Univerzite u Zenici

Islamski pedagoški fakultet

SPECIFIKUM ISLAMSKOG VJERSKOG ODGOJA

(ISLAMSKE PEDAGOŠKE MISLI)

Doc.dr. Nezir Halilović

• Za razliku od zapadnog svijeta koji svoje
današnje rezultate veže za period
renesanse, muslimani su u okrilju ove
„nauke“ još od prvih riječi Objave: „Ikre' –
Uči, čitaj“
 IKRE‘ - PRVI IMPERATIV
• Društvo znanja počinje sa IKRE‘
• Društvo znanja označava drušveni i gospodarski poredak u
visoko razvijenim zemljama. Termin se odnosi na ekonomiju
koja je utemeljena i građena na znanju koje se koristi za
proizvodnju i upravljanje. Koristi se na uporabu znanja ih
tehnologije za proizvodnju ekonomske koristi.U društvu znanja
se znanje koristi kao alat a u gospodarstvu znanja je znanje
proizvod.
• Kao ključni pojam tog sektora gospodarske aktivnosti često se
spominje kao Intelektualni kapital.
• Koncept društva znanja je, između ostalih 1966. godine
američki sociolog Robert E. Lane koristio („knowledgeable
societies“). Američki sociolog Daniel Bell je popularizirao
koncepciju društva znanja u 1973 u svojoj studiji "The Coming
of Post-Industrial Society". (https://
hr.wikipedia.org/wiki/Dru%C5%A1tvo_znanja)
Ikre – između neodređenosti i
određenosti
• IKRE‘ – ŠTA UČITI?

• IKRE BISMI RABBIKE! –OBAVEZNO U IME

GOSPODARA!
Ajeti o ilmu – znanju i ta'limu – obrazovanju
• I pouči On Adema nazivima svih stvari... El-Bekare, 31.

• "Hvaljen nek si!", rekoše oni, "mi znamo samo ono

čemu si nas Ti poučio.", El-Bekare, 32.

• ... i kada sam te pismenosti i mudrosti, i Tevratu i

Indžilu naučio... El-Maide, 110.

• ... i uči te onome što nisi znao... En-Nisa', 113.

• ..."To je samo dio onoga čemu me naučio Gospodar

moj..." Jusuf, 37.
• Koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna. El-
Alek, 4-5.

• Od kojeg oni glave okreću i govore: "Poučeni – umno

poremećeni!" Ed-Duhan, 14.

• ... dato nam je da razumijemo ptičije glasove... En-Neml, 16.

• A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni. Fatir, 28.

• To su primjeri koje Mi navodimo ljudima, ali ih samo učeni

shvaćaju. El-Ankebut, 43.

• Zar ovima nije dokaz to što za njega znaju učeni ljudi sinova
Israilovih? Eš-Šu'ara, 197.
Hadisi o znanju i obrazovanju
• Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže:

• "Najbolji među vama je onaj ko nauči Kur'an i poučava ga."

(Bilježi ga Imam El-Buhari u svome Sahihu, 9/73, str., Kitab Fedailu-l-Kur'an, od Osmana
bin Affana, r.a., i bilježi ga, također, Imam Et-Tirmizi u svome Sunenu 5/174-175., Kitab
Fedailu-l-Kur'an, također od Osmana, r.a., i on ga ocjenjuje kao sahih hadis.)

• "Izučavajte šta želite...„

Bilježi ga Ebu-Nu'ajm u svome djelu "Hiljetu-l-evlija'", 1/236, u govoru o Mu'azu ibn
Džebelu, r.a., i bilježi ga, također, Ibn-Adij u svome djelu "El-Kamil", u poglavlju o slabim
prenosiocima, 2/26, u govoru o Bekru bin Hunejsu od Mu'az ibn Džebela, r.a.
• "Osvani kao učenjak, ili kao onaj koji traži znanje, ili kao onaj
koji sluša znanje, ili kao onaj koji voli znanje, a ne budi "el-
hammaseh" pa da budeš upropašten!" Ebu-Amr na ovo kaže:
"El-Hammaseh u kome je propast je suprostavljanje
učenjacima, mržnja i netrpeljivost prema njima, a ko god ih ne
voli već ih mrzi ili je jako blizu tome, i u svemu tome je
čovjekova propast."
Izvorno ar, hammasetun znači zemljoradnik, seljak; petina.
Bilježi ga Et-Taberani u "El-Mu'džemu-s-sagiru", 2/9, od Ebu-Bekra, a navodi ga El-
Hajsemi u "El-Mu'džemu", 1/122, Kitabu-l-ilm, od Ebu-Bekra, r.a., prenoseći ga od Et-
Taberanija i El-Bezzara. Svi prenosioci su mu vjerodostojni.

• "Nema nijednog čovjeka koji zna pa bude upitan o tome što

zna, a on sakrije to znanje, a da na Sudnjem danu neće doći
zauzdan uzdama od vatre."
Bilježi ga Ibn-Madže u svome Sunenu, 1/96, Kitab El-Mukaddimeh", od Ebu-Hurejre, r.a., i bilježi ga
Imam Ahmed u svome Musnedu, 2/296, od Ebu-Hurejre, r.a.
Islamski odgoj & islamska pedagogija
• Islamska pedagogija se smatra predvorjem i ulaznim
vratima islamske kulture i civilizacije.

• Islamska kultura i civilizacija je usmjerena ka izgradnji

islama radi upoznavanja biti i suštine ovog svijeta,
otkrivanja njegovih tajni i istraživanju dubina života.

