom
i svim ostalim bogovima....

- Bog liječništva (u rimskoj mitologiji –

Eskulap), simbol zmija /pomlađivanje/
 ZDRAVSTVENO PRAVO (“pravo zdravlja”,
Health Law)
Skup pravnih pravila kojima se regulira sadržaj,
način obavljanja, struktura te opseg provođenja
zdravstvene djelatnosti od strane ovlaštenih
zdravstvenih djelatnika

(u širem smislu: skup pravnih pravila kojima se

reguliraju i ostala prava koja na posredan i
neposredan način proizlaze ili nastaju u postupku
pružanja zdravstvene zaštite (! ZZZ; u RH: Ustav,
konvencije i međunarodni ugovori + 37 zakona i 84
podzakonska akta)
MEDICINSKO PRAVO (Medical Law)

Pravna disciplina koja pravnim normama

određuje odnose između pacijenata i medicinskih
radnika, kao i medicinsku djelatnost u cjelini.

- uspostavlja se, u ime društvene zajednice,

vanjska kontrola u cilju zaštite prava i interesa
pacijenta i društvene zajednice
 Razvoj medicinskog prava

- sažeci medicinskog prava nalaze se u davnoj

prošlosti
ipak
- ono je, u usporedbi s drugim oblastima prava, mlada
disciplina,
- sve do početka dvadesetog stoljeća, pravo se malo
uplitalo u odnose između liječnika (odnosno
zdravstvenog djelatnika) i pacijenta, kao i u
medicinsku djelatnost = privilegiran položaj medicine
(vjerovanje da kontrolu mogu uspostaviti sami
medicinski radnici) .
 Razlozi razvoja medicinskog prava

- značaj medicinske djelatnosti da se ne može ostaviti

bez vanjske kontrole
- slabljenje mogućnosti unutarnje kontrole
- veći rizik za pacijente od raznih modernih, složenih
intervencija
- pritisak prosvijećenog stanovništva na tradicionalan
paternalistički odnos
- jačanje prava pacijenata na samoodređenje –
poštivanje autonomije
- razdoblje tranzicije: porast uzajamnog nepovjerenja;
fenomen tzv. defanzivne medicine
 Pravni izvori medicinskog prava

1. Temeljni izravni izvori (npr. Zakon o zdravstvenoj

zaštiti, Zakon o liječništvu)
2. Ostali zakoni (npr. Zakon o lijekovima i medicinskim
proizvodima)
3. Podzakonski propisi (uredbe, pravilnici)
4. Ostali pravni propisi
5. Staleško pravo
6. Međunarodni izvori
7. Sudska praksa
 Načela medicinskog prava

Načela pružanja i provođenja zdravstvene zaštite:

1. Sveobuhvatnosti
2. Kontinuiranosti
3. Dostupnosti
4. Cjelovitog pristupa
5. Specijaliziranog pristupa
6. Obvezno zdravstveno osiguranje – načela
uzajamnosti i solidarnosti
MEDICINSKO PRAVO
Pravni propisi koji se odnose na medicinu:
Ustav
Krivično p.
Građansko p.
Obiteljsko p.
Radno p.
Socijalno p.
Upravno p.
Međunarodno p.
Procesno p.
Juridizacija medicine

 U odnosu zdravstveni radnik – pacijent

isprepliće se pravo/etika, obveza/humanost,
potreba/ dužnost; danas je takav odnos više
protkan pravnim pravilima i postaje sve uređeniji
- juridizacija medicine.

