Pisma iz dva Sarajeva

Priredila D a n k a Nikoli

biblioteka KRUG

1996.

Pisma iz dva Sarajeva

Pisma iz dva Sarajeva

Priredila D a n k a Nikoli

biblioteka KRUG

Izdava B e o g r a d s k i krug Beograd

1996

recenzent Branka Mihajlovi urednik Aljoa Mimica

Uz pisma

Od aprila 1992, kada je poeo rat u Bosni, do jeseni te godine ni o kome od mnogih naih prijatelja iz Sarajeva nismo uspevali da saznamo nita. Prve vesti su se probile krajem septembra. Poetkom sledeeg meseca stigle su prve pismene poruke, a uskoro i pisma preko Adre, Crvenog krsta, Dobrotvora i drugih huma nitarnih organizacija. U isto vreme uspostavljena je i nesigurna i neredovna, ali jedina postojea potanska veza Beogradr-Grbavica (deo Sarajeva koji dri vojska Radovana Karadia). Dopisivanje sa nama bliskim Sarajlijama trajalo je oko dve godine- od jeseni 1992. do kraja 1994. Tada su se, tragino ili bezbolnije, razreile ratne sudbine veine naih sarajevskih prijatelja. Neki su jo uvek tamo. Tako se stekla zbirka od oko dve stotine pisama. S pristankom autora, odluili smo da neka od njih obja vimo. Pre svega zato to nam se ini da ona daleko prevazilaze okvire privatnosti i da predstavljaju dragocen dokumentarni uvid u neke segmente bosanskih ratnih zbivanja. Zatim, stoga to veina od njih svedoe o ratu iz jednog specifinog ugla, posredno, kroz jedno stavne prie o svakoclnevici. I na kraju -jer nam se ini da ona koja smo odabrali imaju i literarnih vrednosti.

Knjiga se sastoji od tri grupe pisama. Prva pripada ju advokatu Rizahu Paa i i u, nastanjenom na Grbavi ci. Druga mladoj pravnici iz Sarajeva, Inji Paali, a treu grupu ine pisma nekolicine autora napisana povodom smrti in. Marjana Maje Verone, naeg najb lieg prijatelja. Ostali su ivi. Za sada.

Sadraj

Uz pisma

Rizo Inja Majo

Pisma sarajevskih prijatelja posle Majine smrti Pogovor From the Review

Rizo

Rizo

Rizah Paali je ugledni sarajevski advokat. Roen je u Sarajevu, predpoetak Drugog svetskog rata, u graanskoj porodici iz nacionalno rneovitog braka. Otac mu je bio poznati sarajevski glumac. Gimnaziju i studije zavrio je u Sarajevu. Od rane mladosti gradio je uspenu karijeru. Oenjen je profesorskom Brankom Paali. Njihov sin, od punoletstva, kao i oni oduvek, izjanjavao se kao Jugosloven. iveli su u sopstvenoj kui na Grbavici. Sedam meseci posle poetka rata, novembra 1992, Rizina ena Branka i sin Sandi uspeli su da izau sa Grbavice. Ve dvegodine ive u inostranstvu, u razliitim zemljama. Rizo Paali je ostao u kui sa Brankinorn majkom Olgom. Zato nije izaao sa enom i sinom za sada nije poznato. Moda je rizik bio prevelik zbog njego vog imena. Rizo opstaje na Grbavici pod uslovima pod kojima tu ive nesrbi. Pisma Rize Paalia koja objavljujemo poela su da stiu krajem 1992. O ivotu njegove porodice tokom prvih, najteih osam meseci rata ne zna se nita. U to vreme na Grbavici su stradale ili odvedene u logore itave musli manske porodice, da bi im kue potom bile opljakane. Advokat Paali sa sinom i enom uspeo je da se sauva. Moda zbog ugleda koji uiva u gradu. Od novembra 1992. do kraja 1994. godine Rizina pisma stiu redovno i esto (obino sa mnogo zakanje li

nja). Nakupilo ih se oko stotinak. Odmah po prijemu prvih shvatili smo da se prepiska moe odvijati samo uzdosledno potovanje nekoliko pravila: da se pie iskljuivo irilicom, da se nepominju muslimanska imena (ipisma se naslovljavaju sa dragi nai"), da se adresiraju na komiju Ga ji a i - to je najvanije - da se nikada ne postavljaju nikakva pitanja. Isto tako, ubrzo se otkriva da pisma sadre i jednu teko uoljivu skrivenost. Ona se, naime, sastoji od gotovo vedrih, esto duhovitih opisa njegovog ratnog ivljenja, ali se paljivijim itanjem otkrivaju mnoge, vesto kamuflira ne, ifrovaneporuke: pria, recimo, o izletu na Jaborinu sa nekim momcima" jedna je od epizoda dvogodinjeg napornog prinudnog rada za vojsku. Teko se, ta kode, uoava podatak o opasnosti kretanja nesrba po Grbavici. Razmiljanja o beanju saoptena su kroz kodiranu priu o razgovoru sKlinjom (Rizin nadimak iz mladosti). Na sve takve ifrovane i tee razumljive pasuse skretaemo panju itaocima u samom tekstu. Za objavljivanje pisama advokata Paalia odluili smo se najvie zbog toga to nam se ini da su ona sasvim neobino svedoenje oveka-rtve, koji- umesto beznaa ili mrnje - u svim ratnim i linim nesreama trai i uspeva da pronae dokaze ljudske plemenitosti i nese binosti. To duboko i autentino verovanje Rize Paalia u pohedu dobroga sauvalo ga je i sauvae ga, ubeeni smo, usred holokausta u kojem se naao. Novembar 1994.

12

Sarajevo, 2. XI 92. Dragi moji, Rat nekako podnosim. Pravim se da ga ne primjeujem. itam, crtam, u posljednje vrijeme popravljam prozore, loim vatru, istim pe... Radim sve to mi uspjeno odvaja panju od spoljnih dogaaja. Ako sam uopte bio u nekoj krizi, bilo je to onih pet-est dana dok sam ekao da se Branka* i Sandi** jave da su stigli u Beograd. Tada mi se kua inila potpuno pustom. Imao sam osjeaj kakav, vjerovatno, ima kapetan tonueg broda kada se posada uspjeno ukrca u amce za spaava nje, a on ostaje na komandnom mostu da sa brodom poto ne. S jedne strane - to je divno osjeanje spokojstva i mira, jer se posada uspjeno iskrcala (mada na malom amcu i uzburkanom moru nikako jo nije bezbjedna), a sa druge - tuga, jer brod tone i nita ga vie ne moe spasiti. Uskoro sam se, meutim, oslobodio crnih misli, pa sada radim tako intenzivno da mi dan posve neosjetno proe. Ponovo sam nastavio i sa jutarnjom gimnastikom. U punoj sam formi. Sa lakoom pravim 25 sklekova ili 35 trbunjaka. Imam 65 kilograma. Sve kao u mladosti. Sa mo - kada se skinem i sluajno bacim pogled u ogledalo na tijelu djeaka ugledam sijedu, naboranu, pohaba nu glavu...
Supruga. ** Sin.

13

Naravno, brinem ja i za moje* na Marin-Dvoru. esto se penjem na tavan susjedne zgrade, odakle mogu da vidim krovove kua u ijem smo dvoritu proveli djetinjstvo Gledam ih, ponekad dugo, izgledaju mi itavi, pa hou da vjerujem da su i kue, i ukuani... Jo uvijek se nadam skorom kraju rata. Sve to naglo pone, naglo i zavri. Mi Balkanci nismo u stanju bilo ta da radimo sistematski, pa - vjerujem - ni da ratujemo. Umjesto jednog pravog rata, u stanju smo da improvizujemo tri-etiri kratka, po principu - svi protiv svih. Zato nas i putaju da ratujemo. Va Rizo

Sarajevo, 10. XI 92. Dragi nai, Pozna je jesen. Beremo poslednje dunje i pravimo slatko. Nisam ranije ni zapaao kako svaka kua u naem komiluku ima bar po jedno stablo dunje. Mogao bi se - tako - na kraj zvati i Dunjaluk", ali, po mojim predstavama, dunjaluk bi morao biti mnogo vei i ljepi. Pesimisti strahuju od zime, a ja joj se radujem. Po miljam kako bi mrazevi mogli ohladiti usijane glave. Pretpostavljam da su moji ve negdje u Evropi, a moda i dalje? Sigurno vas zovu telefonom i raspituju se za nas. Prenesite im da smo dobro. Malo ta se promijenilo od njihovog odlaska. Vrijeme kao da je stalo. Elektrina ener gija u na kraj jo nije dola, ali u vei dio grada jeste.
*

Majka i ki iz prvog braka ive u Sarajevu.

14

Postepeno se poveava broj svijetlih takica koje nou dugo brojim sa naeg brda po gradu. Manje ga granatiraju, pa ljudi vie ne zamrauju tako sistematski prozore. Velika radost, koja me uvijek preplavi kada nam stigne pota, u posljednje vrijeme sve vie jenjava. Odavno nam ve nije stiglo nita. Nekakav je zastoj sa potom. Posljednje pismo koje je Branka poslala jo iz Beograda putovalo je vie od mjesec i po dana. Svejedno, strpljivo ekam. Va Rizo

13. XI 92. Dragi moji, ef u svom pismu govori kako se divi nekoj mojoj snazi i volji. Ne znam da li je rije o snazi, ili o instinktu samo odranja. Ve sam i vama pisao kako pokuavam da se iskljuim iz zbivanja oko sebe. Znam da na njih ne mogu uticati, parni ne preostaje drugo nego da ekam. Ako ita svjesno radim trudim se da ostanem ista osoba, da sauvam identitet. Ipak, osjeam da se mijenjam. Jo uvijek vjerujem da je veina ljudi u osnovi dobra, ali nalazim da sam u dosadanjem ivotu bio bezrazlono sentimentalan i popustljiv. Mnogi su pravili tu greku. Veliki broj ovih koji sada prave ovaj zulum dobijao je prelazne ocjene u koli (u ivotu) samo zato to su bili priglupi ili na bilo koji nain ugroeni. Poslije su im izmiljali radna mjesta, dobijali su stanove solidarnosti, a i sam sam im inio mnoge besplatne usluge. Ovo poslednje e sigurno poslije rata biti izmije njeno. Utoliko sam se izmijenio. A ivot je, inae, neizmjenjen. Tokovi su se ve ustalili. Teke su mi jedino veeri. Duge, kasnojesenje, a oi zbog neeg peku kad se due ita pri svijei. I ta u

15

dosjetih se sjajne igre otvaram pasijans. Pomislim elju: hoe li se rat zavriti za petnaest dana. Redam, redam i, neete vjerovati, strepim hoe li se otvoriti. Zezne me! Nee! Ali, ja se lako ne predajem. Brzo pokupim karte, promi jeam, i pomislim drugu elju: hoe li se rat zavriti za esnaest dana... General Morion, pak, vjeruje da e Sarajevo do Boia biti demilitarizovano. Sta mislite o Novoj godini u Sarajevu? Bilo bi ludo. Sve vas mnogo volim Rizo

18. XI 92. Draga Danka, Jue sam primio tvoje pismo. Kao i uvijek radost ogrom na. Vidim - brinete za nas. Moda i vie nego mi sami. Na zlo se navikne. esto se ovih dana sjeam jednog svog klijenta koji me je stalno pourivao da okonam njegov spor, jer e - govorio je - kroz mjesec dana umrijeti od raka. Bio je duhovit i uglavnom smo se alili na tu temu. Spor smo dobili, i on je, zaista, za kratko vrijeme umro. Prisjeam se tog dogaaja, jer osjeam kako smo se i mi ve sasvim navikli na pucanje, nestaice, glad. Najlake mi je kad se sa svim tim zezam. Pita me za Maju i Vladu. Nemam nikakve, ama ba nikakve veze sa ostatkom" Sarajeva. Ne znam nita o njima, a nikakav glas nisam do sada dobio ni od svojih. To mi je najvea mora. Po naoj prijateljici Jeli zamolio sam nekog Popa (tako se zove) koji na nekakav nain dolazi do telefona, da zove moje i Emirove. Obeao je. Potom je nestao. Nema ga u stanu ve desetak dana. Takve sam sree.

16

Sa Grbavice radi jedan jedini telefon - ponekad. eka se na red i po 5-6 sati. Moe se zvati samo Beograd. Ali, ja na Grbavicu ne silazim nikako*... Svim svojim susjedima obeao sam da e rat biti zavr en do Nove godine. Vjeruju mi. Ne bih elio da ljude laem, pa u i dalje da otvaram pasijans. Rizo

4. XII 92. Dragi nai Jovovii, Nikolii, Karabegovii, slikari, novinari itd..., Kod nas se malo ta mijenja. Rat je doao u fazu u kojoj se ni glavnim akterima vie ne ratuje. Meutim, kako ne znaju ta e poslije rata nastavljaju pucanje. Tek toliko da se municija troi. Kraj rata je ipak blizu. Duboko vjerujem... Branka se raspituje za nae komije. Sve su to dobri ljudi, sakupljeni s konca i konopca. Polovinu, prije rata, nismo ni poznavali, a sada ne znam kako bih bez njih. Svi smo zajedno ivi dokaz kako je Sarajevo jedinstven, kosmopolitski grad. Sreom, svi su dobro. Napustili su nas, nekoliko dana poslije Brankinog i Sandijevog odlaska, samo Damir i njegova supruga. Ona je imala uputnicu za operaciju diskushernije na VMA. Brinuli smo kako e stii - ona Srpkinja, a on Hrvat sa musliman skim imenom. Ipak, imali su sree i javili se iz Beograda. Kominica Lada bila je ozbiljno bolesna, ali se uspjeno oporavlja. Jo joj nisu rekli da joj je sin poginuo u Sarajevu. Odranije logirani Doleal preivio je jo jedan modani
Indirektno: ugroen mi je ivot pri kretanju Grbavicom.

17

udar, pa ga je supruga Vera smjestila na nekoliko dana u bolnicu Kasindol. I on se oporavlja. Prije par dana smo Ivo, Bruno Bah (Austrijanac), Huso, Arif i ja (bez nacionalnog identiteta) ili kod branog para Eve i Omera da popravlja mo krov. Skoro polovina crepova je bila polupana. Kad je sve bilo gotovo, vojska je ponovo pucala i polupala gotovo isto koliko smo popravili. Za koji dan emo opet. Iz Brankinog pisma doznao sam o pigibiji nae drage prijateljice Violete. Malo je rei da me je ta vijest porazila. Uasna je to tragedija i za njenog mua i za njihovo bolesno dijete, o kome su se tako predano starali. Toliko o drugima. Meni dan proe brzo, tako da nika da nisam zadovoljan onim to sam uradio. Svakodnevno nosim vodu za vojsku, a ponekad dobijemo i neka druga zaduenja. Onda radim i zviduem Most na reci Kvaj". Tiho, da drugima ne djelujem previe veselo. Kod kue su svi prozori zatvoreni, ali jo uvijek pop ravljam pojedina mjesta, kroz koja bi mogao ui hladan zrak. Loim i pe kada nema struje, a uglavnom je nema. Pismo zavravam u ponedeljak, 7. XII, jer u subotu niko od komija nije iao na potu, pa nisam imao po kome da ga poaljem. Sam nisam silazio na Grbavicu ve dva-tri mjeseca. Tako je bolje. Va Rizo

25. XII 92. Dragi nai, Prije par dana primio sam Efovo pismo od 26. XI. Ef je, naravno, ef. Odluio sam skratiti mu nadimak iz mladosti, jer je ef nekako suvie zvanino, pa bi neko neupuen mogao pomisliti u ovim ludim vremenima da je doista

18

nekakva vana linost, nekakav - ef. Skoro mjesec dana od Beograda do Sarajeva! Da je putovalo potanskom koijom - bre bi stiglo. Zato - piem, a ne pie mi se. Kako da vam kaem da ne brinete za nas i da smo relativno dobro kada e vam ta poruka stii za mjesec, moda i vie dana. Hoe li i tada biti vaea? Ali, znate me ve - hou da vjerujem da e nam kroz mjesec dana biti bolje nego sada... Zima nam je pala na plea. Ve sedamnaest dana nemamo struje. krto se grijemo, tek toliko da se ne zamrznemo. Imamo kakvu-takvu zalihu ogreva. A kad pomislim na moje (i sve ostale) u drugom dijelu grada - srce mi se cijepa. Od mame i ostalih ni glasa. Snabdijevanje je neto slabije nego ranije. Olga* i ja imamo izvjesne zalihe, pa nismo ugroeni. Moemo jo koji mjesec izdrati. Zato se nemojte vie optereivati paketima. U svakom sluaju, hvala za va doprinos u posljednjoj poiljci. I prije pisma sam zakljuio da bi grah, luk, dehid riram krompir (odlian je) mogao biti Efov doprinos. To nekako doe kao konkretna hrana. Zna Ef da Olga moe od luka i vode napraviti est jela... Danas je Boi. Ruali smo sveanije nego obino, a Olga je odnekud izvukla i po gutljaj konjaka. Vojnici su u susjednom dvoritu posjekli manju jelku i izloili je. Vrh sam uspio donijeti kui. Nismo ga kitili u znak tuge to smo tako grubo svi razdvojeni. Brinemo i za vas u Beogradu. Ova kriza je poput poara. Gasi ga na jednom mjestu, on nie na drugom. Piite nam vie o sebi... Voli vas va Rizo

Tata.

19

Sarajevo, 11.1 1993. Dragi nai Jovovii i ostali, dragi nam Beograani, i dragi nam stranci", Ovo je pismo prekoredno, pisao sam nedavno. U stvari, namjensko je, a nakana mi je da se zahvalim na paketu koji smo danas primili (drugom se nadamo sutra). Nikolo Ma kija veli pie Velianstvenom Lorencu Pjera de Mediija da je siromah, te da mu nita pokloniti ne moe. Stoga mu daruje svoje djelo Vladalac. Izgleda da sam jo vei siro mah od Makijavelija, jer ni knjigu nisam napisao, pa jedino preostaje da se ovim pismom zahvalim za svu dobrotu, plemenitost i suut koju nam ukazujete. Jednom smo davno plovili trabakulom po Jadranu. Sedam dana smo kapetan Dare i ja ribu lovili, a navee je uz vino jeli. Dare je znao sve udi mora, sve tajne riba i istine vina. Jednom mi ree: Lako ti je ubit ovika. Kupi mu gudina!" Sad mi se otvara kako sva pamet svijeta staje u tih nekoliko glupih rijei. Sve se u njima sukobljava: svijest, volja, razum, afekcija. Tako nekako vidim i ovaj rat. Svijet se podijelio. Jedni ubijaju i to im, izgleda, nije teko. Drugi kupuju gudine. Sukob dobra i zla. Onih to kupuju gudine, a u te spadate i vi, daleko je vie od zlikovaca. Dobro preovlauje - u to hou da vjerujem. emu onda pesimi zam. Treba mi samo strpljenja da doekam pobjedu dobra. CGudin je prase.) Ve sam vam pisao da smo pilali i cijepali neka drva.* Bile su to velike cjepanice. Nae komije, starosjedioci, imaju udnih stvari u svojim podrumima. Novak i Pera su donijeli iroke pile duge po dva metra. Uvijek sam mislio da su to nekakvi instrumenti za sviranje, jer muziki klovnovi u cirkusu na njima izvode Na lijepom, plavom Duna vu" i Oaravanje". Meutim, ustanovio sam da se uspjeno mogu koristiti i za pilanje, iako je jasno da im je osnovna
Prinudni rad za vojsku.

20

namjena rekreacija. Nauio sam i kako se pile otre turpi jom. Jedan zub na jednu, a drugi na drugu stranu. Potom se zubi naizmjenice povijaju u stranu da bi rez pile bio iri, te da list pile ne bi zapinjao i strugao po ve ispilanom dijelu debla. To se zove razvraivanje (tako Nikola kae), a ako se od te rijei napravi pridevski oblik, proizalo bi da je takva pila razvratna. Za razliku od pilanja - cijepanje ima vie elemenata sportske aktivnosti. U svoj stil cijepanja unio sam mnogo elemenata sportske igre - tenis. Veina cjepaa uzima sjekiru za sredinu dralje, te udara svom snagom. Ja sam se sjetio svog uitelja tenisa, koji me je uio da reket drim na samom kraju da bih uspjenije ostvarivao polugu. Tako i cijepam. Sve su to pravi voleji i jedva ekam da izaem na teniski teren i proverim efekte ovog treninga. Sve vas puno volim i mislim na vas Rizo

Sarajevo, 21.1 93. Dragi nai, Kod nas se malo ta mijenja. ak ni vrijeme. Danima maglovita jutra sa -5, i sunani dani sa +5 u podne. Noi su jo duge... Sada se, ipak, manje puca u Sarajevu. Radim kao noni portir za ivotinje. Naim kunim ljubimcima se neprestano piki ili kaki, pa ih po svu no putam u dvorite. Tada gledam u zamraeni grad. Kroz prozore ne mogu, jer su i oni zamraeni ili polupani. Sarajevo nou izgleda, doista, avetinjski. Kada ne puca, to je apsolutna tiina, u apsolutnom mraku. Zato duge noi prekraujem itanjem. Dugo sam kupovao knjige, za koje sam znao da ih nemam kad itati. Vjerovao sam da e vremena biti tek kada odem u penziju. Nisam ni slutio da e to vrijeme stii toliko godina ranije.

21

A kako je neobino itati u ovim tunim okolnostima! Svaka knjiga, misao, pa i rije imaju nekakvo posebno znaenje, proizalo iz okolnosti pod kojima se susreem sa njima. itam tako Majstora i Margarini i posve ozbiljno pomiljam kako je vrag upetljao prste i u ova naa do gaanja. Uini mi se kako vidim siluetu na tamnom nebu to razvratno jae metlu... Danima, odnosno mjesecima, tako rei otkad je rat poeo, prelistavam Makijavelijevog Vladaoca. Knjiga je pisana 1513. Toliko je aktuelna da u svakoj reenici gotovo prepoznajem istinu u kojoj, na nesreu, trenutno ivim. Poto ne mogu nigdje o tome pisati, citiram ih (nekoliko) vama: ... nikada ne bi trebalo dozvoliti da zavlada nered, kako bi se izbjegao rat, jer se rat nikako ne moe izbjei, ve se moe samo odloiti na vlastitu tetu." Ili ... zaista, najsigurniji nain da se zadre gradovi koji su osvojeni jeste da se razore. Onaj ko zagospodari jednim gradom, naviklim da ivi u slobodi, a ne uniti ga danas sutra e on unititi njega..." I posljednja: ... stoga primjeujem da ljude treba pridobiti ili ubiti, jer se oni osveuju za lake uvrede, dok za teke ne mogu." Naravno, itam i poeziju. Zamuenog pogleda, uz tit ravu svjetnost svijee, itam Bodlera: ivi avo dri niti to nas miu! Mi ljubimo stvari svegadnije i nie. Svakog dana Paklu za korak smo blie I ne gade nam se smradovi to niu." Nemojte mi^se rugati. Poeleh i ja neto da napiem. ta i kome? Pa, naravno, svojoj eni, koja mi je tako besko nano daleko. Potekoe mi stihovi glatko, pa se u momentu zabrinuli da nisam napisao nesvjesni plagijat. Oko naslova sam se malo vie namuio. elio sam da bude na neki nain prolog pjesmi, da ima neku dramatiku, ali da namjerno bude trivijalan i tako kontrastan mojoj lirici". Da ne duljim, evo pjesme:

22

Poruka eni putem Crvenog krsta Kria Polumjeseca sadrana u 54 poetske rijei Ljubljena, Znam tu sjenu na licu tvom, Imam je i ja, aljem ti u pismu Novu boru sa mog ela. Dok piem zjapi nona tmina, U gradu ugaenih zvijezda Zloslutim pucanj ili krik. Napusti, mila, zvjezdane gradove Gdje i nou vlada huk bulevara, Doi meni u sivo, blatnjavo jutro im javi se zoretrag. Pjesma bi sigurno mogla da pretrpi ozbiljnu kritiku, ali kako je pisac amater, treba je shvatiti samo kao ljubavnu poruku eni. Nju i Sandija, dakle, beskonano volim, a sve vas mno go, mnogo pozdravlja va Rizo

Sarajevo, 25.1 93. Dragi moji, Nakon niza lijepih, toplih i sunanih dana, danas se naob lailo. Jo je toplo, ak +10 u podne. Sjedim u suton i gledam kroz prozor. Propada poneka kap kie. Vjetar valja oblake i ljulja ogoljela stabla oko nae kue. Kau da u Sarajevu nema vie nijednog stabla. Sva su ih posjekli i poloili. Izloili su i knjige. Mi na Grbavici imamo jo i stabla i knjiga. Znai - mi smo sretni. Imamo neto petroleja za lampu i dosta svijea. Ali tedimo. Gori na improvizovani gasni gorionik u kraljici

23

pei". Pe huke kada se sulundari oiste i potpali prva vatra. U sobi se smrailo, pa sedam kraj pei da nastavim pisanje. Kroz kruni otvor na njenim vratima plameni jezici bacaju lelujavu svjetlost poput one to isijava iz kamina. Ova je pe uopte jako romantina, dobro grije i osvjetlja va. Jedino - lonac sa pasuljem to krka na njoj - kvari romantiku. Rat je tu, ivimo s njim. Gledam ga kroz prozor, sreem na ulici. Naravno, iz svoga ugla gledam ga pojednostavlje nog, prizemnog. Ali, rat vode vojnici, oni su tijelo i udovi rata. Gledam ih i sluam svakodnevno. U poetku su bili mladi, osioni, ratoborni i grubi prema nama civilima. Potom su postali nervozni to se rat ne zavrava. Mrzeli su nas civile to sjedimo u svojim stanovima i strpljivo ekamo kraj. Sada to i oni ine. Dou do nas dok pilamo drva, nekada i pomognu. Nude nas cigaretama. Jadaju nam se. Trae razumijevanje, moda i saaljenje! Pitaju nas kada e se borbe okonati! Nastavljam pisanje 26. 1. 93. Sino Olga kae: Hvala bogu, proe jo jedan dan, blie smo miru." To i sam svako vee pomiljam, ali nikada ne izgovorim. Dani se dijele: od noi do noi, od jednog do drugog sna, od buenja i jave do narednog buenja. To je jedno mjerenje vremena. Drugo je od pisma do pisma. Dananji dan donio nam je veliku radost. Oko 16 sati dola je struja u na komiluk, pa smo je i mi, preko improvizovanih vodova, do nas doveli. Stigla nam je tano poslije dva mjeseca. Kako ujem, trebalo bi da nam potraje 24 sata, a onda emo opet dosta dugo biti bez nje. I na to smo navikli. Prenesite pozdrave svim nama dragim Beograanima i naima u inostranstvu. esto vas sve pominjemo, pa to Olga proprati sa puno uzdaha i pokojom suzom. Rado bih i ja, ali - kau mukarcima to ne dolikuje. Ponekad bih se odrekao mukosti. Va Rizo

