ZNANSTVENO DRUŠTVO EKONOMISTA - ZAGREB

POLAZIŠTA NOVE EKONOMSKE POLITIKE U UVJETIMA RECESIJE

PRIREDILA: RADNA SKUPINA

KOORDINATOR: Prof.dr.sc. IVO SEVER

ZAMJENIK
KOORDINATORA: Dr.sc. VLADIMIR LASIĆ

Zagreb, srpanj 2009.

 S A D R Ž A J

Stranica

PREDGOVOR 4

UVODNA RASPRAVA - DEFINIRANJE PROBLEMA 6

1. UZROCI RECESIJE HRVATSKOG GOSPODARSTVA 11

1.1 Objektivni uzroci - otvorenost gospodarstva 11

Suvremena opća teorijska objašnjenja 11

Da li i kako Keynes može danas pomoći 16
Uzrok krize je u «realnoj ekonomiji» 18
Globalna financijska kriza i EU 24

1.2 Subjektivni uzroci krize hrvatskog gospodarstva 27

Nastavak krize na dugogodišnju stagnaciju 31

Financijski okvir potrošnje države 33
Fragmenti analize upotrebe posuđenog novca 36

2. STRATEGIJA ZAUSTAVLJANJA RECESIJE 41

2.1 Pojašnjenje pojmova ekonomske i razvojne politike –

neoliberalistička indoktrinacija 41

2.2 Utvrđivanje hijerarhije ciljeva – definiranje prioritetnog

cilja 43

3. NOSITELJI ODLUKA, SREDSTAVA, INSTRUMENTA

I MJERA U ZAUSTAVLJANJU RECESIJE 46

3.1 Teorijska polazišta aktivnosti ekonomsko-financijske i

razvojne politike u uvjetima visoke zaduženosti 46

Odbacivanje politike «tri sidra» i plašenja inflacijom 46

Jesu li ekonomskoj politici vezane ruke? 47
Dug je središnji problem djelovanja ekonomske politike
poticanja proizvodnje – Je li uravnoteženi proračun nužan? 49
Hrvatska trilema i dvojni deficit – Zakon trokuta 54

3.2 Režimi fiskalne i monetarne politike – Makroekonomske

2
 permutacije 66

Testiranje modela fiskalne i monetarne politike na

hrvatskom financijskom sustavu 66
Sadržaj i učinci suvremenih fiskalnih i monetarnih
politika 69

3.3 Nositelji odluka o aktivnosti 74

Reafirmiranje funkcije države – Državni intervencionizam 75

Poticaj restrukturiranju makroekonomskog sustava 77

3.4 Sredstva ekonomsko-financijske i razvojne politike 78

Društveni pakt: država – rad – kapital - umirovljenici 79

Analiza slučaja: Švedska socijaldemokracija i socijalna
država 80
Djelovanje fiskalne politike 94
Strategija razvoja gospodarstva (proizvodnje) 95
Koncepcija i strategija razvoja (prerađivačke) industrije 95
Funkcija monetarno-bankarskog sustava – Politika središnje
banke(HNB) 96
Tečaj i ograničenja stabilizacijske politike 100

3.5 Instrumenti ekonomsko-financijske i razvojne politike 108

Opća napomena 108

Strategija sanacije i stabilizacije državnih financija 108

3.6 Instrumenti i mjere ekonomsko-financijske i razvojne politike 126

Ekonomsko-monetarna i razvojna politika 127

Proračunsko financiranje i sustav oporezivanja 128

4. ZAKLJUČNE OCJENE S KONKRETIZACIJOM ELEMENATA

NACIONALNE EKONOMSKE POLITIKE 133

LITERATURA 147

POPIS TABLICA 149

POPIS GRAFIKONA 151

POPIS SLIKA 151

3
 POPIS SHEMA 151

P R E D G O V O R

Uprava Znanstvenog društva ekonomista (dalje: ZDE) zaključila je u prosincu

protekle godine da u gospodarsko-kriznoj situaciji, koja je u drugoj polovici 2008. god.
poprimala obilježja gospodarske recesije, ZDE treba javno istupiti tako da svojim
ocjenama, stajalištima i prijedlozima rješenja preuzme svoj dio javne odgovornosti i pruži
svoj doprinos u zaustavljanju recesije i politici oporavka gospodarstva. Istodobno,
namjera je bila da ZDE demonstrira javna i prepoznatljiva stajališta (barem dijela)
hrvatske ekonomske znanosti u naporu savladavanja recesije odnosno sve više
sveprisutne gospodarsko-socijalne krize. Na taj je način ZDE odlučilo odgovoriti na sve
učestalije pojave javnih prijepora i ukazivanja na «krivicu» i (sveukupne) hrvatske
ekonomske znanosti za nastale gospodarske probleme u kojima se našlo hrvatsko društvo.
Činjenica je da sva ekonomska znanost u Hrvatskoj ne snosi odgovornost za nastalo
stanje, a ponajmanje onaj njezin dio koji je okupljen u ZDE-u. S takvom zadaćom,
Uprava ZDE hitno je krajem mjeseca prosinca 2008.god. oformila radnu skupinu od
članova ZDE iz zemlje i inozemstva. Zadaća je bila pripremiti studiju s ocjenama,
stajalištima i prijedlozima de facto nove ekonomske politike za borbu protiv recesije koja
bi trebala polaziti od znanstvenih metodoloških i teorijskih zasada. Studiju se pripremalo
u dvije faze računajući na ograničeno vrijeme pisanja. Rok završetka bio je postavljen do
konca mjeseca travnja. U prvoj fazi, radna skupina pripremila je tekst teorijskih polazišta
analize, koji je bio podlogom za raspravu u znanstvenom dijelu Godišnje skupštine
odnosno Okruglom stolu Društva 27. veljače 2009.g. Konačnu je verziju studije trebalo
okončati, kako je već istaknuto, do konca mjeseca travnja. Međutim, taj rok nije bilo
moguće održati iz objektivnih i subjektivnih razloga pa je studija dogotovljena, eto,
krajem lipnja.
Autori studije svjesni su toga da je tekst neujednačen kvalitetom istraživanja i s
još otvorenim dilemama i nedorečenostima. Uvjerenje je, međutim, da to u ovom
trenutku zacijelo i ne mora biti od presudne važnosti. Bitno je da se ponudi cjelovita
koncepcija koja bi mogla biti podlogom za javnu raspravu. Dosljedan operativni program

4
za obračun s recesijom i krizom, radna skupina nije bila u stanju pripremiti u ovom roku,
iako nije ostala samo na koncepciji.

U pripremi teksta javilo se još dosta dilema. Nadamo se da će mnoge od njih biti
razriješene tijekom rasprave. Čitatelj će zamijetiti da je tekst pisan metodom
prispodobljenoj sadržaju aktivnosti države poznat pod pojmom ekonomske politike. Tekst
je, dakle, prezentiran po sastavnicama te aktivnosti, polazeći od ciljeva, nositelja odluka,
sredstava, instrumenata i mjera. Takav je pristup preporučljiv, jer, povrh znanstvenog
pristupa u polazištima, namjera je autora da studija bude prilog formiranju podloga
konkretnoj ekonomsko-financijskoj i razvojnoj politici odnosno rješenjima. Zacijelo
jasnije rečeno, studija bi trebala biti prilog utvrđivanju alternativne ekonomsko-
financijske i razvojne politike. Koliko se u takvoj nakani uspjelo, pokazat će
prihvatljivost argumenata za pojedina rješenja. Ali to, naravno, ne će ovisiti samo o
piscima ove studije.

Radna skupina članova ZDE u sastavu:

Sever prof.dr.sc. Ivo, koordinator
Lasić dr.sc. Vladimir, zamjenik koordinatora
Aralica dr.sc. Zoran
Baletić akademik Zvonimir
Drezgić dr.sc. Saša
Mencinger prof.dr.sc. Jože
Savin prof.dr.sc. Davor
Stojanov prof.dr.sc. Dragoljub
Zdunić dr.sc. Stjepan
Žiković doc.dr.sc. Saša
Na poziv radne skupine, priloge su dostavili autori izvan ZDE:
Caratan prof.dr.sc. Branko
Lokin dr.sc. Branimir

Koordinator

5
(Zagreb, krajem srpnja 2009.)

UVODNA RASPRAVA - DEFINIRANJE PROBLEMA

Svrha je ovog istraživanja, uz već rečeno u Predgovoru, predložiti podlogu novoj

(alternativnoj) ekonomskoj politici radi zaustavljanja recesije i ubrzati oporavak
hrvatskog gospodarstva. Također, svrha je pokazati da rezultati ove studije daju
ekonomskoj politici mogućnost usmjeravanja konzistentnom i izravnom odgovoru na
važna pitanja aktualnog i kratkoročnog, ali i neka pitanja, koja po logici stvari, slijede iza
toga obzora, što je itekako važno. Studija bi, međutim, trebala dati odgovore i na neka
javna istupanja koja sugeriraju da probleme gospodarstva i društva treba tražiti «u nama»,
a na to treba nadovezati i javne ocjene «kako nismo znali» za pojavu ovih problema u
hrvatskom gospodarstvu i financijama. Na takve pojave ukazuje se zato što se sve češće u
javnosti upire prstom u «nesposobne ekonomiste» i s upitom «što su radili do sada»!?
Pred javnošću svi su ekonomisti (i ekonomska znanost) opet krivi za posljedice politike
koja se provodila. A točno se znade što su pojedine skupine odgovornih političara i
ekonomista radile u protekom vremenu funkcioniranja samostalne hrvatske države i
njenog gospodarstva! Zna se tko je zagovarao ovaj, propali, model tržišnog
fundamentalizma i podržavao, više-manje, dosadašnju ekonomsku politiku. Dio hrvatske
ekonomske znanosti od početka devedesetih godina, a napose posljednjih desetak godina,
upozorava na pogrešnu orijentaciju ekonomske politike odnosno da politika inzistiranja
na liberalnom ekonomskom modelu ne vodi ničem dobrom. Tako se hrvatska ekonomska
znanost pridružila onim nositeljima svjetske znanstvene odgovornosti koji su upozoravali
na neodrživost tržišno fundamentalističke doktrine u upravljanju gospodarstvima i
društvima suvremenog svijeta. Upozoravalo se na njegovu «maglovitu budućnost»
(D.Henderson). Upozoravalo se na ideološku pozadinu te doktrine i promašenost
orijentacije na njezina «sidra», (niske) stabilne cijene i fiksne tečajeve, kao izraze te
ideološke opredijeljenosti (P.Krugman). Upozoravalo se na njegovu nemoralnost.
Naravno, da se znalo da je ta orijentacija bila u interesu financijske oligarhije, a danas se
to iskazalo eruptivnom snagom i spoznajom o kakvom se tu interesu radi! To su milijarde
izgubljene imovine i njezinog prijenosa (preraspodjele) u druge ruke odnosno u ruke

6
društvene manjine. Sve je to bilo moguće slijedom monetarističko-fridmanovske logike
bogaćenja temeljem kreiranja tzv. «novih financijskih proizvoda» i kontinuiranog
kreiranja «virtualnog bogatstva».

Na sve to treba nadovezati i aktualna domaća razmišljanja o putovima

razrješavanja recesije i krize pa i to kako treba održati stabilnost!? Stabilnost je bila
nabačena odjednom u prvi plan!? Kao da je ona cilj. To samo pokazuje da se mnogi još
nisu «odlijepili» od «monetarističkog mentalnog sklopa». Koju stabilnost? Na, maltene,
nultoj stopi rasta BDP!? Makroekonomski sustav hrvatske ekonomije doveden je u
neravnotežu. Ekonomskom politikom ravnoteže (a to po definiciji znači, ceteris paribus,
na niskoj razini korištenja raspoloživih resursa) nije ga moguće usmjeriti na višu putanju
aktivnosti. Fiksnom cijenom novca i kapitala, fiksnim tečajem valute i niskim (stabilnim)
cijenama nije moguće naći izlaz iz propadanja u recesiju i krizu uopće. Ali, isto tako
mora biti jasno da iz takvog stanja nitko ne će izaći «neokrnjenog materijalnog
integriteta». Trošak rastrošnosti i pogrešne upotrebe osobito tuđeg novca iz proteklih
godina (u čemu nisu podjednako sudjelovale sve socijalne sastavnice društva) podnijet
će, međutim, svi. Njegov distribucijski (nesocijalni) učinak ovisit će o odnosu društvenih
snaga. Jednostavno rečeno – o odnosu bogatih i siromašnih odnosno siromašnijih. u
donošenju odluka u toku razrješenja krize.

Istaknute ocjene aktualnog stanja u gospodarstvu zahtijevaju temeljitu raščlambu

uzroka stanja i problema. Samo znanstvenom metodom analize moguće je stići do
objektivnih spoznaja odnosno dijagnoze, a potom bi trebalo predložiti i radikalnu
terapiju. Ovo istraživanje želi krenuti upravo u tom smjeru. Ako su postojeće društveno-
ekonomske okolnosti dovele do krize (i) hrvatsko gospodarstvo, onda je za ozdravljenje,
valjda, potrebno mijenjati te okolnosti! O njima je nešto rečeno, ali šira rasprava mora
uslijediti u nastavku teksta. Prva je zadaća, sukladno takvoj svrsi, utvrditi temeljnu radnu
pretpostavku (hipotezu). Ona glasi:
Moguće je zaustavljanje recesije hrvatskog gospodarstva i usmjeriti gospodarske
aktivnosti prema rastu, kao strateškog cilja (u relativno kratkom vremenskom razdoblju),
ali pod određenim uvjetima kao što su:

7
* napuštanje neoliberalističkog modela ekonomske i razvojne politike, prije
svega «sidra»(stabilni tečaj i (veoma) niske i stabilne cijene i osloboditi se iluzije
stabilnosti pod svaku cijenu(objektivno, stabilnosti nije niti bilo);
* aktivna uloga države kao činitelja i katalizatora društvene reprodukcije;
* hitno donijeti koncepciju sveukupnog društvenog i gospodarskog
razvitka(dakle, utvrditi temeljni cilj i podciljeve) te, barem okvire,
strategije razvitka gospodarstva, s jasno utvrđenim prioritetima i
u tome kriterije za korištenje novca i kapitala, kao poticaja, iz
javnih izvora ,dakle, osigurati izravnu povezanost prioriteta razvitka
i kriterija;
* nije nužno uravnoteženje proračuna, nego upotreba dohotka i posuđenog
novca radi poticaja djelatnosti koje će u kratkom roku kreirati novu
ponudu i novo zapošljavanje, dakle, smanjiti izdatke koji nisu u takvoj
funkciji i izvršiti realokaciju raspoloživih prihoda u proizvodne programe;
* obustaviti sve infrastrukturne programe koji izravno nisu u funkciji podržavanja
ponude «na kratki rok» i nemaju značajan multiplikacijski učinak;
* osigurati odgovarajućim mjerama aktivnu ulogu države u prilagodbi
institucija financijskog sustava koncepciji i strategiji razvitka: HNB
i banaka;
* utemeljiti snažnu državnu financijsku instituciju/banku s (depozitnom)
funkcijom koja će usmjeravati štednju u državnu banku;
* u toj funkciji raspisati(izvršiti emisiju) javnog zajma radi osiguravanja
dodatnog kapitala za ciljno financiranje i/ili dokapitalizaciju državne
banke;
* zaustaviti «koncernizaciju» hrvatskog gospodarskog prostora;

Naravno, ostvarivanje pojedinih od navedenih uvjeta, automatski slijede i

odgovarajuća primjerena rješenja u makro i mikro gospodarskom sustavu (u svakom
slučaju s uključenom regulacijom u financijskom podsustavu). Pri svemu tome treba
raskrstiti s iluzijama, koje se mogu čuti, kako se ovoj recesijsko-kriznoj situaciji u
okruženju pa, eto, i u hrvatskom gospodarskom prostoru, nazire kraj!? Naša krizna
situacija nije od jučer. Ona se odavna nazire pa i predviđa. Ona je posljedicom
neodgovarajuće ekonomske i razvojne (stabilizacijske!) politike. Dakle, ta je politika bila
osuđena na slom već od samog početka, a taj početak ima svoj okidač u «stabilizacijskom
programu» 1993.god. Ako je tako, onda i problemi u koje je upalo hrvatsko
gospodarstvo, fundamentalne su naravi. Nije ih, dakle, moguće razriješiti na kratki rok.
Stoga u njihovom razrješavanju ne će pomoći nikakva «kozmetika» u mehanizmima
gospodarskog sustava i njegovim institucijama. Još manje će tome pripomoći inzistiranje
na propalom obrascu «monetarizma» (njegovim «sidrima»). Ovo društvo mora započeti
graditi primjereni sustav vrijednosti, prije svega. Te su vrijednosti u tradiciji i nasljeđu

8
našega naroda, s duboko usađenim osjećajem za pravdu i pravednost te samoupravljanje,
itd. Lijek za to odnosno sredstvo (da se izrazimo terminologijom ekonomske politike) jest
osmišljavanje strateških zahvata u sustav, a kazali bismo i u temelj modela društva. Da
pojasnimo ovo potonje. Hrvatsko društvo ne može funkcionirati bez potresa na
vulgarizaciji shvaćenog privatnog vlasništva i ekonomsko socijalnim odnosima kao
njegove posljedice. A upravo se takvo shvaćanje (i dosljednost primjene) privatnog
vlasništva smatra temeljnim uzrokom krize/a društva utemeljenog na kapital odnosu.
Privatno je vlasništvo njegov temelj, ali i uzročnik konfliktnosti toga sustava unutar njega
samog. Ovim napomenama želi se, dakle, podsjetiti da je kriza duboka, da je to kriza
sustava utemeljenog na kapital odnosu i da je neophodno primijeniti radikalna rješenja.
Pokazatelj takvih rješenja jest relativno brza primjena metode nacionalizacije u
financijskim sustavima najrazvijenijih gospodarstava. Privatno je vlasništvo u tim
sustavima postalo opasnost za svekoliku stabilnost društva. Interes uske (financijske)
oligarhije morao je biti zamijenjen općim društvenim interesom! Ovo istraživanje,
naravno, još nije u stanju ponuditi takva rješenja. Ono je usmjereno, kako se to vidi u
konfiguraciji prezentacije rezultata u nastavku teksta (i sukladno metodologiji aktivnosti
društva koju svrstavamo u ekonomsku politiku), zaustavljanju recesije i zaokretu putanje
aktivnosti gospodarskom oporavku, prije svega, proizvodnje. Ali i za takav poduhvat
potrebna su brza i dobro osmišljena strateška rješenja, a kamoli u razrješenju problema
koji zahtijevaju dugi rok. Ta dugoročna rješenja trebaju polaziti od ocjene da je posrijedi
(duboka) kriza sustava i da je neophodno koristiti i primijeniti sredstva i mjere za njegovu
transformaciju. Ne, dakle, povrat na staro, tj. klasične činitelje kapitalističke reprodukcije
(kao što je to bilo proteklih četvrt stoljeća), primjerice, u obliku djelovanja mehanizama
tržišnog fundamentalizma
U svrhu istaknutih polazišta, istraživanje je strukturirano tako da se u prvom
poglavlju sažeto definira uzroke krize, odnosno one objektivne (vanjske provenijencije) i
to radi njihove kauzalne povezanosti (domino učinak!) s domaćim gospodarskim
kretanjima. Ti domaći uzroci ili subjektivni, u središtu su ovog istraživanja; drugo je
poglavlje bitno, budući da sadrži temeljne elemente strategije zaustavljanja recesije
odnosno krize (antirecesijsku strategiju): pri čemu se, prije svega, treba razjasniti distancu
ekonomske i razvojne strategije spram tržišno fundamentalističke indoktrinacije u

9
suvremenoj ekonomskoj znanosti i, najposlije, kako i priliči svakoj strategiji, treba
zacijelo utvrditi bitni činitelj ove svekolike (antirecesijske) aktivnosti: - cilj (prioritet)
odnosno utvrditi hijerarhiju prioriteta (što po teorijskoj definiciji sadrži strategija
odgovarajuće aktivnosti); sljedeće, treće, poglavlje sadržava sve one elemente koji po
definiciji aktivnosti ekonomske politike slijede poslije utvrđivanja ciljeva odnosno
hijerarhije prioriteta, a to su: javna i druga tijela (do)nositelji odluka (predstavnička tijela,
izvršna tijela, druge institucije sustava, primjerice, središnja banka, zatim su bitna
sredstva ekonomske politike (prije svega, misli se na sredstva države, kao što je fiskalna
politika, ali i, na primjer, utvrđivanje strategije razvoja, kako će se to pokazati);
najposlije, budući da aktivnost ekonomske politike mora biti veoma konkretna u izvedbi,
ona treba posjedovati instrumente (od proračuna, kamatne politike i dr.) i mjere za koje se
nositelji odluka odlučuju unutar raspoloživog paketa instrumenata. Studija će utvrditi na
koncu, kako to i priliči znanstvenom pristupu, zaključke s temeljnim nalazima odnosno
tvrdnjama i prijedlozima te ukazati na probleme koji stoje u provođenju ekonomske i
razvojne politike za koju se ova studija opredjeljuje, ali će pokušati ukazati i na smjer što
činiti u nadolazećem vremenu.

10
 1. UZROCI RECESIJE HRVATSKOG GOSPODARSTVA

Kako je istaknuto u prethodnim napomenama sadržaja studije, uzroke recesije u

hrvatskom gospodarstvu potražit će se, prije svega, u identifikaciji učinaka prelijevanja
(domino učinak) iz okruženja. Taj učinak, naravno, nije niti malo zanemariv, već i zbog
činjenice da, primjerice, robna razmjena hrvatskog gospodarstva s članicama EU čini oko
60% sveukupne razmjene. Drugo, što se želi naglasiti, jest potreba da se ima veoma jasan
uvid u uzroke krize (razvijenog) okruženja. Hrvatsko gospodarstvo funkcionira na ravni
suvremenog (globaliziranog) tržišnog sustava međunarodnih ekonomskih odnosa pa su i
mnogi problemi identični svojom naravi, naravno ne razmjerima. Stoga će se u nastavku
prvo analizirati ti, temeljni, uzroci krize sustava kapitalističke reprodukcije, koji su
eruptirali u tzv. financijskoj krizi (krizi bankarskih sustava najrazvijenijih ekonomija). U
tom se dijelu analize pokušava locirati temeljne uzroke, što je od strateškog značenja za
borbu protiv recesije i krize i u – Hrvatskoj. Naravno, u fokusu je analiza naših, domaćih
uzroka, tzv. subjektivnih, koja će uslijediti iza toga. Zakon “spojenih posuda” svakako
djeluje.

1.1 Objektivni uzroci – otvorenost ekonomije

Svjedoci smo takoreći unisonog izjašnjavanja (što nije slučajno, a vidjet će se

zašto) kako je riječ (gotovo isključivo) o financijskoj krizi koja je zahvatila razvijena
gospodarstva. Pri tome se pazi da se to shvaćanje “ne prelije” izvan financijskog sektora,
što bi imalo daleko šire implikacije. Takvo shvaćanje i tumačenje krize djelotvorno može
biti samo kod naivnih i ekonomski neobrazovanih ljudi. Pokazat će se da kriza ima
fundamentalne korijene, što više, ishodište jest u tzv. realnom sektoru ekonomske
aktivnosti. No, prvo će se analizirati neka opća teorijska objašnjenja krize. Pođimo
redom.

Suvremena opća teorijska objašnjenja

11
 Teorijski aspekti uzroka, karaktera i dinamike ekonomskih kriza danas općenito
nisu dobro poznati, budući da se u posljednjih pedesetak godina toj materiji nije
poklanjala potrebna pozornost.1 Prevladalo je uvjerenje da se krize ne mogu ponoviti,
budući da su suvremene države navodno razradile preventivne stabilizacijske
mehanizme, koji takvu mogućnost isključuju, ili još radikalnije, da problem nisu krize,
nego antikrizna politika, koja samo dovodi do nepotrebne inflacije i tržišnih smetnji. A te
smetnje tržište automatski najbolje otklanja. Takav stav davao je pouzdanje nositeljima
ekonomske politike, da ih nevolja općeg pada i poremećaja ekonomskih tokova, ne može
pogoditi, unatoč povremenih financijskih i tržišnih turbulencija ( da «je recesija najbolji
lijek za recesiju»!).

Povijest ekonomskih kriza potvrđuje njihovu bitnu važnost za uočavanje

ekonomskih i socijalnih problema i preuzimanje odgovornosti za dublje reforme
ekonomskog i političkog sustava. Krize se zato često uzimaju kao dokaz dugoročne
neodrživosti kapitalizma i nužnosti njegove evolucije prema jednom drugom sigurnijem i
socijalnijem sustavu. Takvu viziju kapitalističkog razvitka zastupao je Marx i općenito
socijalisti, bilo revolucionarne bilo evolucionističke orijentacije, ali je bila bliska i
Shumpeteru, koji je smatrao da kapitalizam razara vrijednosti i institucije stabilnosti i
društvene integracije. Kapitalizam je prikazivan kao čarobnjakov šegrt koji ne zna
zaustaviti mehanizme ili upravljati njima, koje je sam stavio u pogon. Ali povijest
ekonomskih kriza i promjena, koje su ih slijedile, može se interpretirati i na drugi način,
kao pojave koje ne ukazuju samo na mehanizme poremećaja i samouništenja, nego i na
aktiviranje unutrašnjih sila samoodržanja i konsolidacije. Takve sile su se redovito
pojavljivale u povijesti nakon dubljih kriza, s uvođenjem radnog zakonodavstva i
socijalnog osiguranja, do nacionalizacije pojedinih sektora, planiranja i anti-ciklične
makroekonomske politike. Može se raspravljati u kojoj mjeri se ovim socijalnim i
političkim reformama mijenja sam karakter kapitalističkog društva, ali istodobno
djelovanje elementarnih sila privatnog vlasništva, slobodnog poduzetništva, konkurencije
i osobnog bogaćenja uvijek vraća kapitalizam u njegove konvencionalne okvire. Izgleda
da će i ovaj put biti tako, unatoč općeg osjećaja nesigurnosti i golemih razmjera
planirane državne intervencije
1
Usporedi: Baletić Zvonimir (2009) Kriza i antikrizna politika, Siječanj, str. 3-5

12
 Ekonomska kriza , kao što se često misli, nije opća propast i kaos. Ona uvijek
ima upadljiv monetarni i financijski vanjski izraz, jer se tržišne transakcije uvijek
obavljaju i iskazuju u monetarnim terminima, ali njezin sadržaj i dinamiku određuju
realni gospodarski i socijalni procesi. Ona je u stvari prisilno, više ili manje stihijno,
prestrukturiranje ekonomskih i socijalnih odnosa, kada se kapitalistička dinamika
gospodarske ekspanzije približi granicama iscrpljivanja postojećih ekonomskih resursa na
osnovi dominantne tehnologije, što implicira nužnost pogoršanja odnosa između
socijalnih aktera na štetu poduzetnika i vlasnika kapitala, kroz pad poslovnih profita .
Određenije, približavanje punoj zaposlenosti rada i kapaciteta podiže razinu nadnica,
troškova i poslovnih rizika, što obara stopu profita na razinu koja poduzetnicima i
vlasnicima kapitala nije zadovoljavajuća i poticajna. Oni reagiraju smanjenjem
zaposlenosti i proizvodnje i odustajanjem od novih investicija, što dovodi do daljeg
procesa širenja jaza između tržišne ponude i potražnje, sloma kreditnog sustava i
povlačenja novca iz opticaja. To opet sa svoje strane kumulativno dovodi do
nelikvidnosti, teškoća plaćanja, pada tržišnih cijena i daljeg pada profita. Proizvodnja se
sužava i teže nalazi kupca, pa kriza i dobiva privid hiperprodukcije tj., pretjerane
proizvodnje Kapitalistička kriza nije dakle, ni kriza oskudice niti kriza preobilja
proizvoda, nego kriza održivog razmjera potražnje i ponude, koji zadovoljava kriterij
poslovne rentabilnosti, s istodobnim postojanjem viška ponude proizvoda i
nezadovoljene potražnje za njima. Na strani potražnje pojavljuje se višak nekorištene
novčane štednje, a na strani ponude višak kapaciteta i zaposlenosti, te nedostatak motiva
da se dalje investira. Gospodarska aktivnost pada, što dovodi do naglog zastoja, koji se
ubrzano širi i pretvara u stanje stagnacije. Ponuda pada u mrtvilo i održava se na
minimumu sigurne potražnje, očekujući u neizvjesnosti dalji razvoj poslovnih prilika.
Takvo stanje stagnacije može trajati dosta dugo, ponekad i više godina, dok se ne počnu
stvarati povoljniji uvjeti investiranja i rasta potražnje Ekonomski sustav se raspada i
izaziva goleme društvene štete i socijalnu napetost.