 Juridizacija medicine je kontinuirani postupak

kontrole pružanja zdravstvenih usluga;
posljedica je povećanje prava pacijenata, a
smanjenje ovlasti zdravstvenih radnika.
Odgovornost liječnika

 Kaznena (KZ)
 Građanska (ZZZ, ZZPP)
 Prekršajna (odredbe zdravstvenih i strukovnih
zakona
 Disciplinska (najčešća povreda zbog nestručnog
obavljanja profesije ili nepoštivanja kodeksa)
 KAZNENA DJELA:

1. Protiv zdravlja ljudi (nesavjesno liječenje bolesnika,

samovoljno liječenje, nedopušteno presađivanje
dijelova ljudskog tijela, nepružanje liječničke pomoći)

2. Protiv slobode i prava čovjeka (neovlašteno otkrivanje

profesionalne tajne)

3. Protiv pravosuđa (davanje lažnog iskaza)

4. Protiv vjerodostojnosti isprava (izdavanje i uporaba

neistinite liječničke ili veterinarske svjedodžbe)
 GRAĐANSKA ODGOVORNOST

- ZZPP: pravo na naknadu štete (Konvencija o ljudskim

pravima i biomedicini)
- ZZZ: mogućnost zdravstvenih radnika osiguranja od
odgovornosti za štetu
- Kumulativno ispunjenje općih pretpostavki odgovornosti:
- Postojanje subjekata (štetnik, oštećenik)
- Štetna radnja
- Šteta na strani oštećenika
- Uzročna veza štetne radnje i posljedice
- Protupravnost štetne radnje
- Odgovornost: subjektivna (podrazumijeva i krivnju
štetnika) i objektivna
 ZDRAVSTVENO ZAKONODAVSTVO

 Pojam “zdravstveno zakonodavstvo“se koristi u

širokom smislu u označavanju različitih zakonskih
pravila čiji je objekat zdravlje čovjeka i zdravstvena
zaštita s mjerama i aktivnostima.
 Obuhvaća zakone i podzakonske akte kojima se
pravnim normama reguliraju prava i obaveze korisnika
u sistemu zdravstvene zaštite, davaoci zdravstvenih
usluga, vrste i način osnivanja zdravstvenih ustanova,
upravljanje sistemom zdravstvene zaštite i njegovo
financiranje.
 ZDRAVSTVENO ZAKONODAVSTVO

 Ranije je zdravstveno zakonodavstvo bilo orijentirano

samo na specifične probleme (kontrola zaraznih
bolesti, zaštita vanjske sredine, higijena ishrane i
reguliranje rada zdravstvenog osoblja).
 Do sredine 19.st. prepoznaje se samo pojedinačno
zakonodavstvo u oblasti zdravlja u okviru različitih
zemalja.
 U 20.st., paralelno sa prepoznavanjem značaja
zdravlja kao jedne od osnovnih društvenih vrijednosti
koja ne poznaje granice među zemaljama, sve više se
razvija međunarodno zdravstveno zakonodavstvo.
 ZDRAVSTVENO ZAKONODAVSTVO