24

Sarajevo, 3. II 93. Dragi moji, Kada je ovako hladno, neprestano mislim na svoje u Sara jevu. Na radiju sluam kako su u gradu posjekli sva stabla. Posjekli i izloili. S tugom pomislih kako vie nema ni moje ume". U proljee 1961, kao mladi novinar, pravio sam inte rvju za Radio Sarajevo sa direktorom Gradskih parkova. Zapitah ga zato ne posade stabla na prostranoj marindvorskoj livadi, na kojoj sam sa Efom kao djeai igrao nogo meta. U to vrijeme, na toj poljani, bila je samo Tehnika kola. Direktor mi odgovori kako je to besmislica, jer pro stor jo nije definitivno urbanizovan, a u skoroj budunosti e tu biti graena zgrada Opere, Narodna biblioteka i jo tota reprezentativno. Ja se uzjogunih i rekoh mu kako su njegovi razlozi neumjesni, jer je relativno jeftino saditi dr vee, a jo jeftinije ona koja budu smetala gradnji posjei. Direktor, naravno, osta pri svom i rastadosmo se skoro ljutito. Dan-dva kasnije u redakciju stie nekoliko pisama (nisam ih sam pisao!) koja podrae moj predlog. Ne bu dem lijenj i odmah napravih ulinu anketu o istoj temi, pa uskoro jo neki prilog. Ne znam da li sam direktoru dojadio ili sam ga ubijedio - tek, stabla ostadoe. U meuvremenu na livadi su sagraeni Holiday Inn", neboderi Unisa", Sarajevo osiguranje", u koje je i Drago odlazio. Upravo iz te zgrade gledao sam, posljednjih godina, svoju umu". Bile su to ve velike, raskone kronje, sa dubokim hladom. Ponekad bih u Osiguranju" stao kraj nekog prozora i kooperio se pred mladim pripravnicima priajui nairo ko ovu priu. Vie nema ni moje ume", a izgorjela je i zgrada Osi guranja". Va Rizo

25

Sarajevo, 9. II 93. Dragi moji, Neki dan, oko 11 sati, vraam se sa Askom od komija Jovanovia. Pri ulasku u kuu ujem kako pada neko granje. Uem u dvorite i vidim vojnik Mio u susjednom dvoritu dri sjekiru u ruci, a kraj njega porezano stablo zove. Raslo je, to bi narod rekao, u mei izmeu naih dvorita. Talas srdbe sazdan od sitnih trnaca krenu mi iz svih udova i zavri u glavi. Osjetih neku toplotu na licu, a grlo mu se istog trenutka osui. Nakaljah se da bih mogao progovoriti, pa Mio podie pogled sa stabla i uputi ga na mene. Krakat, mrav, pogrbljen, uskih ramena, a velikih ruku i stopala - sve u svemu, nakrivo izrastao dvadesetogodinjak. Gledam ga sa visine podzida na kome se nalazi nae dvorite. Brada mu oputena, usta poluotvorena. Nije se zadihao posjecajui zovu. Mislim ta da kaem a da ne bude psovka. Nita mi ne pada na pamet, pa samo izustili: Zato poreza zovu?" Za loenje" ree. ta jo da mu kaem? Zna Mio vrlo dobro da im svakog dana pilamo i cijepamo drva i da ih ima u upi koliko mu treba. itavog dana osjeao sam muninu u stomaku. Zbog zove. Nisam znao da sam je toliko volio. A nije ni bila naa, nego kominice Nade. Ali nam je krasila dvorite. Svojom kronjom pravila je intiman kutak u dijelu kraj terase. esto smo sjedeli pod njom, ruavali i veeravali, od proljea do jeseni. U rano ljeto brali bismo joj cvijet, suili ga na tavanu i pravili sok od zove. I sada ga jo pijem-posljednje ostatke. Zove, dakle, vie nema, sem ako neki izdanak ne potjera iz panja. Ali tu je panj Mio. Mjesecima ga gledam kako hvata zjale pokraj nae kue. Ponekad iz puke gaa dimnjake susjednih kua, tek toliko da prikrati dosadu. Ljetos je dosta truda uloio dok nije uspio, utirajui loptu, da polupa sve prizemne prozore jedne naputene kue u susjedstvu. Potom si je, igrajui se pukom, prostrijelio stopalo. Mjesecima je epao i klatio se, jo vie nego to to obino ini. Ne mogu mu oprostiti zovu, pa sam smislio priu to u mu ispriati: zova je sveto drvo u kojem ivi

26

duh. Njene grane su uplje i imaju sr, ba kao ljudske kosti. Nekada su ljudi, prolazei pored zove, u ast odavanja pote skidali kapi sa njene kore i pili ih. Stablo je uplje, vodenasto i beskorisno, a cvijet, plod i kapi su ljekoviti. A rezanje zove donosi teku nesreu. Neka se Mio makar malo prepadne. Bog nam je sklon. Bar to se tie lijepog vremena. Politiki lideri, generali i Savjet bezbjednosti oigledno nisu u njegovom domenu. Dani su zato ljepi od ljepeg. Ujutro mraz, sa malo prave magle (smoga nema), a ve u devet sati sunce. U podne +10 stepeni. 7.II93. pojavio se prvi dah proljea. Odem sa Askom do Gavrila Petrovia, a on mi skoro tajnovito dade za Olgu struak visibaba. Suptilni cvjetii iznikli iz hladne zemlje i probili ledenu koru. Na itao sam ih naliv-perom, potom malo lavirao vodom. Bio sam zadovoljan rezultatom, jer je crte bio toliko tuan da nikako nije odgovarao proljetnoj prigodi. Onda sam nasli kao manje uspjean akvarel, koji aljem u prilogu. Kada vam se ukae prilika, poaljite ga Branki, jer je njoj namije njen. To joj je poklon za Osmi mart. Tu su i sve moje elje i nadanja. Kod nas je mimo, ali se u ostalim dijelovima grada jo puca. Izgleda da su novinari posebno interesantna meta. Snajperista je neki dan ranio jednog francuskog novinara ovdje na Grbavici. Na onoj strani poginuo je novinar Radija eljko Ruii, kome se Sandi uvijek smijao, jer je poinjao emisije rijeima: Dragi i mili moji, pristavite kafiu, rat e brzo proi." Paun je ranjen dva puta. Pivi put poetkom rata od snajpera, a prije nekoliko dana geler granate povrijedio mu je rame. Ispred zgrade Predsjednitva poginuo je nedavno i snimatelj Ranko ipovac, sin Gojka ipovca, koga Danka sigurno zna. Mi se jo uvijek nadamo kraju rata, samo to se ja vie ne fiksiram za datum. Valjda je njima tee ratovati nego meni ekati. Uostalom, ni izbliza nisam proitao sve to sam namjerio proitati.

27

Pozdravite naeg pravog slikara od mene amatera. Sjetio sam se da mu je 2. II bio roendan, pa sam ispio posljednje kapi jednog francuskog konjaka. Va Rizo

Sarajevo, 15. II 93. Dragi nai, Malo ta se kod nas dogaa. U gradu se jo dosta puca. Vrijeme je lijepo, skoro idealno za ovo doba godine. Svako podne nas sunce dobro ogrije. Ponekad, svakih etiri-pet dana, doe struja. Nekada na pola sata, nekada je imamo po cijeli dan. Jedino voda ne dolazi, sada je nema ni na Grbavici, pa je na naem izvoru uvijek guva. Dolaze i nepoznati ljudi, a mi - navikli da uvijek vidimo ista lica gledamo ih u udu. ude se i oni nama. Neko jutro preda mnom u redu tri starice. Nita udno, puno je starih ovdje. Mladi pobjegli ili otili za pukom, a starci uvaju stanove i ono malo imovine u njima. Ipak, ove tri babe privukoe mi panju. Sluam ih ta razgovaraju, pa prva kae: Sino pred nau kuu pade mina od 82 mm." Druga e na to: Ja bih po eksploziji rekla da je bila od 60 mm." Trea dodaje: Bila je od 82 mm, jutros sam nala krilca. To je jedna od onih to su punjene TNT sa trenutnim paljenjem." Opet ona druga kae: Vidi kako se i ja mogu prevariti. Pomi slila sam da je to jedna od onih to ih u gradu runo prave, a ono - molim te - tip 532 TP." Gledam babe sa poclozrenjem, da nisu prerueni artiljerijski pukovnici. Uto stie moj komija Zlatan sa kolicima punim kanistera za vodu. Ob radova se babama. Vidim, dobro se poznaju. Jedva ekam da starice odu pa da ga upitam ko su. Konano nasue vodu i odoe. Komija mi sve objasni: Tu negdje dolje,

28

blizu njegove kue, postoji velika stambena zgrada koju je za svoje radnike sagradio Pretis" iz Vogoe. Babe stanuju u njoj. Moj komija i one su penziju zaradili pravei u Pretisu" granate koje sada tuku po gradu. Hrane imamo dovoljno. Istina, jednoline, ali zato sni vam neobine snove. Budi me jutros oko etiri sata Aska da je pustim u dvorite. Krivo mi je. Ne zato to moram ustati, nego to mi pokvari san. Upravo sam sanjao kako sa Brankom i Sandijem ekam evapie u nekoj evabdinici. Ve etvrti ili peti put sanjam isti san: uvijek ekam evapie, ali su scenarija mojih snova tako komplikovana da ih nikada ne pojedem. Ovoga puta je toliko trajalo da sam se poeo prepirati to drugi dobijaju preko reda. I taman kada ih je kelner prinosio - Aska me probudi... Pisanje nastavljam 16. II 93. Nadao sam se danas nekoj poti, ali nita ne stie. Jedino je preko Crvenog krsta stigla poruka bez datuma i adrese. alje je Emir Poli. Kako je poruka kratka, doslovno je prepisujem: Primi puno pozdrava od Emira, Nede i Zlatana. Mi smo ivi i zdravi. P. S. Draen je ranjen, Neo je poginuo 8. X 92. Neme je bio ranjen, sada je ve skoro sasvim dobro. Ako moe, javi se na isti nain." ao mi je to zavravam pismo ovakvim vijestima. Kakav ivot - takve i vijesti. Iako ste u boljoj situaciji od nas, brinemo i mnogo mislimo o vama. I, naravno, sve vas puno volimo. Rizo i Olga

29

Sarajevo, 22. II 93. Dragi nai, Primili smo pregrt" vaih pisama i Brankina dva - od 26. I i 4. II 93. Sreni smo kada nam stignu, ali nas njihova sadrina esto rastui. Rui sam saoptio ono to sam iz pisama saznao o smrti njenog mua. Dugo je plakala. ula je ve bila sa nekoliko strana, ali ju je ova vijest pogodila, jer joj se inila najvjero dostojnijom. O navodnoj smrti sestre jo uvijek nita pouz dano nije saznala. U gradu se vode borbe, ali do nas dolazi samo potmula tutnjava sa Stupa. Inae, uglavnom je mirno, pa sam se ve bio zabrinuo da neu imati o emu da vam piem. Meutim, 19. II 93. dogodila nam se vesela zgoda, koju valja opisati: Bilo je oko podne, a dan prelijep. Kosu za pilanje smo postavili na sunani dio dvorita naeg komije Jovana*. Uto je stigla i Olga. Odmah je produila kod Jovine ene da vrati neku erpu. Jovin sin i ja ponemo pilati. Postavih se tako da mi sunce pada na lice. Ve ranije sam primijetio da sam malo preplanuo. Odluili da se svakog dana namjestim tako da me sunce grije, pa da do svretka rata izgledam kao da sam bio na skijanju. Jovo stoji pored kose i eka da prvo drvo odsjeemo pa da on cijepa. Ostale piladije jo nisu stigle. U tom trenutku ujem sasvim kratak zviduk. Mislim da sam uspio glavu uvui u ramena prije nego to nas je eksplozija zasula zemljom, piljevinom i obavila dimom. Potpuno sam zagluvio. Osjeam izvjesnu bol na stranjici, kao da me je neko udario prutom. Kosa mi je puna mokrog piljea, a itava aka nekog trunja sasula mi se za vrat. Poinjem se pipati. itav sam! U oblaku smo dima, tako da ostalima vidim samo konture. Neko me potee za ruku da bjeimo u prizemni dio kue u kome sada stanuju Polici. Utravamo u hodnik. Sada ve bolje vidim, dima vie nema. Svi smo na broju, niko ne izgleda povrijeen. Neto mi
Opet je re o seenju drva za vojsku.

30

govore, ali nita ne ujem. Odjednom mi proradi lijevo uho. Desno je jo gluho, a usna koljka me boli. Marko, jedini koji je ve povrijeivan gelerima prije pola godine, opet ima malu ranicu na butini. Jovo ni ogrebotinu. Samo je ublijedio, pa na blijedom licu niz crnih takica prljavtine djeluju groteskno - izgleda kao nekakav glumac iz tradici onalnog japanskog pozorita. Kae da je to tromblonska mina pala dva-tri metra iza mojih lea na gomilu prljave pilotine. Pomiljam da su Olga, Zora i ostali u drugom prizemnom stanu mogli takoe biti ugroeni, pa izlazim da ih obiem. Svi su itavi, ali prepadnuti. Pokuavam da se naalim. Meutim, enski dio drutva, to se tu zatekao, me ali. Olga kae: Jadan ti! Mora da si strano prepadnut. Sav si poblijedio." Uopte nemam utisak da sam se prepao. Ipak, pogledah se u ogledalo i uvjerih se da sam uistinu vrlo blijed, a iz vrha usne koljke mi kaplje krv. Olga ne smije da izae, pa odlazim sam kui da provjerim povrede. Ko nani bilans: dvije ranice veliine zrna rie, jedna na st ranjici. Dakle, ranjen sam! Moda u dobiti i neku medalju. Recimo - Purpurno dupe", s obzirom na lokaciju povrede. Rane su takve da krvarenje samo prestaje. ak ni flaster ne stavljam. Ipak se odluujem na operativni zahvat, pa mag netom trljam po debelom mesu - ako ima neki geleri, da ga izvadim. Ne nalazim nita. Vratih se na mjesto udesa. Sunce veselo sija. Tiina je. Kao da se prije desetak minuta nita nije dogaalo. Po zidu, ulaznim vratima Jovinog stana, po nekom starom buretu rupe od gelera. Kako nas nijedan nije zakaio, doista je neobjanjivo. Sa vojnog stanovita - pogodak tri metra od cilja je puni pogodak. U sadanjem informativnom argo nu, moglo bi se rei: Direktnim pogotkom unitena je posada pilako-cjepakog gnijezda sa pilom velikog kali bra zvanom sija piljevine." U biti, posljedice su kao u crtanom filmu: pucanj, tresak, dim, svi garavi, ali niko krvav.

31

Pisanje nastavljam 23. II 93. Jueranji dan i dananje prijepodne protekli su sasvim mirno. Vjerujem da je to poetak kraja rata. Posljednja dva dana palo je i dosta snijega, pa sve nekako djeluje mirno dopski, v Oekujemo da nam se Branka i Sandi uskoro vrate. I vama ostalima se nadamo. Red je da nas posjetite. Sve vas volim Va Rizo

Sarajevo, 15. IV 93. Dragi nai, Sve se tee nakanjujem da piem. Nemam o emu. Muno je i dosadno vrijeme. Primirje se u Sarajevu ponovo na ruava. U naem kraju je jo mirno. Rano donesem vodu, potom sa Askom proetam do Jovanovia. Poslije itam. Kada se umorim, gledam kroz prozor u jo ogoljele grane nae jabuke. Dugo ve pupa, ali nikako da obehara. Neke ptiice slijeu na nju. Neobine su, nikada ih ranije nisam viao. Raspitao sam se kod komija koji o pticama znaju vie. Dole su, kau, umske ptice: kosovi, crvendai,zebe, djedici... Nikada dosada nisu dolazile. Ali lasta, avki i grlica uopte nema. Nema nikako ni golubova. Kau da su ih pojeli... Sjedim tako i gledam. Mator ovjek sjedi u trenerci godinu dana i posmatra kako se smjenjuju go dinja doba. Bezgranino strpljivo ekam da se rat zavri. Va Rizo

32

Sarajevo, 25. V 93. Dragi nai, Ponovo smo doivjeli nekoliko burnih dana. Granate su padale po itavom gradu. Na kvart je, ipak, moglo bi se rei, bio poteen. Danas se stanje malo smirilo. Nadamo se da e tako i ostati. Ono malo mojih zuba se ljuljaju od paradentoze. Jedan kutnjak se manje klatio, a vie bolio. Nekoliko dana sam se odluivao da idem zubaru. Imam neku averziju ne samo od lekara nego i od Grbavice.* Stoga sam ipak odluio da ga sam izvadim. Dva dana sam pravio plan. Konano sam od ice za navoenje rakete napravio prikladnu omu, vezao zub i potegao to sam jae mogao. Teki zub sa zlatnom krunicom je tako izletio da umalo nisam razbio ogledalo u kupatilu. Svi se nadamo skorom kraju rata. Komije su postale vei optimisti od mene. A ja se nadam da bi mir u Sarajevu mogao poeti za desetak dana. Voli vas va Rizo

Sarajevo, 26. V 93. Dragi moji, U posljednje vrijeme uspjeli smo uspostaviti gotovo redov nu vezu sa mojima u gradu. Preko ADRE. Javljaju da su dobro. Primaju pakete i kau da toliko vie ne oskudijeva ju. Uveden je gradski gas, tako da su rijeili problem kuvanja. Sticajem okolnosti - zahvaljujui blizini bolnice Zbog opasnosti koje mu prete na ulici.

33

tri mjeseca su imali bez prestanka elektrinu energiju. Kau - bilo im je vie nego super! Onda se prije nekoliko dana neko dosjetio da oni ne potpadaju pod prioritet", pa su ih iskljuili. Sada su, vjerujem, u istoj situaciji kao i mi: svakih nekoliko dana struja nam doe po nekoliko sati, i to uglavnom nou. A voda se kod nas pojavljuje kao duh. Najee jedan put mjeseno, tiho, iza ponoi proeta cijevima desetak minuta - pa nestane. Obini smrtnici je i ne primijete. Osim onih koji ostave otvorene slavine i najee naprave pop lavu. Sreom, imamo na izvor na kome se snabdijeva dobar dio Grbavice. Poetkom rata ta je voda proglaena nezdravom, pogodnom samo za pranje vea, i to uz pose ban oprez. Onda smo poeli da je koristimo za kuvanje, a jo kasnije smo zakljuili da se ona lijepo moe koristiti ako se dobro prokuha. U naem kraju ima raznog miriljavog i ljekovitog bilja, pa su svi - kuvajui vodu uz malo nane ili lipe - poeli piti ajeve. Tako je u oskudici kafe aj postao glavno posluenje. ajanke su postale popularne, jedino su promije nile naziv, pa susjede jedna drugu pozivaju na OCAJAVANJE. Bonton se takoe promijenio. Smatra se nobl, a do maini to naroito cijene, kada gost izjavi da eli oajavati uz aj bez eera i C vitamina (koji, inae, dobijamo od Unprofora). Time se pokazuje skromnost i namjera da oajavanje proe sa to manjim trokom. To su, eto, neke male zgode iz naih, inae monotonih, pa, recimo, i tegobnih ivota, ali ima nas dosta u mom komiluku koji se ne damo i vrlo ozbiljno vjerujemo da je kraj ovoj nesrei sasvim, sasvim blizu. A dotle, ostajte nam bar vi dobro i zdravo Va Rizo

34

Sarajevo, 3. VI 93. Dragi nai, Posle tri-etiri burna dana, primirje se u Sarajevo opet vratilo. Precizno kaem primirje, jer mira, naravno, punih godinu dana u Sarajevu nikako nema. Prema ovdanjim tumaenjima, primirje je kada samo na svakih sat-dva grune negdje neka granata, ili se samo povremeno oglasi snajperista. Rezultat intenziviranja borbi protekle sedmice, a moda i neega drugog, je da smo sada mnogo slabije snabdjeveni nego ranije. Na pijaci se moe kupiti samo mladog luka i salate, a to prispijeva i u naim batama. Nemojte me krivo shvatiti, ne piem ovo da biste nam slali neto. Mi imamo rezervu, tako da zasada jo nismo u velikoj oskudici. ujemo da se i kod vas sve tee preivljava, a ja obeavam da se neu enirati, ako bude trebalo, da vas za poneto zamolim. Optimizam me jo nije napustio. Vjerujem u happyend, bar to se nas i nama bliskih tie. Meutim, sada vie nisam siguran da e tako brzo doi. Pretpostavljam da e kraj rata, kao u kakvoj pravoj krimi-drami, biti kratak i estok, da e pucati svi na sve i gruvati svako po svakome. Zato i brinem za sve, pa i za vas. Malo je vjerovatno da lijepo vrijeme i priroda koja veselo vegetira bilo kome, osim meni, moe biti bilo kakva kompenzacija za ratne strahote. A ja sam - ve mjesecima - fasciniran. Gledam kako se iz behara zameu jabuke, kako meu ruama u batama raste mladi luk i stabljike paradajza. Kua nam je puna rua koje berem po napute nim vrtovima. Prije par dana sreivao sam porodine albume. Sa strahom sam se prihvatio tog posla. Bojao sam se tekog, unutarnjeg samoranjavanja. Suprotno oekivanju, razvrsta vanje fotografija sa pejzaima morskih plaa, trgova Lon dona, Bea, bulevara Aixa, te slike sa kojih me gledaju draga, voljena lica, ispuni me unutarnjim mirom i zadovo ljstvom. Prolost mi ne mogu oduzeti. Budunost - da, ali

35

boriu se, ne dam se tek tako. Konano, to i nije ba samo moja originalna taktika. uo sam je jo od Cicera: Speremus, quae vohimus, sed quod accident feramu? (Nadaj mo se onome to elimo, ali podnosimo ono to e se dogoditi). Aska je vesela. Posebno se raduje svakodnevnoj etnji dugoj 50 metara do dvorita Jovanovia, gde joj bacam drvo da seistri, a veseli se i njihovoj kerui Mici. uo po danu uglavnom spava, ali se zato nou burno provodi. Jue je, izuzetno, otiao u dnevnu promenadu i nakon desetak minuta vratio se sa vrapcem u ustima. Siro mah mali ve je bio uginuo, pa nismo mogli nita poduzeti osim moralne osude. Kao to to ine UN, a i rezultat e vjerovatno biti isti. Moemo oekivati sasvim skoro novog mrtvog vrapca u uinim ustima. Stalno mislim na Vas, pominjem i nadasve volim Va Rizo

Grbavica, 11. VI 93. Dragi nai, Napisah kraj datuma Grbavica, umjesto Sarajevo, kako sam to uvijek inio. I sam se udim da mi se to dogodilo, a u stvari - podsvijest mi je, valjda, slijedila injenino stanje, istinu. Sarajevo je negdje daleko, neko nestvarno mjesto, toliko daleko da mi se ponekad ini da i ne postoji. Nemoj te pomisliti da sam pao u malodunost. Ne bih to elio da priznam. Samo sam promijenio taktiku svoje psiholoke pripreme za dugo vrijeme do kraja rata. Strpljivo ga ekam i ne pravim vie dugo ponavljanu greku da ga fiksiram za odreeni datum. Kapricirao sam se. Kao neki gledalac u pozoritu koji je odluio da dogleda dosadnu dramu do

36

kraja. Da li ima tri, ili pet inova, da li traje etiri, ili pet sati - nije bitno. Kraj mora doi - kad-tad - pa i ovaj ratni... Ljeto je stiglo. Vode, naravno, nema, a nae vrelo samo to nije presuilo. Postoji neki plan redukcije struje po kome bi trebalo da je dobijamo svaki 31 sat i da traje po est asova. Dolazi nam, meutim, najvie jedanput sedmino i to na po nekoliko sati iza ponoi. Tek toliko da popunimo akumulatore. Osnovni je problem kako odrati hranu, jer - naravno - friideri ne rade. ini mi se gotovo nestvarnim da neko sada ide na godinji odmor. Ipak, svima koji kreu elim srean put. Zaboravio sam u prolom pismu upitati da li Danka i Ef namjeravaju negdje. Mi zasada ostajemo ovdje. I sve vas volimo Rizo

Sarajevo, 10. VII 93. Dragi nai, Ef u pismu pie da Olga i ja razmislimo o eventualnom naputanju Sarajeva. Proitah Olgi pismo i zapitah je ta ona o tome misli. Znao sam odgovor unaprijed. Rekla je: Sada da odemo, poto smo se zlopatili 15 mjeseci!" Petnaest mjeseci je za Olgu kapital. Ja ne znam da li je 15 mjeseci 95 odsto rata ili samo prva etvrtina, ali nekakav kapital" jeste i sasvim razumijem Olgu. Ako smo ve uli u borbu za golu egzistenciju - u toj borbi treba ostati do kraja. Tim prije jer se u toj neravnopravnoj borbi jo dobro drimo. Treba uza sve imati i malo sree, ili bar vjerovati u boga, pa rezonovati kao Olga: to bi mi stradali kada nismo nita zgrijeili." Zdravlje nas dobro slui. Mravi smo, ali u punoj formi. Komijska djeca nala neki debeli konopac pa me molila

37

da im ga sveem na jednu granu da se uz njega penju. I niko se nije mogao uspuzati osim mene! Zato, ostajemo ovdje. Ovo, u stvari, i nije rat nego prirodna katastrofa. Da se sve to dogaa u srednjem vijeku, po doktrinama Makijavelija mogao bi se i nazvati ratom, ovako je via sila kataklizma. Bilo je sto razloga da se ne zarati, a nijedan da rat poene i - ipak se zaratilo. Sve ovo vrijeme ratovanja postoje stotine razloga za mir, a nijedan za nastavak rata, i ipak se nastavlja. A j a - kao neki ludi igra u kazinu stalno igram na crveno, jer ni crni brojevi ne mogu vjeno izlaziti. Va Rizo

Sarajevo, 23. VII 93. Dragi nai, U gradu i oko grada ve dva dana grme topovi. Upravo u vrijeme kada je po miljenju lakovjernih trebao biti zak ljuen mir. Mi smo nijemi, bespomoni posmatrai. Neka da stanem i gledam kako granate po brdima eksplodiraju. Mislim sada je moda ugaen neki ivot, sruena neija kua. Ali, sve je to dj vue. Rat me vie ne uzbuuje. ak me i ne interesuje. Navikao sam se na njega kao na teku boljku. Znam da od mene oekujete da piem o ratnim dogaanjima. Ali znam i koliko su dosadni bolesnici kada krenu da prepriavaju detalje svoje bolesti. Zato, Olga i ja uporno ekamo kraj rata. Upravo kao kraj bolesti, koja se moe preivjeti, a od koje se, naravno, moe i umrijeti. Ishod esto ovisi i od pacijenta. A mi smo uporni bolesnici. Na treu mogunost da bolest moe postati i hronina zasada i ne pomiljamo. Tok je suvie buran da bi mogla dugo trajati.