Ipak, treba napomenuti da je realna društvena šteta nanesena krizom manja nego
se obično misli i kako je izražena u padu nominalnih novčanih vrijednosti. Naime

13
raspad kreditnog sustava, pad cijena imovine i proizvoda smanjeno korištenje poslovnih
kapaciteta, povlačenje novca iz opticaja, imaju svoj glavni negativni učinak na razinu
tekuće gospodarske aktivnosti, ali ne podjednako i na realnu vrijednost materijalne i
financijske imovine. Pad cijena nekih oblika imovine gubitak je za prodavatelja, a
dobitak za kupca, vrijednost novčanih i likvidnih financijskih potraživanja raste, dok
vrijednost nesigurnih potraživanja pada itd. Kriza pokreće opći proces prevrednovanja i
preraspodjele realnih vrijednosti. Masovni stečajevi i pad vrijednosti imovine otvara
velike mogućnosti tržišnih spekulacija s imovinom, koja se može dobro iskoristiti za
poslovne aktivnosti kada stagnacija prođe i započne novi proces oporavka. Oni koji su
sačuvali likvidna sredstva iz prethodnog razdoblja mogu brzo stjecati u stagnaciji velika
bogatstva po niskim cijenama, i ući u slijedeći ciklus, kada cijene porastu, kao vodeći
financijeri i investitori. Zato je osnovna kapitalistička strategija preživljavanja krize i
stagnacije očuvanje i novo stjecanje imovine, realne i financijske, za sljedeći ciklus
razvoja.

Suvremena svjetska financijska kriza, koja definitivno prerasta u ekonomsku,

većinom se prihvaća kao kriza nedovoljne potrošnje.2 Zahvaljujući tome i Keynes je
došao ponovo u središte pozornosti, po mnogima, teoretičar nedovoljne potrošnje, kao
glavnog uzročnika ekonomskih kriza (one iz 1929.g. i suvremene krize). Jedan broj (prije
svega američkih) ekonomista identificiraju suvremenu krizu kao krizu nedovoljne
potrošnje. Drugi smatraju da je agregatna hiperapsorpcija prethodila krizi te da je ona
njezina temeljna determinanta. Teorijska istraživanja (počevši od Marxove teorije
ekonomskih kriza ), uz empirijske podatke o djelovanju kasnijih kriza, sugeriraju da
kriza nedovoljne potrošnje, kao pojavni oblik krize hiperapsorpcije, teško može biti
premoštena povećanjem potražnje. Dapače, ekspanzivna financijska politika može
prolazno ublažiti slom, ali uz kreiranje stagflacije s tendencijom da ona preraste u
stagdeflaciju i slom. Suvremena teorija nedovoljnu potražnju objašnjava polazeći od
stajališta da je:

(1) nedovoljna potražnja izazvana niskom razinom osobne potrošnje te investicijske

potrošnje u odnosu na BDP;

2
Usporedi: Stojanov, Dragoljub (2009) Ekonomska kriza i ekonomska politika – nekada i danas, Siječanj

14
(2) primarno izazvana pogrešnom monetarnom politikom
(3) posljedica ,u modelu dviju klasa(rad-kapital) nedostatne potrošnje radnika ili je u
modelu tri klase: rad-poduzetnici-rentijeri) izazvana nedovoljnom potrošnjom
financijskih kapitalista;

(4) posljedica asimetričnih informacija, moralnog hazarda i sustavne misregulacije.

Čudno je, međutim, da niti jedan ekonomist ne spominje pad marginalne

efikasnosti kapitala (MEC) kao temeljni uzročnik krize, iako je na njega posebno ukazao
sam Keynes. Još gore, pojedini ugledni ekonomisti držali su da ekonomska kriza u XXI
stoljeću nije niti moguća zahvaljujući učincima tzv.”Nove ekonomije”.2
(Summers;2000;Krugman,2006). Krugman drži da je Keynes u krivu za XXI stoljeće
budući da nije mogao anticipirati trajnu inflaciju kao i načela mikroekonomije “Nove
ekonomije”. Polazeći od stajališta da je nedovoljna potražnja uzročnik krize, postavlja se
sljedeća pitanja radi testiranja hipoteze:

Prvo: Kako je moguće da jedna ekonomija ima deficit platne bilance i inflaciju, ako je
nedovoljna potražnja uzročnik krize ?

Drugo: kako je moguće da u nekoj ekonomiji dođe do naglog pada vrijednosti imovine
samo zbog promjene očekivanja? Zašto se očekivanja iznenadno mijenjaju ?

Treće: kako je moguće da osobna potrošnja pada u uvjetima pune zaposlenosti, kada bi
baš tada trebala biti najviša sukladno neoklasičnim ekonomistima(!) pa i samom
Keynesu; Marx podvlači da je potrošnja radnika najveća pred krizu, jer su nadnice tada
najviše;

Četvrto: zašto se u nekoj ekonomiji događa nagli pad investicija, ako nije izazvan padom
marginalne efikasnosti kapitala (MEC)?

Peto: Što izaziva pad MEC: je li to nedovoljna potražnja ili moguće pregrijana
ekonomija, kao što sugeriraju Marx, Keynes i Minsky ?

Šest:, zašto ekonomisti ne unose u analizu kredit, koji mijenja standardne udžbeničke
postavke o krivulji 45 stupnjeva ( CI) u odnosu na nju. Poznato je, a taj stav podupiremo,
da je zaduživanje (leverage) jedno od glavnih izvora kako osobne tako i investicijske
potrošnje pa i špekulacija.

2
Summers, Lawrence (2000) The New Wealth of nations, Technology Conference San Francisco, CA
FROM THE OFFICE OF PUBLIC AFFAIRS; Krugman, Paul (2006) Introduction by Paul Krugman
to the General Theory of Employment, Interest and Money by Johm Maynard Keynes, an official
P.Krugman web page.

15
Sedmo: zaduživanje kod kuće i vani omogućava hiperapsorpcija u nekoj ekonomiji, a
ona prethodi krizi i slomu!

Ako je to tako, slijedilo bi da je nedovoljna potražnja posljedica prethodno

prenapuhane ekonomije koja vodi padu MEC .Jednom kada MEC padne na neatraktivnu
razinu, kamatu se mora sniziti. Toliko dugo dok je MEC viši od kamate investicije su
unosne. Onoga momenta kada investiranje nije više unosno, cijene imovine su u zoni
rizika, a očekivanja se raspadaju, tvornice se zatvaraju, nezaposlenost se povećava i
slijedi drastičan pad potražnje kako osobne tako i investicijske.

Različite interpretacije krize traže različita ekonomska rješenje. Ako je

nedovoljna potražnja uzrok bolesti, u tom se slučaju ona liječi formiranjem potražnje.
Međutim, ako je kriza posljedica sustavnih propusta i slabosti institucija, krizu treba
rješavati na drugi način.
Ako krizu nije moguće prevladati mjerama financijske politike, političari na
nacionalnoj i svjetskoj razini moraju potražiti sustavna rješenja.

Da li i kako Keynes može danas pomoći?

Iako ne otvoreno “zabranjen” od strane neoliberalne ortodoksije posljednja 2-3

desetljeća (osobito u multilateralnim financijskim institucijama), Keynes se vratio u
praktičnu ekonomsku politiku. “U tuči se ne bira štap” (kaže ruska poslovica)!
Financijska (čitaj monetaristička) oligarhija uvukla je krila i ne pruža otpor ulasku
Keynesa na ne baš mala vrata!. Zašto i bi kad joj država spašava “gole živote”. Ali po
staroj navici, ta će svojta eksproprijatora tuđeg dohotka čekati svoju prigodu. Kao što su
je čekali da keynezijanizam sredi poslijeratnu Europu. Da opet sjednu u sedlo. Dakle,
pokušajmo odgovoriti na postavljeno pitanje. Znano je da Keynes-ova ekonomska misao
više je evolucija nego što je revolucija u razvoju ekonomske misli. Ipak, imala je veliki i
dalekosežni utjecaj u oblikovanju ekonomske politike zemalja nakon Velike krize i,
naravno, poslije II. svjetskog rata. Dakle, u vrijeme nedovoljne zaposlenosti, sve do 70-
tih godina proteklog stoljeća. Ali, ispalo je da Keynesova “medicina” teško da je
primjenjiva u vrijeme pune zaposlenosti i stagflacije. Aplikacija Keynesa prije sloma
može samo prolongirati ekonomski “boom” u tzv. “kvazi boom”, te na kraju mora voditi

16
ka stagflaciji. Toga je bio svjestan i sam Keynes, kada je 1946. izrekao da više nije
kejnezijanac (Hutchison…). K tome, valja se podsjetiti da je keynezijanizam, poput
monetarizma ili SSE itd. odgovarajuća ekonomska politika samo za određeni stadij
poslovnog ciklusa i iz kuta jedne nacionalne ekonomije. U uvjetima globalne ekonomije
primjena Keynesa ,kao i drugih škola ekonomske misli postaje veoma upitna. Naravno,
ako se svijet vrati u neku vrstu protekcionizma Keynes postaje aktualan ponovo. Suština
je Keynesova misli, koja se nikada ne registrira (zna se i zašto) da samo rad stvara novu
vrijednost. Kapital je bitan toliko koliko pomaže radu da bude produktivniji. Međutim, u
danim društveno ekonomskim okolnostima (kapitalizam ) kapital “traži” i” ima pravo” na
nadoknadu određenu ponudom i potražnjom kapitala.
Pad marginalnog prinosa na kapital ( MEC) ,po Keynes, glavni je uzročnik kriza. Pad
MPK konzekvenca je preobilje kapitala u odnosu na mogućnosti atraktivnog plasmana.
Najviše treba brinuti onaj dio Keynesova teorije koja se odnosi na proces obezvređivanja
kapitala. On može(mora) biti dug i bolan.

Treba istaknuti da rentijerska klasa (financijski kapital) postaje pred izbijanje

krize odlučujuća snaga koja doprinosi padu investicija. Rentijeri žele svoj dio kolača iz
profita poduzetnika čime u danim okolnostima ugrožavaju cijeli proces reprodukcije
(Mar, Keynes, Schumpeter, Hilferding, Pitelis-Aritis, Crotty). Niska stopa profita zatvara
tvornice i provocira cijeli lanac destruktivnih pojava. Prekomjerna proizvodnja, de facto
prekomjerna potražnja, koja prethodi krizi, transformira se u nedovoljnu potražnju. Čini
se da je i Keynes bio zagovornik modela društva “tri klase” (three-class society) ili bolje
rečeno realiteta (Krugman, primjerice, odbacuje takvo tumačenje Keynesa). 4
U suvremenim uvjetima državno investiranje može istisnuti privatne investicije (“crowd
out of investment”) kako na tržištu kapitala tako i na tržištu rada. Da bi bila efektivna
državna intervencija bi trebala biti poduzimana u drukčijem socioekonomskom miljeu od
onoga koji je krizu kreirao. Nova “matematika profita” mora se razviti, a njegova
maksimizacija ne smije biti prvo načelo društva, što je nametnuo tržišni
fundamentalizam posljednja dva i pol desetljeća. Keynes je to shvatio iako mu ta

4
Krugman, Paul (2006) op.cit.

17
spoznaja nije bila draga. Međutim, to je moment koji je, primjerice, E. Phelps sjajno
shvatio razmišljajući o upotrebljivosti Keynesa danas.5

Novo vrijeme traži nova rješenja. Možda zato postoji konfuzija među vodećim
ekonomistima pri čemu jedni (Krugman ili Stiglitz ) ne vjeruju u efikasnost monetarne
politike u uvjetima krize, a drugi ( pokojni Friedman, Romer, Barnanke, Swartz)
isključivo računaju na monetarnu politiku .
Dakle, zaključno vrijedi ustvrditi da svijet mora tražiti novu socijalnu strukturu koja
treba odgovarati naraslim proizvodnim odnosima. Globalne proizvodne snage (mega
korporacije i mega banke) trebaju novi sustav - novu ekonomsku i društveno-socijalnu
paradigmu.

Uzrok krize je u “realnoj ekonomiji”

Sljedeći korak u analizi jest postavljanje pretpostavke da je uzrok krize u realnom
sektoru gospodarske aktivnosti suvremenih kapitalističkih društava.6 Prvo, polazi se od
elementarnih polit-ekonomskih pojašnjenja uzroka krize.7 Nalazi se stajališta kako je
krizu uzrokovala nepostojanost sofisticiranih financijskih proizvoda, zatim nemoć tržišta
kapitala da se sama reguliraju te, najposlije, priziva se i nedostatak moralnosti ljudi koji
se bave novcem!? Dakle, nedostaci sustava uređuju ono što, u odnosu na “realnu
ekonomiju”, nazivamo “sofisticirana ekonomija”. Međutim, ona je također
“realna”.Gotovo jedinstveno je uvjerenje da je “okidač” krize bio u nestašici novca
američkih kućanstava i to zbog prezaduženosti u stjecanju vlasništva nad nekretninama.
Ta spoznaja upravlja spram zaključka da drama tog “virtualnog” ekonomskog sustava
ima svoje korijenje u “realnoj ekonomiji”.Napomena da su se kućanstva prezadužila
samo na prvi pogled izgleda prihvatljiva. Znanstvena istina je drukčija. Evo zašto:
bujanje financijskog sektora, sa stajališta političke ekonomije, nije ništa drugo već od
strane (financijskog) kapitala tok preuzimanja bogatstva stvorenog radom . U tom toku
“usisavanja” dohotka iz realnog sektora, osobito je smanjen onaj dio koji pripada svijetu

5
Usporedi: Phelps, E.(2008) Keynes had no sure cure for slumps, Financial Times, December 12th
6
Slijedi se tekst analize: Lokin, dr.sc. Branko (2008) Kriza – kakvo joj ime dati?, Prosinac.
7
Usporedi: Lucien Seve (2008) Regula cija financija ili prevladavanje kapitalizma – Marks u protunapadu,
Le Monde diplomatique, Prosinac, str.3-4

18
rada, tj. radničkoj klasi (Vidjeti u nastavku tekst prof. Mencingera). To je posljedica 25
pa i više godina djelovanja ideološke dogme tržišnog fundamentalizma.
Što je iz toga moguće zaključiti? Jednostavno: potvrdu Marxovog zakona osiromašenja
radničke klase odnosno svijeta rada! Taj je zakon ovo, proteklo doba tržišnog
fundamentalizma, jasno potvrdilo. Odnosno potvrđuje se također Marxov “opći zakon
kapitalističke akumulacije”. Kratko rečeno, akumulacija bogatstva na jednoj strani, nužno
s druge strane ima razmjernu akumulaciju bijede. Iz toga neminovno nastaju premise za
snažne trgovinske i bankarske krize! radi pokrepljivanja i pojašnjenja istaknutih
neprijepornih Marxovih ocjena, treba skrenuti pozornost još i na činjenicu da se kriza
javila u kreditnoj sferi, ali njezina se razorna moć oblikovala u proizvodnji. A taj
(temeljni) sektor opstanka ljudske zajednice sve je manje ravnopravan u razdiobi dodane
vrijednosti između rada kapitala. Zašto se to navodi? Zato što se rješenja za ovu krizu ne
može tražiti u “moralizaciji” kapitala i u “regulaciji” financija iza kojih poruka stoji
političko-ideološki pristup svojstven do sada (i sada) moćnim epigonima ekonomskog
liberalizma. Naime, navedeni problemi nikako se ne mogu podvesti u delikvenciju
(lopovluk), nesavjesnosti ili pak nepristojnosti. Radi se o temeljnom problemu, koji je u
kapitalizmu neobranjiv – samo njegovo načelo! Jer, ljudska aktivnost koja stvara
upotrebne vrijednosti, bogatstvo u procesu robne proizvodnje u njemu (kapitalizmu) ima
status robe!? Dakle, kao bilo koje drugo sredstvo!? Otuda famozna podvala tržišno
fundamentalističke indoktrinacije o–ljudskim resursima!? U kojima je čovjek, svijet
rada, sravnjen s bilo kojom drugom (fizičkom) stvari!?8 Kako to usporediti s onom
čuvenom Maksima Gorkog: Čovjek, kako to gordo zvuči!
Pogledajmo, međutim, cijeli problem tih uzroka s drugog kuta analize. Polazi se od
tvrdnje da svaka financijska kriza, već onkologijski u zatvorenom sustavu gledano
(onome koji ravnotežu ponude i potražnje uspostavlja bez vanjskog posredovanja što
suvremeni globalni sustav u svakom slučaju jest) uzrokovana je činiteljem realne
ekonomije. Naime novac, bez obzira na prirodnu sklonost multiplikaciji ex nihilo, uvijek
je u gospodarskom procesu izvedenica podređena kategoriji materijalnih vrijednosti. Sve

8
Apologetski je to prihvaćeno i ušlo u programe naobrazbe i na – sveučilištima!? A nitko nije reagirao od
rektorata niti ovdje, a ni diljem te Europe koja se diči svojom humanističkom tradicijom! Sveučilišni
proamerički lobi europskih sveučilišta odradio je svoje. Isto kao i u slučaju “Bolonjskog programa”!

19
poznate globalne krize to su potvrdile. Tako je kriza 1930. bila izazvana
hiperprodukcijom, a kriza 1973. skokom cijene nafte temeljenoj na političkim odlukama .
Kriza 1929. godine rezultirala je odlukom monetarnih vlasti u pravcu kontrakcije novca,
što je slomilo burzu. A kriza pak iz 1973. godine, uzrokovana cijenom nafte, izazvala je
kreditnu ekspanziju( eurodolari) te, zaduženje zemalja Trećeg svijeta i svijeta Socijalizma
čiji “terms of trade” je ostvario negativne vrijednosti, što je u konačnici dovelo do
dužničke krize. Svi ti razlozi upućuju na zaključak, kako je u prosudbi aktualne krize
nužna interaktivna elaboracija financijskog i realnog sektora. Za razliku od takvog
zahtijeva analize koje su redovito u uporabi identificiraju nekontroliranom multiplikaciju
novca kao temeljnog uzročnika krize, pa se njihovi zaključci via facti svode na
konstataciju o tome, kako je poništavanjem multiplikacijskih učinaka moguće doći do
realnih novčanih vrijednosti. Opasnost takvih prosudbi leži upravo u već prethodno
spomenutoj zakonitosti o financijskom sektoru kao derivatu svijeta realne ekonomije.
Slijedom te zakonitosti lako je moguće zaključiti kako je svjetski novac moguće relativno
brzo restrukturirati, ali to isto nije moguće učiniti kada se radi o svijetu realne ekonomije.
U tom kontekstu treba shvatiti, kako hod državne intervencije u financijski sustav,
ukoliko ne nose promjene u strukturi realnog sektora, znače tek anticipaciju državnog
duga i stvaranje proračunskog deficita u budućnosti, s tim što nova i ciljana
institucionalna alokacija novca biva promašena.
Zaključak koji iz prethodnog slijedi, dakle, glasi, kako je i postojeća kriza uzrokovana
činiteljima realne ekonomije. Ona je počela u sektoru realne ekonomije prenijela se na
financijsku ekonomiju i najavila povratak u realnu ekonomiju. Strukturni raskorak koji se
danas očituju u golemim polarizacijama svjetske gospodarske strukture, dugoročno je
neodrživ. Već letimičan pogled na gospodarsku strukturu SAD-a neprijeporna je potvrda
tome.

20
Tablica 1: Gospodarska struktura USA

S e k t o r i Struktura (%)

1 2
Ukupno 100,0

Prerađivačka industrija 12,6

Financije, Osiguranje, Nekretnine 17,1
Usluge 28,5
Javni sektor 11,7
Ostalo 30,1
Izvor: OECD

Vidljiv je nizak udio prerađivačke industrije u gospodarskoj strukturi koji je u

posljednjih petnaestak godina oboren na dvostruko nižu razinu. Usporedo sa smanjenjem
sektora prerađivačke industrije padao je udio izvoza u strukturi američkog gospodarstva,
pa on danas iznosi zajedno s uslugama tek 11%. Primjerice, Europska Unija, unatoč
stalnoj redukciji sektora prerađivačke industrije, uspjela je zadržati njegov udio u
ukupnom gospodarstvu na razini od preko 20% što rezultira pozitivnom platnom
bilancom i snažnim eurom kao svjetskom valutom.

Financijska globalna kriza, dakle, generirana je krizom odnosa u realnoj

ekonomiji, zbog toga nju treba shvatiti kao dugoročnu. U tako definiranom kontekstu
nužno je postaviti neka pitanja i polučiti relevantne odgovore. Prvo pitanje glasi, zašto bi
bila validna tvrdnja o tome, kako je kriza izazvana potonućem tržišta sekundarnih kredita
u SAD-u? Ako je to tržište izazvalo krizu postavlja se najprije pitanje, zašto baš sada?
Zašto ne prije pet godina kada je isto tako bilo suspektno kao danas, ili pak zašto ne za
pet godina kada bi se posljedice mogle tumačiti razlozima eventualnog usporavanja rasta
do kojeg bi možda došlo? Činjenice nas dalje vode do zaključka kako dužnici nisu mogli
vračati kredite u jednom trenutku. Opet se otvara pitanje, zašto? Razloge tog dužničkog
udara nalazimo, tvrdi se, u inflaciji, što naravno komplicira odgovore budući da
prosljeđuje kako je ona uzrokovana ekspanzijom kredita. Naime, inflacija u uvjetima
rasta i pune zaposlenosti, što je bilo obilježje SAD-a, ne vodi zakonito u dužničku krizu

21
zabilježenih razmjera, već može kratkoročno otežati poslovanje i u dužem razdoblju tek
oboriti potražnju. Ustrajanje na padu tržišta sekundarnih kredita u SAD-u kao uzročnika
krize nevjerodostojno je, ali i opasno zbog toga, jer stvara iluziju kako su uzročnici krize
financijske prirode, odnosno posljedično, kako je već ranije naglašeno, rezultanta
moralnog hazarda. Ekonomska znanost takav stav ne može prihvatiti. On je političko-
ideološke naravi. Razloge stoga očito treba tražiti negdje drugdje. Treba ga potražiti u
globalnom sustavu, tamo negdje od sredine osamdesetih godina. Na sektoru robe bila je
nazočna cjenovna rigidnost, dok je na sektoru kapitala bila izražena profitabilnost i
stalno rastuća novčana ekspanzija. Ona je enormno nadmašivala realni gospodarski
potencijal. Međutim, kako u dužem vremenskom razdoblju zakonito dolazi do strukturnih
promjena to odnosi cijene kapitala i cijene robe nisu mogli biti održani (u drugim
uvjetima to su bili odnosi cijene kapitala i radne snage) pa je sustav ušao u diskrepanciju.
U aktualnoj situaciji razlozi poremećaja pojavili su se u ulozi Kine, ali i ostalih
dalekoistočnih zemalja čija je gospodarska ekspanzija inicirala potražnju za sirovinama i
povećala cijene, što je dovelo do inflacije. Riječju, kriza realnog sektora uzrokovala je
financijsku krizu. Takvu analizi, međutim, ne mora se okončati na tome. Uzroke tih
“realnih korijena” nalazimo i u strukturama platnih bilanci. U nastavku, najkraće o tome.

Uzroke se identificira pomoću razlaganja funkcije financijskog sustava USA-a.

Jasno, zbog uloge dolara u svjetskim financijama. Tokom devedesetih godina minulog
stoljeća USA su od zemlje vjerovnika što im je uostalom donijelo valutnu dominaciju,
postupno transformirane u zemlju dužnika. To se dogodilo poglavito zbog gospodarske
ekspanzije Kine i ostalih dalekoistočnih zemalja. Stvarajući goleme vanjskoekonomske
viškove općenito pa i na tržištu USA-a, one su kupovale dolare, tezaurirale ih i tako
stalno povećavale devizne pričuve. Tako su te ekonomije osiguravale tržište,
kontrolirale dolar (obveznice) i razumljivo, ostvarivale kapitalne prihode. Uostalom one
su na to bile strukturno prisiljene(inflacija).9 U USA-u pak je mehanizam stalnog
kumuliranja dugova metodom recikliranja dolara (emisija ex nihilo) pridonio enormnim
kapitalnim viškovima, budući da je jedan dio kapitala bio realociran u Dalekoistočne

9
Teorijski i empirijski je potvrđeno da u uvjetima stabilnog rasta platnobilančnog suficita, jačanje
unutarnje potrošnje rezultira najčešće inflacijom.