 KATEGORIJE KOJE SE REGULIRAJU

1. Korisnici zdravstene zaštite,

2. Davaoci usluga zdravstvene zaštite,
3. Ustanove zdravstvene zaštite,
4. Upravljanje sistemom zdravstvene zaštite,
5. Financiranje zdravstvene zaštite.
 ZDRAVSTVENO ZAKONODAVSTVO
 KORISNICI
1. Individualna prava se bave zaštitom privatnosti i
slobode pojedinca, a
2. Socijalna prava se bave omogućavanjem dobijanja
koristi od dostignuća društva.
- Individualna prava su po prirodi apsolutnija, dok su
socijalna prava više zavisna od konkretnih
ekonomskih resursa zemlje.
- Pretjerani naglasak na individualna prava može ugroziti
socijalnu pravdu, dok neuzimanje u obzir individualnih
prava može uvrijediti ljudsko dostojanstvo.
 ZDRAVSTVENO ZAKONODAVSTVO
 INDIVIDUALNA PRAVA KORISNIKA
- Pravo na zdravstvenu zaštitu je pravo korištenja
zdravstvenih usluga dostupnih u jednoj zemlji.
- Zemlja se može uzdržati od uvođenja ovog prava u
svoje nacionalno zakonodavstvo uzimajuci u obzir da
je dovoljno što je pravo na zdravstvenu zaštitu
prepoznato u međunarodnim konvencijama (npr.u
Ustavu Svjetske zdravstvene organizacije).
- Drugi način reguliranja je u slučaju kada zemlja pravo
na zdravstvenu zaštitu posmatra kao osnovno ljudsko
pravo i stavlja ga u najviši zakonodavni akt - Ustav.
- Treći način je kad zemlja eksplicitno prepoznaje pravo
na zdravstvenu zaštitu u svom zdravstvenom
zakonodavstvu.
 ZDRAVSTVENO ZAKONODAVSTVO
 Prava pacijenata
 Suglasnost na osnovu informiranja
- vezana je s medicinskim dijagnostičkim i terapeutskim
tretmanima, kao i sa pravom na informaciju
(INFORMED CONSENT).
 Pristup medicinskoj dokumentaciji
- je pravo koje se razvilo nezavisno od prava na
informaciju i ima osnovu u pravu na privatnost. Ako
pacijent veruje da je primio nedovoljno informacija u
procesu korišcenja zdravstvenih usluga, on ima prava
da vidi podatke o sebi u pisanom dokumentu ili u
kompjuterskoj bazi podataka.
 ZDRAVSTVENO ZAKONODAVSTVO
 PRAVA
 Privatnost se odnosi na poverljivost odnosa izmeu
lekara i pacijenta, ali i na neke druge aspekte kao što je
zaštita podataka o pacijentu i njegovom zdravstve-nom
stanju u bankama podataka.
 Tajna je pravo pacijenta koje je od davnina regulisano,
najcešce u krivicnom zakonu. Neke zemlje nemaju
zakon u ovoj oblasti, pa je zaštita tajne o pacijentu
prepuštena kodeksima profesionalnog ponašanja.
 Žalbe predstavljaju pravo pacijenta koji u slucaju
povrede, pod odreenim zakonskim uslovima, može dat
uži davaoca usluga ili zdravstvenu ustanovu za
ucinjenu štetu.
Zašto je potrebno zakonski garantirati prava
pacijenata?
 Određujemo koji su nam interesi i vrijednosti
važni (autonomija, ljudsko dostojanstvo,
privatnost, jednakost, pravednost)
 Zaštita pacijenata od prisile, društvene kontrole,
diskriminacije, stigmatizacije
 Smanjuje se rizik štetnog ponašanja
 Osigurava se jasnoća i sigurnost u rješavanju
kontroverznih pitanja
 Štiti se od dugotrajnih posljedica kojih pacijenti
nisu svjesni
Postoje različiti mehanizmi zaštite prava
pacijenata
 Informiranost i edukacija struke
 Informiranost i edukacija javnosti
 Kvaliteta usluga
 Kodeksi ponašanja
 Zakoni
 Tijela zaštite (Povjerenstvo za zaštitu i promicanje
prava pacijenata, inspekcije, udruge za zaštitu
prava pacijenata, pravobranitelj za pacijente,
sudovi)
Informirani pristanak

Koncept informiranog pristanka

Tri dimenzije:
1. pravna
2. etička
3. klinička

Regulira ga:
Zakon o zaštiti pacijenata (ZZPP, NN 169/04, čl. 6-18)
Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (ZZODS,
NN 111/97, 27/98, 128/99, 79/02, čl. 3. st. 12., čl. 8. i 9.)
Tko treba dati obavijest?

 Zdravstveni radnik visoke stručne spreme koji pacijentu

izravno pruža određeni oblik zdravstvene usluge (čl. 9. ZZPP)

 Drugo stručno mišljenje - svaki zdravstveni radnik visoke

stručne spreme i odgovarajuće specijalizacije, koji nije
sudjelovao u izravnom pružanju određenog oblika
zdravstvene usluge pacijentu (čl. 10. ZZPP)
Pravo na prihvaćanje/odbijanje
postupka

 Osobe sposobne dati pristanak imaju pravo prihvatiti/odbiti

pojedini liječnički tretman (čl. 16/1 + 17. ZZPP)

 Da bi bio valjan pristanak mora biti:

- Dan od osobe sposobne dati pristanak
- Slobodan (čl. 5/1 Biotička konvencija)
- Informiran (čl. 5/1 Biotička konvencija)
- U pisanoj formi (čl. 17/1 ZZPP)
Kada je pristanak informiran?

