PREDGOVOR

Socijalna farmacija je knjiga koja e posluiti studentima farmacije u poetnom upoznavanju s opim pitanjima, historiji, etici, sociologiji i psihologiji medicine i farmacije, te onog najvanijeg - uspjenog studiranja te sloene naune discipline. Knjiga je namijenjena u prvom redu studentima koji su tek zakoraili u svijet apotekara, svijet mnogo prozainiji i sloeniji nego to to opisuju moderni romani iz farmaceutskog ivota. U izlaganjima i objanjavanju koristi se historijska metoda od ranijeg prema kasnijem i metoda logike dedukcije od opeg prema specijalnom, od irih pojmova na ue. Moda e Socijalna farmacija moi pruiti poneku nenadanu spoznaju i iskusnim farmaceutima, jer se ovjeku dogaa da uprkos dobrog poznavanja mnogih stabala katkad ne vidi i ne poznaje umu kao cjelinu.

autor, Nurka Pranji

I Uvod u historiju farmacije Uvod u historiju farmacije

Upotreba biljaka u svrhu ishrane i lijeenja stara je koliko i samo ovjeanstvo. Koristei bilje u svakodnevnoj ishrani, ovjek je postepeno uoavao njihova ljekovita svojstva. Tada jo nije imao velika saznanja o uzronicima bolesti, niti o tome koja bi biljka mogla i na koji nain da se upotrijebi za lijeenje i sve se zasnivalo na iskustvu (gr. empirija). S vremenom su otkrivani razlozi specifine upotrebe ljekovitih biljaka za odreene bolesti, tako da je primjena lijekova postepeno izlazila iz empirijskog okvira i zasnivala se na objanjivim naunim injenicama. Sve do pojave ijatrohemije u 16. stoljeu, biljke su predstavljale osnov lijeenja i profilakse. Ljekovito bilje kao afrodizijak, lijek ili otrov Koliko je ovjek vjerovao u ljekovitost pojedinih biljnih vrsta, najbolje ilustruje podatak da su biljke postajale zatitni znak bogova i boanstava, lijekova i lijeenja. U minojskoj civilizaciji na Kritu mak je bio zatitni znak. Neke biljne vrste su zbog ljekovitosti i iroke upotrebe prerasle u svete biljke, kao to je to sluaj sa crnim i bijelim lukom, u koji su se zaklinjali egipatski ljekari- apotekari, a lukovice ovih biljaka stavljali su kao darove u grobnice kraljeva. Zahvaljujui jakoj aromi, koristili su ih u magijskim obredima, za tjeranje zlih duhova, mada su u osnovi toga, i ne znajui, koristili dezinfekciona i antibiotska svojstva sumpornih jedinjenja. I tropanske alkaloidne biljke su se slino vijekovima koristile u magijskim ritualima i kao afrodizijaci zbog opijatnog i halucinogenog djelovanja, pa su u mnogim kulturama dobijale magijsko ili simbolino znaenje. Najee su se u te svrhe upotrebljavale: mandragora, velebilje i tatula. Mandragora Mandragora je jedna od najpoznatijih svetih biljaka, ija je magijska mo posljedica sluajnog sklada dva faktora: 1. korijena u obliku ljudskog tijela sa izraenim mukim i enskim polnim organom;

2. alkaloidnog je sastava pa posjeduje halucinogene efekte.

enska i muka mandragora, prikaz iz anonimnog italijanskog rukopisa iz 16. stoljea

Ona se pominje i u Starom zavjetu. Narodi Mesopotamije i Egipta su je mijeali sa drugim tropanskim alkaloidnim biljkama u razliitim preparatima koji su se pili ili mazali na kou. Korijen u vinu koristili su kao opijajue i omamljujue sredstvo i od njega su pravili figurice koje su nosili kao talismane za dobro zdravlje i zatitu od svih bolesti, a ene za lijeenje neplodnosti. Osim neobinog korijena, koristili su se plodovi mandragore poznati pod nazivom afroditine jabuke. Predstavljale su simbol ljubavi. U Tutankamonovoj grobnici pronaeni su plodovi mandragore u cvijetnom vijencu faraona. Upotreba mandragore u lijeenju kroz historiju Rimski enciklopedista Aulus Cornelius Celsus u svom djelu De re medica u prvom stoljeu pie da je san mirniji i dublji ako se pod jastuk stavi plod mandragore. Dioskorid ju je koristio kao anestetik tokom hirurkih intervencija, kao lijek za oi, abortivno sredstvo i sredstvo za uspavljivanje. Galen je korijen mandragore kuhao u vinu kao anestetiko sredstvo, a sa medom je izraivao supozitorije koje su se koristile za uspavljivanje. Meutim, bio je svjestan njene otrovnosti, jer ju je svrstao u najkodljivije lijekove koji se moraju uzimati umjereno da ne bi djelovali kao otrov. Hebrejska tradicija je znala za mandragoru, koja je u to vrijeme vaila za afrodizijak. U srednjem vijeku mandragora je doivjela vrhunac svog ugleda, kada je prozvana maginom biljkom. Sam pomen malog zasaenog ovjeka izazivao je veliki strah.

Vjerovalo se da isputa krik kad se vadi iz zemlje, kako je pisao jo Teofrast, kao i da taj krik moe da ubije onoga ko ga uje, pa su psima preputali da je kopaju. Ovo vjerovanje pomenuo je i ekspir u tragediji Romeo i Julija. Za mandragoru su se borili, a trgovina je cvjetala. Cijena je bila utoliko via ukoliko je mandragora bila slinija ljudskom obliju i ukoliko se pol jasnije video. Biljke afrodizijaci bez halucinogenih efekata Bilo je i biljaka koje su se koristile kao afrodizijaci, ne radi halucinogenih efekata ve zbog izvjesne slinosti sa mukim polnim lijezdama. U arapskom svijetu i danas je ostalo vjerovanje da je salep (Salep tuber) najpouzdanije sredstvo za jaanje polne moi, koje se u osnovi bazira na homeopatskom principu slino se slinim lijei. U Indiji su se ljubavni napitci (pocula libidinis) izraivali od bijelog luka, koji se, pored toga, koristio i kao antiseptik i anthelmintik. Biljke otrovi Mnoge toksine biljke koritene su kao otrovi ili su usljed neznanja bile uzrok sluajnog otrovanja. Egipani su, prema podacima iz Ebersovog papirusa, za justifikaciju koristili otrov iz breskvinih kotica, a izrada i upotreba ovog otrova bila je povjerena samo malom broju svetenika, odnosno ljekara- potekara, koji su se morali zakleti da e uvati tajnu. Grki kralj Atal III iz Pergama, odlian poznavalac otrova, imao je vrt gdje su uzgajane iskljuivo otrovne biljke iz kojih je dobijao otrove. Upotreba ploda (bobica) velebilja radi sluajnog ili namjernog otrovanja, samo- opijanja i/ili namjernog onesposobljavanja za rad ili odbranu, bila je rairena sve do 19. stoljea. Jo u vrijeme Dioskorida znalo se za otrovnost ove biljke, jer on opominje da pehar vina sa 4 drahme velebilja sigurno ubija svakog ovjeka. Zabiljeena su i mnoga sluajna otrovanja ovom biljkom, kao to je ono iz 1813. godine, kada se kod Pirne otrovao cijeli garnizon francuskih vojnika, ili sluaj iz 1841. godine, kada su se mnoge porodice otrovale preko pueva koje su jeli kao poslasticu, a koji su skupljani sa polja gdje raste velebilje. Zaini Cimet, anis, kim, mora, korijander, biber, celer, umbir, karanfili i drugi zaini igrali su nekada veoma vanu ulogu u ljudskom drutvu i odnosima pojedinih drava i naroda.

Basnoslovna cijena zaina bila je neposredan povod otkriu Amerike u elji da se nae put za Indiju u kojoj rastu ove biljke. Tako su se, na primjer, crni i bijeli biber, zahvaljujui etarskom ulju, ljutom ukusu, fermentima i smoli, koristiti kao antitusica, amarum purum, digestiv i, lokalno, kao antiseptik.

Literatura Wink M. A Short History of Alkaloids. In: Roberts FM, Wink M, editors. Alkaloids: Biochemistry, Ecology and Medicinal Applications. New York: Plenium Press; 1998. p. 11- 44. Mez-Mangold L. A history of drugs. Basel: F. Hoffmann-La Roche & Co. Limited Company; 1989. p. 45-7. Paroji D, Stupar D. Istorijski osvrt na lekovito bilje. Carcinogenesis 1993; 1: 123-25. Paroji D, Stupar D, Kovaevi N. Opijumski mak u terapiji starih civilizacija. Arh. Farm. 2001; 1-2: 153-62. Tucakov J. Leenje biljem. Beograd: Rad.1990; p. 228-37. Pelt J-M. Drogue et plantes magiques. Strasbourg: Horizons de France; 1971. p. 146-58. Vrgo A. Uputa u farmakognoziju, Zagreb; 1931. Krajanski A. Karakteristike srednjovjene materiae medicae. Farmaceutski vjesnik 1926; 7: 245-53. Bazala V. Ljekovi i otrovi vani za kulturnu i medicinsku povijest. Farm. Glas. 1955; 7-8: 383-96. Tucakov J. Farmakognozija. Beograd: Nauna knjiga; 1948. Pelt J-M. Drogue et plantes magiques. n.d. 98-117. Wong M. Contribution l'Histoire de la Pharmacie ancienne chinoise. Zbornik radova meunarodnog simpozijuma odranog prigodom proslave 700. obljetnice spomena ljekarne u Trogiru. Zagreb: Institut za povijest prirodnih, matematikih i medicinskih znanosti Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti; 1971: 153 64. Paroji D. Istorijski razvoj aspirina sa osvrtom na novije podatke o njegovom otkriu. Arh. farm 2003; 1: 49-68. Cooper P. Herbs of Homer. Pharm. J. 1995; 255: 898 900. Tucakov J. Leenje biljem. n.d. 535 Tucakov J. Srpska srednjovekovna farmacija. In: Stanojevi S. ed. 700 godina medicine u Srba. Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti 1971. p. 148-69.

Izvori prouavanja razvoja farmacije

"Sve livade i panjaci, brda i doline su apoteke" Paracelzus

Podatke o medicini i farmaciji (jedinstven entitet) u prehistoriji ine: upotrebni predmeti, crtei i usmena predanja do pojave pisma. Na ostacima praovjeka iz Krapine naeni su tragovi reumatizma, dva slomljena zuba, jedna slomljena kljuna kost. Ti su prijelomi pravilno zarasli za njegova ivota, to znai da su dobro lijeeni. Primitivni stanovnici Polinezije ispirali su ranu i kamene instrumente s mlijekom tek otvorenog kokosovog oraha. Spaljivanje rane koristilo je zaustvljanju krvarenja. Patnje bolesnika su ublaavane opojnim drogama. Iliri su poznavali i cijenili razliito ljekovito bilje, osobito peruniku, a po ilirskom kralju Genciju dobila je ime Gentiana. U nekropolama (tlo bive Jugoslavije) naene su razliite: igle, britve, klijeta, pincete i drugi predmeti koji su se koristili u medicini. Praistorijski ljudi su znali izvoditi neke teke operacije: trepanaciju (buenje lobanje), amputaciju (odsijecanje) udova, kastraciju, kao i inciziju gnojnih apscesa i slino. Grci i Rimljani su preuzeli medicinska iskustva Babilonaca, Asiraca, Egipana i drugih starih naroda. Postavili su temelje razvoja farmakognozije. Hipokrat, Teofrast i Dioskorid su posebno zasluni za razvoj medicine i farmacije. Sumerska glinena ploica iz Nipura Kulturu Mesopotamije razvijali su Sumerani 5000 godina p.n.e.. U njihovoj civilizaciji ljekar i apotekar (ljekarnik) je sveenik. Princip lijeenja je baziran na vraanju (magiji) i iskustvu (empiriji). Babilonci i Asirci su osnovali carstva 2300. godine p.n.e. u kojima su sauvali sumerski kao jezik kulture i uenosti. Prihvatili su sumersko pismo koje se iz slikovnog razvilo u klinopis. Najstariji pisani dokument o upotrebi ljekovitog bilja za izradu lijekova i za lijeenje pronaen je na sumerskoj glinenoj ploici iz ipura nastao u periodu 2200. - 2100. godine p.n.e (podruje dananjeg Iraka). To je najstarija poznata recepturna knjiga, i istovremeno najstariji ljekarski prirucnik. Sumerski ljekar je urezao na glinenoj plocici (15x8 cm) recepturu za 12 pripravaka, masti i lijekova za unutarnju primjenu. Pominje se preko 250 razliitih biljaka, meu kojima su neke alkaloidne: mak, bunika i mandragora.

Babilonci

su

se

bavili

uzgojem

ljekovitog bilja. Tako je nastao uveni Botaniki vrt u 8 stoljeu p.n.e., a posjedovao je 67 rodova biljnih vrsta.

Babilonski botaniki vrt

Ploice na klinopisu iz Ninive Asirski kralj Asurbanipal (668.-626. p.n.e.) napravio najveu knjinicu na klinopisu tog doba na ostacima glavnog grada Ninive. Pronaeno je vie od dvadeset hiljada ploica koje su sadravale medicinski tekst. Podaci o lijekovima biljnog i ivotinjskog porijekla otkriveni su na 660 ploica. Tu se kao ljekovite biljke za spravljanje lijekova pominju: datula, smokva, med, luk, jeam, lan, empres, cedrovina, hrastovo lice. Ekstrakte lijekova pripravljali su vodom, mlijekom, kvascem i uljem. Ebersov papirus Egipatska medicina dostigla je vrhunac 2000. godine p.n.e. Dostupni medicinski papirusi (1900.-1200.p.n.e.) koji pokazuju veliko znanje lijecnika- apotekara (ljekarnika) Egipatske medicinske ustanove pripadale su monom sveenstvu i povezane su s hramovima. Poinju sa radom kole u kojima se prenosilo ljekarsko umijee. One su bile okruene prostranim vrtovima na kojima se uzgajalo ljekovito bilje. U Ebersovom papirusu (20,23 m dug, 30 cm irok), napisanom oko 1550. godine p.n.e. u Tebi i koji je svojevrsna enciklopedija medicinskog znanja pominje se veliki broj biljnih vrsta i droga koritenih u terapiji. Ebersov papirus predstavlja glavnu knjigu staroegipatske medicine i farmacije. U njemu je opisano pripremanje lijekova za sve tada poznate bolesti na

hijeratskom pismu u svrhu uenja. Pisani recepti na papirusu Ebers svrstani su prema bolestima i sadre nazive nekoliko stotina ljekovitih biljaka. Ovdje emo spomenuti samo neke: bunika, nar, ricinus, aloja, sena, bijeli i crni luk, smokva, bijela vrba, korijander, kleka i kiica. Protumaeni recepti Ebersovog papirusa otkrivaju nam da se korijander koristio za otklanjanje stomanih tegoba, fleka na koi i glavobolje, iz polodova kleke specifinim

postupcima se dobijalo etarsko ulje, dok se kiica pripremala za otklanjanje ginekolokih problema, a u obliku vina za poboljanje apetita, protiv nadimanja i greva u stomaku. Najvei je medicinski papirus, obostrano je pisan i uva se u Leiptzig-u. Grobnice faraona Originalni biljni lijekovi izuzetno su rijetki i predstavljaju pravi izazov za arheologe i istoriare. Zahvaljujui sauvanim darovima ostavljanim u grobnicama careva iz perioda Ehnatona i Tutankamona (1550-1305. god. p.n.e.) ostao je sauvan jedan broj originalnih biljnih droga iz perioda Starog vijeka. Kineska knjiga PEN TSAO KAN MU Najstarije kinesko medicinsko djelo PEN TSAO KAN MU (1578. godine p.n.e.) napisao je Li Shi Zhen. PEN TSAO sadri 11000 recepata i opise za 1892 ljekovita sredstava (376 je prvi put opisano- neko korijenje i trave; 1160 ilustracija). Neki ga farmako- istoriari smatraju najstarijom farmakopejom na svijetu. Prouavanje starih recepata sa nainima izrade ljekovitih preparata ponekad je isto tako teko kao i odgonetanje samog naziva biljne vrste iz koje se on izraivao zbog tajnih heraldikih imena, esto prema nazivima ivotinja. Tako je srce jastrebovo naziv za pelin, dok je miji rep naziv za bijeli sljez. Kineski cimet se koristio kao lijek, miris, a kasnije i kao zain. Vede Najnovija istraivanja pokazuju da su u plodnoj dolini Nila uzgajane mnoge biljne kulture, izmeu ostalih i bijeli mak (Papaver somniferum var. album L.) iz kojeg se dobijao opijum. U indijskim svetim kjnigama Vedama spominje se lijeenje biljem i zainskim biljem porijeklom iz Indije: morski orai, biber, karanfili i druge. Vedsko razdoblje je (1200.-800 godina p.n.e.), a Vede su svete knjige Hindusa (Ajurveda: aju= ivot), veda=znanje). Vede opisuju cjelovit pristup ivotu i zdravlju. Takoe sadre opis ljekovitih biljaka i njihovo djelovanje. Napisane su drevnim jezikom Indije. U Brahamsko razdoblje (800. 1000. godine p.n.e.) nastaje djelo koje je temeljeno na vedskom znanju araka Samhita. U njemu je opisano vie od 200 ljekovitih droga razvrstanih prema terapijskom uinku. U istom razdoblju nastaje Suruta- samhita u kojoj je opisano 760 ljekovitih biljaka. Smatraju je ljekarnikom knjigom i farmakopejom drevne Indije.

Biblija, Talmud Iz starog doba izraelskog naroda nije sacuvano nijedno struno medicinsko djelo (hebrejska medicina). Biblija i Talmud donose podatke o uzgoju i primjeni bilja. Medicinom se bave sveenici. Talmudski ljekar sam priprema lijekove. U Bibliji se vie puta spominje druga osoba koja priprema mast (smatra se pretaom farmaceuta). Pripremali su se tekui ljekoviti pripravci u vinu i octu, a masti su se pripravljale od ulja i smola. Ulja, iscijeena iz sjemenki, koristili su za rane, kone bolesti i kozmetiku. U to doba opisane su i pripreme infuza i dekokta. Prema podacima iz Biblije i svete jevrejske knjige Talmuda, prilikom razliitih obreda koji su pratili lijeenje koritene su mirisne smole, najee mira (Myrrha) i tamjan (Olibanum). Homer Oslanjajui se na Homerove epove Ilijadu i Odiseju, nastale oko 800. godine p.n.e., saznajemo za 63 biljne vrste iz minojske, mikenske i egipatsko- asirske farmakoterapije. Neke od njih dobile su imena prema mitolokim likovima iz ovih epova, kao na primjer inula (Inula helenium L., Asteraceae), nazvan u ast lijepe Helene (Jelene) zbog koje je voen trojanski rat. Za biljke iz roda Artemisia, za koje se vjerovalo da vraaju snagu i uvaju zdravlje, naziv je izveden iz korijena grke rijei artemis, to znai zdrav/ krepak. One su nazvane po uvenoj karijskoj carici Artemidi, koja je i sama mnogo istraivala i gajila ljekovite biljke. Grki filozof Herodot Grki filozof Herodot je prvi ukazao na vezu izmeu graenja piramida i bijelog i crnog luka. Prema zapisu na piramidama luk se koristio u ishrani da bi graditeljima dao snagu za teak fiziki rad. Interesanto je da je, prema jednom receptu, trudnicama bilo dozvoljeno da ga koriste u ishrani, dok se dojiljama savjetovalo da ga izbjegavaju, jer se njegov ukus prenosi i na majino mlijeko, to bebama ne prija. Theophrastos Theophrastos iz Ereza (372-287. god. p.n.e.), koji se smatra ocem botanike potie iz doba mesopotamske kulture (dananja teritorija Iraka) i Aristotelov je uenik. Napisao je istoriju biljaka Historia Plantarum u kojoj je sistematizovao preko 450 biljnih vrsta. Smatra se najstarijom farmakopejom. Danas se uva u Muzeju Univerziteta u Filadelfiji.

Dioskorid (Pedanios Dioskorides) Najvaniji pisac starog vijeka o biljnim drogama je Dioskorid (Pedanios Dioskorides). Dioskorid, Grk iz Anazarba, kao ljekar-apotekar Neronove vojske prouavao je ljekovito bilje na svim podrujima gdje bi iao s rimskom vojskom. Dioscurid je oko 77. god napisao. Nauku o lijekovima u pet knjiga (De Materia medica libri quinqae). Ovo klasino djelo starog vijeka, koje je mnogo puta prevedeno i tampano, prua obilje podataka o biljnim

lijekovima koji su inili osnovu materia medicae sve do kasnog srednjeg vijeka i renesanse.
Dioscorides Materia Medica

Od ukupno 944 opisanih droga, 657 je biljnog porijekla sa opisima vanjskog izgleda (105 je ivotinjskog porijekla). Preovladavaju biljke blagog djelovanja, ali su upotrebljavane i one koje sadre alkaloide i druge materije jakog fiziolokog delovanja. Dioskurid je kamilicu koristio kao antiflogistik za lijeenje rana, uboda, opekotina i ireva, zatim za ispiranje oiju, uiju, nosa i usta. Meutim, Diskorid je smatrao da djeluje abortivno, o emu on pie slijedee: Cvijet, korijen i cijela biljka pospjeuju menstruaciju, tjeraju embrion, urin i kamenac, ukoliko se koriste u obliku infuza i kupke. Ovo netano vjerovanje su kasnije prihvatili i Rimljani i Arapi, pa otuda potie latinski naziv matricaria, izveden iz dvije rijei: mater, to znai majka, odnosno matrix, to nai materica. Uz opis biljaka vrlo esto su data i imena na drugim jezicima, kao i stanite gdje rastu ili se uzgajaju. Evo kako izgleda Dioskoridov opis narcisa: O narcisu. Jedni ga zovu Narkysos anydros, zatim Autogenes i Bolbos emetikos. Rimljani ga zovu Bolbus morbitarius, a neki isto kao i ljiljan narcis zovu Leirion. Listovi su slini poriluku, njeni su i mnogo manji i ui. Stabljika je prazna i bez lista, jednu stopu visoka i na njoj se nalazi bijeli cvijet koji ima u sredini utu, a ponekad crvenu rupu (misli se na tuak i pranike). Korijen je u sredini bijel, okrugao i slian luku. Plod je u jednoj vrsti koice, crn i duguljast. Najbolja vrsta narcisa raste na bregovima i mirie. Drugi je slian luku i mirie na zelje. Ako se skuha korijen i popije ili pojede prouzrokovae bljuvanje. Fino stucan sa medom, narcis je izvrsno sredstvo kod opekotina.

Grci i Rimljani U Starom Rimu su koritene razliite supstance za lijeenje i anesteziju. Kod ljudi je ciljano razvijan strah od otrovanja, pa se radilo na pronalasku antidota. Zaraivali su dosta novca dajui preventivne materijale kao i materijale za sanaciju nakon otrovanja. Neke ene su plaale i za ubistva svojih mueva otrovanjem, pri emu bi doktori kao izgovor tvrdili da su samo pacijenta rijeili muke. Komad osuene hijenine koe se koristio za saniranje ujeda bijesnog psa. Mnoge tablete su sadravale osuene bube. Da bi smanjili vritanje i opiranje pacijenata koriten je najee opijum kao anestetik, koji bi davao pacijentu osjeaj obamrlosti i ograniio bi njegove pokrete. Galen

Najpoznatiji rimski ljekar- apotekar Galen sastavio je prvi popis droga slinog ili istog terapijskog dejstva (paralelne droge) koje mogu zamjenjivati jedna drugu De succedanus. Sa stanovita dananje nauke, neke od predloenih zamjena ne odgovaraju u farmakolokom smislu i potpuno su

neprihvatljive. Galen je uveo u terapiju i neke nove biljne droge koje Dioskorid nije opisao, kao to je Uvae ursi folium, koja se i danas upotrebljava kao uroantiseptik i blag diuretik.

Galen

Smatrao je da bolesniku treba dati djelotvorne tvari u takvom obliku da ga organizam primi to lake. Bio je strunjak u upotrebi, pripremanju i sastavljanju lijekova. U starom Rimu postojale su brojne apoteke u kojima su se izraivali i lijekovi. Galen je u Rimu (u Via Sacra) imao svoju sopstvenu apoteku u kojoj je izraivao razne komplikovane sastojke, koji se po njemu jo i danas nazivaju galenski pripravci. Sem ovih apoteka u Rimu su postajale i trgovine lijekovima koje su se nazivale Tubernae unguentariatae. Za razliku od drugih trgovina lijekovima, ove su ve u to doba imale kao spoljni znak klasini Eskulapov tap sa zmijom. Te trgovine, apoteke vodile su svoje knjige primanja i izdavanja, a morale su da dre

i nonu slubu. Lijekovi koji su se vjerovatno sastojali veinom od raznih masti, pripremali su se na zasebnom stolu sa mramornom ploom, koji je pretaa dananjem recepturnom stolu. Arapska medicina i farmakoterapija Glavna zasluga Arapske medicine je na podruju terapije i farmakologije. Uveli su u farmaciju mnogo novih i rairili upotrebu raznih dotad nepoznatih droga (sena, klini i drugi). Arapska djela iz farmakognozije su prevoenja na latinski jezik i bila osnov medicine i farmacije do 17. stoljea. Prva izdana arapska farmakopeja nazvana je Karabadini. Arapi su unaprijedili alhemiju, dijalektiku u medicinskoj rijei i komunikaciji, gradili bolnice, ludnice i apoteke. Najpoznatiji botaniar i farmakolog bio je Ibn-al-Baitar. Avicena Krajem 10. i poetkom 11. vijeka ivio je i radio Avicena, najuveniji arapski ljekar

(apotekar). Jo od malih nogu Ibn Sina je skupljao znanje iz razliitih izvora svog vremena, kritiki selektirajui ono to je prema njemu bilo zanimljivo i vano. Broj djela koja je napisao bio je izmeu 100 i 250. Sadraj i kvalitet njegovih djela, te njihov doprinos u praktinoj medicinskoj nauci otkrivaju zauujui stepen njegove intelektualne i strune kompetentnosti. Najpoznatije njegovo djelo je Medicinski kanun. Ono je zasigurno najvanije djelo iz vremena u kome je ivio Ibn Sina, a sastoji se od pet dijelova. To je velika medicinska enciklopedija u kojoj je sadrano itavo grko- rimsko i arapsko znanje. Avicena se u djelu istakao kao izvanredan promatra i logiar, a izmeu ostalog opisuje i seksualne perverzije. Ovo je djelo kasnije prevoeno na latinski jezik. Vrijedio je za glavnu medicinsku enciklopediju sve do renesanse. Bio je priznat udbenik sholastike medicine, uz Hipokratove "Aforizme" i Galenovu "Ars parva".

Avicenin Medicinski kanun (Al Canun)

svojevrsna je enciklopedija ditadasnjih medicinskih znanja napisana u 5 dijelova. U prvom dijelu data su pravila koja obrauju teoretsku i praktinu stranu medicine prema opem znaenju. U drugom dijelu raspravlja se o jednostavnim i sloenim lijekovima, kao i hrani (dijetetski reim) koji se koriste prilikom lijeenja. Trei dio knjige govori o bolestima koje zahvataju pojedine organe, zatim o njihovim uzrocima, simptomima i lijeenju. etvrti dio Medicinskog kanuna obrauje bolesti i njihove uzroke (etiologiju). U Medicinskom kanon-u, Avicena je obuhvatio znanja Dioscurida i Galena, ali je opisao i ljekovito bilje preneseno iz Kine, Indije i Perzije. Kad su u pitanju savjeti o opoj terapiji, Ibn Sina preporuuje lijeenje na tri naina: primjenom higijenskih mjera, lijekova i praktinih radova (vjebe). Po njemu, higijenske mjere imaju jedanko znaenje kao i svi drugi lijekovi. Izmeu est nunih uzoraka naroite odredbe se odnose na pravilnu ishranu. Uzgoj ljekovitog bilja u samostanima Karlo Veliki je 812. godine u svojim Kapitularima dao popis oko 100 biljnih vrsta koje se moraju gajiti na svim dravnim imanjima njegove prostrane imperije, a to su uglavnom bili manastiri. alfiju je veliki vladar posebno cijenio. Latinski naziv ove biljke potie od starih Latina koji su je nazvali spasonosna biljka (salvare, to znai spasiti, izlijeiti). alfija je i danas obavezna biljka u svim samostanima jer vai za svetu biljku.

Medicina se prakticira u samostanima. Benediktinci se posebno istiu u uzgoju i poznavanju efekata ljekovitog bilja. Redovnica Hildegardiz Bingena (1098.-1179.) napisala je djelo o ljekovitim tvarima Physica. Povlaenjem medicine i farmacije u samostane ili manastire, osnov terapije inilo je tek 16 svetih biljaka, koje su apotekari kalueri u zapadnoj Evropi obavezno uzgajali u manastirskim vrtovima: pored ve spomenute alfije, tu su bile rua, ljiljan, mora, nana i grko sjeme. U veini sluajeva vrijednost droga po tadanjem shvatanju nije zavisila od njene stvarne ljekovitosti, nego prije svega da li je biljka ubrana lijevom ili desnom rukom, u pono, odreenog dana u sedmici ili godini i da li se pri tome ilo unatrag, pjevalo, zijevalo i slino. Medicinska Salerenska kola U doba kada prijeti opasnost da e dotad steeno medicinsko znanje pasti u zaborav zbog crkvene dogme, u Europi, u Salernskom zaljevu postoji oaza medicine. Grad Salerno se razvio juno od Napulja kao idealno mjesto za lijeenje bolesnih. U Salerno su se dolazili lijeiti mnogi bolesnici, a kasnije i ranjenici iz kranskih ratova. Razvila se Salernska kola (medicinska kola, medicinski univerzitet) u kojoj su se snano osjeali uticaji grke, rimske, idovske i arapske medicine. kola je nastala u 9. stoljeu. U njoj je djelovalo mnogo ljekara koji nisu bili pod uticajem katolike crkve, a bavili su se hirurgijom i ginekologijom to je u samostanima bilo zabranjeno. ene prvi put u novoj eri imaju znaajnu ulogu u medicini. One nisu bile samo ljekari ve su drale i predavanja. U Salernu se nije oskudijevalo ni u bolesnikom materijalu. Po uglrdu na Salerno otvara se medicinska kola u Montpeljeu. Pravi procvat u Salernskoj koli nastaje krajem 11. stoljea kad upoznaju arapsku medicinu. Konstantin Afriki (1020.-1087. godine) iz Kartage, ivio je kao benediktinac u samostanu Monte Cassino u Italiji. Preveo je gotovo sva arapska djela na latinski, a neka je sam potpisivao kako bi ih hriani lake prihvatili. Ta su djela mnogo pomogla Salernskoj koli. Ediktom Fridriha II, Salernskim ediktom iz 1240. godine, zvanino su razdvojena djelatnost medicine i farmacije u profesionalnom smislu. Ipak, stoljeima su ljekari i farmaceuti ostali u specifinom profesionalnom odnosu, a koji je definisan nizom etikih kodeksa. Apotekar ili ljekarnik se tada nazivao i aromatarius ili speciarius.

Prve apoteke u Evropi U srednjem vijeku apoteku je mogao otvoriti svako tko je mogao pribaviti prostor i dovoljnu koliinu lijekova, a mogao joj je i mijenjati lokaciju po vlastitoj elji (realno pravo). No, struni je rad u apoteci mogao obavljati samo apotekar (ljekarnik), i to kao njezin vlasnik, zastupnik ili upravitelj (osobno pravo). Pod utjecajem medicinske kole u Salernu, meu prvim apotekama u Europi bile su one u Napulju (1140), Parizu (1180), Trogiru (1271), Dubrovniku (1272), Zadru (1289) i u Puli (1353). U 16. stoljeu nastala je nova grana farmakognozije, farmakobotanika. Pod Herbarijumi i period ijatrohemije Uporedo sa razvojem nauke i umjetnosti u periodu renesanse razvijala se i farmaceutskobotanika literatura. Herbarijumi su prve ilustrovane knjige o ljekovitom bilju koje su objanjavale izgled biljke, upotrebu pojedinih biljnih dijelova i nain izrade lijekova. Herbarijumi su naroito bili popularni tokom kasnog srednjeg vijeka i renesanse jer su mnogi svojom formom i sadrajem bili prilagoeni za opu upotrebu. Meutim, radovi velikih antikih autoriteta, Dioskorida i Galena, neprestano su bili osnova antidotariuma i renesansnih herbarijuma do 17. stoljea. Meu najpoznatije predstavnike ove literature ubrajaju se Hortus sanitatis (Vrt zdravlja) u Njemakoj u 16. stoljeu, te herbarijum Herbario nuovo (Novi herbarijum) amerikog apotekara francuskog porijekla Eliasa Duranda (1794-1873). Herbario nuovo je obuhvatao je preko 10 000 biljnih vrsta i vie od 100 000 primjeraka sakupljanih irom Amerike. Detaljna analiza Durandovog herbarijuma pokazala je da se obino prvo navodilo ime biljke, koji njen dio se koristi i u koje terapijske svrhe, zatim je opisan izgled, mjesto gde raste, u kojem periodu se bere, a ponekad i sa im ju je eventualno dobro kombinovati u pripremi lijeka, a sa kojim biljkama se ne uzima u kombinaciji. Paracelzus U doba Paracelzusa (1493.-1541.) uvoenjem hemijskih lijekova (ijatrohemija) ne samo da se nije smanjio interes za ljekovito bilje ve je otpoelo hemijsko prouavanje njihove ljekovitosti. Prouavanje ljekovitosti biljaka je obiljeilo razvoj nauke u 17. i 18. stoljeu. Alhemiarsko uenje o signaturama odigralo je vanu ulogu u razvoju sistematike biljaka, jer

su prikupljeni morfoloki podaci o biljnim vrstama. Prema vjerovanju da je ljekovitost biljke obiljeena njenim izgledom (morfologijom), ljekari su, slijedei znakove prirode, kantarion preporuivali za lijeenje rana i uboda, jer listovi ove biljke izledaju kao da su probodeni, dok su se za uticu upotrebljavali cvjetovi i korijenje ute boje. Pravu sistematiku biljaka, koja se odrala do danas, postavio je 1735. godine vedski botaniar Carl von Linn. Hinin i hininovac Otkriem Amerike i puta za Indiju, evropska farmakoterapija obogaena je novim biljnim drogama, od kojih su mnoge odigrale vanu ulogu u farmakoterapiji 18. i 19. stoljea. Malo je biljaka koje imaju tako burnu i zanimljivu istoriju kao Cinchona. Zbog nje su voeni ratovi, trgovalo se njenom korom, a mnogi su se obogatili na bolestima i nevoljama stotina miliona ljudi bolesnih od malarije. Primijeeno je da oboljele lame skidaju koru sa stabla hininovca i glou je, te se na ovaj nain oporavljaju. Tako je kora hinina dobila naziv jer na jeziku Inka pripada termin izuzetna kora. Interesantan je i naziv Cortex Peruanus, koji ukazuje na porijeklo droge, a pod kojim je ona ula u londonsku farmakopeju 1677. godine. Meutim, slubena medicina 17. stoljea bila je ogoreni protivnik hininovca, jer on nije pokazivao ni laksativni ni vomitivni efekat. Veliki doprinos irenju upotrebe hinina dao je apotekar iz Kembrida Robert Talbot, koji je izraivao Vinum Chinae kao amarum, stomahik i antipiretik. Engleski ljekar Thomas Sydenham meu prvima je upotrijebio koru hininovca za lijeenje malarije i nekih drugih oblika groznice. Monteverdijevo otkrie, 1872. godine da hinin djeluje kao uterotonic, dovelo je ne samo do njegove upotrebe u akuerstvu ve i do velike zloupotrebe za izazivanje pobaaja. Ovo je na alost, zbog velikih doza koje su se koristile u tu svrhu, a esto je imalo za posljedicu otrovanje i letalni ishod. Alkaloidi i pocetak savremene farmakoterapije Poetkom 19. stoljea izolovani su prvi alkaloidi i heterozidi, ime je zapravo oznaen novi poetak farmakoterapije, koja se sve manje oslanjala na uzgajano ljekovito bilje, a sve vie na izolaciju aktivnih sastojaka iz selekcionisanih biljnih vrsta. Prvi organski spoj koji je dobijen iz biljnog svijeta, a koji je imao aktivno dejstvo, bio je alkaloid opijuma morfijum, koji je 1804. godine izolovao njemaki apotekar Sertrner (Friedrich Wilhelm Sertrner 17831841.) i nazvao ga prema grkom bogu sna Morfeju. Ubrzo zatim izolovan je veliki broj alkaloida, od kojih emo spomenuti samo nekoliko: narkotin (1817), strihnin (1818),

brucin (1819), kolhicin (1820), kodein (1832), atropin, akonitin (1833), papaverin (1848), skopolamin (1890). Upotreba ljekovitog bilja na naim prostorima Nevolje sa bolestima iznjedrile su novo zanimanje, narodne doktore, samouke iscjelitelje i travare (oba spola) koji su malo bolje od ostalih neukih stanovnika sagledavali uzroke obolijevanja i pronalazili mogue lijekove i naine lijeenja. Lijeenje se sastojalo u kombinaciji fizikih postupaka, upotrebe trava, molitvi i bajanja. Naravno, tretirani su samo simptomi bolesti i to postupcima koji su bili dostupni i izvodljivi: kupanje oboljelog u vruim kupkama, topli ili hladni oblozi, putanje krvi, kupanje, uz dodatak zapisa i molitvi. Kao lijekovi koritene su razne trave i razni ajevi.Glavna sveta i udotvorna biljka naih prostora bio je i ostao bosiljak. Preparat bosioka Unguentum basilicum, nosio je epitet kraljevski melem. Zbirke recepata kao pomo narodnim ljekarima u Bosni i Hercegovini O najeim bolestima i raznim nainima lijeenja u srednjem vijeku najvie nam govore "Ljekarue" (Likarue). Ljekarue su bile posebna vrsta medicinskih rukopisa koje su bile od pomoi narodnim ljekarima, travarima i heimima u pruanju odgovarajue ljekarske pomoi. Hilandarski kodeks Najstariji sauvani srednjovjekovni terapijski zbornici Hodoki zbornik (1390.) i Hilandarski medicinski kodeks od 13.-16. stoljea oslanjaju se na Dioskoridovu i Galenovu nauku o ljekovitom bilju. U Hilandarskom kodeksu opisano je 100 biljnih vrsta i droga biljnog porijekla. Dioskorid je esto citiran, a biljke koje je on uveo u terapiju posebno su bile cijenjene. Po narodnom shvatanju, koje se esto pretvara u vjerovanje i sujeverje, ljekovitost, ali i toksinost, pojedinih biljaka opjevane u mnogim narodnim pjesmama. Tako su najee opjevane biljke odoljen, kamilica, matinjak i trava iva. Da ne ima odoljena trave, ne bi majka odranila sina.

Razvoj medicinske naune misli u Bosni i Hercegovini Za razvoj medicinske naune misli u Bosni i Hercegovini zasluni su Jevreji. Tradicionalno je bilo da se Jevreji bave lijeenjem. Mnogo Jevreja je u to vrijeme u Bosni djelovalo kao heimi ili attari. Rije atar ili attar, na arapskom jeziku oznaava onoga koji prodaje lijekove, travara, drogeristu, dok na turskom jeziku vie oznaava onoga ko prodaje miroije- zaine.

Literatura Paroji D, Stupar D. Istorijski osvrt na lekovito bilje. Carcinogenesis 1993; 1: 123-25. Tucakov J. Leenje biljem. n.d. 535 Revue d'Histoire de la Pharmacie 1964: 183. Tucakov J. Srpska srednjovekovna farmacija. In: Stanojevi S. ed. 700 godina medicine u Srba. Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti 1971. p. 148-69. Pero R. Prilog prouavanju povijesti kamilice (Matricaria chamomilla) i slinih vrsta. Farm. Glas. 1963; 11: 451-56. Thaller L. Od vraa i arobnjaka do modernog ljenika. Minerva: Zagreb 1938. Imbesi A. Le piante medicinali caratteristiche dell'adriatico. Zbornik radova meunarodnog simpozijuma odranog prigodom proslave 700. obljetnice spomena ljekarne u Trogiru. Zagreb: Institut za povijest prirodnih, matematikih i medicinskih znanosti Jugoslavenske akademije znanosti i umetnosti; 1971: p. 243-65. Tartalja H. Kratak pregled povijesti farmacije. etvrto izdanje. Zagreb: Farmaceutsko-biokemijski fakultet Sveuilita u Zagrebu 1965. p. 26-63. Sonnedecker G. Kremers and Urdang`s Histrory of Pharmacy. 4th ed. Toronto: J. B. Lippincott Company 1976. p. 17-22. Urdang G. Uloga farmacije u drutvu (prevod Jardas B.) Zagreb: Farmaceutsko drutvo Hrvatske, Institut za povijest farmacije 1954. p. 39-53. Atanackovi D, Cerkovnikov E, Rill M. Prilog povijesti terapeutske kemije: Malarija i antimalarici. Far. Glas. 1970; 7-8: 323-32. Friedrich Ch, Seidlein HJ. Die Bedeutung der Entdeckung des Morphins fr die Entwicklung der Pharmazeutischen Wissenschaft. Pharmazie 1984; 39: 340- 45. Kati R. Medicinski spisi Hodokog zbornika, Gornji Milanovac/Beograd: Deije novine/Narodna biblioteka Srbije 1990. p. 8-23. Hilandarski Medicinski Kodeks N. 517, prevod (priredio i uvodnu studiju napisao Relja Kati), Beograd: Narodna biblioteka Srbije/Deije novine, 1989. Fellows L. What are the Forests Worth?. Lancet 1992; 339: 1332. Reynolts T. Tropical rein Forest Conversation Tide to Drug Development. Journal of the national Cancer Institute 1991; 9: 1594. Atherton DJ, Sheehan MP, Rustin M. Traditional Chinense Plants for Eczema. Lancet 1991; 338: 510. Villasenor IM, Edu DA, Bermner JB. Structure of an Antimutagen of Carmona retusa leaves. Omani A, Dodig- Karaman , Serdarevi M, Kabiljo M. The Contribution of Jawish health professionals to the development of health care in Bosnia and Herzegovina. Acta medica historica adriatica 2008; pp 7-22. Fabijani R. Pojava attara i njihova djelatnost u Sarajevu u turskom periodu. U: S. Hadovi i sar. Attari i njihov doprinos razvoju farmacije u BiH. Avicena, Sarajevo, 1999: 7-22.

II Uvod u etiku Hipokratova zakletva

Honestre vivere, neminem laedere, suumcuinque tribuere. asno ivjeti, nikog ne otetiti, dati svakome to mu pripada.

Etika Etika je nauna disciplina koja se temelji na moralnim naelima, nauk je o udoredu (gr. ethiks-moralan, udoredan, a ethos- obiaj, narav, ud, karakter). Etika sistematino prouava i prosuuje ljudsko djelovanje u svjetlu moralnih vrijednosti i moralnih naela. Tradicionalno su etiki problemi bili preputeni profesiji, a javnim problemima postali su nakon II svjetskog rata, nakon ekstremnih sluajeva zloinake primjene medicinskog znanja. Donose se prvi etiki pravilnici koji odreuju postupke ljekara: Nrnberki zakonik iz 1947.godine i Meunarodni kodeks medicinske etike iz 1949. godine. Za obavljanje drugih zanimanja od veeg drutvenog interesa poinju se donositi kodeksi koji, uz ukupnost etikih naela rada odreene profesije, ukljuuju i pravne posljedice njihovog rada- deontoloki kodeks. Uz deontoloki kodeks ljekara, najee se spominju deontoloki kodeksi advokata i novinara. Hamurabijev Zakonik Tokom istorije gotovo svaki organiziraniji oblik drutvenog ureenja iznjedrio je neki oblik normiranih nastojanja vezanih za zatitu prava i/ ili zdravlja stanovnika. U staroegipatskoj medicini ljekar je oko 2000. godine p.n.e. bio odgovoran za zdravlje pacijenta svojim ivotom. Dobro su poznati drevni paragrafi uklesani u dva metra visoku stelu babilonskog vladara Hamurabija (1728.-1686. godine p.n. e.). Oni se odnose izmeu ostalog uz procesno pravo na tjelesne povrede. U njima su kodificirane kazne za pogreke u lijeenju, ali i nagrade za pojedine specifine postupke lijeenja.