22
zemlje(zbog pada profitne stope u razvijenim zemljama izazvane niskom cijenom rada u
Kini i tim zemljama), dok je preostali kapital investiran u potrošnju, poglavito nekretnine.
Strah od viška kapitala u SAD-u koji je s jedne strane nastao kao posljedica visokih
američkih profita u dalekoistočnim zemljama i Kini, a s druge strane bio uzrokovan
brzim obrtom kapitala u zemlji, zbog pretežitih investicija u potrošnju, doveo je do
politike niskih kamatnih stopa i eksplozije cijena nekretnina, odnosno gomilanja silnih
ekstraprofita na tržištu nekretnina. Zbog toga je i bilo moguće da referentna kamatna
stopa padne do vrijednosti od svega 0,5 %. Okolnosti o kojima je riječ govore, kako je
cijena kapitala u USA-u zakonito morala padati, jer bi u protivnom kapital bio pobjegao
iz zemlje. Oslonjene na potrošnju, jer su proizvodnju već izgubile, monetarne vlasti SAD-
a su isključivo održavale robno-novčanu ravnotežu, što im je uostalom i bila temeljna
zadaća. Isto tako te činjenice amnestiraju nositelje monetarne politike u SAD-u, ali i
govore u prilog tome, kako se nije radilo o programiranim scenarijima, što se već
prethodno ustvrdilo. Uostalom, gibanja na računima platnobilančnih salda SAD-a i Kine
to najbolje potvrđuju:

Tablica 2: Kretanje platnobilančnih salda USA i Kine od 2000 do 2006. god.

- mlrd. US$
------------------------------------------------------------------------------------------
Zemlja/ 2000. 2003. 2004. 2005. 2006. 2000-2006. Indeks
Godina (kumulativ) 2006./2000.
------------------------------------------------------------------------------------------

USA -427 -478 -550 -609 -617 - 3.535 827

KINA 171 279 355 716 1000 2.971 1.737

------------------------------------------------------------------------------------------
Izvor: OECD

USA su se morale zaduživati kako bi financirale platnobilančni manjak (koji je

samo u analiziranom razdoblju povećan za preko osam puta). Kina je suprotno, svoje
viškove (povećani za preko sedamnaest puta) morala plasirati u strane valute, razumljivo
pretežito u dolare. Naravno, to već danas otvara pitanje, koliko su opravdani postupci
aktualnog snižavanja kamatnih stopa u razvijenim zemljama, poglavito USA?10 Nemaju
10
Prema Turgoovoj definiciji (koja, kako navodi Schumpeter, nikada nije prevladana) kamatna stopa
odražava odnos ponude i potražnje novca, ali i mjeri razinu proizvodnje. Ta dva uvjeta ovdje nisu još
zadovoljena.Valja podsjetiti, kako Turgoova definicija vrijedi za ravnotežne robno- novčane odnose, gdje

23
ekonomsku logiku. Potražnja za novcem raste, zbog državnih intervencija u financijski
sustav, raste, tako da pad kamatne stope zakonito vodi u promašenu alokaciju novca
(potrošnju).

Globalna financijska kriza i EU

Najposlije, analizu će se okončati na posljedicama krize u gospodarskom prostoru
EU, što je itekako važno za hrvatsko gospodarstvo s obzirom na senzibilitet spram
gospodarskog prostora Unije.11 Ocjena je da bez “financijskih inovacija”, koje su
dozvolile bankama da «prepakiranju» i prodaju hipoteke kao novi “financijski proizvod”
s visokom zaradom, kriza bi bila završila tamo gdje je i počela: na tržištu nekretnina
USA-a. Ne bi se globalno proširila. Ono što je već neko vrijeme jasno jest da krizu ne će
biti moguće riješiti samo novim “novcem”, kao što su europske centrale banke do sada
uzaludno pokušavale, ili oštrijim nadzorom tekućeg financijskog sustava. Financijska
kriza pretvara se u realnu recesiju ili čak depresiju.12 Kako će se dalje razvijati i hoće li
slijediti V, U ili L oblik krivulje nije jasno. Isto tako ne zna se hoće li kriza dovesti do
toga da će, primjerice, Ministarstvo financija SAD-a objaviti da ne može plaćati svoje
dugovi ili kako će to učiniti. Treba imati na umu da će to zaustaviti «proizvodnju»
kreditora koji održavaju sustav financirajući dužnikov, tj. američki tekući proračunski
deficit. A dolar je još uvijek globalna valuta (zna se da to nije situacija bez presedana za
USA). U vezi s tim, treba ukazati na nekoliko indikatora koji upozoravaju da u vrijeme
kada kriza završi dolar više ne će biti svjetska valuta. Ti indikatori uključuju pokušaj
postizanja suglasnosti zemalja BRIC grupe (Brazil, Rusija, Indija i Kina). Ta grupa
zemalja uglavnom krivi USA za tekuću krizu.

Financijska je kriza, nema sumnje, rapidno zarazila Europu, prenošena europskim

bankama, uključujući i središnje banke, koje su bile kupile financijske proizvode od
banaka sa AAA+ rejtingom. Razlog je bio sličan onome u USA, jer je Europa ubrzano

pad proizvodnje rezultira viškom novca i padom kamatne stope.

11
U ovom dijelu slijedi se tekst: Mencinger, Jože (2008) The Global Financial Crises and the European
Union, EIPF and University of Ljubljana, pp.1-5
12
Reinhart C.,M. and Rogoff, K.,S., (2009) The Aftermath of Financial Crises NBER WP 14656.

24
prihvaćala lekcije neoliberalizma, iako ne bez čestog dodavanja potpuno nepotrebnih
razina birokracije tržištu. I financijski je sektor u EU narastao znatno iznad racionalnih
granica, a i profiti od generiranja virtualnog bogatstva u europskim bankama bili su
zbunjujući i, naravno, zavaravajući. Nakon izbijanja krize, EU institucije su bile
zbunjene; njihov je inicijalni odgovor bio tjeranje krize ponavljanjem tantri iz
dokumenata kao što su «Lisabonska strategije» ili «Pakt o ekonomskom rastu i
stabilnosti». «Lisabonska strategija», proklamirana kao temelj za dugoročni razvoj EU, u
biti služi kao retorička salva koja se dodaje govorima europskih i domaćih političara u
zemljama EU, vladajućih i opozicijskih, koji su kao papige ili tibetanski monasi
ponavljali mantre o društvu znanja, konkurentnosti, fleksibilnosti i druge prazne fraze. Na
dvojbu o klišejima «Lisabonske strategije» gledalo se kao na nešto neuljuđeno i
nepristojno kao i na dvojenje o koristima od financijskog «produbljivanja», prodaje
imovine strancima, privatnim mirovinskim fondovima ili vječnoj prirodi Europske Unije.
EU je, obuzeta kao i sva moderna društva ekonomskim rastom - za koji je tvrdila da je
bezgraničan zbog tehnološkog progresa i dominacije usluga nad proizvodnjom
materijalnih dobara - silom ugurala tu opsesiju u strategiju potpisanu 2000. godine.
Nakon četiri godine, na pola puta, EU je shvatila svoju grešku i zamijenila «staru
strategiju» s «novijom verzijom», ali put prema novim bezvremenski specifičnim
ciljevima nije sigurniji nego prije, gubeći se u privlačnoj retorici i stvaranju institucija.
«Znanstvena» baza strategija je proizvodna funkcija; ekonomski rast treba proizaći iz
totalne produktivnosti faktora koja je zajamčena investicijama u istraživanje i razvoj.
Implicitna ideja u stvaranju društva utemeljenog na znanju bila je da bi Europa prodavala
znanje drugim zemljama svijeta i od njih kupovala proizvode proizvedene s našim
znanjem i njihovom jeftinom «radnom snagom». Strategija je previdjela da je znanje isto
tako mobilno kao i kapital i da te stvari ima isto toliko puno u Šangaju kao i Briselu.
Osnovna greška «Lisabonske strategije», stare i nove, jest da neizbježno vodi do
potpunog zanemarivanja agregatne potražnje, koja je daleko najvažniji problem
ekonomske recesije uzrokovane financijskom krizom. Sličan je slučaj sa «Paktom o
ekonomskom rastu i stabilnosti»; njegove restrikcije su irelevantne kada je prihvaćen na
vrhuncu ekonomskog ciklusa, ali postaju iritantne kada se visok ekonomski rast pretvori
u nizak rast ili stagnaciju.

25
 Stoga, EU je nastavila držati samite kojima se namjeravalo spriječiti kolaps
financijskog sustava. No, oni do sada nisu doveli do realnog poboljšanja. Nerealistična
obećanja shema garancije depozita i povlačenja velikih količina primarnog novca u
bankovni sustav vjerojatno su spriječila kolaps čak i više banaka, ali nisu povećala
zajedničko povjerenje među bankama ili ih potakla da daju više zajmova. Tako, dok se
EU pokušavala uhvatiti u koštac s financijskom krizom, ona se pretvorila u recesiju ili
čak depresiju; prvo se dogodila ekonomijama koje su uništile svoj realni sektor ili u
kojima je realni sektor bio uglavnom u stranom vlasništvu – Irskoj, Baltičkim državama i
Mađarskoj. Pravi odgovor na recesiju se još treba naći. Ipak, djelovanje EU, koje se
uglavnom sastojalo od mirovanja (nedjelovanja), bilo je razumno. EU je još jednom
požurila nasloviti probleme (obratiti se problemima) na način koji je drži zajedno; kada je
u nevolji EU zaboravlja pravila, posebno ako nemaju smisla!? Čini se da smo ponovo
svjedoci slijepog oka koje se okreće «Lisabonskoj strategiji» iz praktičnih razloga; u
konačnici je to ipak samo skup retorike i nerealnih očekivanja. EU je isto tako gotovo
odmah zanijekala besmisleni «Pakt o ekonomskom rastu i stabilnosti». Zaštita
konkurencije, koju je Europska komisija uporno nadzirala, tiho je stavljena u stranu,
davanjem velikih subvencija bankama i financijskim institucijama koje sada odjednom
više ne ugrožavaju konkurenciju, a nacionalizacija dijelova financijskog sustava više ne
predstavlja «put u ropstvo». Čak je i Europska središnja banka (ECB) prihvatila da
deflacija može biti veća prijetnja nego inflacija. Ali izgleda da je kriza došla prekasno: s
ciljem postizanja ogromnih profita multinacionalne kompanije su sve više ili manje
«otišle u Kinu», potrošači se tješe s jeftinim nisko kvalitetnim kineskim proizvodima, a
gubitak radnih mjesta u industriji je velikim dijelom zamijenjen poslovima u sektoru
usluga. Umjesto da EU zahtijeva od svojih multinacionalnih kompanija koje su
transferirale proizvodnju da i za «Kineze» vodi računa o barem temeljnim socijalnim
standardima, ona im je dozvolila da unište temelje domaćih ekonomija, što znači
proizvodnju nečega realnoga radije nego «financijskih proizvoda». Bitka s «Kinezima» je
stoga unaprijed izgubljena; pokušaj da se pobjedi povećanjem efikasnosti bit će slijedeća
pogreška. Prije ili kasnije trebat će priznati da je, nažalost, jedini preostali put postupni
ekonomski protekcionizam na koji će EU biti prisiljena. EU je propustila na vrijeme

26
reagirati na migracije u proizvodnji. Europa se jednostavno ne može takmičiti s društvima
koja ne osiguravaju slične razine socijalne zaštite.

1.2 Subjektivni uzroci krize hrvatskog gospodarstva

U ovom dijelu analize navest će se nekoliko bitnih tvrdnji kojima će se razlučiti

objektivne, vanjske, učinke od onih domaće provenijencije. Hrvatsko gospodarstvo i,
naravno, društvo, otvorena su društvena zajednica suvremene Europe (da se samo tu
zadržimo). Iz prethodne analize proizlazi težina krize suvremenog kapitalističkog sustava.
Stoga je gospodarski i društveno logično da se ta kriza postupno «prelijeva»(domino
učinak) na hrvatski gospodarski prostor. Međutim, taj pritisak dobiva na sinergiji zbog
uzroka koje već dugo generira domaća ekonomska i razvojna politika s posebnim
udjelom monetarne politike, a, naravno, ne amnestira se niti fiskalnu politiku (osobito od
kraja devedesetih godina). Posljedice se očituju u suprotnosti interesa sudionika
društvene reprodukcije odnosno gospodarskih i društveno-socijalnih činitelja. Te su
suprotnosti uzrokovane gospodarsko društvenim odlukama početkom devedesetih godina
(pretvorba, privatizacija, stabilizacijski program 1994g.). Teško se opredijeliti koji je
ponder odluka jače djelovao na induciranje negativnih kretanja u kasnijem razdoblju
odnosno sve do danas. Za odgovore na to pitanje, naravno, potrebno je izvršiti dublja i
svestranija istraživanja, a to u ovom trenutku nije moguće. No, budući da ovo nije niti
analiza svekolikog proteklog razvitka, već samo analiza onoga dijela koji je vezan za
odgovarajuće poteze ekonomske i razvojne politike, to će se ovdje opredijeliti za
uočavanje posljedica primijenjenog stabilizacijskog programa iz 1994. godine. Taj je
program ugrađeni «detonator» kasnijih problema u hrvatskom gospodarstvu.
Primijenjena je neadekvatna ekonomska i razvojna politika s ishodištem u tržišno
fundamentalističkim načelima (načelima neoklasičnog modela ekonomije). Za tu se
politiku može reći samo djelomično da je bila «pogrešna» ili – promašaj! Ona je to,
naravno, bila sa stajališta društva kao cjeline. Sa znanstvenog stajališta, međutim, ona je
bila izrazom klasnih interesa manjine društva koja je u danim uvjetima raspolagala
sredstvima i instrumentima da nametne svoju volju većini (svijetu rada). Ta je manjinska
društveno-socijalna skupina preuzela nadzor nad golemim dijelom imovine i BDP. Ona je

27
prilagodila politiku razvoja svojim (manjinskim) interesima: zaustavljanje industrijskog
razvoja i orijentacija na trgovinu i uslužni sektor djelatnosti, s tim u svezi, nekontrolirani
uvoz. Obje sastavnice te orijentacije imale su svoju rezultantu u otvaranju krize i to:
prvo, društveno-socijalnu krizu, budući da se u hrvatskom društvu javio klasični
sukob rada i kapitala;
drugo, krizu platne bilance zemlje, kao posljedice uništavanja izvozno orijentirane
proizvodnje (prije svega, industrijske) odnosno ubrzano zaustavljanje izvoza;
treće, generiranje sve veće mase vanjskog duga (o temeljnoj funkciji javnog duga
u 3.pogl.;dug nema samo ulogu namirivanja računa za potrošnju iznad
raspoloživog domaćeg dohotka).

Nešto kasnije, u funkciju takve orijentacije i politike svrstala se i HNB odnosno

kompletna monetarno-bankarska politika s tipičnom monetarističkom paradigmom: tri
«sidra». Prva stabilnim (i nerealnim) tečajem i tobože (kao posljedicom) niskim
cijenama, a banke ubrzanim napajanjem novcem uvoznog sektora (i to onog koji i nije
bio od temeljne važnosti za proizvodnju). Tako su ugrađivani u makro ekonomski sustav
recesijski činitelji. Dakle, monetarno-financijska (bankarska) politika, tome je bitno
pridonijela. Takvu pretpostavku pokušat će se ilustrirati iz sljedećeg dokumentacijskog
pregleda (ponavljamo, to nije znanstveni dokaz, već samo ilustracija tvrdnje).

Tablica 3: I. «Generatori» recesije u hrvatskom gospodarstvu

-u postocima (%)

Novčana Devizna Obvezna Krediti banaka Tečaj valute

masa(u mln. pričuva pričuva ------------------------------- (Promjena)
kuna) (Promjena banaka (Ukupno = 100)
Godina (Promjena stanja) (Promjena Poduzeća Stanovn.
stanja) stanja)

1999. 2,0 -50,7 62,0 38,0 4,8

2000. -1,3 38,3 25,0 57,6 42,4 -1,1
2001. 19,4 15,0 25,2 56,0 44,0 -3,0
2002. 26,6 8,9 43,1 52,2 47,8 1,0
2003. 22,0 10,0 23,2 47,3 52,7 2,7
2004. 11,8 38,0 38,9 45,0 55,0 0,3
2005. 14,9 24,5 17,3 44,1 55,9 -3,9
2006. 22,0 34,8 23,2 45,0 55,0 -0,4
2007. 19,4 5,6 13,1 43,3 56,7 -0,3
2008. 11,6 -21,4 -4,1 43,4 56,6 0,0

28
 Ukupna
promjena
1999.-
2008. 148,4 153,6 154,2 - 0,2
Izvor: Priređeno prema podacima Biltena HNB.

II. Posljedice «generatora» na gospodarstvo

-stope rasta
-u postocima (%)
Godina BDP Industrijska Izvoz Nezaposlenost Cijene
proizvodnja
1999. - -1,7 - - 3,9
2000. Nema
7,0 podatka 19,1 18,38235 6,8
2001. 10,3 6 8,1 -1,86335 -5,4
2002. 10,1 11,7 -0,5 -6,32911 -4,0
2003. 6,8 16,3 5,3 -3,37838 2,4
2004. 9,2 20,6 18,1 -3,4965 1,5
2005. 9,1 26,8 9,5 -7,97101 -0,4
2006. 9,5 32,4 16,7 -11,811 -0,2
2007. 9,5 39,8 9,1 -14,2857 0,5
2008. 10,6 -1,7 5,7 Nema podatka 4,9
Ukupna
promjena
1999-2008 81,9 151,6 91,2 -30,7527 10,1
Izvor: Priređeno prema podacima Biltena HNB.

Zaključci koji slijede iz pokazanih ilustracija promjena ekonomsko-monetarnih

agregata i kategorija na temelju detaljne analize problema, uz istaknutu opću ocjenu, u
uzroke (“generatore”) recesije (pa i krize), moguće je, primjerice, svrstati sljedeće
posljedice ekonomsko-financijske politike i politike razvoja: 12a

prvo, smanjenje priljeva novca u proračun zbog velikog gubitka broja poreznih
obveznika (u 1990.g bilo je zaposleno 1,9 milijuna radnika, a sada ih je samo 1,3
milijuna) uzrokovan pogrešnom pretvorbom, privatizacijom i tečajnom politikom;

drugo, pogrešna tečajna politika zbog koje je proizvodnja izgubila veći dio domaćeg i
inozemnog tržišta;

treće, istovremeno se nepotrebno povećao odljev novca zbog mjesečnog financiranja

neodrživog broja umirovljenika (u 1990.g. bilo je 450.000, a sada 1,1 milijun

12a
Lasić dr.sc.Vladimir (2009) Uzroci krize i prijedlozi za dugoročno rješenje, str.3

29
umirovljenika) i nezaposlenih.

U Hrvatskoj je podgrijano samozadovoljstvo kako kriza i nije baš “dohvatila”

naše gospodarstvo. Osobito nakon što je HNB ubrizgala (čitaj vratila) određenu masu
likvidnog novca u bankarski sustav. Što više, bilo je najava da kriza i ne će dugo
potrajati! No, problem je preozbiljan da bi se o njemu tako razgovaralo. Financijski
sustav čini krajnji napor da ga se održi stabilnim! Dakle, to da “nismo dohvaćeni” samo
je koprena iza koje se krije stvarno i veoma ozbiljno stanje kompletnih financija zemlje.
Ako, međutim, stvarno stanje nije odmah i odjednom eruptiralo “financijskom krizom”,
nekoliko je razloga koje treba imati u vidu u sprečavanju širenja krize odnosno u
osmišljavanju sredstava, instrumenata i mjera u tu svrhu:13
a). u Hrvatskoj je vrlo mali broj poduzeća koja kotiraju na burzi pa stoga pad cijena
njihovih dionica nema značajan utjecaj na financijski sektor;

b) anglosaksonski mentalitet je sklon hazarderstvu i klađenju, što je u osnovi njihovo

poslovanje na burzi, a što se, srećom, još nije razvilo u Hrvatskoj;

c) u Hrvatskoj se zbog siromaštva nije razmahalo trgovanje s vrijednosnicama, a

pogotovo ne s dionicama, tako da pad vrijednosti malog broja dionica na zagrebačkoj
burzi ima vrlo mali učinak na ekonomski i socijalni položaj stanovništva;

d) nerazumna sklonost trgovanju s kvazi vrijednosnicama (razni derivati i opcije) u USA

je dovelo do toga da se trgovalo i s hipotekarnim dokumentima, koji su prvi “puknuli” na
financijskom tržištu, a srećom naše banke još uvijek tretiraju hipoteke kao osiguranje
kredita, a ne predmet trgovanja na financijskom tržištu;

e) neprofesionalno odobravanje hipotekarnih kredita dovelo je do toga da milijuni

korisnika ovih kredita u USA nisu u stanju podmirivati dospjele rate, pa su ostali bez
domova. Kod nas su ipak banke mnogo pažljivije i konzervativnije, pa za sada kriza nije
tako velika. Jedino su neke banke i leasing tvrtke prekršile zlatna pravila ponašanja u
financiranju kupnje osobnih automobile, ali to ne će uzdrmati hrvatsku ekonomiju;

f) banke i druge financijske institucije u USA, pokazalo se, nisu bile dorasle nastaloj
situaciji, a neke su postale i insolventne, tako da je i tržište nekretninama značajno palo,
što je povuklo u slom građevinarstvo, industriju građevinskog materijala, a negativni
lanac se širi i produbljuje. Većina naših banaka nije i vjerojatno ne će biti insolventne, jer
još nisu utonule u preuveličavanje financijskog tržišta;

h) treba konstatirati da u kumulaciji problema dobar dio posla su “odradili”zagovornici

“slobodne tržišne ekonomije” i orijentacije Hrvatske na tzv. “financijsku industriju”; u
13
Usporedi: Lasić dr.sc. Vladimir (2009) Op. cit., str.5-6

30
takvom mentalnom sklopu ekonomska je politika više vjerovala njima nego suprotnim
stajalištima i prijedlozima;

i) zagovornici “slobodnog tržišta” u poduzetništvu ništa manje nisu odgovorni od onih u

stručno-znanstvenom i javno - političkom mediju; stalan njihov pritisak da im se
zakonima sankcioniraju potpuno “slobodne ruke“ u politici zapošljavanja i nikada
dovoljna snižavanja javnih obveza, dovela su do toga da to “slobodno tržište” treba
spašavati na račun poreznih obveznika (traže pomoć od države u golemoj svoti); dakle,
dobitak je zna se čiji, a sada se traži socijalizacija gubitaka; takvi zahtjevi se ispostavljaju
državnoj kasi unatoč akumuliranoj neproizvodnoj privatnoj imovini (dvorci, helikopteri,
avioni, luksuzni automobile i sl.); rješenje njihovih problema jeste i u mogućnosti
povlačenja depozita iz inozemnih banaka, neisplaćivanje dividendi i udjela u neto dobiti
u srednjoročnom razdoblju, te tako spasiti poduzeća od nelikvidnosti.

Nastavak krize na dugogodišnju stagnaciju

Treba ukazati na još jednu, niti malo zanemarivu činjenicu, a ta je da sadašnja
gospodarska i socijalna kriza dolazi nakon trideset godina de facto gospodarske
stagnacije.14 Novi udar kriznog stanja može baciti hrvatsko društvo dublje u probleme
nego, primjerice, druge zemlje, koje su u tom proteklom razdoblju bilježile značajan
ekonomski rast. Hrvatska proživljava od godine 1979. ekonomsku stagnaciju, sa stopama
rasta oko nule tokom osamdesetih godina, sa strmim padom gospodarske aktivnosti u
ratnim godinama i, na koncu, sa sporim oporavkom gospodarstva.

Tablica 4: Kretanje BDP i industrijske proizvodnje u

razdoblju 1979. – 2008.godine - Prosječne
godišnje stope rasta (aritmetičke sredine)
- u postocima(%)

Godina BDP Industrijska

proizvodnja
1 2 3
1979-1985. 1,2 2,8
1986-1990. - 1,7 - 1,2
1991-1995. - 5,6 - 10,3
1996-2000. 3,6 2,7
2001-2005. 4,5 4,4
2006-2008. 4,2 3,4
1979-2008. 1,0 0,3
Izvor: Družić, Ivo,Tica, Josip (2002) Dinamika

14
Usporedi: Baletić, Zvonimir (2009.), Op.cit.,str. 6-7

31
 i kontroverze gospodarskog razvitka Hrvatske,
Znanstveni skup: Stabilizacija-Participacija-Razvoj,
Sveučilište u Zagrebu, Ekonomski fakultet,8o.
obljetnica Jakova Sirotkovića, prof. emeritusa
(za BDP,str.113-114.);Bilten HNB, Br.148 (za BDP
2000-2008.); Stope za industrijsku proizvodnju
izvedene iz podataka DZS.(Priredio I.Sever)

Promjenu dinamike kretanja BDP i industrijske proizvodnje u proteklih

tridesetak godina, obilježava vizuelno grafikon. Poslije Domovinskog rata spori rast nije
se dovoljno uočavao, jer se stalno obračunavao na suženu osnovicu iz vremena rata.
Predratna razina proizvodnje dosegnuta je tek godine 2004., ali sa znatno pogoršanom
strukturom. Industrijska proizvodnja nije ni do danas dosegla predratnu razinu (u godini
2008. bila je na razini oko 78% proizvodnje u 1989. odnosno oko 88% u 1990.godini). U
tom je razdoblju porastao više udjel sektora usluga, koji je vrlo osjetljiv na krizne uvjete
razvoja. Industrijska zaposlenost bila je tek 40% predratne u godini 2007. To razdoblje se
pokazalo kao razdoblje dezindustrijalizacije i zapuštanja poljoprivrede, tehnološkog
zaostajanja, bez novih proizvodnih i tehnološki naprednih sektora koji bi zamijenili
tradicionalnu (palijativnu) industriju. S druge strane, takvom stanju u (materijalnoj)
proizvodnji stajao je neprimjereni i rezistentan volumen potrošnje države u uvjetima

Grafikon 1: BDP i industrijska proizvodnja 1979.-2008. – Prosječne godišnje stope rasta

32
 6

0
Priredio: S.Drezgić

opadanja domaće ponude. Ovom prigodom ne ulazi se u ocjenu je li takva razina

1979-1985. 1986-1990.
potrošnje bila opravdana s društvenog i političkog stajališta, činjenica je da je ona 199
probijala materijalne bilance društva sa svim posljedicama od kojih je jedna i generiranje

-2
vanjskog zaduživanja. Slijedi detaljnija analiza toga odnosa.

Financijski okvir potrošnje države

Odmah se prelazi na usporedbu kojom se može, u osnovi, (unaprijed) potkrijepiti

-4
takav zaključak.15 Podaci istaknute tablice na neki način obilježavaju “plafon” potrošnje
države i njezine materijalne mogućnosti, koje obilježava prirast BDP. Naravno, moguće
je te odnose postaviti i tako da se uspoređuje prirast raspoloživih sredstava ( ukupne
ponude uzimanjem u obzir salda međunarodne razmjene). No, to i nije neophodno,

-6
budući da je istaknut manjak prihoda opće države.