38

Danas je Sandijev roendan. ak ni aicom pia ne mogu da mu nazdravim. Ali mogu da poelim hiljadu elja. Ili samo jednu: da ih oboje uskoro zagrlim. Rizo

Sarajevo, 31. VII 93. Dragi nai, Rano je subotnje jutro. urim da vam napiem koju rije, jer je kominica obeala ponijeti pismo na potu kada krene na pijacu.* Kao i obino, kod nas se malo ta dogaa. Za nas vijest dana nije da su enevski pregovori donijeli neke rezultate, ve da nam je jutros, poslije skoro dva mjeseca, doao gas. Nedavno je ovdje kruio vic: onima u Auvicu bilo je lake nego nama imali su plin. A od pregovora u enevi vie niko nita i ne oekuje. Moram vam priznati kako se i dalje nadam brzom kraju rata. Kako - to, naravno, ne znam. Kao u svim tekim situacijama - ljudi vjeruju u budalatine. Neki je vidovnjak, kau ovdje, rekao da e se rat zavriti prvih dana avgusta. Ne vjerujem vidovnjacima, ali mi se ovaj dopao. Uostalom - rekao bih da je i vojsci dodijalo ratovanje. Nou se dovi kuju preko vatrene linije. Ranije su se meusobno psovali, a sada lau jedni drugima kako jedu jagnjetinu i piju pivo. Nekada su i duhoviti. Tako jedan vie: Turci, imate li vode?", a onaj odgovara: Nemamo", pa opet ovaj pita: ,,A ime, onda, perete dupe?" Onaj drugi odgovara: Knjazom Miloem."

Sve poslove na Grbavici Rizi obavljaju iskljuivo komije.

39

esto pomiljam na Maju i Seku. Od svih uasa u ovim okolnostima, najgora kombinacija je - rat i bolest. Ne znam, naalost, nita podrobnije o njima. Ako vi saznate, piite mi. Va Rizo

Sarajevo, 6. VIII 93. Dragi nai, Jo uvijek se hrabro drimo. Opte je uvjerenje da je kraj rata blizu, u to je uvjerena veina komija. Istovremeno shvatam koliko je teko doekati neto to se toliko prielj kuje. Kau da se brodolomnici najvie dave kada su uz samu obalu. Neko i ne izdri. Sve nas je uasno pogodilo samoubistvo Vere Ani. Hrabro se borila sama. Mu joj je u gradu, sin u inostranstvu. esto sam je viao na izvoru. Pisala je pjesme. alili smo se da emo zajedno objaviti zbirku. Jadranka Miloevi je preivjela teku nervnu krizu, ali izgleda da se sada ve sasvim oporavila. Banana je sa majkom preselila u Tivat. Ve se javila komijama. Kaje se. Vikendica u Tivtu joj je do gola opljakana. Nemaju na emu spavati, ni u emu ivjeti. Nigdje nije lako, nikom nije lako... Prekjue nas je posjetila Nada. Pili smo kafu i razgova rali. Zakljuili smo da je kraj rata blizu (jer pucnjave nema ve nekoliko dana) i da je vjerovatno vie nee ni biti. I utom je zapucalo. Moda desetak minuta. Bila je to nekakva arka u kojoj je komiji Nikoliu jedan rikoetirani metak raznio prst na nozi. Odrezali su mu ga i kroz dan-dva izlazi iz bolnice.

40

Komije Miko i Risto su takoe ranjeni, i to teko, ali ne znamo ni gdje, ni kako. Svakodnevno piem novu priu za djecu. Napredujem takvim tempom da sam napisao ve nekih 40-ak kartica, pa e umjesto prie ispasti najvjerovatnije deji roman. Radnja se dogaa na moru, u miru, pa mi to doe kao neki zamilje ni godinji odmor. Mislimo na vas i neizmjerno vas volimo Olga i Rizo

Sarajevo, 21. VIII 93. Dragi nai, Primili smo itavu gomilu pisama. Da samo znate kakve su to radosti za nas! Prvo - to vidimo da ste svi, nama dragi, dobro (koliko se to u ovim uslovima moe biti) i drugo to nas niste zaboravili. Iz Dankinog pisma, kao i obino, saznajemo kako ivite u Beogradu. Ne dajte se, Beo graani! Sve se u prirodi deava po utvrenim pravilima, samo to mi ta pravila uvijek ne poznajemo. Tako ba kae Kant u uvodu Logike. Ubijeen sam da i ovaj haos ima svoje pravilo - nama nepoznato. A protiv nepoznatoga je teko (ili je nemogue) boriti se. Zato strpljivo ekajte, kao to i ja inim. U maju smo preivjeli jedan teak period. (Iz raznih razloga obino proputam" da vam piem o nekim uzbud ljivim detaljima nae svakodnevice, prvenstveno da vas ne brinem.) Poari su zaredali, pa smo svaku no brinuli hoe li nam krov nad glavom izgorjeti. Branka pita za bijelu kuu". itavu no smo je gasili, a izgorjela je do temelja. Mislim da je uglavnom moja zasluga to se poar nije prenio i na Nadinu kuu. Sreom, nije bilo rtava. Rina je ak spasila i neto malo stvari, a sada stanuje kod Betike. Anica

41

je iz poara pobjegla u lafroku i papuama. Gubitak sve imovine i krova nad glavom primila je toliko hrabro da je smatram herojem. Gospoa Lenasv se jo prije poara pre selila kod sina. Kako tragedije imaju svoje miljenike, ki Jadranka joj je prije dva dana umrla od raka. Istu no kada je gorjela bijela kua", izgorjela }Q i ciganska" - takoe do temelja. To vee je gorjela i Jadrankina kua, ali je poar bio manji pa su ga ukuani sami ugasili. Nekoliko dana kasnije opet im je gorio krov, pa smo svi pritekli u pomo i nekako savladali poar. Tih dana u I. G. Kovaia izgorila je do temelja kua u kojoj su stanovale Dujniike, a odmah zatim i kua do nje, gdje je ivjela teta Reza. Sreom, jo prije poara Reza se preselila u zgradu preko puta. Izgorila je, takoe, i Lidijina kua, ali se i Lidija ranije iselila. I konano (u svoenju ovog uarenog bilansa) izgorila je do temelja ona vea stambena zgrada u Zagre bakoj... I jo - smetnuo sam s uma - i u Ljubljanskoj je izgorjela kua u kojoj su stanovali okii. Teke su traume i zlopatnje svih tih beskunika... Rizo

Sarajevo, 27. VIII 93. Dragi nai, Ove sedmice u naem malom kvartu nije se dogaalo nita, ali za ratne uslove i to je vijest. Prola je jedna topla ljetna nedjelja. Da nije pokojeg hica iz puke kad dokoni vojnici gaaju prazne konzerve, i nadgledanja fantoma" po princi pu avioni leta ju, nikome ne smetaju moglo bi se rei da je u naem kvartu rat zavren. Ali, kada upalimo radio, vijesti su takve da nas dua boli zbog stradanja Mostaraca, gladovanja naih u gradu, granatiranja epe i Zavidovia, gdje Nada ima rodbinu.

42

Sluamo i kako politiari pregovaraju, glasaju, ali im vie niko nita ne vjeruje. I ne pomiljamo da e se oko bilo ega sporazumjeti, odnosno da e potovati ono to su se dogo vorili. I tako moe u nedogled... Ipak, samo ne znam kako, ali vjerujem da kraja mora biti. Rizo

Sarajevo, 4. IX 93. Dragi nai, Dugo od vas nismo dobili nita. Pretpostavljam da dio pote kasni, jer smo nauli da je sa nekim potanskim kamionom bilo nekakvih problema. Izuzev jedne manje pucnjave, kod nas je protekla sed mica bila mirna. Naalost, u toj pucnjavi su izgorjele jo dvije kue: Vesnina i jedna do nje (vlasnike te druge ne poznajem). To nas je sve pogodilo, jer smo sa Vesnom daigovali prvih mjeseci rata dok nije otila u Njemaku. Ne znam da li i kako da joj Branka javi ovu tunu vijest. Sve smo vas jako poeljeli. Jutros sa ulice ujem Brankin glas. Skoim iz kreveta. Tiina. Sekund zatim ulazi Olga i kae: Spavala sam i ujem kako me Sandi zove. Utom se probudili." Imamo zvune halucinacije od ogromne elje da vas vidimo. Efa i Maju sam sanjao preksino. Va Rizo

43

Sarajevo, 18. IX 93. Dragi nai, Kod nas se ljeto vratilo. Nakon nekoliko kinih, hladnih dana, jutra su svjea, ali su dani topli i sunani. Dva dana zareom komija Zdravko i ja smo sa nekim momcima ili na izlet u podnoje Jahorine. * Vozili su nas Mercedesom". U planini smo ostajali od ranog jutra do kasnog popodneva. Dobra je to bila rekreacija, a usput smo nabrali divne gljive sunanice (Macrolepiotaprocera). Sto puta sam po mislio na svoju dragu enu - kako bi se samo radovala da je mogla sa nama da se pogosti ovim izvrsnim specijalite tom. Da se nekako revaniramo mladiima koji su nas vozili i da se Mercedes" ne bi vraao prazan, tovarili smo na njega drva za loenje. Veliki je to Mercedes", pa na njega staje 18 kubnih metara drveta. U povratku smo sjedili na natovarenim cjepanicama. To je po prilici kao da se vozi na krovu dvospratnog autobusa. Lijepo je posmatrati krajolik sa te visine. Naalost, gore je puhao vjetar koji nam je prijao dok je mrsio nae sijede vlasi, ali nam je ipak naudio. Tako je Zdravko dobio bolove u leima, a ja sam se prehladio. Jedan dan sam imao temperaturu, a slijedea tri nisam izlazio iz kue. Prenemagao sam se i primao posjete. Sav komiluk je dolazio i svako je p>oneto lijepo donio. Olga Peternel donijela je buhtle, ali je uo podigao erpu kojom su bile pokrivene, odmotao salvetu i pojeo ih. Sveto Brajovi me je namjeravao poastiti divnim krukama, spustio ih je u dvoritu na stepenice, Olga i ja ih nismo sklonili, pa ih je Aska takoe u slast pojela. Sreom, bilo je jo drugih stvari to smo tom prigodom dobili, koje smo Olga i ja kradom od naih kunih ljubima ca u slast pojeli. Kasno je. Znam, oduljio sam i sam sebi postao dosa dan.
ifrovana pria o cepanju drva na Jahorini i tovarenju kamiona. Neki momci" su vojnici koji sprovode civile na prinudni rad.

44

Mnogo vas sve volimo, mislimo na vas i fantaziramo o nekom skoranjem susretu. Vai Rizo i Olga

Sarajevo, 12. X 93. Dragi nai, Sutra se navrava tuna godina kako su Branka i Sandi napustili Sarajevo. Eh, kako sam bio naivan! Vjerovao sam tada kako e se za mjesec-dva najdalje vratiti. ini mi se da sam bio 10 godina mlai. Ali, mlad ili star - budala ostaje budala, pa tako i sada vrsto vjerujem da e se rat zavriti - sasvim skoro. Beskrajno strpljiv buljim kroz ovo malo itavih stakala na prozorima, gledam kako jesen ponovo stie. Zima je opet blizu... ali i proljee sve blie. Da, ekau to proljee, kraj rata, enu, sina, ker, sve vas koje toliko volim i prieljkujem. Upravo je protekao jedan tei period za nas. Bilo je oko kue dosta pucanja. Jedan dan su svuda unaokolo padali trombloni, a nekoliko metaka iz tekog mitraljeza izbuilo je fasadu nae kue. Sreom, sve se zavrilo na toj relativno maloj teti, a ni u komiluku nije bilo veih posljedica. Ja sam tog dana radio kao Boban*, pa nisam bio kod kue. Desetak dana sam bio dosta angaovan. Ali, i to je prolo. Sada sam opet kod kue, obavljam sitne poslove, donosim vodu. Prije nekoliko dana stiglo nam je Bobanovo pismo preko Crvenog krsta. Poruuje mi da mu nabavim reket za pingi, jer se nada da emo uskoro zaigrati. A Bobanu valja
Kopanje rovova na prvim borbenim linijama.

45

vjerovati. On je ova ratna zbivanja u detalje predvidio. Poruku je pisao 30. VIII 93. Sve vas puno volimo, mislimo na vas i navijamo za kraj rata Olga i Rizo

Sarajevo, 13. X 93. Dragi moji, Malo itam. Ne stiem. Do ruku mi je ovih dana dopala Senkina rasprava O gnevu". Prelistavam je i pronalazim reenice kod kojih zastajem. Kae: Ako hoe da posmatra posledice gneva, i tete od njega, znaj da nijedna kuga nije vie kotala rod ljudski. Pogledaj temelje najmonijih gradova koji vie ne postoje njih je gnev unitio." Zatim citira Aristotela: Gnev je elja da se zlo vrati zlim." Ali poslije svega ipak zakljuuje: Gnev je kratko ludilo." Pa ako je tako, red je da i ovo nae ludilo zavri, jer valjda ve dovoljno dugo traje. I to je jedan od razloga mog optimizma. Eh, ipak mi nije lako. Danima radim od jutra do mraka teke fizike poslove.* Zaudo, sve podnosim, iako sam spao na ispod 60 kilograma. Kad i to proe, pisau vie. Va Rizo

Za vojsku.

46

Sarajevo, 27. X 93Dragi nai, Kod nas se jo uvijek puca. Teko nas je pogodio jueranji dogaaj u kome je teko ranjen na komija Zdravko Penca. Pucalo se, neka granata, vjerovatno tromblon, pala je i pogodila ga. Polomljene su mu obje noge. Mnogo je krvario, a kako je pao izmeu dvije vatrene linije - itav sat ga nisu mogli izvui. Ipak je nekako sam dopuzio do sigurnog, pa su ga odatle pokupili i odvezli u bolnicu. Danas mu je bila ena. Kae da je operisan, pri svijesti je, ivot mu nije ugroen, a ni noga nije amputirana, iako su oni koji su ga vodili u bolnicu priali kako mu je cijela potkolenica bila smrskana. Uz sve nedae koje nas prate, mene optimizam jo ne naputa. Jo uvijek vjerujem da je kraj rata blizu, vjerovatno poetkom idue godine. Mirim se, dakle, sa jo jednom ratnom zimom. Znam da e biti teko ali... ta se sve ne moe podnijeti. U naoj ulici, izmeu asfalta i jedne kamene ograde, prole godine primijetili sasvim malu granicu smokve sa 4-5 listova. Bila je jesen i gledah je s tugom, mislio sam kako nee moi da preivi zimu. Nedavno opet prolazih onuda, i ugledah smokvu, sada ve sa oko 15-ak listova. To je jedina smokva to raste u Bosni, koliko znam. I preivjela je surovu sarajevsku zimu! Zato ne bih i ja? Rizo

Sarajevo, 21. XI 93. Dragi moji, Piem vam, a znam da e pismo dugo i tegobno putovati, pa e vijesti o nama biti stare, moda i besmislene. Rani

47

snijeg zameo je gradove i puteve u Bosni, velika je nes taica nafte, pa pota putuje dugo i nesigurno. Opet sam nekoliko dana radio kao Boban. Prolo je. Sada sam se opet vratio svojim redovnim dunostima oko kue. Moj prvi komija i ja sada vodu i druge potreptine vozimo na sankama. Nerijetko sednem na njih i spustim se nizbrdo, onako kako smo to inili prije etrdesetak godina. Podmladim se. Sjetim se ak nekih diskusija. Recimo rasprave hoemo li doivjeti Novu 2000-tu godinu. ini mi se da je Ef tvrdio da hoemo, samo da neemo vie moi da igramo pingie, ve samo bilijara i prefa. Hej, Efe, kakva ti je sada prognoza? Mislim na sve vas. Zamiljam vas van ovog skuenog prostora u kome ivim. Zamiljam svoju enu kako govori na nekom jeziku na kome je nikada nisam uo da progo vara, zamiljam svog sina kako nekom starom profesoru objanjava ta se to kod nas zapravo dogaa. Da li Ef seta po gradu? Ne znam zato - pretpostavljam da izbjegava susrete. Slikar bjei od stvarnosti i slika moda vie nego ikada, a moda je ba sasvim izgubio volju za stvaranjem. Ne poznajem nikoga osim Aske ko se obradovao ovom ranom snijegu. Sluam vijesti i mislim kako je moda dobro to je ovako naglo zahladnilo. Moda e usijane glave ozbiljnije razmiljati o miru. Rizo

Sarajevo, 20. XII 1993. Dragi nai, Ne znam kakva e biti slijedea godina, ali e u naem malom domainstvu njen poetak sigurno biti u blagosta nju. Naime, prije dva dana primili smo ak tri paketa od vas. One koje je Drago, prema potanskim igovima,

48

uputio 6. XI, 19. XI i 4. XII. Stigli su odjednom. Teta Jasna je angaovala jednu poznanicu, koja se zatekla u poti sa kolicima, da joj pomogne u prenoenju. Sreom, sreo sam ih u blizini kue, u Splitskoj, pa sam preuzeo poluilegalni prenos. Postao sam strunjak za provlaenja kroz bate u komiluku, tako da me niko nije vidio kako u kuu unosim toliko blago. Naravno, ne krijemo da primamo pakete. ak je uobiajeno da se mi, stare komije, pomalo hvaliemo panjom i dobrotom naih van Sarajeva. I da, im neko od nas primi paket, odmah odvaja poneku sitnicu, poklon za svaku staru" komijsku kuu. Ali ovi novi, koji su u komiluku godinu ili dvije, ne moraju ba sve znati. Posljednjih dana je u naem kraju opet bilo neke puc njave. Ali, na to smo ve navikli, Opet je ranjena jedna kominica. Branka je zna. To je gospoa Jovanka, starica od preko sedamdeset godina. ivjela je sa kerkom Bo bom, koja je prije nekoliko godina imala modani udar, pa je ostala fiziki i psihiki hendikepirana. Majka se starala o njoj, pa e ova povreda sada ugroziti obje. Nesree se uvijek nekako umnoavaju. Ili se to tako ini. Sretna je okolnost da je zalutali metak Jovanki proao kroz rame, izaao na drugu stranu, pri tom povrijedio plua, ali nije otetio kosti, niti neki vitalni dio, tako da svi vjeruju da e se starica brzo i uspjeno oporaviti. Jojedan dogaaj nas je jalo rastuio. Poginuo je na maak Zuo. Prije desetak dana je otiao od kue i nije se vratio. Uporno sam se raspitivao za njega i poslije nekoliko dana saznao od jednog vojnika da lei mrtav pokraj jednog bunkera. Nekako sam se donde dounjao, izvukao ga i sahranio. Bilo mi je mnogo teko. Nisam znao kako to da saoptim Olgi, pa sam jednostavno preutio ta se dogodi lo. Naravno, ona pretpostavlja pa ga povremeno oplakuje. Mislim da i Aska tuguje za njim. Nasilno je ugaen i jedan divan primjer ivotinjske koegzistencije. Ko bi znao ta je naeg maka navelo da pokua prei najee uvanu gra nicu u Evropi. Od mojih u gradu opet dugo nema vijesti. Ali ni ostalim komijama ne stie pota odande, pa ne brinem odvie.

49

Sutra se opet nastavljaju pregovori u enevi o sudbini BiH. Nikada do sada nisam sebi dozvoljavao luksuz da sa sigurnou iekujem kraj rata. Oduvijek sam bio optimista, ali se obino nisam fiksirao za odreeni datum. Sada sam glupo uobrazio da e ba u ovoj rundi biti zakljueno primirje. Jednostavno me je, izgleda, savladala prejaka elja da vidim svoju enu, majku, ki, da telefonom ujem Sandijev glas, da nam svi toliko dragi Beograani doete u Sarajevo. I ta je elja, po svemu sudei, jaa od realnosti. Zato unaprijed znam da u ovoga puta teko podnijeti ako pregovori opet budu jalovi. Da, moram priznati da mi je dosta teko posljednjih dana. A razloga za to i nemam previe. Nije nastupilo nikakvo pogoranje. Hrane, ak, imamo sasvim dovoljno, struje gotovo neprestano (za razliku od onih u gradu), pritisak gasa se popravio, pa pored Sandijeve male sobe, u kojoj boravimo, sada grijemo i kupatilo. Ponekad ak i spavau sobu. Ali, ovaj dugi rat, pa fizika izolovanost, a onda i briga za sve vas, jer znam da ni vama nije lako jednostavno su me fiziki (moda pomalo i psihiki) iscr pili. Ali, kao i uvijek kada mi je teko - pokuavam da se lijeim radom. Nastavio sam pisanje romana za djecu. U stvari, pri samom sam kraju. Finale bi svakako trebalo da bude uzbudljivo. Nadam se da e i ovo biti. Opisujem avanturu na moru. Mislim (ili uobraavam?) da e ove stranice djeci biti posebno zanimljive. Zasada, zaista, nema potrebe da nam bilo ta aljete. Ipak, Branku molimo^ da nam u iduem paketu poalje lijepak za mieve. Od uinog tunog nestanka ponovo su se pojavili. Za Boi i Novu godinu nazdravite nam ponekom aom vina. Mi emo vama ljivovicom. Na sopstveno iz nenaenje (i radost, priznajem) uspio sam nabaviti jednu bocu. Sve vas mnogo volimo Olga i Rizo

50

Sarajevo, 27. XII 93. Dragi nai, Za razliku od vas, mi vjerujemo da je kraj rata blizu. Mnogo je ubjedljivih elemenata koji govore u prilog tome, ali bi trebalo mnogo prostora da ih sve pobrojim. Ne zavaravam se. Oekujem teak i muan kraj, ali on mora doi. Olga, Nada, Bosa i mnogi drugi (i ja sa njima) odluili smo da se sa nedaama rata borimo do njegovog kraja. Svako ima svoje razloge. Za sebe mogu da kaem da bih odlazak iz Sarajeva doivio kao lini poraz. Stotinu je razloga za ostanak, a samo jedan za odlazak. Taj je - da spasim glavu. Ali, gle uda, on mi se ini najmanje vanim. Iz nekog razloga ne osjeam strah. Moda je to moje iskreno uvje renje da je 55 godina sasvim dovoljno za jedan ljudski vijek. Sa ratom ili bez njega - davno sam proao bolju polovinu ivota. Nemojte pogreno zakljuiti da se putam da me voda nosi. uvam se. Koliko je mogue. Sino je dosta oko nas pucalo. Sklonili smo se to je bolje bilo mogue. I nikom se nita nije dogodilo. Jutro je bilo sunano, proz rano i mirno. Tek nekoliko pucnjeva u naem kraju. Jedan je, meutim, pogodio u nogu nau prijateljicu Evu Bode, penzionisanu uiteljicu, nagluvu, bolesnu, ali divnu stari cu, sa kojom sam se esto dovikivao (jer je gluva) na izvoru. ini mi se da kada sve ovo proe, nikada nita neu pisati o ovom ratu. Kada bih se ipak odluio, naslov bi jedino mogao biti: Ljepote rata". O zloj kobi ovih stradanja svi e, vjerovatno, pisati. To su grube, notorne injenice. Ali dobrota i plemenitost, briga (nama dragih ljudi) koja stie odasvuda do nas po znaaju daleko nadmauje sve one bujice mrnje i gnjeva koji vladaju ovim ratnim vreme nima. U tu pobjedu dobra nad zlim spada, recimo, i Milicin gest, koji je samo jedan u nizu onih to vraaju nadu da e drama biti zavrena i da se neki Fortinbras mora pojaviti. Nekada smo u ovo doba pisali estitke za Novu godi nu. Mogao bih i sada poeljeti mnoge elje, ali u izgovoriti samo jednu: da nam to prije stigne mir. A sa njim ta bi sve dolo! Mogli bismo se opet okupiti, izgrliti, piti vina,

51

igrati pingia. Toliko ima toga to elim kazati svojoj eni, sinu, keri, Danki, Dragou, Efu, Slikam, Maji, Topu, Ani, Goci... i tolikima jo. Neka vam bude sretna 1994. To vam eli va odani prijatelj Rizo

Sarajevo, 7. II 94. Dragi nai, U gradu je burno, a kod nas se u posljednje vrijeme neto manje puca. Ali, jo je daleko od mira. Prije par dana ranjena je esnaestogodinja Sandra, ki naih dobrih sus jeda Miloevia. Ni nakon tolikih ratnih dana i munih dogaanja ne navikoh se na krvave prizore. Uvijek se izgubim i skoro onesvijestim. A obino se zateknem u blizini dogaaja. Bilo je jo rano jutro. Negdje oko osam sati. Upravo sam siao do naeg izvora kad zauh puane pucnje i zapomaganje iza ugla. Potom prepoznali Zdenkin glas ka ko keri dovikuje: Hajde jo malo! Pomozi i sama da se izvue!" Potrah okolo bezbjednim putem. Dok sam sti gao, Zdenka je sama izvukla Sandru van linije vatre. Ne sumnjivo se onaj to je na njih pucao saalio i dao im vremena da se sklone. Uskoro je to i pokazao, jer je par sekundi poto su se one sklonile raspalio rafalom po kanisterima to ih Miloevii ostavie na ulici. Sandra je ranjena u potkoljenicu. Kao i uvijek, nisam se usudio da gledam dok su je previjali, ali mi se njena povrijeena noga posle vraala u svijesti i inila tako beivotnom. Bio sam ubijeen da e je morati amputirati. Sreom, kau da rana ipak nije tako teka i Sandra se nakon operacije uspjeno oporavlja.