Hipokrat Hipokrat (Hippocrates; 460.-370. godine p.n.e.), otac medicine i centralna linost grke medicine prvi je definisao bolest kao tetnu povredu. Dao je opis, prototip etiki idealnog ljekara (apotekara) koji se zadrao do danas. Najvea Hipokratova zasluga je utemeljenje medicine kao prirodne nauke (otac medicine), odvajanje od religije i apstraktne magije. Hipokratova medicina je izrazito klinika i individualistika. Za Hipokratovo ime su vezana prva jasno definisana naela ljekarske etike. Sadraj Hipokratove zakletve Drutvena i politika realnost starogrkog svijeta temeljila se na robovlasnikim odnosima koji su omoguavali ivot na osnovu tueg rada, ali i stvaranje ivotnih i drutvenih privilegija. U takvom okruenju Hipokrat je postao snaan simbol lijeenja i deontolokih naela na kojima se medicina nastavila temeljiti. Ona je do danas ostala osnovni etiki normativ za: ljekare, stomatologe, farmaceute i sve druge zdravstvene radnike. Nepresuan je izvor i polazite u prouavanju etikih dilema s kojima se susreemo i danas. Hipokratova zakletva je nastala, vjerovatno u vrijeme Pitagorine kole, a obuhvata sledee najvanije principe: 1. zakletvu pridravanja zakletve, 2. potovanje i zahvalnost svojim uiteljima, 3. prihvatanje obaveze plaanja kolarine, 4. prihvatanje obaveze da svoj ivot podredi u korist bolesniku, 5. pitanje eutanazije, 6. pitanje abortusa, 7. obaveza na ist i astan ivot, 8. odbijanje bavljenja tuim poslovima, 9. odnos ljekara prema pacijetu, 10. odnos ljekara prema kolegama, 11. ravnopravnost bolesnika bez obzira na pol i klasu, 12. uvanje ljekarske tajne za sve to se vidi i dozna pri lijeenju bolesnika, 13. prihvatanje nagrade za uspjeno ispunjenje ove zakletve i kazne ako postupi suprotno.

Orginalni oblik Hipokratove zakletve U izvornom obliku Hipokratova zakletva glasi: Kunem se Apolonom, ljekarom, Eskulapom, Higijom i Panakejom, i svim bogovima i boginjama, inei ih svjedocima da u po svojim moima i svojom savjeu ispunjavati ovu svoju zakletvu i ovu svoju obavezu. One, koji su me poduavali ovoj ljekarskoj vjetini potovau kao svoje roditelje, spreman da dijelim njihove ivotne sudbine, a da im na zahtjev pruim ono to im je potrebno. Potovau njihovo potomstvo i drati ih za svoju brau. Ako budu eljeli da ih nauim ovoj vjetini, poduavam besplatno i bez pismene obaveze duga. Duan sam da saoptavam propise, predavanja i svo ostalo nastavno gradivo svojim sinovima i sinovima svoga uitelja, kao i uenicima koji su upisani i obavezni po ovoj ljekarskoj Zakletvi, a inae nikome. Dijetetske mjere preduzimau u korist i dobrobit bolesnika, po svojoj moi i svom razumijevanju, a ako im prijeti opasnost ili bolest, pokuau da ih sauvam od njih. Takoe, neu nikome, pa makar na molbu, dati smrtonosno sredstvo, niti u dati takav savjet. Isto tako neu dati nijednoj eni nikakvo sredstvo za pobacivanje ploda. isto i asno u izgraditi svoj ivot i vriti svoju vjetinu. I tako mi boga, neu vaditi kamen iz beike, a da to urade ostaviu onima u iji to poziv spada. U sve kue, u kojegod budem ulazio, dolaziu na korist i dobrobit bolesnika, drei se podaleko od svake namjerne i tetne nepravde, a naroito od polnog openja sa ljudima i enama, slobodnim i robovima. to u svom poslu budem saznao ili vidio, ukoliko se ne bude smjelo javno znati, preutau i zadrati kao tajnu. Budem li odrao ovu zakletvu i ne budem li je prekrio, nek mi bude srean ivot i uspjena umjetnost, nek steknem slavu i ugled kod ljudi do u daleka vremena, no prekrim li ovu zakletvu i zakunem li se krivo, nek me zadesi protivno. Vjene temeljne odrednice Hipokratove zakletve Medicinska etika kroz vrijeme je dobijala obiljeje epohe i drutvenih odnosa, ali je uvijek zadravala specifinost ljekarskog poziva, sadranu u originalnoj Hipokratovoj zakletvi. Zdravstveni radnici prema Hipokratovoj zakletvi (i danas) treba da posjeduju: znanje, etiko ponaanje, da nisu lakomi za novac, da budu povueni, krotki i dostojanstveni, da stiu ivotnu mudrost i poduavaju druge znanjem, da razumno govore, da se uvaju mana, da se uvaju praznovjerja i da znaju koga je nuno lijeiti besplatno.

enevska formulacija Hipokratove zakletve enevska deklaracija je preureena Hipokratova zakletva koju je usvojilo Svjetsko udruenje ljekara u enevi 1948. godine. enevskom formulacija Hipokratove zakletve naglaene su obaveze koje, prema iskustvima iz prethodna dva svjetska rata, nisu potovane. Te obaveze se odnose na: obavezu da se prui struna pomo bez obzira na vjerska opredjeljenja, nacionalnu pripadnost, rasnu i klasnu pripadnost i politika uvjerenja; obavezu da se struno/ nauno znanje ne smije koristiti suprotno zakonima humanosti. Tekst te formulacije Hipokratove zakletve, glasi: "U asu kada stupam meu lanove ljekarske profesije, sveano obeavam da u svoj ivot staviti u slubu humanosti. Prema svojim uiteljima sauvau dunu zahvalnost i potovanje. Svoj poziv u obavljati savjesno i dostojanstveno. Najvanija briga bie mi zdravlje mog bolesnika. Potovau tajnu onoga ko mi se povjeri. Odravau svim svojim silama iste i plemenite tradicije ljekarskog zvanja. Moje kolege bie mi braa. U vrenju dunosti prema bolesniku nee na mene uticati nikakvi obziri: vjera, nacionalnost, politika ili klasna pripadnost. Apsolutno u potovati ljudski ivot od samog poetka. Ni pod pretnjom neu dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti. Ovo obeavam sveano, slobodno, pozivajui se na svoju ast." Meunarodni kodeks medicinske etike Na treoj generalnoj skuptini Svjetske zdravstvene organizacije u Londonu 1949. godine usvojen je Meunarodni kodeks medicinske etike. I on je preureena Hipokratova zakletva. Propisuje odnos ljekara (zdravstvenog radnika) prema radu, vrijednostima i ljudima: 1. ljekaru se povjerava zdravlje ovjeka; 2. ljekar ima humanu i socijalnu misiju; 3. ljekar je obavezan da potuje moralne zakone profesije; 4. ljekar se ne smije rukovodi motivima line koristi; 5. zabranjeno je reklamiranje u medicini; 6. ljekar uva profesionalnu nezavisnost; 7. ljekar za svoj rad moe primiti samo profesionalnu nagradu; 8. ne smije tetiti bolesniku; 9. nova nauna otkria i postupke e primenjivati samo ako su javno priznata;

10. ljekar prihvata odgovornost za ono to je lino utvrdio; 11. ljekar se obavezuje da e bolesnika uputiti ljekaru koji je osposobljen za dati posao; 12. ljekar se obavezuje da e ukazati hitnu medicinsku pomoi uvijek i na bilo kojem mjestu; 13. ljekar se mora ophoditi prema svojim kolegama onako kako eli da se oni ophode prema njemu; 14. ljekar ne smije tetiti ugledu svojih kolega i mora sa puno panje izbjegavati sve ono to moe moralno i materijalno nakoditi njegovim kolegama; 15. ljekar se mora pridravati propisa ukljuenih u enevsku, odnosno preureenu Hipokratovu zakletvu. Helsinka deklaracija Na sastanku Svjetske zdravstvene organizacije 1964. godine u Helsinkiju usvojen je etiki dokument koji je poznat kao Helsinka deklaracija. U ovom kodesksu su ponovljene obaveze iz enevske deklaracije, 1948 godine i Meunarodnog kodeksa medicinske etike iz Londona 1949. godine. Posebno su date preporuke kako upravljati klinikim istraivanjima. Svaki postupak ili savjet koji bi mogao da oslabi fiziku ili psihiku otpornost ljudskog bia, smije se primijeniti samo u pacijentovom interesu. Jasno se razdvajaju istraivanja kojima je osnovna svrha u terapijskoj pomoi od klinikih istraivanja. Kliniko istraivanje se mora zasnivati na nauno utvrenim injenicama. Klinika istraivanja smiju izvoditi samo lica s naunim stupnjem obrazovanja i medicinski strunjaci. Rizik klinikog ispitivanja mora biti u skladu sa ciljem koji se eli postii. Za klinika ispitivanja ljekar treba da dobije saglasnost pacijenta. Dopuna Helsinke deklaracije Dopuna Helsinke deklaracije odnosno preporuke za zdravstvene radnike koji se bave biomedicinskim istraivanjima, a u vezi sa ueem ljudi kao ispitanika, prihvaena je i revidirana u Tokiju 1975. godine, a potom je doivjela jo nekoliko izmjena i dopuna u vezi sa aktualnim istraivakim problemima vremena. Zadnja revizija bila je u Edinburgu 2000. godine. Polazi se od injenice da je misija zdravstvenog radnika da uva zdravlje ljudi. Svrha biomedicinskih istraivanja mora biti takva da pobolja dijagnostike, terapijske i profilaktike procedure i razumijevanje etiologije i patogeneze bolesti. U medicinskoj praksi mnoge terapijske i dijagnostike ili profilaktike procedure nose sa sobom rizik, pa je nuno

da se o tome vodi rauna, a pacijent bude adekvatno informisan. Autori i izdavai podjednako imaju etike obaveze. U objavljivanju rezultata ispitivanja istraivai su obavezni da sauvaju tanost rezultata. Negativni, kao i pozitivni rezultati moraju biti publikovani ili javno dostupni na drugi nain. Izvori finansiranja, pripadnost institucijama i bilo koji konflikti interesa moraju biti navedeni u publikaciji. Saoptenja o ispitivanjima koja nisu u skladu sa principima navedenim u ovoj Deklaraciji ne treba da budu prihvaena za objavljivanje. Osnovne etike norme zdravstvenih radnika U svim pomenutim etikim normativima u prvi plan se istiu osnovne etike norme zdravstvenih radnika: 1. HUMANIZAM: rizik po sopstveno zdravlje, potinjavanje sopstvene savjesti. 2. SKROMNOST: Znanje i vjetinu treba prezentirati pred sebi ravnima. "Konzilijum je mjesto za nadmetanje u znanju i rezonovanju". 3. ODNOSI MEU KOLEGAMA: "Stariji pomae mlaem, mlai potuje starijeg". 4. UREDNOST: Vanjski izgled i privatni ivot odaje urednost i umjerenost da ne umanjuju dostojanstvo. 5. TAJNA: "Povjerena uhu, zateena oima, nasluena umom". Sve u vezi sa bolesnikom, od imena do dijagnoze je tajna. 6. JAVNA SLUBA: Zdravstveni radnik je javni radnik, jer odreuje bolovanja, procenjuje radnu sposobnost, daje prijedlog za invalidske komisije, odnosno uestvuje u troenju zajednikih dobara. "Od korisnih saznanja ni jedna ne prua takvu pomo kao lijeenje. Ono pomae onda kada nikakvo bogatstvo ni mo ne mogu vie koristiti. Stei slavu i ugled kod ljudi do u daleka vremena. Uspomena na dobro djelo je vrednija od materijalne dobiti". Ovo su govorili obdareni mudrou. Ima li vee nagrade? Bioetika Bioetika ima razliita znaenja, od razumijevanja bioetike kao profesionalne etike u medicini, bioetike kao ljubavi prema ivotu, bioetike u ekologiji do globalne bioetike. Integrativna bioetika u edukaciji podrazumijeva medicinsku etiku edukaciju studenata biomedicinskih fakultetskih usmjerenja. Nije dovoljno da edukacija medicinske etike bude usmjerena prema

studentu, ve mu treba pomoi da razumije zato je vano izgraditi stav da je u klinikoj medicini pacijent u sreditu panje. Studente treba nauiti da sami izvode klinike vjetine i samostalno donose odluke. Ukoliko su u obrazovnoj proceduri autoriteti najvaniji, onda e studenti morati prihvatiti one zakljuke koje im autoriteti nameu. Po prirodi stvari takvi zakljuci nisu opravdani. Studenti su aktivni uesnici klinike prakse i edukativnog procesa. Integrativna bioetika u klinikoj medicini Klinika integrativna bioetika zauzima se za etiku u klinikom radu, te je primarno usmjerena na etike probleme u vezi sa zdravstvenom brigom o pacijentima, teoretskim raspravama o modelima etikog pristupa usmjerenog na zaivotno uenje, profesionalni razvoj i istraivanje. Odnosi se na moralno odluivanje tokom svakodnevne brige za pacijenta i nastoji odrediti to treba za uiniti za pacijenta u odreenom momentu. Povezana je sa klinikim problemima (sluajevima) pacijenata, a svi koji uestvuju u klinikom radu dio su irokog timskog i interdisciplinarnog djelovanja. Bitni elementi medicinske etike u klinikoj medicini su sljedei: komunikacija kao temeljna klinika vjetina, sposobnost rjeavanja problema pacijenata, noenje sa stresom, timski rad, usmjerenje na izbor adekvatne terapije, potovanje pacijenta i obaveza uvanja tajne i istine. Klinike medicinske etike je kiniki utemeljena, na stvarnim sluajevima, neprekidnoj koordinaciji (integraciji), jasna (ne suvie kompleksna), te da su kliniari nastavnici. Periodizacija farmacije Ediktom Fridriha II (Sicilijanski edikt, Salerenski edikt) iz 1240. godine, zvanino su prvi put razdvojeni medicina i farmacija. Ipak, stoljeima su ljekari i farmaceuti ostali u specifinom profesionalnom odnosu, a koji je definisan nizom etikih kodeksa. Konkurentski i rivalski odnosi izmeu ljekara i farmaceuta su trajali od 13. pa do sredine 20. stoljea kada se postavljaju prvi moderni etiki kodeksi, koji poprimaju i nacionalni i meunarodni karakter. Za samostalni razvoj ove dvije medicinske discipline znaajan je doprinos razvoja medicine i farmacije u naunom i tehnolokom smislu. Etiki kodeksi danas ukljuuju i smjernice o meusobnom profesionalnom i etikom odnosu zdravstvenih radnika. Literatura Flower J. Transformations of 21st century health care, Part 1. Beyond the digital divide. Health Forum J 2003;46:8-13.

Gell G. Side effects and responsibility of medical informatics. Int J Med Inform 2001;64:6981. Majdani . Digitalni forenzino- psihijatrijski dokumentacijski sustav. U: Goreta M. i sur. Psihijatrijska vjetaenja. Knjiga prva: Kazneno pravo. Zagreb: Naklada Zadro i PB Vrape, 2005; 685-91. Majdani . Medicina, informatika, etika. U: Kern J. Hercigonja-Szekeres M. Medicinska informatika 2007, Zbornik radova. Zagreb: Hrvatsko drutvo za medicinsku informatiku, 2007. Vaszar LT, Cho MK, Raffin TA. Privacy issues in personalized medicine. Pharmacogenomics 2003;4(2):107-12.
Stupar D, Parajci D. Osnovi etike u strunom farmaceutskom radu kroz vekove. Arhiv farmacije. 2002; 3: 419-427.

European Union Directive 95/46/EC. On the Protection of Individuals with Regard to the Processing of Personal Data and on the Free Movement of such Data. OJ L281/31, October 1995. World Medical Association Declaration of Helsinki: Recommendations guiding medical doctors in biomedical research involving human subjects (database on the Internet), Helsinki: WHO, c1989- (updated 2001 Mart 8) Available from: http:// www.fda.gov/oc/health/helsinki89.html.
Anderson JG, Goodman KW. Ethics and Information Technology. New York: Springer, 2002.

Pranji N. Medical error, professional liability for malpractice in Bosnia and Herzegovina. Lijec Vjesn 2009; 131(7-8):229-32. Philip C. Hbert- Alex V. Levin,Robertson G. Bioethics for clinicians: 23. Disclosure of medical error. CMAJ. 2001; 164 (4): 509-513.

Od empirije do savremene medicine

Od kada postoji Medicina?

Ako poemo od definicije da je historija hronika nekog vremena (Ciceron), onda je prihvatljivo stajalite da je bolest nastala pojavom ivota. Medicina se razvijala kao nauka sa zaetkom ljudske svijesti.

Svaki aktivni pokuaj uklanjanja boli predstavlja poetak medicine i/ili farmacije. Nastala je s pojavom ivota, a razvijala se kao nauka sa zaetkom ljudske Svijesti. Poeci medicine kod svih naroda su uglavnom jednaki. Podatke o medicini u prehistoriji ine: upotrebni predmeti, crtei i usmena predanja do pojave pisma.

Zmija kao Simbol medicine Zna se da je praovjek patio od razliitih bolesti, ali postoji pretpostavka da ih je sigurno i lijeio. Na ostacima praovjeka iz Krapine naeni su tragovi reumatizma, dva slomljena zuba, jedna slomljena kljuna kost. Ti su prijelomi pravilno zarasli za njegova ivota, to znai da su dobro lijeeni. Najranija pisana predanja koja doseu u daleku istoriju objanjavaju bolest kao mistian aspekt koji je otkriven u antikoj literaturi stare Grke (Homer, Ilijada ili Odiseja). Primitivni stanovnici Polinezije ispirali su ranu i kamene instrumente s mlijekom tek otvorenog kokosovog oraha. Spaljivanje rane koristilo je za zaustvljanje krvarenja. Patnje bolesnika su ublaavane opojnim drogama. Iliri su poznavali i cijenili razliito ljekovito bilje,

osobito peruniku, a po ilirskom kralju Genciju dobila je ime Gentiana. U nekropolama (tlo bive Jugoslavije) naene su razliite: igle, britve, klijeta, pincete i drugo koje su se koristile u medicini. Praistorijski ljudi su znali vriti neke teke operacije: trepanaciju (buenje lobanje), amputaciju (odsijecanje) udova, kastraciju, kao i inciziju gnojnih apscesa i slino. Empirijska medicina Prva faza istorije medicine je empirija. ovjek ne postavlja nikakva pitanja. Instikt ovjeka kao u ivotinje doveo je do razvoja iskustva. Neki ljudi stiu prva iskustva, skupljaju ih i postaju prvi ljekari, a razumiju se i u zvijezde. Empirijska medicina je bazirana na iskustvu i stara je koliko i ovjek. Sastojala se u lijeenju boli, poznavanju ljekovitih svojstava biljnih droga, sunca, vatre i vode. Glavni nosilac empirijske medicine je ena, majka. Izvori primitivne medicine su: iskustvo i magija. ovjek poinje postavljati pitanja zato i od koga nastaju bolesti pa dolazimo do druge faze magijska ili demonska medicina. Magijska medicina Druga faza istorije medicine je demonska ili magijska. Magijsku medicinu su predstavljali i vrili plemenski vrai ili magi ili svetenici pomou svojih tobonjih moi i znanja. Mislilo se da su uzroci bolesti religiozno-magine prirode: kazne uvrijeenih bogova, hirovi demona, zle posljedice prekraja tabua, neprijateljske vradbine i slino. arobnjaci su posrednici izmeu bolesnika i tajanstvenih sila koje vladaju prirodnim pojavama. Metode lijeenja su bile magine: noenje amuleta, zatitna aranja, rtve bogovima i slino. Za mnoge teke bolesti ljudi su smatrali odgovornim duhove, a njihov vra (arobnjak, mag) je morao saobraati sa duhovima da bi mogao izlijeiti bolesnika. Primitivni narodi su bili ubijeeni da njihov vra komunicira sa duhovima. Istjerivanjem tih duhova bavili su se svetenici, a oni su bili i najbolje upueni u astrologiju. Smatralo se da najtanije podatke o bolestima ljudi otkriva metoda posmatranja zvijezda i jetre rtvenih ivotinja. Proricalo se i na temelju snova. Magijsko religiozna medicina Trea faza u istoriji medicine je magijsko- religiozna faza. Ljekar je svetenik, a bolest se definie kao kazna bogova. U lijeenju se koristi molitva, mistine formule. I dalje se gledaju zvijezde u svrhu primitivne prognostike. Ipak, u ovo vrijeme se razvija promatraju ovjeka i nauna svijest odnosno prvi ljekari.

Humoralna medicina Uoavaju se razni sokovi (krv, u, mokraa, slina, limfa, menstrualna krv) i smatra da je njihov poremeaj uzrok bolesti i tako nastaje IV faza u razvoju medicine. Zdravlje ili ISONOMIA se ogleda u balansu ili ravnotei tekuina. Stoga je menstrualni ciklus determinisan boleu. Meu mnogim kvalitetima pominju se ravnotea toplote i hladnoe, suvoe i znojenja itd. Paleopatoloki nalazi Paleopatologija je posebna grana istorije medicine koja se bavi sistematskim prouavanjem tragova bolesti na ostacima ljudskih i ivotinjskih tijela iz daleke prolosti. Otkriva nam tragove bolest. U Krapini su otkriveni 1899. godine najstariji ostaci neandertalskog ovjeka. Krapinski ovjek, koji je naen u peini kod Krapine, ivio je prije 100 000 godina. Na njegovoj kljunoj kosti otkriven je kalus od zarasle frakture; otkriveni su znaci reumatinog artritisa, hipoplazije prljenova kimene modine, sputeni svod stopala, zubni kamenac i jaka abrazija zubne cakline. Na ljudskim kostima iz neolita nalaze se tragovi periostitisa, nespecifinog osteomijelitisa, spine bifide, kongenitalne luksacije kuka, akromegalije, benignih osteoma, deformirajue artroze i spondiloze i druga. Rahitine promjene su naene na neolitskim kostima iz Sjeverne Evrope. Opisane su tuberkulozne promjene na neolitskim kostima, ali nisu dokazane. Utvreni su znaci malignih ostaosarkoma. Dobro srasle frakture na dugim kostima iz praistorijskog perioda ukazuju na poznavanje metoda lijeenja slomljenih kostiju. Na egipatskim mumijama uoavaju se promjene koje su karakteristine za neolitsko doba: promjene u smislu rahitisa, sifilisa i karcinoma, ateroskleroza, mokrani i uni kamenci, absces bubrega, veziko-vaginalne fistule, pneumonija, pleuralne athezije, hidrocefalus, osteohondrodistrofija i atrofine noge sa njihovim skraenjem, to ukazuje na stanje poslije preboljelog poliomijelitisa i tuberkuloze. U tkivima mumija naene su gram-negativne i gram-pozitivne bakterije. Sigurne sifilitine promjene na kostima naene su u XV vijeku. Paleoodontologija Paleoodontologija je nauka koja se bavi prouavanjem razvojnih i patolokih promjena na zubima, a vana je grana antropologije i paleopatologije. Zubi su najotporniji dio lea.

Arhajske vanevropske medicinske kulture

Mezopotamija, Egipat i Izrael Najstariji medicinski sistemi u vanevropskim podrujima su: Mezopotamija, Egipat i Izrael. Mezopotamija podrazumijeva podruje izmeu Eufrata i Tigrisa gdje su ivjeli Sumerani, Akadeni, Babilonaci i Asirci. Govorimo o robovlasnikom drutvu. Karakteristike medicinskog umijea su zabiljeene na glinenim ploicama. Kod Ninive u Kujundiku iskopano je 20 000 ploica iz biblioteke kralja Asurbanipala. Meu njima je 1 000 ploica imalo iskljuivo medicinski sadraj. Otkrivaju da je lijeenje provodio svetenik- mag. Princip je bio da saslua bolesnika, otkriva grijeh kao uzrok bolesti, te odreuje prinoenje rtve, ali takoer bolesniku daje i odreenu terapiju. Uspjeh ili neuspjeh lijeenja ovisio je o prisustvu demona. Oito je da dijagnostiki metodi nisu postojali, lijeeni su samo simptomi bolesti. O anatomiji se ne zna nita osim da je srce sredite inteligencije, a krv nosilac ivota i svih stanja. Racionalni elementi mezopotamijske medicinske kulture su: tano navoenje simptoma nekih bolesti (bronhitisa, pneumonije i bubrenih kamenaca) to je notirano u ljekarskim prirunicima. Koristile su se razliite ljekovite droge: opijum, hai i kukurijek. Za lijeenje konih i oboljenja oka koristile su se mineralnih tvari kao lijekovi. Religiozni zakoni propisuju higijenske principe: vodi se rauna o higijena i ispravnosti vodovoda i linoj higijeni. Babilonsko- asirska medicina Babilon se nalazio na podruju dananjeg Iraka gdje su ivjeli Sumerani, 5000 godina prije nove ere. To je narod koji je imao svoje pismo, bavili su se astronomijom, arhitekturom i kiparstvom. Vjerovali su u mnotvo demona, a takvo vjerovanje se odraavalo i u medicini. U Babilonu se smatralo da bolesti nastaju djelovanjem demona. Babilonskoasirska medicina je u osnovi magino-religiozna. Vjerovalo se da najtanije podatke o bolestima ljudi daje metod promatranja zvijezda i jetre rtvenih ivotinja. Poznato je da se proricalo i na temelju snova. U Babilonu je uvedena simbolika brojeva, recepti su odreeni maginim brojevima npr. ve pominjanih kritinih dana: 7., 19. ili 21.

Poznat je Humurabijevu zakonik (1728.- 1686. p.n.e. u Lurvu) po kome su bili ureeni odnosi hirurga i pacijenta, propisane ekonomske cijene hirurkog zahvata, ali i kaznene odredbe za lijenika u sluaju neuspjeha ili medicinske greke: Tko ozlijedi nekog u tunjavi mora platiti lijenika.Ljekar koji izlijei prelomljeni ud treba dobiti pet srebrnjaka.Ako ljekar nekog operira noem neka dobije deset srebrnjaka, a ako je pacijent rob neka njegov gospodar plati ljekaru pet srebrnjaka. Ako pacijent umre krivnjom ljekara ili izgubi oko treba ljekaru odrezati obje ruke. Ako je bolesnik bio rob lijenik ga mora nadoknaditi drugim robom.Strah od kazne potie razvoj kirurgije. Hamurabijev zakon je istovremeno poticao razvoj medicine. Uvidjeli su korisnost u izolaciji gubavaca. Babilon dolazi pod vlast Asiraca u 12. vijeku prije nove ere i time prestaje razvoj medicine. Savjete bolesnima na trgovima nude prolaznici. Staroidovska medicina Staroidovska medicina je u osnovi preventivna i ne nalazimo elemente kurativnog djelovanja. Primjer zato je zabrana jedenja svinjskog mesa zbog prevencija trihineloze i/ili in obrezivanja u cilju prevencija spolnih bolesti (Biblijski izvori). U svetim knjigama starih idova (Biblija) nalaze se brojni higijenski propisi: pranje ruku, higijena hranjivih namirnica, slavljenje dana odmora, upute za prepoznavanje lepre, izolacija lepraznih bolesnika i propisi o klanju ivotinja. Motivacija ovih propisa je prvenstveno religiozna, ali oni imaju i medicinsko javnozdravstveno znaenje. Staroegipatska medicinska kultura U Starom Egiptu se razvio kult potovanja mrtvih i postupci balzamovanja mrtvaca koji su ostali ouvani do dananjih dana. Champollion je 1822. godine prije nove ere otkrio hijeroglife. Tot je bog svega znanja i medicine (Hermes u grkoj Mitologiji). Imhotep (oko 2900. godine p.n.e.) je bio svetenik, ljekar, savjetnik faraona Zosera, graditelj piramide u Sakari, polubog i zatitnik medicine (slinost s Askelpijemili Eskulapom u grkoj medicini). Staroegipatska medicina se prouavala u hramovima, a obueni doktori su bili dobro organizirani. Pisani medicinski dokumenti iz staroegipatske medicine su papirusi. Oni nose imena pronalazaa, vlasnika ili mjesta gdje se nalaze. Papirus iz Kahuna (oko 1850. godine pr.n.e.) je u potpunosti posveen enskim bolestima. On sadri: upute za dijagnostiku enskih oboljenja, upute za prognozu trudnoe, recepte za olakanje zaea i lijeenje steriliteta. Edwin Smith papirus (oko 1550 p. n .e.) je prijepis djela iz 3000. godine p.n.e. i zapravo najstariji hirurki nauni tekst i najstariji izvor neurolokih

fenomena. U njemu se nalaze upute za dijagnozu i terapiju povreda glave, vrata i stomaka. Papirus Ebers (Georg Ebers) je neka vrsta enciklopedije medicinskog znanja. Smatra se da je on internistiki zbirni spis. Sadri anatomsko- fizioloke rasprave o srcu i krvnim sudovima, recepte za lijeenje svih organa i podatke o zloudnim tumorima i njihovom lijeenju. Najvei je medicinski papirus, obostrano je pisan i uva se u Leiptzig-u. Po shvatanju egipatskih ljekara bolest je boanska kazna i/ili posljedica prirodnih faktora. tetna tvar nastaje truljenjem i ulazi u krvne ile, a uzrok bolesti mogu biti crvi i insekti. Anatomsko je znanje veoma slabo mada prave mumije. Misle da je srce centar cirkulacije krvi, a krvne ile imaju sistem cijevi i moe se pipati puls. Gibanje krvi povezano je s porastom i opadanjem bila, a disanje je najvanije. Staro-egipatski ljekari sluili su se i magijom u lijeenju bolesti, koristili su i biljne droge u lijeenju bolesti, a na rane su stavljali svjee ivotinjsko meso. Krvarenje su zaustavljali kauterizacijom. Poznati staroegipatski ljekar bio je Imhotep, koji je bio svetenik i dvorski savjetnik faraona Zosera (oko 2900. godine p.n.e.). Poznati je graditelj stepeniaste piramide i istaknuti majstor ljekarskog umijea. U starom Egiptu bila je propisana: umjerenost u jelu i piu, higijena stanovanja, seksualna higijena, odstranjivanje izmeta, pokopavanje mrtvaca, kontrola vode za pie, kontrola hranjivih namirnica, njega tijela i nain oblaenja.

Starokineska medicina
Osniva starokineske medicine bio je legendarni car Huang-Ti (oko 2500. godina p. n. e.). Vjeruje se da je napisao knjigu Nei-king (Zbornik medicine). U Nei-king-u su sabrana sva znanja i iskustva predhodnih vijekova ili milenijuma, a moe se podijeliti u dva dijela: Huang ti so ven, gdje se jednostavnim pitanjima i odgovorima nastoji doi do ivotnih istina i Ling u, koji se odnosi na akupunkturu. Prva knjiga Pent Sao opisuje ljekovito bilje i lijekove (3 000 godine p. n.e.) a praktino je prva poznata farmakopeja u civilizaciji ovjeanstva. U toj prvoj farmakopeji izvrena je sistematizacija ljekovitih biljaka i drugih ljekovitih supstanci.

Znameniti kineski ljekari su bili: Pien-Tsio Nan-king (III stoljee p.n.e.) i Chang Chung-King (II stoljee p.n.e.) koji je bio izvrstan kliniar i autor knjige o febrilnim stanjima i/ili groznicama. Njega nazivaju kineskim Hipokratom. Temeljne ideje kineske medicine su jedinstvo mikrokosmosa i makrokosmosa, odravanje ivota i zdravlja vladavinom dva polna principa koji proimaju ljudski organizam i svu prirodu. Yang je muki, topli, aktivni, a Yin je enski, hladni, pasivni princip. U posebnom sistemu provodnih kanala krue dva spolarna principa- energija chi. Ako prevladava jang to je zdravlje, a jin je bolest. Veliku vanost pridaju pneumi pa se razvija akupunktura kao nain da se stvaranjem sitnih rupica u tijelu isputa nezdrav zrak. Uveli su i vanost pulsa za dijagnostiku, mjerili su puls na 11 razliitih mjesta i poznavali oko 200 razliitih pulseva. Ljekar mora da uspostavi poremeenu ravnoteu izmeu yanga i yina. Kinezi su prvi uveli variolizaciju (vakcinaciju) tako to su gnoj iz gnojne bubuljice bolesnika stavili u vatu pa u nos zdravom ovjeku ili bi sasueni gnoj upuhivali trakom u nos. Tako bi ovjek prebolio blai oblik bolesti i stekao imunitet. Mnogi anatomski opisi su potpuno nerazumljivi. Za lijeenje sifilisa koristila se iva, ali bezopasno dozirana i to tako da bi se spaljivala rumenica, ivina ruda te se udisale tako nastale pare. Kod prijeloma primjenjivali su ekstenziju (rastezanje) radi boljeg sraivanja ulomaka. Starokineska medicina je bila na veoma visokom stupnju razvitka. Uveli su upotrebu aja.

Staroindijska medicina
Najstarije razdoblje indijske medicine (otprilike 1500 do 500 p.n.e.) vedsko razdoblje, jer je cijelo znanje bilo sadrno u svetim pjesmama Vedama. U najstarijoj ring-Vedi i neto mlaoj Atharva-Vedi odrava se religiozno-magina medicina: bolesti su demoni, treba ih istjerati maginim ritualom. U Vedama se nalaze i vrlo razumni propisi. Arheoloke iskopine ukazuju da je kod ovih naroda postojala gradska civilizacija s razvijenim tehnikim higijenskim ureajima. Klasina indijska medicina biljai auku o drugom ivotu. Bramansko

razdoblje indijske medicine (V stoljeu pr.n.e.) Bramani su razvili principe eugenike prema kojima je: raanje djece velika srea i ast, neplodnost je nesrea, vjetaki abortus grijeh, a kod enidbe se mora paziti uglavnom na nasljedne faktore. Staroindijska filozofija i patologija bile su osnov medicinske teorije. Nju ini dinaminost ivotnih procesa: organi nisu nego nastaju, karakteristini dio udova nisu kosti, nego dinamini zglobovi, uloga vjetra i vatre je stvaralaka, organizam je sastavljen od pet elemenata (voda, vatra, zrak, zemlja i eter), a oni prelaze u 7 temeljnih tvari (tjelesni sok, krv, meso, mast, kost, modina i sjeme). Misli se da

postoje tri energetska principa (vjetar, u, i sluz) koji uslovljavaju zdravlje i bolest. Dijetetika je u praktinoj medicini na visokom nivou. Indijci su dobro poznavali djelovanje brojnih ljekovitih biljaka. Od lijekova su najee koritena sredstva za povraanje, kihanje i ienje crijeva. Literatura Driesch A. Geschichte der Tiermedizin: 5000 Jahre Tierkeilkunde, Verlag Callwey, Mnchen, 1989. Eichbaum F. Grundriss der Geschichte der Tierheilkunde. Berlin. Verlag von Paul Parey, 1885. Montogomery ER. Prie o velikim medicinskim otkriima, Medicinska knjiga, BeogradZagreb 1953. Glesinger L. William Harvey i otkrie krvnog optoka. Medicinska knjiga, Beograd-Zagreb, 1949. Meyer-Steineg TK. Geschichte der Medizin im berblick mit Abbildungen Jena, Verlag von Gustav Fischer. Sudhoff ,1928. Thaller L. Od vraa i arobnjaka do modernog lijenika. Minerva Zagreb,1938.

Uvod u racionalnu medicinu

Eskulap (Aeskulap), bog medicine U staroj Grkoj postojali su bogovi lijeenja, kao: Apolon, Artemida, Heraklo, Kastor i Poluks, a prije svih njih isticao se Asklepije - Aeskulap. Eskulap (Asklepije), glavni bog medicine, sin Apolona i uenik mudrog kentaura Hirona koji ga je i uputio u tajne medicine. Izgleda da je doista ivio u 12. stoljeu p. n. e. i da je bio toliko vjet da je nakon smrti proglaen za boga medicine. Uvijek se prikazuje sa tapom oko kojeg je obavijena zmijasveta kreatura. Bili su mu posveeni mnogi hramovi: u Knidu, Knosu, Epidauru i Pergamu. U te hramove bi dolazili bolesnici, a on im se javljao u snu ili preko sveenika, te im davao upute. Jo uvijek su u takvim hramovima sauvane pismene zahvale za izljeenje. Objanjenje lei u tome da su svetenici osim ritualne primjenjivali i racionalnu terapiju, a da to bolesnici nisu ni primjeivali. Eskulapov kult predstavljao je simultani religiozni sistem lijeenja .

Statua Eskulapa, boga lijeenja i njegove kerke Higije, boginja krepkosti i zdravlja.

U 6. stoljeu prije nove ere javljaju se prvi filozofi, pa medicina prelazi u ruke ljudi nevezanih za religiju i postaje nauna. Iako ljude esto lijee bogovi, to rade isto racionalnim metodama. Misliko se da se u medicinipostie vie argumentom nego empirijom ili praksom. Medicina je orijentisana ovjeku (u centru), a ne bolesti. Nije bilo razlika izmeu filozofije i nauke, niti je bilo razlika izmeu filozofije i medicine. Mislilo se kako su zemlja, vatra ili voda primarni elementi, pa su tako srce, jetra i dijafragma prokretivni procesi tijela, a muka sperma ekskluzivni odgovor za oplodnju.

Zdravstveno utoite ili SANCTUARIJ (6 stoljee p.n.e.) Sancturiji su se irili Mediteranskim podrujem, a u njima su se provodili medicinski tretmani koji su imali za cilj oslobaanje Eskulapa. Eskulapov kult: vidi se pacijent koji spava na leaju- inkubacija. Na lijevoj strani slike vidi se ljekar koji tretira desni rameni zglob djevojice svetom zmijom da bi je uveo u san . Esculapov ritual: Poslije ienja kupatila i rituala prosveivanja pacijent je provodio no u Eskulapovom hramu a proces je nazvan enkoimesis, incubatio (u spavanju): Eskulap bi se pojavio pacijentu u snu i dao mu savjet. Apolon, bog mieva U Ilijadi je Apolon, Eskulapov otac, nazvan bog mieva jer se vjerovalo da su mievi prenosnici bolesti. Naime, Apolon nije poznavao to su mikroorganizmi ili paraziti, ali je utvrdio odnos izmeu djelovanja prenosnika i kuge. Brzo irenje infekcije kuge mislilo se da nastaje duplikacijom glave zmija. Prva palijativna terapija U Trojanskom ratu heroj Philoctetes je bio ranjen i lijeen od strane vojnog trojanskog lijenika otrovom zmije i nespecifinom biljkom sa Lemnosa (palijativna terapija) (490. godine p.n.e.).

Prva definicija infektivne bolesti

Kada je Agamemnon htio da oslobodi zarobljenu kerku on je otrovao pse, mule i Grku armiju tako to je zagadio vodu kupusnim tvorom i razvila se epidemija kuge (bioloka bojna strategija). Homer opisuje infektivne bolesti kao bolesti sa akutnom groznicom i znojenjem koje iznenada zavravaju fatalno.

Pythagora Veliki matematiar Pythagora djelovao je na otoku Samosu, a kasnije je otiao u Crotone gdje je vladao Policrates. Po njegovom uenju brojevi u prirodnim naukama ne mogu biti definisani u medicini. Samo neki brojevi imaju znaaj u medicini, a najvaniji je broj 4 i 7 (7 pomnoen sa 4 daje broj 28 i predstavlja trajanje lunarnog mjeseca i menstrualni period; 7 pomnoeno sa 40 daje broj 280 koji predstavlja period trajanja trudnoe, 10 lunarnih mjeseci; magian broj 7 se koristio kao znak da e beba roena nakon 7 mjeseci preivjeti, a nakon 8 ne; period karantina za infektivne bolesti bio je 40 dana kao i period mirovanja u puerperijumu, a broj 40 zadrao je i religiozna obiljeja kao sveti dani posle smrti. Alcmeon od Crotona U 7.-6. stoljea p.n.e. Alcmeon od Crotona, Pytagorin student je bio prvi koji je ukazao da je mozak najvaniji organ u tijelu i da mozak kontrolie cijeli organizam. On je po njemu pretstavljao centar miljenja i osjeaja. Ova hipoteza je bila prihvaena od Platona, ali ne i od Aristotela. Alcmeon je takoe pretpostavio da iz mozga izlaze nervi koji provode nervne impulse ali njegova hipoteza nije prohvaena u to doba. On je otkrio prilikom operacije oka kanale koji su povezani sa senzornim organom u mozgu. U Grko vrijeme tijelo je bilo svetinja i disekcija se nije prakticirala i o mozgu se na osnovu posmatranja rtvovanja ivotinja mislilo kao o hladnoj, elatinoznoj masi koja je bila veoma malo interesantna. Bio prvi ljekar koji je formulisao doktrinu zdravlja kao ravnoteu snage tijela i sadraja tenosti i to je nazvao kao kvalitet i uzrone mogunosti.

Kult mukaraca Kao jedan od mnogih primjera muke dominacije u Staroj Grkoj, jeste shvatanje da mukarci donose istou i zdravlje bioloki defektnim i potinjenim enama prilikom spolnog odnosa, i smatralo se da to dovodi do oslobaanja menstrualne krvi koja se enama nakuplja oko srca. Takoe su preuzimali sve zasluge za zaee, smatrajui da enska maternica samo slui za prihvatanje sperme, a da su oni zasluni za zaetak ploda. Abortus je bez obzira na Hipokratovu zakletvu, bio dozvoljen grkim zakonima, posebno ubistvo tek roene enske djece.

Literatura:

Thaller L. Od arobnjaka do lijenika. Zagreb, 1932. ivojinovi S. Bolesti drevnih ljudi. Beograd, 2000. Minarik F. Od staroslovenskega vratva do savremenog lijeka. Ljubljana, 1971. Anonymous. Companion Encydlopedia of the History of Medicine. London-New York, 1999. Gastiglioni A. Storia della Medicina. Milano, 1936. Lanjrence I at al. The Western Medical tradition. Cambridge, 1995. Maksimovi J. Uvod u medicinu sa teorijom medicine. Novi Sad, 2001. Grmek MD, Budak A. Uvod u Medicinu. IX preureeno i dopunjeno izdanje. Nakladni Zavod Globus Zagreb, 1996. Homer. Iliad, Book VIII, lines 24553, Greek manuscript, late 5th, early 6th centuries AD.

Uloga farmacije u drutvu

Farmacija je djelatnost bazirana na praktinoj primjeni medicinske i hemijske naune spoznaje. Primarna svrha ili zadaa farmacije je unapreenje zdravlja, a tradicionalni zadatak farmacije je lijeenje. U stvarnosti savremena farmacija, nita ili gotovo nita ne govori o zdravlju. Predmet svog istraivanja usmjerila je na bolest. Definicija farmacije Farmacija (gr. = lijek) je nauna djelatnost biomedicine i zdravstva, grana

ljudske djelatnosti kojoj je cilj lijeenje, uvanje i unaprijeenje zdravlja ljudi. Farmacija se bavi sigurnom, efikasnom i racionalnom upotrebom lijekova. Tradicionalna uloga farmacije je priprema i izdavanje lijekova. Farmaceut je ekspert za lijekove. Savremena farmacija ukljuuje klinika ispitivanja, istraivanja sigurnosti i efikasnosti lijekova. Farmacija ukljuuje sljedee naune discipline (podruja): farmaceutska hemija, farmaceutska tehnologija, farmakologija, toksikologija i klinika farmacija. Rije lijek na latinskom jeziku znai medicina, a ars medicina= umjetnost lijeenja. Otuda neraskidiva spona od poetka ljudske svijesti izmeu medicine i farmacije. U modernoj farmaciji kao i medicini, sve je vanije pitanje prevencije odreenih bolesti. Farmaceuti su specijalisti za terapiju lijekovima se bave optimizacijom lijekova za pozitivan ishod lijeenja. Titule i struna i nauna zvanja u ovoj djelatnosti su: farmaceutski tehniar, magistar farmacije, specijalista magistar farmacije, magistar farmaceutskih nauka i doktor farmaceutskih nauka. Zvanje magistar farmacije stie se na Farmaceutskom fakultetu u okviru integriranog preddiplomskog i diplomskog studija koji traje 5 godina (prema principima Bolonjske deklaracije). Magistar farmacije stie licencija za samostalan rad nakon jednogodinjeg staa i poloenog strunog ispita u trajanju od 5 godina. Licenciju za rad farmaceutima izdaje Farmaceutska komora. Za produenje licence za rad magistar farmacije treba ispuniti kriterije koje je propisala Farmaceutska komora u smislu kontinuirane zaivotne edukacije.

Uloga farmaceuta prema rezoluciji Svjetske zdravstvene organizacije Svjesni smo globalnih promjena u zdravstvu koje indirektno mijenjaju i farmaciju. Rezolucija Svjetske zdravstvene organizacije1 (engl. World Health Organisation- WHO) Uloga farmaceuta u promijenjenoj strategiji o lijekovima obvezuje apotekara da: 1. utemeljeno i objektivno savjetuje pacijente o lijekovima i njihovoj upotrebi,

2. unapreuje koncepciju farmaceutske zatite u cilju racionalnije upotrebe lijekova, 3. aktivno sudjeluje u prevenciji bolesti i ouvanju zdravlja (Promocija).