Tablica 5: Ekonomsko-financijski okvir potrošnje države i uzroci početka rasta

15
Nastavak teksta temelji se na studiji: Sever,Ivo (2005) Kreirani vanjski javni dug Hrvatske i njegova
upotreba, Hrvatska pred vratima EU – Fiskalni aspekt, Zbornik radova znanstvenog skupa, HAZU,
-8
Zagreb, 8.studenog, str. 125-149 te na nastavku istraživanja.

33

-10
 vanjskog javnog duga
- tekuće cijene
Prosječna Vrijednost Ukupna Udjel Deficit Udjel
godišnja BDP potrošnja ukupne potrošnje deficita
Godine stopa rasta ( milijuna opće potrošnje opće središnje
BDP- kuna ) države opće države države u
stalne ( milijuna države u (milijuna. BDP
cijene kuna) kn) BDP kn) (%)
(%) ( % )
1 2 3 4 5 6 7
1994. 5,9 87.441 38.274 43.8 3.498 - 4,0
1995. 6,8 98.382 47.882 48,7 3.935 - 4,0
1996. 5,9 107.981 54.297 50,3 4.273 - 4,0
1997. 6,8 123.811 61.058 49,3 6.464 - 5,2
1998. 2,5 138.392 70.871 51,2 6.029 - 4,4
1999. - 0,9 141.579 76.575 54,1 6.297 - 4,5
2000. 2,9 152.519 81.036 53,1 13.298 - 8,7

2001. 4,4 165.640 82.841 50,0 10.884 - 6,6

2002. 5,2 179.390 86.025 48,0 12.458 - 6,9

2003. 4,3 193.067 94.167 48,8 11.358 - 5,9

2004. 4,2 245.550 104.154 42,4 7.727 - 3,1

2005. 4,2 264.367 112.175 42,4 9.074 - 3,4

2006. 4,7 286.341 119.798 41,8 7.504 - 2,6
2007. 5,5 314.223 129.699 41,3 2.983 - 1,0
2008. 2,4 342.159 139.427 40,7 4.689 - 1,4
Napomena: Ukupna potrošnja opće države(kolona 4) sadrži rashode i god. otplate države
po vanjskom javnom dugu.
Izvor: Podaci o rashodima i stopama rasta BDP iz Biltena HNB. Ostali podaci izvedeni.

Bilanciranje ukupno raspoloživog financijskog potencijala države u proteklom

razdoblju (počevši od kraja devedesetih godina), pokazuje da je bilo moguće suprotstaviti
se tadašnjem slomu gospodarskog rasta. Ali, umjesto jačanja investicijske potrošnje,
goleme svote raspoloživih prihoda završile su, izgleda, u različitim oblicima “tekuće
potrošnje”. Takva politika nastavljena je i sljedećih godina, što je jedan od snažnih
generatora krize državnih financija danas. Sve to unatoč signalima o naglom usporavanju
stope rasta BDP. To je, da se još jednom ponovi, prijelomno vrijeme u kojemu su
aktivirani generatori budućeg naglog rasta i vanjskog duga, a osobito javnog. Takva

34
politika bila je nastavljena i sljedećih godina. Posljedice su znane. Neodrživo visoka
neproizvodna potrošnja koja je bila hranjena prekomjernim zaduživanjem.

Već iz navedenih ekonomsko-financijskih usporedbi zamjetno je da država

krajem devedesetih godina više nije bila u stanju financirati dostignutu razinu potrošnje.
To je bio zacijelo još jedan znak sve složenije situacije u funkcioniranju gospodarskog i
financijskog sustava. Ti složeni uvjeti su se produbljivali. No, zbog korektnosti, recimo i
to da je država bila vjerojatno i pod sve jačim pritiskom nekih prioriteta razvoja. Tako da
je i taj moment “tjerao” državu u potrošnju. Tako je država, već sa stajališta navedenih
globalnih odnosa, bila prinuđena posegnuti za trošenjem na sve veće zaduživanje.

Ali, u kolopletu tadašnjih ekonomsko-financijskih okolnosti javio se još jedan

uzročnik I današnje krizne situacije hrvatskog gospodarstva. Zacijelo i odlučujući. To je
odljev neto dohotka. Pogledajmo signale koje upućuju podaci tablice. Važne su
usporedbe kolone 2 s kolonama 4, 5 i 6. Podaci upozoravaju da je u proteklom razdoblju
započeo tok odljeva dohotka! “Škarice” su se zatvarale po dvije zlokobne strane: na
jednoj, otplate duga sustizale su prirast BDP, a po drugoj, otplate su započele tok
premašivanja prirasta.

Tablica 6: Odnosi prirasta BDP, vanjskog javnog duga, prihoda i rashoda

- tekuće cijene
- u mln. HRK
Odnos prihoda Prirast Godišnje Odnos
Godine i rashoda vanjskog otplate otplata i
Prirast BDP konsolidirane javnog vanjskog prirasta
opće duga javnog duga (prirast
države(rashodi =100)
= 100)
1 2 3 4 5 6
1994. 4.871 105,0 - 82 1.065 -
1995. 10.941 107,0 - 601 1.102 -
1996. 9.599 112,4 12.248 1.999 16,3
1997. 15.830 110,0 4.670 2.338 50,1
1998. 14.581 114,0 5.981 2.892 48,4
1999. 3.187 102,3 6.225 1.338 21,5
2000. 10.940 96,8 9.990 2.490 24,9
2001. 13.121 96,5 3.548 3.747 105,6

35
 2002. 13.750 105,2 1.267 6.085 480,3
2003. 13.677 105,8 6.808 3.153 47,5
2004. 14.015 102,3 4.288 9.867 230,1
2005. 18.817 102,6 - 3.976 11.664 -
2006. 11.974 104,2 - 3.594 12.067 -
2007. 27.882 106,7 12.954 10.929 84,4
2008. 27.936 103,4 5.579 9.168 164,3
Izvor: Izvedeno iz podataka tablice 3, HNB i Statističkih izvješća MF. Prirast javnog duga od
2003.g. izveden temeljem podataka Stanja i projekcije javnog duga MF, zaključno s godinom
2006. (dodana inozemna . jamstva i dug HBOR-a), a za preostale dvije godine podaci iz Biltena
HNB, br. 147,str. 13 (tablica na kraju 2. stupca) pri čemu je za konverziju javnog duga u HRK,
korišten odgovarajući tečaj HRK/E iz tablice H9 istog broja Biltena.

Odljev je premašio priljev vanjskog novca. Posebno 2005. i 2006.g.! Taj

ekonomsko-financijski tok, jedan je od uzročnika otvaranja najnovije krize hrvatskog
gospodarstva! Uslijedio je odljev dohotka! To nije sve. Na takav tok, nadovezalo se
neproduktivno trošenje posuđenog novca (kapitala), što je još jače pogoršavalo stanje
gospodarstva i državnih financija. Ti odnosi, u ovoj, 2009. g., kako slute projekcije rasta
BDP, pri fiksnim vanjskim obvezama, guraju gospodarstvo u otvorenu dužničku krizu.
Tu krizu valja spriječiti. Ima li rješenje? Jedan od pokazatelja stanja “zdravlja”
nacionalnih ekonomija jest odnos prirasta proizvodnje (BDP) i otplata vanjskih obveza.
Taj odnos u ovoj godini poprimit će razmjere koji prizivaju neodložne kratkoročne mjere
(da se problem ne produbljuje), a odgovarajućom strategijom, barem na srednji rok, treba
kola izvući iz gliba i usmjeriti spram oporavka.

Fragmenti analize upotrebe posuđenog novca

U ocjeni temeljne strukture upotrebe posuđenog novca, konstatirajmo:15a prvo, da
je hrvatska država uvezla vanjske akumulacije u vremenu od 1996. do zaključno s 2004.
godinom za oko 4o mlrd. HRK ili 5,2 mlrd E (po tečaju 7,6712), a od tada pa zaključno s
2008. godinom još oko 11 mlrd. HRK ili oko 1,5 mlrd. E, odnosno sveukupno u svoti od
oko 51 mlrd. HRK ili 6,7 mlrd. E. Pitanje je strateško – u kojim oblastima odgovornosti i
potrošnje je završila ta akumulacija? Takva golema masa dodatnog činitelja
gospodarskog razvitka trebala bi se itekako osjetiti na ekonomskom rastu (stopi rasta
BDP). Odgovor na to pitanje moguće je potražiti jedino analizom strukture potrošnje

15a
Ivo Sever ,Op.cit.,

36
države.16 Budući da se, dakle, raspolaže potrebnim agregatnim podacima o potrošnji
države, na jednoj strani, a na drugoj, raspolaže se i važnim podacima DZS o izvorima
financiranja investicija, izvršit će se pokušaj bilanciranja vanjskog kapitala u
reprodukcijskom toku javnog sektora odnosno financijske aktivnosti kojom upravlja
(opća) država. Odgovor bi mogao biti aproksimiran u okviru uvjetne bilance investicijske
potrošnje (opće) države i upotrebe vanjskog javnog duga (te bi odgovore trebalo nalaziti
u sustavu nacionalnih društvenih računa). Radi lakšeg snalaženja i razumijevanja
izvedenih financijskih odnosa, koji proizlaze iz pretpostavke da je prirast vanjskog
javnog duga usmjeravan u investicije (što bi bilo ekonomski logično) u nastavku će se
izvršiti (stanovito) bilanciranje.

Prvo, u sljedećoj tablici su istaknuti elementi za bilanciranje investicijskog

potencijala države. U tablici iza toga pokazuje se, međutim, međusveza financijskih
tokova opće države odnosno volumen upotrebe posuđenog vanjskog kapitala i vlastitog
investicijskog potencijala (kapitalnih prihoda). Utvrđen je potom za svaku godinu prirast
javnog duga (razlika dviju godina), zatim je taj prirast odbijen od svote isplaćenih
investicija iz fondova i proračuna (dakle, investicije koje financira država).

Tablica 7: Elementi za bilanciranje investicijskog potencijala opće države

- u tekućim cijenama
- u mln. HRK
Isplate za
investicije Kapitalni prihodi
Godina Vanjski javni dug
iz fondova i opće države
proračuna
1993. 833 191 ...
1994. 751 225 361
1995. 1.352 835 979
1996. 13.600 1.463 1.593
1997. 18.096 4.608 1.195
1998. 23.562 6.140 2.740
1999. 30.400 7.394 6.975
2000. 40.280 7.298 3.738
16
Metodološki uobičajeno se iskazuje posredstvom poznatih financijskih agregata koje sadrže statistički
izvori o državnim financijama (MF i HNB). Pri tome se upozorava na izmjenu metodologije upravljanja
državnim financijama koja je u primjeni posljednjih godina.

37
 2001. 44.014 5.184 6.066
2002 45.281 5.072 3.151
2003. 51.913 5.916 4.214
2004. 56.092 6.849 3.920
2005. 59.629 7.812 3.427
2006. 56.035 8.734 2.392
2007. 68.989 10.546 4.901
2008. 74.568 ... 3.084
Izvor: Podaci o javnom vanjskom dugu izvedeni su korištenjem Biltena HNB, isplate za
investicije iz Ljetopisa RH i Priopćenja DZS, a kapitalni prihodi iz godišnjih izvješća MF i
tablice Prihoda konsolidirane opće države (Prihodi od imovine).

Dobivenom razlikom, svota investicija nepokrivena prirastom vanjskog duga,

umanjen je agregat kapitalnih prihoda. Pokazalo se da u svim respektivnim godinama
država je raspolagala viškom kapitala za financiranje svojih investicija (naravno, pod
uvjetom da je sav prirast duga usmjeren u isplate, kako je to u ovom slučaju
pretpostavljeno). Jednostavno rečeno, hrvatska je država raspolagala viškom kapitala za
investiranje. Pitanje je zašto taj novac nije završio u investicijama?
U svezi toga pitanja, dolazi se do još jednog bitnog zaključka o hrvatskim državnim
financijama. Usporedbom tekućih prihoda i rashoda ((tablica 8) utvrđeno je, da je
ostvareno manje prihoda u svega dvije godine (u 2000. i 2001.godini). U svim ostalim
respektivnim godinama tekući prihodi su nadmašili tekuće rashode. Ta spoznaja ima
dalekosežne posljedice, jer slijedi logičan zaključak – da problem hrvatskih državnih
financija nije u tekućem financiranju! Jednako u slučaju opće države, kao i središnje
države. Država se, dakle, via facti nije trebala zaduživati za taj dio proračunskog

Tablica 8: Vanjski javni dug i investicijski potencijal opće države

- u tekućim cijenama
- u milijuna. HRK
Razlika
Vanjski Isplate za Kapita prihoda i Ukupna
javni dug investicije rashoda razlika
iz fondova prihodi Tekući Tekući (financijs
(Godišnji i umanj prihodi ka štednja prihoda
Godine prirast) proračuna eni za opće
umanjene isplatu države) (4 . + 7.)
za kolonu razlike
2. iz (5. - 6.)

38
 kol. 3.

1 2 3 4 5 6 7 8

1994. - 82 307 5 39.883 35.607 4.226 4.280

1995. 644 191 78 46.451 43.409 3.042 3.830

1996. 12.248 - 10.785 12.37 52.778 46.941 5.837 - 3.355

1997. 4.496 112 1.08 58.987 53.608 5.379 6.462

1998. 5.466 674 2.06 69.947 61.342 8.605 10.671

1999. 6.838 556 6.42 68.028 66.485 1.543 7.963

2000. 9.880 - 2.582 6.32 70.867 73.175 - 2.308 4.012

2001. 3.734 1.450 4.61 72.777 75.404 - 2.627 1.989

2002. 1.267 3.805 - 79.679 75.764 3.915 3.261

2003. 5.632 284 3.93 85.734 81.034 4.700 8.630

2004. 4.179 2.670 1.25 92.507 90.478 2.029 3.279

2005. - 3.976 11.788 - 7.361 99.674 96.270 3.404 - 3.957

2006. - 3.594 12.328 - 9.936 109.902 103.468 6.434 - 3.502

2007. 12.954 - 2.408 7.309 121.815 114.114 7.701 15.010

2008. 5.579 ... ... 131.654 123.567 8.087 (8.087)

Izvor: Izvedeno temeljem podataka u tablici 7

39
financiranja, nego za investicijske potrebe! Ako je tako, onda iz toga slijede veoma
jasna rješenja stabilizacije državnih financija, koje sugerira teorija i provjerava i
primjenjuje praksa: primjena “zlatnog pravila”(golden rule) i dr.(što će se raspraviti u
potpogl.3.5). Pitanje je gdje je završio novac iz posljednje kolone tablice 5? Riječ je o
svoti od oko 28,7 mlrd. HRK od godine 2.000. Otvaraju se i druga pitanja. Uz sve
promjene metodologije, slabosti u aproksimiranju i utvrđivanju pojedinih veličina (kao
što je, primjerice, izračun kunske vrijednosti vanjskog duga po tečaju), pitanja ostaju.
Takvu tvrdnju dokazuju i rezultati kvantitativne analize u kojima golema masa vanjskog
kapitala nije pokazala dovoljni “senzibilitet” spram stope ekonomskog rasta tijekom
proteklih godina. Zašto? Odgovor je da posuđeni kapital nije utrošen u investicije (dakle,
za financiranje razvoja) već u druge, neproduktivne, namjene.

2. STRATEGIJA ZAUSTAVLJANJA RECESIJE

Utvrđivanje odgovarajuće strategije, kao prvog koraka, od prioritetne je važnosti

u borbi protiv recesije. Treba definirati , prije svega, što se želi odnosno što je najvažnija
zadaća da bi se zaustavila recesija i putanju gospodarske aktivnosti što prije usmjerilo
gibanju s pozitivnim predznakom. Zaustavljanje recesije ostvareno je samo pola zadaće.
To i nije cilj!. Cilj je de facto povratak rastućoj proizvodnji. Zato već sredstva i mjere

40
zaustavljanja recesije moraju sadržavati sastavnice u tu svrhu. Međutim, vrijeme u kojem
se otvaraju fronte protiv recesije- ne samo u hrvatskom gospodarstvu- prijelazno je
razdoblje u kojem se mora napustiti hijerarhija sastavnica ekonomske politike svojstvene
dosadašnjem neoliberalističkom modelu (trojstvo «sidra»). Ta je politika izvršila bitnu i
stratešku pogrešku koja je morala in ultima linea dovesti do sloma – zamijenila je mjesta
funkcije ciljeva i sredstava. Zbog toga se te funkcije mora jasno definirati. S takvim
polazištem, najprije će se dati odgovarajuća objašnjenja i definiranja sastavnica
ekonomske politike. Nakon toga, utvrdit će se bit ove studije: njezinu strategiju u
obuzdavanju recesije i zaokret oporavku proizvodnje. To će značiti da je neophodno
utvrditi glavni cilj antirecesijske politike, ali i hijerarhiju ciljeva, što čini strategiju po
definiciji.

2.1 Pojašnjenje pojmova ekonomske i razvojne politike

Pokazalo se tijekom proteklog vremena vladavine tržišno-fundamentalističkih načela

ekonomske (i razvojne) politike da su, primjerice, zamijenjene uloge sredstava i ciljeva te
politike. Pila je okrenuta naopako. Niske i stabilne cijene te fiksni tečaj postali su glavni
ciljevi tzv. stabilizacijske politike. Monetaristička (ideološka) doktrina obrane interesa
financijske oligarhije tu je kazala svoje. O razvoju niti riječi. Varijable razvoja nema u
neoliberalističkim modelima. Dakle, stabilizacija na niskoj razini korištenja resursa. Očit
primjer takve (monetarističke) ekonomske politike jest «Pakt o ekonomskom rastu i
stabilnosti»(Stability and Growth Pact) kojim je (monetarizam) zabio čavao u lijes
ekonomskom rastu Europe od druge polovice devedesetih godina do danas. Sredstva
ekonomske politike prekvalificirana su u ciljeve (cijene i tečaj valute). Upozorenja o
takvoj pogubnoj doktrini, s ideološkom pozadinom, nisu od jučer. Na to se i ranije
upozoravalo. Na ovom će se mjestu skrenuti pozornost na dva stajališta. Jedno skreće na
uvažavanje ekonomske povijesti, a drugo izvodi zaključke, dijelom s osloncem na
spomenuto prvo stajalište, ali i temeljem neoliberalističkih stremljenja. No, za ovu svrhu
bitno je istaknuti ocjene kako slijedi.17

17
Usporedi, Krugman, Paul (1998) Ludilo svjetskih financijskih tržišta prijeti velikom
recesijom, The International Herald Tribune (prenio Novi List, 4. rujna ), str.47.

41
 P.Krugman proročanski pita ( krajem devedesetih) bi li (tadašnje) ludilo svjetskih
financijskih tržišta moglo prijeći u globalnu krizu odnosno u veliku depresiju? Tada još
nije! Smatralo se da su središnje banke imale sva potrebna sredstva za spečavanje
recesije. Vjerovalo se da stvarni rizik za svjetsko gospodarstvo nisu loši temelji, već
krute ideologije (kurziv I.S.)! To su: prvo, da snažna valuta čini snažno gospodarstvo i,
drugo, da stabilne cijene osiguravaju napredak. Krugman upozorava na scenarij u kojem
bi se napravile teške pogreška, ako bi se povisile kamate (radi obrane stabilnosti valute)
ili zadržavanje na istoj razini (preporuka je, dakle, snižavanje). Pri tome se poziva na
istraživanja uzroka Velike depresije s kraja dvadesetih i početkom tridesetih godina B.
Eichengreen-a. Ta je gospodarska depresija bila najviše uzrokovana zagriženom
odlučnošću država da pod svaku cijenu ostanu pri vezanju valute uz zlato.18 Naravno,
danas zlatnog standarda nema. Ali, ostalo je nešto drugo: da se monetarna stabilnost
brani bez obzira na stanje gospodarstva. Dakle, tipična monetaristička paradigma!
Upravo je to hrvatski slučaj! Hrvatsko gospodarstvo sve jače tone u recesiju, ali
monetarna vlast je odlučna braniti stabilnost tečaja i cijena te stabilnost financijskog
sustava! Kao da (u svezi ovog potonjeg) financijski sustav ne može stabilno djelovati i u
drukčijim uvjetima). I sljedeći naputak odnosno upozorenje: krajem devedesetih godina
sugeriralo se najviše pogođenim gospodarstvima (a to su bila, zna se, azijska) da se brzi
oporavak ne pokušava ostvarivati posredstvom monetarne i fiskalne ekspanzije, jer bi
takva politika odgodila uklanjanje dubljih strukturnih problema!? Naslućuje se koje
gospodarstvo je malo poslije stradalo slušajući takve naputke i tko ih je davao i pod
utjecajem koje «škole mišljenja»!? Srećom, azijska su se gospodarstva uspjela
konsolidirati povratkom regulacije financijskih tržišta i državnim intervencionizmom.

Vidi se iz ove tekuće gospodarske krize da je svijet naučio lekciju. Odbacio je

monetarističku ideologiju i započeo krizu obuzdavati primjenom najdjelotvornijih
sredstava. A ona su, kao i uvjiek, u rukama države.

18
Eichengreen, Barry (1995) The Golden Fetters: The Golden Standard and The Great
Depression 1919-1939, Oxford Uni.Press., Oxford – New York

42
 2.2 Utvrđivanje hijerarhije ciljeva – što je prioritetni cilj?

Svaka aktivnost, pa tako i gospodarska, ako želi uspjeti mora imati jasan cilj. Što
se želi? Što je bitno u danoj skupini ili kolopletu problema. U kriznim stanjima takvo
pristupanju problemu nadasve je važno. Takav je slučaj sadašnje stanje odnosno gibanja u
hrvatskom gospodarstvu. Iz prethodnih naputaka proizlazi da ekonomska i razvojna
politika ne smiju produžiti inzistiranje na «monetarističkoj ideologiji» kao podlozi za
osmišljavanje strategije borbe protiv recesije, a još više to vrijedi za stvaranje uvjeta
oživljavanju proizvodnje (zaokret padajuće putanje gibanja). Jasno rečeno, obrana
stabilnog tečaja i stabilnosti cijena ne može biti cilj! Ta dva «sidra» jedino garantiraju
nastavak recesije i propadanje u sve dublju gospodarsku krizu. Nema niti jednog slučaja
da su ta «sidra» bilo kojem europskom gospodarstvu pomogla da pokrene rast! Već je
navedeno, da taj monetaristički model nema ugrađenu varijablu rasta. Pitanje je - zašto bi
nastavak takvog obrasca ekonomske i razvojne politike mogao (jedino) uspjeti u slučaju
hrvatskog gospodarstva? Ako je otpor promjeni takvog obrasca upiranje u masu velikog
vanjskog duga, da on prijeći promjenu politike, onda slijedi dodatno pitanje, na koji će se
način razrješavati (vraćati) taj dug? Je li stalnim zaduživanjem odnosno refinaciranjem?
Sigurno to nije rješenje! Rješenje je u primjeni politike razvoja koja će postupno
omogućavati podizanje stupnja korištenja sada raspoloživih kapaciteta za povećanje
proizvodnje (u prvom redu industrijske). Suvremena znanost i instrumentariji ekonomske
politike odnosno fiskalne i monetarne, omogućavaju takvu orijentaciju. To će se u
nastavku studije pokazati. Iz navedenog, ali i ranije postavljene radne pretpostavke,
proizlazi, dakle, da je:
zaustavljanje recesijskog toka i postupno povećanje proizvodnje temeljni cilj
antirecesijske i razvojne politike u ovom trenutku.
Taj je cilj objektivno moguće ostvariti pod određenim uvjetima. Te se uvjete
prenosi iz uvodnog dijela teksta studije uz određene modifikacije. Evo sažetog
obrazloženja:
prvo, napuštanje «monetarističkog modela» ekonomske i razvojne politike, prije
svega «sidra»(fiksni tečaj i (veoma)niske i stabilne cijene i osloboditi se iluzije
stabilnosti pod svaku cijenu(objektivno, stabilnosti nije niti bilo);

43
drugo, aktivna uloga države kao činitelja i katalizatora antirecesijske i prorazvojne
politike mora biti neupitna i energična;

treće, hitno osmisliti i usvojiti koncepciju i strategiju gospodarskog razvitka(dakle,

utvrditi temeljni cilj i posebne ciljeve) te barem okvire strategije razvitka
gospodarstva s jasno utvrđenim prioritetima i u tome kriterije za korištenje
novca i kapitala, kao poticaja, iz javnih izvora; dakle, osigurati izravnu
povezanost prioriteta razvitka i kriterija;

četvrto, nije nužno uravnoteženje proračuna, nego upotreba dohotka i posuđenog

novca radi poticaja djelatnosti koje će u kratkom roku kreirati novu
ponudu i novo zapošljavanje, dakle, smanjiti izdatke koji nisu u takvoj
funkciji i izvršiti realokaciju raspoloživih prihoda u proizvodne programe;

peto,obustaviti sve infrastrukturne programe koji izravno nisu u funkciji podržavanja

ponude «na kratki» i «srednji» rok;

šesto,osigurati odgovarajućim mjerama aktivnu ulogu države u prilagodbi

institucija financijskog sustava koncepciji i strategiji razvitka: HNB
i banaka;

sedmo, izvršiti decentralizaciju novca/kapitala (akumulacije) kao bitnu sastavnicu

transformacije makroekonomskog sustava i to tako da se postojeća
neravnoteža nositelja novca/kapitala u « trokutu» (država-HNB-banke) uravnoteži u
«četverokutu», uključivanjem poduzetništva, kao ravnopravnijeg nositelja (ta je
neravnoteža na štetu angažiranog kapitala u proizvodnji, temeljni uzrok i generator
krize suvremenog kapitalizma);

osmo, utemeljiti snažnu državnu financijsku instituciju/banku s ( depozitnom i

razvojnom) funkcijom koja će usmjeravati štednju u tu banku;

deveto, u funkciji prethodne zadaće izvršiti emisiju javnog zajma radi

osiguravanja dodatnog kapitala za ciljno financiranje i/ili dokapitalizaciju
državne banke;

deseto, zaustaviti «kartelizaciju» i «koncernizaciju» hrvatskog gospodarskog

prostora; hrvatski gospodarski prostor je premalen i kao takav veoma
pogodan za monopolizaciju i oligopolizaciju tržišta sa svim opasnostima
koje iz toga proizlaze (primjerice, sabotiranje mjera ekonomske politike
odnosno ucjene i pritisci na nositelje odluka).