52

Vrijeme je toplo i to je jedino to ide naruku ovom napaenom narodu. ak su i jutra blaga, pa se i ono malo snijega to je pao ove godine otopilo. Iznikle su visibabe, pa mi vratie sjeanje na prolu godinu, kada sam ih slikao za Branku. Ove godine nemam ni volje, ni vremena, iako na dragu enu mislim vie nego ikada. I sama ova preduga razdvojenost je nesnosno tegobna, a to je samo jedna od munina koje teko podnosimo. Jo uvijek, iako s mukom, kako-tako odravam svoj optimizam i vjeru da e rat uskoro prestati. Malodunost veine komija i prijatelja je uzela tolikog maha da se pov remeno i na mene prenese. Za razliku od veine, Olga se dobro dri i ima samo povremene krize. Katicu depresija dri nekoliko dana pa to Minku brine. Ali je, uglavnom, nita ne moe poljuljati. Rizo

Sarajevo, 28. II 94. Dragi nai, Izgleda da je mir u Sarajevu poeo. Tako se bar ini. Svi u to vjeruju pa i mi. Ako je rat zavren - Olga i ja smo dobili bitku. Neravnopravnu, teku bitku da spasimo glavu i krov nad glavom. A prije samo dvadesetak dana sam pomiljao da treba dii ruke od svega i pobjei iz ovoga ukletoga grada. esto ovih dana ponavljam sebi pitanje zato sam sva ova tegobna 22 mjeseca sjedio ovdje. Imam samo jedan (iskreni) odgovor: nisam znao ni da e rat tako dugo trajati, ni da e biti toliko straan. U ratnom vrtlogu pojedinac vjerovatno i nije u stanju da sagleda veliku povrinulamne i u z b u r k a n e ^ n H e n s r e H koje s ^zatekao T ve konstatuje samo jedan vir, onaj pod sobom to ga vue na dno. Cini

53

mu se kako e, im ga savlada, isplivati na povrinu. A kada se to i dogodi - doeka ga drugi... I tako u nedogled. Dani nam protiu u stalnom ekanju. ekamo potu iz Beograda, koja je u posljednje vrijeme u velikom zastoju. ekamo poruke od naih iz grada, i one su jue, poslije dosta vremena, napokon stigle. I kod njih, hvala bogu, nikakvih novosti, sem to opet nemaju ni struje, ni vode, fii gasa. Neto malo oslabelog gasa pojavi se nou, pa tako uglavnom nou tumaraju kuom, kuvaju i peru, a danju u hladnim stanovima spavaju. ekamo, izmeu ostalog, i Unprofor. Da stane na gra nicu izmeu zaraenih strana. Bila bi to nekakva garancija da e mir potrajati. Prije tri dana nekoliko vojnika u plavim ljemovima, vjerovatno posmatrai, proetali su naom uli com, neto gledali, a potom otili. Konano, ekamo i proljee. I ono jedino sigurno stie. Zima, koje smo se toliko plaili, ipak nije bila toliko zubata. Prole godine u ovo vrijeme sam nagovjetavao kako bih za 1. maj mogao stii u Baden kako sam to uobiavao ranijih godina. Moda mi se ove godine ta elja ostvari. Toliko... toliko elim malo apsolutnog mira. Da, recimo, sa Brankom sjedim u onom stoletnom badenskom parku i sluam promenadni koncert. Eh... Va odani prijatelj Rizo

Sarajevo, 21. III 94. Dragi nai, Nema nikakvih velikih novosti. Plavci su stigli na Grbavicu. Francuzi i Rusi. Ali zasada ih nema dovoljno, pa nisu preuzeli sve linije. Ponekad samo prou naom ulicom. Ali, to nije tako bitno. Bitno je da su i na drugoj strani, pa

54

se prekid vatre odrava. Kroz dva dana najavljuju otvaranje Grbavice. Nee to biti ni tako lako, ni jednostavno. Ali, znate ve, ja imam strpljenja. U posljednje vrijeme mnogo mislim na svoju enu. Mislio sam, naravno, i ranije, ali sam tokom svih onih dramatinih dogaaja zahvaljivao bogu to nije ovde. Sada, kada je mir zavladao, kua mi je takojDusta bez nje... Nedavno sam na TV ponovo gledao ,,Dr Zivaga". Sjetih se kako smo Branka i ja u kinu bili potreseni scenama ratnih stradanja u Oktobarskoj revoluciji. Oivjelo mi je, zapravo, samo sjeanje na filmsku predstavu, a ne i na film. Nakon svega to smo preivjeli, ,,Dr ivago" djeluje kao idilina romansa. Sad znam ta je stvarni rat. Rizo

Sarajevo, 18. IV 1994. Dragi nai, Kod nas je mirno. Nestvarno mimo, kao da ratite nije samo etrdesetak kilometara daleko. Dani prolaze monotono. Nai u gradu su dobro. Poruke i pisma jo uvijek putuju dugo i komplikovano. Vijesti od njih, i obrnuto, idu preko kurira". Most bratstva-jedinstva" prelo je ve nekoliko komija, koji su obili nae i sada imamo sasvim svjee vijesti. Sa hranom se nekako snalaze, iako paketi jo nisu stigli. U jednoj poruci Inja pie da je sa komijom Zdravkom bila na Majinom grobu. Kae da je dosta zaputen, pa su odluili da ga urede. Posjeta kume Tanje* nas je obradovala i rastuila. Tuno je to toliki dragi ljudi naputaju ovu zemlju. Kum,
In. Tanja Lalovi, izbegla sa decom u Beograd, posetila je svoga mua u Sarajevu pred odlazak u SAD.

55

meutim, trei ili etvrti za pref i pingi, zasada ostaje, pa sam siguran kako e uskoro, sa Efom i Topom, biti organizovan jo jedan turnir na naem tavanu. Zaudo, ona gra nata to je udarila u krov nije otetila sto, pa jo uvijek postoje uslovi za igru. Pregrt pisama koja smo od sviju vas dobili poetkom mjeseca bila su puna optimizma i nade za skori kraj rata. Znajui vas, ne sumnjam da bi, da ih sada piete, bila puna crnih slutnji. Kao istinski optimista, vjerujem da je kraj rata ipak blizu i da su ovi crni dogaaji - pucnjava na bis uspjenih ratnika. Umjesto da svijet vee nae lude ratnike u luake koulje, oni su to uinili sa svijetom. Ali, to nije, i ne moe biti trajnije rjeenje. Dok piem ovo pismo, na TV se redaju rune vijesti. Brinu me i dekoncentriu. Zato zavravam. Va Rizo

Sarajevo, 5. V 1994. Dragi moji, Kod nas je opet bilo nekoliko nemirnih dana. Poelo je nekako sa Prvim majem, datumom kada su se poklopili Praznik rada i Uskrs. U stvari, poelo je kao praznino ispucavanje, enluenje, a pretvorilo u neto to se vojnom terminologijom naziva provokativnom vatrom". Jue i danas su ifna kraj dolazili posmatrai UN, pa je valjda i to pomoglo da pucnjava danas prestane nadam se trajno. Sreom, sva teta se svela na jedan polomljeni crijep na naem tavanu. Danka pie kako se divi mojoj marljivosti i istrajnosti. Ja sam, meutim, sobom nezadovoljan. Sve slobodno vri-

56

jeme sjedim i buljim u televizor i sluam radio (naravno, kada imamo struju, a u posljednje vrijeme je ee imamo). Puno mislim na sve vas, i naravno, sve vas mnogo volim Rizo

Sarajevo, 13. V 1994. Dragi nai, Kod nas se malo ta dogaa. to se nas tie, u naem kraju rat je ve zavren. Pa ipak, ratnih rtava jo ima. Tako je jue poginuo na komija Mio ., to e Branku sigurno potresti, jer njega i njegovu porodicu zna ve godinama. Crveni krst je, poslije izvjesnog zastoja, opet poeo dostavljati poruke. Ali vijesti od naih ipak bre stiu preko kurira". Tako imamo sasvim svjee informacije da su do bro. Saznali smo da je Inja saoptila mami da joj je sestra u Novom Sadu umrla. Tugovala je mama nekoliko dana, pa se onda tiho, staraki pomirila i sa ovim gubitkom. Ali nije sve u gradu tako crno da bi se moglo svesti samo na vijesti o umiranjima i tekom preivljavanju. Stie nam, preko komija koji prelaze, i dio duha sa druge strane smrdljive granice. Kaem smrdljive granice a moda bi bolje bilo rei neto kao gvozdene zavjese. Ipak, ovdje, kod nas, grad dijeli Miljacka, koja i nije neka rijeka. Ljeti bi se prije mogla nazvati kanalom otpadnih voda, koji poprilino zaudara. A dah svjeine su, izmeu ostalog, i ale koje krue gradom. Evo jedne, koja svje doi o tome koliko su novinari u ovom ratu vani, popu larni ili omraeni: pitaju jednog Sarajliju ta bi poelio. Da nai uhvate Radovana Karadia", odgovori sprem no. A ta bi onda s njim uradili?", bilo je naredno pitanje. Da ga zamijene za Ristu Dogu."

57

Bez prestanka mislim na sve vas. Mi, obini smrtnici, rat vidimo iz ablje perspektive, pa nam je teko procijeniti u kojoj je sada fazi. Meni se, kao i uvijek, ini da je sami kraj i stalno matam kako se uskoro Branka vraa kui, a potom se okupljate i svi ostali. Imam divne planove za pingi, izlete, provode na moru... Eh! Voli vas va Rizo

Sarajevo, 5. VI 1994. Dragi nai, Ima ve nekoliko mjeseci kako svaki put kada sjednem pred prazan papir osjetim nekakav strah da u meuvreme nu nismo ve dojadili cijelom svijetu, pa i vama. Sve ovo nae traje ve odvie dugo, a sve to je pretjerano dugo postaje i dosadno. * Rat se u Sarajevu zavrio, a mir nije poeo. Pogine, istina, poneko, poneko bude i ranjen, ali smo svi na to ve toliko navikli da nam se ini kako to i nisu obiljeja rata. Pa i u miru se gine od, recimo, saobraajnih udesa, zar ne? Sve u svemu, nita se ne dogaa. Moda je i bolje tako. Moda e se rat jednostavno polako ugasiti. U svakom slua ju, malo ko se sada nada da se rat moe zavriti naglokako je i poeo. Vlada neka malodunost. Svi vjeruju da e ovakvo stanje potrajati, ili - da e se borbe obnoviti. Pokuavam sebe i druge da ubijedim kako se rat moe predoiti po nekom dijagramu. Krivulja sada ide ka miru. Prije mjesec dana bilo je gore nego danas, ali bolje nego prije godinu dana. ivimo jednolino. Olga pravi nekakve sokove od latica rua i vrhova granica jela. eljela bi da pone gene ralno spremanje kue, ali je ja odgovaram. Jo uvijek ne mam dovoljno vremena da joj ozbiljnije pomognem u

58

kunim poslovima. A kua je toliko zaputena da bi bilo posla za deset ljudi. Radim, inae, dosta, ali mi je lake nego ikada u toku ovog rata. Moje osnovne dunosti su da za sve u komiliku* raznosim vodu i hranu. Dosta sam u pokretu, ali mi to godi, pa sam u izvrsnoj formi. Stalno sam blizu kue, pa uspije vam i da naem vremena za predah. Popijem i kafu sa komijama ili Olgom, a popodne ak i ukradem po pola sata da se odmorim. Pocrnio sam. Vratio sam i dio izgub ljenih kilograma, i mislim da sada imam idealnu teinu. Moda u poslije rata raditi kao maneken. Komije su dobro. Prije nekoliko dana iz bolnice se, poslije godinu dana, vratila Dia. Bila je pred naom kuom teko ranjena u natkoljenicu, a kad joj je ta rana gotovo zacijelila, ponovo je ranjena u kuk. Sada je i taj lom djelimino srastao, teoretski bi mogla da se kree na takama, ali se ne usuuje. S obzirom da ima oko sedamdeset godina, daj boe da ikada prohoda. Sada se po kui kree puzei. Uprkos svemu, zadrala je vedar duh i optimizam. Ja joj svakodnevno donosim vodu i hranu. Odranije to inim i za osamdesetogodinju Olgu u prizemlju iste zgrade. Olga je, poto joj je sestra Zdenka poginula u stanu od zalutalog metka, pala u krizu, povremeno je vritala i zapomagala, a sada se primirila. Prole sedmice posjetila nas je Brankina prijateljica Ljilja. Nekoliko dana je ekala mua Luju. Potom je, pod dosta nejasnim okolnostima, na Grbavicu stigao i Lujo. Odsjeli su kod nekih prijatelja. Posjetio sam ih i proveo sat vremena sa njima. Lujo fiziki izgleda dobro. Prepatio je koliko i ostali, ali nije imao posebnih tekoa. Ipak, tragovi rata se ne mogu izbrisati kod senzibilnih ljudi kakav je Lujo. Sve vrijeme dok sam bio sa njim plakao je. Plakao je to vie neemo ii zajedno na godinje odmore, ekati Nove godi ne i pjevati na kunim sijelima. Toliko je plakao da mi je bilo neprijatno od domaina kod kojih smo bili. Uinilo mi
*

Za vojsku.

59

se umjesnim da i ja pustim koju suzu, ali tako to meni nikada nije ilo od oka. Poslije toga su njih dvoje nekuda otputovali, javie se Branki. A ja sam uskoro zatim gledao i sluao na televiziji kako u, nekim udom, neoteenom pozoritu dosta jadno svira desetkovani sarajevski simfo nijski orkestar. To mi se uinilo toliko dirljivim i sveanim da su mi se oi ovlaile. Naravno, te suze niko nije vidio. Imali smo jo jednu posjetu. U prolu nedjelju stigoe do nas Slavicine prijateljice Ljubinka i Branka. Stigle su iz Beograda u namjeri da posjete svoje u gradu. Tako doznasmo da su Slavica, Darko i Martina ve stigli u Toronto. Stalno sam podgrijevao nadu da e se rat zavriti prije njihovog odlaska i da e se dogoditi udo da se i oni vrate u Sarajevo. Ali jo traje vrijeme u kome se nade gase i ne ostvaruju. Primie se ljeto. Mi namjeravamo ljetovati kod kue. Jovoviima elimo sretan put i boravak u USA. Ako Drago uspije prije puta, neka puno pozdravi Slikara. Svi vas puno, puno volimo, mislimo bez prestanka na sve vas i iekujemo da se okupimo. Vai Olga i Rizo

Sarajevo, 16. VI 1994, Dragi nai, U posljednje vrijeme malo novosti imam da vam javim. Malo ta se izmijenilo i od naeg posljednjeg pisma. Tek poneki udaljeni pucanj nas podsjeti da rat jo nije zavren. Ali, kraj je blizu, iako je jo sasvim neizvjesno kakav e rasplet biti. Prije poetka rata dosta je esto eksploatisana ehovljeva reenica da puka objeena na sceni u prvom inu, do kraja drame mora zapucati. Kao glumakom sinu

60

pada mi na pamet jedno drugo, moje lino razmiljanje: rat je tragedija, a u tragediji prvo sa scene odlaze statisti, zatim epizodisti, a tek u zadnjem inu, pred sputanje zavjese nosioci glavnih uloga. Padanje zastora na pozornici doeka tek poneki epizodista, poput Fortinbrasa, recimo, da odri nadu. Sada je devet sati uvee i u pisanju me dekoncentriu vojnici. Ne pucaju. Dovikuju se sa onima sa druge strane i raspituju za zajednike prijatelje, bive komije i poznani ke. I to je nagovjetaj kraja rata. Ponekad razmiljam i o budunosti. Znam da sadanja Brankina finansijska situacija nije sjajna i da jedva sastavlja kraj sa krajem. Ako ima jo neto od nae sirotinjske uteevine, neka slobodno troi. A kada se rat zavri, zaradiemo dovoljno za ivot. Bie to lako, jer su moji prohtjevi, posle svega to smo preivjeli, stvarno minimalni. Kako bi samo bilo lijepo da sa Brankom sjedim veeras na naoj terasi ispod upravo procvjetale lipe! Rizo

Sarajevo, 4. VII 1994. Dragi moji, Kod nas ve ustaljeno nita novo. ini se kako bih mogao prepisati neko pismo od prije mjesec dana i - bilo bi jednako aktuelno. Ako postoji neto na ta bismo se mogli poaliti, to je dosada. Ali i to je bolje od pucanja, pa je strpljivo podnosimo. Ja radim manje nego ranije, iskljuivo oko kue, a dunost mi se svodi na donoenje hrane i vode za itav komiluk.*
*

Rizo P. radi za oblinje vojne jedinice.

61

Prije nekoliko dana voda je, nekim udom, stigla i do naeg prizemlja. Tekla je mutna od zaralih cijevi, sat-dva i opet nestala. Nismo je ni sakupljali, toliko je bila prljava. Tako se sve svelo na poplavljene naputene stanove u naem komiluku, jer je vojska poskidala sve slavine iz njih. Stalno sam tvrdio da e voda do nas stii tek po zavretku rata. Kako sam ja uvijek u pravu, mogua su dva objanje nja: ili je rat protiv, a da mi to i ne znamo, ili ono to je teklo iz cijevi - i nije voda. Sretoh nedavno naeg zajednikog prijatelja Klinju.* Prenesoh mu ta ste napisali o razgovoru sa njegovom enom. Potom ga zapitah da li on pomilja da treba postupiti kao to je Tanja postupila, pokupiti prnje i otii to dalje od ove zemlje? Zagleda se Klinjo u mene svojim plavim okicama, pa poe iznositi svoje vienje situacije u kojoj se nalazi. Prvo je neto lupetao o stoicizmu, pozivao se na Seneku, pa na Kamija, Makijavelija i ko zna jo koga. U ovom ludom gradu zadrao ga je, kae, prvenstveno optimizam, a u januaru i poetkom februara, kada mu je ivot bio ozbiljno ugroen, tvrdoglavost i sasvim bezrazlona hrabrost. Ali, poenta svega onoga to je govorio jeste u jednoj prostodunoj prii: Klinjo u stvari uva porodino gnijezdo. On uva jedno, a njegovi grade druga. Misli da je on suvie stara ptiurina da bi im bitno pomogao u gradnji novog gnijezda. Ipak, nije toliko one moao da ono u kome je - ne moe sauvati. A kada se rat zavri bie, tako, nekoliko gnijezda u koja e se Klinjo i njegova ena, koju neizmjerno voli, moi smjestiti. Tada e se konano vidjeti da li je Klinjin optimizam bio opravdan. Ako nije, Klinjo e napustiti staro gnijezdo i otii u novo. Nee biti tvrdoglav. Obeava. Svaki put zaboravim da napiem da nemamo veinu vaih adresa i telefona. Istina, zasada nam nisu ni potrebni, ali kako se mir pribliava... Dakle, poaljite Jovankinu ad resu i telefon, Efov telefon, Brankin kuni broj i njenu adresu u Badenu.
*
Rizin nadimak iz mladosti.

62

Znam da Ef radi, ali me intrigira ta Danka pie. Neka mi o tome napie koju rije. Ja ne piem vie nita, iako imam dosta ideja. Nadam se da e taj rat jednom ve skonati, pa da o svemu sa Dankom opirno popriam. Recimo da se svi u septembru okupimo na par sedmica u Gradcu.* Da Branka, Ef i ostali peku ribe na gradele, a Danka i ja sjednemo na nau lijepu terasu i, to da ne, napiemo neku dramu u tandemu. Tako je jako veselo pisanje. Gledao sam kako su to moj otac i alac radili. Istina, oni su usput pili rakiju, a mi bismo crno vino, ali mislim da to nita bitno ne mijenja. Ne znam ta vi velite na ovakve moje ideje, ali ja u njih tvrdo vjerujem. I sve vas mnogo, mnogo volim Rizo

25. VII1994. Dragi nai, Jo uvijek smo pod dojmom jueranjeg Injinog** nastupa na radiju. Naravno, u prvi mah smo Olga i ja bili zateeni i iznenaeni. Potom je Olga itav razgovor otplakala. Ja sam bio uzbuen. Bilo je to uzbuenje poput onog to sam ga osjeao na oevim premijerama, kada sam istovremeno bio i uasno ponosan to je u glavnoj ulozi, a i uplaen da neto ne pogrijei. Sreom, Inja je rekla sve sa mjerom, osim to je nekoliko puta sasjekla sagovomicu. Razgovor sam snimio, tako da sam tek pri ponovnom sluanju bio istinski srean to Inju, nakon vie od dvije godine, ujem.

Mesto na moru gde su Paalii sagradili vikendicu. ** Rizina erka iz prvog braka, koja ivi u centru Sarajeva.

63

Pisanje ovog pisma odlaem etiri-pet dana. Sve u nadi da e neka vijest nagovijestiti kraj rata. Ali takva vijest ne dolazi. Naprotiv, opet pomalo puca u naem kraju. To je sve provokativna vatra". Meutim, kako postoje samo bojevi i manevarski meci, a ne i provokativni, to jedni na druge pucaju bojevom municijom. Sreom, od te pucnjave u naem kraju nije bilo tete ni po ljude, ni po nau ve jadnu imovinu. Uostalom, ova pucnjava i nije ba suvie opasna, ali da pro vocira - provocira. ak i civile (naravno osim mene). Piete kako se patite sa njemakim. Tu fazu sam proao prije desetak godina. Toliko sam poslovao sa Njemakom da je bilo sramno ne znati nijednu rije. Prvih desetak lekcija je ilo glatko, a onda sam, uei novu lekciju, zabo ravljao po nekoliko prethodnih. Tako je moje uenje ne slavno zavrilo, jer sam shvatio da nikada ne mogu toliko da nauim koliko mogu da zaboravim. Jo par rijei o nama. Olga kuva slatko od erdelija. Ja po itav dan nosim vodu i hranu, ali mi to ne pada teko. Pokuao sam opraviti one moje poispadale zube, ali nema potrebnog materijala. ekau dok ne doe... Moda poslije rata? Voli vas va Rizo

Sarajevo, 14. VIII 1994. Dragi nai, Danas smo upravo primili jo jedan paket. Divan je, bogat. Istina i prije njega nismo uskudijevali, tako da nam on sada predstavlja, u stvari, ve rezervu za zimu. Zlu ne trebalo. Pijaca je dosta poskupila, tezge se ispraznile, ali mi imamo rezerve zlu ne trebalo. Velike su vruine, izgubio sam apetit, ali jedem na silu da se ugojim do zime. Opet zlu

64

ne trebalo Nije to ivotinjski instinkt, nego isti racio opti miste koji je doivio velika razoaranja. I dalje ostajem pun optimizma, iako mi lokalno puca nje oko nae kue*, vie buno nego opasno, ne daje pravo na optimizam. Pota je u ozbiljnom zastoju. Vijesti o vama su sada stare preko mjesec dana. Vremena su takva da nisam sigu ran ne samo kada e, nego hoe li uopte ovo pismo i stii do vas. Ali, pota je ipak kakva-takva ansa da novosti o nama izau iz Sarajeva. Valjda e jednom doi i vrijeme kada emo se poeti sretati i kada emo prestati ovako neizvjesno da se dopisujemo. Valjda e se zavriti i ova luda penelopijada, u kojoj Penelopa i Telemah putuju po svijetu, a ja (Odisej) kod kue pletem pletiva, s tim to me nikakvi prosci ne opsjedaju. I ne samo to neizmjerno eznem da mi se vrati voljena ena, nego i svi vi da se okupite ovdje, sa nama. Kasne i vijesti od mojih u gradu. O njima znam tek toliko da su prije mjesec dana bili dobro. Poneka novost o nama dragim osobama ipak procuri. Tako doznah da je i Boban izaao iz Sarajeva. Navodno je stigao do Zagreba na putu do svojih. O tome znate, vjerovatno, vie nego ja. Zato mogu samo da konstatujem kako nas je iz stare raje sve manje i manje. Ef, Top i ja. Jedva pref da se sastavi. Iz grada je otiao i Duko, sa kojim sam igrao tenis. Pedo je iziao jo ranije, Boban dakle, i Duko sada, tako da sam ostao bez partnera. Ostaje, tako, da Branka i ja, po okonanju rata, odrimo kratak kurs tenisa za Danku i Efa, te da Dragoa zovemo za sparing partnera. Sve vas puno volimo Rizo i Olga

Kua Rize P. je jedva desetak metara udaljena od rovova prve borbene linije.