Apotekarska djelatnost Apotekarska djelatnost je specifina djelatnost koja se bavi izradom i nabavkom i snabdijevanjem stanovnitva i zdravstvenih ustanova lijekovima i medicinskim/

farmaceutskim proizvodima, lijeenjem, prevencijom bolesti i unapreenjem zdravlja. Pod snabdjevanjem lijekovima se podrazumjeva promet lijekovima na malo, a takav promet se obavlja u apotekama i apotekarskim depoima. Obuhvata naruivanje, uvanje i izdavanje lijekova na recept i bez recepta, te izradu i izdavanje magistralnih i galenskih pripravaka provjerenog sastava. Osim lijekovima i medicinskim proizvodima apoteke snabdjevaju i homeopatskim proizvodima, djejom hranom, dijetetskim proizvodima, kozmetikim sredstvima i drugim sredstvima koja se koriste u zatiti zdravlja. Uloge farmaceuta u drutvu Kroz dugo razdoblje temeljna zadaa ljekarnika bila je razvoj, izrada, kontrola i izdavanje lijeka. Veliki je dio posla preuzela farmaceutska industrija, a farmaceut se sve vie usmjerava na izdavanje lijekova te opskrbu lijekovima i medicinskim proizvodima. Farmaceutska (zdravstvena) zatita podrazumijeva: 1. Usmjerenost na lijek i izdavanje lijeka; 2. Usmjerenost na pacijenta i ishod lijeenja (pacijent u sredizu panje). Osnovne uloge farmaceuta u drutvu su:

Resolution WHA47.12. Role of the Pharmacist in Suport of the WHO Revised Drug Strategy, 47th World Health Assembly, Geneve, May 1994. Svjetska zdravstvena organizacija (engl. World Health Organisation) je osnovana 7. aprila 1948. godine.

1. promociji zdravlja, 2. prevenciji bolesti, 3. sigurna i efikasna upotreba lijekova, 4. savjetodavna uloga: informisanje i edukacija pacijenata. Zdravstveno ponaanje farmaceuta predstavljaju aktivnosti koje preduzimamo radi zdravlja, odnosno kombinaciju znanja, postupaka i ponaanja koji zajedno doprinose zdravlju. Postoje etiri vrste zdravstvenog ponaanja: pozitivno ponaanje koje rezultira unapreenjem zdravlja, preventivno ponaanje radi spreavanja pojave bolesti, bolesniko ponaanje u fazi otkrivanja i lijeenja bolesti i ponaanje u ulozi bolesnika tokom aktivnosti od lijeenja do rehabilitacije. Zdravstveno ponaanje se odnosi na ponaanje radi spreavanja bolesti i na ponovno sticanje zdravlja.

Apoteka u Italiji, 1905. godine

Globalne promjene u zdravstvu i novi zadaci farmaceuta u sistemu zdravstva zahtijevali su promjene nastavnih programa na fakultetima (kurikuluma). Studijski program povean je sa 9 na 10 semestara. Smanjen je udio temeljnih, bazinih sadraja, a poveani su struni (za 10 %), biomedicinski (15 %) i drutveni (5 %) sadraji. Uvode se novi struni nastavni predmeti (kolegiji) prema Bolonjskoj deklaraciji i evropskim uzorima. Znaajno je poveati broj izbornih kolegija i uvesti vie strune prakse (npr. 4 x 15 sati (1.- 4. god.) + 150 sati (5. godina). Diplomski rad zahtijeva dodatnih 150 sati. Bilo bi dobro uspostaviti nove module: apotekarstvo, istraivanje i razvoj lijekova, bioetinost u klinikim istraivanjima).

Zdravlje Zdravlje nije ni funkcija ni struktura tijela kao ni empirijska injenica, objektivni fenomen ili dio ovjeka. Za razliku od bolesti, zdravlje je subjektivan osjeaj/ doivljaj, percepcija koja se moe intuitivno odrediti, ali se ne moe precizno opisati ili kvantitativno odrediti. Sreu koju donosi zdravlje osjea samo ovjek koji je bio bolestan, tek tada se primjeuje razlika u odnosu na zdravlje. Kad ovjek puca od zdravlja, on zdravlje i ne primjeuje. Bitna razlika izmeu zdravlja i bolesti je to bolest predstavlja neto bolno i neeljeno, neto to se moe i mora odstraniti. U ljekarskom nalazu se obino pie dijagnoza sine morbo ili odsustvo bolesti, a sada se postavlja pitanje koliko ona ima smisla u kontekstu zdravlja? Zdravlje je prema Ustavu Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) definisano 1948. godine kao stanje potpunog tjelesnog, duevnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.2 Vlade su odgovorne za zdravlje svog naroda, to se moe zadovoljiti tek preduzimanjem odgovarajuih zdravstvenih i drutvenih mjera. Zdravlje je jedno od osnovnih prava svakog ovjeka. Preduslov je blagostanja i kvalitete ivota. Zdravlje je takoer indikator napretka i osnova stalnog ekonomskog rasta. Preduslovi za zdravlje(determinante zdravlja) iz povelje o unapreenju zdravlja koja je doneena u Ottawi, 1986. godine su: mir, dom, obrazovanje, hrana, prihodi, siguran okoli, socijalna pravda i jednakost u pruanju zravstvene zatite. Bolest (morbus) Procesi u organizmu koji nastaju kad se narui ravnotea u meudjelovanju organizma i okolia ine bolest. Bolest se definie kao poremeaj zdravlja i uslovljen je biolokim, i socijalnim faktorima. Ako se zdravlje definie kao dobar osjeaj, tjelesni integritet i

sposobnost prilagoavanja okolini, onda bolest predstavlja izostanak jednog ili vie ovih uslova. Otre granice izmeu zdravlja i bolesti nema. Svako kvantitativno odstupanje od prosjeka nije bolest (npr. poveanje miine mase u treningu, poveano sportsko srce) ve bolest nastaje kao kvalitativan poremeaj koji bitno remeti funkciju organizma. Bolesti se razlikuju po klinikim manifestacijama, simptomima i znacima. Razlikujemo ih prema

Svjetska zdravstvena organizacija je meunarodna organizacija koja djeluje u sastavu Ujedinjenih naroda.ne saradnje meu dravama u svijetu. Cilj djelovanja Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) je dostignue najvieg stepena zdravlja svih naroda.

supstratu: anatomske, strukturalne bolesti koje dovode do poremeene funkcije i/ili funkcionalne, bez poremeaja anatomije. Uzroci bolesti, causa morbi su svi uticaji koji su povezani s nastankom bolesti. Etiologija je nauka o uzrocima neke pojave. Etioloki faktori bolesti mogu biti: vanjski (egzogeni) faktori: fiziki, hemijski i bioloki; te unutranji (endogeni) faktori koje ine: nasljedni poremeaji, genetska oteenja ili intrauterina oteenja (ne moraju biti nasljedna). Bolesnik Bolesnik je osoba koja ima tjelesni ili psihiki poremeaj, bez obzira da li je toga svesna i da li se obratila medicinskom stunjaku za to. Bolesnik se svjesno ili nesvjesno ponaa specifino prema sebi i prema ljudima koji ga okruiju. Uloga bolesnika se ui iz interakcije sa drugim ljudima koji su bolesni. Uloga ima nekoliko obelaja: bolesnik nije odgovoran za svoje stanje; bolesnik polae pravo na izvesne privilegije (neobavljanje uobiajenih dunosti); od njega se jedino oekuje da uloi napor da povrati zdravlje, tj.da prihvati ulogu pacijenta; bolesnici su esto igosani tj. stigmatizovani u drutvu. Vrlo je bitno napraviti razliku izmeu bolesnika i pacijenta. Pacijent Pacijent je svaka osoba koja se obratila ljekaru za pomo, nezavisno od toga da li je bolesna ili ne. I zdrav ovek je pacijent, ako stupi u medicinsku komunikaciju za pomo. Poenta je da svaki bolesnik ne mora biti i esto nije pacijent. Socijalne determinante zdravlja Socijalne determinante zdravlja su sinonim nejednakosti u stanju zdravlja pojedinaca i populacija, a one su neizbjene. Nastaju kao posljedica genskih razlika, razliitih socijalnih i ekonomskih uslova ili su rezultat linog izbora naina ivota. Ali, nejednakosti u zdravlju nastaju i kao posljedica razlika u mogunostima (nejednakost u pristupanosti zdravstvenoj zatiti, razlike u stanovanju, pristupanosti zdravoj prehrani, siromatvu i drugi. Postavljeno je est osnovnih naela u zdravlju: smanjenje nejednakosti u zdravlju: spreavanje bolesti i unapreenje zdravlja, meusektorska saradnja za zdravlje, uee lokalne zajednice (zdravi gradovi), primarna zdravstvena zatita i meunarodna suradnja (partnerstvo i umreavanja). Pozitivna socijalna determinanta zdravlja je usvajanje zdravog ivotnog stila. A ivotni stil je

lini izbor svakodnevnog ivota, nain ivota, obrazovanje, izbori koji utiu na nae zdravlje (puiti ili ne puiti, piti alkohol ili ne piti alkohol, pravilna prehrana, vjebati ili ne vjebati i druga. Dakle postoji pet naina ponaanja kojima znaajno utiemo na zdravlje (ponaanja kao determinante zdravlja): puenje, ponaanja koja uzrokuju povrede i nasilje, alkohol i druge psihoaktivne supstance, rizina ponaanja, dijeta i higijenske navike i fizika aktivnost (sjedilaki nain ivota). Promocija zdravlja Promocija zdravlja je proces osposobljavanja stanovnitva i zajednice da unaprijede svoje zdravlje i ujedno poveaju kontrolu nad njim. To je proces koji podrava okolnosti i stanja putem kojih se ljudi osposobljavaju da naprave zdrav izbor. To je pokret koji angauje drutvene , okoline, zdravstvene i druge odrednice u cilju prevencije zdravstvenog rizika. Promocija zdravlja podrava lini i socijalni razvoj putem obezbjeenja informacija, edukacije za zdravlje i razvoja vjetina neophodnih za uspostavljanje kontrole nad svojim zdravljem i svojom okolinom. Proces promocije treba zapoeti od djetinjstva, a nastaviti kroz sistem kolovanja, mjesta rada i ivljenja. Aktivnosti na promociji zdravlja doprinose: smanjenju nejednakosti u zdravlju, unapreenju ljudskih prava, produenju oekivanog trajanja ivota i smanjenju razlika meu bogatim i siromanim. Principi promocije zdravlja odnose se na stanovnitvo u cjelini, a ne na osobe sa visokim rizikom za spreavanje bolesti. Promocija zdravlja trai efikasno uee cijele zajednice. Zdravstveni sektor ima veliki znaaj u promociji zdravlja i to posebno primarna zdravstvena zatita. Promocija zdravlja znai zalaganje za zdrave ivotne navike i ponaanja izbjegavanje loeg i po zdravlje rizinog ponaanja. Promocija zdravlja je najvei domet zdravstvenog djelovanja. Akcija je usmjerena odrednicama zdravlja, a ne uzrocima bolesti. Mogunosti zapoljavanja strunjaka u podruju farmacije Farmaceuti se mogu zaposliti: 1. u javnim apotekama; 2. bolnikim apotekama; 3. veledrogerijama i farmaceutskim predstavnitvima; 4. u farmaceutskoj industriji na poslove: istraivanja, razvoja i proizvodnje; 5. kozmetikoj industriji;

6. u dravnim institucijama (npr. Agencija za lijekove i medicinske proizvode); 7. u laboratorijama (analitiki, galenski); 8. u naunim i obrazovnim institucijama. Literatura Ballint M (1964) The Doctor, His Patient and the Illness, Pitman Medical. Blaevi D, Cvidini-Strani E, Beck-Dvorak M (1989) Medicinska psihologija, 3. izd. Jumena Zagreb. Blaevi D (1975) Kontratransfer, Dinamska psihologija i psihoterapija, Medicinski fakultet, Zagreb. Bulik CM, Carpenter LL, Kupfewr Dj, Frank E (1990) Features assocciated with suicide attempts in reccurent major depression. Journal Of Affective Disorders; 18: 29-37. Burten R. Anatomy of Melancholy, 1621. citat prema aj M. i Sartorius N. Depressive Disorders, Vol 1, WPA, Wiley, 1999. Claerhout B, De Moor GJ (2005) Privacy Protection for HealthGrid Applications. Methods Inf Med. 44: 140-143. Folnegovi V (2009) Klinika slika depresije danas. Autorski pregled; Medix 2009;82: 183186. Guze SB, Robins E (1970) Suicide and primary affective disorders. British Journal Of Psychiatry; 117: 437-438. Harris EC, Barraclough B (1997) Suicide as an outcome for mental disorders. A metaanalysis. British Journal Of Psychiatry 1997; 170: 205-228. Honeyman A, Cox B, Fisher B (2005) Potential Impacts of Patient Access to Their Electronic Care Records, Inform Prim Care. 13: 55-60. Hopes LM, Williams A (1997) Depression, self-defeating and self-destructive behaviours as predictors of suicide ideation in males and families. Psychol Med; 27: 1165-1171 Hotujac Lj (1998) Poremeaj raspoloenja. Medicus; 59-69 Hotujac Lj (2003) Depresija prepoznavanje i lijeenje u ambulanti lijenika primarne zdravstvene zatite U: concensus grupa za depresiju i anksiozne poremeaje. Prepoznavanje i lijeenje depresije i anksioznih poremeaja uloga lijenika primarne zdravstvene zatite. Zagreb, 8. Bennett NL, Casebeer LL, Kristofco R, Collins BC. Family Physicians' Information Seeking Behaviors: a Survey Comparison with Other Specialties. BMC Med Inform Decis Mak. 5: 9. Ustun TB, Sartorius N (1995) Mental Illness in General Health CARE: An International Study, Chichester, England; John Wiley&Sons. Western MC, Dwan KM., Western JS., Makkai T, Del Mar C (2003) Computerisation in Australian General Practice. Aust Fam Physician. 32: 180-5. Wright AF (1990) A study of the presentation of somatic symptoms in general practice by patients with psychiatric disturbance. J R Coll Gen Pract; 40: 459-463 Anonymous (1997) Alternative projections of mortality and disability by cause 1990-2020: Global Burden of Disease Study. Lancet 1997; 349: 1498-1504. Anonymous (2001) Burden of Mental and Behaviour Disorders. U: The World Health Report 2001. Mental Health: New understanding, New Hope, Geneva: WHO. Anonymous (2005)

Etika, etiko ponaanje, profesionalni odnos farmaceuta- ljekara

Etiki kodeks Pod pojmom kodeks etike, ili etiki kodeks, podrazumijeva se pisani dokument kojim se jasno preciziraju etika naela i obaveze zdravstvenih radnika. Etiki kodeks kao normativ u zdravstvenoj struci javlja se relativno kasno, odnosno mnogo poslije pojave etikih zakletvi i naela, kako za ljekare tako i za farmaceute. Analiza sadraja svih sada vaeih etikih kodeksa nije mogua u enevskoj reviziji Hipokratove zakletve (1948,1968,1983,1994) nije eksplicitno naglaen odnos ljekar- farmaceut, ali se ljekari obavezuju da svim silama odravaju ast i plemenite tradicije ljekarskog poziva, te da kolege tretiraju kao brau i sestre. Slino stoji i u Meunarodnom kodeksu medicinske etike (1949, 1968, 1983, 1994)- Ljekar e se ponaati prema svojim kolegama onako kako on eli da se oni ponaaju prema njemu. Ni mnogi farmaceutski kodeksi nisu nita detaljniji u ovom pogledu. Meunarodni etiki kodeks za farmaceute (1960, 1997) koji je doneen od strane Meunarodne Farmaceutske Asocijacije (FIP), sadri ak cijelo poglavlje naslovljeno: Odnos farmaceuta prema pripadnicima zdravstvene profesije. Meutim, i ovde su openito naglaeni etiki aspekti profesionalne saradnje kroz meusobno potovanje i povjerenje. Etiki aspekti u zdravstvu 19. stoljea Zbog velikog doprinosa razvoju hemijske nauke i botanike poetkom 18. stoljea, apotekari stiu potovanje, a ljekari im sve vie preputaju spravljanje i izdavanje lijekova. Ovo je dobrim dijelom posljedica naglog razvoja i sve zahtjevnijeg obrazovanja u obje profesije. Ljekar koji je drao do svog profesionalnog ugleda, sve vie je postajao voljan da se oslanja na svog kolegu iz apoteke. Potovanje koje su farmaceuti stekli, bilo je vrijedno panje, a krajem 19. stoljea oni postaju znaajni nositelji aktivnosti u pripremi farmakopeja. Dok su prve zvanine farmakopeje i apotekarske prirunike sastavljali uglavnom ljekari, situacija se mijenja kod izrade mnogih poznatih evropskih farmakopeja, kao to su panska farmakopeja iz 1794. godine (Pharmacopoeia Hispana); Pruska farmakopeja iz 1799. godine (Pharmacopoeia Borussica); farmakopeja Sjedinjenih amerikih drava iz 1877. godine (United States Pharmacopeia).

Etiki kodeks amerikog farmaceutskog drutva Prema Etikom kodeksu amerikog farmaceutskog drutva iz 1852. godine, koji je obavezivao apotekare i drogiste u Americi skoro pola vijeka (lan 4.) kae se da je bavljenje farmacijom potpuno drugaije od bavljenja medicinom, te se osuuje voenje poslova obje profesija od strane jedne osobe, zato to bi to moglo dovesti do materijalnih iskuenja, koja vrlo esto nisu u skladu sa moralnim i savjesnim profesionalnim obavljanjem posla. Kroz uspostavljanje harmonije stie se svijest o etiki ispravnom profesionalnom odnosu, to se uoava ve u prvim farmaceutskim kodeksima, u kojima je centralna tema odnos ljekarfarmaceut. Kodeks etike Amerikog Farmaceutskog drutva iz 1852. godine je skoro u cjelosti posveen meusobnom odnosu farmaceuta (apotekara i drogista) i ljekara, pri emu se pravi razlika izmeu onoga to bismo danas nazvali farmaceutom u apoteci i farmacuetom u veledrogeriji. Kodeks, koji je bio na snazi skoro pola vijeka, na vrlo specifian nain je objasnio etinost odnosa izmeu ove dvije profesije kroz njihov zajedniki odnos. Preciznije, u lanu 5. se kae: Vaan uticaj koji veliki broj ljekara vri na apotekarsku djelatnost tako to su svoje obaveze i dohotke povjerili apotekaru, razlog je iz kojeg apotekari treba da trae njihovo korisno miljenje i odravaju s njima prijateljske odnose, nastojei da s velikom ozbiljnou obezbijede pacijentima iste i dobro spravljene lijekove. Etiki kodeks Farmaceutskog drutva Nju Dersija, doneen 1872. godine sadravao je etiki neopravdano obavljanje ljekarske prakse od strane farmaceuta i takoer, sklapanje tajnih dogovora izmeu farmaceuta i ljekara. Zajednika etika naela Uprkos ovim primjerima dobre volje, godinama ukorjenjeni sukobi mijenjali su se promjenljivom brzinom, jer su obje profesije bile odlune u zatiti sopstvene teritorije, esto zaboravljajui injenicu da bi pacijent i briga o pacijentu trebalo da budu na prvom mjestu. Pokuaj donoenja zajednikih etikih naela za ljekare i farmaceute bio je krajnje neuobiajen u Evropi, pa i u Americi. Jedan od rijetkih zabiljeenih u istoriji farmacije i medicine su Etika pravila koja je 1900. godine donijelo Farmaceutsko drutvo Merilenda uz konsultacije sa Medicinsko-hirukim fakultetom. Ona su se odnosila i na ljekare i na farmaceute, a kroz ova naela mogu se sagledati pravno-etiki aspekti profesionalnog odnosa u zdravstvu poetkom prolog stoljea. Iako su pisana jednostavnim, arhainim stilom u

imperativu, prije bi se mogla nazvati zabranama nego pravilima. Njihov sadraj ukazuje na injenicu da su ih sastavljali praktiari, apotekari za recepturom: 1. Farmaceuti e odbiti da propisuju lijekove pacijentima u apotekama, izuzev u hitnim sluajevima, dok e ljekari moi da nose i izdaju lijekove pacijentima samo za hitne sluajeve. 2. Farmaceutima je zabranjeno da zamenjuju jednu stvar drugom. (misli se na lijek ili komponentu u sloenom ljekovitom preparatu). 3. Ljekari e regulisati svoje cijene, a farmaceuti svoje. 4. Farmaceuti nee dopunjavati (prepravljati) recepte kada im ljekar naloi da to ne rade. 5. Farmaceuti moraju kontaktirati ljekara prije nego to izdaju lijek na recept, ako sumnjaju da postoji greka. 6. Farmaceuti nee otkrivati sadraj recepta pacijentima. Hinsonov Etiki Kodeks Mnogo detaljniji i sveobuhvatniji po pitanju odnosa farmaceuta i ljekara bio je pravi etiki kodeks Farmaceutskog drutva Merilenda. Ovaj kodeks, koji je poetkom 20. stoljea sastavio ameriki farmaceut Henry P. Hynson, bio je vodei princip za lanove ove asocijacije i sve farmaceute u dravi koji ele da obavljaju dunosti ove profesije na visokom nivou: 1. to se tie odnosa farmaceuta prema kolegama. U ovom odnosu on treba da se ponaa prema njima onako kako bi volio da se oni ponaaju prema njemu. 2. Ne treba da pravi primjedbe ili da opominje na nain koji e nepovoljno da se odrazi na lanove ove profesije, bilo uopteno ili pojedinano. 3. Ne treba ni da radi ono to bi na bilo koji nain naudilo ugledu drugih farmaceuta, bilo u oima ljekara ili laika. 4. Ne treba da na nedoputen nain nabavi ili koristi privatne formulacije preparata koje pripadaju nekom drugom, niti treba da pravi imitacije ili koristi preparate koji pripadaju nekom drugom kolegi, kao ni etikete i poseban vid oglaavanja. 5. Ne treba da popunjava naloge ili recepte do kojih sluajno doe. 6. Kutije sa receptima koje na sebi sadre kopije recepata i oznake drugih farmaceuta, dozvoljeno mu je da popuni na zahtjev, ali mora uvijek da zamijeni oznake svojim oznakama, pri tom preuzimajui odgovarajuu odgovornost.

7. Nikada ne treba da trai kopiju recepta od drugog farmaceuta, budui da je onaj iji je recept sam ovlaten na kopiju; upravo je on osoba od koje je i treba traiti. 8. On moe da pozajmi robu od drugog farmaceuta, pod uslovom da su taj postupak odobrile obje strane i da podjednako odgovara objema stranama; meutim, bolji nain je da se plati svota za eljenu robu koja odgovara pravoj cijeni i da se dobije pola profita. Odnos farmaceuta i ljekara prema Hinsonovom etikom kodeksu Farmaceut u odnosu sa ljekarom: 1. On treba izriito da odbije da propie lijek pacijentima, osim u izuzetno hitnim sluajevima. 2. On ne smije ni pod kakvim okolnostima da zamijeni jedan artikal drugim ili da neki sastojak nadoknadi drugim u ljekarevom receptu bez saglasnosti ljekara. 3. Treba da odbije da ponovo popuni recepte ili izda kopije recepata kada to od njega zahtijeva ljekar. 4. On ne treba da odlae kopije recepata van kutije za recepte osim ako mu tako nije rekao onaj ko je lijek propisao, ak i ako to pacijent zatrai. 5. Ne treba ni da koristi bilo neku rije bilo oznaku tipa: "Za spoljanju upotrebu", "Otrov", "Oprez", itd, bez dunog potovanja prema eljama onoga koje lijek propisao, pod uslovom da bezbjednost pacijenta i porodice nije ugroena. 6. Kad god postoji sumnja u tanost recepta ili uputstva koje je ljekar izdao, on treba, bez razlike, da se posavjetuje sa ljekarom da bi izbjegao mogue greke ili neprijatnosti; bez takvog savjeta ne treba praviti prepravke u receptu. 7. Nikada ne treba sa pacijentima da pria o receptima koje je izdao ljekar, niti da im otkriva sastav tih receptom propisanih lijekova. Slian sa slinim u bilo emu u ivotu Moda najbolji primjer harmoninog odnosa farmaceuta i ljekara nalazimo u popularnom priruniku za ljekare koji je jo 1880. godine napisao dr. Cathell, a koji je u SAD-u doivio veliki broj izdanja. U poglavlju naslovljenom: Zapazi kako je dobro i kako je prijatno za brau da ive zajedno u jedinstvu Cathell savjetuje mladog ljekara da farmaceuta ima za saveznika: Dunost ti je da bude pravian i prijateljski nastrojen prema svakom dostojnom

farmaceutu. Obojici su nam ljudsko tijelo i ublaavanje patnji izabrani predmeti ivotnog rada i stoga imamo sline odgovornosti, i svakom od nas je potrebna pomo onog drugog. Zahvaljujui ovakvom odnosu i uzajamnoj zavisnosti izmeu farmacije i medicine, farmaceuti su tvoji prirodni saveznici i trebalo bi da uivaju tvoje potovanje. Slian sa slinim, u bilo emu u ivotu, a naroito u profesijama kakve su nae, trebalo bi da postanu dobri prijatelji. Vjerovatno e se svi ljekari sloiti da se ni u jednoj profesiji ne moe nai vie ugledne gospode nego meu farmaceutima. Ovo, kao i nai zajedniki interesi, trebalo bi da nas navodi na saradnju u naim velikim, vrsto povezanim oblastima dunosti prema bolesnicima i onima koji pate.

Literatura Code of Ethics of the American Pharmaceutical Association. Proceedings of the National Pharmaceutical Convention; 1852 October 6th; Philadelphia,USA. Philadelphia: Merrihew &Thompson, Printers; 1852. p. 24-6. Percival T. Medical Ethics: or a code of instituts and precepts, adapted to the professional conduct of physicians and surgeons [1803]. London: Oxford University Press; 1849. p. 52 - 8. Swann J. FDA and the Practice of Pharmacy: Prescription Drug Regulation Before the Durham-Humphrey Amendment of 1951. Pharmacy in History 1994; 36 (2): 55-70. Mari J. Medicinska etika. 11. izd. Beograd: Megraf; 2001. p.147-200. Buerki AR, Vottero DL. Ethical Responsibility in Pharmacy Practice. 2nd ed, Madison, W: AIHP; 2002. p.101-47. Stupar D, Paroji D. Osnovi etike u strunom farmaceutskom radu kroz vekove. Arh. farm 2002; 3: 419-27.

III Historija medicine i farmacije Antika grka medicina i Hipokrat

Ljudski ivot je kratak, a ljekarsko umijee veliko. Povoljan trenutak brzo proe, iskustvo je varljivo, a odluka teka.

Hippocrates, otac medicine

Antika medicina Antika medicina je interdisciplinarna disciplina u kojoj su se preplitali umjetnost, knjievnost, filozofija, politika i religija. Simbol medicine zmija nije predstavljala zmiju nego vanu praktinu funkciju antike medicine. Svaki antiki hram imao je podzemne prolaze sa zmijama, a hram nije bio samo mjesto rtvovanja nego i mjesto gdje se prekidala bolest. Cilj zmija bio je pomoi pacijentu u stanju oka i prosvijetliti mu put do boga. Sa Hipokratovim dobom formiraju se racionalne filozofske kole u Grkoj i Velikoj Grkoj (Aleksandrija), na Siciliji, i u Kalabriji u Italiji. Najznaajnija kola bila je Pitagorina kola. U Grko vrijeme tijelo je bilo svetinja i disekcija se nije prakticirala, a o mozgu se zakljuivalo na osnovu posmatranja rtvovanja ivotinja. O mozgu se mislilo kao o hladnoj, elatinoznoj masi koja je bila veoma malo interesantna.

Hipokrat, OTAC MEDICINE Hippocrates, otac medicine i centralna linost grke medicine prvi je definisao bolest kao tetnu povreda. Sebe je predstavljao Eskulapovim sljedbenikom. Uao je u legendu i otvorio istoriju medicine. Medicina je orijentisana ovjeku (u centru) a ne bolesti. Dao je opis, prototip etiki idealnog ljekara koji se zadrao do danas. Roen je na ostrvu Kos 460. godine prije nove ere. Potie iz porodice ljekara (otac Heraklid, djed Hipokrat), a tradicija se nastavlja preko njegovih sinova ljekara Tesala i Dracona. Kao njegovi uitelji pored oca Heraklida pominju se jo dijatetik Herodik i sofist Gorgia. ivio je u doba Sokrata. Grku su tada potresali peloponeski ratovi. Najvie je kao lijenik djelovao na ostrvu Kos, ali je mnogo putovao po Mediteranu i prenosio svoja znanja i ljekarsko umijee. Misli se da je umro 377. godine p.n.e. u gradu Larissa u pokrajini Tesaliji, ali se ne zna gdje mu je grobnica. Na ostrvu Kosu uz jedan izvor postoji oznaka Hippocrates. Hipokratovo uenje je bilo u direktnoj suprotnosti magiji i ritualima ali od kulta Eskulapa kroz antiko doba medicina nikad nije bila odvojena od religije. Najvea Hipokratova zasluga je utemeljenje medicine kao prirodne nauke (otac medicine), odvajanje od religije i apstraktne magije. Hipokratova medicina je izrazito klinika i individualistika. Za Hipokratovo ime su vezana prva jasno definisana naela ljekarske etike. Kako Hipokrat objanjava bolest? Prema Hipokratovom uenju bolest je bioloka pojava koja se odvija po zakonima prirode, ali je protiv harmonije organizma i okolia. U bolesti je naruena ravnotea. Bolest nosi naziv diskrazija koja znai poremeaj tjelesnih sokova (humoralna teorija). U bolesti pored poremeaja dinamike disharmonije organizam ostaje aktivan u cilju ozdravljenja nastoji uspostaviti poremeenu ravnoteu. Kad se radi o diskraziji u organizmu nastaju promjene koje se manifestiraju odreenim znacima i simbolima karakteristinim za pojedine bolesti uz posebno objanjenje njihovog nastanka. Hipokratova kola je smatrala da bolesni organizam nastoji da spontano uspostavi poremeenu ravnoteu to upuuje na pojam homeostaze. Pobija se ontoloki pojam bolesti i smatra da ne postoje tano definisane pojedine bolesti, nego pojedini bolesnici. U Hipokratovo doba opisane su bolesti praene povienom tjelesnom temperaturom, gdje se prepoznaju: malarija, tifus, povratna groznica, puerperalna sepsa, skrofuloza, pneumonija, tuberkuloza plua, pleuritis, otogeni meningitis, epidemijski parotitis, paraliza facijalisa, krvarenje u mozgu, tetanus, ileus, giht, reumatska oboljenja zglobova,

urolitijaza, bjesnilo, cistitis i histerija. Epilepsija i astma, koje su dotad smatrane svetom boleu su takoe opisane kao poremeaj diskrazije. Medicina u doba Hipokrata U Hipokratovoj medicini se zapaa slabo poznavanje anatomije. ovjek se posmatra kao cjelina koja je neodvojivo povezana sa okoliem. U fiziologiji i patologiji nema sistematinosti, a u patogenezi bolesti su dominantne humoralna i pneumatska teorija. Normalno odvijanje ivotnih procesa ovisi od tjelesnih sokova. Za zdravlje je veoma vana ravnotea izmeu tjelesnih sokova kao i nesmetano unoenje vazduha u krvne sudove to omoguava stvaranje ivotne toplote. Zdravlje je harmonija unutranjeg materijalnog i dinamikog sklada. Uvod u kliniku praksu Vrijednost Hipokratove medicine je u klinikoj praksi. Prvi put se uvodi individualna istorija bolesti sa paljivim praenjem svih simptoma i klinikih znaka bolesti. U bolesnika se prate i biljee sve psihike i fizike promjene (semiotika je razvijena ali se ne pominje semiotiko znaenje pulsa). Analiza simptoma nije sluila, kao u modernoj medicini, za postavljanje dijagnoze, ve za upoznavanje patofiziolokog uzroka bolesti i postavljanju prognoze. Kao primjer izvanrednog klinikog zapaanja i rasuivanja poznati su Hipokratovi opisi batiastih prstiju u hroninoj plunoj insuficijenciji (digiti hippocratici), izgled lica koji nagovjetava skoru smrt (facies hippocratica), kao i opis smrtnih hropaca (danas poznato kao CheyneStokesovo disanje). I hirurke grane su se prakticirale u Hipokratovo doba, ali hirurzi nisu bili u rangu lijenika (nisu poznavali anatomiju!). Posebno nerazvijena bila je abdominalna hirurgija. Izvodile su se: trepanacija lubanje, torakalna drenaa kod empijema, otvaranje abdomena kod apscesa bubrega i jetre i amputacija gangrenoznih ekstremiteta. Prijelomi i iaenja zglobova su bili dobro tretirani (primjena repozicije, ekstenzije i imobilizacije). Posebna panja posveivana je neophodnosti istoe pri izvoenju operativnih zahvata, nainu previjanja i nastavku lijeenja. I danas se korist zahvat zavoja glave poznat kao mitra hippocrates. U doba Hipokrata su bile razvijene stomatologija i oftalmologija. Ginekologija nije bila razvijena zbog praznovovjerja.

Lijeenje u doba Hipokrata Kod lijeenja bolesnika uvijek treba paziti na dvije stvari: Korisnost ili barem ne koditi i potrebna je ljekarska skromnost- ljekar ne raspolae zdravljem, ve samo pomae prirodi opeg jaanja organizma (Hipokrat) Hipokrat je slijedio tradicionalni terapijski pristup, a koristio je empirijska iskustva lijeenja narodnom medicinom. Saznanja o biljkama sakupljana su godinama i u ovo vrijeme su bila primjenjena u lijeenju svih bolesti od zubobolje do steriliteta. Lijeenje je imalo za cilj da pomogne u isjeljiteljskoj aktivnosti. Naela terapije su bila oprezne indikacije, alopatija i primjena dijetetskih sredstava. Broj upotrebljavanih lijekova bio je mali. Koristili su se emetici, purgativi, diuretici i asdrigentna sredstva. Jak bol je suzbijan narkotinim sredstvima (sok od maka). Provoenje dijete u lijeenju bilo je veoma znaajno kao i odreivanje tjelesne vjebe tokom lijeenja. Ishrana je bila umjerena: med, mlijeko, razne vrste vina i supe od itarica. Zdrav okoli je preduslov zdravlja ovjeka. U lijeenju preporuuje jo obloge, masau, putanje krvi, purgative i opijum. Humoralna teorija karaktera i razvoj psihologije Njegov sistem spoznaje i rada ima dva principa: empiriju i filozofiju. Prihvaa filozofiju Empedokla da itav svijet potie od vode, vatre, zraka i zemlje pa da prema tome i ovjek potie od istih pa imamo: hladno, toplo, suho i mokro. U organizmu imamo toplu krv, hladnu sluz, uta u je suha, a crna mokra. Ako su sokovi ispravno pomijeani, ovjek je zdrav. Odatle i nazivi za karaktere ovjeka: sangvinik, kolerik, flegmatik, melanholik. Odnose tih sokova regulira posebna sila koju Hipokrat naziva fizis- priroda. Poto se takva medicna bavi samo sokovima, a vrste elemente puta po strani, nazivamo je humoralnom (od latinske rijei humor = sok, tekuina, vlaga). Prvi put u praktinom radu s bolesnicima koristila primitivna psihoterapija i/ili psihoanaliza. Lijeenje se zasnivalo na izraavanju jednog od 4 karaktera ili temperamenta: sangvinik, kolerik, melankolik i flegmatik. Sangvinik je povjerljiv i optimistian, a ima previe krvi (tretman putanje krvi). Kolerik je po karakteru iritabilan, brzo plane, i mislilo se da ima previe ui. Flegmatik je spor i ravnoduan to je bilo u vezi sa previe mukusa ili flegme. Melankolik je tuan to je u vezi sa crnom ui.

Hipokrat je prihvatio holistiki pristup medicini. Kao terapiju, pacijentima je preporuivao smijeh, druenje s prijateljima, odmor, sluanje muzike, vjebanje. Vie je stavljao naglasak na pacijenta nego na bolest. Hipokrat je uveo je naelo "zdrav duh u zdravom tijelu" i "media via to znai zlatna sredina. Prva klasifikacija duevnih bolesti Prema Hipokratu duevne bolesti su uzrokovane prirodnim faktorima, a u mozgu je sjedite duevnih zbivanja i pometnji. On je zaetnik prve klasifikacije duevnih bolesti. Opisao je i klasificirao: paranoju, melanholiju, epilepsiju, histeriju i maniju. Sumanut ovjek po njemu je zapravo bolestan ovjek. Opisao je poslijeporoajnu depru (pospartalnu psihozu) i histeriju, koju je pripisao samo enama jer se kod njih javlja zbog lutanja maternice. Zakljuio je da desnom stranom tijela upravlja lijeva, a lijevom stranom tijela desna strana mozga. Corpus Hippocraticum Zbirka radova (50 djela) Hipokrita i njegovih sljedbenika (Herodika, Praksagora, Tesal, Polib) i nosi naziv Corpus Hippocraticum. Glavni spisi zastupaju smjer Eskulapove kole na ostrvu Kosu. Bolesni organizam se posmatra kao cjelina, daje se prognoza i utvrdjuje zakonitost patolokih procesa. U drugim spisima su zastupljene ideje Knidske kole, sa isticanjem znaaja lokalizacije bolesti i lokalne terapije. U pojedinim spisima zastupljena je humoralna teorija o nastanku bolesti, dok je u drugim pneuma znaajna u patogenezi bolesti. Jednu grupu spisa ine rasprave filozofskog karaktera iz predsokratovog vremena. Sva djela su napisana na grkom jeziku, sa jonskim dijalektom. Neka su u vidu prirunika i monografskog karaktera, sa naunim raspravama i uputstvima namijenjenim ljekarima. Druga djela su namijenjena uenicima i irokoj publici, a neka su u vidu biljeki, za vlastitu upotrebu. Dio Hipokratovih djela nije zavren, a predstavlja skup zapisa iz prakse, zbirke istorije bolesti i nedovrene naune rasprave. U Aforizmima u 8 knjiga nalaze se kratka zapaanja o svim bolestima i dugo je vremena vaio kao osnovni medicinski udbenik. Sva djela iz zbirke Corpus Hippocraticum prvi je tampao na latinskom jeziku Fabius Calvus, u Rimu 1525. godine, a na grckom jeziku Aldo Manuzio, u Veneciji 1526. godine.

Epidemije Epidemije su bolesti koje su povlaile najvie pitanja i izazivale najvie straha jer su odnosile velik broj ivota. Postojale su ve u praistoriji, ali nisu zahvatale vee razmjere jer se ljudi nisu druili zbog slabe mogunosti komunikacija. U poetku se vjerovalo da su one kazna demona (kod Babilonaca Nergal, boanstvo u obliku muhe) ili bogova, ovisno o fazi medicine. Kinezi su primjenjivali vakcinaciju pa je logino zakljuiti da su smatrali da je to prirodna pojava. Hipokrat je smatrao da epidemije potiu od zaga enog zraka mijazmi i da njihovo udisanje kod velikog broja ljudi stvara epidemije. Tako je jednom na poziv ilirskog kralja da suzbije epidemiju koja se tamo pojavila postavio pitanje: koji vjetrovi puu u Iliriji?. Na osnovu odgovora zakljuio je da vjetrovi mogu donijeti samo bolest i u Atenu pa je donio odluku da je bolje da ostane kod kue i pomogne kad za to doe vrijeme. Jo prije Hipokrata, u bibliji su opisane metode kojima se suzbija zaraza: izolacija, kupke, higijenske mjere i slino. Takve iskustvene metode postojale su i kod drugih naroda. Poznatije epidemije starog vijeka su: Atenska kuga koja je harala od 430-435. godone p.n.e. za vrijeme peloponeskih ratova izmeu Etiopije i Grke. Hipokratova zakletva Od najveeg znaaja Hipokratove medicine je prva poznata kodifikacija ljekarske etike Hipokratova zakletva.

Literatura Asimov, I., (1982). Asimov's Biographical Encyclopedia of Science and Technology (2nd Revised Edition). Garden City, New York: Doubleday. Collier PF. Oath and Law of Hippocrates (1910). Harvard Classics Volume 1997; 38. Debus AG. World Who's Who In Science: A Biographical Dictionary of Notable Scientists from Antiquity to the Present. Chicago: Marquis;1968. Porter R. The Biographical Dictionary of Scientists. Second Edition. New York: Oxford University Press, 1968. Penfield W. The Mystery of the Mind. Princeton: Princeton University Press, 1978. Glesinger L. Povijest medicine. Zagreb, kolska knjiga, 1978. Thaller L. Od vraa i arobnjaka do modernog lijenika. Minerva Zagreb,1938.