• Sam pojam islamska pedagogija nosi značenje

napredka i razvoja
• Njen cilj je izrastanje čovjeka kao svestrano
oblikovane ličnosti: duhovno, intelektulno, spoznajno,
emocionalno, tjelesno, društveno, itd.
• Islamski odgojni postupci imaju svoj izvor i ishodište
u Božijoj objavi, s kojom su neraskidivo vezani.
Dobar „građanin“ ili dobar „čovjek“
• Čovječanstvo kroz svoju cjelokupnu povijest postojanja nije poznavalo
tako širok, potpun i sveobuhvatan sistem poput islama.
• Ako pogledamo aktuelne sisteme, vidjet ćemo da postavljaju svoje
ciljeve kako bi pripremili dobrog „građanina“, dobrog „stanovnika“,
međutim narodi se razlikuju u viziji ovakvog „građanina“ i „stanovnika“
i određivanju njegovih osobina.

• Što se tiče islama, on se ne ograničava na tim uskim odrednicama i

pripremi takvog čovjeka. Islam teži ka ostvarenju daleko većeg i
obimnijeg cilja, a to je pripremanje „dobrog čovjeka“, dakle čovjeka
općenito u svom cjelovitom sveobuhvatnom ljudskom značenju,
čovjeka sa svojim najskrivenijim detaljima, čovjeka sa svim što ga čini
čovjekom, a ne onim što ga čini stanovnikom ovog ili onog dijela
zemlje, odnosno, ovog ili onog mjesta. (Muhammed Kutb, „Menhedžu-
t-terbijjeti-l-islamijje“, I tom, Daru-š-šuruk, Kairo, 1981., str. 13.)
• Islamskoj pedagogiji uopće nisu isključivi cilj puka
saznanja, informacije, razumijevanja i istine koje
se prezentiraju učenicima.

• Ona je „način života“ koji uči musliman, vjeruje u

njega i praktikuje ga, a sve zato što je neraskidivo
vezana sa urođenom prirodom – fitrom, koja je
protkana kroz najveće čovjekove dubine, te zato što
se ona uopće ne zadržava na faktičkom stanju fitre,
nego aktivno djeluje na njenom pročišćenju i
sveobuhvatnoj nadgradnji.
• Islamski put u odgoju je u gledanju na čovjeka
muslimana cjelovitim pogledom koji ne izostavlja
i ne zanemaruje bilo šta, njegovo tijelo, pamet,
dušu, materijalni i duhovni život, kao i sve ostale
aktivnosti na Zemlji. Islam se interesuje za
čovjeka u cjelini, sa svim onim što ga zaokuplja.
• Na osnovu nevedenog, možemo odrediti
razumijevanje islamske pedagogije kao izgradnje
muslimana kao kompletne, svestrane ličnosti, koji
može dati svoj doprinos izgradnji islamskog društva
i biti dobro upoznata sa svojim odgovornostima.
• Ona je doslovni prijevod iskrenosti i sigurnosti za
odgoj u općenitom značenju.
Zašto je akcenat islama na islamskoj
pedagogiji
• „Ovaj Božiji put predstavljen u obliku islama kao finalne verzije
objavljene Muhammedu, s.a.v.s., neće biti realizovan na Zemlji i
dunjaluku samom objavom od strane Allaha, dž.š., on neće biti ni
trenutno realizovan izravnom Božijom naredbom (KUN! – Budi!) u
momentu objave, neće biti realizovan čak ni samim dostavljanjem i
pojašnjavanjem ljudima, kao što neće biti ostvaren ni Božijom
prisilom poput one prisutne u zakonima koji vladaju u svemirskim
tjelima i pojavama, ovaj put će biti realizovan tek kada ga ponese
skupina ljudi, ljudi koji potpuno vjeruju u njega, i čine apsolutno
sve što je u njihovoj moći da se on ustali u srcima drugih ljudi, kao i
u njihovim životima. Takvi ljudi će za ostvarenje tog cilja založiti sve
što posjeduju.“
(Sejid Kutb: „Haze-d-din“, Kairo, Daru-š.šuruk, 1979., str. 9.)
 Odgoj je centralno pitanje
islamske pedagogije
• Imam El-Bejdavi u svome djelu „Envaru-t-tenzili ve esraru-t-
te'vili – Svjetla objave i tajne tumačenja Kur'ana“ u tumačenju
Fatihe daje definiciju odgoja pa kaže: „Odgoj je dovođenje
odgajanika do potpunosti, korak po korak.“

• Ovim riječima odjekuje cijeli pravac islamske pedagogije koji

izgrađuje muslimana kao potpunu ličnost zdravog tijela, zrele
pameti, divnog morala, koji odgaja njegove duhovne
sposobnosti, uzdiže njegovu dušu, razvija njegov ukus i njegovu
ljubav, te unaprjeđuje njegova znanja i sposobnosti za posao,
istraživanja, nadgradnju i kreativnost na putu napredka cijelog
ummeta.
• Vjera spada u osnovne čovjekove potrebe koje se moraju
zadovoljiti. Stoga je potrebno da vjernik dobro poznaje svoju
vjeru i zna njene propise i zakone, te da razmišlja o ajetima
Gospodara svoga.

• Na to ga upućuju i riječi Uzvišenog Allaha iz sure Er-Ra'd, 19:

• Zar je onaj koji zna da je istina ono što ti se
objavljuje od Gospodara tvoga, kao onaj koji je
slijep? A pouku samo razumom obdareni primaju.