65

Sarajevo, 2. IX 1994. Dragi moji, Dvadeset i dva sat^a je. Pismo koje vam piem bie, vjerom vatno, malo otkaeno. U Sarajevu su neke tropske vruine. Rekoe na vijestima 32 ili 34 stepena, nisam siguran. Po ko zna kakvoj varijanti mog ludog optimizma doao sam do zakljuka da je rat ve gotov. Tim povodom zamolih kominicu Ljilju* da nam kupi bocu vina. Uinila nam je tu uslugu i ja je popili (Olga je pomogla sa 0,21). Sjedim, tako, go do pasa, piem pismo i, onako usput, sluam Dragu Diklia, koji na HTV (preko satelita) pjeva naizmjenice Gervina i stare lagere. Upravo je iskrivio usta kao staru papuu i otpjevao Nije smijeno". Smijeno je, ali i lijepo. A i vino je dobro. Ros, product f RS Krajina iz Erduta. Ne znam kakve veze ima onaj akcenat na E i OF, prepisao sam sa boce, ali ponavljam - vino je dobro, lagano, lijepe arome, umjerene kiselosti, pitko. Sve to znam, i u tome ne moe biti nikakve politike, ve samo dugogodinjeg isku stva starog mekera. Eh, kako bih bio sretan da je sada Branka tu, pored mene. Samo veeras, ne i sutra. Jer, vee je mirno, ljetno. A ve sutra opet moe zapucati i tresnuti u ili pored nas, bez obzira na moju najavu kraja rata. Pita me Ef da li neto piem. Pa, eto, napisao sam naima u Francuskoj pismo na francuskom. Totalno sam zaboravio francuski, pa sam se par dana patio da sroim ovih dvadesetak redova .Napisao sam i jo jednu kratku glavu mog romana za djecu. itava druga polovina dogaa se na amcu, sa istim likovima. Jo ranije sam pomiljao da tu suvie dugu cjelinu razbijem zbivanjima na kopnu, meutim, sjeao sam se kako sam kao dijete mrzio kada se uzbudljiva radnja u knjizi prekida nekim paralelnim dogaajima, pa sam u prvoj verziji tako i ostavio. Sada mi se ipak ini da e sa tom novom, umetnutom glavom roman ipak vie nalikovati nekoj pravoj literaturi.
Poto sam ne moe do prodavnice.

66

Onaj struni tekst, o kome sam vam jednom neto priao jo nisam poeo i vjemjem da i neu, dok se rat ne okona. Inae, sve komije su dobro. Istina, minica Reza ponekad tvrdi da joj kominica Nada puta otrov kroz kljuaonicu! To Nadu uasava. Ve je jako kasno, danas sam dosta i radio, pa mi se oi sklapaju. Ne brinite za nas. ekamo vas sve u Sarajevu. Va Rizo

Sarajevo, 2. X 1994. Dragi nai, Teko, teko mi je napisati ovo pismo, ono e Branku i Sandija posebno rastuiti. Aska je danas uginula. Ili, tanije, ja sam je ubio. Uspavao sam je - kako kau ljubitelji ivotinja da ublae svoju bol i od puke smrti naprave neku posebnu vrstu samilosti. A ja doista nisam imao izlaza, ak ni mogunosti da naem nekoga ko bi umjesto mene obavio taj tuni posao. Sve sa Askinim pogoranjem zdravlja teklo je neobino brzo. Poetkom septembra pojavio joj se nekakav otok na boku, koji se naglo poveao i od koga se nadimala. Otekle su joj ak i noge. Jedva se kretala. Bilo je pitanje dana kada e sasvim spasti s nogu. Tako zakljuismo da Aski spasa nema. Mira mi je dala injekciju. Nikome, pa ni Olgi, nisam rekao da u jutros Asku uspavati. itavu no nisam oka sklopio. Rano ujutro povedoh je u etnju kako to svakodnevno inim. Aska za mnom teko doepa do u korov zaraslog dvorita izgorjele kue Frkovia. Otvorih mesnu konzervu koju sam ponio sa so bom. Aska je halapljivo pojede. Onda joj dadoh injekciju.

67

Ona me zaueno pogleda. Potom se spusti na zemlju i zaspa otvorenih oiju da se vie ne probudi. U tiini mag lovitog jutra je sahranih. Tako je skonala naa Aska, otenjena 12. V 85, prau nuka Dolly von Hazentanz i drugih evropskih i jugoslovenskih pseih ampiona. Kua je pusta bez Aske. Ne samo da je dijelila sa nama ratne tekoe, nego nam je i pomagala u preivljavanju.* Toliko da zasada za Askinu smrt znaju samo najblii kuni prijatelji. To unekoliko moe da vam objasni i tajnovitost njene smrti. Pismo sam poeo pisati u nedelju, pa kako ga nisam mogao odmah poslati, pisanje sam odloio i, evo, nastav ljam danas, u utorak, 4. X U meuvermenu sam dobio pismo od Pere Miretovia iz Beograda. On mi gie, to e Dragoa i vas sve ostale iznenaditi, da e Klinjo * i njegova stara doi u Beograd. Ja sam mu upravo odgovorio, ali neka ga Drago nazove i raspita se za detalje. Klinjo je roen u Novom Sadu, to on vjerovatno zna, ali sam mu to trebao jo jednom napomenuti, jer e moda posjetiti Novi Sad. Kod nas je stigla prava jesen. Tako je hladno da smo prisiljeni.da pomalo, koliko je mogue, podgrijemo sobu. Ja sa strahom gledam lipe oko nae kue. Jo su zelene, a na njima je jo ono isto lie kome sam se s proljea toliko radovao. Ne samo zbog buenja prirode, nego zato to je njena debela kronja tako uspjeno prikrivala nau kuu od nepoeljnih pogleda. Uskoro e biti pune dvije godine otkako su Branka i Sandi otputovali! Sve vas mnogo volimo Olga i Rizo

uvala ih je od nepoeljnih posetilaca. ** Rizin nadimak..

68

Sarajevo, 9. X 1994. Dragi nai, Drugog oktobra uspavao sam Asku. O tome sam prije pet-est dana pisao opirnije Dragou, pa je ta vijest ve sigurno stigla i do Branke i rastuila je. I sam sam otpatio Askinu smrt. Moda e se vama initi udnim ovo to u rei: ovaj tegobni rat za mene se dijeli na dva dijela do Askine smrti i posle nje. Ni sam nisam bio u prvi mah svjestan da smrt mog psa predstavlja neku prekretnicu u mom ivotu. Ali tako jeste. Moj beskonani optimizam jednostavno nije elio da prihvati injenicu da je Aska bolesna i stara, te da e uginuti bez obzira ta ja poduzeo. Ipak, nemojte brinuti. I dalje vjerujem u skori kraj rata i opti bappyend. Ali, oigledno da neto u nainu borbe za preivljavanje treba mijenjati. Nekih posebnih novosti kod nas nema. Nekoliko pos ljednjih dana se u naem kraju sasvim malo, skoro nimalo puca, tako da imamo puni privid bliskog mira. Zahladilo je. Olga je itavo ljeto skupljala nekakve granice, papire i razne otpatke. Sada ih loi, iako bismo se mogli grijati na plin, kojeg preko dana i ima i nema, a tokom noi se pritisak pojaa. Nada i Jasna su dobro. Jasna mi je opet isplela arape kao i ranije za posljednju ratnu zimu. Ta se reenica i pletenje arapa ponavlja, evo, ve trei put. Sviju smo vas se ogromno poeljeli. Volimo vas neizmjerno Rizo i Olga

69

Inja

Inja

Inja Paalije diplomirana pravnica iz Sarajeva. Tokom rata je poloila advokatski ispit. Nezaposlena je. Roena je u Sarajevu pre oko 25 godina. Majka joj je umrla dok je bila sasvim mala. Brigu o njoj je preuzela baka, sa kojom i sada ivi. Otac je stanovao sa svojom porodicom na Grbavici. Otkada je poeo rat, odvojeni su borbenom linijom razdvajanja. Ta prinudna razdvojenost od jedva desetak minuta boda, okolnost da se iz obeju kua vidi krov druge, a da otac i ki mesecima ne mogu saznati jesu Uivi- jedan je od najsurovijih vidova sarajevskih ratnih zbivanja. O nji ma nas Inja potresno obavetava. Sticajem okolnosti, prepiska sa Injom Paali odvija se od maja 1993, iako se nikada nismo videle. Tokom godinu i po dana intenzivnog pismenog kontakta upoznala sam devojku izrazitog senzibiliteta, inteligencije, moi za paanja i- literarnog dara. Utoliko pre sam uverena da ni pisma Inje Paali ne treba da ostanu u privatnom posedu.

73

Sarajevo, 10. V 1993. Draga Danka i dragi Omere, Zbunjena sam i ne znam kako da Vam opiem lavinu emocija koju je u meni izazvala Vaa panja. Dobili smo dva divna paketa i uz njih spasonosnu dozu ljubavi i brige. Nemate pojma koliko ste ivosti unijeli u nau kuu. Bakina sestra Ajka nam je, takoe, poslala paket i ja sam sva tri podigla istog dana. Jedva sam ih dovukla do kue. Nisam u stanju da Vam opiem uzbuenje sa kojim smo razgledali sve to smo dobili. Prizor je bio nevjerovatan: hrane svuda, skoro da je izgledalo nemogue smjestiti je na odgovarajua mjesta. Trebalo mi je gotovo tri sata da raspremim pajz i da svu hranu tu poslaem. Tu divnu prostoriju naeg stana nismo koristili sedam-osam mjeseci i, evo, sad smo je, kao dobrostojea porodica, opet stavili u upotrebu. U ovom ratu ivot direktno stavlja stvari na prava mjesta. Veoma si, veoma svjestan ivota i smrti, veoma si svjestan tekog invaliditeta, stradanja najmilijih, neizvjesnosti. Onda se nekako uuri, eka i moli Boga da te ne snae. I dok tako sjedi sklupan, postane svjestan onoga najhitnijeg - NE BITI SAM! I najvie zbog toga Vam toliko zahvaljujem. to ste nam pokazali da nismo sami. Ja se, naalost, tebe, Omere, sjeam sasvim blijedo - vie sa slika, a Danku ne znam jesam li ikada i vidjela. Ali sam svjesna, i to je to divno osjeanje, svjesna sam, Omere, da je moj tata imao odanog prijatelja i da ga ima i sada. Svojom panjom podario si mi dio tate koga sam prokleto poeljela i koji je prokleto blizu, a da mjesecima ne znam ni da li je iv. Oprosti mi, patetina sam, nesnosno, vjerovatno, ali to je naprosto tako. Shvati da uvijek plaem kada piem pisma svojim dragima, da i sada plaem, da plaem kada itam Vaa pisma i da sve to ne mogu objasniti, ili - da budem potena - i ne pokuavam. To su, valjda, neki sitni ventili bez kojih bih se jednostavno raspala. A ti si onaj topli veliki Omer koga nalazim kada gacam po svojim jedva naziruim sjeanjima i hvala ti to se nisi promijenio. Imam za tebe jednu veliku molbu. Ali, prvo da ti neke stvari objasnim: prije tri dana sam dobila tatino pismo od

74

19. IV, a prije toga o njemu nisam znala nita puna dva i po mjeseca. Ne znam iz kog razloga poruke nisu stizale. Ne mogu ti opisati koliko je to teko. Ako moe shvatiti da smo svi vidjeli mnogo, mnogo smrti i da su misli nesavla divo zastraujue i crne kada tako nema glasa mjesecima. Zato bih te zamolila: poto se sa tatom dopisuje, da mi uvijek kada dobije glas od njega, a ima neku vezu za mene - javi DA JE IV. Ti mjeseci bez informacija me toliko smore da prosto imam fobiju od toga da moda slijedeih mjesec-dva opet neu imati ni glasa. Kada si proli put priao sa Majom, ja sam sjedila pored njega, ali on nije shvatio koliko sam ja oajna i prenio mi je samo da si primio od tate pismo prolog petka. Nije te upitao za datum kada je pismo pisano, niti ti je prenio poruku za tatu da pokua da alje pisma nekom drugom vezom. To me je uasnulo. Kada je spustio slualicu, nisam mogla vjerovati da si ti nestao, da te nema na liniji, a da ja opet ne znam nita, da nemam nijednu potvrdu da je tata u ovom asu iv! Zanijemila sam i gledala u Maju neko vrijeme bez rijei (budi drug i nemoj mu o ovome priati, jer bi se mogao naljutiti, a ja ga mnogo volim i on je fin, samo je ponekad malo udan, malo svoj). Zato te sada molim da me samo obavijesti da li je tata dobro, samo da li je dobro, a poto je pota izmeu vas dvojice redovnijareci mu, molim te, da sam i ja u redu. To to te molim je stvar koja mi jako, jako puno znai, zapravo, jedino u sadanjem ivotu to mi znai, jedina stvar do koje mi je stalo - da je tata dobro i da ja znam da je on dobro. To posljednje pismo je, rekoh ti, od 19. IV, ali ja od tada uopte ne znam ta je sa njim. Dobro, to jeste tek dvadesetak dana, ali i sada se brinem, a kada pomislim da se ta prokleta neizvjesnost moe produiti na mjesece - to je onda pakao, pravi pakao! I od njega smo dobili jedan paket. To me je uznemirilo, jer sam sigurna da nema dovoljno ni za sebe. Reci mu i ti da ne alje nikakve pakete, samo neka pie. Reci mu da i ja stalno piem preko Jevreja, C. krsta, a sada i preko ADRE, ali prokleta pisma ne stiu! Reci mu da stalno mislim na njega i da mi je mnogo teko to nije ovdje (to mu ne smijem

75

ni napisati, kad su ta pisma tako nesigurna). Mrzim te glupe, ture rijei koje piemo jedno drugom, mrzim par stotina metara izmeu nas, mrzim ovaj rat! U stvari sam u ovom pismu htjela tebi i Danki napisati kako umire i kako ivi ovaj grad, kako provodim vrijeme, kako su ljudi udni, jako dobri i jako loi, kako to sve rat definie. Ali kad pomislim, tu je toliko puno stvari koje bi trebalo rei, a svaka od njih je mozaik okolnosti i emocija, sree i tragedija, glupi apsurd koji moe doivjeti i mora preivjeti. Sada su mi jasne duge ljudske utnje, mukovi onih koji su preivjeli strahote logora, ratova, zbjegova. Nakon svega se, vjerovatno, nema ta rei, a ima mnogo, mnogo toga zaboraviti. Graci je u jezivom stanju. Ljudi se bolje dre. ene se i dalje ureuju, moe otii u kafanu i popiti kafu, moe pogledati predstavu, uti koncert, vidjeti izlobu. To su ogromne stvari. Ali, ja ih se i bojim. Bojim se bejrutskog sindroma. Stalno vrljamo po gradu i ginemo zbog toga. udan je, uopte, ovaj narod: krue fantastini vicevi, ide se na kafu i na struju kod onoga ko je ima, gosta moe poastiti TV-om, a tek video-trakom!!! Ipak, najimpresivniji su mi otkaeni parkari". iaju travu i sade cvijee i drvee. Svaki put se okiram kad ih vidim. U jednom mjesecu imamo 20 do 30 bunih" dana, kada te moe snai granata, snajper, nervni slom, poar - bilo ta nalik na smrt, a oni sade cvijee i iaju travu. Divni su i ja navijam za njih. Ubijeena sam da e oni pobijediti. Molim vas, ako Vam nije teko - napiite pismo. Pustite klopu, meni samo treba glas da ste dobro i da je tata dobro. Svaki put kada to saznam, obasjae me srea - to da znate. Mnogo vas volim Inja

76

Sarajevo, 24. VII 93. Dragi moji, Ako bih Vam pokuala priati o ovom gradu, najbolje je da krenem od crtica o tome ega sve nema i kako se bez toga moe ivjeti. Najbezbolnija je struja. Najvei dio grada nema ovaj energent u kontinuitetu od novembra 92-ge. Mi smo bili jedni od rijetkih srenika koji su bili na nekom od prioritet nih vodova, pa smo tako tim luksuzom raspolagali itav mart i april. Tada je ponovo nestala, tako da smo od aprila struju imali dva puta, i to od ponoi do est ujutru. U tim sretnim" noima po kuama samo bubnja i zuji - i svi smo na nogama. Ukljuene su ve-maine, pegle, pune se aku mulatori... Sve u svemu - struja nije pretjeran problem. Jer - ve se moe prati i na ruke, sobe istiti metlom, pegla se moe ugrijati i na plinu, vijesti se sluaju kod komija koji imaju pune akumulatore... i, uglavnom, sve je OK. Ali, ako struje nestane u itavom gradu - gubimo vodu i telefon. Nemamo ih posljednjih 45 dana. Na sreu, po gradu su organizovane javne slavine (naa gradska vlast ih sasvim ozbiljno zove POJILA) i tamo se moe natoiti voda. Zimus ovih slavina nije bilo, pa smo ekali po podrumima (do kojih je voda dostizala) po pet-est sati, da bismo dovukli do kue po 20-30 1. Slavina je udaljena par kilometara od naeg stana i mogu vam rei da je voda daleko najtea sirovina u prirodi. Za koliko-toliko normalan ivot potreb no je najmanje 25 1 dnevno. Bila sam oajna dok nisam nauila da vozim bicikl, a otada je nabavka vode gotovo zabavna. Na biciklu vozim pet kanistera po pet litara, a kako sam izrazito skratila vrijeme koje mi je potrebno za taj posao, mogu bez napora sve to da obavim i po dva-tri puta dnevno, tako da obino imam i malu rezervu. Ona je, zapravo, neophodna, jer im ponu borbe, ovo putovanje otpada i tada je jedini izlaz - skupljanje kinice. I napokon plin. Daleko najtee pada nestanak tog energenta. Nemati plina znai trkarati gore-dole po par kovima, sakupljati granice i papirie (koji su odavno ve

77

sakupljeni), to sve loiti u peima od konzervi, u koje se mora puhati bez prestanka dok se iz tave ne izrui mali, crni hljeb, aka rie ili tanjur-dva orbice od kakve trave. Mo mentalno nemamo struju, vodu i plin. Ipak, stvar koja me najvie uasava je najezda glodara. I na je stan pun mieva. Ne postoji nikakvo sredstvo protiv ovih napasti i - oprostite mi to sebi dozvoljavam toliku drskost i to Vas moram zamoliti da nam, ukoliko to nije previe skupo, pokuate poslati neki lijepak ili bio kakvo sredstvo protiv tih nesnosnih malih gadova, zbog kojih noima ne spavam (od straha da se ne probudim sa misom ili pacovom na ruci, trbuhu, ili licu...). Poplavu ohara neu ni da spominjem, ve godinu dana spavam sa papuom pod jastukom. Sve te stvari se vremenom pretvore u obinu svakodnevicu i to je ono to me najvie plai. Mo adaptacije svakog pojedinca je, izgleda, neograniena, a bejrutski sindrom ulazi na velika vrata. Normalan ivot pod grana tama i puanim mecima." Uasno me plai i to to se drastino poveava broj ljudi kojima je rat profesija i jedini izvor sredstava. Kada kaem drastino" mislim da e idue godine taj procenat iznositi 90 odsto. Toliki broj ljudi koji ostane na ovom terenu moi e da opstane jedino uz po mo rata i rabota vezanih za rat. Sve normalne profesije (izuzev ljekara i vatrogasaca) izgubile su smisao. Ve vie od godinu dana sasvim je besmisleno biti pravnik, frizer, najder, ekonomista, arhitekta, zidar, rudar, glumac, slikar ili bilo ta drugo. Ako nema jedno od novijih zanimanja (njih neu nabrajati ne bi li ovo pismo ipak stiglo do Vas), jednostavno nema ansu ni da opstane. U svem tom haosu ima i lijepih stvari, dovedenih do vrhunskog apsurda. Mada smee sa ulica nije pokupljeno vie od dva mjeseca, i mada je stanje u naim stomacima slino stanju u gradu - moje drutvo pravi dez sastave po podrumima, u susedstvu se otvorila savrena stripoteka, sunamo se i prskamo vodom po dvoritima i nikada se nisu itale bolje knjige u ovolikim koliinama. Jednostavno se ovjek poslije Junga, Borhesa, ili Kanta ne moe tako

78

intenzivno baviti mizernim" ovozemaljskim problemima kao to su voda, struja i plin, a rat je mnogo probitanije posmatrati iz ugla socijal-patologije nego granate koja mi je prije pola sata lupila u dvorite. Ne vidim izlaz. Sa ocem vodim turu korespondenciju u stilu ivi smo i zdravi" i za sveobuhvatni ju nemamo mogunosti (a i opasno je), ali me ivo zanima odakle on crpi tu unutarnju energiju optimizma. Po mojim procjena ma, sve ovo moe potrajati desetinama godina i bila bih izuzetno sretna kada bi idue godine u ovo doba situacija bila nepromijenjena, a to zato to smatram da se moe promijeniti iskljuivo nagore. Nadam se da vas nisam ugnjavila i bila preopirna. Pokuala sam Vam pribliiti djeli ovdanje atmosfere. U ovom trenutku pomislih kako se ljudi iz ovog grada trude da svojima - tamo negdje - piu vedra, duhovita i optimis tika pisma, a primaoci tih pisama, poto ih proitaju, poele da se ubiju. Stoga Vam na kraju elim rei da sve ovo ne treba da Vas deprimira (pa i ja ba nisam previe depresivna) jer je sve to jednostavno tako, svakodnevica, rutina, normalno stanje". Vjerujte mi, ma koliko to neuv jerljivo zvualo - ovo je lake ivjeti nego o tome pisati, a vjerujem, i itati. Proetajte kroz park za mene i popijte jedno hladno pivo. uvajte se i sve e biti OK. Puno vas volim Vaa Inja

79

Sarajevo, 7. XI 1993. Najdrai moji, Piem Vam u velikoj urbi, jer e pismo ponijeti jedan moj prijatelj, a nisam ni sasvim sigurna da e Vam uopte i stii. Servisne informacije iz ovog grada su dosta crne. Struje opet nemamo ve dui period (mjesec dana), ali smo prije dva dana dobili malo plina. I mada je pritisak minimalan, ivot je neuporedivo laki. Struja za sobom povlai vodu, tako da i nje ve due vremena nemamo. Stric odlazi na pojila" i dovlai vodu u kanisterima, a pripomaemo se i kinicom, koju kada uspjemo da sakupimo - uvamo kao zlato. Ja sam, na nesreu, u gipsu, udario me je auto dok sam prevozila vodu, slomila sam nogu, a ve sam postala veoma nestrpljiva. Nadam se da u ga uskoro skinuti. Naj gore je to mi je zabranjen oslonac na bolesnu nogu, pa ne mogu ii bez taka. Ipak, ova mi je nezgoda donijela i par dobrih stvari: poloila sam pravosudni ispit (pala sam na popravni iz Upravnog prava), a nije zanemarljiva ni uteda obue - pogotovo lijevih primjeraka iste. Posljednje tatino pismo datirano je 28. IX! Pota ide neopisivo sporo, pa smo veinu vremena uasno zabrinuti. Nisam u stanju ni pretpostaviti iz tih turih pisama kakav je ivot tamo", i taj apsurd mi je najtea i najbolnija stvar u ovom ratu. Kod nas je manje-vie sve OK. Grad pokuava da ivi, na ta sam veoma ponosna. Imali smo Filmski festival, uskoro e poeti i pozorina smotra. Nadam se da u usko ro prohodati i da u i ja poeti da lunjam" po svim tim zanimljivim mjestima. Moj drugi polazi, pa samo jo da Vam kaem da Vas puno, puno volim, da ste moja srca i da u napisati jo jedno pismo i poslati ga preko ADRE. Vaa Inja

80

Sarajevo, 18. XII 93. Dragi moji, Ponovo nam je stigao, prije nekoliko dana, plin. Stan nam je napokon ugodno topao (odnosno, topla je soba u kojoj boravimo). Prije dolaska plina imali smo peinsku" atmos feru. Temperatura u sobi je bivala oko 10 stepeni, a kada se tu doda i mrak u 16 sati, nije pretjerano kada kaem da smo ivjeli u peinama. I struje ima mada u malim koliinama, ali je najvanije to to imamo vode. Kombina cija plin-voda je san svakog Sarajlije. To je pretpostavka luksuznog ivota. Kupanje u toploj vodi, kuhanje aja, pranje vea i sua - sve postaje ostvarivo. Dolaskom ovih divota naglo prestaju svae po redovima (gdje se najee viamo, jer se za sve to je ovjeku potrebno za ivot eka u redu) i svi smo nekako sjajniji, istiji i sretniji. Divna je stvar to sam napokon odbacila i taku, i sada hodam - rekla bih - normalno. To znai i da sam okonala svoje dugo izleavanje i preuzela dio kunih poslova. Na dam se da e nam sada svima biti lake. Baka je bila na granici iscrpljenosti, a prije par sedmica je zadobila i promrzline na rukama, to me je uasno uspaniilo. Sada je sve pod kontrolom - opet zahvaljujui bogatstvu zvanom plin. Moram se pohvaliti i svojim nedavnim uspjehom: poloila sam pravosudni ispit krajem prolog mjeseca. Danas sam primila od tate jednu rekordnu poruku. Datirana je 8. XII1993. Nikada nije bre stigla. Naalost, iz poruke vidim da su moja pisma negdje zagubljena i da ve mjesecima nije primio nikakvu nau potu. Tata ne zna ni za Majinu smrt. Nestao je itav niz mojih pisama. Briga za tatu me izluuje. Ako odlijepim-bie to samo zbog njega. Mada je i ova poruka stigla rekordno brzo utjeha je nikakva. U gradu su velike frke ve danima, pa ne znam da li bi me umirile poruke i od prije 24 sata. Vie drhtim od detonacije u daljini nego kada mi grune granata u nae dvorite. Ta briga za tatu je hronino ludilo i jedina stvar na koju ne mogu da se adaptiram. Sve ostalo sam

81

koliko-toliko savladala, ali strah za njega jednostavno nisam u stanju. Ne postoji vrijeme koje bi ga otupilo. Ima trenutaka kada povjerujem da e sav ovaj pakao uskoro proi i da u ga se sjeati samo kao runog, stranog sna. Nisu mi jasni ljudi koji nakon ratova piu knjige, sni maju filmove. Kada sve proe, ne elim da mi bilo ko spomene ovo vrijeme, niti da priam o njemu. Mislim da e nakon svega u mom ispranom mozgu nastupiti totalna amnezija. Momentalno imam zakrljanje svih modanih elija, jedino je ona vijuga za preivljavanje udno odebljala i iskoila mi nasred glave. aljem i pismo za brata i molim Vas (oprostite mi to Vas optereujem) da mu ga poaljete. Koristim svaku prili ku da mu se javim, a on je toliko lijen u pisanju da zaista ne znam ta da mu kaem. I tata se tui na njegovu lijenost, a nama ta pisma toliko znae. Ona nam, u stvari, znae sve. Sva pisma. Volim Vas Inja