 Priopćene potrebne informacije (količina i sadržaj)

 Pacijent razumio informacije (provjeriti kroz intervju

informiranog pristanka)
Kada je pristanak slobodan?

 dan dobrovoljno, bez pritiska bilo koga (bez bilo

kakvog oblika prisile, ucjene, nagovaranja,
obmane, prijevarnog navođenja na pristanak)
 odluka pacijenta kakva god bila mora se poštovati
 može se u svakom trenutku opozvati (ZZPP
propisao to pravo samo za zakonskog zastupnika/skrbnika
ukoliko je povlačenje u korist pacijenta – čl. 17/2, propisao
ZZODS – čl. 8/7)
 ZZPP bi trebao izričito propisati pravo na opoziv
samog pacijenta čak i kad opoziv ne ide u njegovu
korist
 ZDRAVSTVENO ZAKONODAVSTVO
 POSEBNE MEDICINSKE PROCEDURE
 Zakonodavstvo o sterilizaciji
 Zakonodavstvo o abortusu

 POSEBNI PROPISI
 Zakonodavstvo o eutanaziji,
 Zakonodavstvo o transplantaciji
 Zakonodavstvo o eksperimentima na ljudima

 Prava posebnih pacijenata

 ZDRAVSTVENO ZAKONODAVSTVO
 ZAJEDNIČKA (KOLEKTIVNA) PRAVA
 Zdravstveno zakonodavstvo o životnoj sredini
 Zakonodavstvo o hrani
 Zakonodavstvo o lijekovima
- najčešće se odnosi na kontrolu kvalitete lijekova,
njihovu sigurnost i moguća neželjena djelovanja.
Premda ovo zakonodavstvo ima dugu povijest, ipak
posebnu pažnju privlači poslednjih decenija s obzirom
na razvoj novih lijekova koji mogu imati ozbiljne efekte
u organizmu pacijenta. Također, intenzivan razvoj
farmaceutske industrije inicirao je i razvoj
zakonodavne regulative koja se odnosi na tržište
lijekova i njihovo reklamiranje (marketing lijekova).
 ZDRAVSTVENO ZAKONODAVSTVO
 DAVAOCI USLUGA
- Zakonodavstvo u vezi s davaocima usluga zdravstvene
zaštite odnosi se na zdravstvene radnike (liječnike,
stomatologe, apotekare, medicinske sestre i
tehničare), ali i na sve druge zaposlene u zdravstve-
nim ustanovama (psihologe, sociologe, socijalne
radnike i druga zanimanja), a obuhvaća pristup
zdravstvenoj profesiji, rad zdravstvenih radnika i
strukturalne aspekte zdravstvene profesije.
 ZDRAVSTVENO ZAKONODAVSTVO
 ZDRAVSTVENA PROFESIJA
- Pristup zdravstvenoj profesiji podrazumijeva
obrazovanje zdravstvenih radnika, planiranje broja
zdravstvenih radnika, dozvole za rad i prihvaćanje
novih profesija.
- U pogledu obrazovanja zdravstvenih radnika zakonima i
podzakonskim aktima se regulira dužina, struktura i
kvalitet školovanja, broj i vrste poslijediplomskih
usavršavanja.
- Zakonodavstvo o obrazovanju zdravstvenih radnika
pojedinačnih zemalja često je povezano s rezolucijama
i preporukama različitih međunarodnih oganizacija kao
što je Svjetska zdravstvena organizacija.
 ZDRAVSTVENO ZAKONODAVSTVO
 RAD ZDRAVSTVENIH RADNIKA
- Zakonodavstvo u vezi s radom zdravstvenih radnika u
većini zemalja obuhvaća kontrolu kvaliteta rada,
odgovornost, profesionalnu etiku i disciplinske
sudove.
- Zakonska regulativa u vezi s kontrolom kvalitete rada