(Muhammed Ahmed Džad Subh: „Et-Terbijjetu-l-islamijjetu dirasetu-l-mukareneh“,

Mektebetu-l-kullijati-l-Ezherijje, Kairo, 1987., str. 50.)
• Vjera je, također, i nužna društvena potreba koja uređuje i
reguliše ljudski život u brojnim pitanjima poput: kupoprodaje,
dijeljenja i primanja, i dr. Ona postavlja relacije koje kontrolišu
život i ima izrazito istaknutu ulogu u služenju zajednice i
preporađa je u brojnim sferama.
• Sve navedeno zorno se ispoljava u svim njenim principima,
načelima i sistemima koje je postavila s osnovim ciljem uređivanja
individualnih i kolektivnih relacija između jedinki, te
uspostavljanja zdrave zajednice koja će ispuniti svoju ulogu na
najpotpuniji način.

• Na neophodnost uspostave ovih relacija među jedinkama društva

upućuje i časni Kur'an u suri El-Hudžurat, 13.:
• O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na
narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji
kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i
nije Mu skriveno ništa.
• Navedene stavke potvrđuje i Vjerovijesnikov,
s.a.v.s., sunnet, jer Allahov Poslanik, s.a.v.s., u
časnom hadisu kaže: „Primjer vjernika u njihovoj
ljubavi i samilosti je kao primjer tijela. Kada oboli
jedan njegov dio cijelo tijelo trpi groznicu i
temperaturu.“
• Vjera je ključni faktor u životu pojedinaca i zajednice.
Ona čovjeka bogati vjerovanjem što mu pomaže u
razumijevanju svijeta u kome živi.

• Ujedno ga bogati čitavim skupom vrjednota i vrijednosti

koje ga usmjeravaju tokom cijelog života.

• Tako ga vjera podstiče na iskrenost, činjenje dobra

ljudima, naređuje mu pravdu i dobročinstvo, ohrabruje
ga na strpljivost i zahtjeva od njega da bude pouzdan, da
ispunjava preuzete obaveze i obećanja, obvezuje ga na
aktivnost i traženje halal opskrbe, usmjerava ga ka
skromnosti i lijepom ophođenju prema drugima, itd. od
brojnih pohvalnih osobina.
Neke od uloga vjere u životu pojedinca i društva

• - Vjera obezbjeđuje kontinuitet društva. Ona posebno uređuje

društvo putem uređivanja porodice i regulacijom svih pitanja i
propisa vezanih za brak, te posebno regulacijom propisa
međusobnih odnosa.

• - Ona ostvaruje duševnu ravnotežu čovjeka putem vođenja

čovjeka ka onome što liječi duše i Božijim uputama.
• Uzvišeni Allah kaže u suri Ez-Zuhruf, 32.: Zar oni da raspolažu
milošću Gospodara tvoga? Mi im dajemo sve što im je potrebno
za život na ovom svijetu i Mi jedne nad drugima uzdižemo po
nekoliko stepeni da bi jedni druge služili. – A milost Gospodara
tvoga bolja je od onoga što oni gomilaju.
• - Vjera pojedincu vjerniku omogućava duševnu stabilnost, jer
vjerovanje u Jedinog Allaha oslobađa dušu straha od svega
drugo osim Njega, jer niko drugi ne posjeduje ništa od
čovjekovog života.
• Uzvišeni Allah kaže u suri El-Furkan, 3.: Neki pored Njega
božanstva prihvataju koja ništa ne stvaraju, a koja su sama
stvorena, koja nisu u stanju da od sebe neku štetu otklone ni
da sebi kakvu korist pribave i koja nemaju moći da život
oduzmu, da život daju i da ožive.

• - Vjera, također, ostvaruje i idejnu postojanost, a ova

postojanost poziva u kreativnost i nove i novu originalnost.
• Siže govora bi bio da vjera, bilo koja, u životu pojedinca kao i
društva ima brojne zadatke u koje spadaju:
• Duhovni zadaci, a oni se zasnivaju na ubjeđenju i jačini vjerovanja
u Allaha, ponosom na to i svijesti o Njegovom apsolutnom nadzoru
u tajnosti i javi, zatim, vjerovanju u Njegove meleke, knjige i
poslanike, u Sudnji dan, te sve što predstoji nakon smrti poput
proživljenja, polaganja računa, Dženneta, Vatre, nagrade, kazne, i
svega ostalog vezanog za akidu – vjerovanje.
• Duševni zadaci, a oni se zasnivaju na borbi duše kroz strpljenje,
hrabrost, podnošenje tegoba, blagost, iskrenost, pouzdanost,
krepost, itd., od ličnih duševnih vrijednota u koje poziva i na koje
podstiče vjera.
• Društveni zadaci koji se zasnivaju na dobročinstvu, bogobojaznosti,
primjeni vjerskih propisa i klonjenju vjerskih zabrana, njegovanju
pokornosti Allahu, uređivanju veza i odnosa među ljudima, sve dok
čovjek ne spozna svoje pravo i ne bude ga prekoračivao, bude
poznavao svoju obavezu i najpotpunije je izvršavao i dok svako ne
shvati da je odgovoran za ono što mu je povjereno.
• Islamska pedagogija, ako se ispravno razumi, daleko je obimnija
od običnih podataka o vjeri i spoznaja vezanih za to. Ona ima
obavezu da razvije sferu religioznosti kod učenika, a ta
religioznost predstavlja dosljednost u ponašanju sukladno
islamskim principima, načelima, pravilima i zakonima.