Sarajevo, 3. III 1994. Dragi nai, Danas nam je Saa donio Vae pismo. Sjedim ve drugi, trei sat (ne znam koliko je vremena prolo) i intenzivno razmiljam o Vama, o svom ocu - o Vaim odnosima. Moda e Vam zvuati udno, ali ja ne poznajem dovoljno svoga oca. Jedino to znam o njemu to je da ga ogromno volim i da je divan. Znam i zato to kaem, i uopte nisam bezrazlono zaljubljeno dijete. Sve lijepo to imam, dobila sam od njega. To je pogotovo dolo do izraaja u ovim ludim ratnim vremenima kada je sve puno gadosti i jada. Tata mi je neprimjetno, tokom ivota, ubrizgavao neto

82

nalik na serum protiv svega toga i na kraju postigao udo pedagoke genetike. To udo se zove nemati dilemu. Jednostavno sam imuna od boletine tipa - mrziti, zavidje ti, osjeati se bijedno... Nemojte me pogreno razumjeti. Nikako ne mislim da sam savrena. Daleko od toga. Niti tvrdim da je moj otac savren. Znam samo da sam zadovo ljna to imam sebe ovakvu i mnogo mu hvala na tome, jer je to iskljuivo njegova zasluga. Mnogi ljudi koje poznajem raspali su se u ovom ratu, ili e se uskoro raspasti, a to onda pukne jae od svih granata na ovom svijetu. Ipak, imam jo mnogo da uim o toj borilakoj vjetini zvanoj - ivjeti, pa mu poruite da mi je hitno potreban radi nastavka edukacije. Nemam nita protiv da se povue kada zavri zapoeti posao, ali poto sam ja tupastije dijete, neka slobodno rauna na jo mnoge decenije napornog rada i neka i ne pokuava da bilo ta isfolira. Mnogo mi teko pada to su pisma izmeu nas dvoje tura i sa maem cenzure nad glavom, pa mu nita od toga ne mogu napisati. Jo prije dvadesetak dana primili smo divan paket od Milice, ali nam je tek prije dva-tri dana stigao koverat sa njenim i Omerovim pismom. Sve ide mnogo traljavo, pa zato koristim ovu priliku, za koju mislim da je sigurnija od veza preko Humanitarne pomoi, da poaljem i pismo za Milicu. Molim Vas da joj ga proslijedite i da se ne ljutite to Vas uvijek zaposlim ponekim pismom. Tu sam pokuala Milici da objasnim fenomen paketa u ovom gradu. Mislim da je to jedan od kurioziteta ovog rata, i da e Vas zanimati. Od Bebe sam ula za projekat na kome radite i danima bezuspjeno pokuavam da Vas pronaem. Upravo sam i sada (22 asa je) posle mnogo muka odustala. Napreem se i stalno pokuavam, jer je svaka promjena pravi dar za naa ula, koja su se, ovih dana, slila u dva velika uha. Ostala smo manje-vie zanemarili. Zato stalno, i danju i nou, neto oslukujemo. Od daljih i bliih detonacija, preko svih moguih razumljivih radio-stanica do tako do bro ujnih povika iz komiluka. Kroz naa najlonska okna imamo stalni direktan prenos gradske hronike: Stigla je voda u podrum!"; Edo, idi po humanitarnu!"; Je 1' to stigo

83

hljeb?"... Zato, vjerujte, u ovom gradu, kojem su oduzeli sve osim uiju, imate sjajnu, ali i strogu publiku. U dugim mjesecima bez struje ivimo od zabave koja preko polupraznih akumulatora i prepravljenih tranzistora dolazi do naih gladnih uiju. Onda te ui prodiru sve i svata. Kao dezert dolaze primitivluci i bljuvotine koje plutaju eterom. Poseban vid zabave je glasno komentarisanje vijesti, koje su njihovi jadni autori zamislili kao neku jako ozbiljnu stvar. To je jedna od kolektivnih zabava gdje svi arlauu od smijeha. Najee komentar nije ni potreban, neke stanice nas non-stop uveseljavaju. Postoji samo jedna stvar koja nije ni za najtvre ui: to je patetika, koja mi izaziva muni nu i za nju bih, na ovim terenima, propisala doivotnu robiju. Nita ne moe tako da ponizi i rani kao patetina budala pred mikrofonom, ili s perom u ruci. Ljudi ovdje imaju savren reper za nju i primijete je i u najmanjim dozama. Zato se i bojim svojih pisama. Moda neke stvari koje su zaista ovdje prisutne, u meni i oko mene, nekome sa strane mogu zvuati kao smee. Presrena sam to ste tu gdje jeste i to radite to to radite. Moemo da pratimo Prvi program TVBG i mislim da svako ko iole voli svoj mozak treba da, makar privremeno, zbrie iz tog grada. Pogotovo ljudi kao Vi nisu zasluili da ive u takvom haosu. Bila sam jakojzabrinuta za Vas i jo sam uvijek za sve drage ljude tamo. elim svu sreu onima koji su ostali. elim i Vama da napokon ivite normalno i dostojanstveno. Sve ovo jednoga dana mora proi. Do tada nam je svima potrebno mnogo debelih i zdravih ivaca. Prvi put Vam piem bez ustezanja. Do sada sam se bojala da Vam nekakvim svojim razmiljanjima ne napravim kakav problem. Puno je manijaka svuda. Sve ovo zajedno je pro tivno prirodi, i to ne ljudskoj, ve prirodi u smislu smjene godinjih doba, izlaska sunca, gravitacije, svega to nas okruuje. Sve mi se ini da to i ne moe dugo opstati. Obruie se tamo gdje mu je i mjesto i nestati samo u svom apsurdu. Taj dan vrijedi doekati. Nadam se da e biti za moga vijeka. Do tada mi budite sretni u normalnom svijetu.

84

Mislei o Vama, uini mi se kako su vae patnje, u stvari, mnogo suptilnije i bolnije od naih, jer Vi imate mogunost izbora. Ne sluajte uplje prie o hrabrosti Sa rajlija i ne divite nam se. Moja hrabrost nije moj izbor. Ona je izrasla u meni bez moje volje i ja jedino mogu rei da sam mutant ovog rata. To to se (vie) ne bacam na pod kada tresne granata u moju ili susjednu zgradu ili to pretravam raskrsnicu na kojoj je prije tri minuta neko poginuo, a snajper i dalje bije - to nije hrabrost. To je moj ivot i ivot svih ljudi ovdje. Ja se iskreno nadam da u jednog dana moi priutiti sebi taj luksuz da budem najvea kukavica na svijetu. Sada to ne mogu biti, jer jednostavno neu ostati iva ako sebi dozvolim napade pileeg straha. Strah ne postoji, postoji samo STRAVA. Ta se strava uvukla u nekada sasvim obine stvari. Mnogo automobila koji trube jurei ulicom oduvijek su bili asocijacija svadbe i neega veselog. Danas je to zvuk smrti. Poslije svakog pokolja juri gradom do bolnice sablasni orkestar automobilskih sirena. Ta vozila zapomau umjes to svojih raskomadanih putnika. Od toga zvuka se prevre eludac i prevrtae mi se dok sam iva. Moj mozak je postavio nekakvu cenzuru i na odreenom stepenu uasa jednostavno prestaje da prima informacije. Ali zvuk o kome Vam priam probija i tu blokadu. Smrt na Markalama sam gledala kao neto to je iz neke druge dimenzije upalo u moj grad. Shvatila sam je tek kada sam ula taj zvuk. Smrt na Markalama je neto to se normalnim ljudskim mozgom ne moe obuhvatiti. Ne ude me paljanski idioti koji tvrde da su to bile lutke. Mnogo je lake i normalnije vjerovati da su to bile lutke. Ipak, jedna od tih lutaka se zvala Zlatko Cosi i studirala je sa mnom. Ta pijaca toga dana nije bila iz nae dimenzije. To je isti SF. I jo mnogi prizori i dogaaji se mogu pripisati tom anru. Moj tata, takoe, ivi u nekoj drugoj dimenziji. Inae, kako bih ostala normalna sa spoz najom da ivi na jedan km od moga prozora, i da mjesecima ne mogu saznati ak ni da li je iv. Ja, inae, i dalje dangubim i to mi veoma teko pada. U novembru u stei uslove za upis u imenik advokata i

85

nadam se da e od tada biti i neto normalnijeg posla. Sada, sve i da mogu samostalno raditi, najvie je posla meu krivinim predmetima, koji su u ovom ratu izuzetno muni. Ponekad napiem poneki ugovor ili punomo, uglavnom prijateljima. S druge strane, nauila sam niz neobinih poslova koji mi olakavaju ivot. Tako sada znam savreno da razvijam jufke i da pletem arape. I Vama u isplesti po jedan areni par. Mnogo Vas volim. Vi ste mi najdivnije iznenaenje u ivotu. Mislila sam da su svi tatini prijatelji ve odavno zaboravili da postojim. Onda se pojavite Vi. Vaa Inja

Sarajevo, 5. III 1994. Draga naa Milice, Jo prije dvije sedmice smo primili Va divni paket, ali sam ja tek sada nala vremena da Vam se mnogo, mnogo zahvalim na tome. Posljednjih mjesec dana u gradu je velika guva. Te dvije rijei - velika guva" - imaju poseb no znaenje, jer je kriterij GUVE odavno preao sve granice normalnog. Bilo je dosta buke, bola i neizvjesnosti. Ipak, najhitnije je da je granatiranje prestalo. Po statistici, u ovom gradu je dnevno ginulo 10 ljudi. Nije teko srauna ti koliko je ivota poteeno od 6. II do danas. Sada je sve lake. Mnogo ste nas dirnuli svojom panjom. Veoma malo znam o Vama. Jedva neto, posredno, preko oca. Vae divno pismo sam proitala mnogim svojim prijateljima. Mnogo nam znai takva podrka. Primite pozdrave mnogih mojih prijatelja, kojima ste potvrdili da njihova vjera u ljude nije uzaludna, ma koliko nam suprotno dokazivali.

86

Pretpostavljam da Vas zanima pokuaj ivota u ovom gradu. Bojim se da moete shvatiti samo malo stvari koje se nalaze oko mene i hvala bogu to je tako. I mi, isto tako, imamo blijedu sliku Vaeg uasa. Najhitnije je da navijamo za sve Vas - divne i normalne - koji ste takvi ostali, vjeru jem, s tekom mukom. elim da Vam piem o tome koliko ste nas obradovali svojim poklonom. To je za nas neto posebno. Pokuau Vam objasniti doivljaj zvani - paket: kartonska kutija na punjena hranom za nas je odavno poprimila sasvim poseb no znaenje. Nosei je kui (odnosno, vukui je, obino, na sankama ili kolicima), imam osjeaj da dragog prijatelja vodim kod sebe na kafu. I onda, kada uspijem da je dogu ram do nae kuhinje (obino tu poinje ritual otvaranja paketa), i kada ga otvorim, iz njega prvo izlete mirisi panje i ljubavi koji mi istog trena ponu da napajaju mozak i duu saznanjem da nisam sama, da je neko na mojoj strani, da me voli i da se brine za mene, razumije me, eli da preivim. Onda se i u meni povea odgovornost za to da se moram izvui, da moram biti zdrava i iva. Sve to da ne iznevjerim svog dragog prijatelja i njegovu ogromnu ljubav zapakovanu u jednu obinu kartonsku kutiju. Moram jo rei kako je udno to oseanje primati ljubav u takvoj jednoj smeoj kartonskoj kutiji vezanoj kanapom. Ona (ta ljubav) prva izleti iz paketa, pone poskakivati po kui, doticati nas svakog ponaosob i raznjeavati,xini nas srenima. Otvara nju paketa, inae, sveano je prisutna cijela familija. Svi tapemo, poskakujemo, radujemo se, nekad pomalo plaemo. Obavezno prvo izvadimo sve stvari iz kutije i rovimo po dnu paketa da sluajno ne propustimo neko pisamce koje se tamo sakrilo. Onda odmotavamo stvari koje su zapakovane u novine i itamo te novine. Onda sve pustim i zamiljam kako je i gdje neko kupovao hranu, kako je mislio na nas dok je kupovao, kako ju je vukao kui, pravio paket, stajao u redu da ga poalje. Mislim o tome kako i Vi, ba kao i ja, strepite hoe li taj paket uopte stii i kada.

87

Napokon, kada je paket sasvim raspakovan, pristupa se vijeanju svih lanova porodice. Dugo i pomno vijeamo 0 tome ta i koliko emo kome dati. Ovdje je rije o jednom obiaju koji je star koliko i ovi ratni paketi, a o kojem dosada nisam pisala. Naime, iz svakog paketa se izdvajaju sitne stvari (supa, po nekoliko ljiva, luk) i to se dijeli dragim ljudima (koji to isto ine kada oni dobiju pakete ili na neki drugi nain dou do hrane). Naizgled su to sitne stvari, ali za nas svaka ta mala stvar ogromno znai. Tako, od jednog paketa razveseli se i bude sreno bar pet-est porodica. Kad je vijeanje zavreno, odlazimo sa izabranim slasticama kod svojih prijatelja u komiluku. Tamo predajemo darove 1 satima priamo o tome kako je stigao paket, od koga i preko koga, kako smo ga prenijeli do kue. Oni se dive bogatstvu darova, a ti ih tjei da e i njihov paket, koji ekaju ve mjesecima, sasvim sigurno vrlo brzo stii. I ako ga uistinu i prime, onda oni dolaze k nama, i tako ukrug... Jo samo da napomenem da nikada neete biti svjesni u kojoj se mjeri iskoristi poiljka koja stigne do nas. Na kraju sudbine svakog paketa, kompletna ambalaa (mislim na ambalau svakog komada u paketu) ide u pe i na njoj se moe skuhati jedan bogat i divan ruak. Molim Vas da ovo moje pismo ne shvatite pogreno. eljela sam Vam samo prenijeti dio atmosfere oko sebe i to njen ljepi dio. Nadam se da i Vi sada ivite neto lake. ujem da cijene padaju i da se, kao, ivot normalizuje. Ipak, elim Vam puno sree i snage. Ludilo mora doivjeti svoj logian kraj. Do tada emo izdrati, makar iz radoznalosti. Puno Vas volim i jo jednom jedno veliko HVALA na veselom gostu u kartonskoj kutiji. Vaa Inja

88

Sarajevo, 8. IV 94. Dragi moji, Znam da Vas zanima kako putuju paketi, pa evo o tome kratki izvjetaj. Bio je uasan zastoj sa svim konvojima, pa smo posljednji primili od Milice, a Vai jo nisu stigli. Sada se ve neto sredilo, pa svakodnevno izlaze spiskovi, na dam se da e uskoro i onaj sa naim imenima, a poslije toga e me vjerovatno uhapsiti zbog verca. Neto je povoljnija i situacija na relaciji GrbavicaSara jevo. Ljudi prelaze most svakodnevno (u oba smjera) i esto dobijamo svjee vijesti. I pota putuje bre, sada pisma stiu za petnaestak dana. Prije par sedmica posjetila nas je tatina kominica. Bila je silno uplaena, u naem stanu se zadrala najvie dva minuta. Kae da je tata dobro, da je poruio da ne dolazimo (jer je to na onoj strani dosta komplikovano: kad pree most, dobija policajca koji se ne odvaja od tebe nijedne sekunde), a da on, zasada, ne moe prelaziti. Na dala sam se dolasku bake Olge, ali izgleda da e i to saekati. Ipak, moram rei, mnogo mi je lake, jer vijesti ipak stiu bre, a i opasnost je manja. U gradu je mirno. Skoro da sam sasvim zaboravila kako zvui jedna zvonka detonacija. Ponekad me podsjete na peadijsku paljbu, ali je i to sve rede. Ostaje samo da se sakupe krhotine ivota i da se nastavi (ko uspije) bez ludila. Hou da vjerujem da e i to biti uskoro. Ne znam ni kada, ni kako, ali je krajnje vrijeme da se i to desi. Vaa Inja

89

Sarajevo, 26. IV 94. Dragi nai, Opet u malo o ovdanjim prilikama i ivotima, o tome kako opstajemo. Da ponem od cijena. One su jednostav no neshvatljive. Posljednjih petnaestak dana su zapravo drastino" opale, pa je jedan litar ulja samo" 20 DM, za razliku od 40-50 koliko je kotao donedavno. Slino se desilo i sa ostalom robom. Grad je zatvoren ve dvije godine, a novac nekako stie unutra (alju roaci i prijatelji iz inostranstva, uglavnom PM, rede nekakvu drugu kon vertibilnu valutu). Taj novac onda kamara po zatvorenom gradu. Kako se nae trite ve decenijama ponaa inflato rno, sada imamo isti tretman i prema toj stranoj valuti, pa jednostavno i ona poinje da klizi nanie. Ovdje prvens tveno govorim o onome to se dogaa u naim glavama. Svima nam je postalo normalno da izdvajamo astronomske sume za aku hrane, a to se uskoro proirilo i na ostalu robu. Tako sada jedne enske gaice kotaju po 20 DM, a ianje izmeu 10 i 15. U gradu je sasvim mirno. Prije par sedmica dobili smo i struju i otada je imamo stalno, vodu dobijamo svaki drugi dan na sat-dva, a kau da e se i to uskoro normalizovati. Tramvaji rade i dosta toga se sasvim oporavilo, moe proetati ili sjediti u parku, funkcionie i ulina rasvjeta u Titovoj, radi ak i par semafora. Ipak, tek sada se osjeam loe. To nije samo moj dojam, dijele ga i mnogi moji poznanici. Tek sada smo svjesni kako dolazi neminovan period bijede i ponienja. ini se kako je bilo lako (govorim o psiholokom planu) ivjeti pod granatama - bez vode, struje, grijanja, hrane. Za taj ivot je bio potreban samo jedan uslov: da te nita ne pogodi. Budila sam se srena to mi preko noi nita nije upalo kroz prozor, i legla zadovoljna ako imam sve ruke i noge na broju. Dan sam provodila zabavljena pukim preivljava njem i bilo mi je sasvim normalno da skupljam jestive trave po parkovima, stojim u redu kuhinje Crvenog krsta, pri mam humanitarnu pomo i pakete. Sada je sve to tegobna

90

slika bijede u kojoj smo i dalje, ali koja sada poprima sasvim drugi oblik kada se, to bi rekli novinari ivot normalizovao". Nadam se da u od novembra, kada stiem pravo da se upiem u advokatski imenik, biti u neto povoljnijoj situaciji. Ovi su dani, naravno, donijeli i neke lijepe stvari. Prije svega - otvaranje mosta, pa tako veoma esto prelazi i neko od tatinih komija, pa imam najsvjeije vijesti. Kau da je dobro (koliko je to uopte mogue), a kako je i opta situacija mirnija - mnogo manje brinem za njega. Ne razu mijem zato pota jo uvijek putuje tako sporo posljednje pismo koje sam dobila je od 23. III. Da nema tih ljudi to prelaze, ini mi se da bi mi se ve istroila snaga koju sam ulagala da savladam neizvjesnost i strah za njega. Ve bih, valjda, poludela. Voli vas Inja

Sarajevo, 26. VII 1994. Dragi moji Danka i Omere, Ve danima pokuavam da vam napiem pismo i ve danima ne mogu da sastavim nijednu reenicu. U gradu vlada epidemija depresije, pa sam i ja oboljela od te teke bolesti. Kako samo sa udom buljim u razdragane i dina mine ljude koji ovih dana, u prilinom broju, pristiu u grad poslije dvogodinjeg odsustvovanja. Na ulici se pre poznaju na prvi pogled. Doimaju se kao da su upravo pali sa Marsa. Energino se kreu, nemaju pohabanu odjeu i obuu, uno raspravljaju o politici, prave planove (to za rjeavanje vlastitih, to svjetskih problema), psuju i mrze one s druge strane". Domoroci ih tupo posmatraju i sa sjetom spominju divna vremena" kada je padalo na hiljade

91

granata dnevno i kada je ivot imao neki smisao. Tada smo se svi borili da preivimo, nabavimo hranu i vodu i tada smo se svi neemu nadali. Sada smo se umorili od nade. To i nije najgore. Mnogo je gore to sam izgubila svaki motiv i podsticaj. U glavi mi je vakuum. Gdje god se okrenem, oko sebe i u sebi vidim neku dramu, a drame su mi neizdrljivo dodijale. Do tate ne mogu da doprem ni na koji nain. Stiu te sterilne poruke Crvenog krsta, stiu i kuriri", ali nita od toga ne otkriva nijedan djeli njegovog razmiljanja ili nje govog stanja. Sve informacije koje sam dobijala mogu se svesti u nekoliko teza: - iv je i zdrav (hvala Bogu), - Radi u radnom vodu, ali nije mu teko". Onda slijedi lista glagola (kopati, nositi, testerisati, sjei...), - Optimista je i sviju pozdravlja... Ve vie od dvije godine svako njegovo pismo i svaka njegova poruka zavravaju se istom reenicom: Budite strpljivi, uskoro je kraj rata!!!" Ja sam, poslije svih uasa koje sam preivjela, uspjela sauvati miran i neagresivan duh, ali kada proitam tu njegovu, uvijek istu, zavrnu reenicu - pretvorim se u zvijer. Ponekad, rijetko, procuri i poneto van te eme. To obino bude samo po jedna reenica, koju onda analiziram, obrem je, kombinujem i pokuavam da shvatim ta znai ono to je ispred i iza nje. Tako sam, nedavno, ula da opravlja zube. To je, naravno, divna vijest i moe da znai puno toga: da sada ima neki povoljniji tretman, jer bi - znajui ga - dosada ve, sigurno, popravio zube da je bio u mogunosti. To, dalje, moe znaiti da sada, moda, ima pravo i na ostale vidove zdravstvene zatite, to dosada sigurno nije imao. Ipak, sve su to samo moje pretpostavke, jer je isto tako mogue da se sprijateljio sa nekim stomatologom i to bi, onda, samo svjedoilo o nekom humanom pojedincu, a ne o generalnoj promjeni nabolje. I, tako onda, u mojoj glavi danima krui svaki detalj koji do mene dopre. To me na kraju sasvim izludi i dovede do totalne konfuzije.

92

Onda me pitaju: Pa dobro, ta on u stvari misli?", a ja im ne mogu objasniti ni ta ja mislim, a kako bih tek mogla njegove misli! A sama sam, opet, ^postala pravi paranoik kada su u pitanju pisma i poruke. Sto vrijeme vie prolazi, uvjeravam se da sam bila u pravu sa tim pretjeranim opre zom. I, vjerujte mi, ne postoji osoba kojoj bih sada mogla pokloniti povjerenje kada je tata u pitanju. Nije fol u tome ko je zao a ko nije. Jednostavno, ljudi ovdje stradaju i zbog lakomislenosti, naivnosti, nonalancije i jo mnogo glupih stvari. I tako - ne vidim naina na koji mogu da doprem do njega. Ne vidim ak ni naina na koji mogu da mu poaljem svoje misli. Ne mogu Vam ni pisati o tome kakve mi se sve monstruozne misli vrte po glavi... Baka i stric Vas mnogo pozdravljaju. Ona je vijest o sestrinoj smrti podnijela hrabro. Tako je neto i pretpostav ljala im se Ajka mjesecima nije javljala. Ponekad mi se ini da baka ima najvie snage za itav ovaj cirkus koji nas okruuje. Puno vas volim Vaa Inja

Sarajevo, 9. VIII 1994. Dragi moji, Jue sam srela prijatelja preko kojeg sam poslala svoje posljednje pismo i zgranula se da taj ovjek jo nije iziao iz grada. Nadam se da e sutra, napokon, ova pota krenuti i da ete ovom vezom dobiti dva moja pisma. Da sam to znala, nala bih neki drugi nain da Vam se javim. Nedavno sam bila kod Bebe i uivale smo na njenom balkonu uz obiman, kvalitetan doruak i dosta kafe (upra vo joj je bio stigao paket od Emira). Sve vrijeme smo po-

93

navijale reenicu, Da nas sada Omer vidi". Prosto je bilo neprijatno koliko nam je lijepo. I odluile smo da Vas uvjerimo kako nemate potrpbe da se brinete za nas. Inae, Beba je dobila stan na Alipainom polju, na prvoj liniji. Sprat je jedanaesti. Putovanje do nje je prava avantura, igra zvana Budi Rambo" u trajanju od oko dva sata. im ue u tramvaj na Marindvoru, mora da se prostre po podu, jer je jo uvijek mnogo onih koji se trude da te pogode snajperom pravo u glavu. Ako preivi i ako se saobraaj ne zaustavi (jer svaki as ponekoga pogode, pa tramvaj stane), ovim prevoznim sredstvom moe stii do zgrade Televizije. Onda ti slijedi pjeaenje od oko 45 minuta preko udnih pejzaa. Velika frekvencija pjeakog saobraaja je uzrokovala da se u tim dijelovima razvije trgovina do nesluenih razmjera. Na svakom koraku svi prodaju sve i atmosfera neodoljivo podsjea na poznate guve Orijenta: ljudi se guraju i cjenkaju, jedu peene pilie umotane u novine, trgovci kidiu na prolaznike i izvikuju nekakve pjesmice (esto sa lascivnim refrenima). Poto je u Sarajevu i okolini svaki milimetar zemlje obraen i zasi jan, sve vrijeme se provlaim izmeu zgrada i kukuruza, dok me nekakve koze stalno prate ili posmatraju (imam panian strah od rogatih ivotinja). Najgore od svega je, ipak, to ne poznajem teren i to se osjeam sasvim nesigu rnom, jer ne znam odakle me imaju" (snajperisti). Onda, kad sam napokon stigla do njenog nebodera, uvijek se nae neka budala koja me uporno nagovara da uem u lift. Jer, Sasvim je sigurno da e nas, i ako nestane struje, Meho odglaviti. Pa on je, zaboga, tako savjestan i siguran ovjek i zato svi vi uopte toliko sumnjiavi." Ja se ipak ne dam nasukati, drim se stepenica i kada zakucam na Bebina vrata, imam uasnu potrebu za ljekarom opte prakse i za dobrim psihijatrom. Nedavno sam se od njene kue vraala traktorom, jer tramvaji nisu radili. Srea je to sam za tu priliku bila pri godno obuena imala sam sivozeleni svileni komplet sa talijanskim cipelama i lakovanom tanom (to je savreno uveseljavalo ostale putnike na traktoru). Sve u svemu, pos-

94

jeta Bebi je uistinu pravo turistiko putovanje i pomae ublaavanju osjeaja klaustrofobije. Postoji jo jedno mjesto ng koje odlazim da bih pomog la sebi. To je veliki park u centru Sarajeva i u stanju sam da tamo provedem i po pet-est sati. Taj je park ostao jedini sauvan i zaista je divan. Pronaem poziciju iz koje ne vidim nita osim zelenila i tako satima vrim fotosintezu. Imam uasnu potrebu da budem sa prirodom. Toliko nam je nenormalnoga ulo pod kau da ne znam hoemo li ikada vie uspjeti da budemo oni stari. Jedan moj prijatelj radi u MUP-u i nagovara me da odem i posjetim tatu. Ja bih to, naravno, iz ovih stopa uinila, ali je tata naglaeno poruivao vie puta da to ne radim. Sada ekam nekoga povjerljivog da doe i da ga opet pitam. Kada bih bila sigurna da mi one poruke alje samo zato to se boji za mene, ne bih se ni trenutka predomiljala, ali se plaim da njemu ne napravim neki problem. On je i dalje u svom starom filmu. Nedavno smo dobili dvije poruke preko Crvenog krsta. Neto u Vam iz njih citirati. Poruka od 23. VI 94: ... Ako je jo u Sarajevu (misli na nau sekretaricu), mogle biste poeti da radite zajedno, a ja sam siguran da u doi da vam pomognem do kraja ljeta." Poruka od 10. VII 94: ... Sudei po brzini dostave pote i poruka, vjerovatno e brina pisma od vas pristizati jo pola godine nakon zavretka rata, odnosno do kraja ove godine, jer e rat ovih dana biti zavren." Izluuje me taj njegov optimizam, jer ga vie nita ne opravdava. Pomiljam kako moda pie tako jer moja pis ma postaju sve depresivnija, pa hoe da mi pomogne i da me bodri. Ali, ako nije to razlog, on u tolikoj mjeri bjei od realnosti da mi naprosto nije jasno kako je od jednog ra zumnog ovjeka, koji je uvijek bio motivisan ispravnim i ostvarivim ciljevima, mogao postati toliki utopist. Takve i sline reenice on ponavlja na taj nain ve dvije godine i sam sebi daje za pravo to nita ne predu zima, jer e, svakako, sve samo od sebe biti uskoro rijeeno. Bojim se ovog njegovog stanja jer mislim da nije prirodno.