Medicina u Aleksandriji

Po osvajanju Egipta i Haldeje, Aleksandar Veliki je osnovao medicinsku kolu i muzej u Aleksandriji, jednom od najveih tadanjih centara nauke u Starom svijetu. Vie od tri vijeka kasnije, naunici iz svih krajeva Mediterana dolazili su tu da zavre svoje studije medicine. Za vrijeme Ptolomeja u Egiptu je izgraena najvea i najuvenija biblioteka u istoriji u kojoj su bila sloena sva znanja epohe. Biblioteka je imala i univerzitetski i nauni znaaj. U njoj su obuavani naunici po principima Aristotelove kole. Jedan od svrenih studenata, koji su se upisali u ovaj centar, Galen, rodom iz Pergama u Maloj Aziji, ostao je dominantnom figurom medicine vie od hiljadu godina. Kada govorimo o ovom periodu onda moramo znati da je Aleksandrijska medicinska kola bila empirijska. Ljekarska obuka morala je sadravati tri fundamentalne aktivnosti medicinskih vjetina: anamnesis (historiju bolesti), autopsiu (disekciju za koju se govorilo da znai posjetu bolesti, a koja pomae ljekaru u buduem pregledu bolesnika) i dijagnozu (diagnosis). Principi ove kole su sauvani do danas. Jedina manjkavost tog perioda bilo je turo medicinsko znanje. Prvi put u istoriji medicine se istie da je disekcija neophodna za obuku profesionalnih aktivnosti ljekara i da je zapravo fundamentalni dio obuke tehnika egzaminacije post mortem. Tretman lijeenja svodio se na ad hock" odluku o tretmanu i dijagnozi. Istovremeno uz empirijsku kolu koja je djelovala u Pergamu u Aleksandriji su postojale i dogmatska kola koja je slijedila kontinuitet Hipokratove kole i metodistika kola. Manjkavost Alexandrijske medicine bila je vrlo loa higijena to je isticao Democritos i Aristotel. Herophilus Herophilus (335-280 godine p.n. e.) je roen je u Halkedonu u Maloj Aziji (podruje dananje Turske) 335. godine prije nove ere. Najvei dio ivota je proveo u Aleksandriji. Ne zna se mnogo o njegovom ranom ivotu osim da je preao u Aleksandriju i vrlo mlad poeo sa svojim kolovanjem. Poduavao je druge i bio autor 9 tekstova iji su se naslovi nalazili u njegovoj knjizi Pulsevi. U knjizi Babinjare pojasnio je trajanje trudnoe i faze raanja. U

Aleksandriji je esto izvodio disekcije i publikovao bi uz objanjenja sve to je radio i to ga je fasciniralo. On je bio prvi naunik koji je sistematino provodio disekciju na ljudskom leu, pa ga smatraju prvim anatomom. Disekcija je u to vrijeme bila zabranjena osim u Aleksandriji. Herophilus je prepoznao da je mozak centar nervnog sistema. On je prvi podijelio mozak na veliki i mali i istakao da se funkcionalno razlikuju. Spoznao je da je mozak sjedite intelektualnih funkcija i da to nije srca kako se ranije mislilo. Uoio je da iz mozga izlazi splet nerava. Opisao je optiki i okulomotorni nerv koji su od znaaja za vid i pokretanje onih miia. Vjerovao je da su senzorni i motorni nervi u mozgu i njihova neuralna transmisija voeni pneumom. Pogreno je bilo takoe njegovo miljenje da je pneuma supstanca koja prolazi kroz arterije zajedno sa krvlju. Brojni termini koje je koristio u svom anatomskom vokabularu, kad su bili prevedeni na latinski jezik koriteni su kroz istoriju. U disekciji mozga on je ukljuio termin chorioeides kao chorion u znaenju dvije membrane horion i amnion (embriologija) koje se razvijaju u fetusu. Njegov termin je jo uvijek u upotrebi. Herophilos je otkrio povezanost paranazalnih sinusa, kojeg su anatomi poslije njega nazivali Tocular Herophilli. Pri disekciji oiju zapazio je osnovne membrane oka, nazvao ih je retiform (slino mrei, mrenjaa engl. netlike). Uspjeno je nazvao duodenum (znai crijevo dugo dvanaest prstiju, na grkom dodekadaktylon). Herophilos je elaborirao doktrinu o pulsu. Smatrao je da je osnovni fenomen pulsa ritam kao u muzici. Da bi smo razumjeli puls, predlagao je, da bi trebali uiti teoriju muzike. Herophilusa je poduavala Aristotelova kerka o teoriji muzike. Meutim ova teorija o primjeni muzike teorije (harmonija tonalnih intervala muzike skale) je kasnije bila naputena. Ono to je vrijedno pomena je tvrdnja da je kvalitet pulsa povezan sa boleu, i da je puls povezan sa radom srca. Isticao je da tremor i spazam, s druge strane potiu iz miia. Herophilus je jedan od zaetnika naune misli. On je uveo eksperimentalni metod u medicinu, i po njemu je to nuni nauni metod za otkrivanje iskustvene osnove. Galen ga je kritikovao i isticao da je eksperimentalni metod kontradiktoran racinalnosti. Herophilus je takoer bio zasluan za intenzivno prouavanje fiziologije reproduktivnog sistema. On je otkrio jajnu stanicu, pojasnio oplodnju jajne stanice i trudnou. Znaajna su

takoer njegova anatomska prouavanja jetre, pankreasa gastrointestinalnog trakta, sekretornih i polnih organa. Vjerovao je da je zdrava ishrana i tjelesno zdravlje povezano, a da je zdravlje individualno. Kad se jednom izgubi zdravlje, vjetine se ne mogu ispoljiti, bjei snaga, gubi korisnost, a inteligencija ne moe biti primijenjena. Pozvao je Erasistratusa da mu se pridrui i zajedno su osnovali Anatomsku kolu. Sva njegova djela su izgubljena, ali je bio veoma uven sve do pojave Galena u medicini u drugom vijeku nove ere. Poslije smrti Herophilusa 280. godine prije nove ere, anatomska istraivanja su bila prekinuta dok ih nije zapoeo Leonardo da Vinci 1800 godina kasnije. Erasistratus Erasistratus (304. -250. godine p.n.e.) je bio ljekar kralju Seleucus I Nicatoru od Sirije. Antiochus, sin Seleucus i Nicator, kralja Sirije, bio je opasno bolestan i pozvali su Erasistratos-a da mu pomogne. Kad je on posjetio pacijenta otkrio je da je bolest psihike prirode (kada mu je opipao puls i vidio udare srca u prsitu). Naime Antiochus je bio zaljubljen u mladu maehu, koju je oenio njegov stari otac (prizor oslikan na fresci u Siriji). Takoer je bio anatom, ali mu se pripisuje posebna zasluga kao tvorcu fiziologije. On je zasluan za opis sranih zalisaka. Zakljuio je da srce nije centar osjeaja, a da ono radi na principu pumpe. Prvi je ukazao na razlike arterija i vena. Vjerovao je da su arterije ispunjene zrakom i da se u njima nalazi dua (pneuma). Otkrio je da su atomi esencijalni tjelesni element, a da ih vitalizira pneuma, te prolaze kroz nerve. Prvi je uoio razliku izmeu senzornog i motornog nerva i dao je precizan opis cerebruma i cerebelluma. Istakao je da dura mater nije izgraena od supstance koja potie od mozga. Napisao je mnogo radova iz anatomije, praktine medicine i farmacije. Erasistratus je zajedno sa Herophilus-om bio zaetnik naune misli. Ispitivao je znaaj tjelesne temperature. Uoio je razlike izmeu sistemske i pulmonalne cirkulacije, koji su imali znaaj za rad srca. Misli se da je Eristratus dao naziv trikuspidalnoj valvuli srca. Uoio je da senzacija gladi potie iz stomaka. Pneuma (spiritualna supstanca) igra vanu ulogu u fiziologiji i patologiji. U lijeenju podrava upotrebu purgativa, dijete bogate voem i povrem, kupanje i frikcije za obaranje temperature, tjelovjebu. Principi Aleksandrijske kole su sauvani do danas. Jedina manjkavost tog perioda bilo je turo medicinsko znanje. Tretman lijeenja svodio se na ad hock odluku o tretmanu i dijagnozi.

Literatura Connell SM. Aristotle and Galen on sex difference and reproduction: a new approach to an ancient rivalry. Studies In History and Philosophy of Science Part. 2000. A 31(3): 405-27. Wills A. "Herophilus, Erasistratus, and the birth of neuroscience," The Lancet. (November 13, 1999): 1719 Expanded Academic ASAP. Gale, 2008. Brock AJ (trans.) Galen. On the natural faculties. Heinemann, London 1916. pp xii, 233. Simon Hornblower and Anthony Spawford, "Herophilos," The Oxford Classical Dictionary. (New York: Oxford University Press, 1999) 699. "Herophilus", Encyclopedia of World Biography Supplement Vol. 25 Thomson Gale. (Michigan: Gale). von Staden H. (ed. trans.) Herophilus: The Art of Medicine in Early Alexandria. Cambridge University Press, 1989. Adrian Wills, "Herophilus, Erasistratus, and the birth of neuroscience," The Lancet. (November 13, 1999): 1719 Expanded Academic ASAP. Gale,. 2008. On the Localization of the Functions of the Brain with Special Reference to the Faculty of Language," Anthropological Review, Vol. 6, (Oct., 1868) 336. Galen. On the natural faculties. Brock AJ (trans.) Heinemann, London 1916. pp xii, 233.

Medicina starog Rima

Rimska medicina Rimska medicina prije Galena je pod jakim uticajem religijskog praznovjerja. Romanska medicina je odravala istovremeno svjetlo helenske racionalne medicine, narodne lijekove i praksu religioznog kulta. Rimljani su imali i nauni i mitoloki pristup medicini i brizi za zdravlje. Preuzeli su neka saznanja od Grka, prvenstveno od Hipokrata, kao i od Etruana, Egipana, Perzijanaca i drugih osvojenih naroda. Rimljani su pak, pored empirijske metode, posmatranja i biljeenja simptoma, ukljuili i molitve i rtve bogovima, kao dio tretmana. Skoro svi rimski bogovi su imali mo izljeenja, a bog zdravlja je bio Eskulap (Aesculapius). To je preuzeto iz grke mitologije, a postojala je legenda kako je grki bog Eskulap putovao u obliku zmije i doao u Rim brodom koji je putovao do rijeke Tiber. Kad je plovio rijekom Tiber pao je s broda na jednom otoku i tu su Rimljani podigli hram do kojeg su putovali da bi se molili za izljeenje. Na ovom otoku i danas ima bolnica. U starom Rimu su postojali i drogeristi, koji su pripremali razne masti, afrodizijake, otrove, sredstva za pobaaj, parfeme i medicinske banje. Oni su se zvali farmakopoli, dok su alipti pripremali i prodavali samo razne masti. Ljekari u Starom Rimu Ljekari u Starom Rimu u poetku nisu uivali potovanje i esto su smatrani prevarantima i arlatanima. Tu su reputaciju stekli zbog nedostatka ljekarskog znanja, vjetina i efikasnih tretmana. Veina doktora nije bila obuena za taj posao, osim neto malo znanja to su im prenosili njihovi mentori. Najvie ljekara bili su slobodni robovi i drugi koji nisu imali uspjeha ni u emu drugom (u antikoj medicini robovima i enama bilo je zabranjeno baviti se medicinom). Neki doktori su ak reklamirali svoje usluge na uglovima ulica, vrei neke jednostavnije operativne zahvate na ulici i na taj nain su privlaili ljude. Neki su doktori reklamirali i preparate za uljepavanje, kozmetiku, parfeme, ak su pravili i frizure i na taj nain zaraivali dosta novca. Neki doktori su skupo naplaivali lijekove , koji uopte nisu djelovali i lijeili bolesti koje nisu razumjeli. Ako bi se njihove metode sluajno pokazale kao uspjene, privukao bi mnogo pacijenata, a ako to ne bi bio sluaj, onda bi jednostavno promijenio profesiju.

U starom Rimu postojalo izvjesno razlikovanje meu samim ljekarima, od kojih su se neki bavili vie izradom lijekova, nego lijeenjem. Potvrdu za to nalazimo kod Aula Kornelija Celsa, koji razlikuje tri podvrste : hirurge, ljekare opte prakse i onoga koji se bavi vie samo izradom lijekova- farmakokinetikom.

Medicina Rimskog carstva U staroj Grkoj u vrijeme Rimskog carstva snano se razvijala higijena (javne esme, vodovod i kanalizacija). Rim je imao dobar vodovodni i kanalizacioni sistem. Uvodi se sistem fontana insulae. Svaka kua je imala akvadukte. Meutim vodovodne cijevi u Rimu bile su izgraene od olova i javljale su se olovne kolike kao znak otrovanja. Kolike su se javljale i esto imale smrtni ishod u prilikama kad se pilo vino. To je zato jer su se olovne pare koristile za kontrolisanje fermentacije vina. Medicina se u starom Rimu prakticirala se kao opta i/ili porodina medicina. Doctor je bio pater familiae. Bila je zasnovana na realnom empirijskom pristupu. Obzirom da je Grka osiromaena ratovima mnogi ljekari iz stare Grke su doli u Rimsko carstvo. ene su imale vanu ulogu u medicini, jer su pomagale kod poroaja i pruale potrebnu brigu, a doktori su esto zanemarivali pacijente. Praznovjerje pomalo nestaje dolaskom prvih grkih ljekara u Rim. Prvi je bio Arhagat 219. godine p.n.e. koji je imao mnogo uspjeha, ali je nakon nekoliko neuspjeha proglaen krvnikom, a Rimljani se sve vie vraaju svojim nekolovanim ljekarima i sve vie izbjegavaju strance. Ugled grkih ljekara podie Asklepijad (91. godine p.n.e) koji na temelju svog velikog znanja stekao veliki ugled. Zbog specifinosti ivota Rimljana uvodi u lijeenje dijetu, gimnastiku, etnju, masau i slino. Umro je u kasnoj starosti nakon pada niz ljestve. Uveo je atomistiku teoriju, bolest tumai poremeajem gibanja atoma. Prvi je razlikovao akutne od hroninih bolesti. Izmislio je traheotomiju i vaenje tekuine iz trbune upljine probadanjem zida trbune upljine kod vodene bolesti. Njegova kola uvodi teoriju o bolesti kao posljedici krivog tonusa tijela. Postoji i pneumatska kola; pneuma je dua i njen poremeaj uzrokuje bol. Ta kola nije bila dugog vijeka. Sukobe meu raznim formiranim kolama prekida nastanak eklektike kole koja je iz svih kola uzela najkorisnija uenja.

U 1. vijeku p.n.e. Paulus Cornelius Celsus je napisao prvo mediicnsko djelo- enciklopediju na latinskom jeziku, a to je De re medica. Celsus nije bio ljekar nego enciklopedist. Sauvana je enciklopedija o medicini u 8 knjiga. Celsus se vie zalae za empiriju. Opisao je operaciju kile, operaciju one mrene, operacije razliitih oteklina, amputacije, trepanaciju lubanje, spaljivanje proirenih ila i plastine operacije lica. Razvio je svoju metodu odstranjivanja kamenca u mokranom mjehuru.

Plinije Stariji takoer pie medicinska djela iako nije ljekar. Mnogo vee znanje ima Dioskurid, rimski vojni ljekar. Napisao je prvu farmakopeju ili I farmakoloko djelo u 1. vijeku p.n.e. De materia medica, koje je bilo glavno djelo o lijekovima sve do 1800. godine. U tom dijelu opisano je oko 500 biljnih, ivotinjskih i mineralnih lijekova, njihova terapijska primjena, nain sakupljanja i uvanja. Soran iz Esefa je napiao veliko djelo iz Ginekologije i porodnitva. Javno zdravstvo i Rimska medicina Zasluga Rimljana je u vrlo visokom nivou javnog zdravstva i medicinskom zakonodavstvu. Propisno su pokopavali mrtve, a osnovali su i prve krematorije, javne nunike, javna kupatila, kanalizaciju, obavezan pregled prostitutki i pregled ivenih namirnica. Postojale su samo vojne bolnice i valetudinariji za smjetaj oboljelih robova. Medicinsko zakonodavstvo postojalo je ve u 7. vijeku p.n.e. Izraz carski rez ne potie od imena Julija Cezara, za kojeg se smatralo da je na taj nain doao na svijet. Zakon Rimljana, ili Caesarean je zahtijevao da ukoliko trudnica umre ne moe biti sahranjena dok se dijete ne izvadi iz utrobe. Ovaj zahvat je rijetko izvoen, jer doktori nisu mogli spasiti majku. Postojala je zabrana vjetakog pobaaja. Ljekar je odgovoran za svoj rad. Status ljekara je u poetku bio vrlo nizak, bili su robovi, ali se kasnije postupno poboljavao. Najkarakteristiniji je razvoj higijene u Rimsko doba. Javni ljekari su se nazivali arhijatri, a inovnici edili brinuli su za higijenske uslove u gradovima. S vremenom se javljaju se specijalizacije (ginekologija, okulistika, otologija). Iako nisu mogli dovesti u vezu mikroorganizme s bolestima, ipak su instrumente prije upotrebe drali u kljualoj vodi, rane su prali i slino. U Starom Rimu je bilo poznato i da krv tee kroz arterije i vene. Hirurzi su koristili odgovarajue instrumente kojima su stezali arterije kod operacija. Takoe su vrili amputaciju da bi sprijeili smrt od gangrene. U bolnicama su ak odvajali neke pacijente od drugih, kako bi sprijeili irenje bolesti. Takoe su zagrijavali prostorije i esto ih zraili.

ta je bolest u Rimskoj civilizaciji Stari Rimljani su vjerovali da je bolest rezultat neslaganja s bogovima i vjerovali su da e ih supersticija, rituali i aranje izlijeiti. S obzirom da su mnoge bolesti bile prolaznog

karaktera, oni su smatrali da su izlijeeni jer su udovoljili bogovima na pravi nain. Rimskoj civilizaciji, kao i svim drugim civilizacijama, prijetile su mnoge bolesti. Jedna od bolesti za koju nisu imali efikasan tretman je malarija. Sama rije znai lo zrak. Doveli su u vezu stajau vodu s irenjem parazita koji izaziva malariju. Rimska medicina od Galena do propasti rimskog carstva Galen (Claudius Galenus) roen je 130. godine u Pergamu u Maloj Aziji. Medicinu je uio u Pergamu, Smirni i Aleksandriji, gdje se posebno bavio anatomijom. U Rim dolazi 162. godine gdje se proslavio svojim kurama. Prvo je bio doktor gladijatorima. On je istraivao funkcije organa, ali na ivotinjama. Najee je provodio istraivanja na svinjama smatrajui ih najslinijim ljudima. Otkrio je da se urin ne produkuje u mokranoj beici, ali da prolazi kroz uretere. Opisao je laringealni rekurentni nerv i njegov tretman biljnim preparatima (lijekovima). Po Galenu etioloki materia pecans uzrokuje bolest i treba je ukloniti. Galen je elaborirao filozofsku tezu o tjelesnoj cirkulaciji. Bio je prvi koji je determinisao metod digestije hrane u stomaku. Kao tridesetpetogodinjak postaje ljekar cara Marka Aurelija. Umire u Rimu 200. godine. Napisao je oko 400 djela iz medicine, filozofije i matematike. Stotinu djela koja imaju medicinski sadraj dijele se na: medicinsku filozofiju i etiku, komentare starih medicinskih djela, anatomiju, fiziologiju, higijenu, nauku o pulsu, dijetetiku, patologiju, farmaciju, terapiju, optu medicinu. Pristaa je Hipokrata i preuzima teoriju o tjelesnim sokovima, ali ih nadopunjuje i pneumom koju dijeli na onu u mozgu, srcu i jetri. Anatomiju prouava iskljuivo na ivotinjama, to e dovesti do potpunog sloma njegove nauke u 16. vijeku od strane Vesala koji je utvrdio da je anatomija koju opisuje Galen u stvari anatomija majmuna. Mislio je da je jetra glavni organ krvne distribucije preko mezenterine vene. Nutrienti iz hrane se prenose do organa iz jetre. Preko vene cave krv iz jetre odlazi u srce. Po njemu je treu cirkulaciju inila takozvana animalna dua i mozak je dobijao krv preko nerava.

Ipak je u anatomiji veliki broj koritenih pojmova uveo Galen. Utvrdio je da ivci potiu iz mozga i da oni provode ivotnu pneumu po cijelom organizmu kroz kimu. Uoio je da se prekidom kimene modine uzrokuje kljenut odreenih dijelova tijela. Stvara koncepciju krvotoka koja se odrava sve do 17. vijeka. U patologiji se pridrava humoralne medicine. Hirurgijom se malo bavio, vie ranarnitvom. Galenovi principi lijeenja Galen je mnogo pisao o svim oblastima praktine i teorijske medicine i farmacije. Galenom je oznaena vjetina pripremanja lijekova, jer je on bio ujedno i najvei apotekar svog vremana. Po njemu je i dobila svoje ime nauka i vjetina pripremanja lijekova Galenska farmacija. On je osnovao i nauno istraivanje lijekova farmakognoziju. Lijekove daje po principu contraria contrariis. Njegov sistem je djelovao toliko savreno da je dugo vremena smatran konanim. Uveo je razliite farmaceutske lijekove bazirane na biljkama. Naprimjer koristio je vrbinu koru kao opijumsku tinkturu. Galen je prvi medicinar koji je lijeio uzroke, a ne posljedice! Po njemu su lijekovi koje apotekari i farmaceuti pripremaju i proizvode u apotekama prozvani galenskim pripravcima. Do danas je ostalo da se u Galenskom laboratoriju spravljaju magistralni pripravci lijekova (tinkture, ajevi, masti, solucije). Galen je koristio metod lijeenja putanjem krvi. Uveo je metod sterilizacije kljuanjem koji se zadrao do 18. vijeka. Na svako pitanje je mogao odgovoriti iz jednostavnog razloga to je bio veoma uporan i imao veliko znanje. Zbog njegova monoteizma crkva mu daje placet pa se njegovo uenje odralo sve do 17. vijeka. (do pojave Vesala i Paracelsusa). Kasnije prerade Galenovih djela su posve bezvrijedne, pa medicina Rima gubi tlo pod nogama i u nju se ponovo uvlai lijeenje pomou amuleta, magije i slino. Razvoj vojne medicine i hirurgije u starom Rimu Mnogi ratovi, koje je vodila Rimska imperija su doveli do napredka u vojnoj medicini a izgraene su i bolnice pod vojnim uticajem. Doktori su opservirali i biljeili uspjene tretmane, koje su mogli koristiti drugi doktori. Car, Augustus, je osnovao profesionalne medicinske trupe, koje su pruale pomo na bojnim poljima.Augustus je shvatio da doktori igraju znaajnu ulogu u armiji, dao im je dostojne titule i posebne mirovinske beneficije. Od ljekara se oekivalo da pohaaju Vojnu medicinsku kolu, te da poloe odgovarajue ispite. Ljekari u Starom Rimu bili su podijeljeni na ue specijalnosti. Tako su postojali internisti, oftamolozi i urolozi,dok su operacije obavljali hirurzi. Hirurzi su imali irok spektar

analgetika i sedativa, koji su pomagali pri operacijama, ukljuujui ekstrakte iz opijuma (morfij). Uklanjali su i oiljke sa tijela osloboenih robova, koji nisu eljeli da na taj nain budu obiljeeni u rimskom drutvu. Najimpresivnije su ipak bile operacije na mozgu, obavljane u cilju nestanka glavobolja koje su esto bile posljedica ozljeda glave. Doktori su koristili cilindrinu builicu (podsjea na tapie koji slue za stvaranje paljenje vatre) kojom su pravili rupu u lobanji. Nevjerovatno je da je bio visok stepen preivljavanja i nije bila potrebna anestezija za ovaj zahvat. Meu ostacima Pompeja, grada koji je razoren usljed erupcije Vezuva, pronaeni su hirurki alati, kao to su skalpeli, makaze. Skalpeli napravljeni od elika i bronze koriteni su za pravljenje rezova. Kuke su koritene za lake uklanjanje manjih dijelova tkiva. Otrovanja u starom Rimu U Starom Rimu su koritene razliite supstance za lijeenje i anesteziju. Kod ljudi je ciljano razvijan strah od trovanja, pa se radilo na pronalasku antidota. Zaraivali su dosta novca dajui preventivne materijale kao i materijale za sanaciju nakon trovanja. Neke ene su plaale i za ubistva svojih mueva trovanjem, pri emu bi doktori kao izgovor tvrdili da su samo pacijenta rijeili muke. Komad osuene hijenine koe se koristio za saniranje ujeda bijesnog psa. Mnoge tablete su sadrale osuene bube. Da bi smanjili vritanje i opiranje pacijenata koriten je najee opijum kao anestetik, koji bi davao pacijentu osjeaj obamrlosti i ograniio bi njegove pokrete. Apoteke u starom Rimu U starom Rimu postojale su brojne apoteke u kojima su se izraivali i lijekovi. I sam Galen je u Rimu (u Via Sacra) imao svoju sopstvenu apoteku u kojoj je izraivao razne komplikovane sastojke, koji se po njemu jo i danas nazivaju galenski pripravci. Sem ovih apoteka u Rimu su postajale i trgovine lijekovima koje su se nazivale Tubernae unguentariatae. Za razliku od drugih trgovina lijekovima, ove su ve u to doba imale kao spoljni znak klasini Eskulapov tap sa zmijom. Te trgovine, apoteke vodile su svoje knjige primanja i izdavanja, a morale su da dre i nonu slubu. Lijekovi koji su se vjerovatno sastojali veinom od raznih masti, pripremali su se na zasebnom stolu sa mramornom ploom, koji je pretaa dananjem naem recepturnom stolu.

Epidemije u antici Da bi se razjasnio uzrok epidemija u antiko doba razvila se teorija mijazmi. Prema toj teoriji epidemije nastaju zato to su tetne materije u vodi i zraku. Stoga ljekari i apotekari bjee iz podruja epidemija i ostavljaju oboljele da ih njeguju ranari!! To je uradio i Galen. Najvea epidemija kuge desila se od 251-266. godine Ciprijanova kuga. Vjerojatno se radilo o epidemiji velikih boginja. Krajem IV vijeka patricijka Fabiola podie prvu bolnicu u Rimu. Literatura Brian P. Galen on the ideal of the physician. South Africa Medical Journal. 1979. 52: 936938. Cambi N. Antika. Zagreb, 2000. Chamoux F., Grka civilizacija, Beograd 1967. Coarelli F. Rome: Guide Archeologiche. Milano, 2004. pp. 4. Cristofani M. Gli Etruschi: Una nuova imagine. Firenze, 1993. pp. 2. Durando F. Drevna Grka. Zagreb, 1999. Gabucci A. Guide to ancient Rome.Venice, 2000. Glasinger L. Medicina kroz vjekove. Zagreb, 1954. Grimal P. Rimska civilizacija. Beograd, 1968. Janson HW, Janson AF. Povijest umjetnosti. Zagreb, 2003. Juri A. Grka: Od mitova do antikih spomenika. Rijeka, 2001. Liberati AM, Bourbon F. Drevni Rim. Zagreb, 2000. Milievi M. Rimski kalendar. Zagreb, 1990.

Arapska medicina

Glavna zasluga Arapske medicine je prenoenje grko- rimskih tekovina na istok. Djela Hipokrata i Galena se prevode na arapski jezik. Najpoznatiji prevodilac bio je Hunain Ibn Izak (809 -877. godine). U najranijoj fazi Arapska medicina prolazi kroz demonistiku fazu koja traje do pojave Muhameda, kada ulazi u religioznu, a poslije u naunu fazu i iri se u svim zemljama koje Arapi osvajaju. Arapski lijenicu su upotpunili medicinu vlastitim iskustvima koja su predali zapadu. Otvaraju se Medicinske kole u Siriji i Perziji. One se u 762. godini sele u Bagdad. U 8. vijeku poinju stvarati vlastita djela, a u 10. vijeku pojavom Razesa poinje najplodnije doba arapske medicine. Na podruju anatomije Arapi nisu postigli nita znaajno jer iz vjerskih razloga nisu radili sekciju. Glavna zasluga Arapske medicine je na podruju terapije i farmakologije. Najpoznatiji je botaniar i farmakolog Ibn-al-Baitar. Unaprijedili su alhemiju, dijalektiku u medicinskoj rijei i komunikaciji, bolnice, ludnice i apoteke. Od klinikih grana najvie su unaprijedili okulistiku. Ali Ibn-Isa opisuje u svojoj knjizi Dhakhirat al-Kahhalin (Prirunik za oftalmologe) 130 razliitih onih bolesti, a prouavali su i optiku. Razes Razes (Abu Bekri Muhamed ibn Zakarija al-Rasi (850.-933. godine) iz Perzije ivio je u Bagdadu i radio kao lijenik i direktor bolnice. Izdao je medicinsku enciklopediju od 226 dijelova grkih i arapskih autora Sadraji. Djelo je puno njegovih linih vrlo dobrih opaanja. Drugo djelo mu je Kitab al Mansuri, napisano u 10 knjiga o kozmetici, toksikologiji i hirurgiji. Najpoznatije mu je djelo o boginjama i ospicama jer ih Razes prvi razlikuje. Protivi se svakom praznovjerju i arlatanstvu. Abul Kasim Abul -Kasim (umro 1013. godine) iz Kordove autor je medicinske enciklopedije Al Tasrif. U prvom dijelu pomenute enciklopedije je obraena opa medicina, a u drugom hirurgija. Iz njegovih djela o hirurgiji vidljivo je da su se arapski ljekari sluili kauterom (usijano eljezo), a ne noem te da su podvezivali krvne ile. Opisao je prvi put sluaj vanmaterine trudnoe.

Ibn Sina, Avicena

Avicena je ve kao 16-godinjak lijeio sultana Buhare Nuha Ibn Mensura na prijedlog svojih starijih kolega. Tada su ga zvali "udom od djeteta" i vec je u tom ivotnom dobu imao pristup bogatoj sultanovoj knjinici. Ibn Sina, Avicena (980-1037. godine) Krajem 10. i poetkom 11. stoljea ivio je i radio Avicena, najuveniji arapski ljekar. Punim imenom Abu Ali Ibn- Sina bio je rodom iz Perzije. Ibn Sina je roen 980. godine u Afshanahu, nevelikom mjestu nadomak Buhare. Sa deset godina je zavrio studij Kurana i islamske literature, a sa osamnaest ostale naune discipline, ukljuujui i islamsko pravo, astronomiju, medicinu, logiku i filozofiju. Njegov ogromni doprinos u raznovrsnim naunim disciplinama uenosti rezultat je njegove nevjerovatne memorije koja mu je omoguavala da napamet naui, primjerice, Kuran i Aristotelovu Metafiziku. Bio je svestran naunik, enciklopedist u pravom smislu rijei, a bavio se medicinom, filozofijom, matematikom, fizikom, astronomijom, alhemijom i teologijom. Njegovi savremenici svjedoe da je najtee naune i filozofske probleme rjeavao u snu, a dananji savremenici bi rekli da je imao visok kolinik emocionalne inteligencije. On je radio i djelovao unutranjom odreenou koja je generirala fascinantnu fiziku i intelektualnu energiju. Svoje zadnje godine zivota Ibn Sina proveo je na dvoru pod zastitom Ala ed-Devle. Umro je u Hamadanu 1037. godine gdje se i danas nalazi njegov grob. ivio je dosta neuredno, a umro je od lijeka to ga je sam sebi krivo pripravio protiv greva u stomaku. Uz Galena, Avicena je ostavio najznaajniji uticaj na kasniji razvoj evropske medicine i farmacije. Kao izvanredni poznavalac Kurana, nesumnjivo genijalni Ibn Sina Avicenna nije dvojio o strukturi nae stvarnosti, o uzajamnom proimanju materijalnog i duhovnog svijeta, te o postojanju duhovnih bia i njihovim stalnim pokuijma da utiu na ovjeka i njegovo zdravlje. Potvrde za to nalazio je u svakodnevnom ivotu, jer su na njegova vrata kucali mnogi duevni bolesnici, traei da im pomogne i da ih oslobodi od zlih duhovnih napasnika. ovjek je svakodnevno izloen atacima ejtana i dinna, zapisao je jednom prilikom Avicena. Njihovi napadi su raznovrsni i opasni i mogu biti mnogo pogubniji i razorniji od

svake fizike bolesti. Nakon smrti oca Ibn Sina, u svojoj dvadeset drugoj godini poinje pisati svoja prva nauna djela. Na dvorovima u Reju, Durdzanu i Isfahanu kod svojih mecena Ibn Sina, u miru pie djela. Taj period pisanja za Ibn Sina je bio najplodotvorniji u njegovom ivotu. Tada su nastala njegova najbolja djela koja su ostavila veliki peat u svjetskoj nauci, posebno medicini. uvena djela Jo od malih nogu Ibn Sina je skupljao znanje iz razliitih izvora svog vremena, kritiki selektirajui ono to je prema njemu bilo zanimljivo i vano. Broj djela koja je napisao bio je izmeu 100 i 250. Sadraj i kvalitet njegovih djela, te njihov doprinosa u praktinoj medicinskoj nauci otkrivaju zauujui stepen njegove intelektualne i strune kompetentnosti. Najpoznatija djela su mu: "Medicinski kanun ili Zakonik medicine" (izvorno: "Al Kuanun fit-tib", "Rasprava o filozofiji" (izvorno: "Kitab al shifa") koja predstavlja filozofsku enciklopedija, a ukljuuje logiku, fiziku, matematiku i metafiziku, "Traktat o dui" (izvorno: "Al isharat") i druga. Vjerovao je da se na svijetu nita ne deava sluajno i da se u snu mogu sagledati neke nevidljive stvari, pa ak zaviriti u budunost. Smatrao je da razumnim ljudskim biima stoji na raspolaganju jedan neiscrpan potencijal, nazvao ga je snagom zamiljanja, nekom vrstom unutarnjeg glasa, ije sugestije i zapovijedi tijelo mora potovati i izvravati, jer ta snaga moe isto tako izlijeiti bolesnika, kao sto moe zdravog ovjeka oboriti na bolesniku postelju. Avicena je isticao da ta snaga ima mogunost actio in distantia odnosno djelovanje na daljinu, ali nije rije samo o izazivanju psihikih fenomena, ve o energiji koja je sposobna pokrenuti i neko materijalno tijelo. Ta nevidljiva snaga nije nita drugo do dua, koja, iako toga nismo svjesni, suvereno vlada svijetom materije. Njegovi eseji i poeme, kao to su Poslanica o tajnama sudbine, Esej o ljubavi, Kasida o dui, Postignue sree, samo su djelii njegovih razmiljanja i istraivanja svijeta metafizike. Nekolicina prijepisa njegovih djela nalazi se u Gazi Husref-begovoj biblioteci u Sarajevu. Medicinski kanun uveni Medicinski kanon, zasigurno je najvanije djelo iz vremena u kome je ivio Ibn Sina, a sastoji se od pet dijelova. Vie puta je prevoen na latinski jezik i vie od est vijekova (od 11.-17.) smatran je najvanijim medicinskim izvorom kako na Istoku, tako i na Zapadu, a

i dan danas predstavlja primarni izvor islamske medicine. Sa Ibn Sinaovim Medicinski kanunom dolo je i "zlatno doba arapske medicine" i njen najvei uspon. To je golema medicinska enciklopedija gdje je sadrano itavo grko- rimsko i arapsko znanje. Avicena se u djelu istakao kao izvanredan promatra i logiar, a izmeu ostalog opisuje i seksualne perverzije. Ovo je djelo kasnije prevoeno na latinski jezik. Medicinski kanun je vrijedio za glavnu medicinsku enciklopediju sve do renesanse. Bio je priznat udbenik sholastike medicine, uz Hipokratove "Aforizme" i Galenovu "Ars parva" na univerzitetima Istoka i Zapada. U Medicinski kanon-u, Avicena je obuhvatio znanja Dioscurida i Galena, ali je opisao i ljekovito bilje preneseno iz Kine, Indije i Perzije. Medicinski kanon je napisan u pet tomova, a bezbroj je puta je tampan i pretampavan na arapskom i drugim svjetskim jezicima, ukljuujui i latinski. Medicinski kanon je podijeljen na etiri dijela. U prvom dijelu data su pravila koja obrauju teoretsku i praktinu stranu medicine prema opem znaenju. U drugom dijelu raspravlja se o jednostavnim i sloenim lijekovima, kao i hrani (dijetetski reim) koji se koriste prilikom lijeenja. Trei dio knjige govori o bolestima koje zahvataju pojedine organe, zatim o njihovim uzrocima, simptomima i lijeenju. etvrti dio Medicinskog kanuna obrauje bolesti, njihove uzroke, Higijensko dijetetski reim i okoli opisani u Medicinskom kanunu Ibn Sina je u lijeenju bolesnika, osim konkretne upotrebe lijekova, veinom onih koji su se koristili i koriste danas kao tradicionalni lijekovi, preferirao higijensko- dijetetski reim i okoline faktore. Higijensko- dijetetski reim je opisan u drugom poglavlju prvog dijela Medicinskog kanuna i nazvao ga "Ope norme praktine medicine". Praktini dio medicine on je podijelio na higijenu i lijeenje bolesti, u kome je opisao higijenske norme ponaanja, vanost pravilne ishrane, zatim uzimanje vode i drugih pia, kretanje i mirovanje, san i budnost te izluivanje i zadravanje tjelesnih materija, zatim spolno openje, uticaj godinjih doba. Iz ovog poglavlja citiran je dio koji se odnosi na upranjavanje higijene: "Ljekaru nije zadatak da kod pacijenata sauva stalnu mladost i snagu, niti da svakoj osobi osigura najdulji ivot, a pogotovu ne da sprijei smrt. ovjeije tijelo, naime, nastaje samo od vlage u kojoj je sadrana toplota, koja tu vlagu kuha i hrani i iz nje izluuje suvine dijelove, pa je neminovno rastvara. Kad, ipak, isti faktor stalno djeluje na isti objekat, njegovo se djelovanje stalno poveava. Kad se rastvaranje povea, jenjava prirodna toplota, jer joj nestaje

materije (vlage), zatim oslabi probava i smanji se naknada (hrane), bez koje tijelo ne moe opstati, a kamoli se razvijati. Tako to neprestano ide dok se ne istroi vlaga i utrne toplota, i to je, eto, prirodna smrt, iji je nastup fiksiran za svaku osobu, prema njenoj konstrukciji i snazi. Svrha je, dakle, nastojanja svakog ljekara da svaka osoba, prema svojoj konstituciji i snazi, dosegne do odreenog roka, osim ako nastupi kakav vanjski poremeaj, i da zadri zdravlje u svako doba ivota, kako tom dobu odgovara. To se postie zatitom vlage, da se uope ne raspada, kao i uvanje od veeg rastvaranja nego to zahtijeva prirodni tok. Osnova za to je sadrana u uravnavanju est nunih uzoraka, to smo objasnili, kao to smo disali i vrste zraka koje su za zdravlje najpovoljnije." Kad su u pitanju savjeti o opoj terapiji, Ibn Sina preporuuje lijeenje pomou tri stvari: higijenskih mjera, lijekova i praktinih radova. Po njemu, higijenske mjere sastoje se od racionalne upotrebe est nunih uzoraka za odravanje zdravlja. Po njemu, ove mjere imaju jedanko znaenje kao i svi drugi lijekovi. Izmeu est nunih uzoraka naroite odredbe se odnose na pravilnu ishranu. Recimo, Ibn Sina kae da bolesniku nekada ne treba davati hranu ako je bolest u krizi ili je pri kraju "kako se priroda ne bi zabavila varenjem hrane umjesto da se bori protiv bolesti"; ili "isto vrijedi i za grozniave nastupe, da se, pored spomenutog razloga ne bi jo poveala i muka usljed toplote varenja". "Hrana je", kae Ibn Sina, "prijatelj tjelesne snage, ali je ona i njezin neprijatelj usljed toga to stoji u prijateljskoj vezi sa boleu koja je opet neprijatelj snage. To je razlog da se u bolesti uzima hrane samo koliko je najnunije za jaanje organizma." Bolesniku katkada treba davati manje hrane, premda je kvalitetno ima dosta, kao to se postupa s onim ko ima jak apetit i varenje i koji u organizmu ima obilno sokova. U tom sluaju savjetuje upotreba zeleni i voa. U drugim sluajevima Ibn Sina preporuuje smanjenje koliine, a zadravanje kvaliteta ishrane, kao, naprimjer, kod bolesnika koji ima slab apetit i varenje, jer je "tijelu potrebna hrana koju je u maloj koliini mogue svariti i iskoristiti, a koja e obiljem svoje hranjivosti tijelo ojaati i hraniti". Katkada hranu treba smanjiti i kvalitativno i kvantitativno "kad uz slabost apetita i varenja bolesnik trpi i od preobilja tjelesnih sokova". "Ima sluajeva", kae Ibn Sina, "da hranu treba davati kvantitativno i kvalitativno obilnu", kao to su to sluajevi kada bolesnika treba pripraviti za teko tjelesno vjebanje. Ovih nekoliko opisa koji se odnose na higijensko-dijetetski reim u lijeenju i tretmanu bolesnika koje je Ibn Sina dao doktrinarno su potpuno identini onima koji se danas koriste bez obzira na stepen farmakoterapije.

Lijekovi i upustva o lijeenju opisana u Medicinskom kanunu Medicinski kanun je sve do 18. vijeka bio glavni izvor podataka o primjeni ljekovitih biljaka u evropskim zemljama kao i izvor uputstava o primjeni hemijskih metoda i postupaka u pripremanju lijekova. Navodi recepturu i indikacije za oko 760 lijekova. U opisu lijeenja bolesti pomou lijekova, Ibn Sina daje tri pravila: prvo pravilo je da treba odabrati kvalitet lijeka i to nakon to je ustanovljena vrsta bolesti kako bi se moglo lijeenje provesti lijekom oprenog kvaliteta; drugo Ibn Sinaovo pravilo je da treba ustanoviti koliinu lijeka i stepen njegovog kvaliteta, uzimajui u obzir prirodu bolesnog organa, stepen bolesti, spol, ivotnu dob, navike, godinje doba, zanimanje, kraj, vanjski izgled i snagu bolesnika. Po Ibn Sinau, priroda organa sadri etiri faktora: konstituciju, kompleksnost, njegov poloaj u organizmu i njegovu snagu. Zato, izbor lijekova treba vriti u odnosu na ova etiri faktora, a lijek se bira ovisno od toga koliko je ouvana konstitucija zdravog organa. Tree Ibn Sinaovo pravilo odnosi se na poznavanje vremenskog stadija bolesti, recimo, ako je topli otok u poetnoj fazi, upotrijebit e se samo sredstva za rastvaranje materije, dok se u sredini izmeu ta dva stadija daju obje vrste lijekova (jaki i slabi), a kada otok opada, treba se ograniiti samo na slabi lijek. Meu dobre lijekove Ibn Sina navodi: radost, susret sa dragom osobom, prisustvo osobe koje se bolesnik stidi i ije mu je prisustvo ugodno. Tako, naprimjer, esto ozdravi potpuno iznemogao zaljubljenik kada iznenada opazi dragu osobu koja je bila odsutna. U dobre lijekove Ibn Sina ubraja i miomirise i lijepe pjesme. Po Ibn Sinau, za bolesnika je nekad korisna promjena zraka, promjena stana, promjena godinjeg doba, te promjena poloaja, kao npr. uspravljanje tijela za bol u leima, ili, pak, gledanje u odreene predmete koji koriste za lijeenje razrokosti (strabizrma). U opisu znaaja pravilnog izluivanja materije iz organizma, Ibn Sina govori: "Kod svake vrste izluivanja materije treba imati u vidu pet okolnosti, a jedna od tih je da se iz tijela mora izluiti ono to ga mui bilo svojom koliinom ili kvalitetom." Interesantan je stav Ibn Sin-e, koji kae da se izluivanje materija iz tijela "moe nekad nadoknaditi postom ili snom, pa se poremeaj konstitucije usljed priliva materije na taj nain regulira". Za izluivanje materije nekad treba uzeti lijekove koji po kvalitetu odgovaraju toj materiji. Takve lijekove treba regulirati odgovarajuim elementima koji djelulju kao purgativi i koji te lijekove dovode u ravnoteu.

Po Ibn Sinau, hrana paralizira djelovanje veine lijekova, zato to se priroda zabavi varenjem hrane, a zaboravi suzbijanje materije, kao i zbog toga to se lijek pomijea sa hranom pa mu se uniti snaga. Ako neko ima osjeaj odvratnosti prema lijeku, Ibn Sina preporuuje da takav pacijent vae biljku Artemisia dracunculus ili Zizyphus sativa koji je od nje puno djelotvorniji. Ako bolesnik, nakon uzimanja lijeka, osjea greve u stomaku, treba popiti tople vode i proetati nekoliko koraka. Ako bolesnik eli da se djelovanje lijeka prekine, a ima toplu konstituciju tijela, on treba popiti biljke Plantago psyllium sa sirupom od jabuka ili sa hladnom vodom i eerom ili sa ruinom vodom. Bolesnik sa srednje umjerenom konstitucijom u ovakvim sluajevima treba uzimati lijekove kao to je sjeme od bosiljka, dok osoba hladne konstitucije treba spomenuto sjemenje uzimati u ogranienim koliinama. U ovom odjeljku Ibn Sinaovog Kanuna opisana je jedna opa preporuka o lijeenju. "Ljekar ne treba da navikava ovjeiju prirodu na lijek i da lijek lijei svaki poremeaj zdravlja niti da navikne bolesnka i da mu daje purgativ ili sredstvo za izazivanje povraanja. Gdje god je intervencija ljekara mogua lakim sredstvom, ne smije se laati teega. Birajui lijekove, treba ii od slabijeg na jai, ako onaj slabiji ne zadovolji, izuzev ako postoji bojazan da e u bolesnika malaksati snaga pa, u tom sluaju, treba odmah u poetku uzeti jai lijek. Ne treba bolesniku stalno davati jedan lijek kako se priroda ne bi na njega navikla i na taj nain smanjila njezina osjetljivost (rezistencija). Ljekar ne smije istrajati u pogrenom lijeenju bolesnika, niti smije napustiti pravilan postupak lijeenja ak iako su izostale posljedice jednog ili drugog lijeenja. U jaka godinja doba (ljeto i zima) ne treba posezati za jakim lijekovima. Ako je mogue, preporuuje poduzimanje zdravstvenih mjera hranom, bez upotrebe lijekova. U sluaju da postoji sumnja da li je neka bolest topla ili hladna, nipoto ne treba probati prejakim sredstvima, a ljekar mora biti oprezan da ga ne zavede uzgredno djelovanje lijeka. Ako se u jednog bolesnika nae vie bolesti, treba poeti lijeiti onu koja ima jedno od sljedea tri svojstva: prvo je da bude ozdravljenje drugog oboljenja ovisno o ozdravljenju onoga koje se lijei, naprimjer, ako bolesnik ima otok i gnojnu anginu, treba poeti lijeenjem otoka. Drugo je kad je jedno oboljenje u uzronoj vezi s drugim, kao to je, naprimjer, zaepljenost kanala i groznica u kojoj se raspada sok. U ovom sluaju treba lijeiti onu bolest koja je uzrok drugoj. Ako to ne bude mogue oxymelom, nema zapreke da se upotrijebe sredstva za zagrijavanje, jer je korist od takvih sredstava za rashlaivanje otvaranjem zaepljenih kanala vea od tete njihova zagrijavanja.