• Ovdje nije želja da umanjujemo vrijednost podataka o vjeri, jer

oni su sastavni dio islamske pedagogije, a prirodno, nisu svi
islamska pedagogija, oni su samo prva 'cigla' u izgradnji ovog
predmeta.

• Na osnovu izloženog možemo ponoviti da: Islamska pedagogija

predstavlja najpotpuniju i najsveobuhvatniju izgradnju čovjeka u
svim pogledima, kako bi mogao dati svoj puni doprinos izgradnji
ummeta i odgovoriti na zahtjev svojih brojnih odgovornosti.
Metode primjene sukladne njenom
poimanju
• „El-Merkezu-l-Arebij li-l-buhusi-t-terbevijjeti li duveli-l-Halidži:
Verekatu havle ia'dadi muellimine mutehassisine fi tedrisi-t-
terbijjeti-l-islamijje fi duveli-l-ea'dai“, Kuvajt, 1992. str. 9.:
• Da nastava islamske pedagogije bude zasnovana na temeljima
njenih zadaća, sve dok učenik ne postigne svojevoljnu
interakciju s njom, jer tada će ona biti najbliža i
najdjelotvornija na učenikovu svijest i ponašanje. Tada će se
iman – vjerovanje sjediniti s učenikom, pa će aktivno djelovati
na usmjeravanju njegovog ponašanja i podsticati ga na činjenje
ibadeta.
• Da se upotpuni sveobuhvatno usvajanje ciljeva
tako da učenik ne bude uskraćen ni za jedan
segmenat od njih.
• Potpunost ciljeva neizbježno vodi ka potpunim
informacijama koje se prezentiraju učenicima.
• Da se nastavnik posveti izgrađivanju ličnog uzora, jer
svaka vrjednota gubi svoju vrijednost čim je učenik ne
može jasno vidjeti u živom primjeru, tako da se može
zadovoljiti time i povesti za onim ko je praktikuje.

• Od nastavnika islamske pedagogije traži se da bude

dosljedan u primjeni učenja svoje vjere i da praktično
obavlja sve potrebno.

• Onaj ko ima slabu vjeru i pokvareno ponašanje uopće

nema šansi da poučava vrjednotama i radi na njihovom
širenju, a pogotovo ne da se bilo ko povede za njim kad
te vrjednote već prezentira i pozove u njih.
• Da nastavnik pripremi vjerski ambijent adekvatan uzvišenosti
časa islamske pedagogije tako da islamska pedagogija
zauzme istaknuto mjesto kojim će se izdvojiti od ostalih
nastavnih predmeta u školi.
• Da nastavnik iskoristi sva islamska predznanja koja
ima učenik, a koja će ga dodatno vezati za njegovu
vjeru i uputiti na dragocjenosti islama, jer to je
jedini predmet kod kojeg učenik pri dolasku u školu
posjeduje brojna predznanja.

• Zbog toga, značajno je iskoristiti ovu podlogu za

daljnju nadgradnju i ujedno otkloniti od učenika sve
nedoumice i iskrivljenja.
• Da se nastavnik u nastavi skoncentriše na
plodonosne momente koji zorno ukazuju
dragocjenosti islama i privlačni su
učenicima za primjenu i usvajanje.
• Da raspored i kalendar u časovima budu sukladni tokovima rada,
te da praktična primjena bude temelj i glavni prioritet, s
osnovnim polazištem da podaci, sami po sebi, nisu dovoljni za
promjenu ponašanja kod učenika.
• Islamska pedagogija, nad svim ostalim predmetima, odlikuje se
time što je ona spoj lijepog ponašanja, djelovanja i konkretnih
postupaka.
• Na osnovu toga, lijepo je da se lekcija koju učenik uči pojasni u
njegovom aktuelnom ponašanju.

• Pored toga, nastavniku se savjetuje da iskoristi svaki momenat

koji je u korelaciji sa islamskom pedagogijom za potvrđivanje
njenih principa i načela, te usađivanje njenih vrijednosti.
• Da razmišljanje o Allahovom carstvu, spoznaja
zornih pokazatelja Njegove svemoći u čovjeku,
prirodi, svemiru i općenito životu budu sastavni dio
nastave islamske pedagogije i da se, ni u kom
slučaju, ona kao predmet ne podvede pod puko
čitanje knjige ili ograničeno poglavlje.
Faktori uspjeha u islamskoj
pedagogiji
• Misija islamske pedagogije nipošto nije ograničena samo na
memorisanje vjerskih tekstova, ili na učenje njenih vrijednosti
s čisto duhovne strane. Ona nije ograničena samo na
predavanja i knjigu, nego se odnosi na sve aktivnosti učenika,
svejedno bile one u toku nastave ili van nje, poput
posjećivanja biblioteka, istraživanja, vježbanja, usavršavanja,
prakse, skupova, predavanja, oživljenja vjerskih prigoda i
učešća u raznim vjerskim aktivnostima.

Abdu-l-Alim Ibrahim: „El-Mevdžehu-l-fennijj li medresi-l-lugati-l-

arebijje“, Daru-l-Me'arif, Kairo, 1978, str. 340.
• Da nastava bude izvođena u ugodnoj emocionalnoj
atmosferi, a to se postiže ličnim nastavnikovim
pristupom i svime što pokazuje od posvećenosti
svom času u vidu kvalitetne pripreme i još bolje
realizacije časa, a čime pridobija pažnju, emocije i
interesovanja svojih učenika i podstiče ih na
vrijednost časa i ispunjenje njegove uloge.