Uvažavanjem istaknutog cilja i provođenjem strategije u točkama od jedan do

deset, primjenom odgovarajućeg programa, sredstava, instrumenata i mjera ekonomske i
razvojne politike, koje se predlaže u nastavku teksta, moguće je obuzdati recesiju i
proizvodnju opet ustremiti oporavku odnosno rastućoj putanji.

44
 3. NOSITELJI ODLUKA, SREDSTAVA, INSTRUMENATA I MJERA
U ZAUSTAVLJANJU RECESIJE I OPORAVKU PROIZVODNJE

Ovo poglavlje studije sadržava, osim teorijskog uvoda, tipične sastavnice ekonomske
i razvojne politike koje su uobičajene u njezinom osmišljavanju i provođenju. Upozorava
se na elementarnu potrebu razlikovanja tih sastavnica. U suprotnom, moguće je dovesti u
pitanje konzistentnost ekonomske politike ili još i gore od toga – uvesti kaotičnost u
sastavnice i nesporazume među (do)nositeljima odluka. Pođimo redom.

45
 3.1 Teorijska polazišta aktivnosti ekonomsko-financijske
politike u uvjetima visoke zaduženosti

U nastavku ponudit će se teorijska utemeljenost rješenja ekonomske i razvojne

politike odnosno instrumenti i mjere koje stoje na raspolaganju (do)nositeljima odluka u
suvremenim sustavima tržišnih gospodarstava odnosno institucijama države. Te
institucije donose odluke u polju monetarne politike i na razini fiskalne aktivnosti
(države). Također, polazište je tih politika raskid s monetarizmom osobito njegovom
dogmom “tri sidra”.

Odbacivanje politike “tri sidra” i plašenja inflacijom

Antikrizna politika mora prihvatiti izazov, ali s punom sviješću i odgovornošću u
pogledu problema i prikladnih rješenja, odbacujući zablude i lažne nade.19 Mora se već
sada koristiti sva sredstva da se gospodarstvo održi na što višoj razini i da se stvara
domaće izvore akumulacije za dalji uspon. Polazeći od stajališta da umjesto štednje i
skupih kredita, povlačenja novca u rezerve, uskraćivanja emisije, što nam se sve predlaže
(mudrost “kratkog pokrivača”), antikrizna politika mora racionalno i produktivno koristiti
raspoloživa sredstva, čuvati imovinu i resurse, stimulirati potražnju, proizvodnju, izvoz,
inovacije, domišljatost, kooperaciju, poduzetnost., podizati kvalitetu usluga. Da bi se,
međutim, uspjelo u takvoj preorijentaciji i uspjelo u navedenim nakanama, pretpostavka
je izvršiti temeljitu reformu dosadašnje monetarne i fiskalne politike. Neprijeporan je
njihov zaokret spram ostvarivanja ranije istaknutog cilja, a to će reći poticanje
proizvodnje i izvoza, nasuprot dosadašnje pogubne politike čija je posljedica stimuliranje
uvoza i kažnjavanje proizvodnje i izvoza. Na to se svodila tečajna politika pod
izgovorom čuvanja stabilnosti valute i cijena te kreditnog rejtinga kod stranih vjerovnika.
Kriza je razotkrila, ali će ona i dalje produbiti teškoće našeg gospodarskog razvoja, što
bi trebalo dovesti do otrežnjenja.20 Reakcija na otvorene izazove nije adekvatna
ozbiljnosti stanja. Teško se, primjerice, odlučuje na promjene i dodatne napore. Vozi se
jednosmjerno istim kolosijekom od 1993., kada je donijet deflacijski program

19
Podloga pisanju toga odjeljka jeste tekst: Zvonimir Baletić (2009) Op.cit.,str.7 i 8
20
Jože Mencinger, na primjer, mišljenja je da je kriza došla prekasno (Usporedi, op.cit.)

46
stabilizacije. Ta politika sada prijeti da gospodarstvo gurne dublje u stagnaciju, bez
izgleda na brzi oporavak. Mora se stoga, odbaciti, prije svega, dogme liberalne
ideologije(“monetarističku” politiku, prije svega koje odbacuju i oni koji su ih do
nedavno nama nudili. U svezi toga, namjera je osobito istaknuti dvije ocjene:
prva, da politika “tri sidra” nije bila u interesu hrvatskog gospodarstva i društva uopće; ta
politika, po definiciji, znači obranu interesa inozemnog kapitala odnosno neokrnjene
posuđene glavnice i povrata posuđenog novca (na tome je, zna se, osobito insistirao
MMF), na jednoj strani, a na drugoj, poticala je i izvršila neprihvatljivo ekonomsko-
socijalno raslojavanje u razdiobi dohotka i imovine primjerene tipičnim liberalnim
društvima, ali neprimjerene Hrvatskoj koja je Ustavom utvrdila izgradnju socijalnog
društva;
druga, stalno upozoravanje i plašenje inflacijom tijekom proteklog vremena (ne samo
vani, nego i u nas) bila je oprobana metoda liberalno-monetarističke indoktrinacije, iako
se znalo da inflacija (zbog globalizacije i pada cijene rada odnosno nadnica) nije više
globalni problem (što ne znači da se ne može javiti kao incidentni problem zbog
špekulacija međunarodnog kapitala); u krizi i oporavku ne prijeti inflacija, nego glavna
opasnost dolazi od deflacije (pada razine cijena) i skupog novca.21

Polazeći od navedenih ocjena, analizirat će se mogućnosti ekonomske politike.

Prvo je pitanje:

Jesu li ekonomskoj politici vezane ruke?

Istaknimo:22 Hrvatska se nalazi u recesiji s velikim izgledima da se ekonomski
problem dramatično produbi. Ali rješenja ne mogu biti identična mjerama antirecesijske
politike s osloncem na obilno deficitno financiranje potrošnje. Hrvatsku krizu ne
obilježava nedovoljna potrošnja. Što više, Hrvatska nije niti na razini pune zaposlenosti,
pa se ne može raditi o pregrijanom gospodarstvu. Ali, u pitanju je prekomjerna
neproizvodna potrošnja države i osobna potrošnja. Ekonomska politika je bez dvojbe
doprinijela takvom procesu. Teorijski je neprihvatljivo da se u sadašnjoj situaciji (još)
prenapregnute potrošnje i nastavlja se opasni pad izvoza, provodi politika stabilnog
tečaja, a da se sve druge cijene drže fleksibilnim. Tečaj je zapravo odlučujuća cijena u
gospodarskom sustavu. S druge strane, ima argumenata da držanje tečaja stabilnim u
danim uvjetima, čini takvu politiku neizbježnom i to radi socijalnih i političkih
21
Emisija novca u tim uvjetima samo nadoknađuje gubitak likvidnosti, koji stvara slom kreditnog sustava,
pojeftinjuje novac i smanjuje sklonost izvlačenja novca iz opticaja i tako pomaže održanju stabilnosti i
poticanju poduzetnosti (Zvonimir Baletić, op.cit.,str.8).

22
Usporedi: Dragoljub Stojanov, op.cit., str. 4

47
posljedica. Stoga u ovom momentu izgleda kao da su ekonomskoj politici vezane ruke!?
Pragmatično gledano, temeljna je nada pokušati reprogramiranje dospjelih vanjskih
dugova. Jer, u suprotnom, gospodarstvo ima samo dva smjera gibanja: stagflaciji ili
deflaciji. Rast nezaposlenosti je u obje varijante neizbježan. Izbor ovisi od odnosa klasa
u hrvatskom društvu u donošenju odluka (financijska oligarhija, poduzetnici, radnici-
građani). Ne treba, međutim, zanemariti niti odnos spram EU i njezinih zahtijeva. To je,
dakle, na prvi pogled (jedan) scenarij djelovanja ekonomske politike. Uočimo još jedan.

U pogledu trajanja krize, najavljuje se oporavak već 2010.? No, bez obzira na
takva nesigurna predviđanja, za Hrvatsku postoje dvije mogućnosti:23
prva, ako se ne intervenira mjerama u okviru sastavnica ekonomske politike na vrijeme
moguće je da Hrvatska uđe u dugoročno krizno stanje; u slučaju prevladavanja trenutne
krize, potrebne su radikalne reforme da bi se hrvatsko gospodarstvo postavilo na zdrave
temelje;
drugo, ukoliko Hrvatska nije u stanju svojom ekonomskom politikom stabilizirati
gospodarstvo i proizvodnju okrenuti oporavku i rastu, onda je bolje ući u destabilizaciju
makroekonomskog sustava nego nastaviti ovakvu dugogodišnju politiku sporog
gospodarskog rasta; takva alternativa imala bi teže i dugotrajnije posljedice.
U svakom slučaju potrebno je razmotriti institucionalna rešenja i mjere kojima bi se
ublažilo štetno djelovanje dosadašnjih usmjerenja ekonomske politike. Štetne posljedice
nagle liberalizacije vidljive su u svakom sektoru gospodarstva i u vrijeme krize dodatno
se potenciraju. Nositelji ekonomske politike pred krizom se suočavaju sa skromnim
obrambenim mehanizmima. Ekspanzivnu fiskalnu i monetarnu politika kakvu vode
stabilne ekonomije vrlo je teško realizirati. Restriktivna ekonomska politika mogla bi
rezultirati potpunim slomom gospodarstva. Stoga je potrebno naći pragmatičan put
izlaska iz krize sa osobitim naglaskom na rješenja u domeni fiskalne politike. Ali,
izuzetno je bitno što prije djelovati usklađenim mjerama monetarne i fiskalne politike
radi zaustavljanja prevelikog opadanja gospodarske aktivnosti. Svako odlaganje državne
intervencije pogoršava situaciju i vodi u dugoročnu recesiju. Izostajanje brze državne
intervencije recesijska spirala dovest će do nepredvidljivih ekonomskih posljedica.
23
Usporedi: dr.sc. Saša Drezgić (2009)

48
 Jesu li to scenariji kojima bi se omogućilo dohvatiti temeljni cilj – zaokret ka
najvažnijem – povećanju proizvodnje? Na to pitanje nastojat će se odgovoriti u nastavku
teksta. Ali, prije toga još treba razmotriti tvrd problem – duga!

Dug je središnji problem djelovanja ekonomske politike

poticanja proizvodnje –Je li uravnoteženi proračun nužan?

Podsjeća se da je fiskalnu politiku u depresiji odnosno financiranje izdataka

države u depresiji (alternativne fiskalne politike u svezi s nacionalnim dugom),
analizirao, primjerice i F. Modigliani još početkom šezdesetih godina proteklog stoljeća.24
To istraživanje ima prvorazrednu važnost i u današnjoj hrvatskoj gospodarskoj zbilji.
Modigliani je upozorio da s metodologijskog stajališta središnji je problem u tome što u
dostizanju sveukupnih ekonomskih učinaka alternativnih fiskalnih politika i ukupnog
duga, pozornost treba usmjeriti na masu kapitala, kao i spram uobičajenih tekućih
varijabilnih, ali također i dugoročnim učincima odjeka (impact effects). On je posljedice
takvog pristupa sažeo u pet skupina (na ovom mjestu ne će se ulaziti u njihovu analizu). 25
Skreće se pozornost na njegovu ocjenu da je u financiranju državnih izdataka
zaduživanjem važno ukazati na stajalište klasičara i post-keynezijanaca o «neprijenosu» i
«neopterećenju» dugom i obrnuto. Budući da su ta stajališta poznata, istaknut će se za
ovu svrhu samo dva zaključka. To su da:26
prvo, troškovi financiranja tekućih izdataka porezima, snažno umanjuju ekonomsko-
financijsku snagu poreznih obveznika, dok ih financiranje na dug ne opterećuje u
tekućem vremenskom razdoblju;

24
Modigliani, F. (1961) Long-run Implications of Alternative Fiscal Policies and the Burden of the
National Debt, The Economic Journal, Vol. LXXI, No.284, December 1961, pp.730-755. Nije
suvišno podsjetiti da je još 1941. g. Alvin H. Hansen objavio kapitalno djelo s iskustvima u borbi
protiv ekonomske depresije početkom tridesetih godina: Fiscal Policy and Business Cycles. Reprint
djela priredila je kompanija . Routledge 2003.g.
25
Usporedi, Modigliani,F., op. cit., p. 731
26
Op.cit., p.734

49
drugo, financiranjem duga bit će opterećeni budući porezni obveznici, a investitori u
državne obligacije naplatit će dohodak od prinosa na korištenje fizičke imovine u koju su
investirali dio svojega raspoloživog dohotka.

Ta dva zaključka ne «drže» da alokacija opterećenja dugom može biti neovisna o

obliku financiranja. Iz toga slijede dva slučaja: prvi, se odnosi na deficitno financiranje
izdataka u dubokoj depresiji, kada privatno financiranje investicija ne bi moglo koristiti
raspoloživu štednju u punom smislu; drugi je slučaj financiranje ratnog napora (što ovom
prigodom nije u fokusu naše pozornosti). Implikacije prvog slučaja itekako zaokupljaju
našu pozornost. Stoga će slijediti nešto dublje pojašnjenje posljedica toga slučaja.

Suvremena je teorija jasna u stajalištu da dužničko financiranje ima prednost za

sadašnju generaciju, ali za buduću to nije slučaj. Ona će podnijeti teret plaćanja ranije
kreiranog duga, odnosno anticipirane potrošnje. Dodat će se takvom stavu pojašnjenje.
Teorija ukazuje na situaciju u financiranju da usprkos «mekoj» monetarnoj politici i
kamatom sniženom na najnižu razinu,27potražnja za akumuliranje privatnog kapitala nije
primjerena punoj apsorpciji raspoložive štednje u opciji uravnoteženog proračuna!
Dakle, dio raspoložive štednje (akumuliranog dohotka) ostaje neiskorištena za
financiranje investicija (kurziv I.S.)!? Zato s pravom ovdje dolazi mogućnost kreiranja
duga odnosno njegova upotreba kao mjere u svrhu anticikličkog financiranja proizvodnje.
Usput, deficitno će financiranje biti od koristi sadašnjoj generaciji stvaraoca dohotka, ali
će značiti teret za nadolazeću. Stoga je strategija ekonomske politike u takvom slučaju (a
on je upravo hrvatski!) odgovarajuće kreiranje deficita i reprogramiranje ukupnog duga
na dulji rok skadence. Modigliani analizira slučaj u kojemu, usprkos «meke» monetarne
politike i najniže razine kamatne stope, potražnja za financijskim kapitalom
namijenjenog investiranju (za formiranje privatnog kapitala) nije dovoljna za apsorpciju
raspoložive štednje u uvjetima uravnoteženog proračuna (kurziv I.S.)! Tu su moguća dva
slučaja - kratkoročni i dugoročni u tri moguće opcije:

27
Što se upravo i u ovo vrijeme izvlačenja iz recesijsko-depresijskog vrtloga unisono događa - u
ekonomijama najžešće pogođenih krizom - ali ne i u Hrvatskoj u kojoj bankarski sustav i dalje izvlači
profite iz gospodarstva!

50
prvi je, ako država ne će kratkoročno smanjivati zapošljavanje uz istodobno snižavanje
potrošnje i povećavati neto vrijednost imovine (gotovo da je to aktualna hrvatska
situacija);
drugi je da država povećava svoje rashode radi popunjavanja «deflatornog jaza», nastalog
uslijed recesije pa u tu svrhu kreira manjak u proračunskom financiranju (to je hrvatska
ekonomska politika morala već ranije odlučno činiti, a ne otvarati rasprave o
uravnoteženom proračunu kao neminovnosti);
treći je izbor politike kojom se podržava punu zaposlenost bez inflacije; u tom će se
slučaju stvarati neto vrijednost, ali će posljedica biti povećanje ukupnog duga; društvo je
tako povećalo dobitak (mjeren dohotkom ili društvenim kapitalom), vrijednosti koje bi
inače bile izgubljene; to se znade, ali pitanje je hoće li taj društveni dobitak biti
opterećenje (trošak) za generaciju koja dolazi? (nerealna opcija za hrvatsku ekonomsku
politiku).
Kakva je konkretna naša situacija u tom pogledu? Podaci tablice zorno ilustriraju
odnose financijskih agregata i daju praktični odgovor na navedena teorijska stajališta. Ali
ti agregati upozoravaju istodobno na stalni problem deficita odnosno dug, koji sužava
manevarski prostor odlukama ekonomsko-financijske politike, ali i na trpku činjenicu da
investicijska potražnja nema rezervu u raspoloživoj štednji. Banke su taj resurs utrošile
proteklih godina u neinvesticijske svrhe (pri čemu je korištena i inozemna pasiva). To je
druga ograničavajuća činjenica za odluke ekonomske politike! Ona također odudara od
Modiglian-ove analogije financijskih odnosa u depresiji. Banke su za financiranje
investicija usmjeravale samo nešto više od 1/5 raspoložive domaće štednje i od 1/3 do
nešto više od ½ devizne inozemne pasive. Preostali financijsko-razvojni potencijal
plasiran je stanovništvu za potrošnju, gospodarstvu za obrtne potrebe i, naravno, državi.

Tablica 9: Investicijska potražnja i štednja u hrvatskom gospodarskom sustavu

- tekuće cijene
- u mln. HRK

Godi Krediti Krediti U tome: Krediti Ukupna Devizna Odnos Odnos

na državi gospoda zajmovi stanovni domaća inozemn 4:6 4:7
rstvu za fin. štvu štednja a
investici (oročena pasiva
ja )

51
 1 2 3 4 5 6 7 8 9
2003 6.999 49.426 ... 55.001 70.331 44.574 ... ...
.
2004 5.57 53.37 17.657 65.27 79.84 54.637 0,22 0,32
. 2 2 8 3
2005 6.10 62.08 18.045 78.55 89.61 62.073 0,20 0,29
. 8 0 5 8
2006 5.53 78.26 23.97 95.690 107.48 55.114 0,22 0,43
. 5 5 2 9
2007 9.85 86.26 26.97 112.925 130.80 48.461 0,21 0,56
. 0 7 7 4
2008 9.71 96.84 ... 126.552 143.23 54.727 ... ...
. 4 9 3
Napomena: Zajmovi za financiranje investicija dio su agregata plasmana gospodarstvu (Podaci prema
Ljetopisima DZS).
Izvor: Bilten HNB, br.147 za kredite gospodarstvu, stanovništvu ,štednju i deviznu inozemne izvore
financiranja.

U bankarskom je sustavu, dakle, bio raspoloživ resurs ukupne štednje kojeg je

investicijska potražnja mogla apsorbirati (da se opet poslužimo Modigliani-evom
analogijom) u osjetno višem stupnju, ali je angažiran u druge svrhe.28 To je dokaz da je
poslovna politika banaka bila suprotna interesima razvitka hrvatskog gospodarstva. Ta je
politika bila jedan od snažnih generatora rasta osobne potrošnje i, in ultima linea,
nezaposlenosti, budući da je zanemarivala – u sklopu vladajućeg gospodarskog modela –
proizvodnju, posebno industrijsku.
Naravno da sa stajališta (neminovnosti) kreiranja zaduženja, država može nametnuti
svojom ekonomsko-socijalnom politikom (bruto) trošak društvu u budućnosti, ali to ne
znači da takvu aktivnost ne treba poduzeti. Evo iz kojih razloga:
prvo, što je multiplikacijski učinak dobitka u dohotku vjerojatno osjetno veći u odnosu na
gubitak u masi kapitala;
drugo, ako država troši dohodak na projekte koji će ubuduće rentirati prihod (novi
dohodak), tada će bruto opterećenje biti manje od prihoda i neto prirast BDP bit će
pozitivan;
treće, bruto opterećenje bit će smanjeno(eliminirano) ako će u odgovarajućem budućem
vremenu država svojom ekonomsko-financijskom (prije svega fiskalnom) politikom
28
Napominje se da je u podacima tablice istaknuta samo domaća ukupna štednja. Ne uzima se u obzir i
vanjska pasiva iz koje se također kreditiraju institucionalni sektori potrošnje(to se vidi i u činjenici da
plasirani krediti nadmašuju svotu ukupne štednje).

52
kreirati višak u proračunu i smanjivati stanje duga; teret duga će u tom slučaju prihvatiti
ekonomski subjekti koji financiraju višak proračuna; međutim, ako će višak slijediti
deficit na kratki rok, ti će subjekti polučiti korist od početnog manjka pa se odavde može
zaključiti da je pitanje međugeneracijske jednakosti minimizirano.

Iz prethodnog moguće je zacijelo zaključiti ( što je poučak i za aktivnost države u

hrvatskom slučaju borbe protiv recesije) da je iskorjenjivanje deficita kreiranjem viška u
proračunu teško, ako država u potrošnji ne provodi korisnu politiku spram budućnosti (iz
prethodnog proizlazi da mora smanjivati neproizvodnu potrošnju!). Ako deficit ima za
posljedicu smanjivanje poreznog opterećenja, uz konstantne rashode proračuna,
posljedice ne će biti stabilizacijske( u smislu «built-in flexibility», tj. mjera elastičnosti).
Takva orijentacija ekonomsko-financijske politike svakako nije preporučljiva. Naprotiv,
ta politika treba polaziti od sljedeće strategije:
prvo, kreirati odgovarajući (realno prihvatljivi) novi dug;
drugo, izvršiti preraspodjelu tereta sa sadašnje generacije na buduće (što je
najbezbolnije za osiguranje ekonomskog rasta);
treće, izvršiti preraspodjelu dohotka radi sanacije tekućih državnih financija
(taj će prijedlog biti argumentiran kasnije u vezi financijske aktivnosti države).

Takvoj strategiji mogu pripomoći i najnovija istraživanja koja upućuju na

određene zaključke o vezi između ekonomskog rasta i toleriranja odgovarajuće visine
duga.29

Hrvatska trilema i dvojni deficit - Zakon trokuta

Najposlije, slijedi prezentacija rezultata istraživanja o trilemi i dvojnom deficitu s
primjenom “Zakona trokuta” na primjeru hrvatskog makroekonomskog sustava.30

29
Usporedi: IMF (2007) Globalization, Financial Markets, and Fiscal Policy, Appr. by Teresa Ter-
Minassian, November 16, pp.18-19

30
Zdunić, Stjepan (2008) Hrvatska trilema – Zakon trokuta, Prosinac. Neposredno korištena literatura, pored
standardnih udžbenika, koje nije potrebno navoditi, jeste: Maurice Obstfeld, Jay C. Shambaugh, Alan M. Taylor (2004)
The Trilemma in History: Tradeoffs among Exchange Rates, Monetary Policies, and Capital Mobility, može se naći
na web stranici američkoga instituta NBER ; Maurice Obstfeld, Jay C. Shambaugh, Alan M. Taylor (2008) Financial
Stability, The Trilemma, and International reserves, NBER WP 14217; Guillermo A. Calvo (1998) Capital Flows
and Capital Market Crises: The Simple Economics of Sudden Stops; Journal of Applied Economics; Vol. 1., No.1,

53
Istaknuti rezultati (slike i ostalo) plod su ekonometrijske analize statističkih serija za
razdoblje 1994. – 2007.godine. Među ostalim, uz pojedinačnu analizu za pojedinu
zemlju, primijenjena je panel analiza za navedene tranzicijske zemlje skupno, što se vidi
u odgovarajućim slikama. Serije su označene tako da:
• CA sa skraćenicom za zemlju označuje tekući deficit platne bilance; takvo
označavanje je uvjetovano kompjutorskim programima, koji su u analizi
primijenjeni;
• GD sa skraćenicom za zemlju označuje fiskalni deficit, kako se u statistikama
objavljuje. Naš statistički izvor je bečki institut WIIW i EBRD; sve se serije mogu
pronaći na njihovim web stranicama;
• ''Base line'' označuje osnovnu simulaciju na temelju ekonometrijski ocijenjenih
odgovarajućih jednadžbi, tj. jednadžbi povezanosti varijabli GD i CA; ocijenjeni
parametri jednadžbi udovoljavaju kriterijima signifikantnosti, i to u panel modelu
kao i u pojedinačnom modelu za pojedinu zemlju; u tekstu je istaknuto, gdje i
zašto to nije slučaj; alternativni scenariji za ovu svrhu nisu rađeni, jer smo htjeli
istaknuti faktične karakteristike povezanosti varijabli, a simulacije alternativnih
politika smo ostavili za neku drugu priliku;

Tu hrvatsku trilemu uvodno će se analizirati prema slici 1. Naime, Zakon trokuta

ukazuje na činjenicu da su na istom pravcu samo dva vrha. Za ekonomsku politiku to će
reći da samo dva od tri cilja mogu biti međusobno konzistentni, pa ekonomska politika
mora odlučiti, koji će odbaciti. Tako, ako monetarna politika želi ostvariti cilj C i to u
formi da vlastita kamatna stopa odstupa od stope na svjetskom tržištu, tada je moguća
tržišna kamatna stopa, koja bi proizišla iz otvorenog tržišta kapitala i fiksnoga tečaja u
konfliktu s tim ciljem. Točke B i A su na istom pravcu, a točka C je izvan njega, pa se cilj
C ne može ostvariti u toj kombinaciji. Ne mogu se ostvariti sva tri cilja.

November, pp. 35-44; Guillermo A. Calvo (2006) Monetary Policy Challenges in Emerging Markets: Sudden Stop,
Liability Dollarization, and Lender of Last Resort, NBER, WP.12788; Hrvatska Narodna Banka (2008) Financijska
Stabilnost, broj 1, godina 1., VI.; Radošević, Dubravko, Zdunić, Stjepan (2007) Hrvatska Tranzicijska
Konvergencija; Ekonomski Pregled, br.11-12, Zagreb.