zdravstvenih radnika još nije potpuno precizirana,
premda sve više zaokuplja pažnju, a za sada je
regulirana općtim zakonskim pravilima koja važe za
zdravstvenu zaštitu u cjelini. Tako se kontrola rada
postiže supervizijom od strane ministarstava,
primjenom općih pravila vezanih za status službenika i
njegov odnos s poslodavcem, kao i supervizijom od
strane profesionalnih udruženja i komora.
 ZDRAVSTVENO ZAKONODAVSTVO
 OSNIVANJE USTANOVA
- Osnivanje zdravstvenih ustanova regulirano je zakonima
koji se odnose na njihovo planiranje i dozvole za rad.
Sve više se planiranje broja i vrsta zdravstvenih
ustanova određuje zakonom tako da bude
decentralizirano, u skladu sa potrebama stanovništva.
- U velikom broju zemalja zakonom se regulira i planiranje
vrhunske medicinske opreme, kao i velikih medicinskih
odjeljenja.
- Priznavanje ustanova zdravstvene zaštite u smislu
davanja dozvola za rad zakonski se određuje uz
preciziranje potrebnih standarda sigurnosti, higijene,
kvaliteta i kontinuiteta zaštite, uz odvojena podzakonska
akta za svaki tip zdravstvene ustanove.
 ZDRAVSTVENO ZAKONODAVSTVO
 FUNKCIJE USTANOVA
- Funkcioniranje zdravstvenih ustanova u zakonodavstvu
razmatra se u odnosu na kontrolu kvalitete rada,
direktnu i indirektnu odgovornost ustanove za štetu
načinjenu pacijentu, primijenjenu zaštitu od bolničkih
infekcija, održavanje i testiranje tehničkih aparata, rad
laboratorija i hitne medicinske službe.
- Mali broj zemalja ima specifične zakone koji se odnose
na navedene oblasti koje su najčešće regulirane u
okviru drugih, općijih zakona ili putem različitih
podzakonskih akata i pojedinačnih pravilnika.
 ZDRAVSTVENO ZAKONODAVSTVO
 UPRAVLJANJE SISTEMOM
- Odnosi u sistemu zdravstvene zaštite zakonski se
određuju u smislu centralizacije ili decentralizacije u
rukovođenju (posebno donošenju odluka) na najvišim i
na nižim organizacionim nivoima u vezi s pružanjem
zdravstvenih usluga, određivanjem moći nacionalne
vlade u odlučivanju o različitim pitanjima u okviru
zdravstvene zaštite uz delegiranje ovlašćenja na niže
razine odlučivanja (regije, općine, zdravstvene
ustanove).
- Također su značajni propisi koji obezbjeđuju učešće
korisnika zdravstvene zaštite u odlučivanju o bitnim
pitanjima, premda se ovo zakonodavstvo tek razvija u
smislu obezbjeđivanja mehanizama za ove aktivnosti.
 ZDRAVSTVENO ZAKONODAVSTVO
 FINANCIRANJE ZDRAVSTVENE ZAŠTITE
- Zakonodavstvom se precizno reguliraju različite oblasti
financiranja zdravstvene zaštite.
- Posebno se razmatraju strukturalni aspekti koji se
odnose na osnovne i dopunske izvore financiranja
(država, socijalno osiguranje, privatni fondovi
osiguranja i ostali izvori), zatim kontrola i inspekcija
financija potrebnih za funkcioniranje sistema
zdravstvene zaštite, metode plaćanja zdravstvenih
ustanova i zdravstvenih radnika, kao i obuhvaćanje
potrošnje zakonskim mjerama.