Tree je sluaj kad je jednu bolest pree lijeiti nego drugu. Tako, ako se radi o akutnoj i hroninoj bolesti, treba najprije lijeiti akutnu, ali ljekar ne smije posve zanemariti ni onu drugu. Ako neko oboljenje bude popraeno jo i nekom sporednom pojavom, treba prije lijeiti samo oboljenje, izuzev ako je sporedna pojava jaa, kao, naprimjer, kod kolike, jer tu treba najprije umiriti bol, a onda lijeiti zaepljenost kanala. Po ovome opisu lijekova i nain njihovog koritenja u praktinoj upotrebi koji datira iz 11. stoljea, dakle iz vremena kad je nastao uveni Ibn Sinaov Kanun (1012.-1024. godine), raspoznajemo doktrinu i karakter tzv. "avicenske medicine", koja je uglavnom bazirana na tradicionalnim oblicima lijeenja koje je Ibn Sina vjeto opisao, a, u sutini, bili su kompilacija svega reenog to su opisali drugi autori prethodnih perioda. Poreenja radi, navest emo primjer za primjenu purgativnih lijekova koje je opisao Galenus (Galen), drugi neprikosnoveni lijeniki mudrac iz prvog stoljea ove ere, koji kae "da lijek koji nije otrovan, ako ne djeluje purgativno stvara, usljed postojee slinosti, sok koji treba da povue i to je razlog da se taj sok povea", dok o istoj stvari Ibn Sina kae da stvar ne stoji tako i da poveanje so ka dolazi od njegove pokretljivosti i njegova razilaenja po tijelu i stoga to se drugi tjelesni sokovi, usljed njegova preimustva, pretvaraju u njega. U treem dijelu Kanuna data je klinika pojedinanih organa, gdje se govori o oboljenjima pojedinih organa, njihovim uzrocima, simptomima i nainu lijeenja. Ilustracije radi, iz ovog dijela izdvojit emo Ibn Sinaov opis lijeenja tri tipa glavobolje: tople, hladne i suhe. udesni med Avicena Iz utroba njihovih izlazi pie razliitih boja, koje je lijek ljudima. To je uistinu dokaz za ljude koji razmiljaju (En Nahl, 69). Potujui gore navedeni citat iz Kurana Ibn Sina Avicenna smatrao je med jedinstvenim lijekom za harmoniju due i fiziko zdravlje. Kao predvodnik arapske medicinske kole (savremenici su ga nazivali carem medicine i/ili princom lijenika) on je koristei med spravljao ljekovite medne preparate udesnih svojstava, za koje se prialo da su u stanju ak i mrtve da oivljavaju! Naravno da tu ima pretjerivanja, ali Ibn Sinini preparati od meda, koji su kasnije po njemu dobili ime, zasigurno su bili meu najudesnijim eliksirima i stoljeima su se smatrali najdjelotvornijim lijekovima za duevne bolesti i bolesti unutranjih organa. Niko ne zna kada je i kako doao na ideju da povee dvije najblagotvornije stvari na svijetu: Kuran i med i da pone spravljati med kao jedinstvene preparate na svijetu. U vievjekovnoj praksi pokazalo se da med ima udesna svojstva i mo ljekovite supstance.

Avicenizam Avicenizam je pojam koji obuhvata kompleks sadraja, misli i djela Abdulaha Ibn Sina. Avicenizam predstavlja sveukupnost filozofije ivljenja kakvu je zamiljao i prakticirao lijenik i mislilac Abdulah Ibn Sina i koja je nepobitno imala uticaja na savremene poglede i shvatanja znanosti openito, a posebno filozofije i medicine. O "avicenskoj medicini", koja je, bez sumnje, ostavila znaajan peat i na naim prostorima do pojave moderne medicine prolog vijeka, vrlo malo se zna. Osim dva spomenuta znaajna djela, ovog velikana prepoznaju po jednom traktatu koji se odnosi na fenomenologiju straha od smrti, koji je pretampavan na desetine svjetskih jezika, a o ovome znanstvenici i obini ljudi ovih prostora vrlo malo znaju. Tradicija avicenizma i galenizma u Bosni i Hercegovini U naoj filozofskoj i medicinskoj misli Ibn Sina je jedan od mnogih istonjaka iz plejade velianstvenih koji je dugo bio neopravdano zapostavljen. Vijekovima je Avicena smatran mudracem (hakim) jer je obino lijeei tjelesne bolesti, istovremeno lijeio psihu i/ili

linost. Mudracu se svako moe potpuno sigurno predati. To je ideal i savremenog ljekara, posebno danas u doba visokih tehnologija, kada teimo istinskoj ljudskoj komunikaciji. Misterija due Kao najvei mislilac i filozof svog vremena, Ibn Sina Avicenna je bio svjestan injenice da fiziko tijelo predstavlja samo jednu dimenziju ljudkog bia, nikako i jedinu. Tijelo bez due samo je bezvrijedni oklop koji stari i slabi. Vitalnost i ivot daje mu ono to nazivamo duom, ali ni ona ne moe opstati i samostalno djelovati. Bez tijela i svega onoga to sainjava ljudski organizam, ljudsko bie nije kompletno. Zajedno, u skladnim i harmoninim odnosima, mogu stii do zvijezda! Avicena je istraivao materiju, ali ga je vie interesirala dua, spoljni uticaji na nju, ali i njeni uticaji i krajnji dometi. Zato je ljudska dua tanana i osjetljiva poput ice na harfi? Otkud duevna bol, potitenost, euforija, ekstaza, histerija? ta se deava sa duom kada se ovjek pone ponaati neprirodno; kada izgubi razum i svijet pone doivljavati kao prizore u iskrivljenim ogledalima? Zato neke ene ne mogu da rode iako su medicinski potpuno zdrave? Zato ljudi mrze? Zato vole? Kako? Otkud? Zasto?

Anatomija ovjeka, Medicinski kanun Literatura Masic I. First hospitals in Bosnia and Herzegovina. Avicena, Sarajevo, 2001: 7-13. Izloba "Zdravstvo u BiH", dokumenti Dravnog arhiva o zdravstvu i zdravstvenoj zatiti u BiH. Hypocrat. Sarajevo i Dravni arhiv FBiH Sarajevo, 1995: 5-16. Mai I, Rianovi Z, Kujundi E.lbn Sina - Avicena, ivot i djelo. Avicena, Sarajevo, 1995: 5-11. Avicena. Oksfordski filozofski renik, Sajmon Blekburn, Svetovi, Novi Sad. 1999. Avicena. Oksfordski filozofski renik, Sajmon Blekburn, Svetovi, Novi Sad. 1999. Sokolovi AD. Prilozi sanitetu starog Sarajeva. Avicena, Sarajevo, 1999: 5-30. Mai I, Stoli V. Kratak pregled bosanskohercegovake medicinske bibliografije. Bosniaca, Sarajevo, 1996: 51-9. Nefis A. Mudez el-Kanun. Avicena, Sarajevo, 1995: 5-20. Dobraa K. Drijentalni medicinski rukopisi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Avicena, Sarajevo, 1997: 5-27. Fabijani R. Pojava attara i njihova djelatnost u Sarajevu u turskom periodu. U: S. Hadovi I sar. Attari i njihov doprinos razvoju farmacije u BiH. Avicena, Sarajevo, 1999: 7-22. Gui S. Ureenje attarske djelatnosti u osmanskom periodu u BiH. U: S. Hadovi i sar. Attari injihov doprinos razvoju farmacije u BiH. Avicena, Sarajevo, 1999: 23-34. Latal Danon Lj. Jevrejska komponenta u attarskoj djelatnosti. U: S. Hadovi i sar. Attari i njihov doprinos razvoju farmacije u BiH. Avicena, Sarajevo, 1999: 35-42. Devetak Z. Ljekarue iz osmanskog perioda. U: S. Hadovi i sar. Attari i njihov doprinos razvoju farmacije u BiH. Avicena, Sarajevo, 1999: 67-78. Mai I. Pregled o_entalnih medicinskih rukopisa o lijeenju prirodnim lijekovima na podruju BiH. U: S. Hadovi i sar. Attari i njihov doprinos razvoju farmacije u BiH. Avicena, Sarajevo,1999: 85-106. Mai I. Avicenska medicina. U: S. Hadovi i sar. Attari i njihov doprinos razvoju farmacije u BiH. Avicena, Sarajevo, 1999: 107-34. Koprivica J, Grabovac J. Bibliografija radova Klinikog centra Univerziteta u Sarajevu 1985.2000. NIR KCU Sarajevo, 2003: 1-353.

Univerzitet u Salernu i sholastina medicina

Faksimil latinskog izdanja Salernskog edikta iz prve polovine 14. vijeka, koje se uva u Codex-u Par. u Nacionalnoj biblioteci u Parizu. Medicinska kola (univerzitet) u Salernu Salerno je prvo mjesto gdje se sticalo vie medicinsko obrazovanje. Student je uio 3 godine logiku, a 5 godina medicinu te vrio godinu dana prakse pod nadzorom ljekara. Diploma je trebala biti potvrena od vlasti. U Salernskoj koli dolazi do procvata anatomije jer se rade obdukcije ak i na ljudskim leevima. U 13. vijeku Copho pie Anatomia porci (anatomia svinja), a Maurus Anatomia Mauri. Razvoj anatomije omoguava procvat hirurgije i ginekologije. Trotula Plataerius, Talijanka, koja je bila smatrana najuvenijom lijenicom svog vremena, napisala je De milierum passionibus udbenik ginekologije i akuerstva. Jedna od bitnih dijagnostikih metoda je pregled urina- uroskopija, gdje se na osnovu mutea ili boje i mirisa odreivala bolest. Druga vana dijagnostika metoda je pipanje pulsa. Car Fridrih II dao je 1240. godine salernskoj koli pravo da izdaje diplome pod uslovom da je kandidat uio secirati ljudski le. Razvojem Univerziteta u Napulju 1224. godine sjaj te kole opada. Napoleon je 1811. godine zatvorio Salernsku kolu svojim dekretom. U ovom periodu veliku ulogu su odigrali i sholasiki ili samostanski Univerziteti medicine. Rezultat je

skolastike medicine koju svrstavaju u znaajnu epohu, ali bez vanih naunih otkria u feudalno doba. Salerno U doba kada prijeti opasnost da e dotad steeno medicinsko znanje pasti u zaborav zbog crkvene dogme, u Europi, u Salernskom zaljevu postoji oaza medicine. Grad Salerno se razvio juno od Napulja kao idealno mjesto za lijeenje bolesnih. U Salerno su dolazili mnogi bolesnici, a kasnije i ranjenici iz kranskih ratova. Razvila se Salernska kola u kojoj su se snano osjeali uticaji grke, rimske, idovske i arapske medicine. kola je datirala od 9. vijeka. U njoj je djelovalo mnogo laika koji nisu bili pod uticajem katolike crkve, a bavili su se hirurgijom i ginekologijom to je u samostanima bilo zabranjeno. ene nisu bile samo lijenici ve su drale i predavanja. U Salernu se nije oskudijevalo u bolesnikom materijalu. Pravi procvat nastaje krajem 11. vijeka kad upoznaju arapsku medicinu. Konstantin Afriki Konstantin Afriki (1020.-1087. godine) iz Kartage, ivio je kao benediktinac u samostanu Monte Cassino u Italiji. Preveo je gotovo sva arapska djela na latinski, a neka je sam potpisivao kako bi ih hriani lake prihvatili. Ta su djela mnogo pomogla Salernskoj koli. Od salernskih ljekara uvena je porodica Platearius. Najpoznatiji je Johannes Platearius, koji je kao mlad ljekar napisao Practica brevis, prirunik praktine medicine. Formalno razdvajanje medicine i farmacije Salernskim ediktom (slika 14) koji je doneen 1240. god. formalno su razdvojene farmacija i medicina, ali su apotekari i lijenici jo dugo vijekova ostali u specifinom meusobnom odnosu, koji emo prikazati sa etikog i strunog aspekta. Zabrana udruivanja i podijeljena strunost osnova su svih zakonskih i etikih normativa, koje su uglavnom pisali lijnici udrueni u gradske ljekarske savjete (Collegio Medicum). Prvi poeci farmacije kao samostalne profesije javljaju se u gradovima Mediterana u kojima se osjeao uticaj Salernske medicinske kole, najpoznatije kole srednjeg vijeka za obrazovanje ljekara i apotekara. ikola Salernitanus je napisao je Antidotarium Salernitanum gdje se nalazi 120 recepata lijekova.

Skolastika medicina ili samostanska medicina Razvoj salernske kole i uticaj procvata Arapske medicine inicirao je na zapadu pojavu mnogih samostanskih i crkvenih medicinskih kola. Iako sloboda duha u njemu nije bila naroito jaka, ipak e odigrati vanu ulogu razvoja medicine u Europi tog doba. Samostanske i crkvene medicinske kole javljaju se u 12. vijeku. Osim Univerziteta u Oxfordu i Cambridge-u, koji za medicinu tog doba nemaju velikog znaaja, najstariji su univerziteti Montpelier, Bologna, Pariz i Padova. Njihova medicinska uenja temelje se na osnovama arapske medicine i galenizma, ali su u pristupu bila dogmatina i nisu doputala individualno nauno istraivanje. Svaka slobodnija misao nailazila je na otpor ljekara i crkvenih vlasti. Nastava se sastojala u itanju i komentarisanju klasinih tekstova Hipokratovih Aforizama, Galenovih i Razesovih djela, te Aviceninog Medicinskog kanuna. Djela ovih autora, a posebno Medicinski kanun sluili su kao oficijelni udbenici. Osim predavanja odravale su se i rasprave na kojima su pobjeivali oni koji su vladali silogistikom. Nakon zavretka studija sticala se bakalaureat, odnosno potvrda ili diploma o naunom stepenu obrazovanja ljekara. Ako bi neko nastavio naobrazbu na slijedeem, viem stepenu sticao bi znanje i diplomu kojom bi imao pravo obrazovati i poduavati ljekare. Najvii akademski stepen bio je zvanje magistra. U 15. stoljeu uveden je i postao najvii akademski stepen- doktor nauka. Uvoenje anatomije u redovan studij medicine Program ili curriculum (Curicula) nastave je odreivala crkva. Zasluga Univerziteta u Bologni je uvoenje ljudskog lea (anatomije) u obavezno obuavanje buduih ljekara. Mondino dei Luzzi je poetkom 14. vijeka drao predavanja uz le, ali naalost koristio je Galenova anatomska tumaenja. Ugo Borgognoni, gradski ranar, je u 13. vijeku osnovao Hirurku kolu. U Padovi je bez veih zasluga djelovao Pietro d' Abano koji je smatrao da mu je glavna dunost upoznati zapad s djelima starih autora. Alessandra Benedetti, ena, osnovala je prvi anatomski zavod (1450. -1512. godine) u Padovi. Ovaj podvig i formiranje anatomskog zavoda doveo je do nastanka najveih otkria u istoriji anatomije. To je bio razlog da univerzitet u Padovi nadmai Univerzitet u Bologni. Od Univerziteta u Francuskoj posebno uven je bio Univerzitet u Montpelieru. Na ovom univerzitetu osjeao se snaan uticaj arapske medicine 8evropski centar arapske medicine). Arnaldus de Villanova zalagao se za veoma jednostavne lijekove, ali je bio sklon i

praznovjerju. Ponekad je protuslovio Galenu i Aviceni. Znaajne promjene u razvoju hirurgije uveo je Henry de Mondeville. Pri operacijama koristio se narkozom, a za hirurgiju isticao je da je poznavanje anatomije na prvom mjestu. Na Univerzitetu u Parizu djelovao je najslavniji uitelj hirurgije svih vremena Lanfranco iz Milana. U 10. stoljeu hirurgija se odvaja od medicine jer u to vrijeme dominira predubjeenje da je hirurgija zanat i da u medicini treba prezirati manualni rad. Takoer, crkva je zazirala od krvi pa je ljekarima zabranila operativne zahvate.

Hirurgija se preputa ranarima. To je dovelo do pojave prakticiranja hirurgijom od strane poluobrazovanih i neobrazovanih ljudi. Vremenom oni stiu sve vie iskustva i prakse, udruuju se i oslobaaju se od uticaja medicinskog fakulteta, ali to je bio nain da se oslobode galenizma. Poinju izvoditi sve tee operacije. U to vrijeme ima malo ljekara pa je zdravlje siromanih na vrlo niskom nivou i preputeno je milosti bogatih. Farmaceuti otvaraju prve apoteke, a ne ljekari, s tim da trebaju imati poloen ispit za farmaceutsku djelatnost. Lijekovi tog perioda su arapskog porijekla. Meutim, koriteni su i brojni besmisleni lijekovi koji se temelje na praznovjerju. Popularna metoda lijeenja bilo je putanje krvi. Uveden je nain lijeenja pomou dodira kralja. Zdravstvene prilike u srednjem vijeku Higijena je bila na vrlo niskom nivou, gradovi su neisti i bez kanalizacija. U 6. stoljeu se irila Justinijanova kuga. Prema podacima Prokopija od kuge je umrlo pola bizantskog carstva. Najstranija epidemija svih vremena, po imenu Crna smrt, zapoela je u Mongoliji i sjevernoj Kini, a zatim je preneena u Evropu. U Aziji je od nje umrlo 24 milijuna ljudi, a u Evropi 25 milijuna. Zavrila je nakon 7 godina. Lepra je bila u to doba vrlo rairena, otvaraju se leproziji. Bolesnik sa leprom gubi sva prava i proglaava se mrtvim. Poznate su epizode Masovne psihike epidemije tog vremena flagelantizam, samobievanje i samokanjavanje, kao i avolji plesovi. Likantropija podrazumijeva vjerovanje da se moe postati vukodlak, ljudi bi masovno ili pojedinano umiljali da su postali vukodlaci, pa bi jeli i napadali djecu. Otvaraju se prvi hospitaliji, a poetkom 12. stoljea doneseni su i prvi zakoni o javnoj istoi i ispravnosti ivenih namirnica. O gubavcima se brinuo poseban crkveni red, lazaristi. Skorbut se ubrajao u masovne bolesti, a posebno je bio rairen u vrijeme krstakih ratova. Poznata je i epidemija Sveta vatra 945. godine, koja je zapravo bila uzrokovana trovanjem

raenom glavicom (nametnikom rai). Posljedice su bile otpadanje prstiju i itavih udova te smrt. Odredbe o uvoenju karantene u Dubrovniku

Odredba o uvoenju karantene u Dubrovniku iz 1377.godine (Liber viridis, cap. 49; fol. 78). Odredba o uvoenju karantene u trajanju od 30- 40 dana, doneena je 27. 08. 1377. godine u Dubrovniku. Naime, dana 27. juna 1377. godine, u Velikom Vijeu okupljenom prema obiaju, u kojem je bilo prisutno 47 vjenika, odlueno je i utvreno s 34 glasa da se kako naijenci (dubrovaki graani) tako doljaci koji stiu iz kunih mjesta, ne prime u Dubrovnik ni u njegov kotar, ako prije ne ostanu mjesec dana na Mrkanu ili u Cavtatu da se raskue. Isto tako s 44 vijenika glasa toga vijea odlueno je da se nitko iz Dubrovnika ili njegova kotara ne usudi ili pomisli poi k onima to dou iz kunih mjesta i ostanu na Mrkanu ili u Cavtatu, pod prijetnjom kazne da i on sam ostane ondje mjesec dana. A oni koji im budu nosili hranu ili ostale potreptine, ne smiju ii bez doputenja slubenika za to odreenih, nego s uredbom koju im izdaju spomenuti slubenici, pod prijetnjom kazne da i sami ostanu ondje mjesec dana. Takoer s 29 vijenikih glasova toga vijea odlueno je i utvreno da tko god se ne bi pridravao prije reenog ili neeg od prije reenog, mora za kaznu platiti 50 perpera i isto tako duan je pridravati se prije reenog.

Literatura Schmitz R. Geschichte der Pharmazie: band II. Govi-Verlag Pharmazeutisher Verlag GmbH, Eschborn, 2005. Kati R. Srpska srednjovekovna medicina, Beograd, SANU, 1987. Grdini V. Ilustrirana povijest farmakopeje, Medika 2001, Zagreb. Primatesta P. Goldacre MJ. Inguinal hernia repair: incidence of elective and emergency surgery, readmission and mortality. International Journal of Epidemiology 1996;25:835-839. Jeremi M. Specijalna hirurgija I, dijagnostika i terapija;Univerzitet u Niu,2001. Read RC. The development of inguinal herniorraphy.Surgical Clinics of North America 1984;64:185-196. Stoppa R, Wantz GE, Munegato G, Pulchinotta A. Hernia Healers: An Illustrated History. France: Arnette,1998. Kingsnorth A. LeBlank KA. Menagement of abdominal hernias. Third edition, London 2003. Lichtenstein IL. Hernia Repair Without Disability. St Louis,Tokyo. Ishiyaku Euromerica,1986. Shultz L, Graber J, Pietraffita et al.: Laser laparoscopic hernioraphy: a clinical trial.Preliminary results. Journal of Laparoendoscopic Surgery 1991;1:41-45. Stuart A. A brief History of pharmacy and pharmaceuticals.In: Stuart A (ed.) Making Medicines. 1st ed. Pharmaceutical Press, 2005.

Medicina renesanse u 16. stoljeu

Renesansa Renesansa je jedno od najkreativnijih razdoblja u knjievnosti i umjetnosti koje je oznailo prekid sa srednjim vijekom. Vremenski se odreuje od 14. stoljea u Italiji do 16. stoljea u ostatku Evrope. Poetkom XVI stoljea poinje novo doba u medicini. Moemo rei da se postie procvat medicine u Italiji. Medicina se vraa izuavanju djela medicinskih klasika Galena i Hipokrata. Postie se znaajna reforma medicinske naune misli, a za naunu misao uopte znaajan je pronalazak Gutenberg-ove tamparske maine u XV stoljea. Trebalo je proi 1800 godina da bi se javila reforma anatomije.

Reforma anatomije

Jacobus Sylvius Jacobus Sylvius ( Jacques Dubois 1478.-1555.) Jacobus Sylvius bio je profesor anatomije u Parizu. Isticao je da se anatomija mora uiti uz le. On je opisao sfenoidnu kost, dao izvrstan opis kimene modine i opisao je venske zaliske.

Leonardo da Vinci Leonardo da Vini (1515.-1579. godine) se tokom boravka u Milanu s velikom panjom posvetio prouavanju grae ljudskog tijela. On je napravio nekoliko anatomskih crtea u crvenoj kredi nastalih dok je secirao sopstvenom rukom na svojim sopstvenim asovima anatomije. Ovi crtei, pored toga to imaju izuzetnu naunu vrijednost, predstavljaju i svojevrsna umjetnika djela, koja na najbolji nain potvruju svestranost Leonardovog genija.

Gornji dio kimenog stuba i muskulatura vrata

Unutranji organi ene

Leonardo da Vini je tokom boravka u Milanu veliku panju posvetio prouavanju grae ljudskog tijela.

Leonardo da Vini je sastavio knjigu 1488.-1499. godineu crvenoj kredi sa crteima kostiju i miia koje je secirao sopstvenom rukom Anatomski crtei u manuskriptima, obrisa izvuenih olovkom. Ovi crtei, pored toga to imaju izuzetnu naunu vrijednost, predstavljaju i svojevrsna umjetnika djela, koja na najbolji nain potvruju svestranost Leonardovog genija.

Poloaj fetusa u materici

Andrija Vesal ( Andreas Vesalius) Za napredak i razvoj u podruju anatomije i fiziologije, najvei doprinos pripada Andriji Vesalu, osobito u njegovoj nepokolebljivoj borbi za nauku protiv mone crkve. Andrija Vesal je roen u Briselu u porodici ljekara. On je 1528. godine upisao Univerzitet umjetnosti, ali je zahvaljujui oevu insistiranju na njegovoj medicinskoj karijeri, popustio i upisao Medicinski fakultet u Parizu. Zavrio ga je 1533. godine i doktorirao u svojoj 23. godini. Prouavao je teorije Galena. U vrijeme studija pokazao je interes za anatomiju i istraivao je kosti.

Uprkos osudi crkvenih vlasti, stvarne mogunosti zatvora, pa ak i smrti, Vesal je iao naprijed i secirao ljudske leeve. Njegov rad bio je objavljen u sedam knjiga pod nazivom "De Humani Corporis Fabrica" 1543. godine. Predstavljale su kratak izvod Vesalovih metodolokih ispitivanja i opaanja ovjekova tijela. U njima je empirijski ukazano na Galenove ozbiljne greke u anatomiji. Utvrdio je da je mandibula graena od jedne kosti, a ne od dvije kako je Galen tvrdio. Opisao je meu prvima bijelu i sivu modanu tvar, ali jo uvijek postoje neke pogreke u njegovim tezama koje e kasnije ispraviti drugi autori. Takoer je razumio funkciju venae cavae kao jedne od dvije velike vene kojima otie krv nazad u srce, dok je Galen mislio da vena cava ide iz jetre. Pokazao je da mukarac i ena imaju 12 pari rebara. S obzirom da je on pokazao da mukarcima ne nedostaje rebro to je bilo suprotno dotadanjem miljenju temeljenom na prii o stvaranju Eve, njegov pronalazak mu je donio ozbiljne nevolje. On je osporio postojanje "neunitive kosti" u ljudskom tijelu, za koju je veina ljudi u srednjem vijeku vjerovala da oblikuje poetak uskrslog tijela. Vesalijev rad je privukao gnjev svih koji su eljeli sauvati status quo. Vesala su osporavale njegove medicinske kolege, a jedan njegov profesor proglasio je svog uenika "pomahnitalim luakom". Meutim, najglasniji protivnici su dolazili iz crkve. U poetku je Vesal bio zatien od crkvenih vlasti jer je bio ljekar imperatora Karla V. Meutim nakon Karlove abdikacije 1555. godine, Vesal je postao lakom metom napada. Negirana mu je bila svaka mogunost seciranja leeva. Na kraju je optuen da je secirao ivoga ovjeka i Inkvizicija ga je prisilila na hodoae u Svetu zemlju. Na tom putu je bio rtvom brodoloma i po svoj prilici je umro od gladi na grkom otoku Zante. Michael Servetusa Michael Servetus koji je bio pripadnik panske hrianske sekte, a medicinsku slavu je stekao kao vjet prosektor. Opisao je mali i veliki krvotok, a svoja otkria je objavio u knjizi Restitucija hriranstva 1553. godine. Meutim, njegovi protivnici su osporavali njegova dostignua, njegove knjige su spaljivane, a njega je osudila i zatvorila Katolika crkva. Uspio je pobjei u kalvinistiku enevu, ali je njegov tretman tamo bio jo gori. Uhapen je i spaljen na lomai, zajedno sa svojim knjigama, 1553. godine kao heretik.

Stephan van Calcar Stefan van Calcar je objavio 7 knjiga na 663 stranice i sa 300 izvrsnih drvoreza koje je sam izradio na osnovu njegovog iskustva i opaanja u prosekturi. Istakao je pogreke, njih 200, koje su bile opisane u Galenovoj anatomiji.

Reforma hirurgije

Ambroise Par

Hirurzi su bili prezirani od uenih ljekara. Ambroise Par je bio sin siromanog seljaka, a radio je kao hirurg i ranar u vojsci gdje je obiao brojna ratita. Napisao je knjigu Oeuvres 1575. godine koja predstavlja sabrana znanja u hirurgiji. On je ponovno uveo ligaturu krvnih ila prilikom amputacije koja je bila prije zamijenjena kauterizacijom. U praksu je takoer uveo torakocentezu i traheotomiju, pojaseve za kilu i poboljao je metod litotomije. Par je tano definisao indikacije za uvoenje trepanacije i uveo reformske promjene u obradi prostrijelnih rana, kao i nain pronalaenja metka u tijelu. Luise Burgeois Luise Burgeois je bila parika babica koja osniva prvu evropska babiku kolu u bolnici Htel-Dieu u Parizu.

Italija U doba renesanse u Italiji je osnovana plastina hirurgije kao nova medicinska disciplina. Uinjena je znaajna reforma u nainu voenja poroaja.

Reforma epidemiologije
Girolamo Fracastoro Girolamo Fracastoro objavljuje 1546. godine djelo De contagione et contagiosis morbis (O zarazi i zaraznim bolestima). Doktrina u njegovoj knjizi opovrgava Galenovo uenje o mijazmama, a otkriva da se bolest iri malim nevidljivim tjelecima, klicama (seminaria contagionum). Fracastoro razlikuje pravu bubonsku kugu od tifusa. Istie da se borba protiv zaraznih klica sastoji u nastojanju ljekara da sprijei njihov unos u organizam. U to vrijeme vladala je epidemija kuge u Evropi. Takoer se poinje iriti sifilis. Fracastoro je posvetio pjesniko djelo ovom zdravstvenom problemu Syphilis sive morbus gallicus. U djelu je 1530. godine opisano da su bogovi kaznili pastira Syphilusa zbog njegovih grijehova. Misli se da je sifilis doneen u Evropu nakon otkria Amerike. No u Kini su i ranije postojali opisi te bolesti. Theophrastus Paracelsus

otrov je sve i otrov nije nita, Samo doza odreuje da li je neka materija otrov ili ne

Paracelsus

Paracelsus (Philippus Aureolus Theophrastus Bombastus Paracelsus von Hohenheim) je roen 10. novembra 1493. godine u Silbruku blizu Ajnsidelna u kantonu vajcarske. Zavrio medicinu u Ferrari, a i otac mu je bio ljekar, njemaki plemi (izvanbrani je sin njemakog plemia). Bio je lijenik, hirurg i filozof, bez stalnog prebivalita. Pokazao je interesovanje za

narodnu medicinu i praktina iskustva. Putovao je po Svijetu. Javno je spalio Avicenina djela. Paracelsus je objavio svoja djela iz podruja medicine, alhemije, astronomije, filozofije i teologije. Odbacuje teoriju o etiri tjelesna soka, a svodi ivotne funkcije na hemijske

procese u tijelu koji su jednaki onima u prirodi. Po njemu se ljudski organizam sastoji od sumpora, ive i soli (vie simboli, sama medicinska teorija je povezana s filozofijom). Istie da svim tjelesnim procesima upravlja tajanstvena sila koju on zove archeus. Linost za koju moe da se kae da je sinonim za doba alhemije jeste Paracelzijus. On je odigrao veoma vanu ulogu na polju medicine i farmacije. Svojim uenjem o lijekovima postavio je temelje novim terapeutskim shvatanjima. Smatrao je da su oblik, boja i veliina neke biljke, odnosno njenog lista, cvijeta ili ploda povezani sa nekim organom ili nekom boleu. Korijen mandragore i en- ena koristio se od davnina kao univerzalni lijek za sve (panacea) upravo zbog slinog oblika sa figurom oveijeg tela. Prije svega, pripisuju mu se zasluge za uvoenje razliitih supstanci u terapiju, naroito metala. Primijenio je (al)hemijske tehnike u proizvodnji lijekova i oznaio poetak hemijatrije, iz koje je kasnije nastala nova nauna grana, farmaceutska hemija. Sam je pripravljao lijekove, a pritom koristio ivu, olovo, eljezo, sumpor, antimon i bakar. Prouavao je ljekovita vrela. Pod pojmom hemijski lijek u doba alhemije podrazumevao se onaj dobijen postupcima arenja, topljenja, kristalizacije, destilacije, precipitacije, rastvaranja ili mijeanjem etarskih ulja sa eerom. Iako je bio i alhemiar, Paracelzijus je potpuno odvajao uee alhemije u pripremi lijeka, od nastojanja da se elementi pretvaraju jedan u drugi (pokuaji da se dobije sintetsko zlato). Bio je pobornik uvoenja metala u terapiju, posebno antimona i ive. Preparate antimona koristio je kod digestivnih tegoba kao stomachica i vomitiva. Metalne pilule, koje su bolesnici gutali da bi pokrenuli probavu, imale su mehaniki efekat, podstiui peristaltiku crijeva, dok je sloj antimonoksida na njihovoj povrini izazivao hemijsku reakciju i nadraaj na povraanje. Upotrebljavale su se i ae od antimonovog stakla u koje se ostavljalo vino da odstoji, kako bi nastalo Antimonovo vino, koje je takoe izazivalo povraenje pa se davalo pijancima kako bi se odvikli od navike konzumiranja alkohola. U vrijeme kasnog Srednjeg vijeka koristila su se ulja dobijena suhom destilacijom biljnih ili ivotinjskih sirovina. Naroito je bilo vano ulje od cigle, koje je Paracelzijus naroito cijenio kao sredstvo za guu. Preparat se dobijao arenjem smrvljene cigle u prahu i natapanjem praha u maslinovom ulju. Alhemiari su vjerovali da pomae u lijeenju tumora i ireva, kao i bolesti grla.

Paracelzijus je uveo opijum u evropsku farmakoterapiju. Preporuivao je crne pilule, poznatije kao kamenii besmrtnosti na bazi opijuma, kao analgetik. On je pomijeao opijum sa sokom od limuna dodavi tom preparatu cimet, karanfili, afran, praak od korala i bisera. Paracelzijus je 1530. godine kliniki opisao sifilis i poeo da koristi preparate ive za lijeenje ove bolesti. Za Mercurius vitae (iva ivota) kae da je arkanum bolji od svakog drugog. Tvrdi da obnavlja sve dijelove tijela, kako starog tako i mladog ovjeka, i vraa izgubljenu mo. ivina voda koristila se za spoljanju primjenu u obliku masti i melema. U svojoj praksi koristio je i lijekove biljnog porijekla kao to su: sloene destilovane vode, destilovana ulja, biljni balzami, jednostavni i sloeni ekstrakti, alkoholne ili vodene otopine jedne ili vie biljnih sirovina, kod kojih je menstrum ili rastvara djelimino ili potpuno uparen, tako da mogu biti teni, poluvrsti ili suhi, smole, biljne soli i slino. Njegovi sljedbenici su nastavljali putem kojim je on krenuo. Kroz istoriju hemije razvijala se ideja hemijskog lijeka, a uporedo s njom i farmaceutska hemija. Taj razvoj traje i danas. Tajnu silu koja omoguava troenje i obnavljanje ivotnih elemenata Paracelzijus naziva archaeus i po njemu ona je odgovorna kako za ljudski ivot tako i za tok bolesti. Paracelzijus je ve tada uoio utjecaj prirodnog okolia na ovjeka pa tako pie: Svi utjecaji koji potiu od Sunca, planeta i zvijezda djeluju nevidljivo na ovjeka, a ako su ti utjecaji zli, onda e stvoriti zle uinke. Danas ova reenica ne zvui nimalo udno ili posebno, ali u doba kada je ivio i djelovao Paracelzijus doivljavana je potpuno drukije. Na Paracelzijusa je za vrijeme njegovog studija snano uticala patnja bolesnika i njemu nepodnoljiva uobraenost ljekara. putovao itavom Evropom (bio je i u naim krajevima) skupljajui narodne lijekove za sve vrste bolesti i usput lijeei ljude. Bio je osoba veoma nezgodnog karaktera i prijeke naravi. O ovome najbolje govori nadimak koji je dobio Luter medicine. Paracelzus se suprostavljao svemu onome to je do tada predstavljalo svetinju: Galenovo uenje proglasio je zastarjelim, posebno nauku o 4 tjelesna soka. Predavanja nije drao na latinskom ve na nemakom jeziku i, konano, spalio je na javnom trgu Avicenin Canon medicinae tada najautoritativniji udbenik. Tako je Paracelzus za bolesti oka koristio vidac ili vidovau (Anagallis arvensis) koja i ima oblik oka; a bolesti koje iznutra pale lijeio je listom koprive (Urticariae folium). Kantarion (Hypericum perforatum) je preporuivao za lijeenje rana i uboda, jer listovi ove biljke

izgledaju kao da su isprobodeni. Meutim, esto je i grijeio primjenjujui ovakvu terapiju, na primer, kada je tvrdio da se bodljikavom stabljikom ika lijei unutranje zapaljenje eluca. Paracelzus je govorio da treba razlikovati ono to jeste arkanum od onoga to nije. Uvidio je i bio svjestan odnosa toksinosti i doze. Postavio je osnove toksikologiji. Pisao je:Otrov je

sve i otrov nije nita, samo doza odreuje da li je neka materija otrov ili ne ili Dosis sola facit venenum . Godine 1540. vraa se u Salzburg, gdje ostaje da ivi i da se bori sa sifilisom. Meutim, zbog teke bolesti potpuno se povlai i slijedee godine, 24. septembra, umire. Sahranjen je na groblju siromanih San Sebastijan.

Slikoviti prikaz zajednikog rada ljekara i apotekara u periodu kasnog srednjeg vijeka. Iako su profesije bile formalno razdvojene jo u prvoj polovini 13. stoljea, ova dva "Eskulapova sljedbenika" esto su radila kao tim, odnosno ljekar je nakon pregleda bolesnika usmeno saoptavao apotekaru koji lijek da izradi. Svoju proskripciju poinjao je sa recipe, to znai uzmi, da bi zatim nabrojao sastav i galenski oblik lijeka. Tako je prema ovoj skraenici Rp. cijela proskripcija nazvana recept.

Literatura Jonathan B. Tajna povijest svijeta. akovec, 2009. Opa enciklopedija u 20 svezaka, sv. XV, Zagreb, 2007. Schmitz R. Geschichte der Pharmazie: band II. Govi-Verlag Pharmazeutisher Verlag GmbH, Eschborn, 2005. Grdini V. Ilustrirana povijest farmakopeje, Medika 2001, Zagreb. Primatesta P, Goldacre MJ. Inguinal hernia repair: incidence of elective and emergency surgery, readmission and mortality. International Journal of Epidemiology 1996;25:835-839. Jeremi M: Specijalna hirurgija I, dijagnostika i terapija;Univerzitet u Niu,2001. Read RC. The development of inguinal herniorraphy.Surgical Clinics of North America 1984;64:185-196. Kingsnorth A, LeBlank KA. Menagement of abdominal hernias.Third edition, London 2003. Shultz L, Graber J, Pietraffita et al.: Laser laparoscopic hernioraphy: a clinical trial.Preliminary results. Journal of Laparoendoscopic Surgery 1991;1:41-45. Stuart A. A brief History of pharmacy and pharmaceuticals.In: Stuart A (ed.) Making Medicines. 1st ed. Pharmaceutical Press, 2005.

Medicina 17. stoljea

Nakon upoznavanja anatomije u 16. stoljeu javila se potreba za razvoj fiziologije uz odbacivanje svih pekulacija kojima se sluila ranija medicina. Rene Decartes, koji je bio pristaa dualistike teorije, odbacuje postojanja unutarnje sile i smatra da je za sve u organizmu zasluan odnos vrstih i tekuih dijelova organizma. Takvo uenje je reakcija na sholastiku medicinu. Spinoza zastupa Decartovo stajalite. Najveu zaslugu za napredak medicine imao je razvoj fizike i hemije: Galileo, Toricelli (konstruirao barometar), Huygens (svjetlo-val), Guerick (zrana sisaljka), Newton, Boyle, Marriotte. Prvi problem je cirkulacija krvi. Do tada je bio nepoznat mali krvotok (pluni), a smatralo se da u arterijama tee pneuma s malo krvi. Sve u svemu, 17. vijek je inicirao niz pozitivnih preduslova za razvoj medicine, mada se odnjih nije imalo puno praktine koristi. Cirkulacija krvi Miguel Serveto iz panjolske prvi je opisao plunu cirkulaciju (mali krvotok). Pie da u plua dolazi crna krv, kroz venu ulazi u srce, odatle plunom arterijom u plua te se venom vraa svjetlija krv. Zbog svog pronalaska Serveto je1553. godine spaljen na lomai. Do istih saznanja o malom krvotoku doao je Realdo Colombo i eksperimentalno ga dokazao. Ipak, nijedan od njih nisu uspjeli sagledati problem u cjelosti. Mislili su da krv nastaje u jetri. Andre Cesalpino je 1569. tvrdio da je centar cirkulacije krvi srce, a ne jetra i da iz plua u srce zaista dolazi krv. On misli da arterijama tee pneuma. Girolamo Fabrici prvi upotrebljava izraz cirkulacija. Fabrici otkriva 1603. godine venozne zaliske pa zakljuuje da krv u venama mora tei i prema srcu. William Harvey iz Engleske sintetizirao je sva ta otkria i na jednom svom predavanju iznio da se krv giba u krug (1616). Ali, Harvey se jo 12 godina poslije nije usudio to svoje otkrie publikovati. On 1628. godine u Frankfurtu na Majni objavljuje Exercitatio anatomica de motu cordis et sanguinis in animalibus i u njoj daje sasvim logine argumente koje je utvrdio na mnogim vivisekcijama ivotinja i sekcijama ljudi. ivotinjama je putao arterijsku krv iz ila, ali nije bilo zraka. Kad je ovjeku stegnuo ruku, ona je nabubrila u donjem dijelu, znailo je da krv u venama tee prema srcu. Do danas njegovo otkrie nije oboreno ni u jednoj taki. Samo Harvey nije odgovorio na pitanje kako iz arterija na periferiji krv ulazi u vene. Zato se pobrinuo Marcello Malpighi koji je pod

mikroskopom otkrio kapilarnu cirkulaciju. Dugo je vremena trebalo proi dok je njegovo miljenje prihvaeno. Mikroskop u medicini Iako su mikroskop otkrili otac i sin Hans i Zahurija Janssen, te jo prije njih Galileo, za primjenu mikroskopa u medicini i njegovu konstrukciju zasluan je Antony van Leeuwenhoek. Sam je konstruisao mikroskop. Pod mikroskopom je posmatrao sve to je mogao. Tako je otkrio u kapljici vode infuzorije sitne ivotinje. To je bio poetak razvoja mikrobiologije. Vidio je eritrocite, ali ih nije razumio. Athanasius Kircher tvrdio je da u krvi oboljelih od kuge ima ivih organizama (contagium animatum). Embriologija Anatom Regnier de Graff je slijedei prethodna saznanja Galena, otkrio folikule u jajniku. Potvreno je Harveyevo otkrie da se plod razvija iz jajeta. Do istih rezultata dolazi Franceso Redi, profesor u Pisi. Jan Ham, mladi student, je otkrio u ljudskom sjemenu spermije. Leewenhoek je to potvrdio za sve muke ivotinje. Spermiji se nazivaju animalcula. Javljaju se dvije teorije: animalkulistika koja muko sjeme smatra zaetkom ivota, a jaje (jajnu stanicu) smatrali su poetkom ivota nakon oplodnje. Tek je 1721. godine padovanski profesor Vallianieri eksperimentalno dokazao vanost jajaca u nastanku ivota. Razvoj biohemije i fiziologije U 17. stoljeu se razvija ijatrofizika i ijatrokemija. Jedan od osnivaa i glavnih predstavnika je Jean Baptiste van Helmont iz Bruxellesa, Paracelzov u enik. Postavio je biohemiju na naune noge, ali njegova su djela zamrenija i mistinija od Paracelzusovih. Helmont je uveo pojam elemenata kao materija koje uzrokuju razna vrenja u organizmu, a njihov poremeaj uzrokuje bolest. Razvio je velik broj hemijskih lijekova. Helmont je uveo pretragu krvi kao

dijagnostiku metodu. Franciscus de le Bo-Sylvius, profesor je praktine medicine iz Nizozemske. Bio je uvan jer je imao veliko medicinsko znanje. Preuzeo je pojam fermenata, a vrenje dijeli na kiselo i bazno. Istie ulogu lijezda s unutarnjim luenjem. Poremeaj luenja lijezda uzrokuje bolest. Upotrebljava baznu ili kiselu terapiju. Thomas Willis prihvata i slijedi Sylviusovo stajalite. Willis je otkrio eer u mokrai dijabetiara. Odbacuje dogmu o histeriji i dokazuje da je histerija psihika bolest ivaca, a ne bolest maternice.

Ijatrofizika Ijatrofizika cvate u junim dijelovima Evrope zalaganjem skupine ljekara koji su njom impresionirani. Kretanje, poluga, opruga, stroj, temperatura bili su pojmovi koji, primijenjeni na iva bia, zokupljaju zastupnike ijatrofizike, odnosno ijatromehanike. Osnovne metode i tehnike njihovog rada su mjerenje, vaganje, raunanje. Santorio Santorio iz Kopra, profesor medicine u Padovi, objavio je knjigu De medicina statica Sve fizioloke i patoloke probleme Santorio pokuava rjeavati pomou matematike i fizike. Nakon Galilea, on je konstruisao termometar i aparat za mjerenje pulsa. Napravio je i posebnu vagu na kojoj je radio, jeo i spavao te je precizno mjerio sve to unosi u sebe i ono to izlazi iz organizma. Naao je da na neki nevidljivi nain iz organizma nestaje dio tvari i to je nazvao stanino disanje ili perspiratio insensibilis. Stanino disanje je smatrao veoma vanim, kao i sredstva za znojenje. Giovanni Alfonso Borelli posvetio je istraivanja prouavanju rada miia prema zakonima fizike i mehanike. On objanjava gibanje ekstremiteta na principu poluge i kontraktilnosti miia. Lorenzo Bellini veinu bolesti svodi na smetnje u cirkulaciji. Gjuro Baglivi kao dijete odlazi iz Dubrovnika i ivi u Rimu. Radni vijek je proveo u Rimu kao papin ljekar i profesor anatomije, a zatim klinike medicine. Sistem krvotoka on opisuje kao sistem hidraulinih maina, disanje poredi s mijehom, a eludac s bocom. Elementarni sastojci ivog tijela po njemu su fibre ili vlakna i njihovo poputanje ili stezanje uzrokuje bolest. On ne naputa nijedno uenje, sve uvaava i ne osporova miljenja drugih. Thomas Sydenham Thomas Sydenham ne pripada nijednom pravcu djelovanja u medicini 17. vijeka. Sydenham je bio ljekar iz Engleske koji niti je bio predava niti plodan pisac, a ipak je imao ogromne zasluge u razvoju medicine. Prozvali su ga engleskim Hipokratom. Sydenham odbacuje svaku pekulaciju i po njemu je bolest prirodni poremeaj. Sydenham trai inspekciju- posmatranje bolesnika i komunikaciju kao osnov dijagnostike i lijeenja. Istie da je neophodno lijeiti kompletan organizam, a ne samo oboljele organe i sisteme. Bio je odlian terapeut, a zalagao se za lake lijekove. Sydenham je bio prvi ljekar koji je neke bolesti definisao. Zadao je odluan udarac ijatrohemijskom pokretu. Mnogi su ga poeli slijediti.