• Od nastavnika se također očekuje da pazi svoje

učenike, kao i sva vjerska obilježja.
• Da prilikom planiranja pazi na psihološka
obilježja, odnosno na njihovu korelaciju sa
uzrasnim fazama učenika, te na
karakteristike svake od tih uzrasnih faza,
sve s ciljem da učenik osjeti njene
blagodeti i njenu bliskost.
• Da se tokom nastave izgrađuje
generalizacija, kako ne bi došlo do
parčanja i isključivosti unutar ogranaka
ovog predmeta.
• (primjer Ibrahima, a.s., i Hadžere...)
• Da se u nastavi prioritet stavi na praktičnu stranu,
jer sama saznanja nisu dovoljan faktor za promjenu
ponašanja kod učenika, nego su praktična primjena
i uzor osnove za svaku promjenu ponašanja uz
posvetu pažnje na učenikovo praktikovanje vjerskih
obaveza od najranijeg djetinjstva, kako bi mu to
postalo navika i priroda.
• Da se u časovima prioritet stavi na emocionalno-
savjesni segment kod učenika, kako bi uspostavili
punu interakciju s onim što uče.
• Svako zatvara svoju duhovnost na ljubavi prema
vjeri i uz pomoć toga može uspostavi spokoj svoje
duše i aktivirati svoj polet za bilo koju vrstu
pohvalnog ponašanja i dovesti ga do savršenstva
dobročinstva i spasa.

Muhammed Salih Smek: „Fennu-t-tedrisi li-t-

terbijjeti-d-dinijjeti ve irtibatuha-n-nefsijje“, El-
Endžlu-l-misrijje, Kairo, 1973., str. 24.
• Da se uspostavi korelacija sa stvarnim
životom, te da se svi životni problemi i
nedaće pojašnjavaju u svjetlu vjere, uz
izdvajanje pojedinih faza kako bi učenici
svom nastavniku islamske pedagogije kroz
njih iznijeli svoje vjerske nedoumice i
probleme, kako bi im pomogao u njihovom
prevazilaženju i olakšao im duševne
tjeskobe.
• Da učeniku pojednostavi i olakša shvaćanje
svega što vidi od lošeg ponašanja u školi, kući, na
ulici i okruženju u kome živi, te da se u
prevazilaženju ovih nepravilnosti oslanja
prvenstveno na školu i to putem čistog vjerskog
ambijenta u njenom okrilju, poput pažnje na
vrijeme rada, odgovornosti u tome, na lijep
odnos i uzajamno poštivanje sviju pod njenim
krovom.

• Muhammed Mutevelli eš-Ša'ravi: „El-Islam

hadasetu ve hadaretu“, Daru-l-avde, Bejrut.
1985., str. 16.-18.
• Uz sva navedene napomene potrebno je da
nastavnik zna i njeguje islamski metod kojim islam
predvodi cijelo čovječanstvo, a u osobenosti ovog
metoda spada:
• da on potiče od Allaha i da ljudi u njega nemaju
upliva i da je neiskriveljen;
• da on obuhvata sva životna pitanja;
• da nije oprečan postojećim prirodnim zakonima do
kojih su ljudi dospjeli;
• čovjeka vrijeme i osjećaji od uobičajnih životnih
aktivnosti potrebni za posebne aktivnosti
posvećene njegovom Gospodaru, su jednostavni i
uopće ga ne opterećuju.
Ciljevi islamske pedagogija
• Pedagoški ciljevi su, u stvari, standardi u okviru kojih se
izabire odgovarajući obrazovni predmet, sistematizuju
njegovi sadržaji, pripremaju metode i sredstva nastave,
pripremaju didaktički materijali i adekvatne metode.
• Na osnovu navedenog, u najznačajnije ciljeve,
jedinstvene za nastavu islamske pedagogije u okviru
općeg obrazovanja, spadaju sljedeći:

Muhammed Salih Smek: Fennu-t-tedrisi li-t-terbijjeti-d-

dinijjeti ve irtibatuha-n-nefsijje, El-Endžlu-l-misrijje, Kairo,
1973., str.42-43.
Mahmud Rušdi Hatar i osatli: Turuku tedrisi-l-lugati-l-
arebijje ve-t-terbijjeti-d-dinijje fi davi'-l-ittidžahati-t-
terbevijjeti-l-hadise; Daru-l-Ma'rife, Kairo, 1981., str. 319.-
322.
• Odgajanje djece u vjerskom duhu, tako da znaju za
svoga Gospodara koji je stvorio nebesa i Zemlju,
poklonio im život i blagodati, Koji nagrađuje i
kažnjava na ovom svijetu (dunjaluku) i na budućem
svijetu (ahiretu), tako da se nadaju Njegovoj milosti
i strahuju od Njegove kazne, da Ga vole, da prema
Njemu osjećaju strahopoštovanje, kako bi ih inercija
tih osjećanja poticala na svjesnost o Njegovom
stalnom nadzoru i kad smo sami i kad smo među
ljudima, te da ih to podstiče na rad kako bi stekli
Njegovo zadovoljstvo i udaljili se od svega što
izaziva Njegov bijes i srdžbu.
• Razvoj učenika na temeljima ispravne
akide – tevhida, sa kojom nikada neće biti
prepušten neznanju, ili slijepom oponašanju
(trendova), kao ni pukom navođenju istina
bez kvalitetnog poimanja i razumijevanja
istih.

