HVALA, PROFESORICE!
“Julijani se isprepliću životne uloge: nama
je bila i mama, i profesorica, i prijateljica.
Kad su predavanja bila prekratka, raspravu
bismo nastavili na kavi. I ponekad je bilo
teško odrediti gdje završava stvarni život, a
gdje počinje fikcija.”
M. M. K.
“Ja bih joj samo htjela zahvaliti što mi je u
ruke stavila neka djela za koja prije nisam čula
ili ih sama nikada ne bih odabrala, a tek sada
sam svjesna koliko bi moja 'mentalna
knjižnica' bez njih bila zakinuta. Naučila me
drugačije razmišljati o književnosti...”
K. Ž.
“Profesorici, zbog koje počnem
vjerovati u ljudsku dobrotu, zbog
koje se vraćam knjizi, zbog koje
volim svoj fakultet i zbog koje
sam danas to što jesam. Hvala Ti,
najdraža Julijana.”
T. K.
“U toj dvorani moglo se skriti
pred svijetom, podesiti
unutarnje kompase na ispravan
način, i upijati ljepotu i
bogatstvo koje literatura nudi.
Neopisivo sam zahvalna i
blagoslovljena da sam imala tu
čast i privilegiju biti na tim
predavanjima.”
I. M.
 “Svojom toplinom,
“Julijana mi je poklonila
susretljivošću, razumijevanjem
najpametniju rečenicu koju sam
i strpljenjem davala nam je
ja ikad u životu čula, i tada mi
primjer kakve bismo osobe, a
nije bilo jasno njezino značenje,
jednog dana i profesori, trebali
ali mnogo godina kasnije sam
biti. Bila su to književna
shvatila sto mi je željela reći: ‘U
predavanja s uputama za cijeli
životu je bitno postaviti pravo
život – u opuštenoj atmosferi,
pitanje. I u trenutku kad
bez strogih formalnosti. Divna
postaviš pitanje, odgovor će ti
profesorice, nedostajete nam u
doći sam od sebe.’”
predavaonicama!“ M. H.
M. J.

“Prvi put kad sam vidjela prof. Matanović na hodniku

Kroatistike, nisam znala da je to ona. (...) Pozdravila je nas
nekoliko koji smo bili čekali neki upis ocjene, iako mi tada
još nije predavala. Pomislila sam: 'Wow, tko je ta žena?!
Ispunila je prostor takvom toplinom, samo jednim
pogledom sve nas je zagrlila. I baš taj dan dođem doma i na
stolu vidim letak za promociju knjige prof. Matanović...”
M. U.
 “Žao mi je što mi “Sretna sam i
Julka nije predavala, počašćena jer sam
ali mogu reći da su uspjela odslušati
meni prijatelji koji “Imala je predavanja u barem jedan kolegij
studiraju na drugim 8 ujutro i iako nikako kod prof. Matanović!
kroatistikama znali nisam jutarnji tip U nju upirem prstom
uživala sam na kad me pitaju kakva
reći: ‘A blago tebi,
njezinim žena, majka i
tebi Julijana
predavanjima jer je o znanstvenica želim
predaje‘”.
književnosti pričala biti.”
M. M.
kao o nečemu svojem, P. T.
a ne kao o gradivu
koje treba jednostavno
izreći studentima.
Zbog nje sam
pročitala Šehovića,
Fabrija i Andrića.“
D. K.
 “Ti su susreti svakoga tjedna bili poput literarne
ispovjedaonice ili terapije za sve one vlastite životne
situacije koje smo mogli prepoznati u analiziranim
djelima. Osobito ću pamtiti kako se profesorici (koja je
uvijek njegovala osobni pristup književnosti) svidjela
moja analiza Travničke hronike koja mi je, kao rođenom
Travničaninu, osobito drago Andrićevo djelo.”
Ž. M.

“Profesorica nas je ohrabrivala na razmišljanje, osvrtanje, povezivanje. Sje ćam se