54
 SLIKA
TRILEMA MAKROEKO

IMPOSSIBLE

A STABILAN TEČAJ;
B PUNA MOBILNOST
C SUVERENA MONET
Politika oživljavanja stope rasta BDP i zaposlenosti uvjetovana je tečajnim režimom.
Prema Mundell- Flemingovom modelu, teorijsko rješenje povećenja stope rasta BDP u
uvjetima fiksnoga tečaja jeste fiskalna ekspanzija. Naša fiskalna vlast vodi politiku
A
nultoga ukupnoga deficita, čime nastoji ostvariti primarni višak u visini kamata na već
učinjeni vanjski dug države, a eventualno i za dio privatnoga sektora, povezano sa HBOR
aranžmanima. Uz Maastricht kriterije, kako se u nas shvaćaju i nastoje ostvariti, proizlazi
da se instrument fiskalne ekspanzije ne može koristiti za poticanje rasta BDP i
zaposlenosti. Eventualno korištenje proračunskog novca za investicije može ići na teret
tekućih izdataka društvenih djelatnosti, mirovina ili plaća javnoga sektora odnosno
povećanjem poreznih prihoda i tako vrlo ograničeno djelovati na rast gospodarstva.
Međutim, teorijsko rješenje povećanja stope rasta BDP u uvjetima fluktuirajućeg tečaja
jeste monetarna ekspanzija, kojom se postiže kamatna stopa niža od stope na svjetskom
financijskom tržištu, ali i deprecirajući tečaj. Naša monetarna vlast manipulira
ekspanzijom i kontrakcijom na način da održi fiksan tečaj, a time i inflaciju na zadanoj
razini. Sterilizacijom ili relaksacijom obveznih rezervi održava tečaj na određenoj razini,
a kamata kakva ispadne... Time eliminira rast BDP kao ciljnu varijablu, i to po osnovi
eventualne deprecijacije, kao i po osnovi nižih kamata na domaćem tržištu. Proizlazi,
dakle, da se, teoretski gledano, niti monetarna politika ne može koristiti kao instrument

55
poticanja rasta ili oživljavanja gospodarstva u našim prilikama. Time je antirecesijska
politika vrlo skučena kao instrument poticanja oživljavanja rasta gospodarstva i
zaposlenosti. Oživljavanje gospodarstva je u osnovi potpuno prepušteno spontanitetu
djelovanja eksternih faktora, što je i inače karakteristika naše razvojne politike proteklih
deceniju i pol. Teorijski se ta situacija lako može objasniti tzv. fenomenom «zamke
trokuta», kako je pokazano na slici 2. Na sljedećoj shemi taj fenomen apliciran je na
hrvatsko gospodarstvo.
Dakle, u pogledu ostvarivanja zakona trokuta u hrvatskim prilikama zacijelo
moguće je konstatirati:

> K arakter povezanosti proračunskoga deficita i deficita tekuće platne bilance zem lje pokazuje karakter i
razinu m onetarne i fiskalne autonom ije zem lje.
> Fiskalna i m onetarna autonom ija uvjetovana je tečajnim režim om zem lje: fiksni tečaj uvjetuje nisku
m onetarnu suverenost, a slobodno tržište kapitala narušava fiksni tečajni režim ; M aastricht kriteriji
narušavaju fiskalni suverenitet u funkciji supstitucije oslabljenog m onetarnoga suvereniteta, i to u
oblikuograničenja proračunskoga deficita s ciljem ograničenja rasta kam atnih stopa, da bi se um anjila
konkurencija u privlačenju kapitala u neku zem lju; radi izbjegavanjakretanja
kontrole
kapitalau
fiksnom tečajnom režim, uvode
u se restrikcije na tekući proračunski deficit pa se tako ograničava i
fiskalnasuverenost.
> R azličite kom binacije navedenih ograničenja određuju stupanj odricanja od ekonom ske
suverenosti zem lje: čvrst i nizak tekući proračunski deficit u kom binaciji s fiksnim tečajem i
liberalnim sustavomkretanja m eđunarodnoga kapitala pokazuje visok stupanj nesuverenosti
ekonom skoga sustava zem lje.
> Što je slabija statistička m eđusobna povezanost tekućeg deficita proračuna i platne bilance, to onda
znači da ekonom ska politika zem lje više slijedi vlastite ciljeve: nam jerne, iznuđene ili slučajne; zatim ,
to znači dauživa veću m onetarnu i fiskalnu autonom iju; u protivnom dom inira cilj integracije u
globalni ekonom ski sustav, a povezanost dvaju deficita m ože im ati pozitivan ili negativan predznak ;
niži proračunski deficit, stabilniji aprecirajući tečaj i liberalizirano tržište kapitala i roba im plicira veći
platno bilančni deficit i nižu
m onetarnu i fiskalnu autonom iju. To je slučaj H rvatske, ali sve više i
drugih zem alja sa čvrstim tečajevim
(B ugarska,
a Estonija, ...).

56
 HR

HRVAT SKI T RO KU

F IK S N I T E Č A J

U V JE T U J E N E S U V E R E N M
U nastavku se, stoga, ispituje
povezanost tekućih deficita proračuna i platne bilance,
«tw in tzv.
deficit», za sljedeće zem lje: USA, te srednjoeuropske tranzicijske zem lje Češku(CZR), Hrvatsku(HRV),
M adžarsku(HUN), Poljsku(POL), Slovačku(SLK), Sloveniju(SLV) i to pojedinačno i skupno. Grafički prikazi tih
odnosa slijede u nastavku.
C IL J U R A V N O T E Ž E N O G A P
Tridesetpet godišnja serija podataka proračunskoga i platnobilančnoga tekućega
S C IL J E M P O V E Ć A N JA S T O
deficita, CAUSA, pokazuje autonomna njihova kretanja. To proizlazi iz činjenice, što se
ne dobiva vjerodostojna regresijska povezanost ni u jednom smjeru, tj. ni pozitivna niti

C IL J F IK S N O G A T E Č A JA O
S C IL J E M P O V E 57
Ć A N JA S T O
 Američki proračunski i platno
ovisna i neovisna kretanja
monetarnoga

4
negativna. Isto tako, ne postoji uzročna povezanost u smislu Granger-a. Razdoblje do
1986., nasuprot, daje sliku vrlo povezanoga kretanja dvaju deficita, kada je i nastala
2
teorija «dvojnih deficita»(«twin deficit theory»). U tom razdoblju regresijska jednadžba
ima pozitivan i signifikantan koeficijent. Poslije su kretanja divergentna, kao i za cjelinu
serije! Slijedi grafička analiza proračunskih i platnobilančnih deficita tranzicijskih
0
srednjoeuropskih zemalja (slika 3).
Slika pokazuje dva karakteristična razdoblja za svaku zemlju: razdoblje do 2006.
godine ističe više nejasnoća i slučajnih međusobnih odstupanja dvaju deficita. Razdoblje
-2
od 2007. do 2010. godine pokazuje postojanje planske intervencije s ciljem smanjenja
proračunskoga deficita, dok platnobilančni deficiti su prepušteni ‘’tržišnom spontanitetu’’
ili politici ‘»zbližavanja» dvaju deficita. Podaci za to razdoblje su procjene uzete iz
-4 tečajne i fiskalne politike tih
međunarodnih izvora, koji imaju jak utjecaj na formiranje
zemalja (EU) i MMF. Lijevi blok zemalja pokazuje veću bliskost dvaju deficita. Desni
blok zemalja pokazuje čvrstu politiku uravnoteženja proračunskih deficita s posljedicom
-6
58

-8
 PRORAČUNSKI I PLATNOBILAN
DINAMICI DVA KARAK

CZR
2

-2
znatnog povećanja platno bilančnih deficita. Uzrok rasta tekućih platnobilančnih deficita
može biti jedino politika čvrstog tečaja nacionalnih valuta (Hrvatska, Poljska) ili
-4
preuzimanja EURO-a(Slovenija). Češka i Madžarska, najavljujući odgađanje preuzimanja
EURO-a, očigledno, žele prije toga uravnotežiti
-6 svoje međunarodne i unutarnje račune!
Donekle slične tendencije se primjećuju i kod Slovačke. Te zemlje su već u fazi odljeva
kapitala po osnovi stavke dohodaka u tekućoj
-8 platnoj bilanci pa smanjenjem deficita na
1995 uravnotežiti ili približiti
računu roba i usluga, ili čak pozitivnim saldom, nastoje 2000 salda 2005

GD i CA. Naša slika sugerira da Slovenija još nije ušla u tu ‘’razvojnu fazu’’, već da
HUN
momentalno prevladava ‘’hrvatski sindrom’’ rasta platnobilančnoga deficita temeljem
-2

-4
59
liberalizacije tokova kapitala i vanjsko trgovinskoga sustava. Temeljem današnjih
preporuka G20 zemalja, kao i Europske komisije, može se očekivati regulacija
bankarskoga sustava s razine EU, kako bi se postiglo uravnoteženje i platnobilančnih
deficita. To bi bila regulacija na mikroekonomskoj razini, kao nadopuna
makroekonomskoj regulaciji u duhu «Maastrichta»! (Slike se temelje na «sirovim»
podacima).
Zacijelo na vrijedne zaključke upućuje i analiza proračunskih i platnobilančnih
deficita svih europskih tranzicijskih zemalja, kako to ilustrira slika. On pokazuje dva
karakteristična razdoblja za svaku zemlju: razdoblje volatilnosti, a ponekad i veće
bliskosti dvaju deficita; to je razdoblje s više nejasnoća i međusobnih slučajnih

GRAFOVI PRORAČUNSKIH I PLATNOBILAN

PODACIMA EBRD JASNIJE

BLG CZR
12 -1
8
-2
4
0 -3
-4
-4
odstupanja. U tom prvom -8 razdoblju tečajevi su u fazi jače deprecijacije, Madžarska i
-12 -5
Češka se razlikuju po volatilnosti tih odnosa u čitavom razdoblju sve do uključivo 2008.
-16
godinu. Drugo razdoblje, -6 jasno
s različitim počecima kod pojedine zemlje, pokazuje vrlo
-20
međusobno odstupanje -24 -7 od
dvaju deficita, s tim da je platnobilančni deficit puno dublji
96 98 00 02 04 06 08 96 98 00 02
HUN LAT
-2 5 60
-3 0
-4
proračunskoga deficita; veoma jasno se uočava politika smanjenja proračunskoga
deficita, ali i da je platnobilančni deficit izmaknuo kontroli; to je razdoblje stabilizacije i
aprecijacije valutnih tečajeva; taj je problem uočen, pa se u 2008. godini projiciraju
smanjenja platnobilančnih deficita ( odnosno zaduživanja kod europskih banaka!). U
planskoj 2008., a očito i u dolazećim godinama, pojedine zemlje, koje su u okvirima
«Maastricht kriterija», proračunske deficite čak i povećavaju, a platnobilančne smanjuju-
taj fenomen je vrijedan pažnje!! Dakle, regresijska veza dvaju deficita ima negativan
predznak! U tim slučajevima valja skrenuti pozornost na samu dubinu deficita! Očito je
da najnovijom planskom intervencijom se nastoji cilj smanjenja proračunskoga deficita
povezati s ciljem smanjenja platnobilančnoga deficita, tj. nastoji se prevladati njegovo
prepuštanje ‘’tržišnom spontanitetu’’ privatnoga sektora. Bit će zanimljivo vidjeti koju
ulogu će u toj regulaciji imati nadziranje banaka, a koju tečaj i kamata odnosno
instrumenti monetarne politike. Hrvatska je, primjerice, sa svojim administrativnim
intervencijama monetarnih vlasti, ali i s politikom smanjenja proračunskoga deficita u
tome, kao što znamo, potpuno neuspješna. Uzrok nekontroliranoga rasta tekućih
platnobilančnih deficita može biti, kao i u Hrvatskom slučaju, jedino politika čvrstog
tečaja nacionalnih valuta ili preuzimanja EURO-a. Temeljem današnjih preporuka G20
zemalja, kao i Europske komisije, može se očekivati regulaciju bankarskoga sustava s
razine EU, kako bi se postiglo uravnoteženje i platnobilančnih deficita. To bi bila
regulacija na mikroekonomskoj razini, kao nadopuna makroekonomskoj regulaciji u duhu
«Maastrichta»! Dakle, ne bi trebalo očekivati regulaciju s pozicije modela ‘’nacionalne
ekonomije’’, tj. čistoga kejnezianizma! Implikacije toga za buduću konfiguraciju Europe
bit će veoma zanimljive! Slika u nastavku, koja to ilustrira, priređena je na bazi «sirovih»
podataka.

Stabilizacija krivulje proračunskoga deficita, GD, na ‘’Maastricht razini’’

pokazuje, dakle, konvergenciju tranzicijskih zemalja prema europskom sustavu, i to
veoma dosljedno. No, manja konkurentnost njihovih gospodarstava, uz sve moguće
liberalizacije i aprecirajući tečaj u fazi nacionalnih valuta te uz preuzimanje u kasnijoj
fazi EURO-a, proizvodi rast deficita tekuće platne bilance, i to veoma dosljedno, iako

61
 smanjujućim tempom. To u osnovi znači da načelo ‘’twin deficita’’, po kojem
proračunski deficit uvjetuje deficit platne bilance važi veoma ograničeno u tranzicijskim

GRAFPOKAZUJE SIMULACIJU PANEL AN

NAČIN DA JE PRORAČUNSKI DEFICIT
– GORN
PLATNOBILANČNOGA DEFIC

zemljama. No, veoma je važno uočiti, da EU ipak traži smanjenje

0 deficita tekuće platne
bilance, očigledno, bojeći se dužničke krize tih zemalja. No, kao minimum intervencije u
zadanom sustavu, logično je očekivati politiku na mikroekonomskoj–bankarskoj razini
kojom će se nastojati uravnoteživati regionalni razvoj Europe-1i smanjivati potencijalni
rizici zbog asimetričnosti u «twin deficitima». Do koje mjere mogu pojedine zemlje

-2 Hrvatske. To je važno
odstupati od simulacijskoga prosjeka pokazat će se na primjeru
pokazati zbog toga, da se vidi da ‘’prostor za intervenciju’’ na razini «lokalnih država»
postoji i da se u današnjim prilikama očekuje njegovo korištenje. Konačno, krivulje na
-3
slikama pokazuju da se integracija tranzicijskih zemalja nalazi u fazi jakih neravnoteža
po logici ‘’twin deficita’’, te da se ne nazire stabilna ravnoteža na dugoročnoj putanji
-4 dosizanje ravnoteže na
rasta. Dakle, «azijski sindrom» se ne nazire. U Europi je moguće
putanji rasta i mobilnošću svih faktora ‘’proizvodne funkcije’’, dakle, i faktora rada, uz
već postojeću mobilnost kapitala i roba. To bi bila faza ‘’amerikanizacije’’ Europe u
-5
potpunosti.

-6 62
1994 1996 1998 2
 Slikabr.6
Hrvatskanajboljepokazujemeđuov
načindarast platnobilančnogadefic
proračunskogadeficita, pauspješno
proračunaimaustanovitomsm
Base
5.0
Slika (modelska simulacija) zorno pokazuje, da se smanjenje proračunskoga
2.5
deficita temelji na povećanju platnobilančnoga deficita. Teorija ‘’twin deficita’’ vrijedi,
0.0 deficita podržavan je rastom
ali u ‘’perverznom obliku’’: smanjenje proračunskoga
platnobilančnoga deficita. Platnobilančni deficit podržan
-2.5 je, pak, apreciranim fiksnim
tečajem i svakovrsnim liberalizacijama. Prema tome, u dosadašnjim uvjetima politika
-5.0
smanjenja proračunskoga deficita bila je uspješna toliko, koliko je politika smanjenja
platnobilančnoga deficita bila neuspješna. Ona je bila
-7.5neuspješna u mjeri, u kojoj je
politika fiksnoga tečaja i monetarnih restrikcija bila uspješna. Dakle, «zakon trokuta» je u
-10.0
Hrvatskoj politici potvrdio svoju smislenost: fiksni tečaj i liberalizacija tokova kapitala
dokinuli su monetarni suverenitet s posljedicom da-1se
2.5
njime ne mogu poduprijeti ciljevi
nacionalnoga razvoja u terminima stope rasta BDP -15i.0zaposlenosti odnosno smanjenja
tekućega platnobilančnoga deficita kao ni vanjskoga bruto1duga.
994 1996 1998 2000 2002

I, najposlije, istaknut će se modelsku simulaciju «dvojnih deficita» za PoljskuCAHRV

i
Hrvatsku (slika u nastavku). Razdoblje 2007. do 2010. pokazuje da Poljska nastoji
proračunski deficit zadržati u «Maastricht okviru», dopuštajući njegovo povećanje, a da
istodobno smanjuje CA deficit. Hrvatska, naprotiv, smanjuje proračunski težeći prema
4.3.2009 uopće ne upravlja. To je rezultat specifične hrvatske
nuli, a da rastućim CA deficitom
tečajne politike, uvjetovane dužničko vjerovničkim odnosima, osobito vanjskim dugom.
Slika zorno pokazuje da takva politika postaje neodrživom.

63
 PO LJSKA I HRVA

-2

Na kraju, istaknut će se shematsku ilustraciju djelovanja zakona trokuta u

hrvatskom makroekonomskom sustavu. Slika ocrtava tokove i posljedice
-4 «dvojnoga
deficita» u uvjetima fiksnoga i aprecirajućega tečaja, te liberalnoga režima kretanja
kapitala. Svrha nultoga deficita je ‘’vjerodostojnost’’ ekonomske politike, kako bi se
-6
‘’privukao’’ vanjski kapital. Prema teoriji, on će se privući većim kamatama i većim
profitima. U uvjetima rasta duga premija rizika je veća, pa kamata koja je konkurencijom
bila snižena sada ponovo raste. Rizik ‘’sudden stop’’-a se povećava. Ako se on pojavi, tj.
-8 isključivo na
izostane podrška i pokrivanje rizika stranom kapitalu, nastaje faza oslonca
1994 1996 1998 2
vlastite resurse!! Naša situacija se objektivno isključivo oslanja na vlastite resurse!! Ona
se objektivno ne mijenja s ili bez proračunskoga deficita. Ustvari, aktualno je pitanje: CAP

64

5.0
 AKT

IMPLIKA
utvrditi nacionalni razvojni model, da se izbjegnu posljedice ‘’sudden stop’’-a, ako
izostane podrška ‘’velikih’’. Podrška ‘’velikih’’ znači «madžarski sindrom» i brzu
PREDAN
integraciju u EU??
Iz prethodne analize slijedi nekoliko temeljnih zaključaka:
MONETARNI
SUVERENITET
> Fiskalna i monetarna autonomija uvjetovana je tečajnim režim om fiksni
zem tečaj
lje: uvjetuje nisku

•
m onetarnu suverenost, a slobodno tržište kapitala narušava fiksni tečajni režim ; «M aastricht kriteriji»
narušavaju fiskalni suverenitet pa se njim e ne m ože nadoknaditi monetarni
oslabljeni suverenitet; to
PRE DAN stopa.
se ostvaruje u obliku ograničenja proračunskoga deficita s ciljem sprječavanja rasta kamatnih
Na taj način se izjednačuju uvjeti konkurentnosti u privlačenju kapitala zemalja FISseKALNI
EU.
u Da bi
fiksnom tečajnom režim u izbjegla kontrola kretanja kapitala, uvode se stoga SUVER ENITE
te restrikcije T
na tekući
proračunski deficit.
> U uvjetim a integracije tranzicijskih zemalja u europski ekonom ski
povezanost
prostor dvaju deficita
R

65
D
 može imati pozitivan ili negativan predznak; proračunski
niži deficit, stabilniji aprecirajući tečaj i
liberalizirano tržište kapitala i roba implicira veći platno bilančni deficit i nižu m onetarnu i fiskalnu
autonom iju.

> U okviru ovdje ocrtanoga globalnoga ekonomskoga modela postavlja se pitanje izbora
nacionalnoga ekonomskoga modela, koji bi omogućio ostvarenje monetarnoga i fiskalnoga
suvereniteta, te omogućio ostvarenje nacionalnih razvojnih ciljeva: potpunije korištenje
nacionalnih resursa i radne snage, izlazak iz recesije; ta politika ne mora biti u sukobu sa
politikom integracije u europski ekonomski sustav. Takva strategija je uvijek bila moguća, a
danas je poželjna, što se vidi po podršci ‘’velikih’’ da svako nađe svoje rješenje izlaska iz
krize! Bitno je uočiti da je to pitanje strategije, a ne ideološkoga obrasca. U zaključcima studije
istaknuti su glavni elementi te strategije, i to kao ilustracija nužnosti odstupanja od današnje
‘’main stream’’ logike. Ta strategija se ne bi mogla ostvariti bez međunarodne podrške
jednako kao ni postojeća. Razlika je u tome, što bi ona osposobila zemlju za dosizanje razine
međunarodne solventnosti. Postojeća strategija to ne garantira.

3.2 Režimi fiskalne i monetarne politike

Preostaje, najposlije, istaknuti i analizirati režime ekonomsko-fiskalne i

monetarne politike, koji stoje na raspolaganju(do)nositeljima odluka u suvremenim
tržišnim gospodarstvima30a. Prije svega, ponudit će se teorijska utemeljenost rješenja
polazeći od sastavnica ekonomske politike odnosno sredstava, instrumenata i mjera. Te
sastavnice objektivno stoje na raspolaganju državnim i monetarnim institucijama koje
donose odluke.

Testiranje modela fiskalne i monetarne politike

na hrvatskom financijskom sustavu

Ne će biti suvišno, ako se podsjeti na modele (režime) provedbe fiskalne i

monetarne politike u suvremenim tržišnim gospodarskim okolnostima i njihove
posljedice na financijski sustav. Posljedice tih politika testirat će se na primjeru hrvatskog
financijskog sustava. Prvo, slijede modeli politika.31

30a
Tekst priredio Ivo Sever
31
Izvor: SURVEY THE WORLD ECONOMY, The Economist, Sept.20th 1997, p.37

66
FISKALNA POLITIKA – Država povećava proračunski deficit

(1) Zatvorena ekonomija:

 Kratkoročno:
- kamatne stope rastu
- privatni izdaci su «istisnuti» («crowding out») u stanovitoj mjeri
- usprkos tome agregatna potražnja raste
- BDP i zaposlenost rastu

Fiskalna politika je djelotvorna!

 Dugoročno:
- cijene rastu
- BDP i zaposlenost se vraćaju prema trendu
- kamatna stopa ostaje viša nego ranija
- ako zaduživanje ostaje visoko predugo, država će biti u
nemogućnosti servisirati dugove, a može imati za posljedicu
nesposobnost plaćanja

(2) Otvorena ekonomija: Fiksni devizni tečaj

 Kratkoročno:
- kamatne stope rastu sporije negoli u slučaju zatvorene ekonomije
i s perfektnom mobilnošću kapitala
- međunarodno tržište kapitala financira dodatno zaduživanje
države
- manje «istiskivanje» («crowding out»)
- agregatna potražnja jače raste nego u dugoročnom slučaju
- BDP i zaposlenost rastu
Fiskalna politika je veoma djelotvorna!

 Dugoročno:
- cijene rastu
- BDP i zaposlenost se vraćaju prema trendu
- ako zaduživanje ostaje previsoko i predugo država može postati
nesposobna servisirati dugove
- može se javiti i posljedica izravne nesposobnosti plaćanja ili u
takvom slučaju može se javiti u obliku masovne devalvacije
(3) Otvorena ekonomija: Plivajući devizni tečaj

 Kratkoročno:
- priljev kapitala iz inozemstva a valuta aprecira

67
 - smanjivanje agregatne potražnje, izjednačavajući rast potražnje
uzrokovan inicijalnim rastom zaduživanja
- «istiskivanje» («crowding out») privatnih izdataka je jedan
prema jedan

Fiskalna politika nije djelotvorna!

 Dugoročno:
- ako zaduživanje ostane previsoko i to predugo, država će postati
nesposobna servisirati dugove i eventualno postati nesposobna za
plaćanja
-
MONETRANA POLITIKA – Država povećava ponudu novca:

(4) Zatvorena ekonomija:

 Kratkoročno:
- kamatne stope opadaju
- potrošnja i investicije rastu
- agregatna potražnja raste
- BDP i zapošljavanje rastu

Monetarna politika je djelotvorna!

 Dugoročno:
- cijene rastu
- BDP i zapošljavanje se vraćaju na trend
- kamatne stope se vraćaju na njihovu prethodnu razinu
- «realno» se ništa nije promijenilo

(5) Otvorena ekonomija: Fiksni devizni tečaj

 Kratkoročno:
- kamatna stopa pod utjecajem globalnog kapitala mijenja se
slabije negoli u slučaju (4)
- nema prilijevanja kapitala
- rast ponude novca je neutraliziran

Monetarna politika nije djelotvorna!

 Dugoročno:
- nema promjena
-
(6) Otvorena ekonomija: Plivajući devizni tečaj

68
  Kratkoročno:
- nema priljeva kapitala i valuta deprecira
- takvo stanje povećava agregatnu potražnju
- BDP i zapošljavanje rastu

Monetarna politika je veoma djelotvorna!

 Dugoročno:
- cijene rastu
- takav tok neutralizira učinak deprecijacije valute
- BDP i zapošljavanje se vraćaju na trend
- “realno” se ništa nije promijenilo

Simulacija navedenih modele politika na hrvatsko gospodarstvo, pokazala je:

prvo, da su te politike djelovale u uvjetima fiksnog tečaja domaće valute tijekom duljeg
vremenskog razdoblja i
drugo, da se točno dogodilo ono što modeli predskazuju: fiskalna je politika imala za
posljedicu financiranje iz inozemstva (kratkoročno) i previsoko zaduživanje s
eskaliranjem problema otplate dugova; monetarna politika je u tim uvjetima dovodila do
sporog rasta kamatnih stopa, nedovoljnog priljeva kapitala, a ponuda novca bivala je
neutralizirana.
Zaključak je, dakle, jasan u pogledu posljedica fiksnog tečaja na hrvatsko gospodarstvo!
Negativno je djelovao kolateralno: generirao je zaduživanje i, paralelno, destimulirao
izvoznu aktivnost hrvatskog gospodarstva.

Sadržaj i učinci suvremenih fiskalnih i monetarnih politika

Uobičajeno je u nas mišljenje, u ovo vrijeme recesijskih problema, kako nije

moguće primijeniti odgovarajuće mjere koje se već (odlučno) koriste u razvijenim
gospodarstvima.31a Takva opća ocjena nije slučajna, a nije niti prihvatljiva. Ona održava
neoliberalističku politiku koja je i dovela do ove krize. Dakle, i u uvjetima razvijenih
gospodarstava kao i našim, hrvatskim, odlučno mora nastupiti država odnosno fiskalna
politika (“sljedeća je fronta fiskalna”!). To je zajednički nazivnik sviju sadašnjih
antirecesijskih aktivnosti!

31a
Tekst priredio Ivo Sever.

69
 Kod usporavanja potražnje, slabljenja povjerenja potrošača i investitora,
gospodarstvo gura u recesiju.32 Na tome se temelji polazište za djelovanje države, prije
svega radi ohrabrivanja privatne potražnje. Pitanje je, međutim, koje aktivnosti i mjere
primijeniti? Uobičajena aktivnost u tu svrhu jest korištenje kamatne stope. Ekonomska
ortodoksija jesu mjere središnjih banaka. Zašto? Odgovor je jednostavan – kratkoročne
kamatne stope lakše se “uštimava” nego da država pristupi s takvom aktivnošću porezima
i svojim izdacima (tu onda automatski dolaze u obzir različite političke opcije). No,
uvjerenje je da od snižavanja kamata ne treba previše očekivati. Odnosno, prostor za
sniženje kamatnih stopa se iscrpi, kako se to dogodilo u američkoj ekonomiji. U tom
trenutku, monetarnu politiku smjenjuje – fiskalna! U obzir dolaze, prije svega, fiskalni
poticaji potražnji: snižavanje poreza, što znači povećavanje prihoda
građanima(potrošačima). Povećanjem rashoda, države djeluju na potražnju I
zapošljavanje. Ali ta politika ima za posljedicu kratkoročno povećanje deficita državnih
financija(on djeluje na osjetno usporavanje rasta proizvodnje). Treba, međutim, istaknuti
da se mogućnosti za fiskalne poticaje razlikuju po zemljama. Navest će se primjer
novotržišnih ekonomija, osobito onih s velikom masom vanjskog duga (poput Hrvatske).
Te ekonomije imaju ograničenja u djelovanju radi nesklonosti investitora velikom
vanjskom dugu (Madžarska je zbog toga smanjila proračun).