Uticaj epidemije malarije na razvoj medicine Richard Lower je prouavao odnos srca i ivanog sistema i ustanovio mnoge s tim povezane smetnje. Richard Lower radio je transfuziju krvi na psima. Richard Morton svodi bolesti na otrovanja ili ekspoziciju i djelovanje nekog otrova. Francis Glisson je opisao rahitis koji se prvi put javio u Engleskoj. U to vrijeme donesen je kinin iz Amerike kao lijek protiv malarije, ali ga veina ljekara nije prihvatila. To je zato jer nije izazivao nagon na povraanje ili bilo kakvo izbacivanje i/ili ienje sadraja iz organizma to se protivilo dotadanjem principima toksikologije. Vrijedilo je miljenju da je potrebno izbaciti otrov. Meutim, Isusovaki red ljekara poinje koristiti lijek koji je bio uspjean u lijeenju malarije, pa ga poinju reklamirati (zabranjeno u medicini prema etikom kodeksu) i skupo prodavati preko svojih jakih veza. Uspjeh tog lijeka dovodi do uvoenja niza novih lijekova iz Amerike kao to su: kafa, aj i duhan. Intravenska injekcija i transfuzija Skupine ljekara i farmaceuta poinju borbu protiv svih principa lijeenja ako nisu venesekcija ili ienje. S druge strane, to inicira prouavanja tako da saznanja o cirkulaciji krvi podstiu ideju da se on moe iskoristiti za bre irenje lijekova u organizmu i otkrivena je intravenska injekcija. Prvi se dosjetio arhitekt Sir Cristopher Wren i samokonstruisane intravenske injekcije je aplicirao psima. Postupak se sastojao od prethodnog izazivanja nabreknua vene, njenog razrezivanja, i zatim se injekciona cjevica (injekcija se sastojala od cjevice i mjehura sa tekuinom) uguravala u venu. Intravensko injekciono davanje lijeka na ovjeku prvi je primijenio Johan Daniel Major. Injekcija je bila izraena od srebra. Jean-Baptiste Denis izvrio je transfuziju krvi s teleta na ovjeka 1704. godine. Na uenje svih ovjek kojemu je data telea krv je preivio. Mnogi su poslije slijedili njegov primjer, ali su smrtni sluajevi bili veoma esti pa je ova tehnika ubrzo bila zabranjena. Slovenski ljekar Marko Gerbec (1658. 1718.godine) je prvi opisao kliniki sluaj bolesnika sa sranim blokom. Razvoj ginekologije i akuerstva U hirurgiji 17. vijeka nije bilo znaajnih otkria. Dogodio se veliki napredak u ginekologiji i akuerstvu. U upotrebu se uvode poroajna klijeta koja su izumili lanovi porodice Chamberlein. Oni su uvali njihovo otkrie kao najveu tajnu jer su na njima zaraivali mnogo novca. Pokuali su svoj pronalazak prodati francuskim ljekarima, ali prilikom

demonstracije nisu uspjeli u prezentaciji jer se radilo o rodilji sa preuskom zdjelicom. Ipak su poroajna klijeta prodali ljekarima u Nizozemskoj, koji su ponovno poroajna klijeta uvali kao tajnu. Tek poetkom 18. poroajna klijeta se zvanino uvode u medicinu. Francois Kauriceau je izdao knjigu u kojoj je sakupio sva svoja iskustva upotrebe poroajnih klijeta, opisao metode pretraga, upozorio na vanost grae zdjelice, te opisao razne smetnje prilikom poroda i trudnoe. Bio je odlian praktiar i promatra. To je uticalo na donoenje Zakona da se pri poroaju ne smije pomagati dok se ne vidi moe li se on odvijati prirodno bez problema. To je spasilo mnoge ivote. U ginekologiji i akuerstvu zaostao je nerjeiv problem groznice u babinjama. Razvoj higijene Iako su higijenski uslovi poboljani i smanjen broj zaraznih bolesti u 17. vijeku kuga u Italiji odnosi oko milion ivota. Veliki higijeniar Giovanni Maria Lancisi, provodio je melioracije movara oko Rima, a higijenske mjere u vojsci uinio je obaveznim. Poeci razvoja sudske medicine i patoloke anatomije Osnivaem sudske medicine smatra se Paolo. Zacchias (1584.1659. godine), ef zdravstva u Rimu pisao je o nainima utvrivanja trudnoe i zakonitosti djeteta, o impotenciji, sterilitetu, djevianstvu, duevnim bolestima, seksualnim nastranostima, ozljedama, otrovanjima, zaraznim bolestima ili simulaciji pacijenata kod ljekara. Patoloku anatomiju utvrdio je vicarac Theohile Bonet. Bonet je opisao oko 3000 patolkih anatomskih poremeaja. Razvoj higijene rada i medicine rada Ocem moderne medicine rada smatra se Bernardino Ramazzini. Ramazzini se rodio u Carpiju, blizu Modene. Studirao je filozofiju i medicinu na Univerzitetu u Parmi. Radio je kao lijenik u Rimu i Carpiju, a 1671. godine postao je profesorom medicine na Univerzitetu u Modeni. Nakon poziva Mletakog senata preao je na Univerzitet u Padovu. Slavu je stekao svojim radom na opisu profesionalnih bolesti u knjizi De morbis artificum diatriba, koja je objavljena na latinskom jeziku 1700. godine. To je bio prvi sistematian traktat o cijelom podruju medicine rada. Predstavljao je sintezu svih iskustava i saznanja o profesionalnim bolestima u doba feudalizma, a istovremeno i polaznu osnova za sva budua prouavanja tih bolesti. Knjiga je doivjela dva izdanja uz napomenu da je u drugom izdanju proirena lista

zanimanja, odnosno bolesti vezanih za profesiju. Opisi su ukljuivali uslove rada i profesionalne bolesti za oko 40 razliitih zanimanja.

U svojim razmiljanjima Ramazzini je polazio od stava da kad ljekar posjeuje dom jednog radnika, on treba sjesti na tronoac ako nema presvuene stolice, i mora osigurati dovoljno vremena da bi obavio pregled. Pitanjima koje je preporuio Hipokrat treba dodati jo jedno: to je tvoje zanimanje? U 18. vijeku istiu se djela Scopolija o otrovanjima ivom u rudniku Idrija, a Pott je 1775. godine opisao rak skrotuma u dimnjaara.

Naslovna strana De morbis artificum diatriba, Modena 1700. Literatura Jonathan B. Tajna povijest svijeta. akovec, 2009. Opa enciklopedija u 20 svezaka, sv. XV, Zagreb, 2007. Schmitz R. Geschichte der Pharmazie: band II. Govi-Verlag Pharmazeutisher Verlag GmbH, Eschborn, 2005. Kati R. Srpska srednjovekovna medicina, Beograd, SANU, 1987. Grdini V. Ilustrirana povijest farmakopeje, Medika 2001, Zagreb. Jeremi M: Specijalna hirurgija I, dijagnostika i terapija;Univerzitet u Niu,2001. Read RC. The development of inguinal herniorraphy.Surgical Clinics of North America 1984;64:185-196. Stoppa R, Wantz GE, Munegato G, Pulchinotta A. Hernia Healers: An Illustrated History. France: Arnette,1998. Kingsnorth A, LeBlank KA. Menagement of abdominal hernias.Third edition, London 2003. Lichtenstein IL.Hernia Repair Without Disability.St Louis/Tokyo:Ishiyaku Euromerica,1986. Shultz L, Graber J, Pietraffita et al.: Laser laparoscopic hernioraphy: a clinical trial.Preliminary results. Journal of Laparoendoscopic Surgery 1991;1:41-45. Stuart A. A brief History of pharmacy and pharmaceuticals.In: Stuart A (ed.) Making Medicines. 1st ed. Pharmaceutical Press, 2005. Osorio AM. The environmental and occupational hystory. In EPA Recognition and Osorio AM. Principles of Occupational and Environmental Epidemiology. In Bowler RM, Cone JE (eds): Occupational Medicine Secrets, Philadelphia, Medical Publishers, 1999, pp 1-7.

Medicina 18. stoljea

U 18. stoljeu zadan je posljednji udarac feudalizmu i religiji kao mjerilu naunih dostignua. Javljaju se napredne ideje koje svijet oslobaaju idealistikih filozofija i uvode materijalistiki pogled na svijet. Industrijalizacija, posebno u Engleskoj, uzrokuje pojavu velikih gradova. U njima se skupljaju radnici pa se stvaraju veoma teki uslovi za rad i javlja niz novih bolesti o kojima niko nita ne zna. Razvija se matematika, hemija, botanika pa ljekari nove probleme vide u drugaijem svjetlu nego do tada. Medicina se zapravo razvija tek krajem ovog vijeka. Uprkos velikom napretku smrtnost zbog epidemija je velika. Kuga i dalje zna harati. Velike boginje su u Rusiji svake godine odnosile 20 000 mrtvih. Bez obzira na nove pronalaske u hemiji, farmakoterpiji, u 18. vijeku medicina ostaje vjerna staroj praksi. Udomaio se kinin, zajedno s drugim lijekovima uvedenim u prolom vijeku, a istovremeno raste zanimanje za obnovljene metode prirodnog lijeenja (hidroterapiju, balneoterapiju). Svakako najzanimljiviji novootkriveni lijek tog doba je digitalis koji se nakon viegodinjeg prouavanja uveo u lijeenje sranih bolesti. Sve skupa, Boerhaaven je osnovao kliniku medicinu, Haller reformirao fiziologiju, Morgagni osonovao patoloku anatomiju, Pleni poloio temelje medicinske bakteriologije, Frank stvorio socijalnu higijenu, Pinel zapoeo reformu psihijatrije. Spallanzani unaprijedio embriologiju, Bichat osnovao opu anatomiju i patologiju, Jenner otkrio vakcinaciju. Hermann Boerhaave Hermann Boerhaave, Nizozemac i proslavljeni je ljekar. Nije mnogo teoretizirao, ali je bio uven kao sjajan predava. Bio je toliko popularan da je iz Kine primio pismo adresirano sa Gospodinu Boorhaaveu, ljekaru u Europi. Bio je izvrstan eklektiar i objedinio je sve postojee teorije. To mu je posluilo da iz njih uzme najprihvatljivije. Izdao je prirunik Institutiones medicae. Krasio ga je visok moral koji je u potpunosti slijedio etiki kodeks i zalaganje u upotrebi jednostavnih i lakih ljekova. Bio je najvei kliniar 18. vijeka.

Razvoj fiziologije Albrecht von Haller, vicarac, Boerhaaveov uenik, bio je izvanredan pjesnik i pisac, bibliograf i botaniar, polivalentni predava na fakultetu u Gttingenu i prije svega, osniva moderne eksperimentalne fiziologije. Uradio je mnogo na podruju fiziologije i dotakao se gotovo svakog fiziolokog pitanja. Uradio je oko 600 eksperimenata i tako dao temelj novim fiziolokim metodama. Zbivanja u organizmu svodi na nerve i miie, iritabilnost ili podraljivost miia i nervna osjetljivosti (senzibilitet). Spallanzani izvodi eksperimente koji istrauju probavu, cirkulaciju krvi i disanje. Lazzaro Spallanzani je dokazao da bez kontakta spermija i jajaca nema oplodnje i tako otukao teorije o spontanoj generaciji (tvrdnja da iva bia kao to su ohari i pacovi mogu nastati i iz smea i praine). Bell i Magendie istrauju nerve kimene modine, a Prochaska posebno nervne reflekse. Hieronymus David Gaub je Hallerove teorije primijenio na patologiju. John Brown, Hallerov uenik, a protivnik Hallerove teorije tvrdio je da je podraljivost najvanija i da je ovjekov organizam bolestan ako je prenadraen ili ako je podraen premalo pa treba davati za lijeenje sredstva za smirenje ili podraivanje. Gerhard van Swieten i reforma zdravstva Austrije Gerhard van Swieten (1700. 1772. godine) iz Nizozemske bio je Boerhaaveov uenik i asistent. Pozvan je da lijei sestre Marije Terezije i tom prilikom je zadobio kraljiino povjerenje. Ona mu daje u zadatak da reformie austrijsko zdravstvo. On postavljenom strategijom pretvara Be u jedan od najvanijih medicinskih centara svijeta. Uvodi potrebu karantene na austrijsko- turskoj granici. Ojaao je javno zdravstvo, izuzetan je praktiarkliniar i u osnovi je u biti je eklektiar. Ipak, negativnosti su mu bile te da je bio protivnik perkusije i variolizacije. U Hrvatsku je poslao svog uenika Ivana Krstitelja Lalangua koji je bio autor prve medicinske knjige na hrvatskom jeziku Medicina ruralis iliti vratva ladanjska za potrebou muev i siromakov horvatskog orsaga i okolu njega blizneeh mest. Razvoj mikrobiologije Marko Antonije Plen i (1705. 1786. godine) iz Gorice, inae pristaa beke kole je tvorac teorije Contagium animatum. To znai da je bolest posljedica djelovanja malih organizama. Tvrdio je kako svaka bolest ima svog uzronika. Savremenici ga ne razumiju. Plen je promotor medicinske mikrobiologije i jedan od vizionara antibiotske ere.

Joseph Leopold Auenbrugger Joseph Leopold Auenbrugger otkriva perkusiju kao vanu metodu pri pregledu pacijenta. Kao sin gostioniara vidio je esto kako mu otac udarcem po bavi odreuje nivo tekuine i to ga je inspirisalo na perkusionu metodu u medicini. To je potkrijepio brojnim eksperimentima koje je radio 7 godina i publikovao u sabranom djelu Inventum novum. Svi ga izruguju i biva prihvaen tek pola vijeka kasnije u Francuskoj zahvaljujui velikom francuskom internisti Jeanu Corvisartu. Johann Peter Frank Johann Peter Frank, polaznik beke kole bio je reformator higijene. Pisao je o linoj higijeni, javnoj higijeni, higijeni rada, zatiti ena, higijeni stanovanja, odijevanja, prehrane, kriminalnom pobaaju, opasnostima tajne prostitucije. Razvoj anatomije, patologije, embriologije i hirurgije Na podruju anatomije najvee uspjehe i dalje postie talijanska kola. Antonio Maria Valsalva iz Bologne stekao je besmrtnost istraivanjem anatomije, fiziologije, patologije i terapije bolesti uha. Njegovo slavno djelo je De auris humana. Antonio Scarpe, profesor u Modeni i Paviji, prouavao je kosti, ivce i osjetne organe. Giovanni Battista Morgagni je profesor u Padovi i najmarkantnija osoba na podruju patoloke anatomije. Prilikom sekcija ljekari su uoavali razne patoloke promjene na organima, ali im nisu znali funkciju. Morgagni je prvi sistematino obradio sav patoloki materijal i te je nalaze uporedio sa simptomima i istorijama bolesti. Obraivao je i najbanalnije bolesti, dok se tada u djelima drugih obraivala samo groteskna, monstruozna anatomija. Francois Xavier Bichat iz parike bolnice Hotel Dieu bavi se istraivanjem tkiva i njihovim patolokim promjenama. Utvrdio je postojanje 21 vrste tkiva u organizmu, a od toga 7 u itavom tijelu, a 14 samo u pojedinim organima. Istie da je vanije utvrditi koje je tkivo oboljelo nego koji organ. Iako je radio bez mikroskopa dolazi do ispravnih rezultata. Time je osnovao opu patologiju kao granu patoloke anatomije koja e u 19. vijeku odigrati znaajnu ulogu u razvoju medicine. Embriologija dobiva nov zamah u djelu Friedricha Wolffa, koji je objasnio principe embriogeneze. S razvojem anatomije razvija se i hirurgija. icolas Andry osniva ortopediju, a Joseph Pierre Desault urologiju.

Razvoj akuerstva Belgijanac Jean Palfyn (1650.- 1730. godine) uvodi zvanino u praksu poroajna klijeta. Jean Louis Baudelocqe obradio je mjere zdjelice, normalne poloaje djeteta u rodnici, te voenje poroda. William Smelie je modificirao opstetriki forceps. Razvoj oftalmologije (okulistike) Okulistika se prevodi iz ruku arlatana profesionalcima. Jacques Daviel (1667. 1773. godine) uvodi novu, bezopasniju operaciju one mrene (katarakte). Otkrio je metodu vaenja (ekstrakcije) zamuene lee (soiva), to je hiljadama slijepih osoba vratilo vid bez gotovo ikakve opasnosti po ivot. Stomatologija 18. vijeka I zubarstvo prelazi iz ruku arlatana u jo gore ruke zubara (stomatologa). Pierre Fauchard (Francuska) izdaje prvi stomatoloki prirunik. On poznaje 103 razliitih bolesti zuba, uplje zube puni olovom, ispravlja abnormalne poloaje zuba, upotrebljava razliite vrste klijeta i proteze. Razvoj psihijatrije Moe se rei da se reformom u ovoj oblasti prvi put razvija psihijatrija. Philippe Pinel (1745. 1826. godine) iz Pariza uvodi humanije metode u psihijatriju, skida lance oboljelim, zalae se za njihovo tjelesno i moralno lijeenje. Pinel provodi aktivnu terapiju, razlikuje melanholiju, maniju, delirij, demenciju i idiotiju. Njegov uenik Jean Esquirol (1772. 1840. godine) osniva modernu psihijatrijsku definiciju i klasifikaciju duevnih bolesti. Humani postupak prema duevnim bolesnicima provode Vincenzo Chiarugi (1759. 1820.) u Italiji, te William Tuke (1732. 1822.) i John Conolly (1794. 1866.) u Engleskoj. Pseudonauka i opsjenarstvo Uprkos napretku naune misli, nemogue je bilo iskorijeniti pseudonauku i opsjenarstvo. Zapanjujua je injenica da se uz optimistine naznake u psihijatriji nalo mjesta i za dvije zanimljive teorije: animalni magnetizam koji je otkrio beki ljekar Franz Anton Mesmer (1734. 1815. godine). On je tvrdio da sam posjeduje magnetinu silu i da moe njom lijeiti

razliite bolesti dodirom ruke. Druga je teorija frenologija iji je osniva Franz Joseph Gall, beki ljekar koji smatra da sva duevna svojstva imaju odreena sjedita u mozgu koja su vie ili manje izraena pa prave izboine na lubanji. Ipak, animalni magnetizam dao je temelj hipnotizmu, a frenologija istraivanju centara u mozgu i to su njihovi pozitivni doprinosi. Preventivna medicina u 18. stoljeu Na podruju preventivne mediicne najvanije otkrie dogodilo se na samom kraju stoljea. Edward Jenner (1749. 1823.), nepoznati ljekar iz Kenta, Engleska, primijetio je da ljudi koji prilikom munje krave, naroito mljekarice, obole od veoma blagog i bezopasnog oblika boginja i ne obolijevaju od pravih (velikih) boginja. Jednog je djeaka zarazio gnojem s ruke svoje sluavke, a kasnije i gnojem pravih boginja i djeak nije obolio. Dvije godine kasnije izdaje na vlastiti troak knjigu sa svojim eksperimentima i tako postaje slavan. Napadaju ga i hvale istovremeno, a vakcinacija postaje poznata u cijelom svijetu. Poslije e se velike boginje gotovo iskorijeniti, a vakcinu su mnoge zemlje uvele kao obaveznu. Slubena medicina i njena dostignua tradicionalno su dostupna tek manjem, gradskom ili bogatijem dijelu populacije. Preostali, posebno oni na selu preputeni su svojim vidarima, vraarama i putujuim arlatanima. Poetak industrijalizacije pokree migraciju prema gradovima, izazivajui pri tom niz socijalnih, ekonomskih i javnozdravstvenih problema. U pojedinim dijelovima Evrope morbiditet i mortalitet rastu, osobito meu djecom. U Engleskoj se zato javljaju prvi pojedinani i organizovani pokuaji zdravstvene zatite. Pokrenuvi programe zdravstvene zatite za razliite populacione skupine stanovnitva, njemaki ljekar Johann Peter Frank (1745.- 1821.) postavlja temelje javnogzdravstvenih inspekcija i javnog zdravstva, a kako je on nespretno upotrijebio termin medicinske policije. Taj naziv obuhvatao je sve grane socijalne higijene u nadlenosti drave. Literatura Jonathan B. Tajna povijest svijeta. akovec, 2009. Schmitz R. Geschichte der Pharmazie: band II. Govi-Verlag Pharmazeutisher Verlag GmbH, Eschborn, 2005. Kati R. Srpska srednjovekovna medicina, Beograd, SANU, 1987. Grdini V. Ilustrirana povijest farmakopeje, Zagreb, Medika; 2001. Primatesta P, Goldacre MJ. Inguinal hernia repair: incidence of elective and emergency surgery, readmission and mortality. International Journal of Epidemiology 1996;25:835-839. Jeremi M: Specijalna hirurgija I, dijagnostika i terapija. Univerzitet u Niu. 2001.

Stoppa R, Wantz GE, Munegato G, Pulchinotta A. Hernia Healers: An Illustrated History. France: Arnette,1998. Kingsnorth A, LeBlank KA. Menagement of abdominal hernias.Third edition, London 2003. Lichtenstein IL.Hernia Repair Without Disability.St Louis/Tokyo:Ishiyaku Euromerica,1986. Stuart A. A brief History of pharmacy and pharmaceuticals.In: Stuart A (ed.) Making Medicines. 1st ed. Pharmaceutical Press, 2005. Osorio AM. The environmental and occupational hystory. In EPA Recognition and Osorio AM. Principles of Occupational and Environmental Epidemiology. In Bowler RM, Cone JE (eds): Occupational Medicine Secrets, Philadelphia, Medical Publishers, 1999, pp 1-7. Thomas G, Rutishauser G. Basiswissen Urologie. Springer-Verlag. 2006.

Medicina 19. stoljea

Na podruju anatomije prouavaju se naroito tkiva. Mikroskop se unapreuje (kondenzor, imerzija) zaslugom Ernst Abbea i Carla Zeissa tako da se iri vidik prouavanja do nesluenog. Otkrivaju se metode bojenja tkiva (Joseph Gerlach i Paul Ehrlich). Prouava se graa mozga i nerava, otkrivaju se modani putevi, centri, prugasti miii, graa lijezda s unutarnjim luenjem. Georges Cuvier 1801. osnovao je novu granu, komparativnu anatomiju. Johann Friedrich Blumenbach osnovao je antropologiju. Fiziologija se jako razvija, zahvaljujui napretku anatomije, mikroskopa i hemije. Osnivaju se fizioloki instituti i ona postaje samostalna grana. Prouavalo se nervno tkivo, centralni nervni sistem, mali mozak i njegova funkcija i kimena modina. Pokuao se rasvijetliti nastanak refleksa. Veliki su uspjesi na polju fiziologije osjetnih organa, krvi i srca. Jan Evangelista Purkyn (1787. 1869. godine), je u Pragu osnovao Fizioloki institut, a sam se proslavio na podru ju fiziologije vida. Claude Bernard jedan je od najveih reformatora fiziologije. Bio je profesor u Parizu, a otkrio je: glikogen u jetri, funkciju vazomotornih ivaca, funkciju simpatikusa, probavne enzime. Ubodom u odreeni dio mozga izazivao je umjetni dijabetes. U Njemakoj je Johannes Mller, najpoznatiji predstavnik novog eksperimentalnog smjera. Mller je uveo je racionalnu fiziologiju u Njemaku u trenutku kada su postojala razna pekulativna strujanja. Od velike su vanosti njegova istraivanja na podruju fiziologije nerava i osjetnih organa. Bio je i naunik irokih biomedicinskih pogleda to se posebno odrazilo u djelima njegovih uenika. Jedan od njih ljekar Theodor Scwann stvara zajedno s botaniarom Matthiasom Schleidenom jedno od osnovnih pravaca prouavanja moderne biologije, staninu ili celularnu biologiju. Rudolf Virchow upotpunjuje celularnu teoriju dokazom da sve stanice nastaju samo procesom diobe prijanjih stanica. Prema Virchowu bolesti se svode na promjene u stanicama, a on se smatra tvorcem celularne patologije. Otkrio je leukemiju, trombozu i emboliju. Druga skupina Mllerovih uenika (Henle, Kliker, Baer, Remak) daju bitna nauna dostignua u podruju citologije i embriologije. Herman von Helmholtz je istraivao je funkciju vida i sluha. Izumio je oftalmoskop, a matematiki je obradio brzinu kojom se iri podraaj u nervu. Treba istai i Ivana Petrovi Pavlov-a iz Rusije, koji vodi eksperimentalnu kolu. Pavlov se proslavio prouavanjem uslovnih refleksa.

Osnivanje i razvoj endokrinologije Krajem 19. vijeka a razvija se endokrinologija kao nova grana medicine. Ljekari- kliniari su inicirali razvoj endokrinologije iako je to grana fiziologije. Thomas Addison je 1885. godine opisao stanje koje nastaje uslijed nedovoljnog funkcionisanja nadbubrene lijezde. William Gull je opisuje kretenizam kao nedovoljnu funkciju titne lijezde. Claude Bernard uvodi pojam unutarnje sekrecije tvari koje su potrebne za funkciju itavog organizma. Upoznavanje funkcije guterae rjeava pitanje dijebetesa mellitusa. Joseph von Mering i Oskar Pinkowski vade guterau psu i tako izazivaju eernu bolest. Edouard Brown-Squard prouavao je izluivanje apokrinih lijezda, na nain da je sam sebi utrcavao sekrete spolnih lijezda nekih ivotinja. Tvrdio je da se poslije toga osjeao podmlaen. Edouard Brown-Squard je zasluan za uvoenje hormonske (supstitucione) terapije. Procvat razvoja patoloke anatomije Patoloka anatomija stupa u prvi red po znaaju istraivanja u medicini. Jean Cruveilhier je izdao prvi patoloko-anatomski atlas. Patologija kao zasebna disciplina nala se sredinom 19. vijeka u svojevrsnom raskolu izmeu statine patoloke morfologije i dinamine funkcionalne patoloke fiziologije. U Beu djeluje najistaknutiji patolog tog doba Karl von Rokitansky koji je za svoje radove uzeo anatomske kriterije i ne prouava samo patoloki izmijenjene organe nego i one naizgled zdrave, a koji bi mogli biti centar bolesti. Tako dolazi na ideju da je za mnoge stvari kriva krv pa se tako pribliava humoralnoj patologiji. On je sa svojim saradnicima izveo bezbroj obdukcija, ali ni jedan eksperiment. S velikom hrabrou mu se suprotstavio mladi Rudolf Virchow. Virchow je zastupao potpuno oprena miljenja. Zastupao je celularnu patologiju po kojoj je stanica u centru poremeaja zdravlja. Razvoj bakteriologije i serologije Nastanak bakteriologije i serologije je veoma znaajan u razvoju medicine. Bakteriologiju je osnovao Louis Pasteur. Jedom je pozvan da rijei problem umiranja gusjenice dudova svilca. Otkriva uzronika (gljivica) i nain za uzgajanje zdravih jedinki. To ga je podstaklo da prouava i druge zarazne bolesti: kokoju koleru i bedrenicu. Pronaao je uzronika i primijetio da on stajanjem gubi virulenciju pa ga je ponovno upotrijebio kao cjepivo (vakcinu). Pasteur 1885. godine pronalazi cjepivo protiv bjesnila, uzimao je serum dobijen iz suene kimene modine psa uginulog od bjesnila i ubrizgavao ga ljudima ujedenim od

bijesnih pasa. Obermeier otkriva uzronika povratne groznice,

eisser uzronika gonoreje,

Eberth i Gaffky tifusa, Hanson lepre, Laveran malarije, Pasteur streptokoke i stafilokoke, sepse i gnojnih upala. Robert Koch je otkrio bacil tuberkuloze i dokazao prenosivost. Koch je otkrio i tuberkulin iako nije bio uspjeno sredstvo za lijeenje, upotrebljava se i danas u dijagnostike svrhe (tuberkulinska proba). Otkrio je i uzronika kolere. Ronald Ross je 1895. godine otkrio uzronika malarije i njen prijenos putem komarca. Paul Ehrlich je objasnio osnovne principe imuniteta. On je osmislio i modernu hemoterapiju. On je prvi put u istoriji medicine otkrio lijek protiv sifilisa, i naao ga u takozvanom spoju broj 606 ili arsfenaminu. Emile Roux i Emil von Behring otkrivaju toksine koje izluuju bakterije i antitoksin kojim se organizam brani. Behring je eksperimentalno dokazao da serum ivotinja imuniziranih protiv tetanusa i difterije stvara imunitet kod ovjeka koji ga primi. Klinika medicina Interna medicina, kao najvanija grana klinike medicine razvija se poetkom 19. stoljea u Francuskoj. Jean icolas Corvisart je uveo perkusiju. Ren Thophile Hyacinthe Lannec

najvei francuski kliniar 19. stoljea, izumio je stetoskop 1816. godine i uveo auskultaciju (asocijacija: vidio je djecu kako tuku u gredu i prenose poruke). Najprije je za auskultaciju koristio svitke papira, a kasnije drvenu slualicu. Opisao je itav niz simptoma koje je otkrio i na taj nain otkrio neke nove bolesti. Dugujemo mu novo oblikovanje i primjenu anatomskoklinikog pojma bolesti, opise plune tuberkuloze i ciroze jetre. Protivnik je opasne struje koja tvrdi da svaka bolest nastaje podraajem i upalom probavnih organa koja se kasnije iri i na ostale pa se lijeenje sastoji od dijete i stavljanja pijavica (u Francusku je 1827. godine bilo uvezeno 33 milijuna pijavica). Joseph von koda, veliki promotor perkusije i auskultacije, prvi ih je i objasnio. Njegov asistent Ferdinand von Hebra unaprijedio je pulmologiju i daje nov smjer djelovanja u dermatologiji. Od njemakih kliniara Johann Lucas Sconlein uvodi perkusiju i auskultaciju. Richard Bright je prvi prouavao bubrene bolesti i simptome. Dijagnostike metode u klinikoj medicini Kliniku medicinu devetnaestog vijeka karakterizira svojevrsno ujedninjavanje svih dijelova u jedinstven sistem teorijskih i praktinih spoznaja o uzrocima, sjeditu i toku bolesti uz razradu objektivnih dijagnostikih metoda i uz kritiku ocjenu terapijskih postupaka. Za dijegnostiku to znai uvoenje kvalitativnih i kvantitativnih fizikalnih, hemijskih i

mikrobiolokih pretraga izluevina (mokraa i stolica), tjelesnih tekuina (u prvom redu krvi), eluanog soka i fragmenata tkiva. Sredinom 19. vijeka uvedena je metoda brojanja krvnih tjeleaca, bojenje krvne slike, a zatim i sedimentacija eritrocita. Od funkcionalnih pretraga posljednjih godina 19. vijeka usavrena je metoda mjerenja krvnog pritiska (Scipione RivaRocci) i elektrokardiografija (Willem Einthoven). Ludwig Traube je osnovao medicinsku kliniku termometriju. Adolf Kussmaul, uveo je ezofagoskop i eluanu sondu za uzimanje sokova, a Arnold pokusnu punkciju za vaenje patoloke tekuine. Pierre Potain je prvi primijenio tlakomjer. Osim ovih novih dijagnostickih metoda, sve vie se primjenjuju razne pretrage tjelesnih tekuina. Prvi put se osniva hematologija koja omoguava prognosticiranje bolesti. Napredak hemije omoguio je stvaranje novih lijekova kojih nema u prirodi. Razvoj farmacije Za napredak u farmaciji bitno je bilo izoliranje djelotvornih tvari iz nekih biljaka (alkaloidi). Izoliran je morfin iz opijuma, a uskoro strihnin, kofein, atropin. U medicinu je 1836. godine uveden brom, a 1837. godine hloraldehid. Uskoro je sintetiziran aspirin (acetil- salicilna kiselina). Razvoj fizikalne medicine, otkrie x- zraka i hirurgija, anestezija i akuerstvo 19. stoljea U 19. stoljea razvija se fizikalna terapija, a 1840. godine medicinska gimnastika. Postie se uspjeh u lijeenju tuberkuloze pomou dvije metode: Hermann Brehmer koji je osnovao ljeilite za tuberkulozu i istovremeno osnovao klimatoterapiju. Wilhelm Conrad Rntgen otkriva 1895. godine posebne zrake, koji su oznaeni slovom X, a koje su otvorile nove mogunosti dijagnoze i lijeenja. Operacije se ne mogu uspjeno izvoditi jer bolesnik trpi veliku bol i esto se dogaaju zatrovanja rane. Od hirurga parike kole istakli su se Dominique Jean Larrey, nenadmani ratni hirurg i organizator vojnog saniteta u toku Napoleonovih pohoda i Guillaume Dupuytren, virtuozan operator i izvrstan nastavnik. Anestezija u modernom smislu poinje s pokusima tek u 19. vijeku kad je engleski hemiar Sir Humphry Davy utvrdio da rajski plin (duini oksidul) smanjuje osjeaj boli i nakon dubljeg disanja uspavljuje. Ameriki stomatolog Horace Wells je iskuavao na samome sebi djelovanje duinog oksidula. Poeo je izvoditi stomatoloke operacije sluei se tim plinom, ali demonstracija pred mjerodavnim strunjacima nije mu polazila za rukom. Jedan drugi

stomatolog, William Morton je uspjeno izvodio zubarski zahvat pomou etera, a harvardski profesor John Collins Warren je primjenjivao taj postupak u opoj hirurgiji. Nezadovoljan popratnim uincima eterske narkoze, edinburki hirurg i opstetriar Sir James Young Simpson je prvi koristi hloroform. Uvode se jo dvije nove metode: lokalna anestezija kokainom (Karlo Kollen) i infiltracijska anestezija (William Stewart Halsted). Joseph Lister uvodi antisepsu. Potaknut idejom da uniti bakterije koje moda uzrokuju infekciju Lister upotrebljava karbolnu kiselinu. Rezultati njegovog pokuaja su bili odlini. Borbu protiv zaraze provodio je rasprivanjem karbolne kiseline u operativnom podruju prije i u toku operacije. Praksa je uskoro pokazala da je rad u sterilnim prilikama jo korisniji. Uz pomno pranje ruku, iskuhavanje instrumenata i radne odjee koriste se gumene rukavice i maska, a karbolnu kiselinu zamjenjuju nova dezinfekcijska sredstva. Pioniri te asepse jesu njemaki ljekari Gustav Adolf euber i Ernst von Bergmann. Wiliam Stewart Halsted uvodi u upotrebu gumene rukavice. Hirurg James Leonard Corning uvodi lumbalnu anesteziju za bezbolnu operaciju donjih dijelova tijela. Theodor Billroth, predstavnik beke kole, radi prvu uspjelu operaciju raka na elucu, a Eduardo Bassini radikalna operacija kile. Desormaux otkriva cistoskop i daje nov zamah urologiji. Zaslugom Maxa itzea irila se upotreba

cistoskopa s elektrinim osvjetljenjem na razliitim mjestima u ljudskom tijelu i time poinje medicinska endoskopija. Gustav Simon je uradi prvu eksciziju bubrega 1869. godine, a Enrico Bottini poveanu prostatu. U voenju poroaja ogromne zasluge pripadaju maarskom opstetriaru Ignaz Philippe Semmelweis-u. On je primijetio da je u bolnici u kojoj su se obrazovali studenti smrtnost rodilja bila 10 puta vea nego u bolnici u kojoj rade samo babice. Jednom je posjekao prst na leu i dobio sepsu, a tom prilikom je otkrio da simptomi odgovaraju babinjoj groznici. Tada je zakljuio da bolest prenose studenti koji nakon dodira lea vre pregled rodilja bez pranja ruku. Niko nije prihvatao njegovu teoriju, a dogodilo se da sam umire u bolnici od sepse. Njegova teorija je prihvaena tek nakon njegove smrti. Oftalmologija Herman von Helmholtz je izumio oftalmoskop 1851. godine, to je izazvalo

pravu revoluciju. Instrument je promovisao Albrecht von Graefe koji se jo naziva i otac glaukoma. Frans Cornelis Donders je izmislio cilindrino staklo za astigmatizam. Julius Hirscheberg je koristio elektromagnet za vaenje stranih tijela iz oka. Karlo Koller uvodi

lokalnu anesteziju kokainom pa su omoguene lake terapijske i dijagnostike manipulacije u podruju oka. Otorinolaringologija Otkriven je rinoskop i laringoskop (Manuel Garcia) 1885. godine. Uvode se operacije na kotanom dijelu uha, a izvodile su se operacije raka grla. Literatura Jonathan B. Tajna povijest svijeta. akovec, 2009. Opa enciklopedija u 20 svezaka, sv. XV, Zagreb, 2007. Schmitz R. Geschichte der Pharmazie: band II. Govi-Verlag Pharmazeutisher Verlag GmbH, Eschborn, 2005. Kati R. Srpska srednjovekovna medicina, Beograd, SANU, 1987. Grdini V. Ilustrirana povijest farmakopeje, Zagreb, Medika; 2001. Primatesta P, Goldacre MJ. Inguinal hernia repair: incidence of elective and emergency surgery, readmission and mortality. International Journal of Epidemiology 1996;25:835-839. Jeremi M: Specijalna hirurgija I, dijagnostika i terapija. Univerzitet u Niu. 2001. Read RC. The development of inguinal herniorraphy.Surgical Clinics of North America 1984;64:185-196. Stoppa R, Wantz GE, Munegato G, Pulchinotta A. Hernia Healers: An Illustrated History. France: Arnette,1998. Kingsnorth A, LeBlank KA. Menagement of abdominal hernias.Third edition, London 2003. Lichtenstein IL.Hernia Repair Without Disability.St Louis/Tokyo:Ishiyaku Euromerica,1986. Shultz L, Graber J, Pietraffita et al.: Laser laparoscopic hernioraphy: a clinical trial.Preliminary results. Journal of Laparoendoscopic Surgery 1991;1:41-45. Stuart A. A brief History of pharmacy and pharmaceuticals.In: Stuart A (ed.) Making Medicines. 1st ed. Pharmaceutical Press, 2005. Wolf RE, Kerovani O, Millen R. Renesansa. Osorio AM. The environmental and occupational hystory. In EPA Recognition and Management of PesticidePoisonings,5th ed. Waschington, DC, Environmental Protection Agency, 1999, pp 18-33.

Bosansko attarstvo i ljekarue

Higijenske i zdravstvene prilike u Bosni u 15. i 16. stoljea su bile veoma loe, te je pojava epidemija bila redovna pojava (kuga, kolera, variola, malarija, dizenterija, tifus, trahom, favus i druga gljivina oboljenja). Epidemija kuge je bilo u Bosni od 1465. godine pa do polovine osamnaestog stoljea desetak, a visoka stopa smrtnosti. Stanovnitvo Bosne je lijek za svoje bolesti trailo od sveenstva i travara, dok su vladarske i velikake porodice dovodile na svoje dvorove dubrovake i mletake ljekare da im budu na usluzi (Dubrovako vijee pozitivno je rjeavalo zdravstvene zahtijeve). Berberi su se bavili malom hirurgijom, djelovali su i tzv. derahi- ranari, heimi- ljekari (koji sami spravljaju lijekove) i apotekari. Djelatnosti svih ovih zaposlenika se prepliu. To je vrijeme kad u Bosni nema bolnica, niti diplomiranih ljekara. Zdravstvenu djelatnost provode uglavnom Franjevci koji su bili prilino priueni vjetini lijeenja. U to vrijeme poinje djelatnost attara- drogerista u Sarajevu i u drugim dijelovima Bosne. Attari- drogeristi Za razvoj medicinske naune misli u Bosni i hercegovini zasluni su Jevreji. U Jevreja je baviti se lijeenjem bila porodina tradicija (kao i prema Hipokratu). Mnogo Jevreja je u to vrijeme djelovalo kao heimi ili attari. Rije atar ili attar, na arapskom jeziku oznaava onoga koji prodaje lijekove, travara, drogeristu, dok na turskom jeziku vie oznaava onoga ko prodaje miroije - zaine. Ljekarnik, apotekar (attar) je bio lan uglednog stalea. Iz apotekarske obitelji potiu i neki poznati naunici kao, naprimjer, Johannitius Mesua stariji i Kohen el Attar. Egipanin, Kohen el Attar je u XIII stoljeu napisao Prirunik za apotekarske radionice. Ovim prirunikom su se sluili drogerisiti na islamskom Istoku do XIX stoljea. Attari su za usavravanje svoje djelatnosti lijeenja koristili Ljekarue. Prve podatke o attarima nalazimo u XVI stoljeu. Njihova djelatnost pripadala je trgovini. O attarima u XIX stoljeu ve ima vie podataka. U Sarajevu je jevrejska porodica Papo drala jednu istonjaku staru apoteku, to jest attarsku radnju kroz tri stotine godina. Sauvan je i prirunik- manual Avrama Pape nastao polovinom XIX stoljea. Posljednji njen vlasnik bio je Santo Papo, koji je poginuo 1941. godine. Prirunik se danas uva u Biblioteci Jevrejske opine u Sarajevu.

Zabiljeeno je da je u Sarajevu 1876. godine u attarskom esnafu bilo ulanjenih trideset, a meu njima troje muslimana, attara. Prema popisu svih attara u Sarajevu, koji je sainila austrougarska vlast 1878.-1879. godine bilo je registrirano jo dvadeset dvoje attara Jevreja. Nosioci atarske djelatnosti u Sarajevu bili samo muslimani i Jevreji. Attarska djelatnost je bila potrebna, i kad su u Bosnu poeli pristizati kolovani ljekari i apotekari. Njihovi duani su bili prepuni svakojake robe i medikamentima. Samih lijekova u jednom spisu koji navodi dr. Levy ima oko 140. Tome treba pribrojati i sve ono to su znali da pripreme od sirovine koje su imali, te ostalu robu. Iz njihovih se radnji nije moglo izii praznih ruku. Osim toga, o cijeni se moglo razgovarati, a moglo se i ostati duan, pa kasnije platiti. U oficijelnim apotekama to se nije moglo. Zato se vlasnici apoteka tog vremena ale na slab promet, pa pored dranja apoteke, moraju da se bave dopunskim djelatnostima, kako bi osigurali sredstva za normalni ivot. Tako se zna da je, naprimjer, livanjski apotekar radio i kao fotograf! U Sarajevu u vrijeme austrougarske vlasti ivi i radi preko pedeset attara u svojim duanima. Ljekarue "Ljekarue" (Likarue, zbirke recepata) su pisane su najee u 14. i 15. stoljea i kasnije, a prepisivane su, uz nove dodatke i biljeke, sve do polovine 19. stoljea. Prema ljekaruama se postupalo kao prema neizmjernom blagu koje je predavane kao amanet s koljena na koljeno. One oslikavaju stvarno stanje zdravstvene kulture tog vremena na naim prostorima. Iz njih se saznaje da se u Bosni najee bolovalo i umiralo od kuge, lepre, difterije, tuberkuloze, malarije, reumatizma, kilavosti, litijaze, crijevnih katara i kolere. Ljekarue su bile posebna vrsta medicinskih rukopisa koje su bile od pomoi poznatim i nepoznatim ljekarima, travarima i heimima u pruanju odgovarajue ljekarske pomoi u ondanjem vaktu. Neosporno je da su samo rijetki pismeni ljudi koristili Ljekarue. Postoje razne ljekarue: muslimanske, jevrejske, srpske, hrvatske i franjevake. Naalost, mnogi od ovih rukopisa su uniteni ili im se izgubio trag. Najvie ih je sauvano u franjevakim samostanima i pisali su ih bosanski franjevci ujaci.