na koliko sam kava motivirano govorila o Dori Maar i Picassu i slijedila
tragove njihova neobičnog ljubavnog odnosa u vezama mojih prijateljica. Nije li to
pravo čitanje književnog teksta? Nije li to razvijanje kritičkog mišljenja?
Interpersonalne i medijske pismenosti? (...) Šteta je što budu ći kroatisti ne će slušati
predavanja najveselije matice, ali mislim da je ona promatrala cvjetanje i
sazrijevanje brojnih naraštaja koji će potaknuti njezinim djelovanjem utjecati na
stasanje drugih i drugačijih umova, ali pritom neće zaboraviti niti njihove duše.“
A. V.
 “Najdraža moja profesorice,
pamtim mnoge mudrosti
kojima ste me poučili, pa tako i
onu da ću odgovore na sva
važna životna pitanja pronaći u
književnosti. Mudrosti je toliko
da ih ne mogu sve ispisati.
Hvala Vam na tome što ste to
što jeste. Vrelo mudrosti i
dobrote.”
M. B.
“To je profesorica koja živi svoj kolegij, koja
pozna svu literaturu u dušu i koja prosipa
zrnca mudrosti svojim studentima toliko
velikodušno i bez sustezanja, kao da je nije
briga je li bacila bisere u blato ili ih dala
draguljaru koji će nanizati savršenu ogrlicu.
Daleko smo mi od te ogrlice, ali Vaši su biseri
možda jedni od rijetkih kojima se možemo
podičiti i koji nas mogu bodriti kad nas život
pogleda mrko u oči.“
A. Ć.
“O povijesnom romanu
govorila je žena bez ikakvoga
tona s visine, govorila je o
književnosti kao o ljubavi,
točnije, kao o životu. Govorila
je kao čovjek, a ne kao
profesor. A naučila me tako
mnogo. I o književnosti, i o
životu. Neke njezine rečenice,
izrečene tijekom i poslije
studija, urezane su u moje
sjećanje zauvijek. Naime, ona
je ta koja je potvrdila sve što
želim znati u životu. A to je –
biti čovjek.”
J. K.
 “Za mene je to ono po što
“Ta svestrana književnica, umjetnica riječi, mudra sam došla kad sam
i iznimno inteligentna žena u sebi posjeduje jaku odlučila studirati
emocionalnu crtu suosjećajnosti i razumijevanja, a književnost, to je bilo
posebice – jednostavnosti. Ona je jednostavna u najbliže svim mojim
svemu, od života do posla koji radi, ona je iskrena i maštarijama i idealima.
razumna, majčinski umiljata i majčinski stroga, Ako sam ikad i razmišljala
pažljiv i brižan prijatelj, suradnik, profesor…“ o tome da odustanem od
A. T. studija komparativne
književnosti, Vaše
predavanje podsjetilo me
na ljubav prema knjigama
“...upisala sam izborni kolegij kod profesorice. Znate da koju nosim u sebi, kao što
se još uvijek sjećam svake knjige koju smo čitali? I o me ponovno podsjeti i
čemu smo govorili na predavanjima? Nemam inače neko svaki Vaš tekst. Hvala Vam
pamćenje i nisam puno zapisivala, ali to je stvar kod na tome. Prava ste
profesorice – ona ne drži predavanja već priča svojim inspiracija i nadam se da
studentima. Priča im priče. Ja se još uvijek sjećam kako
ću u budućnosti biti
mi je pričala o tome kako umjetnici vole i kakva je to
ljubav prema umjetniku, a ja sam je gledala i slušala kao barem upola žena i
dijete kojemu je netko otkrio najveću tajnu.“ umjetnica kakva ste Vi.“
T. P. A. M. B.
 “O Vama sam slušala najbolje stvari, najljepše
pohvale, najveća oduševljenja i samo si govorila
kako se i ja napokon prebacujem na
jednopredmetni studij pa ću slušati profesoricu
Julijanu. (...) Ipak, potvrdu svega što sam čula, pa i “...ono što je najuočljivije kod
Vas je ta toplina i ta Vaša
više od toga, dobila sam na nekoliko promocija u briga, to što uvijek
kojima ste sudjelovali. Ta energija kojom zra čite, prepoznate kada je netko
primjeri iz života koje ubacujete u svaku temu, tužan, sretan, nervozan i što
vidljiva ljubav prema poslu... Pa čak i taj poseban se istinski veselite svakom
stil s kojim ste izvana predivni kao i iznutra – uspjehu i sreći dragih Vam
stvarno je šteta što i mlađe generacije kroatista osoba.”
T. M.
neće doživjeti to bogatstvo.”
O. V.

“Draga moja profesorice, Vi ste

”Ne stane u nekoliko
primjer kako se književnost i
rečenica koliko je divno
znanost trebaju živjeti i voljeti.
poznavati Julijanu.”
Volio bih da smo svi bili takvi...
T. J.
Pusa, Domagoj”
D. B.
 “Svaki student koji upiše zagrebačku Kroatistiku tijekom
brucoških dana dobije zlata vrijedne savjete kako položiti
Markovića ili kako ne upasti u crnu rupu zaostajanja padom
Staroslavenskog. Vrlo se često među tim zlata vrijednim
savjetima nađe i onaj: nemoj otići sa studija, a da ne upišeš
nešto kod Julijane. Nakon samo jednog semestra kod
profesorice Matanović i ja ga ponavljam. Ili sam ga
ponavljala. Žao mi je svih generacija koje za to neće dobiti
priliku. Upišeš književni kolegij i veseliš se jer ćete tamo
analizirati djela autora kojeg voliš i to je uglavnom to. No
dobiješ puno više. Dobiješ osmijeh svaki put kad ju sretneš
na hodniku ili u predavaonici, neovisno o danu, satu,
vremenskim prilikama i raspoloženju. Dobiješ savjet ako ga
zatrebaš i zatražiš. Dobiješ mudrost, dobiješ znanje i, što je
najvažnije, dobiješ ljubav. A to čini razliku.”
Ž. J.