• Njegovo vjerovanje treba biti uspostavljeno

na čvrstom ličnom uvjerenju – jekinu, i
utemeljenjo na razmišljanju i razumijevanju.
• Odgajanje njihovih duša i usađivanje
vjerskog stimulansa u njima.
• To je veliko dobro koje će ih sačuvati
od padova i grijeha i ujedno ih
podsticati na činjenje dobra.
• Podsticati ih na vrijednosti islamske
kulture ponašanja (ahlaka) od najranijeg
djetinjstva, usmjeravati njihovo
ponašanje na nepokolebljivo pridržavanje
vrijednosti, činjenje dobra, izbjegavanje
svega ružnog i sklanjanje od zla, sve dok im
to ne postane duboko usađena navika u
dušama.
• Približiti ih časnom Kur'anu koji je temelj islamskog
ustava i prvi izvor njegovog zakonodavstva, te
približiti ih hadisu Plemenitog Poslanika, koji je drugi
izvor islamskog zakonodavstva.
• Ta spona treba biti izgrađena na upoznavanju sa što
većim brojem tekstova Kur'ana i hadisa, što boljem
razumijevanju istih, i hifzu, odnosno memorisanju
onoliko koliko mogne. Ujedno putem tih tekstova
treba širiti rječnik, iskustvo i metodologiju, te uživati
u njihovim ljepotama i tajnama stilskih figura u
njemu. (Nešto slično današnjoj nastavi književnosti,
samo kvalitetnije od nje.)
• Razvijati svijest da sve što je propisano u vjeri od
naredbi, zabrana i učenja, postavljeno isključivo
radi dobra pojedinca, koristi zajednice i
udaljavanja svih zala i šteta od njih.

• Ujedno treba razvijati svijest da Uzvišenom Allahu

ne treba ništa od Njegovih robova i da Mu uopće
ne treba naš ibadet (naše obožavanje), a da
obožavajući Njega jedinu korist od toga imamo mi,
čime odgajamo svoje duše, popravljamo svoje
stanje i zahvaljujemo Onome Koji nam je dao
tolike blagodati koje se uopće ne mogu obuhvatiti
ni pobrojati.
• Učenike treba „hraniti“ sirom
(životopisom) Allahovog Poslanika i
veličanstvenim momentima iz nje, kao i
životopisma islamskih vođa i
nezaboravnih junaka, kako bi trajno
osjetili u svojim dušama veličanstvenost
islamske kulture, njenih slavnih vođa i
junaka i kako bi osvjetlili momente iz
kojih mogu crpiti divne uzore i primjere
veličine.
• Usađivanje ljubavi u učenicima prema časnom
Kur'anu i poštivanja prema prijašnjim
objavljenim knjigama, te njihovo osposobljavanje
za ispravno učenje ajeta časnog Kur'ana, tako što
će ga lijepo i tečno učiti, uz pravilan izgovor i
stajanje, tj. primjenjujući pravila i zakone
tedžvida.
• Podstaći u njima doživljajno učenje kroz njegov
metod, tečnost i ljepotu i učiniti da shavte sve
ono što on obuhvata o pojava Allahove svemoći.
• Ujedno ih treba podsticati na razmišljanje o
Allahovom rububijjetu – tj. da je Allah jedini
Bog, i spoznaji Njegovih svojstava.
• Širiti njihova znanja o vjerskim propisima i
neprolaznim vrijednostima islama i to putem
Kur'ana, časnmog hadisa, sira (životopisa)
Allahovih poslanika i dobrih ljudi (evlija), kako bi
u okrilju svjetlosti toga spoznali šta su njihove
obaveze prema Gospodaru, prema njima
samima, prema njihovim porodicama, prema
njihovim društvima i zemljama.

• Uopće nije skriveno koliko navedeno pozitivno

utiče na razvoj ideja, misli, milosrđa, koliko
ojačava njihovu volju i odlučnost i koliko samo
dotjeruje njihove duše, odgaja emocije, odgaja
duše i osvješćuje njihove umove.
• Navikavati ih na pravila kulture lijepog ponašanja
u kući, školi, na ulici, te pravila kulture posjećivanja,
govora, slušanja, rasprave i brojnih drugih javnih
manifestacija.