Razvoj higijene i fizikalne medicine u Bosni Pored svake damije gradila se javna esma. Bez sumnje, sama mjera odravanja line higijene nije dovoljna da bi se prevenirale razne bolesti. Javna turska kupatila imaju tradiciju od kasnih antikih vremena. Koliko je poznato, u Sarajevu je bilo sedam turskih kupatila, od toga su najmanje tri bila dvostruka, pojedinano za mukarce i ene. Gazi Husref-begovo tursko kupatilo bilo je prvo tursko kupatilo otvoreno polovinom XVI vijeka i ono je posljednje tursko kupatilo sauvano u ovom gradu. Do 1910. godine 36 veih naselja u Bosni i Hercegovini dobilo je vodovode, a kanalizacija je uvoena neto sporije. Prva je izgraena u Sarajevu 1896. godine.

Medicina sjeveroistone Bosne u 19. stoljeu

iroki slojevi naroda uglavnom su traili pomo kod narodnih ljekara. Pedesetih godina devetnestog stoljea spominje se fra. Ivan Kljai, u parohiji Breke (opina Tuzla) koji je, pored teologije, uio medicinu u Padovi. Postoji knjiga koju je on napisao, a koja je sadri uputstva o lijeenju raznih bolesti. Pred kraj turske vladavine u Tuzli spominje se vojni ljekar maarskog porijekla, dr. Petelenz, koji je bio ljekar Garnizonske bolnice na Gradini od 1860. do 1876. godine. U isto vrijeme spominju se dva ljekara turskog porijekla koji su u Tuzlu doli poslije vojne i administrativne reorganizacije Bosne, koju je proveo Omer paa Latas. Poslije ukidanja Zvornikog sandaka i osnivanja Tuzlanskog okruga, tuzlanskom pai dodijeljeni su tada Mehmed Said efendija i vojni ljekar Muhidin-beg bimbaa (major). Mehmed Sami erbi Mehmed Sami erbi je poslan u Istambul da ui medicinu i po zavretku studija doao je 1873. godine u Tuzlu. On je u njoj ostao i radio pune etiri decenije. Po dolasku u Tuzlu, dr. erbi je pokrenuo akciju za izgradnju bolnice u emu je naiao na razumijevanje tadanjih turskih vlasti i Vakufske uprave. Za godinu i po dana sagraena je u blizini Jalske damije za ondanje prilike masivna zgrada, svijetla i zrana. Kompletno opremljena hastahana (bolnica) je otvorena i predata na upotrebu u jesen 1874. godine. U osam prostorija bile su etiri sobe sa deset bolesnikih postelja, prostorija za ordinaciju i prijemnu ambulantu, bolesnika kuhinja i soba za dva bolniara, koji su odravali stalno deurstvo. U dvoritu je sagraena ljetna kuhinja i uz nju priruni magacin i drvarnica (upa). Tuzlanska Hastahana sa

ambulantom pored Vakufske bolnice u Sarajevu je prvi zametak organizovane zdravstvene slube u Bosni i Hercegovini. Prva apoteka u Tuzli Prva apoteka u Tuzli bila je smjetena u maloj kafani izgraenoj za vrijeme vladavine Hilmipae, a vodio ju je Pantelakija. Ovu prvu tuzlansku civilnu apoteku kupio je neto kasnije Siminiati, a od njega je istu otkupio, 1882. godine, mr. Gavro Pecikovi, koji je doao iz Vojvodine. Dvije godine kasnije mr. Pecikovi je otvorio modernu apoteku, koja je pod imenom "Okruna apoteka", radila vie od pedeset godina. Literatura
Omani A, Dodig- Karaman , Serdarevi M, Kabiljo M. The Contribution of Jawish health professionals to the development of health care in Bosnia and Herzegovina. Acta medica historica adriatica 2008; pp 7-22. Masic I. First hospitals in Bosnia and Herzegovina. Avicena, Sarajevo, 2001: 7-13. Mai I, Rianovi Z, Kujundi E. Ibn Sina, Avicena, ivot i djelo. Avicena, Sarajevo, 1995: 5-11. Mai I. i sar. Doprinos islamske tradicije razvitku medicinskih znanosti. Avicena, Sarajevo, 1998: 1764. Hadovi S, Mai I. i sar. Attari i njihov doprinos razvoju farmacije u BiH. Avicena, Sarajevo, 1999: 1-6. Gui S. Ureenje attarske djelatnosti u osmanskom periodu u BiH. U: S. Hadovi i sar. Attari injihov doprinos razvoju farmacije u BiH. Avicena, Sarajevo, 1999: 23-34. Latal- Danon Lj. Jevrejska komponenta u attarskoj djelatnosti. U: S. Hadovi i sar. Attari i njihov doprinos razvoju farmacije u BiH. Avicena, Sarajevo, 1999: 35-42. Devetak Z. Ljekarue iz osmanskog perioda. U: S. Hadovi i sara. Attari i njihov doprinos razvoju farmacije u BiH. Avicena, Sarajevo, 1999: 67-78. Sokolovi AO . Prilozi sanitetu starog Sarajeva. Avicena, Sarajevo, 1999: 5-30. Fabijani R. Pojava attara i njihova djelatnost u Sarajevu u turskom periodu. U: S. Hadovi i sar. Attari i njihov doprinos razvoju farmacije u BiH. Avicena, Sarajevo, 1999: 7-22.

Nadriljekarstvo: narodna i magijska medicina

Magijska vjetina ili ars magica je uvana u tajnosti i bila je zasnovana na tajnom znanju, a poivala je na vjerovanju u uda. Primitivni duh preistorijskog ovjeka u svim biima i predmetima vidi skrivene dobre i zle duhove, koji mu mogu uiniti dobro ili zlo. Dobre duhove poziva u pomo i taj ritual ini bijelu magiju, a zle duhove tjera od sebe prijetnjama u vidu crne magije. Za rastjerivanje zlih duhova su se primjenjivale i/ili provodile: zakletve u vidu raznovrsnih oblika rituala, izricanje izvjesnih magijskih, nerazgovjetnih rijei, kaenje, radi ienja prostorije od zlih duhova i slino. Magija je vjetina izazivanja promjena u vlastitoj svijesti. Naime, snaga volje je orue kojim pobuujemo procese u sebi samima i preko njih utiemo na svijet oko sebe. Ti procesi su zasnovani na unaprijed utvrenim pravilima i slue kao sredstvo za pobuivanje promjena. Nazivaju se ritualima. Rituali su govorne, duevne i duhovne aktivnosti koje se provode na odreeni nain, a imaju za cilj izazivanja promjena u svijesti maga ili magiara. Takve promjene e izazvati i promjene u njegovoj okolini ili podruju na kojem se eli djelovati ili se djeluje. Magija i medicina su bile tijesno povezane. Medicina primitivnih naroda Magino- religiozna medicina podrazumijeva lijeenje arobnim moima. Prvi oblici magije javljaju se jo u doba piljskog ovjeka (nastojanje za bacanjem "ini" na ivotinju koju je lovio; crtanjem prikaza lova na zidove peine). Ve tada moemo uoiti vezu izmeu magijskog i religioznog odnosno usredotoenje energije ka eljenom cilju da bi se osigurao uspjeh. To je osnova svakog vjerskog i svakog magijskog rituala. Nadalje, valja spomenuti i znaaj prvih uenjaka maga koji su ivjeli u pojasu izmeu Eufrata i Indije, a raspolagali su znanjima o arhitekturi, medicini, astrologiji i magiji. Magija se uglavnom dijeli na bijelu ili pozitivnu (lijeenje, itanje sudbine iz dlana, runa, karata i slino) i crnu, zlu (sotonizam, vjetice, arobnjaci, demonopoklonstvo). Magini termini Magini termini koje treba pomenuti su:

1. Fetiizam oznaava oboavanje izvjesnih predmeta za koje se vjeruje da donose sreu. 2. 3. Totem je oboavanje izvjesnih ivotinja, biljaka ili drvea, jer toboe donose sreu. Astrologija je predvianje ishoda preduzetih poslova ili stanja zdravlja na osnovu zvijezda. 4. Tabu je vjerovanje da neto ne treba initi, jer donosi nesreu. 5. Zodijak, ivotinjski krug predstavlja slike zvijezda na ekliptici koje su podijeljene na 12 jata i nose veinom imena raznih ivotinja, pri emu se slika tumai. 6. Horoskop ili rodanik je sastavljen na osnovu izraunavanja nebeskih tijela u trenutku raanja, a u cilju predskazivanja. 7. Hiromantija je predskazivanje sudbine po izgledu ake. 8. Abrakadabra predstavlja ispisane rijei na tablici 11 puta, jedna ispod druge, ini trougao, koji se nosi privezan uz tijelo i uva od groznice. Abraksas je magija, gdje 365 dana u godini ili isti toliki broj nebeskih carstava i duhova, ispisan na tablici privezanoj uz tijelo donosi sreu. 9. Hamajlija ili Amulet je majuna stvar koja se nosi privezana uz tijelo, jer uva od svih zala. 10. Talisman se nosi privezan uz tijelo i smatra se da donosi sreu. 11. Magijski zapis je tekst u prozi ili u stihovima u kome se prijeti zlim duhovima, a pozivaju se u pomo i dobri duhovi, s vjerom u dobar ishod bolesti ili posla. U babilonskoj kulturi posebno znaenje su imali brojevi- kritini dan kao to su: 7., 19. i 21. u mjesecu ili od poetka bolesti. Mislilo se da u te dane ljekar- vra i/ili svetenik ne smije zalaziti u prirodu zbivanja. Abrakadabra ABRAKADABRA je jedna magina formula. Dok jedni smatraju da rije potie od hebrejskog abreg ad habra, a to znai uputi svoju munju do smrti. Drugi tumai tvrde da joj je porijeklo od kaldejskih rijei abada ke davra, to znai nestani kao rije. Abrakadabra je najpoznatija arobna rije u istoriji, a vijekovima se smatrala iznimno monom. Prvi put se pojavila u knjizi Res Reconditae (Tajna pitanja) Serenusa Sammonicusa, rimskoga ljekara iz treeg stoljea. Serenus je preporuivao rije abrakadabra za lijeenje uporne groznice, teke bolesti poput gripe sa simptomima koji se pojavljuju svakog drugog dana. arobnu je rije mogue izgovoriti, no, prema Serenusu, lijeenje je najefikasnije ako se rije

abrakadabra na komadu pergamenta ispie u obliku obrnutog trokuta te se nosi oko vrata kao amulet. Kako se rije abrakadabra smanjuje izostavljanjem po jednog slova, pretpostavljalo se da e se isto dogoditi i s boleu. Nakon devet dana amulet se skida s vrata i preko ramena baca u rijeku koja tee prema istoku, ime je lijeenje bilo zavreno. Abrakadabra je sve do sedamnaestog stoljea ostala u upotrebi kao arobna rije. U svom djelu Istorija kuge 1772. godine, engleski romanopisac Daniel Defoe, zabiljeio je da su se mnogi pokuali zatititi odreenim rijeima i crteima, a osobito rijeju Abrakadabra ispisanom u obliku trokuta ill piramide. Palindromi Neke od najmonijih arobnih rijei srednjeg vijeka bile su palindromi, rijei ili izrazi koji, citani s desne na lijevo i s lijeva na desno, zvue jednako. Osobito popularne bile su rijei od kojih je bilo mogue oblikovati magini kvadrat u kojemu rijei jednako glase ako ih se ita odozgo prema dolje, odozdo prema gore, s desna na lijevo i s lijeva na desno. Najpoznatiji medu njima, iji korijeni seu barem u osmi vijek, je kvadrat kojega ini palindromski izraz sator arepo tenet opera rotas. Znaenje ovih rijei nije poznato, no, prema mnogim knjigama o aranju, ovaj je kvadrat posjedovao najmanje tri zadivljujue osobine: pouzdano je otkrivao vjetice (vjetica koja se nae u istoj prostoriji s kvadratom, bila bi prisiljena pobjei); sluio je kao amulet protiv aranja i bolesti; a ispisan na drvenoj ploici, sluio je za gaenje vatre ako biste ga bacili u kuu u plamenu! Kao to se moe pretpostaviti, za ostvarenje rezultata nije uvijek bilo dovoljno prepisati rijei. Kvadrate je bilo potrebno ispisati na odgovarajuoj podlozi, pod astrolokim uticajem odgovarajueg planeta ili zvijezde te u odgovarajuem trenutku. No, ak ni u tom sluaju rezultati nisu djelovali, pogreka se esto pripisivala nepravilnom izgovaranju rijei, neodgovarajuem stavu ili izostavljanju vanih postupaka. S druge strane, ako bi se pacijent oporavio od bolesti ili bi demoni ostali podalje, smatralo se da je djelotvornost rijei dokazana. Samostanska i/ili manastirska medicina Karlo Veliki je 812. godine u svojim Kapitularima dao popis oko 100 biljnih vrsta koje se moraju gajiti na svim dravnim imanjima njegove prostrane imperije, a to su uglavnom bili manastiri. alfiju je veliki vladar posebno cijenio. Latinski naziv ove biljke potie od starih Latina koji su je nazvali spasonosna biljka (salvare, to znai spasiti, izlijeiti). alfija je i danas obavezna biljka u svim samostanima jer vai za svetu biljku.

Medicina se prakticira u samostanima. Benediktinci se posebno istiu u uzgoju i poznavanju efekata ljekovitog bilja. Redovnica Hildegardiz Bingena (1098.-1179.) napisala je djelo o ljekovitim tvarima Physica. Povlaenjem medicine i farmacije u samostane ili manastire, osnov terapije inilo je tek 16 svetih biljaka, koje su apotekari kalueri u zapadnoj Evropi obavezno uzgajali u manastirskim vrtovima: pored ve spomenute alfije, tu su bile rua, ljiljan, mora, nana i grko sjeme. U veini sluajeva vrijednost droga po tadanjem shvatanju nije zavisila od njene stvarne ljekovitosti, nego prije svega da li je biljka ubrana lijevom ili desnom rukom, u pono, odreenog dana u sedmici ili godini i da li se pri tome ilo unatrag, pjevalo, zijevalo i slino. Travarstvo Dar za vrtlarenje arobnjacima je bio vrlo koristan. Lijekovi za sve vrste bolesti, od uobiajenih do natprirodnih, od pritia do skamenjivanja. Smatralo se da neke trave bolesne mogu ak i zatititi od magijskih djelovanja njihovih neprijatelja. I to je cijeli smisao travarstva. Trave se ve hiljadama godina koriste i u magiji i u medicini. Sistematino prouavanje trava zapoeli su drevni Sumerani koji su opisali medicinsku primjenu kumina, majine duice, lovora i mnogih drugih. Prva poznata kineska knjiga o travama, napisana je oko 2800. godine p.n.e., a opisuje medicinsku primjenu za 366 biljaka. Drevni Grci i Rimljani upotrebljavali su trave u medicini, kao zain te za spravljanje kozmetikih pripravaka, mirisa i boja. Oni praznovjerniji koristili su ih i kao amulete te ih nosili oko vrata, omotane u malene platnene vreice, kako bi se zatitili od zloduha, bolesti ili prokletstva gnjevnoga susjeda. U Homerovoj Odiseji spominje se trava po imenu moli koju Odisej dobiva da bi se zatitio od arolija arobnice Cirke. arobne trave u mitologiji se povezuju s vjeticama poput Hekate i Medeje. Mislilo se da su one od njih pripremale napitke kojima su svoje miljenike obasipale darovima te izazivale strahovite patnje onih koje su eljele unititi. Vra u srednjem vijeku U srednjem vijeku je gotovo svako poznavao mjesnog vraa ili vraaru koji su travama lijeili ozljede i bolesti te pronalazili rjeenja za sve vrste potekoa, od presuivanja bunara do nepodnoljive svekrve. Takvi su postupci urodili narodnim vjerovanjem o ljekovitim i maginim osobinama biljaka koje je prenoeno s koljena na koljeno. Lijeenje se esto temeljilo na principu prema kojem je Bog svaku biljku obiljeio vidljivim znakom njene

uloge u medicini, pa je ve prvim pogledom mogue ustanoviti emu biljka moe posluiti. Boja cvjetova ili plodova, oblik korijena ili lista, povrina latice ili stabljike, sve je to govorilo o ljekovitim osobinama biljke. Na primjer, smatralo se da biljke utih cvjetova, poput krice, lijee utilo koze izazvano uticom; biljke crvenih listova ili korijena upotrebljavale su se za lijeenje rana ili bolesti krvi, a od ljubiastih listova irisa pripremali su se oblozi za modrice. Ako je biljka liila nekom ljudskom organu, smatralo se da je blagotvorna u lijeenju tog organa. Plunjak, koji je dobio naziv prema listovima posutim takicama, koji podsjeaju na plua, upotrebljavao se za lijeenje plunih tegoba, dok se trodijelni list jetrenke, za koga se kae da lii ljudskoj jetri koristio za lijeenje bolesti jetre. Listovi topole, odnosno, trepetaljke, upotrebljavali su se za lijeenje drhtavice prouzrokovane modanom paralizom, a cvjetovi nalik leptirima preporuivali su se za ubode insekata. Vjerovalo se da su uzroci mnogih bolesti nadprirodne sile, no i za njihovo lijeenje postojala je biljka- lijek. Mjesna vraara ili travarka savjetovala bi da zle duhove drite na udaljenostima pomou vijenaca nainjenih od grane kupine, a da kljuanicu napunite sjemenkama komoraca kako vam u kuu ne bi ulazili duhovi. Ako se sokom naprstka premau podovi oni bi titili od vila. Oekivalo se da e biljke udesno rijeiti i druge, sasvim zemaljske probleme. Koijau, koji se plaio da e zaspati drei uzde u rukama, savjetovalo se da sa sobom nosi pelin za koji se smatralo da ve svojom prisutnou tjera san. Onome tko traga za blagom, preporuivala se vodopija, koja je, navodno, imala mo otvoriti zakljuana vrata i krinje. enama koje su zeljele ostati trudne, savjetovalo se da oko kue posiju perun, a mladiima koji su eljeli osvojiti srce svoje izabranice, savjetovalo se da, izgovarajui ljubavnu bajalicu, uberu nekoliko stabljika stolisnika. Literatura Thaller L. Od arobnjaka do lijenika. Zagreb, 1932. ivojinovi S. Bolesti drevnih ljudi. Beograd, 2000. Minarik F. Od staroslovenskega vratva do savremenog lijeka. Ljubljana, 1971. Anonymous. Companion Encydlopedia of the History of Medicine. London-New York, 1999. Gastiglioni A. Storia della Medicina. Milano, 1936. Lanjrence I at al. The Western Medical tradition. Cambridge, 1995. Maksimovi J. Uvod u medicinu sa teorijom medicine. Novi Sad, 2001. Grmek MD, Budak A. Uvod u Medicinu. IX preureeno i dopunjeno izdanje. Nakladni Zavod Globus Zagreb, 1996. Homer. Iliad, Book VIII, lines 24553, Greek manuscript, late 5th, early 6th centuries AD.

IV Farmaceutska profesija Razdvajanje medicine i farmacije

Slikoviti prikaz zajednike brige ljekara i apotekara oko pacijenta: ljekar nad bolesnikom posteljom postavlja dijagnozu na osnovu boje, mirisa i sedimentacije urina, dok apotekar u oficini sa apotekarskim priborom izrauje lijek. Ilustracija u drvorezu preuzeta je iz 7. knjige inkunabule (Westminster, 1495.) enciklopedije De proprietatibus rerum engleskog monaha Bartolomaeus Anglicus-a.

Salernski edikt Zabrana udruivanja ljekara i apotekara u poslovnom pogledu, a na tetu bolesnog ovjeka, jedno je od najstarijih naela etike zdravstvenih radnika, koje je bilo prvi put spomenuto u statutu junofrancuskog grada Arla iz 1170. godine, a zatim je u mnogo temeljnijoj formi ozakonjeno Salernskim ediktom. Na osnovu medicisnkih odredbi koje je donio Roger II 1140. godine, a pod uticajem arapskog ureenja, sicilijanski kralj i Sveti Rimski Car Fridrih II Hohenstaufen donio je svoje konstitucije Constitutiones Regum regni utriusque Siciliae. Konstitucije predstavljaju

Odredbe doneene od 1231. do 1240. godine, kojima se ureuje cjelokupna zdravstvena sluba u dravi (reforma zdravstva). One su izvrile velike promjene u zakonodavstvu Srednjeg vijeka uope. Ohvatale su i dio koji se odnosi na sanitetsko zakonodavstvo, a koji govori o razdvajanju medicine i farmacije (teze 44, 45, 46 i 47). Ovaj dio Fridrihovih konstitucija, poznat je pod nazivom Sicilijanski edikt. Sicilijanski edikt je sastavio je

nastavniki kolegijum Salernske medicinske kole te je u literaturi vie poznat pod nazivom Salernski edikt. Salernskim ediktom formalno su razdvojene farmacija i medicina, ali su apotekari i lijenici jo dugo vijekova ostali u specifinom meusobnom odnosu. Zabrana udruivanja u iste savjete i podijeljena strunost osnova su svih zakonskih i etikih normativa, koje su uglavnom pisali ljekari, udrueni u gradske Ljekarske savjete (Collegio Medicum). Prvi poeci farmacije kao samostalne profesije javljaju se u gradovima Mediterana u kojima se osjeao uticaj Salernske medicinske kole, najpoznatije kole srednjeg vijeka za obrazovanje ljekara i apotekara. Istorijski gledano, apotekarstvo je po prvi put dobilo svoj zakonski oblik, a apotekar u javnom ivotu zauzima mjesto sa tano odreenim funkcijama i djelokrugom rada. Meusobni odnos specarius- medicus U vrijeme Fridrihovih konstitucija, a i mnogo kasnije lijekovi se nisu izraivali samo u apoteci. Bilo je nepisano pravilo da ljekari imaju pravo izraditi i izdati one lijekove pacijentima koji su im bili potrebni za vrijeme samog pregleda i lijeenja. Prema Grmeku, ove takozvane prirune apoteke ljekara smatraju se najstarijim tipom apoteka, iz kojih su se kasnije razvile gradske apoteke u mnogim srednjovekovnim gradovima. Iako se primenjivao samo u Fridrihovom Kraljevstvu Sicilije, a ne i u germanskim dijelovima Svetog Rimskog Carstva, Salernski edikt je uspostavio model koji je farmacija slijedila irom Evrope, sa izuzetkom Britanskih ostrva, to je omoguilo i uvoenje pojedinih medicinskih statuta u susjedne gradove june Francuske i sjeverne Italije. Ovo je kasnije bilo opeprihvaeno u statutima ostalih franscuskih gradova Arelata, mediteranskih gradova na Jadranskoj obali, kao i njemakim gradovima Rajnske oblasti, gde su se otvarale prve apoteke. Naveemo samo jedan primjer iz Trogirskog statuta, u kome se kae da se ljekar (medicus) i apotekar (apotecarius seu speciarius) koji primaju platu od opine obavezuju zakletvom za slubu da prilikom stupanja na dunost nikad meusobno nee sklapati bilo kakve sporazume (quod medicus comunis non faciat societatem cum speciario). U kasnom srednjem veku i u periodu renesanse, kao to je reeno, trgovake i svake druge poslovne veze izmeu ljekara i farmaceuta bile su zabranjene, ali u Firenci i nekoliko gradova Italije u 14. stoljeu, apotekar je mogao da zaposli ljekara ili obrnuto ili su obojica mogli biti

vlasnici apoteke. Slike renesansnih apoteka prikazuju ljekara koji pie recept ili pregleda pacijenta, dok apotekar za svojom recepturom priprema lijek. Gdje se u pravilu nisu primjenjivale odredbe Salerskog edikta? U malim gradskim predgraima i naseljima, a nroito izraeno u seoskim podrujima, socijalne prilike su esto uticale na kvalitet lijeenja. Dok su se ljekari uglavnom okretali imunijim slojevima drutva, siromaniji su morali da se zadovolje brigom ranara (cirologi) i berbera (barbieri). Za vrijeme velikih epidemija, od kojih su najee bile kolera i kuga, lijekove su pripremali ranari, kojima su pacijenti bili preputeni, dok su ugledni graani, meu njima i ljekari i apotekari, bjeali iz gradova u elji da sauvaju sopstveni ivot. U takvim prilikama, kada je bilo teko pronai i zaposliti ljekara da brine o zdravlju stanovnitva, a apotekara da ih snabdijeva potrebnim lijekovima, vlasti su bile prinuene da prilikom primanja u slubu obaveu gradskog ljekara (fizikusa) i/ili hirurga da ima svoju dobro snabdjevenu prirunu apoteku. Strukovna profesionalna udruenja Vrlo rano su se u srednjovekovnim gradovima formirala strukovna udruenja ili esnafi (cehovi), obino zajedno za sve one koji su se bavili lijeenjem i izradom lijekova, jer ih je bilo malo. Tako su hirurki ceh sainjavali: 1. ljekari (physici, medici, doctori), 2. apotekari (apothecarii, speciarii), 3. ranari (cirologi) i 4. brijai (barbieri). S obzirom na to da su se poslovi brige i izrade lijekova za pacijente smatrali unosnim zanimanjem, ova su udruenja formirana na osnovu posebnih statuta gradova. Njihovi lanovi su bili tadanji najobrazovaniji strunjaci, koji su uivali veliki ugled u gradu i zajednici. esto se istie primjer da je lan udruenja ljekara i apotekara u Firenci Tribo dei Medici e degli Speciali bio i Dante Alighieri.

U Firenci su apotekari bili okupljeni u esnaf zajedno sa ljekarima, dok su u Parizu, Dionu i Avinjonu bili okupljeni u zajedniko udruenje apotekari i trgovci zainima. Meutim, u Veroni je jo 1221. godine postojao esnaf sastavljen iskljuivo od onih koji su izraivali lijekove, a profesije koja e se kasnije nazvati apotekarstvom. Apotekarska udruenja su imala slijedee zadae: 1. kontrolisala su da li se potuje apotekarski monopol, 2. postavljala su jedinstvene cijene lijekovima, 3. utvrivala broj buduih uenika i nadgledala njihovo kolovanje.

Dozvole (licence) za bavljenje farmaceutskim poslom davali su gradski Ljekarski prezidijumi ili savjeti koji su se nazivali Collegio medicum. U pojedinim gradovima Evrope apotekari i njihova udruenja su uspijevali da dobiju status Kolegijuma (Collegio Speciarii ili Collegio Apothecarii) odnosno Apotekarskog savjeta. To se dogodilo u Valensiji (1441.), Barseloni (1445.), Rimu (1602.), Londonu (1617.) i Nirnbergu (1632). Meutim, ovi kolegijumi nisu dugo bili u ravnopravnom poloaju sa Collegio medicum, naroito u Francuskoj i Engleskoj, gdje su od poetka postojali veliki meusobni antagonizmi. Profesionalni antagonizam u odnosu ljekar- apotekar Kada je 1532. godine Champier nazvao apotekare nepismenim prevarantima, neznalicama i prodavcima roga za svijeu, otpoeo je pravi rat rjeima izmeu ova dva Hipokratova sledbenika. Prema Cowenu, u osnovi ovog sukoba nalazilo se pored ekonomskog interesa i fundamentalno shvatanje odnosa izmeu profesija. Ljekari ne samo da su od apotekara oekivali da ne prelaze okvire svoje struke, esto ih optuujui da se bave medicinom i da rade ljekaru iza lea, ve su oekivali da priznaju superioran autoritet ljekara u svim medicinskim pitanjima. Apotekari su odbijali ideju podreenosti ljekarima i poeli su da se trude da stvore sopstveni presti i profesionalni status. Duga borba parikih apotekara sa tada monim Medicinskim fakultetom za priznavanje nekih novih biljnih droga i prihvatanje jatrohemije obiljeila je 16. i 17. vijek. Trebalo je da proe vie od sto godina poslije zvanine zabrane Parlamenta o upotrebi antimona 1566. godine, da bi 1666. godine uslijedilo odobrenje da se vino antimona smije izraivati u apotekama. Osim toga, Medicinski fakultet u Parizu morao je da prizna vrijednost Cinchonae cortex, koju je dekan Guy Patin nazvao nevanim otkriem. Iako je bio najglasniji kritiar apotekara, koje

bi u svakoj prilici nazivao loim i prljavim kuvarima ljekara, imao je dosta vrlo uglednih protivnika koji su cijenili kolege po struci, shvatajui da su na istom zadatku lijeenja i ouvanja zdravlja pacijenata. Meu njima, kraljev ljekar Renaudot imao je potpuno drugaije miljenje koje je ostalo zabiljeeno u epigramskim stihovima: Ponekad se zaista oslanjamo na apotekara, da bismo povratili zdravlje pacijentu- mi sposobni ljekari. Ali Patin istrajava u putanju krvi, u upotrebi lista sene i prica da bi svog pacijenta otjerao u grob. Sve u ime milosra. Apotekar- ljekareva desna ruka Odvajanje farmacije od medicine nije znailo da je farmaceut stekao nezavisnost i ravnopravnost. On je ostao podreen ljekaru po zakonu i po razdvajanju profesionalnih normativa. Najstariji primjeri apotekarskih zakletvi, pronaeni u statutima srednjovekovnih gradova iz perioda razdvajanja farmacije od medicine, govore o podreenom poloaju apotekara. esto koriten izraz za apotekara bio je ljekareva desna ruka (Dextera Medici manus), koji se prvi put pojavljuje u dodatku Nirnberke farmakopeje. Nastao je u cilju opisa ravnopravne uloge ljekara i apotekara u zajednikoj brizi za ouvanje zdravlja bolesnika. Meutim, kasnije je preuzet u sasvim drugom znaenju i koristio se sve do 19. stoljea da opie podreen poloaj apotekara u odnosu na ljekare. Mali broj ljekara ije su usluge bile skupe i nedostupne veini ljudi, uslovio je da apotekari pored izrade lijekova u apotekama esto daju savjete bolesnima, a nerijetko i propisuju terapiju. Pravo apotekara da lijee Rivalitet izmeu Collegio medicum i Apotekarskog drutva u Londonu prisutan tokom 17. stoljea kulminirao je sluajem apotekara William Rose-a 1701. godine, kada su ljekari bezuspjeno pokuali da sprijee apotekare da se bave medicinom. Ovo je jedinstven sluaj u istoriji farmacije da je u 18. stoljeu, kad su dvije profesije bile i zakonski i etiki odavno razdvojene, apotekarima potvreno pravo bavljenja lijeenjem, za ta oni nisu bili kolovani. Kraljevski ljekarski prezidijum iz Londona izveo je apotekara William Rose-a pred sud pod optubom da je postavljao dijagnoze, propisivao terapiju i bavio se medicinom na drugi nain. Sluaj je oboren, jer se smatralo da je to uobiajeno u to doba i da je u javnom interesu zatite zdravlja da se apotekari u nekim situacijama bave i onim za ta nisu bili obueni.

Jedan istoriar medicine iz 18. stoljea, Andreas Ottomar Goelicke (1671.-1744.), kajao se zbog ljekarevog preputanja dijela svoje struke apotekarima. To je objanjavao nedostatkom vjetine za manuelni rad i ljekarevim prezirom prema apotekarskoj vjetini. Thomas Persival Medicinska etika Poetkom 19. vijeka, engleski ljekar Thomas Persival (1740-1804) napisao je prvo djelo iz medicinske etike objavljeno 1803. godine u Londonu pod naslovom: Persival's medical Ethics. Ovo djelo je postalo vodei tekst 19. stoljea o etici u zdravstvenoj profesiji, sa nekoliko ponovljenih izdanja 1827. i 1849. godine. Persival je razlikovao tri tematska podruja etike: 1. dunosti ljekara prema pacijentima i obrnuto; 2. dunosti ljekara meusobno i prema ostalim lanovima zdravstvene profesije; 3. dunosti ljekara prema javnosti i obaveze javnosti prema ljekarskoj profesiji. U posebnom poglavlju obraen je odnos ljekara prema apotekarima, sa jasno istaknutim znaajem uzajamnosti obje profesije. Autor je vrlo eksplicitno naglasio da postoji posebno bliska veza izmeu ljekara i apotekara, iz ega proizilaze razliite obaveze. Na znanju, vjetini i tanosti apotekara poiva, u velikom stepenu, uspjeh, reputacija, ugled i znaaj ljekara. S druge strane korist za apotekara ogleda se u tome to e on biti dublje zainteresovan za uspjeh izvrenih kurativnih planova i njegovi ast i ugled bie neposredno ukljueni u istou i izvrsnost izraenih lijekova. Persival je posebno isticao ulogu apotekara u zdravstvenoj zatiti, jer je oigledno toliko cijenio apotekare da je ljekarima preporuivao da prije terapije porazgovaraju sa apotekarima i da uju njihovo miljenje o bolesti, moguim lijekovima i njihovom dejstvu. On je jo tada ukazivao na znaaj savjetodavne uloge farmaceuta u apoteci, koji svojim ponaanjem moe efikasno da pomogne ljekarsku terapiju. Pisao je: Apotekar je u svako doba lako i ljubazno sredstvo komunikacije, to se pokazalo tanim. Nije iznenaujue to je Persival pozitivno ocijenio kurativnu ulogu apotekara: Apotekar je ljekar siromanih u svim sluajevima, a bogatih kada nevolja ili opasnost nije veoma velika. Naime, jedan od vanvremenskih etikih principa da zdravstveni radnik nikada ne smije da odustane od pruanja pomoi pacijentu, sve dok ovaj ne ozdravi, esto je bio zanemarivan u praksi. Sve do 18. stoljea bilo je vie pravilo nego izuzetak da su ljekari u vrijeme velikih

epidemija ili kriza svoje pacijente ostavljali na cjedilu, a rtve su bile prije svega siromasi koji nisu mogli da pobjegnu. O ovome je jo 166. godine pisao slavni rimski ljekar- apotekar Galen, priznavi da je i sam pobjegao iz Rima za vrijeme epidemije kuge kako bi se spasio od zaraze. Iako su mnogi etiki normativi propagirali jednako lijeenje za sve, postojanje specijalnih farmakopeja za siromane (Pharmacopoea pauperum) dokaz je nejednakog pruanja zdravstvene zatite, na koju je Persival slikovito ukazivao kroz apotekara u funkciji ljekara siromanih. Apoteka kao doktorska radnja u Americi U Americi je sve do kraja 19. stoljea postojala apoteka kao doktorska radnja, a ljekari su bili primorani da preuzmu ulogu apotekara zato to je apotekara bilo malo. Ekonomski uslovi i veliki broj stanovnika su diktirali okolnosti u kojima je bila tradicija da ljekar izrauje lijekove koje propie pacijentima. Nije sluajnost to je prvo udruenje ljekara u Americi iz Nju Dersija za svoj moto uzelo moto asnog apotekarskog drutva iz Londona, koje je glasilo: O meni se u cijelom svijetu govori kao o onome ko donosi pomo (Opiferque per orbem dicit). Izjava predsjednika Medicinskog udruenja Nju Dersija: Mi, ljekari, priznajemo apotekare kao potpuno sebi ravne i potovanja dostojne strunjake, koji se bave znaajnim poslom, potie iz 1869. godine i usamljen je primjer etikog odnosa koji e biti uspostavljen mnogo godina kasnije u gotovo svim kodeksima etike, kako ljekara tako i farmaceuta. Literatura Cowen D. Changing relationship between pharmacists and physicians. Am J Hosp Pharm 1992; 49: 2715-21. Russell JHC. The Interrelationship of Pharmacy and medicine. Am J Pharm Edu 1946; 10: 86-97. Code of Ethics of the American Pharmaceutical Association. Proceedings of the National Pharmaceutical Convention; 1852 October 6th; Philadelphia,USA. Philadelphia: Merrihew &Thompson, Printers; 1852. p. 24-6. Percival T. Medical Ethics: or a code of instituts and precepts, adapted to the professional conduct of physicians and surgeons [1803]. London: Oxford University Press; 1849. p. 52 - 8. Swann J. FDA and the Practice of Pharmacy: Prescription Drug Regulation Before the Durham-Humphrey Amendment of 1951. Pharmacy in History 1994; 36 (2): 55-70. Mari J. Medicinska etika. 11. izd. Beograd: Megraf; 2001. p.147-200. Buerki AR, Vottero DL. Ethical Responsibility in Pharmacy Practice. 2nd ed, Madison, W: AIHP; 2002. p.101-47.

Profesionalna uloga apotekara u savremenom drutvu

One bolesti koje ne nose veliku opasnost ne treba razdraivati uzimanjem lijekova Platon

Farmaceuti- savjetodavci ezdesete godine prolog stoljea svjedok su daljih promjena u profesionalnom odnosu izmeu farmaceuta i ljekara koje su bile odraz napretka u medicini i farmaciji, uslovljene prije svega razvojem materia medicae, uvoenjem novih i monih grupa lijekova iz farmaceutske industrije, kao i promjena u obrazovanju i raanju novih sistema zdravstvene zatite, te sve veem ukljuivanju vlade u zdravstvenu zatitu. Prelazak sa dvogodinjeg i trogodinjeg na etvorogodinji i petogodinji sistem studija kvantitativno i kvalitativno mijenjaju edukaciju zdravstvenih radnika, to u sluaju farmaceuta daleko prevazilazi spravljanje i izdavanje lijekova iz ranijeg perioda. Tako su stari apotekari na uglu postali farmaceuti u javnim apotekama koji sebe vide kao konsultante i savjetodavce o upotrebi lijekova. Sve vie farmaceuta odlazi u bolnike apoteke, gde postaju ukljueni u pripremanje lijekova i nadgledanje njihove distribucije i upotrebe u bolnici. Osim toga, oni zajedno sa ljekarima uestvuju u razvijanju bolnikog registra lijekova i kreiranju modela propisivanja terapije za hospitalizovane i nehospitalizovane bolesnike. Nove profesionalne odgovornosti farmaceuta Uz sva ta nova dostignua, farmaceut je stekao i nove profesionalne i moralne odgovornosti koje ga mogu dovesti u sukob sa ljekarom: 1. savjetovanje pacijenata, 2. zatita od neeljenih efekata, 3. praenje efekata lijekova, 4. izbjegavanje ispunjavanja nepotpunih recepata,

5. preispitivanje izbora lijeka ili doziranja, 6. kontrolisanje pacijenata koji zloupotrebljavaju lijekove,

7. ocjenjivanje efikasnosti tek uvedenih lijekova u terapiju i uestvovanje u istraivanju. Lijekovi nemaju doze nego ljudi Porast incidence morbiditeta i mortaliteta izazvan lijekovima namee pitanje ko je odgovoran. U 1/5 hospitaliziranih bolesnika pojavljuju se problemi prouzrokovani terapijom lijekovima. Samo se 45% pridrava, a 65% bolesnika ne pridrava uputstava o nainu koritenja lijeka. Posljedice takvog ponaanja su nepredvidive. Iako su lijekovi potencijalno opasne supstancije, opasnost i rizik u sutini se ne nalaze u njihovom hemijskom sastavu nego u njihovom koritenju. Uprkos nauno- tehnolokom napretku (ili, upravo zato?!), snano je prisustvo farmakomitova. Pokreti samopomoi, samomedikalizacije, nastupanje novog biolokog poretka uz dominantnu uestalost hroninih degenerativnih bolesti sve vie popularizuje heterodoksne medicine/lijekova. Samomedikacija Pojam samomedikacije nije novijeg datuma, samo je danas ponovo aktuelan i odnosi se na lijekove u runoj prodaji. U svakoj apoteci bez recepta moete kupiti odreen lijek, jer su neki od njih ve toliko dugo u upotrebi da su ih pacijenti dovoljno upamtili (aspirin, kapi za oi, krema protiv opekotina itd). Nestruno uzimanje preparata u cilju samomedikacije moe imati dalekosene posljedice po zdravlje bolesnika, ali i drutva u cjelini, jer lijeenje komplikacija mnogo vie kota. Neracionalna terapija eracionalna terapija koja se obino dovodi u vezu sa ljekarskom strukom, predstavlja jedan od najmunijih izazova koji pogaaju farmaceutsku profesiju danas. Ukoliko otkriju ono to po njihovom strunom miljenju predstavlja neznalaki ili nepromiljen izbor ljekovitog oblika ili doziranja lijeka, farmaceuti su suoeni sa dilemom da li da utke ispune recept onako kako je napisan ili da interveniu kod ljekara. Pokuaj razjanjenja recepta preko telefona predstavlja esto izvor konflikata u profesionalnoj komunikaciji. Jo izazovnija je funkcija preispitivanja ispravnosti terapeutskih odluka ljekara putem formalnog procesa ispitivanja iskoritenosti lijekova. Nalazi ovakvih ispitivanja esto nalau farmaceutu da se direktno suprotstave ljekaru, kada najbolji interes prema pacijentu zahtijeva takvu intervenciju.

Iako se priznaje da ljekari nose konanu odgovornost za terapiju koju propisuju, farmaceuti u novoj ulozi imaju ovlaenja da iniciraju i modifikuju tu terapiju. Osnovna potreba obezbeivanja najboljeg puta za brigu o pacijentu predstavlja temelj gde se struni i etiki aspekti ove dvije srodne profesije sudaraju i podudaraju. Moda bi na poetku novog milenijuma ovo podsjeanje na neke primjere iz osam vijekova duge istorije konflikata izmeu profesija moglo da poslui kao upozorenje da se pitanje etike i moralnosti u zdravstvu ne smije ostavljati po strani kada su ukljuena pitanja prestia, uzurpacije ili netolerancije. Literatura Hein HW, Sappert K. Zur Datierung der Medizinalordnung Friedrichs II. Zur Geschichte der Pharmazie 1955; (2): 9-11. Paroji D. Farmaceutska deontologija u Srbiji i Kraljevini Jugoslaviji od 1839. do 1941. godine. [Magistarska teza]. Beograd: Farmaceutski fakultet Univerziteta u Beogradu; 2000. p. 4-6. Hein HW, Sappert K. Die Medizinalordnung Friedrichs II. Eine pharmaziehistorische Studie. Verffentlichungen der Internationalen Gesellschaft fr Geschichte der Pharmazie N. F. Bd. 12. Eutin: ISHP; 1957. p. 22-43. Grmek MD. Ljekarnitvo u srednjovekovnim dalmatinskim gradovima. Acta Pharmaceutica Jugoslavica 1954; IV: 196-214. Leidig G. Deontologia Pharmaceutica. Zur Standesethik des Apothekers aus historischer Sicht. Stuttgart: Deutscher Apotheker Verlag; 1997. p.193-7. Cowen D. Pharmacists and physicians, An Uneasy Relationship. Pharm Hist. 1992; 34(1): 316. Cowen D, Helfand W. Pharmacy: An Illustrated History. New York: Abrams; 1990. p. 186. Buerki AR, The Historical Development of an Ethics for American Pharmacy. Pharmacy in History 1997; 39 (2): 54-72. Cowen D. Changing relationship between pharmacists and physicians. Am J Hosp Pharm 1992; 49: 2715-21. Russell JHC. The Interrelationship of Pharmacy and medicine. Am J Pharm Edu 1946; 10: 86-97. Code of Ethics of the American Pharmaceutical Association. Proceedings of the National Pharmaceutical Convention; 1852 October 6th; Philadelphia,USA. Philadelphia: Merrihew &Thompson, Printers; 1852. p. 24-6. Percival T. Medical Ethics: or a code of instituts and precepts, adapted to the professional conduct of physicians and surgeons [1803]. London: Oxford University Press; 1849. p. 52 - 8. Swann J. FDA and the Practice of Pharmacy: Prescription Drug Regulation Before the Durham-Humphrey Amendment of 1951. Pharmacy in History 1994; 36 (2): 55-70. Mari J. Medicinska etika. 11. izd. Beograd: Megraf; 2001. p.147-200. Buerki AR, Vottero DL. Ethical Responsibility in Pharmacy Practice. 2nd ed, Madison, W: AIHP; 2002. p.101-47. Stupar D, Paroji D. Osnovi etike u strunom farmaceutskom radu kroz vekove. Arh. farm 2002; 3: 419-27.