95

Nadam se da e ovo pismo stii do Vas uskoro i da se nee zagubiti na putu. Kada bi se sve nekim ydom smirilo, tako bih voljela da ivite u Sarajevu. Jednog dana, kad sve proe, mislim da ovaj grad ima najvie ansi da ostane onaj stari. I ovdje ima uasa, ali je ipak samo malo ljudi obolilo od opake mrnje. Moda i grijeim, ali ja i grad se ne svaamo. Napiite mi neto kratko. Volim vas Inja

Sarajevo, 1. IX 1994. Dragi moji, Jako sam razoarana to moja pisma ne stiu. Zato sam odluila da Vam se javim preko Graditelja" i hou da vjerujem da ete ovo pismo dobiti. Ovdje je sve po starom. Ponovo ispraamo zadnje dane ljeta, ponovo cvikamo od zime (uz obavezan komen tar za ovo doba godine: ,,ova-zima-e-biti-najtea"), opet mrzimo one laste to tako nonalantno spakuju svoj kofer i dobace u lijetu, Vidimo se na proljee..." Naa imitacija ivota pretvorila se u ivotni stil, pa sam, tako, i ja sebi organizovala godinji odmor. Jedan moj drug ima balkon na zadnjem spratu zgrade i ja tamo svakodnev no odlazim na sunanje. Namaem se jestivim uljem, ok runim knjigama i stripovima, i uivam u ultraljubiastim, dok iznad mene grme ultrabijeli (helikopteri UN). Ipak, sve to me okruuje, sve to jedem, pijem, diem i mislim - ima klicu ludila. Tako ni ovo uivanje nije lieno propratne morbidnosti. Otud vidim kao na dlanu mjesto gdje bi tre balo da bude tatina kua, koju ne mogu vidjeti zbog drvea, ali zato gledam i ujem svaku detonaciju i svaki pucanj.

96

Naravno, vide i oni mene, pa se igra prekida kada pone kia ili snajperska paljba. Sve u svemu, dobila sam lijepu platinastu boju i ir na elucu, jer sam prije par dana gledala gore ogroman poar. Nadam se, moram da vjerujem, da je sve prolo bez posljedica. Od tate dobijam poruke sa zakanjenjem od mjesec dana. Posljednja je neto svjeija i datirana je 15. VIII 94. Kako se smjenjuju godinja doba, tako on pomjera svoj optimistiki rok za skoro vienje. Dosad je pisao da emo sigurno biti skupa do kraja ljeta, a sada je ve siguran u poetak zime (usput je preskoio jesen). Te mi njegove prognoze piju mozak ve dvije i po godine, a on ne odustaje od njih. Ovih dana sam bila sa Topom. Malo me je uplaio. Pria mi da je dobio pismo od tate u kome mu pie da mu je kretanje ogranieno na 100 metara oko kue. Top je super. Veseo je, zdrav i debeljukast. Ali, Seka je jako loe. Skoro da je nepokretna i Top kae da stalno ima uasne bolove. Strava, Ovdje je bolest strava. Bilo kakva bolest. Kada se naem pored takvih uasa, onda zakljuim da sam presrena! Definitivan i krajnji zakljuak, posle koga nas tupa velika srdba. Svedeni smo na takav egzistencijalni minimum da se neprestano trudimo da budemo svjesni toga kako moe biti i gore". Neprekidno uvjeravam sebe kako sam sjajno, kako je sve sjajno: iva si, kaem, svi smo ivi, nisi ranjena, nisi u logom, nema tuberkulozu, rak, lepru, ni sidu - eto razloga za potpunu sreu. Samo... meni je dojadilo da bivam srena zbog toga to nisam doivjela najgore od najgoreg! Ponekad se osjeam kao kiseli kupus stijenjena u mraku, u kaci, sa nekom kamenugom to me uporno gnjei, a okolo sve smrdi i smrdi. Sada jedna ljepa tema. Djeda* je dobio ulicu. Negdje je na Breki (dio grada iznad bolnice Koevo) i svi smo ovim bili obradovani i dosta iznenaeni. Molim te da o ovome ne pie tati, moglo bi mu se neto tamo iskomplikovati.
*

Poznati sarajevski glumac Safet Paali.

97

Hvala Vam na pozivu za posjetu. Sada ne bih bila u stanju da bilo gdje odem. Ovdje sam, ipak, svojima na pomoi i ne mogu ni zamisliti da ostavim baku i strica, a o tati da i ne govorim. Moda ne shvatate, ali ja sam ve vie od dvije godine u niskom startu, zapeta ko puka, i ekam bilo kakav signal na koji bih spremno reagovala. Pa ja sam jedina koja je tu na licu mjesta, bilo bi odvratno da vie ne moe raunati ni na mene. Ja mu u tim turim i od sviju proitanim porukama ne mogu prenijeti ni minimum svoje brige i ljubavi. Sve se u tim idiotskim formulariima svodi na fraze - Dagi nai... dobro smo... brinemo... jedva ekam da se vidimo..." Zanimljivo je da vie nemam potrebu za ocem koji e brinuti o meni, sada imam uasnu potrebu za ocem o kome u se ja brinuti. I svjesna sam da on ne bi povjerovao da sam ja u stanju to da ostvarim. Nije to, uostalom, sada ni vano, bitno mi je da ja osjeam svoju snagu i da sam sigurna da bih mogla biti od pomoi ako zatreba. I zato moram ovdje ostati do kraja i to u top formi. Va me je poziv, zapravo, bacio sa petnaestog sprata! Sada kada svi na svijetu za nas, iz ovog grada, imaju samo jedno osjeanje: bjei-ne-utrpavaj-mi-se", Vi mi aljete po ziv za posjetu. Naalost, to sada moramo ostaviti za neko drugo vrijeme. Najvie bih, u stvari, voljela kada biste Vi mogli da doete u miran i normalan sarajevski septembar. Bili biste moji dragi gosti, jeli biste evape i kukuruz, zvrljali sa vidikovca, sjedili po arenim batama, pa onda enluili do zore. Plae mi se kad pomislim na one mirne, prelijepe sarajevske septembre. Kao da se nikada nee vratiti. Ne treba biti plaljiv. Proitala sam neto jako dobro. Evo i Vama jedne reenice iz te knjige: injenica da smo jo u ivotu nadoknauje ono to nam je ivot uinio." Volim vas Inja

98

Sarajevo, 30. X 1994. Dragi moji, Pokuau da Vam napiem pismo, jer sutra imam ansu da ga poaljem. Kaem pokuati - jer ne znam da li u biti u stanju da ga napiem. Zato se unaprijed izvinjavam ako pismo bude konfuzno, jer ga piem u pravom bunilu, koje me dri ve due vremena. Ve mjesecima (ako su mi tane informacije, a mislim da jesu) ima problema sa Cigom.* Sva moja ula su ve danima izotrena na tu stvar. Prije vie od mjesec dana stigla mi je poruka da neto nije u redu, ali da ne reagujem dok ne dobijem uputstva". Nakon toga pota je potpuno pres tala da funkcionie. Ne treba da Vam govorim kako sam se osjeala tog mjeseca. Ipak, golub je stigao prole sedmice. Tim povodom Vam moram opisati neto jako neo bino, uz ogroman rizik da ete pomisliti da sam otkaila". Ali to je tako jako u meni da ga moram ispriati. Prole sedmice krenula sam rano prema centru grada sa namjerom da obavim niz nekakvih sitnih poslova. Na raskrsnici kod Higijenskog" jedan momak mi se obrati reenicom: Boe, pa koliko je to sati?" Gledao je pravo u mene i ja pomislih kako je to dosta neobian nain da nekoga upita koliko je sati. Ipak, podigla sam ruku da pogledam u sat i onda shvatila da on razgovara sa policaj cem koji stoji iza mene i koji mu je odgovorio na pitanje. Oito da se poznaju. Sat ili dva poslije tog dogaaja - ponovilo se isto. Stajala sam na ulici i, ekajui tramvaj, itala novine. Obra tila mi se ena srednjih godina i upitala me za tano vrijeme. Spustila sam novine i pogledala na sat i shvatila da je ona u drutvu s nekim ko je u tom momentu prolazio iza mojih lea. Za nepunih pola sata opet isto u tramvaju. Pokuala sam i trei put da odgovorim na postavljeno pitanje, koje je u onoj guvi bilo izreeno pravo u moje uho. Pitanje opet
*

Oev nadimak iz mladosti.

99

nije bilo upueno meni, a onaj koji je pitao bio mi je ak okrenut leima. Dosada mi se nikada nisu deavale takve koincidencije i sve me je to natjeralo na razmiljanje. Odjed nom sam postala ubijeena da moram paziti na vrijeme iz nekog razloga. Pokuala sam se koncentrisati na to da li tih dana imam neki vaan rok, sastanak ili bilo ta drugo gdje je vrijeme bitno. Tog dana stigao je golub. On kae loe je. Kae - r - hitno je. Svaki sat je i te kako vaan.* Od tada uopte ne spavam. Usta su mi puna groznica i imam temperaturu. Non-stop sam na nogama i pred neijim vratima. Sve sam ovdje obavila za 24 sata. Toliko mi je trebalo da ih (Cigu i njegovu staru) stave na spisak,** koji je ve u proceduri. Reeno mi je da treba da ekam i da se nadam. I ba kada sam dobila tu nadu, ona se skoro sruila. Ta vijest me je uasnula. Jo ne znam ta ona znai, jer to niko ne zna. Ipak, oni su prije ove vijesti upali u emu", pa se nadam da e to izvui stvar. 5. XI 94. Stanje se nije mnogo promijenilo za ovih nekoliko dana. Svi mi daju nekakva obeanja, ali sve ide jako, jako sporo. Stalno spominjete moje vrline, a ne znate moju najvrijedniju manu: znam biti beskrajno dosadna i uporna kada mi je stalo do neega. Tako sam i sada upitomila" cijelu ekipu i nadam se nekim rezultatima,*** Morae to napraviti, makar da me vie ne gledaju 12 puta dnevno. Volim vas Vaa Inja

Sve se odnosi na oev poloaj na Grbavici. ** Spisak za razmenu Muslimana i Srba. *** Nada se da e uspeti, putem razmene, oca da prevedete u Sarajevo.

100

Sarajevo, 23. XI 1994. Dragi moji, Evo jo jednog pokuaja pisma. Nemam pojma kako u ga poslati, ali u, valjda, neto izmisliti. U posljednjem razgo voru, Omere, bio si jako zabrinut. Ne mogu te tjeiti, jer sam i sama luda od brige, ali ti mogu obeati da e sve na kraju biti dobro.* Jednostavno znam da e tako biti, i da u mojoj glavi ne postoji taj optimizam, vjerovatno dosada ne bih imala ni glavu. Ovo u emu se sada nalazim je daleko najstranija faza ovog stranog rata. Najvie boli nemo. Danima sam ve sa samo jednom milju: kako pomoi? Sve to uradim nije mu dovoljno, nema onu pravu boju i intenzitet. Kao da je sve to dosada bio neki blagi rastvor, a meni je potreban koncentrat, eks trakt, akcija sabijena u flaicu, jako ljuta i djelotvorna. Onda iz sata u sat analiziram sve od poetka, pravim nove kom binacije i sve se na kraju, na moj ogroman uas, svede na to da mi preostaje da ekam. To ekanje je utoliko tee to se ne da prekratiti niim. Ne postoji nikakva knjiga, etnja, razgovor, provod, spavanje, ba nita to bi mi moglo ok renuti misli na neki drugi tok. Ni sama ne znam zato, ali kraj sedmice mi najtee pada. To je interesantan fenomen: poinjem plakati etvr tkom, u poslijepodnevnim satima, a prestajem sa plaka njem subotom oko ruka. Onda cijelu nedjelju razmiljam kako e naredna sedmica donijeti neki napredak i u pone djeljak sam puna elana. Na osnovu ovoga bi se mogao donijeti zakljuak da sam u srijedu, a to je danas, najnor malnija. Sasvim pogrean zakljuak - i danas sam loe.

Re je o oevom izlasku sa Grbavice.

101

Sarajevo, 30. XI 1994. Upravo sam proitala svoje nezavreno pismo i ne elim ga baciti. Poslau ga uz ovo novo. Boe moj, je li mogue da sam i ja doekala radost i oputanje! Ovo Vam piem desetak minuta poslije razgo vora s tatom i Omerom. Jo uvijek mi bruji u glavi. Tek sada, kad se razgovor zavrio, shvatam da je sve istina, da me niko nee probuditi iz divnog sna. Kada pogledam u pravcu tatine kue, osjetim bol. To je ona vrsta fizikog bola koju osjeti kada nosi neto uasno teko i onda to spusti. (Ovaj put, samo, bol nije u krstima, ve u glavi). Onda ti treba par minuta da se ispravi, shvati da nema vie tereta, bol nestane i javi se olakanje. Ali, jo uvijek je prisutan strah. On je postao hronian i kao svaka bolest te vrste teko je izljeiv. Moram se boriti protiv toga. Kada si mi, Omere, rekao da e nas spojiti,* prvo sam pomislila: ne smijem pasti u nesvijest, i ne smijem poeti plakati jer od toga mogu zanijemiti. Jako sam ponosna to r e nije desilo nita od toga. Ni sada ne mogu da shvatim da mi se tolika srea sruila na glavu i da je prola nekanje no (to je taj neizljeivi strah). Njegov glas... Boe moj!!! I to normalan, neizmjenjen njegov glas, intonacija, ritam reenice... sve tako prirodno. Nisam nikada mogla pomisliti da e me to to ujem - obian glas svoga oca preko obine telefonske slualice - uiniti toliko, toliko srenom. Uz taj glas bilo je prisutno i sve ostalo: njegov lik, osmijeh... Hej, efe, nema pojma kakvo si dobroinstvo uinio! Ljubim vas Inja

Re je o spajanju telefonskom vezom sa ocem, koji se u tom trenutku nalazio u Beogradu, posle izlaska sa Grbavice.

102

Majo

Majo

Bilo ih je etvorica. Drutvo iz istog dvorita. Sakupili su se oko svoje jedanaeste godine. Svi su pripadali istoj gene raciji. Detinjstvo im je proteklo u tom nevelikom dvo rinom prostoru to se udenuo izmeu ulica Valtera Pe tica i Titove. Bilo im je sredite svih blaenih dejih uiva nja. Kasnije, kroz gimnaziju kako su fiziki stasavali dvorite im je postajalo sve skuenije, a interesovanja sve raznovrsnija. Poeli su da igraju koarku, ping-pong, odlazili na sportske terene. Uvek zajedno. Bili su etvorka solidnih sarajevskih momaka to su svoje mladike elje ostvarivali vie na sportskom nego ljubavnom i kolskom planu. esto su, kasnije, sa setom i nenou priali o mladosti i dvoritu u Titovoj kao o vremenu najpotpunije sree i bezbrija. Matura je bila prva prekretnica. Jedan iz etvorke otiao je u Beograd, ostali na razliitefakultete u Sarajevu. Poela su da ih razdvajaju ozbiljnija uenja, ljubavi, poetak zrelog ivljenja. Tvrdili su - samo formalno. Uvek su, i to je verme odmicalo sve vie, govorili o svojoj etvorosmernoj vezanosti, o vrstini prijateljstva, o spremnosti da jedan za dnigog tota uine. Ipak, u samom tom jezgru uobliila se, izmeu dvojice, kompaktnija zdmenost, to je s vremenom postajala sve jaa. To prijateljstvo uspenije je odolevalo izahtevimaporodica, koje su postepeno razv laile konce njihovog etvornog zajednitva. Jedan je i

105

dalje iveo u Beogradu, drugi je - kao i ostala dvojica iz etvorke- pripadao dobrostojeoj sarajevskoj srednjoj klasi. Viali su se i dalje, neretko, kad god bi onaj iz Beograda, uvek sa istom radou, stizao u grad svog detinjstva. Bili su to opet blaeni danipodseanja na nekadanja uivarjja igranje pirigia "9 prefa ", sedenje do zore u prii, smehu, razdraga nosti. Bili su tada etverac uspenih, zadovoljnih, srenih ljudi, dospelih, bez veih muka, do polovine ivotnih puteva. Prvi potres zadesio je Maju. Jo mladog, na poetku etrdesetih, pogodio ga je infarkt, uz lekarski nalaz o oz biljnom oboljenju srca. Moe se reeno je kirurki ublaiti, ali ne odmah, koju godinu kasnije. Onda je dola tragina za Sarajevo 92, gotovo u istom trenutku kada su i lekari zakljuili da je vreme za opera ciju nastupilo. Poetak rata i Majina operacija nesreno su se ukrstili. Rat je grunuo svom silinom po jo neosveenim, zaprepaenim ljudima, po trojici etverca iz Titove. Jedan je iveo na Dobrinji, drugi na Grbavici, Majo u kui njihovog detinjstva. etvrti i dalje u Beogradu. Gotovo pola godine jedan o drugome nisu znali nita. Osim da Dobrinju zasipaju granatama, da je onaj na Grbavici (Musliman) usred genocidne istke, koja je prvih meseci brutalno sprovoena, da je Majo, na svom drugom spram u Titovoj, takodepod kiom granata. I- kao i ostali - bez hrane, vode, struje, plina. Ali i teko bolestan. Vesto njegovoj smrti stigla je 19. novembra 1993U glavama i duama Majinih drugara iz dvorita ostala je zauvek nepoznanica: da li je njihov drug, in. Marjan Majo Verona, morao da umre u 52. godini, ili je to, zbog neega, bila njegova odluka. Jer, na samom poetku 93- ulo se i za ptve izlaske bolesnika iz Sarajeva, uz lekarskepotvrde o neophodnim kirurkim i drugim intrevencijama. Na sve sugestije i mo lbe bliih i daljih poznanika, ljudi koji su bili u njegovoj blizini i, najvie, njegovog najblieg prijatelja iz Beograda (od trenutka kada je bilo mogue uspostaviti pismenu i radio-amatersku telefonsku vezu) Majo nije reagovao i

106

uporno je ntao. Nije preduzeo ni jedan jedini korak da izae iz Sarajeva kakoioise operacija realizovala. O razlozima moemo samo nagaati. Sigurno je da se naao - oi u oi- sa jednom od najteih odluka: otii, skloniti se, ili - ostati zajedno sa onima koji stradaju. Dilema je bila zastraujue jednostavna: spasti se ili umreti. Majo se odluio za ovo drugo. Zato? Zbog dostojanstva, zbog toga to se prijatelji ne na putaju u nevolji? Ili zbog grada koji je voleo, zbog oseanja graanske dunosti, patriotizma? Zbog svesti o tome da u visokorizinim situacijama nema poteenih, da mu nje gov specifini poloaj ne moe biti alibi za beg iz nesree u kojoj su se svi nali? Sve su to, naravno, pretpostavke. ta je Majo uistinu mislio i zato godinu i po dana nije izaao iz opkoljenog i razorenog grada- nijedan od preostalih lanova etverca nikada nee saznati. Jer- za svih osamnaest meseci ratnog ivota, na sve pozive, molbe i ponude pomoi, Majo nije odgovorio ni jednim jedinim pismom.

107

Pisma sarajevskih prijatelja posle Majine smrti

Grbavica, 12. XII 1993. Mili moji, najdrai, Sjedimo u petak predvee okupljeni u podgrijanoj sobi i kafeniemo (Ksenija, ia, Mila i ja). Utom stie jedna kominica i donese hrpu pisama - sve od naih u gradu. Jedno s kraja oktobra, a pet iz novembra. Da ih je bilo manje, vjerovatno bih ih odmah iitao, ovako - uz razgo vor - itao sam nasumce, pokoji red. Tako naioh i na vijest da je Inja poloila advokatski ispit. Obradovasmo se. Popismo, tim povodom, po aicu priteenog pia. Srce mi je bilo prepuno. Pomislih - eto, poinju da se ostvaruju moje elje. Danas Inja, sutra, nadam se, i Sandi. Valjda e i taj rat uskoro proi, pa da se polako povlaim iz posla. Neka djeca rade, ja u polako nadgledati iz prikrajka. I ugaati sebi. Sa enom u na tenis i izlete. Okupljau staru raju, igrati pingia, prefa... Tako, u nekakvom posebnom raspoloenju, svi nekud odoe. Ostadoh sam, i dadoh se na temeljito itanje pristigle pote. I - kao da me grom pokosi. Naioh na stranu vijest o Majinoj smrti. Zavrte mi se u glavi. Nisam poboan, ali neka mi bog oprosti, ljudima sa bolesnim srcem nikada nisam

109

vjerovao da ozbiljno boluju. Moda zato to im se ta bolest nikako i ne zamjeuje. Tako, nikada nisam ni pomiljao da Majo od svoje bolesti moe umrijeti. Beskrajno sam glupo vjerovao kako moe godinama bolovati i ivjeti, te da Sef pretjeruje kada se toliko brine za jijegovo zdravlje. Zato me ta vijest presjee, izbaci iz ravnotee, koju sam toliko dugo uspjeno odravao. Da sutra lako mogu poginuti, sasvim sam svjestan, sa tim sam se davno pomirio. A i nije neka teta poginuti u ovakvim vremenima. Ali Majo je morao doekati kraj rata. On je bio dio mog toliko puta, u mata nju, ponavljanog scenarija u kome se raja okuplja, do nesvjesti napija vina i zatim danima igra pingia i prefa. Sada, i kraj rata, ako ga i doekamo, nee biti ono to sam zamiljao. Imae teku, opom gorinu. Trebalo je da pasus zavrim razmiljanjem o divnim Majinim ljudskim osobinama. Neu. To i tako zna svako ko ga je poznavao. Isto vee sjedoh da vam napiem pismo. Moda vijest o Majinoj smrti jo nije stigla do vas? Sve e vas pogoditi. efa najvie. Kako to da mu saoptim? Na kraju odloih papir i pero. Teko je u jednom danu takvu vijest primiti i prenijeti. Ali u subotu stie efovo oajniko pismo. Prelijepo u tuzi i oaju. Gubitak Maje nam je gubitak iluzija o imagina rnom oivljavanju mladosti. Kada rat proe, ipak emo se okupiti u Sarajevu. To je jedino mjesto za lijeenje svih naih trauma. Sastaemo se na groblju Lav". Inja pie da je sahrana, za sarajevske uslove, bila velika - tridesetak ljudi. Bili su Boban i Top. I mi ostali biemo jednom... na pomenu. Rizo

110

Sarajevo, 16. XII 1993. Dragi nai, Vie puta sam vam pisao i slao potu na razne naine. Nikada nisam saznao jeste li ita dobili. Sada ti javljam stranu vijest. Umro nam je Majo. U petak, 19. novembra. Osim Rize, svi smo bili na sahrani, na groblju Lav", 22. novembra. etiri dana prije smrti bio sam kod njega u stanu. Bio je slab. Imao je velikih problema sa stanom. O ostalim priaemo jednom kada se vidimo - valjda e i to biti. Teko je, izgubili smo velikog druga. Oduvijek sam govorio da je bio najbolji od sviju nas. Nema vie prefa uetvoro"... Seka mi je slaba. Prije sedam dana umrla joj je tetka Tona, pa joj se i zato zdravstveno stanje pogoralo. Pakete koje ste slali jo nismo dobili, ali zasada ima jo lijekova za Seku. Ja sam zdrav. Radim po cijeli dan. Imam i radnu oba vezu u Civilnoj zatiti. Hvala na poslatim paketima. Ne znam odakle izvlai pare, jer znamo da je u Beogradu sve skupo. Ipak u biti bezobrazan pa u te za jo neto zamoliti. Ne ljuti se, molim te, poalji nam, ako moe, pomalo bijelog i crnog luka i ako nije previe - malo cigara. Javi mi kako ste vas dvoje. Ovog puta pokuavam preko Dobrotvora". Valjda e uspjeti. Vole vas Seka i Vlado