Vrijedno je upozoriti i na činjenicu da se u pomoć poziva do sada “diskreditirana”

fiskalna pravila, koja je tržišno fundamentalistička odnosno monetaristička ekonomska
politika odgurnula. Otvorene su rasprave o vrsti i veličini fiskalnih poticaja. Orijentacija
na takve mjere fiskalne politike trebala bi imati sljedeća obilježja (koja bi mogla biti od
koristi i za hrvatsku fiskalnu politiku):

(1) poticaji moraju biti vremenski ciljani i sadržavati (idealan) plan za dugoročno
“fiskalno zdravlje”;

(2) državni izdaci na infrastrukturu moraju imati trajne koristi, ali valja računati i s
tim da donose i česte gubitka;

32
Usporedi: The next front is fiscal (2008), The Economist, November 1st,pp.16-17

70
 (3) pomoć specifičnoj industriji loša je ideja,
(4) snižavanje PDV-a dobra je ideja;
(5) proračuni s viškovima mogu povećavati socijalne izdatke;
(6) pokazati fiskalno ohrabrenje.

U svezi mjera fiskalne politike, prevažno je pitanje kako izbjeći odnosno zaustaviti
usporavanje ekonomskog rasta? Koje su opcije, ali i zapreke mjerama te politike?
Prva opcija jesu makroekonomske mjere i to:
* snižavanje kamata,
* niži porezi i
* niži izdaci
Druga su opcija monetarna politika sa standardnim mjerama za oporavak potražnje:
* snižavanje kamatnih stopa;
* povećanje ponude novca;
* banke moraju odobravati (uz podršku središnje banke) jeftine
zajmove poduzećima i kućanstvima za novu opremu, zgrade i potrošačka dobra;

* središnje banke nadziru “monetarnu bazu” i mogu odraditi veliki posao prema
komercijalnim bankama : obvezne rezerve kod središnjih banaka;

* položaj komercijalnih banaka: one su “kanal” između središnjih

banaka oligospodarskih subjekata.

Problem, međutim, nastupa kada je taj “kanal” blokiran. A to je upravo slučaj u

hrvatskom gospodarsko-financijskom sustavu! Jedan od načina prevladavanja te blokade
jest taj da središnje banke izravno pozajmljuju novac poduzećima otkupom njihovog
kratkoročnog duga po fiksnim kamatama. Takvu politiku financiranja gospodarstva
provodi američki FED od kraja listopada protekle godine! Baze za takvo financiranje su
(barem u velikim ekonomijama) “nabubrene” monetarne baze na temelju bankarskih
rezervi (koje su u Europi jako povećane od sredine 2007.g.). Naravno, “bubrenje”
monetarnih baza dovodi do straha od inflacije (strah može biti opravdan, ako je takvo
stanje konstantno). Ali, budući da banke koriste likvidan novac središnje banke radi
osiguravanja kratkoročnog novca, multiplikator novca se snizuje. To će se dogoditi i u
slučaju ako rezerve banaka “bubre”, novčana baza i krediti će “kopniti”. Spomenimo i to
da u uvjetima opadanja, primjerice, hipotekarnog kreditiranja i ako je novac u rezervama

71
(ne u kolanju!) ne će biti poticaja rastu izdataka i inflaciji. Tako, ako se drži u portfelju
gotovina, umjesto da se pozajmljuje ili troši, opadanje inflacije može biti osjetno.

Nakon što standardne mjere monetarne politike dostignu svoje ograničenje u

“igru” ulazi fiskalna politika i to mjerama: snižavanja poreza i povećanja potrošnje.
Kada ekonomija usporava (primjerice, u razvijenim ekonomijama), raste nezaposlenost i
slabi zapošljavanje . U tom slučaju država mora trošiti više na beneficije nezaposlenima i
siromašnima. Naravno, tako podržava agregatnu potražnju. Ali, istodobno(posrijedi su
“automatski stabilizatori”):
* usporavaju se prihodi od poreza i to brže nego BDP;
* narušava se tako djelovanje javnih financija u recesiji, ali se
* pomaže poduzetništvu i zaposlenima.
Snaga tih “automatskih stabilizatora” jača je u Europi, zbog viših socijalnih beneficija i
više razine poreza, nego što je to, primjerice, u USA.

Treba, međutim, skrenuti pozornost na činjenicu da je opisano “fino uštimavanje”

ekonomskih ciklusa potisnuto “iz mode” posljednjih tridesetak godina. Zna se i zašto!
Ali, vidi se i osjeća, kako je to završilo! Naime, nositelji odluka tržišno
fundamentalističke ekonomske politike radije su preferirali, pri upravljanju agregatnom
potražnjom, mehanizam kamatnih stopa, a ne politiku i mjere oporezivanja, što je
sukladno takvoj doktrini.

Ali, i na strani ekonomsko-financijske politike s rabljenjem instrumenata i mjera

“automatskih stabilizatora” javlja se “strah” što se povećano trošenje države (kako
ekonomska povijest pokazuje) teško smanjuje odnosno usporava, nakon što se
gospodarstvo oporavi (do izraza dolazi “Wagnerov zakon”!). Stoga se sugerira da
smanjivanje poreza mora biti ušteđeno ili trošeno na uvoz. Isto tako, treba istaknuti da
stalni proračunski deficit nepovoljno djeluje na privatna poduzeća upijanjem raspoložive
štednje, (u pravilu) podizanjem kamatnih stopa (zbog toga) i “istiskivanjem” privatnih
investicija (“crowding out of investment”).

72
 No, uslijedi i stanje kada banke i investitori prekinu financirati privatne izdatke. U
tom slučaju nastupa fiskalna politika s podupiranjem potražnje. U svezi te aktivnosti
fiskalne politike, sa stajališta mogućnosti njezina korištenja u hrvatskom slučaju, vrijedno
je naglasiti:

prvo, ulaganja u sigurnu imovinu snizuju troškove javnog zaduživanja (osobito to vrijedi
za većinu razvijenih zemalja), pri tome niski prihod po obligacijama može biti
pokazatelj “istiskivanja javnih izdataka”, tako da bi dobro odmjereni proračunski
poticaji mogli pomoći zaustavljanju kratkoročnog pada potražnje, dok bi zadužena
poduzeća I građani(potrošači) dovodili u red svoje financije;
drugo, dobar program bi minimizirao povlačenje fiskalne politike tako da bi, primjerice:
program autoputova odustao od završavanja;
treće, smanjivanje poreza treba biti ciljano spram siromašnih, jer se očekuje da će oni
trošiti, dok bogati dijelovi društva ne će.

Ali, ne treba gajiti iluzije u svemoć fiskalne politike. Ona ima i ograničenja s
kojima odgovorna javna politika mora računati:
prvo, veliki proračunski deficit dovodi do rizika neplaćanja dugova i pritiska na središnju
banku da tiska novac, što podiže inflaciju;
drugo, ako dug raste, a gospodarski rast stagnira, investitori gaje zabrinutost hoće li
porezni obveznici biti u stanju vraćati dug;
treće, posljedica će biti da fiskalna politika usmjeri javne financije u strovaljivanje, s
proračunskim deficitom i velikim javnim dugom na kraju;
četvrto, u tom bi slučaju tržište izabralo posebnu prodaju obligacija radi financiranja
velikog duga, kamatne stope bi rasle I pogoršavala bi se gospodarska situacija u
smislu usporavanja ekonomskog rasta;
peto, djelotvornost fiskalne politike, međutim, još nije “ugašena”; financiranje deficita
države je teško – investitori “bježe” iz imovine u obliku dionica i obligacija; slabi
povjerenje; opada zapošljavanje, padaju cijene imovine; pogoršavaju se kreditni
uvjeti za potrošnju.

73
 Dogode se, međutim, situacije u kojima griješe ili su manjkave obje politike –
fiskalna i monetarna! Primjerice, deflacija i veliki prijeteći dug mogu poništiti sve
napore jedne i druge politike (za takav se slučaj ističe primjer Japana).33 Radi
zaustavljanja deflacije, opcija je financiranje javnih izdataka ili smanjivanje poreza
tiskanjem novca.34 Ta politika zahtijeva da središnja banka ide “pod ruku” s fiskalnom
politikom. Uvjerenje je da se takvu politike ne može provoditi u Europi. Razlog jesu viši
porezi i beneficije zaposlenih.

3.3 Nositelji odluka o aktivnosti

Djelotvornost svake ekonomske politike očituje se u odgovoru na pitanje: tko

donosi (glavne) odluke ? Uzroci i tok sadašnje recesije i krize pokazali su da odluke više
ne mogu biti prepuštene (slobodnom) tržištu odnosno protagonistima utakmice na njemu.
Tim više, što je riječ o krizi sustava kapital-odnosa odnosno suočeni smo s nastavkom
fundamentalnih poremećaja tog sustava. Stoga, što se prije shvati neophodnost načelne i
temeljite transformacije sustava, suvremena će društva biti manje izložena
neprihvatljivim poremećajima funkcioniranja. Transformacija u tom smislu mora biti
upravljena u dva smjera:
prvi, u reafirmiranje funkcija suvremene države i
drugi, u poticanje restrukturiranja makroekonomskog sustava.

Ideologijski neopterećena (ne samo) ekonomska znanost svjesna je te potrebe, polazeći

od ocjene da je to ujedno temeljni preduvjet savladavanja aktualne krize kapitalizma, što
vrijedi i za njegov hrvatski izdanak. Svaki drugi pristup bit će samo “kozmetika” , a
posljedica “ponavljanje povijesti”.

Reafirmiranje funkcije države – državni intervencionizam

33
Jakom valutom i njezinim jačanjem ne može se boriti protiv recesije, što se događalo u Japanu, op.cit.
p.71
34
U USA su se smanjivali porezi i tako povećavalo bogatstvo korporacija i pojedinaca, a državni je
proračun kreirao deficit i cementirao masu duga, koji financiraju drugi odnosno inozemstvo.

74
 Istaknuti prvi smjer transformiranja nije slučajno odabran. Bilo bi jako pogrešno
od znanosti i ostali društvenih sastavnica prihvatiti sadašnje angažiranje države u
reguliranju gospodarskih I društvenih tokova kao (opet) još jednu epizodu suvremenog
razvitka. A kada oluja prođe…..evo nas opet “u sedlu”. Takav prizvuk mogu imati samo
liberalno ideologijska indoktrinacija koja ( i sada) insistira na individualizmu. Povijest je
pokazala i dokazala da je državni mehanizam prispodobljen društvenom razvoju.
Funkcioniranje naše civilizacije sve je složenije, a državni je mehanizam ona institucija
koja mora donositi pravila ponašanja u interesu svih članova društvene zajednice.
Pokušaji neoliberalizma u ovo naše vrijeme da (opet) destabilizira instituciju države bila
je samo (ponovljena) epizoda, ali ipak dovoljna da kapitalizam dovede do granica rasula.
Takvih pokušaja bit će još i to najvjerojatnije od momenta kada se barem donekle
stabilizira kapitalističku reprodukciju. No, polazi se od ocjene I nade da će ova kriza biti
pouka najodgovornijim sastavnicama suvremenog društva i da će one znati odijeliti
interese oligarhija od interesa većine. To je polazište u odabiru države kao jedino
osposobljenog činitelja za strateško odlučivanje u zaustavljanju recesije odnosno krize.
Taj činitelj istodobno ima u rukama i sredstva kojima može provoditi svoje odluke. Došlo
je, dakle, vrijeme (što posebno ne treba dokazivati) neafirmiranja funkcija suvremene
države. Da budemo točniji, taj proces već je uvelike “u hodu”. “Vjetar povijesti već je
promijenio smjer”! Sviđalo se to protagonistima slobodnog tržišta ili ne! Svoju aktivnost
država treba usmjeriti u transformaciju kapitalističkog sustava, odnosno, prije svega,
modela liberalne ekonomije. Jer, doktrina tog modela namjeravala je “putovanjem u
prošlost trasirati suvremenim društvima budućnost”, što se pokazalo kao “let iznad
kukavičjeg gnijezda”.

Budući da je gospodarska kriza (koja se postupno pretvara u svekoliku društvenu krizu) u

Hrvatskoj složenija i dublja nego što je to u europskom okruženju (s izuzetkom
Madžarske), a manevarski prostor za donošenje odgovarajućih mjera (osim restriktivnih)
sužen, čemu najviše doprinosi visok stupanj zaduženosti gospodarstva (ne u tolikoj mjeri
same države!), državni intervencionizam mora biti još odlučniji i djelotvorniji. Svako
odlaganje državne intervencije pogoršava situaciju i vodi u dugoročnu recesiju. Bez takve
intervencije recesijska spirala dovest će do nepredvidljivih gospodarskih posljedica. Ako

75
se ni tipični liberalni sustavi ne ustručavaju preuzimati (de facto nacionalizirati) čitave
financijske i proizvodne sustave), zašto to ne bi bila u stanju činiti hrvatska država. Ovdje
se želi istaknuti još jednu bitnu funkciju “oživjele” države odnosno državnog
intervencionizma (uvjetno rečeno): odgovarajućeg sustava planiranja. Za sada ta je
aktivnost države (sotonizirana iz ideoloških razloga, kao nasljeđe socijalizma)
supstituirana terorom tzv. slobodnog tržišta, na makro razini i monopolizacijom
(koncernizacijom) na onoj nižoj. Koncentracija (koja je tako naglašena u EU, ali i u
hrvatskom gospodarskom prostoru) znači smanjivanje stupnja konkurentnosti i stezanje
potražnje , zbog “stiskanja” cijene rada. Procesi u navedenom smislu u Hrvatskoj kreću
veoma sporo. Što više, još smo svjedoci rasprava u stilu “mentalnog sklopa” liberalnog
modela (želje za privatizacijama još nisu posustale), što razotkriva problem zapreka
ideološko-političke naravi. Tako se ulazi u prostor političkih interesa (i, naravno,
odlučivanja). Istaknutim, međutim, ne želi se ostaviti dojam kao da se ništa ne mijenja.
Optimizmom zrači, primjerice, primjena funkcije javno privatnog partnerstva (JPP).
Očigledno je da se JPP-om slijedi promjenu suvremenih društveno-ekonomskih odnosa u
kapitalizmu odnosno tržišnim gospodarstvima i društvima. Dolazi se u neku ruku na
“treći put” razvitka suvremenih društava. Taj se put obilježava, primjerice, kao oblik
“partnerskog kapitalizma”. Pri tome se ulogu države i tržišta shvaća tako da oba ta
entiteta što više koriste poduzetništvu i (civilnom) društvu odnosno društvenoj
zajednici.35 Ta se šansa daje oživljavanju socijalne demokracije. Trebala bi je iskoristiti
umjesto da insistira na vlastitom oportunizmu, a posljednjih dvadesetak godina i daleko
gore od toga – slijedi put društvene regresije kao prirepak neoliberalizma.

Moguću konkretnu aktivnost hrvatske države u smislu jačanja državnog

intervencionizma, studija naznačuje dijelom u nastavku teksta, a osobito u potpoglavlju.
3.6. (sredstva, instrumenti i mjere).

Poticaj restrukturiranju makroekonomskog sustava

35
Usporedi: Giddens, Anthony (1999) The Third Way: The Renewal of Social Democracy. Cambridge,
Polity Press, Oxford, Blackwell Publishers Ltd. Knjiga je objavljena i u hrvatskom prijevodu (Giddens,
Anthony. Treći put: Obnova socijaldemokracije. Zagreb, Politička kultura, 1999).

76
 Drugi smjer transformiranja kapital odnosa treba biti upravljen spram
restrukturiranja makroekonomskog sustava. I na ovom se mjestu ponavlja ocjena da bez
odgovarajuće preinake tog sustava nije moguće izvesti uspješnu borbu protiv recesije i
krize uopće. Razlog za to je jasan: recesija i kriza posljedice su temeljnih poremećaja
kapitalističkog sustava i slobodnog tržišta. Općim uzrocima, koji su zapljusnuli i hrvatsko
gospodarstvo (kako je pokazano u 1. poglavlja Studije), pridodani su i izvorni odnosno
domaći uzroci u sprezi s uzrocima koji posebno otežavaju funkcioniranje
makroekonomskog sustava, a posljedicom su, prije svega, funkcioniranja državnog
mehanizma odnosno brojnih promašaja (na što je već upozorila, primjerice, teorija javnog
izbora) u obliku: centralizacije, birokratizacije, korupcije, pretjerane potrošnje,
prevelikog državnog aparata, rasprodaja gospodarske infrastrukture i dr. Istodobno, nagla
liberalizacija dovela je do realizacije niza tržišnih promašaja: monopolska i oligopolska
ponašanja (visoke cijene), nejednakosti, deindustrijalizaciju i sl. Pokazalo se u
dosadašnjoj fazi suprotstavljanja recesiji i krizi da država mora preuzeti, prije svega,
odgovornost i djelovati kroz prizmu zaštite nacionalnih interesa. Takve se temeljne
poremećaje u djelovanju makroekonomskog sustava ne može razrješavati tzv.
kozmetičkim mjerama, već transformiranjem ključnih poluga sustava, a to su:
• sustav slobodnog tržišta inauguriranog tzv. stabilizacijskim programom
iz 1993.god. prilagoditi zahtjevima novih gospodarskih okolnosti;

* monetarni sustav s HNB-om prilagoditi potrebama nacionalnih interesa

u razvoju, a ne interesima inozemnog kapitala;

* bankarski sustav staviti u funkciju potreba hrvatskog gospodarstva,

a ne vlastitih (i isključivo) profitnih interesa banaka;

• u sustavu izvršiti promjene i prilagodbe kojima će se omogućavati

i poticati politiku reindustrijalizacije i okrupnjavanja proizvodnih
sustava hrvatskog gospodarstva;
* preispitati strategiju razvoja poljoprivrede (isključivanje političko-
interesnih sastavnica politike u toj djelatnosti, stvarati uvjete za
okrupnjavanje proizvodnih sustava izravnih poljodjelskih proizvođača,
osigurati neupitnu stabilnost ponude hrane);

* u sustavu inkorporiranog sektora poduzetništva izvršiti takve

promjene koje će onemogućiti prisvajanje ekstraprofita od strane
kapitala (dioničara), nego će ga usmjeravati u posebne fondove

77
 poduzeća sa svrhom prekvalifikacija zaposlenih i unapređivanja
tehnoloških inovacija;36

• u fiskalnom sustavu, prije svega, poreznom izvršiti promjene kojima

će se dosljedno uvažavati temeljna načela oporezivanja (općost i
pravednost);
• izvršiti organizacijsko-teritorijalnu reformu javnog sektora, izvršiti
reorganizaciju državnog aparata, regionalizaciju i decentralizaciju u
okviru koje ojačati samofinanciranje lokalnih jedinica kao temelja aktivne
ekonomsko-financijske politike aktivnosti lokalnog sektora.

Naravno, da je za restrukturiranje makroekonomskog sustava u gore navedenom

smislu neophodno osigurati odgovarajuća sredstva javne politike (odnosno ekonomske i
razvojne) pa i instrumente. Koja su to neophodna sredstva, analizira se u sljedećem
potpoglavlju.

3.4 Sredstva ekonomsko-financijske i razvojne politike

Bez obzira na dubinu krize i teškoće koje proizlaze iz toga, ne bi trebalo malodušno
zaključiti kao da država nema odgovarajućih sredstava radi suprotstavljanja nastalim
gospodarsko-socijalnim teškoćama. Suprotno od toga! Država raspolaže moćnim
potencijalnim sredstvima, što ne znači da raspolaže svim potrebnim materijalnim
resursima. Ona može djelovati sredstvima koja joj stoje na raspolaganju. Ta sredstva
mogu biti i subjektivne odnosno diskrecijske naravi. Primjena će ovisiti o političkim
opcijama vlasti. Evo pregleda tih potencijalnih sredstava ekonomsko-financijske i
razvojne politike:
• donošenje društvenog pakta (dogovora) između temeljnih
subjekata hrvatskog društva: države-rada-kapitala-umirovljenika;

• sredstva fiskalne politike (zakoni i sl. o promjenama u sustavu poreza

i politici oporezivanja);

• strategije: razvoj proizvodnih djelatnosti, industrije, poljoprivrede,

graditeljstva; razvoj turizma; ekonomsko-socijalnih odnosa u hrvatskom

36
Autorima studije čini čast što mogu koristiti ideju i prijedlog sada pokojnog člana ZDE,
prof.dr.sc. Vite Gašparovića. Ideju je objavio u briljantnoj znanstvenoj studiji: Ekonomika
kasno kapitalističkog poduzeća, Ekonomija, God. 10, Broj 3, 2003., str.517-559.

78
 društvu;

* investicijska aktivnost;

• redefinirana funkcija monetarne politike i HNB-a;

• redefinirana funkcija bankarskog sustava;

• redefinirani položaj d.d.-a s intervencijom u sustav razdiobe

profita/dobiti;

• promjena u računovodstvenim standardima.

U nastavku, ne će biti izvedivo elaborirati i znanstveno potkrijepiti pojedinačno

svako od istaknutih sredstava koja stoje na raspolaganju donosiocima odluka (prije svega
državi). Ipak, to će se učiniti s prvim navedenim sredstvom iza kojega stoji uvjerenje da
je vjerojatno najvažnije odnosno presudno za ishod sveukupne antirecesijske aktivnosti i
podizanje putanje proizvodnje odnosno razvoja u svojoj konačnici. Radi toga o tome u
nastavku.

Društveni pakt: država – rad - kapital - umirovljenici

Analiza dubine gospodarsko-socijalne krize i suprotnosti u hrvatskom društvu
učvršćuju uvjerenje da je radi zaustavljanja recesije i krizne gospodarske situacije i
usmjeravanje na orijentaciju ubrzanja gospodarskog rasta, neophodan konsenzus svih
temeljnih sastavnica hrvatskog društva. To su posebno država, rad, kapital, znanstveni
kapaciteti i umirovljenici. Neophodan je opći društveni sporazum tih sastavnica. U tu
svrhu treba izvršiti pripreme za postizanje i sankcioniranje društvenog dogovora (pakta),
kao temeljnog sredstva za regulaciju odnosa i preuzimanja odgovarajućih obveza i prava
za budući razvoj društva. Europska društva, koja su funkcionirala po takvom obrascu, a
to je de facto model socijalnog društva, i danas su najstabilnija društva i s najbržim
gospodarskim rastom. Ta su društva istodobno pokazala i veoma visok stupanj otpornosti
prema tegobama recesije i krize uopće. To je poznati model, prije svega, “skandinavskih
društava”. Za ilustraciju i šire spoznaje o tom modelu, slijedi u nastavku prikaz i
analiza(“analiza slučaja”).

Analiza slučaja: švedska socijaldemokracija i socijalna država

79
 Pitanje o odnosu slobode i jednakosti može se postaviti na teorijskoj razini, a
komparativna politika može isto pitanje postaviti u kontekstu političke povijesti i
suvremenih političkih sustava.37 Politička praksa građanskih demokracija dugo vremena
je stavljala jasan naglasak na primat političke slobode i liberalne tržišne ekonomije, a
pitanje o jednakost početno ignorirano kasnije je tek moglo biti preuzeto kao derivirana
ili sekundarna tema. Na drugoj strani, socijalni reformatori lijevog profila imali su dugo
upravo obrnut pristup. U njihovim teorijskim i programskim načelima te u pokušajima
njihove implementacije načelo jednakosti bio je vrhovno načelo od kojeg se polazilo u
pokušajima društvenih reformi.

Utopijski socijalisti propitivali su mogućnost uspostavljanja društva jednakosti i

socijalne pravde do kojeg bi se dolazilo racionalnom organizacijom društva. U ovom ili
onom obliku redistribucija dobara bila je u centru pozornosti. Na toj crti redistribucije u
ime socijalne pravde bili su načelno i komunistički reformatori. Za njih su slobode,
političke i ekonomske, bile pitanja koja su se mogla instrumentalizirati ili ignorirati u
interesu proklamiranog načela jednakosti. U njihovom primjeru ignoriranje političkih
sloboda stvaralo je totalitarna društva, a isključivanje liberalne ekonomije stvaralo je
impotentne gospodarske sisteme i krajnju ekonomsku neefikasnost. Reformističke
socijaldemokratske stranke postavile su političke slobode u polaznu osnovu svojih
nastojanja za realizacijom socijalne pravde. Sa socijaldemokratima se ponovo počinje
problematizirati odnos slobode i jednakosti, prvo tek kao programsko pitanje da bi u
drugoj polovici prošlog stoljeća taj odnos dobio i svoje jasan praktični izraz. Istina,
politika države blagostanja koja promovira u stanovitoj mjeri principe jednakosti i
socijalne pravde stara je oko sto godina. Prvi pokušaji vezani su za Bismarcka u
Njemačkoj 1880-tih godina, Lloyd Georga u Britaniji uoči Prvog svjetskog rata i Franklin
Delano Roosevelta početkom tridesetih godina prošlog stoljeća u SAD. Tek nakon
završetka Drugog svjetskog rata dolazi do ekspanzije i intenzifikacije programa socijalne
sigurnosti. Poticaj tome dali su planovi za rješavanje problema veterana rata i, dodatno,
širenje utjecaja pobjedonosnog Sovjetskog Saveza i novonastalih komunističkih režima.

37
Tekst priredio: prof.dr.sc. Branko Caratan

80
Nakon 1945. moglo bi se reći da je politika države blagostanja postala sastavni
neodvojivi dio sustava zapadnih demokracija na jednoj strani, kao i komunističkih režima
na drugoj.

U komunističkim državama prava korisnika socijalnih programa bila su enormno

proširena, ali je u praksi socijalna sigurnost bila limitirana slabim performansama
njihovih ekonomija. Usprkos tome, u podsvijesti stanovništva tranzicijskih zemalja
Centralne i Istočne Europe ta prava, posebno puna zaposlenost, ostala su zapamćena kao
osjećaj socijalne sigurnosti, koji je s prelaskom na tržišne ekonomije i nemilosrdnu
konkurenciju koja je proizvodila masovnu nezaposlenost, bio potpuno nestao.