• Realizacija navedenih ciljeva zahtjeva objedinjenu

studij kur'anskih ajeta, Poslanikovih časnih hadisa,
uz upotpunjavanje tih ajeta i hadisa sa
vjerovanjenjem, fikhskim propisima, odgojnim
mometima kulture ponašanja (ahlaka), kao i studij
sira Allahovih poslanika povodeći se za njima i
uzimajući ih za uzor.
OSOBENOSTI ISLAMSKE PEDAGOGIJE
• Islamska pedagogija odlikuje se skupinom
osobenosti koje je izdvajaju nad svim
ostalim pedagogijama, jer se ove odlike
napajaju prirodom islamske pedagogije i
islamskim svjetonazorom.
Humanizam i globalizam
islamske pedagogije
• Islamska pedagogija posmatra čovjeka u njegovoj potpunoj općenitosti i
sveukupnosti uopće ga ne vezujući za državu ili mjesto, dakle čovjeka bez obzira na
njegovu naciju i boju kože. Insanijjet (humanizam) čovjeka je cilj kome hrli islamska
pedagogija. Ovo se zorno ističe kroz brigu koju islamsko zakonodavstvo (fikh)
posvećuje segmentu ljudskih stanja i međuljudskih odnosa, rame uz rame sa
Kur'anom koji je u cjelini ili govor o čovjeku ili govor upućen čovjeku. Uzvišeni Allah o
tome kaže: Kur’an je samo pouka svjetovima, (Et-Tekvir, 27.) Riječ svjetovi ovdje se
odnosi na sve svjetove, a ne isključivo na Arape, niti na Mekkelije, ili Kurejšije. Ova
riječ obuhvata sve svjetove na svakom dijelu zemaljske kugle. Važno je napomenuti
da islamska pedagogija najenergičnije isključuje i odbacuje svaki oblik nacionalizma i
pozivanja u njega. Uzvišeni Allah kaže: O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene
stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod
Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.
(El-Hudžurat, 13.) Islamska pedagogija svojim humanističkim usmjerenjem aktivno
djeluje na oblikovanju dobrog, plemenitog čovjeka koji neće s očima predrasuda
gledati druge ljude, nego će mu srce biti preplavljeno nježnošću i razumijevanjem
svih ljudi, jer svi potičemo od jednog čovjeka. Uzvišeni Allah kaže: On je taj koji vas
od jednog čovjeka stvara. (El-A'raf, 189.) Na osnovu navedenog odnos čovjeka
muslimana prema drugim ljudima zasnovan je na prijateljstvu, ljubavi i milosti.
Božije porijeklo
• Jedna od upečatljivih osobenosti islamske pedagogije je njezino božansko
porijeklo. Njen cilj je postavio Bog kao i njen oblik. Njen izvor je od Boga, kao
i njezin plan i program. S obzirom da je njen cilj i oblik postavljen od
Gospodara svjetova lahko uočavamo da je ključni cilj islama upravo
uspostavljanje kvalitetne spone s Uzvišenim Allahom i postizanje Njegovog
zadovoljstva. Upravo zbog toga, sve ono s čim je došao islam poput zakona,
sistema, ibadeta, međuodnosa, i dr., postavljeno je isključivo s ciljem
uspostavljanja što prisnije spone čovjeka muslimana s njegovim
Stvoreteljom radi pridobijanja Njegovog zadovoljstva. S obzirom da je njezin
izvor od Boga kao i njezin plan i program lahko uočavamo da je ovaj plan i
program zacrtan islamom radi postizanja predviđenih rezultata i ciljeva plan i
program čisto od Boga, jer njezin izvor je objava od Uzvišenog Allaha
upućena Njegovom poslaniku Mustafi, s.a.v.s. Uzvišeni Allah kaže: On ne
govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje, (En-
Nedžm, 3.-4.) Otuda, ovaj pedagoški plan i program od svog početka, u
svojim osnovama, pravilima, općim načelima i čvrstim temeljima,
neprikosnoveno potiče od Uzvišenog Allaha.
Sveobuhvatnost i integracija
• Integracija islamske pedagogije jasno se očituje u njezinoj
pedagoškoj biti u kojoj je nerazdvojiv govor od postupaka, kao
i teorije od primjene. Ovaj plan i program je sveobuhvatn i
integrisan u svim svojim istinama, saznanjima i svim
aktivnostima. Njegov cilj je čovjek musliman u svakom
pogledu: tjelesno, razumski, kulturno, sociološki, duhovno, itd.
Njegova sveobuhvatnost istovremeno obuhvata sve segmente.
Ne postoji ni jedan sistem koji liječi i tretira ljudsku dušu s
ovolikom preciznošću, a to je pravednost islamskog sistema
oličena u islamskoj pedagogiji.
• Čovjek svojom ljudskom biti vjeruje u sve što može dokučiti svojim osjetima i
vjeruje u sve ono što postoji van njihovog dosega. On vjeruje u svoj
materijalni segment postojanja, vjeruje u sve potrebe svog materijalnog
osjetilnog postojanja kao i mogućnosti tog postojanja, te shodno tome
zadovoljava svoje tjelesne želje i potrebe. Istovremeno on vjeruje i u svoj
duhovni segment, zahtjeve i potrebe tog segmenta i svega što on obuhvata
od mogućnosti. Na taj način on vjeruje u sva tri ljudska polja: tjelesno,
racionalno i duhovno, vjeruje u sve zahtjeve, potrebe i mogućnosti svakog od
tih polja, a također, vjeruje i u jedinstvo i integraciju ljudskog bića, te
nemogućnost segregacije bilo kojeg od tih segemenata pravilne prirode
(fitre) koju je stvorio Uzvišeni Allah. Na osnovu toga, čovjekov materijalni
život neodvojiv je od njegovog razumskog života i duhovnog života, baš kao
što su njegova duševna osjećanja neodvaojiva od okruženja. Takvim