111

Sarajevo, bez datuma Dragi nai, Veoma mi je, naravno, teko pisati vam o toj osnovnoj temi o Majinoj smrti. Najprije, izmeu nas postoji komunika cijska provalija u poimanju smrti. Ovdje je to svakodnevica - rat je, mnogi ljudi ginu, mnogi umiru, jer su tijela i due poeli da poputaju pod teretom svega to se zbilo za ovih est stotina i neto dana, est stotina dvadeset, ako se ne varam. To je jedna razvuena apokalipsa, u kojoj ovjek zgusnuto spozna prolaznost, prihvati je i ivi unutar nje, ne odbacujui je kao to ju je odbacivao u neka bolja vremena. Ja o tome mogu napisati dvije kile papira i objanjavati u detalje tu razliku, ilustrovati je hiljadama okonanih ljudskih sudbina. Ali sutina je u tome da smo i Majinu smrt, kao i druge smrti, primili drugaije nego da je taj meni veoma drag ovjek umro u nekim normalnijim prilikama. U normalnijim prilikama uzbuivalo me je i kad mi dijete poe na ljetovanje. Nigdje se ne umire toliko kao u Sarajevu, nigdje se manje ne plae nego ovde. A odlaze ljudi i ljudine, ene i djeca, dragi starci, dobre komije, mladii u punoj snazi. Za godinu dana u Sarajevu je umrlo vie penzionera nego za prethodnih petnaest godina. Drugaiji je ivot, pa je drugaiji i kontekst u koji dolaze umiranja. S tim je u nekoj vezi i to da ja o Majinom ivotu nisam mnogo znao, jer su moja znanja bila svedena na susrete veoma srdane susrete, te na ono to sam sazna vao od tebe, Omere. Sad mislim da je bio osoba kojoj je bilo veoma teko ui u zonu, da si u zonu imao pristupa ti i jo, moda, dvojica-trojica prijatelja, a nama je ostalo da ubacujemo lopte sa distance. Nisam, u stvari, ostvario kontakt s njim, kontakt one vrste koji imam sa veinom takvih prijatelja, pa mi je to smetalo da pri poslednjem pokuaju postignem kakav rezultat, tjerajui ga Kadiu. Naime, Majo mi je, prilikom ljetonjih susreta, davao dosta optimistinu sliku svog stanja i na njegov mogui

112

izlazak iz Sarajeva gledao sam kao i na neke duge izlaske bolesnih ljudi dobro je ako odu tamo gdje e imati uslova da se lijee. ak mi se inilo i da vi dramatizujete stvari: Majo je tako kako jest, znamo odavno da mu srce nije u redu, ali je vedar... itd. Djelovao je i kao ovjek koji je u stanju sam obaviti sve te poslove i formalnosti oko izlaska iz grada. Moda je ljetos i bio takav? Pri svemu tome dolazili su i do Maja, kao i do svakog od nas, ti okrutni talasi optimizma - rat e se zavriti. Moja kljuna greka je bila to nisam znao koliko je Majo bio vezan za svoje marke, knjige, fotoaparate, koliko je vezan za Sarajevo. To sve saznajem sada, post festum. Tako je, u situaciji kada je konanu odluku donio tako to nije donio nikakvu odluku, kako ja sada vidim stvari, prevladala ta njegova privrenost Sarajevu, nekom njegovom ambijentu, potom otpor prema bolnici i injenica da se praktino predao bolesti. Krenuo je i nastavio ono: od danas do sutra dok nije klonuo. Sahrana je bila jedna od ovih sarajevskih, ratnih. Na Barama i u Vlakovu se vie ne ukopava, to je neposredno na liniji fronta, pa je nekadanje oficirsko groblje kod Lava, ispod bolnice, sada proireno do pod Zetru, sa ateistikim dijelom, u kojem je Majo, pri vrhu. Dolje se ravaju religije, ukopava se na starom pravoslavnom i starom katolikom groblju. Ja sam se zatekao u Osloboenju"* i nisam stigao na ukop. Bila je Azra. Na sahrane u Sarajevu, to zbog granata, to zbog toga jer ih ima mnogo - dolazi obino po desetak ljudi, dvadeset najvie. Neki i ne saznaju, jer je novine teko dobiti, neki ne mogu ni stii, jer treba pjeke sa Alipaina, recimo, u centar, ili iz Dobrinje, neki ne mogu iz drugih ratnih razloga. Uglavnom, to su skupovi onih koji su doli, a ne onih koji bi eljeli doi ili bi doli u normalnim prilika ma. Neki su, jednostavno, shvatili da je tada ve sve kasno.

Dnevne sarajevske novine koje su izlazile sve vreme rata.

113

Dragi moji Danka i Omere, Sada nastavljam ja. Tako piemo Hamza i ja svima naim dragima-jedno pone, drugo nastavi. Osjeam kako mi je sve tee pisati, jer je mnogo toga nenormalnog ovdje nama postalo normalno i mislimo da i o svemu tome dosta znate, a onda, poslije nekog telefonskog razgovora i pisma, shvatimo da vama ipak nije sve jasno. Uglavnom, mi ivimo ovaj ivot, ja vjerujem da emo preivjeti, ukoliko, naravno, neka granata, kojih je ovih dana mnogo, ne zaluta na moj put, na moj oak gdje sam se sklonila. Smrt je naa svakod nevna pratilja, o njoj govorimo dosta normalno, alimo, ali drugaije nego u mirna vremena. Razlika je ve u tome da li je neko umro prirodnom smru, ili je ubijen, isk^sapljen. Povlaeni su oni koji su umrli itavi, od svoje bolesti, mada bi veina, u mirnim vremenima, ivjela i dalje nosei se s njom sigurno uspjenije. Maju sam sretala ranije, dok je odlazio na posao ee, u posljednje vrijeme rede. Vidjela sam ga na petnaestak dana uoi smrti. Bio je loe. Ipak - vedar, ak optimistian. Da li je to bila maska za sve nas - ne znam. Odluio je da e otii iz Sarajeva, ali prvo dok sve sredi, pa i to da se moe u Sarajevo vratiti. Jer, kako ree, on ne moe nigdje na svijetu ivjeti osim u ovom gradu. Sada sam doznala da on nita sa papirima nije bio sredio, ali nikome o tome nije govorio. Da smo znali, mnogi bismo mu u tome pomogli, jer, moram rei, takva vrsta solidarnosti ovdje je veoma prisutna. A onda, jedno mrano sarajevsko ratno vee. Neko kuca na vrata. Ulaze Gordana i Davor. Sjedaju bez rijei u na dnevni boravak (to je sada ulazni dio stana, naj zatieniji i najbolje se moe ugrijati). Onda Gordana jed nostavno saoptida Maje vie nema. Umro je u hodu, stigao do njene mame, skinuo vindjaknu i pao. Sahrana je obavljena na -Lavu, na ateistikoj parceli, vrlo blizu katolike, gdje je sahranjen Fedor,* petnaestak
*

Majin otac.

114

metara su jedan od drugog. Iskupilo se dosta, za ratne u slove, drugova iz mladosti, kolega, komija, ak je Davor uspio i mali buket nai - to je u Sarajevu prava rijetkost. Neko iz kancelarije je odrao topao govor o Maji kao ov jeku, kako su ga oni znali i osjeali, o Maji strunjaku. U neko bolje vrijeme, u neko prolo vrijeme ovoga grada, Majina smrt bi bila predmet pria Sarajeva zadugo. I sada ga svi ale, ali su nas ve istoga dana sustigle nove vijesti o smrtima, nasilnim, i one su potisle ovu. Znam kako to vama grubo zvui, ali je ovdje jednostavno tako. Vole vas vai Azra i Hamza

Sarajevo, 14. III 1994. Dragi moj Omere, Prije neki dan sam vidjela Hamzu Bakia, pa mi ree kako ste nedavno razgovarali telefonom i kako si mu rekao da ti je dragocjeno sve to moe saznati o Majinim posljed njim danima. Hamza zastupa ideju da je Majo u ratu klonuo duhom, da se, navodno, prepustio smrti. Svakodnevno smo bili skupa i tvrdim da to nije istina. Majo je ostao u gradu ne zato to je prizivao smrt, ve zato to je taj grad beskrajno volio. elim da ti napiem kako sam sa Majom drugovala u ratu. Napisau ti i sve to znam o njemu i tako pokuati da ti pribliim njegove posljednje dane. Bie najbolje da kre nem hronolokim redom. Rat u Sarajevu, bar za podruje Marindvora, poinje drugog maja 1992. Tog dana prvi put doivljavamo jake detonacije u blizini, a na raskrsnici, kod mosta Skenderija, imamo i uline borbe sa puno vatre i puno mrtvih, koji e poslije danima leati na trotoaru kao gumene lutke. Tada

115

mislimo da je sve to tek prolazna frka" i ne slutimo da emo narednih mjesec dana provesti u podrumu. Tih dana Maju sam viala rijetko. Uglavnom bismo mahnuli jedno dmgom preko dvorita. Ono je tada bilo uasno dugako i rijetko ko se usuivao da ga pretri dok traje granatiranje, a gra natiranje je trajalo stalno. Sjeam se kako nismo smjeli otii po hranu i vodu do stana. Dosta ljudi je u slinim pokuaji ma bivalo teko ranjeno i ginulo na stepenicama u stubitu. Stubite i dvorite su tada bili najopasnija mjesta na svijetu. Kasnije u uvidjeti da je trebalo da budem malo hrabrija, jer je atmosfera u Majinoj zgradi bila mnogo bolja. Imali su neto pia i najea granatiranja su podnosili, uglavnom, veselo. Poetkom juna polako poinjemo da izlazimo iz podruma. Nastupa period komijskih posjeta. Odlazak kod nekoga u goste, ili dolazak gostiju - bio je tada jedini vid drutvenog ivota. Gesto smo sjedili kod Bartolovia i bilo je zaista ugodno. Obino bismo se kartali, sluali tranzistor, a Majo i Andrija su se sjeali mladih dana i prepriavali anegdote iz tog starog vremena. Oboavala sam sluati te prie i sjeati se kako ih je i tata rado priao. U avgustu je umro ika Fedor. Majo je njegovu smrt podnio dosta dobro. Fedor je umro oko 22 h uvee i Majo je sasvim sam proveo tu no pored njega. Rekao je da nije htio nikoga uznemiravati, pa smo za smrt saznali tek ujutro. Poslije ika Fedorove smrti ee dolazimo kod Maje. U to vrijeme prvi put ostajemo due bez struje i redovno se okupljamo u njegovom stanu. On je ve tada prikljuio neki mali prijemnik na akumulator i kod njega redovno gledamo Dnevnik. Sve to vrijeme izgleda izvrsno, u dobroj je formi. esto igramo stoni tenis sa klincima u dvoritu. Jako sam se vezala za njega. Tih dana sam jako zabrinuta za tatu i priam o tome po 24 sata. Majo je jedini koji ga dobro poznaje i koji moe smiriti moje strahove. Nesebian je i uvijek voljan da pomogne. Kada su poeli pristizati prvi paketi, uvijek odvaja i za nas. Ali on sam odbija svaku pomo. Kae da je navikao sam da vodi domainstvo i zaista se u tome sjajno snalazi.

116

Negdje s jeseni kod Maje se doseljava Ico. Ico je stari Majin poznanik, koji je 30. IX 1992. prognan sa Grbavice. Tog dana je u na dio grada protjerano oko 500 ljudi. Neki su u bukvalnom smislu protjerani, a nekima je reeno da vie nema garancije za njihovu sigurnost i da bi im pametno bilo da odu. Ico je spadao u tu drugu grupu. Majo ga je sasvim sluajno sreo na ulici izgubljenog i prepadnutog, sa dva kofera. Odmah mu je ponudio da se smjesti kod njega i Ico je, presrean, prihvatio ponudu. Ico je divan drug i bio je od velike pomoi Maji. U to vrijeme, nekako, potpuno nam nestaje voda i Ico prima na sebe dunost da njome snabdijeva kuu. Dotada smo se nekako snalazili. Kada bi stigla u stanove, pravili smo zalihe, a poslije skupljali kinicu. Pred svakim olukom otegao bi se dugaak red. Sjeam se kako je Majo jednom rekao da je kinica jedan od razloga to nikome ne pie pisma. Kako da im objasnim da pijem procijeena golubija govna i jo da mi je to normalno." Jo nije bilo javnih esmi po gradu i rijetko ko je imao kolica. Poetkom zime smo, meutim, ve poeli odlaziti po vodu u Istarsku ulicu, koja se nalazi odmah pored Vrbanje mosta, dakle, na prvoj borbenoj liniji. Tamo se u podrumima ekalo i po pet-est sati za, maksimum, 20-30 litara (toliko se moe prenijeti aikama) dok je po nama non-stop radio" snajper. Ako se jo uzme u obzir da se sve to deavalo na -14 stepeni, jasno je kolika je bila Icina pomo. On je, dakle, uglavnom obav ljao sve vanjske poslove (noenje vode, skupljanje ogreva itd.), a Majo je bio zaduen za voenje domainstva i imao titulu glavnog kuhara. Njih dvojica su izvrsno funkcionisali, a najvanije od svega je to je Majo bio poteen u tim vremenima - zadovoljan. Nikada nisam primijetila da je imao standardnih ratnih bolesti - strah, depresiju, agresiv nost. Vrijeme je provodio, uglavnom, zabavljen sitnim kunim poslovima, itanjem i posjetama. Na rat smo se ve bili nekako prokleto navikli i, zaista, ne mogu rei da nam je bilo loe. Poeli smo uivati u sitnim radostima i bivati sreni to smo ivi.

117

Tako stie i Nova godina (93-a). Majo u svom stanu organizuje centralnu proslavu. Pravi divnu jelku od drvenih letvica, a ulaznica je flaa pia uz pozivnicu. Kako vode i struje nema ve mjesecima, poeljno je, ali ne i obavezno, ponijeti jo i flau vode i neto to bi moglo svijetliti. Situa cija sa hranom je uasna, ali se ipak nalazi poneka konze rva. Majo snosi sav teret grijanja, jer ima malo uglja u podrumu. Sveano najavljuje da na proslavu dolazi i Goga.* Sija od sree i jako se folira - kao, to mu nita ne znai. Nela** je ve izala iz grada i njih dvoje ulaze u renesansu svoje ljubavi. Proslava je sjajna. Svi smo euforino veseli i sjedimo do zore. Majo se osjea izvrsno i uistinu je beskrajno srean. Poslije te noi Goga svakodnevno dolazi kod Maje, a on pokazuje ozbiljne simptome zaljubljenosti. Narednih mjeseci potpuno je ispunjen tom vezom i polako se povlai iz drutva. I dalje ga esto viam, ali sada izostaju njegove duge polemike i interesantne prie. Sada se ee sastajemo u Zdenkovom stanu, koji je u to doba uveo plin i kod njega je puno toplije. Majo e tu improvizovanu instalaciju uvesti tek krajem februara. Dugo se opirao da krade plin", to je za njega bila jedina tana formulacija te rabote. Devedeset odsto stanovnika Sarajeva je svoj opstanak u zimskim mjesecima rijeio na taj nain, ali je Maji bilo potrebno mnogo vremena da pristane na taj oblik samopomoi. Taj plin i kraa struje bile su jedine dvije stvari na koje se u ovom ratu nije lako adaptirao. Do kraja nije pristao da montiramo kabl sa divljom strujom". To je bio njegov civilizacijski princip. Ja sam te stvari jednostavno objasnila institucijom krajnje nude i mirno spavam. Ali vratimo se Gogi i Maji. Prvih mjeseci njihove ob novljene ljubavi bio je beskrajno srean. Nikada nije ljepe i bolje izgledao. Njegova ljubav prema njoj bila je neto najnjenije i najbolnije na cijelom svijetu. On jednostavno nije mogao da ne govori o njoj. ini se da su njegove
*

Majina ena, s kojom se pre nekoliko godina razveo. ** Majina esnaestogodinja erka.

118

emocije bile i njegova najvea enigma. Kao da ni sam nije znao ta da radi s tim uvijek aktivnim vulkanom u sebi. Ali mir mu je poljuljan dolaskom porodice Hadijusufovi. Porodica je etvorolana. Oni se pojavljuju u periodu maj-juni 93-e. Mido je vlasnik ika Fedorovog stana i povremeno dolazi da vi'di da li je nosilac stanarskog prava iv. Tako je jednom pokucao i Majo mu je rekao da je ika Fedor umro. On ga je zamolio da donese neke stvari, jer je njihov stan u Dobrinji nesiguran. Tako je sve poelo. Majo nije elio (kako je sam govorio) da pogazi oevu rije" i dozvolio je prvo prebacivanje stvari, a potom i useljenje ove porodice. Dolo je i pravo ljeto. Svi iz okolnih zgrada danima se skupljamo ispred ruevine zgrade stare Vojne bolnice. Ta mo, ako ne padaju granate, imamo sve to nam je potrebno za srean ivot: travu i sunce, zaklonjeni smo od snajpera, a moemo nabrati i kompletan ruak. Imamo ak i luksuzan meni orbu od podbjela, rioto od pueva, salatu od radia, par divljih jagoda kao dezert. Majo se grozi svih tih naih egzibicija i ni po koju cijenu ne pristaje ni da okusi pueve. Uasna je nestaica cigareta i mi puimo lie podbjela pomijeano sa liem oraha i nane. Majo ne pris taje ni na taj eksperiment. Sve je, uglavnom, veselo i on se ne ali ni na kakve probleme. Majo je bio najvei dentlmen na svijetu. Stekla sam dojam da je ta njegova osobina bila izraenija prema ljudi ma koji je sami nisu nikako imali. Izmeu Maje i porodice I Iadijusufovi je postojao dogovor o tome dokada e Majo ostati u stanu. Ne sjeam se kada je taj rok isticao, ali ga je on izjedao. Goga ga je nagovarala da napuste grad. Njemu se sigurno nije ilo, ali je prvi put tada poeo pominjati even tualni izlazak, mada nije inio nita da bi to i realizovao. U njega se odjednom uvukao strah, jeziv strah. Strah od samoe, od bolesti, a najvei je bio strah od promjene, od bilo kakve promjene. Majo nije elio nikuda ii. Sve ovo to sam opisala je slomilo Maju. Naglo i brzo se bolest pogoravala i svakim danom je bivao sve loije.

119

Bila sam jako uplaena za njega. Jednog dana smo (bilo je dosta toplo) poli zajedno u stanicu policije, u ulicu Kralja Tvrtka. Majo je poznavao mog prijatelja koji je tamo radio, i koji mu je pomogao neto oko stana, pa smo poli zajedno da se raspitamo ta je uradio. I sam zna koliko je to blizu. Ali donde i natrag smo ili gotovo itav sat. Majo se kretao jako sporo i svakih desetak metara je zastajao da bi se odmorio. Rekla sam mu tada ozbiljno da sam jako zabrinu ta, da on oigledno nije dobro i da mora hitno ljekaru. Od svih njegovih strahova najvei je bio od toga ta bi mu ljekar mogao rei. Napokon je otiao. Rekli su mu da hitno mora u bolnicu da mu se stavi pacemaker a da bi najpametnije bilo da ode u Zagreb i da mu se tamo uradi jedna temeljna operacija. Svi koji smo bili oko njega nagovarali smo ga da to prije ode, a on sam je bio izgubljen u svemu tome. Bila mu je hitno potrebna neka magina formula koja bi preko noi rasplela klupko spleteno od raznih problema. U tom klupku je bio i rat, i nedostatak djece, i ludilo oko stana, i dilema oko izlaska iz grada i jo mnogo, mnogo toga... Dolazi jesen. Porodica u Majinom stanu postaje sve nesrptljivija. Sele ga opet u jo manju sobu. Ne predu zima i dalje nita niti za svoje lijeenje u Sarajevu, niti za izlazak iz grada. Sve rjee ga viam nasmijanog i veselog. Zabrinut je i nezadovoljan. Krajem oktobra ja izlazim na pravosudni ispit. I mada padam na popravni, drutvo iz komiluka mi prireuje veliku fetu. U tom drutvu postoje i tri momka koja divno sviraju, pa su nae urke popraene kompletnim tambu rakim orkestrom (bas, gitara, mandolina). I Majo je, narav no, bio na feti. Bilo je to prvi put, posle dugo vremena, da se opustio. Istinski je uivao u svirci, pjevao je sa nama i niko nije mogao ni pomisliti da e nas za nekoliko sedmica napustiti. Atmosfera je bila ludo dobra. Tada smo se dogo vorili da emo napraviti reprizu kada poloim popravni za mjesec dana. Poloila sam popravni, ali tada nije bilo vie ni Maje, ni reprize.

120

O samoj smrti sam ti ve pisala. Prije nekoliko sedmica sam prvi put otila na groblje. Tek tada sam shvatila da ga nema. Mnogo mi je teko. Zdenko i ja idemo u nedjelju da pokuamo malo urediti grobove. Majo lei desetak metara od ika Fedora. Imamo vreu finog, bijelog ljunka. Po kua emo nekako da zatitimo humku i posadimo koji cvijet. Sada se to moe izvesti, snajperi mnogo manje pu caju. Ne znam kako da zavrim ovo pismo. Piem ga danima i nisam imala namjeni da te njim raalostim. Ali, sigurno sam to uinila, jer sam i sama mnogo tuna. Rat pojaava intenzitet svih emocija. Mi smo dobro. Stalno neko prelazi preko mosta, pa imam svjee vijesti o tati. Toliko u ovom maratoncu. Ljubim vas i volim. Vaa Inja

1 2 1

Pogovor

Rizo Paali je krajem 1994, uz pomo nekolicine kolskih drugova (Srba), uspeo da izae iz Grbavice. Poduhvat je bio rizian i, za one koji su u njemu uestvovali ili bili upueni u dogaaj dramatian. Sreno se zavrio. Rizo sada ivi sa enom u jednom malom gradu u inostranstvu. Nije zaposlen.
***

Inja Paali je i dalje u Sarajevu, u kojem se situacija bitno ne menja. Granate i dalje povremeno padaju, Sarajlije i dalje povremeno ginu, i ive (preteno) bez vode, plina i struje. Injin otac je uspeo da izae iz srpskog dela grada". Inja provodi svoju treu ledenu ratnu zimu u svom rodnom gradu. Sa ocem se jo nije videla.
***

Oko groba in. Marjana Maje Verone, na sarajevskom groblju Lav, do sada se jo nisu okupili preostali lanovi etverca". Rat u Bosni i dalje traje. Leto 1995.

123

Letters from two Sarajevos

(From the Review)

This book consists of three sets of letters which somehow found their way from the besieged Sarajevo to Belgrade between 1992 and 1994. The author of the first set is solicitor Rizah Pasalic, the second is by lawyer Inja Pasalic, while the third set includes letters written by different persons. Rizah Pasalic spent two war years in Grbovica, the part of Sarajevo controlled by Bosnian Serb forces. His daughter from the first marriage, Inja Pagalic, still lives in the part of Sarajevo controlled by the Bosnian Government. These facts in themselves tell of the whole drama of human relations, especially among members of one family, living in a city divided by civil and ethnic war. The letters are an Aesopian, but often also a straight record of everyday life in Sarajevo. They show that man is a very tough beast indeed, which manages to survive even under most adverse circumstances. Arduous Sarajevo subsistence is marked by poverty, anxiety, fear, death and hope. Life stories described in these letters are specific documents allowing to reconstruct the social and individual psychology of everyday life in borderline human situations. This is a disturbing book of both documentary and literary value. It was inspired by Sarajevans who identified themselves with their city. To them, Sarajevo is both a

125

micro-cosmos an a homeland, as important as the main characters in the letters. There are many books about war-time Sarajevo. Quite a number of letters have also been published. Someday, someone will probably put together in one book letters written by members of all three or more peoples who lived through the city's Golgotha. One can sense already that Sarajevo civilians, regardless of their religion and ethnic origin, that is also those who are innocent or, to put it more accurately, who were victimized by the war lords, perceive almost identically the key elements of Sarajevo everyday life. What makes these letters different from many others is the fact that they are an exciting testimony of human nobleness, solidarity and above all, friendship. As long as there are people who exchange such letters, there is hope in the possibility of joint life and multi-ethnic co-existence. Sreten Vujovic

126

Pisma iz dva Sarajeva

izdava Beogradski krug Obiliev venac 27/IV Beograd za izdavaa Miladin ivoti korektor Ruica Radovanovi oprema L. W. Gadomski slog Akapit tampa Slovograf Gria Milenka 4b tira 500 Beograd, 1996.

CIP - KaTajiorH3aijHJa y ny6jiHKai^HJn HapOAHa HJiHOTeKa CpOwje, Eeorpafl 886.1/.2-94 PISMA iz dva Sarajeva / priredila Danka Nikoli. - Beograd : Beogradski krug, 1996 (Beograd: Slovograf). - 126 str. ; 20 cm. - (Biblioteka Krug) Tira 5 0 0 . - Pogovor: str. 123. - 125-126: Letters from two Sarajevos : (from the Review) / Sreten Vujovi. 1. HwKOJiHh, HaHKa ISBN 86-81493-95-7 ID=44027916

 KRUG

Ova knjiga ne kaska za dogaajima. ak i ako je rat doista zavren, tek nam predstoji da se suoimo s izvornim svedoanstvima ljudi koji su svojom istrajnou, trpeljivou i verom u nasunost zajednikog ivota ouvali o n o jedno i jedino mogue Sarajevo. Njihova pisma iz nasilno podeljenog grada ispunjena ne samo dokumentarnom n e g o i literarnom vrednou govore nam o ponienjima kojima su bili izloeni, o svakodnevnom strahu, ali i o nadi koja im je pomogla da preive i oni i njihov napaeni grad. Pisma nas opominju da je najbolji saveznik zlu ljudska ravnodunost. Eto zato ih treba itati ak i kada zlo najzad mine...

ISBN

86-81493-95-7