Empatija i komunikacijske vjetine u odnosu apotekar- pacijent

ovjek ispravno vidi srcem, a ono to je bitno oku je nevidljivo. Antoine De Saint-Exupery Mali princ

Termin empatija ili iskreno suosjeanje Empatija ili iskreno suosjeanje ili emocionalno poistovjeivanje s osjeajima drugih se povezuje s najviim dostignuima u medicini. Iako se najee dovodi u vezu s Freudovom teorijom, pojam empatija izvorno je nastao unutar podruja estetike. Pojam je uveo njemaki filozof estetike, Robert Vischer 1872. godine u pokuaju razumijevanja procesa izazivanja emocionalnog odgovora kod posmatraa umjetnikog rada, istovremeni sklad subjekta i objekta. Termin kojeg je odabrao osjeanje iznutra (kao suprotnost pojmu simpatija koja znai osjeati sa) je preveden na engleski 1897. kao emaptika projekcija ili, jednostavno, empatija. Empatija=briga Empatija predstavlja totalnu brigu koja se definira kao socijalna, duhovna, emocionalna i fizika briga. Openito se smatra da empatija predstavlja holistiku medicinu u kojoj je pacijent a ne jetra, srce ili bilo koji drugi dio tijela predmet ljekarske panje. Takav model djelovanja iziskuje cijeli niz posebnih stavova i vjetina, openito nazvanih empatija. Emaptija ukljuuje: 1. emocionalno razumijevanje pacijenta, osjeanje iznutra, senzitivna briga; 2. biti na istim osjeajnim talasnim duinama kao i pacijent; 3. dovoljno odvajanje od pacijenta tako da ekspert moe svoje medicinske vjetine racionalno primijeniti u konkretnom sluaju; 4. empatian zdravstveni profesionalac je pacijentu; 5. Znam kako vam je je temeljna empatika izjava. 6. pomak od objektivnog, pozitivnog, vrijednosno-neutralnog znanja; objektivan u svojim ponaanjima prema

7. implicira osjeaj uzajamnosti. Empatija se smatra neophodnom komponentom zdravstvene zatite. Empatija zapoinje neverbalnom komunikacijom- sposobnou sluanja. Pod efikasnom komunikacijom ponajprije se misli na vjetinu koja ukljuuje jasan i razgovjetan govor. Jednako vaan dio komunikacije, i najtei za nauiti, je sposobnost dobrog sluanja. Zasigurno je svako od nas iskusio zadovoljstvo i zahvalnost osjetivi da nas druga osoba uistinu slua i da razumije znaenje onoga o emu govorimo. Medicina i farmacija kao industrija i/ili ekonomija Danas je sistem zdravstvene zatite podvrgnut procesima instrumentalizirane racionalizacije na jednak nain kao i sektori privrede (medicina i/ili farmacija kao industrija). Postoji iluzija da se pacijenti mogu tretirati u tano propisanom vremenu i na tono propisan nain. Logika proizvodnje zdravlja nastoji se po svaku cijenu izjednaiti sa logikom proizvodnje stvari, a na mjesto zatite sada nastupa usluga- pogon, proizvodnja. Ljekara se po prirodi ne moe poveati, ali se takoer ne moe skratiti vrijeme potrebno da se proizvedu ljudi. Konceptualizacija empatije u popularnom znaenju moe biti prezentovana kao: vrsta mistine koncepcije nalik enskoj intuiciji; osjeajnost ili iracionalnost. Empatija je esto ulo zdravstvenog radnika, instinktivna, primitivna forma koja nam omoguava da proniknemo u sutinu druge osobe. Status empatije u naunoj medicini Problematian je status empatije u naunoj medicini. Smatra se nenaunom, feminiziranom i, po definiciji, neprofesionalnom identifikacijom sa drugim. Empatija se suprotstavlja objektivnom, vrijednosno- neutralnom znanju i tehnikama. Prema tome ona je u suprotnosti sa racionalnom argumentacijom. Empatija je antiteza objektivnom, vrijednosno-neutralnom znanju. Odbijanje suosjeanja esto je popraeno i potaknuto pretjeranim oslanjanjem na tehnoloke modele ljudskog ponaanja. Definiranje empatije jezikom naune objektivnosti Psihijatri i medicinski predavai (edukatori) su u 20. stoljeu definisali su empatiju kao vanu terapeutsku i komunikacijsku vjetinu u medicini. Funkcija ove definicija je zadrati odnos profesionalca i bolesnika unutar granica prikladnih za emocionalno neutralan, nauni pristup

moderne medicine: oblik kontrolirane intimnosti. Termin empatija i/ili empatiko razumijevanje slui kao oznaka za procese i tehnike koje psihoterapeut svjesno bira kako bi dopro do unutarnjeg okvira pacijenta bez gubitka vlastitog identiteta. Rije je o reguliranim tehnikama komunikacije izmeu zdravstvenog profesionalca i pacijenta. Aristotelovo promiljanje empatije Empatija zahtijeva vjerovanje da neka druga osoba ozbiljno pati bez ikakve vlastite krivice ili vie od vlastite krivice. Osnova saosjeanja je vjerovanje da su mnogi uobiajeni oblici zle sree (ratna stradanja, gubitak politikih prava, tjelesna i duevna bolest, skora smrt...) doista od kljune vrijednosti. Najea pitanja u odnosu ljekar/ apotekar- pacijent: Kako ste? Kako se osjeate? Je li vam dobro? Bolesnik se esto pita da li je ljekar/ apotekar uistinu zainteresiran za odgovor na postavljeno pitanje, imaju li oni pojma o tome kako se on uistinu osjea. Stoga su bitne empatike izjave: Znam kako se osjeate. Znam kako vam je. Kao da sam u vaoj koi. ta je osnova terapeutskog odnosa u biomedicini? Komunikacija izmeu pacijenta i apotekara predstavlja osnovu za neophodnu razmjenu informacija i kreiranje terapeutskog odnosa potrebnog za ouvanje zdravlja i/ili rjeavanje zdravstvenih problema i postizanje meusobnog povjerenja. Vaan aspekt komunikacije pacijent- ljekar predstavljaju oekivanja pacijenata koja su definisana kao pacijentove potrebe, zahtjevi ili elje prije dolaska ljekaru. U svakom susretu bolesnik- ljekar odvija se izvjesna emocionalna reakcija i to kako u bolesnika, tako i u ljekara. tavie, u tom odnosu reakcije jednog utiu na reakcije drugog. Ovaj fenomen nikako nije vezan iskljuivo za susret psihijatra sa emocionalnim pacijentom, nego za sve pretrage, preglede, lijeenje i prilike u kojima se susreu pacijent i ljekar/ apotekar. Vano je ono to se kae, ali je jo vaniji nain na koji se kae. Posebna potreba za zatitom trai u linosti ljekara rezonanciju koja zahtijeva visoku zrelost njegove linosti. Ovu potrebu za privremenom ovisnosti, ljekar mora iskoristiti i usmjeriti je prema zajednikom radu s pacijentom na uspjenom lijeenju i izljeenju, a ne na postojanje slijepe pasivne ovisnosti pacijenta o njemu. Ljekaru se ne smije dogoditi da, zato to je pacijent ovisan o njemu, doivi sebe kao jaeg, nadmonijeg, svemonog i da u takvom spletu

nesvjesnog i svjesnog narcizma zaboravlja na svoju ulogu ljekara. Mehrabian je 1972. godine mjerio vanost tri faktora ukupnog dojma: rijei, tona glasa i ostala neverbalna ponasanja (geste, mimika lica, dranje ili stav) u sluaju kad ne postoji slaganje meu sugovornicima. Otkrio je da su rijei manje vane, budui da odreuju samo 7% dojma, dok su brzina, ton glasa i izgovor odgovorni za 38%, a neverbalno ponaanje sa ak 55% vanosti dojma. Problem predrasuda u komunikaciji

Problem predrasuda moe biti uzrokom neuspjene komunikacije i sve predrasude u medicini treba odbaciti prevashodno zbog etikog stava i deontologije. esto se razvijaju predrasude zbog razliitosti u vezi sa drugaijim ideologijama, religiji, drugaijem etnikom ili regionalnom porijeklu, razliitom spolu, razliitim seksualnim orijentacijama, kreativnim osobama, ekscentrinim osobama, osobama koje se odijevaju, minkaju ili ponaaju na upadljiv nain i/ili bolesnim osobama bilo da je rije o fizikim ili o mentalnim poremeajima. Ranjivost bolesnika Osim tehnikih vjetina, ljekar treba imati i komunikacijske kompetencije. Bolesnik treba ontoloku sigurnost, povjerenje u ljekara, uvjerenje da ljekar djeluje u najboljem interesu bolesnika, a ne u interesu osiguravajuih drutava, poslodavca, drave ili u svom linom, partikularnom interesu. Emocionalna inteligencija Emocionalna inteligencija je sklop sposobnosti koji odreuje kako se ljudi nose sa svojim osjeajima, kako surauju jedni s drugima i kako komuniciraju. Istraivanja pokazuju da je emocionalna inteligencija mjerilo uspjenosti i izvrsnosti u gotovo svakom poslu. Evolucijski su se emocije razvile puno prije nego razum. Novija otkria u neurologiji pokazuju da emocije utiu na razvoj kognitivnih sposobnosti. Upravo emocije e nas potaknuti na izuzetne rezultate u odnosu s pacijentom ili u lijeenju pacijenta. Emocionalnu inteligenciju ine: sposobnost samorazumijevanja, sagledavanja svojih sposobnosti, sagledavanja svojih potreba i osjeaja, sposobnost samokontrole vlastitih emocija, samopouzdanje, sposobnost empatije (razumijevanje osjeaja drugih ljudi), sposobnost uspostavljanja i odravanja skladnih meuljudskih odnosa.

Empatija se moe nauiti Raireno je uvjerenje da se empatike komunikacijske vjetine ne mogu nauiti: ili jeste ili niste empatika osoba. Kao i svaku drugu vjetinu, ljekar mora vjebati, empatiki sluati prije nego ta vjetina postane sastavni, prirodni dio njegovog svakodnevnog djelovanja. Empatike komunikacijske vjetine mogu se nauiti ako ljekar ima vrijednosni sistem koji stavlja akcenat na uspostavljanje terapeutskog odnosa sa bolesnikom. Kao javno- zdravstveni profesionalci, ljekari trebaju razviti odreen nivo upravljanja brigom o bolesniku i nauiti to bolje sluati. Aktivno sluanje znai odravati kontakt oima i ne prekidati osobu dok pria (stalno prekidanje se moe tumaiti i kao nedostatak potovanja). Aktivno sluanje se izraava takoer klimanjem glavom i povremenim osmijehivanjem. Aktivna panja nije igranje sa olovkama ili kljuevima, aranje po papiru, gledanje na sat. Ona znai oputeno dranje, ponavljanje rijei sagovornika (ako se na poetku razgovora ponove rijei koje je upravo izgovorio sagovornik, to pokazuje da ga se aktivno slua i razumije sto kae). ta pacijent oekuje od farmaceuta? Bolesnik prilazi apotekaru sa stavom oekivanja. Oekuje i da e ga on kao osobu sa odreenim svojstvima i potrebama. Oekuje takoer da e razumjeti njegov aktualni strah, ustraenost, emocionalnu napetost, zabrinutost za svoje zdravstveno stanje. U veini sluajeva bolesnik ulazi u odnos s apotekarom s povjerenjem kako u njega kao osobu, tako i u njegovo znanje. Bolesnik rijetko verbalno izraava ovo povjerenje. On govori o svojoj bolesti, a pri tome je stalno prisutna i njegova potreba da budu prepoznate i shvaene i njegove emocionalne potrebe. Apotekar koji ukljuuje u svoj rad i emocionalne reakcije bolesnika moe tokom jednog pregleda vidjeti razliitost mimikih izraza i gesta: strah, oekivanje, smirivanje, nadu, sumnjiavost, povjerenje, olakanje ili oaj. Skala reakcija pacijenta je vrlo individualna, to dobar ljekar prepoznaje. Kakvog apotekara eli veina bolesnika? Paracelsus je rekao da ljekar/ apotekar mora postati jedinstvena i kompletna osoba jer u suprotnom nee otkriti nita. Historijska uloga ljekara/ apotekara, njegova stvarna i konstantna uloga osobe koja pomae, danas se mijenja i vie nije tako intenzivno ispunjena maginim moima ljekara. Stvarnost naeg vremena obiljeava odnos ljekar- pacijent. Sve je vei akcenat na saradnji ljekara (apotekara) i pacijenta, u kojoj je pacijent aktivna osoba koja

sudjeluje u lijeenju. Ljekar/ apotekar u bolesti umanjuje strah pacijentu. ljekar/ apotekar u svojoj linosti treba da posjeduje sigurnost koju stie znanjem bio-medicine. to je vee znanje, to e on biti sigurniji. Pacijent vrlo dobro osjea da li je ljekar/ apotekar stalo do njega. Putem emocionalnog odnosa bolesnik- ljekar/ apotekar, pacijent razumije kad je on za ljekar/ apotekar samo sluaj, a kad je za njega osoba. Svoje emocije ljekar/ apotekar otkriva u nainu kako razgovara s pacijentom, kako se veseli ili ljuti na razvoj i tok njegove bolesti, kako ga pita za njegove simptome, kako ga pozdravlja ili ne pozdravlja ispred ordinacije/ apoteke ili kako odgovara na telefon. Poznato je svima u medicini da empatika i utiva komunikacija koju nudi ljekar/ apotekar daje mogunost da se razvije odnos povjerenja izmeu ljekar/ apotekar i pacijenta. Neke emocionalne reakcije mogu poboljati komunikaciju, kao to su simpatije, ugodna panja, tolerancija, dok druge mogu koiti komunikaciju: strah, antipatija, netrpeljivost, odbojnost ili otvorena agresija. Apotekaru nije uvijek lako prepoznati to pacijent eli kazati, niti je uvijek jednostavno prepoznati kakav se odnos stvara izmeu lijenika i bolesnika. Treba mnogo strpljenja i razumijevanja. Neki je lijenik strpljiv i eka. Neki, opet, lake zapada u istu reakciju koju ima i njegov pacijent. Analiza kratkotrajnog razgovora sa bolesnikom otkriva esto mnogo nerazumijevanja i nejasnoa koje su se odvile izmeu ljekara i bolesnika. Trebalo bi prihvatiti pravilo da prvi susret bolesnik lijenik ne bi smio trajati manje od pola sata. Koji je glavni cilj u odnosu ljekar (apotekar)- pacijent Cilj u odnosu ljekar/ apotekar- pacijent je osposobiti pacijenta da bude samostalan. Svrha lijeenja svakog bolesnika je da ga se dovede do zrelijeg ponaanja, a ne do ovisnosti. Poremeaje raspoloenja, sem trajanja i simptoma, determinira i nemogunost bolesnika da sam sebi pomogne. To je vrlo vano znati. I pacijent i ljekar/ apotekar, za koga se pretpostavlja da je zdrava linost s razvijenim senzibilitetom za etiku u meuljudskim kontaktima, tee povratku dobrog zdravlja pacijentu. U njihovim odnosima izvjesna bliskost moe ostati trajna, ali ta bliskost ne smije znaiti ovisnost o lijeniku. Cilj medicine je da pacijent ponovo ue aktivno u svoju porodinu i socijalnu sredinu i da postane neovisan o ljekaru. Komunikacijski stilovi Postoje tri osnovna stila u komunikaciji: pasivnost, agresivnost i asertivnost. Asertivnost je sposobnost izraavanja miljenja, prava, elja, emocija bez osjeaja anksioznosti i potujui

druge osobe i samog sebe. Asertivnost je socijalna sposobnost. To je operativni model koji nam omoguava da komuniciramo sa drugima na efikasan nain. Asertivna osoba postie ostvarenje svojih prava, ali potuje i prava drugih. Postie svoje ciljeve bez da vrijea druge osobe. Ima dobru sliku o sebi i dobro samopotovanje. Izraava se na jasan, razumljiv nain i samostalno. Odluuje sama za sebe. Pasivna osoba dozvoljava da drugi kre njena prava i izvlae korist. Ona ne postie svoje ciljeve. Osjea se tjeskobno, frustrirana je i tuna. Agresivna osoba kri pravila drugih da izvue korist. Postie svoje ciljeve na raun drugih. To je osoba koja ima napadaki stil, poniava druge i podcjenjuje ih. Impulsivna je, nepredvidiva i razdraljiva osoba. Uplie se u tue odluke (izbore). Zakoena je i depresivna. Dozvoljava drugima da odlucuju za nju. Kako kritikovati osobu Kritika se definie kao komentar koji naglaava negativne aspekte osobe, njenog ponaanja ili njene linosti. Moemo razlikovati konstruktivnu i destruktivnu kritiku. Konstruktivna kritika sadri negativan komentar u pozitivnom kontekstu, data je sa namjerom da se pobolja odnos, a destruktivna kritika sadri poruke optuivanja i ima cilj ranjavanje druge osobe. Ima se pravo kritikovati, ako postoji spremnost i hvaliti. Treba provjeriti svoj dio odgovornosti u datoj situaciji. Kritika se mora odnositi na konkretno, specifino ponaanje, sadanje, a ne na neko iz davne prolosti. Ne treba kritikovati u stanju emotivne uzbuenosti. Treba izabrati mjesto i trenutak, te je potrebno biti psihiki i fiziki prilagoen. Obino se poinje sa priznanjem pozitivnog u ponaanju i dranju osobe. Potom se opie ponaanje koje elite promijeniti i opie negativna emocija koju u vama izaziva to ponaanje.Bilo bi dobro opisati ta se tono oekuje od osobe, pozitivne posljedice promjene u ponaanju, izbjegavati globalne kritike, prijetnje, optube, ironiju, ponivajue usporedbe i pretjerano insistiranje. Poslije kritike treba biti na raspolaganju i sklon suradnji, razgovarati dok se ne nau rjeenja prihvatljiva za obje strane, poticati pozitivne promjene u ponaanju i zahvaljivati na njima. Literatura Anonymous (1997) Alternative projections of mortality and disability by cause 1990-2020: Global Burden of Disease Study. Lancet 1997; 349: 1498-1504. Anonymous (2001) Burden of Mental and Behaviour Disorders. U: The World Health. Report 2001. Mental Health: New understanding, New Hope, Geneva: WHO. Anonymous (2005) Confidentiality Approach for the Clinical E-Science Framework (CLEF), Methods Inf Med. 44: 193-197.

Anonymous (2006) Strategija razvoja primarne zdravstvene zastite Federaciji Bosne i Hercegovine. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Ninistarstvo Zdravstva. Ballint M (1964) The Doctor, His Patient and the Illness, Pitman Medical.B Bennett NL, Casebeer LL, Kristofco R, Collins BC (2005) Family Physicians' Information Seeking Behaviors: a Survey Comparison with Other Specialties. BMC Med Inform Decis Mak. 5: 9. Blaevi D, Cvidini-Strani E, Beck-Dvorak M (1989) Medicinska psihologija, 3. izd. Jumena Zagreb. Blaevi D (1975) Kontratransfer, Dinamska psihologija i psihoterapija, Medicinski fakultet, Zagreb. Bulik CM, Carpenter LL, Kupfewr Dj, Frank E (1990) Features assocciated with suicide attempts in reccurent major depression. Journal Of Affective Disorders; 18: 29-37. Burten R. Anatomy of Melancholy, 1621. citat prema aj M. i Sartorius N. Depressive Disorders, Vol 1, WPA, Wiley, 1999. Claerhout B, De Moor GJ (2005) Privacy Protection for HealthGrid Applications. Methods Inf Med. 44: 140-143. Folnegovi V (2009) Klinika slika depresije danas. Autorski pregled; Medix 2009;82: 183186. Guze SB, Robins E (1970) Suicide and primary affective disorders. British Journal Of Psychiatry; 117: 437-438. Harris EC, Barraclough B (1997) Suicide as an outcome for mental disorders. A metaanalysis. British Journal Of Psychiatry 1997; 170: 205-228. Honeyman A, Cox B, Fisher B (2005) Potential Impacts of Patient Access to Their Electronic Care Records, Inform Prim Care. 13: 55-60. Hopes LM, Williams A (1997) Depression, self-defeating and self-destructive behaviours as predictors of suicide ideation in males and families. Psychol Med; 27: 1165-1171 Hotujac Lj (1998) Poremeaj raspoloenja. Medicus; 59-69. Murray CJ, Lopez AD (1997) Global mortality, disability and the contribution of risk factors: Global Burden of Disease study. Lancet; 349:1436-1442. Neelman J, Halpern D, Leon D, Lewis G (1997) Tolerance on suicide, religion and suicide raters; an ecological and individual study in 19 Western countries. Psychol Med; 27: 11651171. Nutt D, Rickels K & Stein DJ (2002) General Anxiety Disorder Simptomatology, Pathogenesis and Management. Martin Dunitz, London. Sharma R, Markar HR (1994) Mortality in affective disorder. J Affect Disord; 31: 91-96. Teasdale S (2005) Identifying and Establishing Consensus on the Most Important Safety Features of GP Computer Systems: e-Delphi Study, Inform Prim Care. 13: 3-12.

Sadraj apotekarskog terapijskog djelovanja

Savjetodavna uloga farmaceuta Tek u 19. stoljeu, razvojem hemije i botanike, apotekari stiu potovanje, a ljekari im preputaju spravljanje i izdavanje lijekova. Kao posljedica novih otkria u medicini i farmaciji u 20. stoljeu, te uvoenjem petogodinjeg kolovanja, farmaceuti postaju konsultanti i preuzimaju savjetodavnu ulogu. Oni uestvuju u spravljanju, distribuciji lijekova, razvoju registara lijekova i kreiranju propisivanja terapija. Iako jo uvijek stoji da ljekari donose konanu odgovornost za propisanu terapiju, farmaceuti imaju ovlatenje da modificiraju i iniciraju terapiju. Ako otkriju ono to je, po njihovom strunom miljenju, suprotno znanju ili nepromiljen izbor ljekovitog oblika ili doza lijekova, farmaceut je pred dilemom da li da utke ispuni recept ili da intervenie kod ljekara. Direktna intervencija esto je bila izvor konflikata. Nove moralne i profesionalne odgovornosti Nove moralne i profesionalne odgovornosti farmaceuta su: 1. savjetovanje pacijenata, 2. praenje i zatita od neeljenih djelovanja lijekova, 3. praenje djelovanja lijekova, 4. ispitivanje izbora lijeka i doziranje, 5. kontrola zlouporabe lijekova, 6. ocjena uvoenja novih lijekova u terapiju, 7. uestvovanje u istraivanjima. Apotekarsko terapijsko djelovanje Cilj svake terapije lijekovima je poboljanje zdravlja i kvaliteta ivota pacijenata. Optimalna terapija lijekovima treba biti sigurna, efikasna i odgovarajua. Ljekari i farmaceuti imaju komplementarne odgovornosti i meusobno treba da se potpomau kako bi postigli osnovni cilj, optimalnu terapiju lijekovima. Ovo zahtjeva komunikaciju, meusobno potivanje, povjerenje i priznanje profesionanle strunosti. Prilikom savjetovanja pacijenata, ljekar je

duan fokusirati se na cilj terapije, na potencijalne rizike i korist terapije, te neeljene efekte terapije. S druge strane dunost farmaceuta je fokus na ispravno koritenje lijekova, praenje uspjeha terapije, savjetovanje o ispravnom doziranju, skretanje panje na karakteristike lijeka koji se moraju uzimati s oprezom, te informacije o adekvatnom uvanju lijekova. Odgovornost ljekara za terapiju lijekovima Kad je u pitanju terapija lijekovima, odgovornosti ljekara su: 1. Dijagnosticirati oboljenja koristei se znanjem i vjetinama steenim tokom kolovanja i specijalizacije, prihvatajui punu odgovornost za uspostavljenu dijagnozu. 2. Procjena potrebe za terapijom lijekovima i propisivanje relevantnog lijeka, u konsultaciji sa pacijentima, te farmaceutima i drugim zdravstvenim strunjacima onda kada je to potrebno. 3. Briga da pacijent dobije adekvatne informacije o dijagnozi, ciljevima terapije, kao i o djelovanju, koristi i potencijalnim nusefektima terapije. 4. Praenje i procjena odgovora na terapiju lijekovima, procjena postignute uspjenosti lijeenja, revidiranje terapeutskog plana ako je potrebno, u konsultaciji sa farmaceutom i drugim zdravstvenim strunjacima. 5. Pravilan unos podataka i opis potrebne terapije i lijekova u zdravstveni karton pacijenta, a u skladu sa vaeom legislativom. Odgovornost farmaceuta za terapiju lijekovima Kada je upitanju terapija lijekovima, odgovornosti farmaceuta su: 1. Osiguranje sigurnog lijeenja, adekvatnog uvanja i odlaganja lijekova, u skladu sa vaeom regulativom. 2. Osiguravanje provjerenih informacija pacijentima, a koje mogu ukljuivati naziv lijeka, njegovu svrhu, potencijalne interakcije i nusefekte, kao i savjetovanje o ispravnom doziranju i uvanju lijekova.

3. Revidiranje propisanih recepata u svrhu otkrivanja interakcija, alergijskih reakcija, kontraindikacija i terapeutskih duplikata. U sluaju dileme primarno bi se trebao konsultovati s ljekarom- propisivaem. 4. Doprinos izradi i reviziji terapeutskih planova koji ukljuuju tretman lijekovima, a u suradnji sa ljekarima i drugim zdravstvenim strunjacima. 5. Savjetovanje pacijenata o odabiru i koritenju lijekova koji se izdaju bez recepta, te tretman manjih simptoma ili poremeaja uz prihvatanje odgovornosti za takvo savjetovanje. Kada primjeti neadekvatnu samomedikaciju, obavezan je savjetovati pacijenta da se konsultuje sa njegovim ljekarom koji mu treba utvrditi pravu dijagnozu i odrediti tretman. 6. Prijavljivanje neeljenih efekata lijekova nadlenim institucijama. 7. Osiguranje i obavjetavanje javnosti i zdravstvenih strunjaka o novim opim i specifinim informacijama vezanih za lijekove, iz provjerenih izvora. 8. Odravanje visokog nivoa znanja o terapiji lijekovima kroz kontinuiran profesionalni razvoj i zaivotno uenje. 9. Pacijent e biti najbolje tretiran ukoliko farmaceut i ljekar surauju, prepoznaju ulogu jedni drugih, osiguravaju lijekove i tretmane koji su sigurni i odgovarajui kako bi se postigao najbolji zdravstveni ishod.

Literatura Anonymous (1997) Alternative projections of mortality and disability by cause 1990-2020: Global Burden of Disease Study. Lancet 1997; 349: 1498-1504. Anonymous (2001) Burden of Mental and Behaviour Disorders. U: The World Health. Report 2001. Mental Health: New understanding, New Hope, Geneva: WHO. Anonymous (2005) Confidentiality Approach for the Clinical E-Science Framework (CLEF), Methods Inf Med. 44: 193-197. Anonymous (2006) Strategija razvoja primarne zdravstvene zastite Federaciji Bosne i Hercegovine. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Ninistarstvo Zdravstva. Ballint M (1964) The Doctor, His Patient and the Illness, Pitman Medical.B Bennett NL, Casebeer LL, Kristofco R, Collins BC (2005) Family Physicians' Information Seeking Behaviors: a Survey Comparison with Other Specialties. BMC Med Inform Decis Mak. 5: 9. Blaevi D, Cvidini-Strani E, Beck-Dvorak M (1989) Medicinska psihologija, 3. izd. Jumena Zagreb. Blaevi D (1975) Kontratransfer, Dinamska psihologija i psihoterapija, Medicinski fakultet, Zagreb.

Bulik CM, Carpenter LL, Kupfewr Dj, Frank E (1990) Features assocciated with suicide attempts in reccurent major depression. Journal Of Affective Disorders; 18: 29-37. Burten R. Anatomy of Melancholy, 1621. citat prema aj M. i Sartorius N. Depressive Disorders, Vol 1, WPA, Wiley, 1999. Claerhout B, De Moor GJ (2005) Privacy Protection for HealthGrid Applications. Methods Inf Med. 44: 140-143. Folnegovi V (2009) Klinika slika depresije danas. Autorski pregled; Medix 2009;82: 183186. Guze SB, Robins E (1970) Suicide and primary affective disorders. British Journal Of Psychiatry; 117: 437-438. Harris EC, Barraclough B (1997) Suicide as an outcome for mental disorders. A metaanalysis. British Journal Of Psychiatry 1997; 170: 205-228. Honeyman A, Cox B, Fisher B (2005) Potential Impacts of Patient Access to Their Electronic Care Records, Inform Prim Care. 13: 55-60. Hopes LM, Williams A (1997) Depression, self-defeating and self-destructive behaviours as predictors of suicide ideation in males and families. Psychol Med; 27: 1165-1171 Hotujac Lj (1998) Poremeaj raspoloenja. Medicus; 59-69. Murray CJ, Lopez AD (1997) Global mortality, disability and the contribution of risk factors: Global Burden of Disease study. Lancet; 349:1436-1442. Neelman J, Halpern D, Leon D, Lewis G (1997) Tolerance on suicide, religion and suicide raters; an ecological and individual study in 19 Western countries. Psychol Med; 27: 11651171. Nutt D, Rickels K & Stein DJ (2002) General Anxiety Disorder Simptomatology, Pathogenesis and Management. Martin Dunitz, London. Sharma R, Markar HR (1994) Mortality in affective disorder. J Affect Disord; 31: 91-96. Teasdale S (2005) Identifying and Establishing Consensus on the Most Important Safety Features of GP Computer Systems: e-Delphi Study, Inform Prim Care. 13: 3-12.

Seminar : Timski rad

Timski rad je kamen temeljac medicine. Meutim, neophodna je edukacija i sticanje vjetina i stavova potrebnih za efektivan timski rad, uglavnom vjetina vezanih uz komunikaciju, saradnju i rukovoenje. U 21. stoljeu zdravstveni radnici u pravilu djeluju kao dio tima. Takoer, pacijent moe biti ravnopravan lan tima. Tim Tim je manja skupina, ali jednakih (ravnopravnih) ljudi ujedinjenih zajednikim ciljem Tim ine ljudi raznih profila, od strunosti pa do osobnosti svakog lana, paljivo formirana i voena zajednikim ciljem na nain da bude u stanju obaviti posebnu zadau (formirati odluku) po ijem okonanju slijedi njeno rasputanje. lanovima tima je omogueno da slobodno izraze svoju kreativnost i ideje, sauvaju svoju samostalnost, preuzmu odgovornost za lo ishod i podijele nagradu za pobjedu. Na kraju timsko djelovanje je organizacijski i upravljaki koncept na kojem se sve ee temelji nain djelovanja poslovnog sistema u cjelini. Tim mora imati jasno postavljen cilj. Prednosti i nedostaci timskog rada Timski nain djelovanja, ima svoje prednosti i svoje nedostatke. Koristi koje timski koncept prua menaderima, firmama i pojedincima od kojih se sastoji brojne su i velike. To je i razlog zato se danas svi tako puno hvataju za timove. Prednost timskog rada ponajprije treba pronai u raznolikosti i koliini zanja, umijea, iskustva, miljenja, stavova, ideja, pristupa i svega onog to u tim sa sobom unose njegovi lanovi. Prednosti su slijedee: 1. sinergijski efekat; 2. raznolikost ekspertskih znanja; 3. idealno mjesto za navalu ideja (brainstorming); 4. stvaranje i odravanje atmosfere; 5. razliiti stavovi i miljenja;

6. nema nadglasavanja; 7. postavljanje zajednikog cilja i privrenost cilju; 8. koncept snane motivacije; 9. zanemarivanje tradicionalnih organizacijskih ogranienja. Glavni nedostac timskog rada su: 1. cijena timskog rada; 2. cijena kolovanja i treninga za timski rad; 3. uee vanjskih eksperata; 4. velika poetna ulaganja; 5. vrijeme za formiranje timova;
6. zajednika odgovornost.

Seminar : timski rad Ponite sa usvajanjem timskog naina djelovanja! Timski koncept djelovanja predstavlja oprobano sredstvo za poveanje kvalitete, uspjenosti i fleksibilnosti u radu. Iskoristite sve prednosti timskog djelovanja: njegovu sinergiju, akumuliranje razliitih znanja i vjetina, acionalnost u odluivanju i timsku kreativnost. Zamislite svoje odjeljenje, skupinu, rganizaciju ili sistem kao veliki tim sastavljen od manjih timova i radite na ostvarenju. Rad se odvija u timovima od 5 lanova. Uloge u timu: student koordinator, lanovi tima, student zapisniar, profesor 6. lan (moderator). Popiite aktivnosti za koje mislite da nisu potrebni i vani u vaem edukacijskom procesu, a oduzimaju vam vrijeme, podijelite te poslove timski (obavezan seminar na izabranu temu i rjeavanje problema) i budite u ulozi voditelja- koordinatora. Ako pogrijeite, preuzmite odgovornosti i nastavite dalje. Budite strpljivi sa saradnicima. Ljudi su ono to jesu, moemo ih mijenjati vrlo malo, uju samo ono to ele uti, vide samo ono to ele vidjeti, imaju razliita ponaanja i vrlo razliite motive za sve to rade. Rad u timu na zadati problem: 1. Prikaz prednosti timskog rada metodom vrtloga ideja (engl. Brainstorming) u dva koraka - prvo pojedinano a zatim u grupama od 5 lanova uz mjerenje vremena prema izboru kljunih rijei u odnosu na izabrane medicinske pojmove; 2. Prikaz osnovne teorije timskog rada, dinamike tima i naina rukovoenja timom;

3. Prikaz zastupljenosti timskog rada u kurikulumima poznatih svjetskih univerziteta. Znanja: 1. Znaaj timskog rada u zdravstvu; 2. Prednosti i koristi timskog rada; 3. Vrste timova i naine rukovoenja timom; 4. Rasprostranjenost edukacije iz timskog rada na univerzitetima u svijetu.
Vjetine:

1. Analiza vlastitog uea i doprinosa u radu tima; 2. Unapreenje vlastitih vjetina za rad u timu.

Stavovi:

Tim postie bolje rezultate od najboljih pojedinaca. Koji su zadaci studenta koordinatora? Vodi grupu kroz sesiju; Ohrabruje lanove grupe da jednako uestvuju u diskusiji; Odrava dinamiku rada; Pazi da se ne prekorai dogovoreno vrijeme rada; Usmjerava grupu da radi prema postavljenim hipotezama; Osigurava tano zapisivanje podataka.

Dodatak
KODEKS FARMACEUTSKE DEONTOLOGIJE

I UVODNE ODREDBE lanak 1. Kodeks farmaceutske deontologije ( u daljem tekstu: Kodeks) uvaava tradiciju, historiju (povijest) i savremene tekovine struke. lanak 2. Kodeks je namijenjen usmjeravanju magistara farmacije uobavljanju djelatnosti, njegovom odnosu do bolesnika (pacijenta), strukovnih kolega, drugih zdravstvenih radnika i prema javnosti. lanak 3. Kodeks prihvataju linom (osobnom) izjavom svi magistri farmacije zaposleni u apotekama, a nakon poloenog strunog ispita, u sjeditu Meukantonalne farmaceutske komore u Sarajevu. lanak 4. Izjava glasi: Ja ______________________________ sveano izjavljujem da u:

svoj poziv vriti u skladu sa etikim naelima Kodeksa, savjesno i dostojno, svoj rad posvetiti humanosti i zatiti zdravlja; koristi bolesnika dati prednost pred linim interesom; brinuti se za ispravnu, efikasnu i sigurnu upotrebu lijekova; lijekove pripremiti i izdati prema najviim standardima kvaliteta; uvati povjerene mi tajne, svojim predpostavljenim i kolegama iskazivati duno potovanje; u vrenju svog posla neu dopustiti razlike zbog posla, vjere, rase, nacionalnosti, politike pripadnosti ili socijalnog poloaja prema korisnicima usluga.

II OPE ODREDBE 1. Odgovornost i neovisnost magistara farmacije

lanak 5. Magistru farmacije osnovna je vodilja briga o zdravlju pojedinca drutva. Kao zdravstveni radnik duan je svoje struno znanje usmjeriti svakom bolesniku i graaninu. Svoj rad mora obavljati savjesno uz potovanje ovjeka i njegovog ivota. lanak 6. Magistar farmacije je u vrenju svog poziva.u granicama svoje strune osposobljenosti i u skladu sa zakonom, samostalan i neovisan. Za svoj rad odgovoran je svojoj savijesti, pacijentima i drutvu. lanak 7. Magistar farmacije odgovoran je za svoj rad, kao i za struno manje osposobljenih radnika u apoteci. Njihov rad duan je nadgledati. Magistar farmacije ne smije dozvoliti izdavanje lijekova u apoteci osobama kojima to Zakon ne doputa. lanak 8. Magistar farmacije duan je, u granicama svoje strune osposobljenosti i nadlenosti, sprijeiti pogreno lijeenje. Magistar farmacije moe, u interesu pacijenta, uskratiti izdavanje lijeka. Ukoliko je takav lijek propisan na recept, mora se odmah konsultovati sa doktorom. Magistar farmacije lino je odgovoran za lijekove koje je izdao bez recepta. 2. Obrazovanje lanak 9. Magistar farmacije duan je svoje struno znanje odravati i stalno ga nadopunjavati novim saznanjima iz farmaceutske nauke. Rukovodilac apoteke duan je omoguiti i podupirati profesionalno obrazovanje i usavravanje svojih saradnika. II POSEBNE ODREDBE 1. Uloga magistara farmacije u zdravstvu

lanak 10. Zadatak magistra farmacije u zdravstvu je obezbijeivanje snabdijevanja stanovnitva lijekovima. Magistar farmacije obavlja javni posao. Njegov odnos do svih korisnika mora biti isti. Bez obzira na podruje djelovanja ili specijalno struno angaovanje, dunost magistra farmacije je da, u granicama svojih mogunosti, pomae bolesniku u neposrednoj opasnosti kada nije dostupna ljekarska pomo. lanak 11. Magistar farmacije duan je uvati interes i ugled apoteke ili druge zdravstvene ustanove u kojoj je zaposlen.

lanak 12. Magistar farmacije potuje povjerljiv i lini znaaj strunih dokumenata. Bilo koji podaci o pacijentima koje sazna u obavljanju svog poziva vae kao povjerljivi i stoga ih uva kao profesionalnu tajnu. Rukovodilac apoteke duan je zatraiti od svojih zaposlenih potivanje ove odredbe. U cilju uvanja profesionalne tajne, magistar farmacije, nee javno priati o bolestima svojih pacijenata i ljekarskim receptima. Prilikom obavljanja radova, izbjegavat e navode koji bi mogli ugroziti potivanje profesionalne tajne. Iznimka se ini kada se pacijent slae sa navodima. lanak 13. Magistar farmacije sarauje sa drugim zdravstvenim radnicima prilikom izbora sigurne i odgovarajue upotrebe lijekova. Magistar farmacije mora sudjelovati u zdravstvenom prosvjeivanju graana. lanak 14. Magistar farmacije podupire sve aktivnosti i mjere za spreavanje bolesti i poboljanja snabdijevanja lijekovima koje izvode ili preporuuju njegova profesionalna udruenja. Magistri farmacije pomau odgovarajuim upravnim organima u provoenju zadataka iz oblasti zatite zdravlja.

lanak 15. Magistar farmacije sarauje sa organizacijama iji je cilj unapreenje farmaceutske struke. Svojim radom i sredstvima dobrovoljno doprinosi radu i razvoju tih organizacija. 2. Odnos do pacijenta lanak 16. U izvravanju svojih obaveza, magistar farmacije obavezuje se:

Da e se svima, kojima je potrebna njegova pomo, posvetiti sa jednakim osjeajem dunosti; Da e pacijentima koji se sami lijee pruiti strunu pomo i savjete u granicama svoje osposobljenosti i pravovremeno ih uputiti ljekaru po savjet, ako smatra to za potrebno; Da e preporuivati samo one naine lijeenja, lijekove i druge proizvode iju primjenu moe etiki i struno odbraniti; Da e uskratiti lijekove ili izdavanje medicinskih sredstava kada opravdano smatra da e ih osoba primijeniti na nain koji je tetan po zdravlje. lanak 17.

Magistar farmacije duan je oprezno odgovarati na pitanja bolesnika ili tree osobe bolesti ili znaaju propisanih lijekova. Magistar farmacije mora izbjegavati postavljanje dijagnoze ili prognoziranja toka bolesti u ijem lijeenju sudjeluje. Naroito treba izbjegavati komentare o rezultatima medicinskih nalaza pred bolesnikom ili treim osobama. lanak 18. Magistar farmacije mora stei i sauvati povjerenje bolesnika. 3. Odnos do saradnika lanak 19. Odnos prema saradnicima mora biti pravedan i koelgijalan. Magistar farmacije ima pravo da od svojih saradnika trai ponaanje primjereno struci. lanak 20. Magistar farmacije- mentor mora pripravniku ili aku- studentu na praksi omoguiti sticanje praktinog znanja. Duan mu je prenijeti potovanje i ljubav prema pozivu i svojim ponaanjem pruiti mu primjer. lanak 21.

Magistri farmacije duni su, pri vrenju svoga poziva, meusobno si pomagati i podupirati. Magistar farmacije mora izbjegavati govor i djela koja bi mogla kolegi strukovno i moralno nakoditi. U sluaju profesionalanog nesporazuma, uesnici istog duni su ga rijetiti sporazumno. Ukoliko se ne moe postii sporazumno rjeenje, o tome se obavijetava Arbitraa Komore. 4. Vrednovanje rada magistara farmacije lanak 23. Magistar farmacije ima pravo i dunost da preko svojih strukovnih i drugih organizacija nastoji postii (utvrditi) odgovarajue vrednovanje svoga rada. Za izvrene usluge smiju uzeti samo potenu naknadu. (Magistar farmacije duan je da se osigura za sluaj odtetnih zahtjeva u granicama svoje poslovne aktivnosti). 5. Zabrana (nekih) dogovora ili sporazuma lanak 24. Svi dogovori ili radnje koje obuhvataju pekulaciju na raun bolesnika, odnosno njegova lijeenja u suprotnosti su sa profesionalnom etikom. Zabranjen je bilo kakav nelojalan dogovor izmeu magistra farmacije i doktora, medicinskog osoblja i svih drugih osoba. Nelojalan dogovor je dogovor izmeu dvije ili vie osoba na tetu bolesnika ili tree osobe. 6. Oglaavanje (reklamiranje) lanak 25. Oglaavanje proizvoda i usluga mora biti u skladu sa Zakonom o lijekovima (Slubene novine Federacije BIH, broj: 51/01) i odredbama ovog Kodeksa. Svi oblici oglaavanja koje koristi (primjenjuje) apoteka moraju se strogo pridravati slijedeih naela: 1. 2. 3. 4. 5. Njihov moto mora biti zdravlje graana; Moraju uvaavati socijalnu zadau apoteke; Moraju uvaavati naunu i profesionalnu naobrazbu magistara farmacije; Moraju uvaavati naelo kolegijalnosti u akademskom pozivu; Moraju uzimati u obzir prava i dunosti apoteke kao javne slube u interesu organiziranog zdravstvenog snabdijevanja.

a. Zabranjeno oglaavanje lanak 26. U suprotnosti sa au i ugledom farmaceutske struke su: 1. Svi naini oglaavanja koji su trino napadni i suprotni etikim normama; 2. Svi naini oglaavanja koji po sadraju i obliku: Nisu u skladu sa istinom, iskrivljuju je, zavode ili sadre pretjerane tvrdnje; Koriste praznovjernost i lakovjernost javnosti; Mogu nelojalno utjecati na promet i na tetu drugih apoteka; Sadre svima zajednike profesionalne obaveze i zadae iji nain i oblik izvoenja pripisuju kao posebne zasluge samo za one apoteke koje realiziraju tu reklamu; Sadre ponudu posebnih besplatnih dodatnih usluga. Dozvoljeno oglaavanje

lanak 27. Oglaavanje je dozvoljeno:

U okviru zajednikog strukovnog oglaavanja koje preporuuje ili organizira Komora; Unutar apoteke i na fasadi zgrade ako je u skladu sa drugim odredbama; Unutar apoteke; Ploa ili pano kao upozorenje na javnom mjestu koje oznaava najbliu apoteku i sadri samo tekst i adresu apoteke; Kao jednokratna akcija prilikom otvaranja, ponovnog otvaranja, nakon renoviranja ili proirenja, kao i uz poslovne godinjice apoteke, u jednostavnom obliku upozorenja na dogaaj, a sadri samo tekst i adresu apoteke; Kao oglas u publikacijama (iznimke su plakati) sa tekstom i nazivom apoteke. Dodatni tekst moe obuhvatiti samo upozorenje o asortimanu proizvoda koji se, osim lijekova, prodaju u apoteci. lanak 28.

U oglaavanje se ne ubrajaju obavijesti o radnom vremenu apoteke, o deurstvu i pripravnosti, te objavljivanje promjene naslova i telefonskog broja.

IV ZAVRNE ODREDBE lanak 29.

Kodeks farmaceutske deontologije i odredbe Kodeksa meunarodnih organizacija kojima pristupi Komorea, obavezuju sve magistre farmacije zaposlene u apotekarskoj (farmaceutskoj) djelatnosti. Sastavni dio Kodkesa farmaceutske deontologije ine Principi farmaceutske etike. Komora je duna da trai dopunu odredbi Kodeksa od svih magistara farmacije koji rade u praksi. lanak 30. Komora mora poduzimati mjere protiv krioca odredbi ovog Kodeksa. lanak 31. Kodeks farmaceutske deontologije stupa na snagu dana nakon usvajanja na Skuptini Meukantonalne farmaceutske komore.