pristupom islam liječi ljudsku dušu i život: njegovo tijelo, pamet i duša u
čvrsto isprepleteni i integrisani u jedno biće. On na zemlji djeluje svojom
tjelosnom moću, jednako kao i razumskom i duhovno i opet su i one čvrsto
isprepletene i integrisane. Ovom kombinacijom čovjek dolazi do određenih
rezultata koji predstavljaju vrijednosti dobrog čovjeka.
• Ova sveobuhvatnost islamske pedagogije neizostavno vodi ka
angažmanu svih ljudskih potencijala, tako da ne zapostavlja i
ne odbacuje nijednu njegovu mogućnost i potencijal, a kad
god se aktiviraju svi ljudski potencijali dobija se najplemenitiji i
najvrjedniji „rezultat“. Pored toga, aktiviranje svih čovjekovih
potencijala cjelovito proizvodi ravnotežu u njegovoj duši i
životnoj realnosti, te ravnotežu između tjelesnih, razumskih i
duhovnih potencijala, ravnotežu između njegove spoljašnosti i
unutrašnjosti, ukratko savršenu ravnotežu u svakoj pori
njegovog života. Muhammed Kutb, Menhedžu-t-terbijjeti-l-
islamijje, I tom, Daru-š-šuruk, Kairo, 1981., str. 20.-26..
Uravnoteženost
• Osobina uravnoteženosti nerazdvojni je pratilac islama kao vjere koja tretira čovjeka
kao navedenu integraciju u kojoj materijalni segment ne dominira nad duhovnim i
obrnuto. Islamska pedagogija realizuje osobinu ravnoteže putem obuhvatanja svih
svih segmenata razvoja ličnosti čovjeka muslimana, tako što zastupa i ostvaruje
cjelovitu uravnoteženu pedagogiju, jednako kao što radi na zadovoljavanju svih
potreba, dobara i zahtjeva jedinke i društva u fenomenalnoj ravnoteži koja ostvaruje
sreću i sigurnost jedinke i društva. Pored navedenog ona aktivno radi i na povezivanju
kulture i tradicionalnog naslijeđa društva i svega što ono potrebuje od zahtjeva
savremenosti i budućnosti usljed napretka i razvoja. Ona uvezuje i zahtjeve dunjaluka
i ahireta u ravnotežu podudarnu ljudskim prirodnim zahtjevima i potrebama jedinke
muslimana i njegove fitre. Harmonija i uravnoteženost su kako osobenosti
cjelokupnog svemira u kome su sva tijela i moći harmonične, isto tako i osobenost
dobrog čovjeka koji ispunjava uvjete Allahovog halife na Zemlji, koji živi sukladno
planu i programu Allaha, Stvoritelja svemira i čovjeka. Uravnoteženost i haromnija
ostvaruje Stvoriteljevo zadovoljstvo i to putem dobrig dijela, te zadovoljstvo
stvorenja putem lijepoh ophođenja, a ona se postiže davanjem pojedincu njegovih
prava i davanju društvu njegovih prava. Dževhera Abdullah el-Muhejlani: Takvimu
muhteva kutubi-t-terbijjeti-l-islamijje fi-s-sufufi-s-selaseti-l-'ula mine-l-merhaleti-l-
ibtidaijjeti fi devleti-l-Kuvejt, nepublikovana magistarska disertacija. Pedagoški
fakultet Univerziteta Ajnu-Šems, 1995., str. 57.
Stvarnost
• Stvarnost u islamskoj pedagogiji ogleda se roz njen hod primjeran čovjekovoj
stvarnosti i sukladan njegovim spremnostima, sposobnostima i potencijalima,
pridodavši tome i njen hod skaldan stvarnosti svijeta koji čovjek može dokučiti svojim
osjetima poput Zemlje, neba, zvijezda, planeta, različitih nebeskih pojava i tragova,te
stvarnosti na svim bićima, uz činjenicu da sve to ukazuje na postojanje Stvoritelja Koji
sve uređuje. Islam tretira ljudsko biće u aktuelnoj stvarnosti priznajući grnice njegovih
mogućnosti, kao i njegove zahtjeve i neophodnosti. Uzvišeni Allah kaže: Allah nikoga
ne opterećuje preko mogućnosti njegovih. (El-Bekare, 286.) i zato se Allaha bojte koliko
god možete... (Et-Tegabun, 16.) On priznaje čovjekovu slabost pred strastima: Ljudima
se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji,
stoka i usjevi. To su blagodati u životu na ovom svijetu; a najljepše mjesto povratka je u
Allaha. (Alu-Imran, 14.) On dobro poznaje njegovu slabost pred obavezama: Allah želi
da vam olakša. – a čovjek je stvoren kao nejako biće. (En-Nisa', 28.) On sve to poznaje
i zato vodi čovjekovu prirodu kroz njenu stvarnost, uopće joj ne nalažući ono što će ga
mučno opteretiti ili što uopće neće moći izvršiti. Islam potpuno poštuje ljudsku prirodu
i sve njene slabosti i ograničene mogućnosti, uopće ne zapostavljajući od tih
mogućnosti ni jedan skriveni detalj koji može proizvesti vrhunske rezultate. Zbog toga
on u svom putu ide hramonično s ljudskom stvarnošću koja obuhvata deale u svim
segmentima, a njegov idealizam uopće ne zanemaruje životnu stvarnost.
• Muhammed Kutb, Menhedžu-t-terbijjeti-l-islamijje, str. 32.
Aktivnost
• Pod ovim se u islamskoj pedagogiji misli na preobražaj čovjeka
muslimana u aktivnu silu koja djeluje u životnoj stvarnosti,
potpuno saglasnu pravdi, silu koja neće skrenuti s Pravog puta.
Čovjek je aktivna, usmjerena, voljna sila, usmjerena ka životu,
sila koja ovladava ostalim silama i oblicima materije koristeći ih
za izgradnju i napredak na Zemlji. Uzvišeni Allah kaže: I daje
vam da se koristite onim što je na nebesima i onim što je na
Zemlji, sve je od Njega. To su, zaista, pouke za ljude koji
razmišljaju. (El-Džasije, 13.)