U zemljama Zapada ekspanzija države blagostanja bila je podržana i financirana

ekonomskim rastom sve do 70-tih godina prošlog stoljeća. Ekonomska recesija, narasli
troškovi socijalnih programa i značajno poresko opterećenje zaustavili su ili usporili rast
programa socijalne sigurnosti. Lijeve vlade postale su nesposobne da dalje podržavaju
ekspanzionističku politiku. Desne vlade usprkos nastojanju da oslobode poduzetnike od
pretjeranih poreznih opterećenja nisu bile u stanju bitno reducirati troškove socijalne
politike niti smanjiti ekspanziju administrativnog aparata koji je narastao u funkciji te
politike. U zemljama s jakim lijevim strankama i tamo gdje su se na vlasti
socijaldemokrati izmjenjivali s građanskim strankama kao u Skandinaviji ili u Italiji, rast
programa države blagostanja bio je usporen ali je i dalje nastavio rasti. Švedska je u tom
pogledu paradigmatična.

Radi se o tome da Švedska, na tragu programske orijentacije glavne struje moderne

socijaldemokracije, u praksi svog političkog sistema potvrđuje tezu da je ne samo
moguće paralelno razvijati političke slobode i jačati programe kojima se uspostavlja
jednakost, nego da su ta dva procesa i međusobno uvjetovana. Takav pristup nije
utemeljen samo u programskoj orijentaciji i politici Švedske socijaldemokratske stranke,
već i u veoma specifičnoj švedskoj povijesti, koja je karakteristična za Skandinaviju u
cjelini. To je utjecalo na formiranje političke kulture koju karakterizira vjernost
tradicionalnim vrijednostima na jednoj strani, te istovremeno prihvaćanje promjena na

81
osnovama društvenog konsenzusa. Jedan od izraza takve političke kulture je poštivanje
ustavnog poretka, zakona i etabliranih političkih institucija.38

Razlika u odnosu na kontinentalnu Europu može se tražiti još u švedskoj

srednjevjekovnoj povijesti. Švedska nije poznavala kontinentalni tip feudalizma. Švedski
seljaci bili su ne samo slobodni, jer kmetska ovisnost nije postojala, nego su bili i
predstavljeni u staleškoj skupštini u zasebnom domu. Kralj nije bio apsolutni monarh, a
prava skupštine uopće nisu bila zanemariva. Veoma rano obični ljudi sudjelovali su u
izboru kralja i u raspravama o razrezivanju poreza. Slobodni seljaci su zajedno s
svjetovnim i duhovnim plemstvom i predstavnicima građanstva sudjelovali u vlasti
nekoliko stoljeća prije nastanka modernog parlamentarizma. U kontinuitetu su bili
predstavljeni u Riksdagu (parlamentu) od 16. stoljeća.49 Mnogi farmeri bili su vlasnici
zemlje koju su obrađivali. Četverostaleški Riksdag funkcionirao je sve do 1866, kada je
korporativna skupština bila zamijenjena bikameralnom legislaturom. Usporedo s jakom
centralnom vlašću postojali su u tom vremenskom rasponu i različiti oblici lokalne
samouprave. To je sve pridonijelo stvaranju kulture konsenzusa koja je omogućila u
usporedbi s kontinentalnom Europom miran, beskonfliktan prelazak na moderni
parlamentarizam. Konflikti su bili ublaženi i velikom emigracijom iz siromašne Švedske
krajem 19. stoljeća kada je petina populacije napustila zemlju. Stabilnosti društva,
razvitku ekonomije i praksi konsenzualnog prihvaćanja promjena doprinijela je svakako i
činjenica da Švedska skoro dvije stotine godina ne sudjeluje u ratovima. Posljednji rat
vodila je 1814. godine i od tada provodi politiku neutralnosti. Privrženost mirnom
rješavanju konfliktnih situacija vidljiv je i iz prihvaćanja samoodređenja Norveške koja je
1905. odlučila referendumom o izlasku iz unije sa Švedskom.50 Danas je politika
nordijskih zemalja obilježena zavidnom razinom kooperacije i umjesto srednjevjekovnog

38
Usp.: Hancock, M. Donald & David P. Conradt, William Safran, Stephen White, Raphael Zariski.
Politics in Europe. Third Edition, Palgrave Macmillan 2003, str. 351-352.
4
Rojas, Mauricio. The Rise and Fall of the Swedish Model. The Social Market Foundation,
Centre for Post-Collectivist Studies, London, Profile Books Ltd, London, 1998, str. 7-9-
50
Usp.: Petersson, Olof. Swedish Government and Politics. Fritzes, Stockholm, 1994, str. 14-22; Petersson,
Olof. The Government and Politics of the Nordic Countries. Stockholm, Fritzees 1994, str. 7-16.

82
militarizma i ratova njihova suradnja pod imenom skandinavizacije postala je simbol
mirne i uspješne suradnje.

Ovdje je važno upozoriti da je na neki način i politika švedske socijaldemokracije

razvijana u kontekstu konsenzualne politike i mirnog rješavanja konflikata. Kao i druge
socijalističke stranke sjevera Europe švedska socijaldemokracija nije bila ideološki
utemeljena, već je izrastala iz praktične političke borbe za parlamentarnu demokraciju i
socijalne interese radnog stanovništva u kojoj je, kao i u Velikoj Britaniji, stvoren veoma
jak odnos sa sindikatima. Švedska socijaldemokratska i radnička stranka (SAP) osnovana
je 1889. godine. Od početka stoljeća jedna je od tri najjače švedske stranke, a nakon
uvođenja univerzalnog prava glasa postaje stranka s kontinuirano relativno najjačom
podrškom birača. Od 1932. godine švedski socijaldemokrati sami ili u koalicijama s
kraćim prekidima kontinuirano su na vlasti. Od 1932. do 1976, izuzev kratkog intermeca
u lipnju 1936-te, Švedska je imala samo tri premijera i oni su svi bili socijaldemokrati.
Švedski socijaldemokrati etablirali su se kao „prirodna vladajuća stranka“. Osim kratkih
razdoblja građanskih desnih koalicijskih vlada 1976-1982 i 1991-1994, kao od 2006-te,
švedska socijaldemokracija bila je vladajuća stranka. Od 1932. do 1988. postotak glasova
za socijaldemokrate nikada nije pao ispod 41% (na predzadnjim izborima 2002. dobili su
40% glasova). Godine 1991. kada su izgubili izbore bili su pali na 37.6%, a na
posljednjim izborima dobili su samo 35.2%, ali su i dalje ostali pojedinačno najjača
stranka.61 U ovom kontekstu može se dodati da su samo par mjeseci nakon izbora 2006-te
lijevi blok i socijaldemokrati povratili svoje birače. Pored niza ranijih istraživanja javnog
mnijenja, istraživanje provedeno krajem 2006. pokazuje da lijevi blok (socijaldemokrati,
stranka ljevice i zeleni) dobiva zajedno 51.9%, a stranke desne koalicije samo 44.4%.
Socijaldemokratska stranka sama ima 40.8% podrške birača u tom ispitivanju, što je
najviša podrška nakon ožujka 2003.72

61
Pontusson, Jonas. Sweden: After the Golden Age, prilog u knjizi Anderson, Perry and Patrick Camiller
eds. Mapping The West European Left. London, New York, Verso, 1993, str. 23.
72
Swedish Press Review, Stockholm 22.12.2006.

83
 Oni su danas svakako najbolji primjer tzv. dominantne stranke. Pempel definira
dominantnu stranku s četiri dimenzije. To je stranka koja, prvo, osvaja većinu mandata
(minimalno relativnu većinu), drugo, koja ima dominantnu koalicijsku poziciju, bez koje
je formiranje vlade nezamislivo, treće, koja je kronološki dominantna značajan period
vremena, i četvrto, koja je dominantna kao vladajuća stranka. Pempel zaključuje da su to
u pravilu stranke koje nose stanoviti povijesni projekt. Naravno sve ovo odnosi se na
stranke koje takvu poziciju osvajaju u demokratskim kompetitivnim izborima.83 Švedska
socijaldemokracija je u zapadnom svijetu demokratski izabrana stranka s najdužim
vladajućim razdobljima. Zajedno sa sindikalnim pokretom i drugim lijevo orijentiranim
strankama može se reći da Švedska raspolaže s najjačim socijalističkim pokretom na
Zapadu, a nije daleko ni procjena da su tu radi i o globalno najjačem socijalističkom
pokretu. Puno slabija komunistička frakcija bila je zapravo prva eurokomunistička
stranka, koja je svoju transformaciju započela još 1967. godine kada je i promijenila ime
u Lijevu komunističku stranku da bi od 1990. djelovala kao Stranka ljevice, koja iz
parlamenta podupire socijaldemokratsku vladu. Pored stranke ljevice u parlamentarnoj
koaliciji sa socijaldemokratima bila je i Stranka zelenih. Protiv tako jakog lijevog bloka
predvođenog Socijaldemokratskom strankom desnica osim u par izuzetnih slučajeva nije
bila sposobna stvoriti ujedinjenu frontu.94

Politička snaga švedske socijaldemokracije jednim dijelom utemeljena je i u

veoma tijesnoj povezanosti sa sindikatima kroz preklapanje sindikalnog i stranačkog
vodstva i kolektivno članstvo sindikalnih članova u partiji. Ako se ovome doda veoma
visok udio sindikalnog članstva u ukupnoj radnoj snazi (85% - podatak za 1994.), onda se
može zaključiti da Socijaldemokratska stranka ima zavidnu mogućnost političkog
utjecaja i kontrole radnog dijela populacije, što joj osigurava podršku u provođenju svoje
politike.105

83
Pempel, T.J. ed. Uncommon Democracies: The One-Party Dominant Regimes. Ithaca, Cornell
University Press, 1990, str. 3-4.
9
4 Gøsta Esping-Andersen. Single-Party Dominance in Sweden: The Saga of Social Democracy –
prilog u Pempel, str. 33-35.
105
Hancock, str. 375; Pontusson, str. 23.

84
 Osobitost švedske socijaldemokracije u promociji socijalne politike stranke
naznačena je već početkom 2o-tih godina prošlog stoljeća, kada je Per Albin Hansson,
budući stranački lider i dugogodišnji premijer (od 1932-1945), lansirao krilaticu
„Folkhemmet“, što u direktnom prijevodu znači „kuća naroda“116, a u političkom žargonu
ta catchword dobila je u veoma širokom smislu značenje „društva blagostanja“. Hansson
je tu želio izreći da Švedska mora postati dobar dom za sve Šveđane i u tom smislu je
definirao socijaldemokratski smisao patriotizma. Hansson je na najširi mogući način
definirao smisao socijaldemokratskog projekta: „…mi često govorimo o društvu – državi,
lokalnoj samoupravi – kao o našem zajedničkom domu, narodnom domu (folkhemmet),
domu građana… Osnova doma su zajednica i osjećaj zajedničkog pripadanja. Dobar dom
ne zna za privilegirane i socijalno degradirane, u njemu nema favorita i pastorčadi… U
dobrom domu jednakost, obzirnost, suradnja, spremnost da se pomogne prevladavaju.
Kada se to primjeni na veliki dom naroda i građana, to onda znači slamanje svih
socijalnih i ekonomskih barijera koje sada dijele građane na privilegirane i zapostavljene,
na one koji vladaju i na one koji su ovisni, bogate i siromašne, vlasnike i osiromašene,
eksploatatore i eksploatirane.“127

Značajan napredak u realizaciji programa socijalne sigurnosti ostvaren je u

tridesetim godinama prošlog stoljeća. Socijaldemokratska vlada odlučila je da probleme
ekonomske depresije rješava sa širokim spektrom socijalnih reformi. Posebna pozornost
posvećena je aktivnom suzbijanju nezaposlenosti. Nova politika bila je inspirirana s New
Deal-om i teorijskim radovima britanskog ekonomiste John Maynard Keynesa. Kako je
vlada i pored trijumfalne pobjede socijaldemokrata na izborima bila manjinska, za
provođenje reformi trebala je stabilna većina u parlamentu. Agrarna stranka podržala je
reforme u zamjenu za subvencije poljoprivredi. Formalni sporazum s Agrarnom strankom
postignut je 1933. godine. Za rješavanje problema nezaposlenosti lansirana je bila

116
Narod u smislu običnih ljudi, puka.
127
Rojas, str. 36. Per Albin Hansson je tu svoju viziju narodnog doma izrekao u parlamentarnoj debati
1928. godine. (Hadenius, Stig. Swedish Politics During the 20th Century: Conflict and Consensus.
Stockholm, The Swedish Institute, 1999, str. 45)

85
politika aktivnog tržišta radne snage, pokrenuta je izgradnja cesta, uveden sistem
osiguranja za nezaposlenost. Bile su značajno podignute penzije, uvedene su subvencije
za stambenu izgradnju, pomoć za majke s djecom (uz imovinski cenzus), zajmovi za
mlade bračne parove za rješavanje stambenog pitanja, dvotjedni plaćeni godišnji odmor
za sve zaposlene. Troškovi ovakvih reformi pokrivali su se progresivnim porezom na
dohodak, kao i oporezivanjem nasljedstva i bogatstva. Ekonomska se situacija nakon toga
značajno popravila, a nezaposlenost je opala. Suradnja socijaldemokrata i Agrarne
stranke bila osnova za jedan još važniji korak. Nakon dvogodišnjih rasprava glavna
sindikalna centrala (Švedska konfederacija sindikata – LO) i Švedska konfederacija
poslodavaca sklopili su 1938. sporazum o reguliranju radnih odnosa bez političkog
posredništva – Saltsjöbaden Agreement. Sporazum je jasno definirao pravila ponašanja
na tržištu rada i u rješavanju konflikata iz radnog odnosa uvodeći primjerice obaveznu
najavu štrajkova, obavezne pregovore prije štrajka, reguliranu proceduru otpuštanja i
rješavanja problema s viškovima radne snage. Sporazum je utemeljio sustav kolektivnog
pregovaranja u kojem su glavnu ulogu igrale centrale sindikata i konfederacije
poslodavaca. Centrale su bile bitne i kod određivanja visine nadnica. Time je bio
postignut klasni mir u kojem je bila bitno reducirano pribjegavanje štrajkovima.

Ova metoda reguliranja industrijskih odnosa bila je osnova onoga što će postati
poznato pod imenom „švedskog modela“.138Američki novinar Marquist Childs 1936.
objavio je knjigu o Švedskoj pod imenom „Švedska: pokušaj srednjeg puta“. 149Taj srednji
put kasnije je sve više bio poznat pod imenom „trećeg puta“. U drugoj polovici prošlog
stoljeća treći put mnogi na ljevici smatrali su kao najzad pronađeno rješenje za
kvadraturu kruga, kao rješenje između komunizma i kapitalizma, tj. za sistem koji neće
imati slabosti komunističkih društava, kao društvo koje će biti ekonomski efikasno, a
ipak neće biti kapitalističko. Razlog za to nalazio se u činjenici da je od svih država
vođenih socijaldemokratskim strankama, koje su napravile pomak od ljevice prema

138
Usp.: Hadenius, str. 46-53.
149
Childs, Marquis W. Sweden: The Middle Way on Trial. New Haven, Conn., Yale University Press,
1985.

86
centru, Švedska bila ekonomski efikasna, a ipak je zadržala na visokoj razini projekte
socijalnih reformi.

Na toj crti su kasnije, početkom 90-tih godina prošlog stoljeća programski

savjetnici Billa Clintona i Tony Blaira obnovili koncept trećeg puta kao novu politiku
lijevog centra u uvjetima globalizacije, gdje se povezuju u novoj sintezi ideje socijalizma
i liberalizma u rekonstrukciji države blagostanja koja će biti kompetetivna, ali i biti u
stanju odgovoriti na izazove novog doba. Politički izraz trećeg puta u Britaniji je novi
laburizam (New Labour), a u SAD su to bili sljedbenici Clintonove struje novih
demokrata (the New Democrats). U raznim varijacijama neki autori upozoravaju da se
elementi trećeg puta mogu tražiti u dijelu divergentnih teorijskih i političkih struja ljevice
počev od austromarksista od prije sto godina. O trećem putu govorila je izričito i
Socijalistička internacionala u vrijeme obnove svoje aktivnosti 1951. godine. U kontekstu
reformi socijalizma s ljudskim licem koncepciju trećeg puta koristi i ekonomski teoretičar
praškog proljeća Ota Šik.150

U pravilu tu se radi o koncepcijama koje su negdje između tradicionalnih struja

desnice i ljevice i koje za svoje vrijeme predstavljaju neortodoksne pristupe. Modernu
varijantu trećeg puta možda je najbolje interpretirao Anthony Giddens, vodeći teoretičar
Blairovih novih laburista, direktor čuvene the London School of Economics and Political
Science, koji je upozorio da treći put ne znači odbacivanje vrijednosnog sustava ljevice i
njenog cilja koji smjera na dostizanje socijalne solidarnosti i prosperiteta, ali da je pri
tome posebno važno da ideali imaju relaciju sa stvarnim mogućnostima
implementacije.161 Blair će to simplificirano izraziti tezom da je treći put nastojanje za
ozbiljnijem tradicionalnih vrijednosti ljevice u promijenjenom svijetu te kao
ujedinjavanje demokratskog socijalizma i liberalizma u novodefiniranu poziciju lijevog

150
Šikova knjiga prevedena je i u Zagrebu: Šik, Ota. Treći put: marksističko-lenjinistička teorija i novo
društvo. Zagreb. Globus, 1983. Šik je bio zagovornik tržišne ekonomije unutar nedogmatske struje
istočnoeuropskog marksizma. U tom smislu bi o pretečama te struje na području ekonomije trebali
spomenuti i Slovenca Borisa Kidriča, koji je slične ideje razvijao skoro dvadeset godina ranije od Šika.
161
Usporedi: Giddens, Anthony (1999) Op.cit., str.1-2.

87
centra.172 Giddens će definirati osnovne pozicije stare i nove ljevice, sličnosti i razlike i
njihov odnos prema neoliberalizmu (tačerizmu, novoj desnici). U osnovne vrijednosti
stare ljevice (klasične socijaldemokracije) uvrstiti će: državni intervencionizam, nadmoć
države nad civilnim društvom, kolektivizam, kejnezijanizam, mješovitu ili socijalnu
ekonomiju, sveobuhvatnu državu blagostanja, punu zaposlenost, nisku ekološku svijest,
internacionalizam, pripadnost bipolarnom svijetu. Kao osnovne vrijednosti
neoliberalizma s kojim se politika trećeg puta treba suočiti i prevladati ga ubraja:
minimalističku državu, autonomno civilno društvo, tržišni fundamentalizam, tržište rada
kao svako drugo, prihvaćanje nejednakosti, tradicionalni nacionalizam, državu
blagostanja kao sigurnosnu mrežu, nisku ekološku svijest, realistički pristup u
međunarodnim odnosima, pripadnost bipolarnom svijetu. U vrijednosti trećeg puta
uvrštava: jednakost, zaštitu socijalno ranjivih dijelova populacije, slobodu kao
autonomiju, odricanje prava bez odgovornosti i vlasti bez demokracije, kozmopolitski
pluralizam, filozofski konzervativizam (pragmatično postavljanje prema promjenama). U
provođenju politika trećeg puta primjerice uključuje decentralizaciju, aktivno civilno
društvo, demokratsku obitelj, ravnopravnost spolova, aktivni odnos nezaposlenih prema
radu, jednakost kao uključenost, ulaganje u obrazovanje, demokraciju na globalnoj razini
i sl.183

Kada se pogleda gdje se u odnosu na stare i nove dileme oko trećeg puta nalazi
švedski model, moglo bi se reći da je politika švedske demokracije pored avangardizma
na crti trećeg puta u ranijim razdobljima, ali i u novim raspravama i mjerama za izlazak iz
krize socijalne države u novije vrijeme, zapravo u nekim elementima pored politike
klasične socijaldemokracije uključivala i razmišljanja na crti novog vala politike trećeg
puta.

Švedska politika u suzbijanju nezaposlenosti polazi od kombinacije pune

zaposlenosti s niskom inflacijom, visokim ekonomskim rastom i egalitarističkom
distribucijom dohodaka. U politici aktivnog tržišta radne snage polazi se od kreiranja
172
Blair, Tony. Treći put: Nova politika za novo stoljeće. Zagreb, Jesenski i Turk, 2000, str. 14.
183
Usporedi: Giddens, Anthony (1999) Op. cit.,str. 7-8, 66, 70-128.

88
novih poslova i dopunskoj obuci za adaptaciju koja će omogućiti mobilnost radne snage
prema propulzivnim djelatnostima i regijama. Politika visokih minimalnih nadnica imala
je osim socijalnog elementa za cilj prinuđivanje loših kompanija na zatvaranje pogona.
Politika socijalne države oslanjala se je na izvanredno jak rast javnog sektora koji je
realizirao politiku zdravstvenog osiguranja, socijalne zaštite, obrazovanja i brige o djeci.
Ekspanzija javnog sektora bila je ujedno i način osiguranja novih radnih mjesta, posebno
za ženski dio populacije. Švedski sistem države blagostanja zasnovan je na
sveobuhvatnosti i univerzalizmu. Svi građani imaju isto pravo korištenja beneficija i
dostupnost iste razine servisa bez dohodovnog testiranja. Univerzalnost treba osigurati
homogenost društva i otkloniti bilo kakvu primisao da se socijalna sigurnost može
tretirati kao milosrđe.194 Provođenje socijalnih programa oslonjeno je na ekspertno
znanje, a dijelom i na socijalno planiranje, kao i na veoma razinu primjene informatičke
tehnologije.205

Švedska socijaldemokracija isprobala je eksperimentalno i jedan radikalniji

pokušaj. Nakon duge rasprave 1983. bio je usvojen zakon o uvođenju sustava
zaposleničkih fondova. U fondove su veće tvrtke trebale uplaćivati do 1990. godine 20%
svog ekstraprofita. Fondovima su praktično upravljali sindikati, a prihod zaposleničkih
fondova išao je u sustav dopunskog penzijskog osiguranja. Politička svrha osnivanja
fondova bila je ideja o povratku dijela kapitala radnicima. Otpor poslovnog svijeta i
građanskih stranaka bio je jak. Vlada građanske koalicije stranaka Carla Bildta ukinula je
1992. zaposleničke fondove.

Švedska ima veoma razvijen sustav socijalnog osiguranja u slučajevima osnovnih

socijalnih problema, ali i razvijen sistem osiguranja nekih rizika koji su švedska
specifičnost. Iako se ne može reći da su novčane sume koje država isplaćuje basnoslovno
velike, one su zahvaljujući i visokoj razini dohotka zemlje dovoljne za pristojan život i,
194
Petersson, Swedish Government…, str. 36-42.
205
Godine 1965. parlament je usvojio „milijunski program“ koji je imao za cilj izgradnju 100.000
stambenih jedinica godišnje kroz deset godina da bi se riješila stambena kriza prouzrokovana transferom
stanovništva iz sela u gradove i velikom imigracijom. Plan je bio ispunjen i stambena kriza bila je
eliminirana. (Hadenius, str. 102-103)

89
što je najvažnije, pokrivaju veoma veliki raspon raznih slučajeve u kojima država
intervenira. Važno je napomenuti da korisnici raznih oblika financijskih potpora, usluga
servisa i uključivanja u raznovrsne programe po osnovi socijalnog osiguranja nisu samo
švedski državljani, već i stranci s pravom boravka i rada u Švedskoj.216

Kada se radi o nezaposlenosti, treba reći da se Švedska nalazi većinu godina u

grupi zemalja gdje nezaposlenost nije suviše visoka. Drugo, zahvaljujući politici aktivnog
interveniranja na tržištu rada, uvijek se oko 2/5 nezaposlenih nalaze u raznim programima
koji ih osposobljavaju za novo zapošljavanje. Primjerice godine 2001. bilo je registrirana
nezaposlenost od 3.8%, plus 2.8% nezaposlenih u raznim programima osposobljavanja
(obrazovanja, prekvalifikacija, stručnog osposobljavanja u okviru kompanija i sl.). Obje
grupe nezaposlenih primaju pomoć u visini do 80% plaće u trajanju do 600 dana uz
dnevni plafon od 580 kruna za svaki radni dan (680 SEK prvih 100 dana).227 Primaoci
pomoći su obavezni prihvatiti ponudu za odgovarajući posao. Pored toga posebno se
stimuliraju poslodavci za zapošljavanje radnika s dužim nezaposleničkim statusom.
Posebnu pomoć primaju nezaposleni koji se odluče na otvaranje vlastite firme ili oni koji
se odluče za stručno usavršavanje za određena radna mjesta, a lokalne vlasti imaju
individualne programe za mlade nezaposlene osobe. Posebni programi postoje za
nezaposlene starije od 55 godina, za usavršavanje u profesijama ili regijama gdje postoji
nestašica radne snage, kao i za hendikepirane.238

Školstvo je besplatno – od osnovnog obaveznog devetogodišnjeg – sve do

sveučilišnog studija. Studenti osim toga imaju pravo na posebnu financijsku pomoć koja
se sastoji od bespovratnog dijela i zajma.249 Odrasli lošeg imovinskog stanja ako s posla
odlaze na studij imaju pravo na pomoć (do 8280 SEK) i zajam (2850 SEK). Zdravstveno
osiguranje je veoma široko postavljeno. Djeca i mladi ljudi do 20 godina imaju pravo na

216
Social Insurance in Sweden. Stockholm, The Swedish Institute, March 2001.
227
Švedska kruna varira na razini oko 80-82% kune.
238
Swedish Labor Market Policy. Stockholm, The Swedish Institute, May 2001.
249
Godine 2001. bespovratni dio iznosio je 2288 SEK, a zajam 4364 SEK. Financijsku potporu dobivaju i
srednjoškolci (950 SEK mjesečno).

90
potpuno besplatnu zdravstvenu zaštitu i usluge dentista. Cijene lijekova su
subvencionirane, a nakon godišnjeg limita za zdravstvene usluge (900 SEK) i lijekove
(1800 SEK) sve kasnije usluge i lijekovi su besplatni. Kod kompenzacija roditeljima za
odsustvo s posla povodom rođenja djeteta insistira se da i očevi koriste dopust da majke
ne bi izgubile radni kontinuitet. Ako jedan od roditelja ne plaća alimentaciju, umjesto
njega to će platiti socijalno osiguranje uz obvezu da neodgovorni roditelj to kasnije
refundira osiguranju. Naravno, postoji i sustav dječjih dodataka gdje visina dodatka ovisi
o broju djece u obitelji. Institucije za brigu o djeci su izdašno subvencionirane, kao i javni
transport. Obitelji i penzioneri s niskim prihodima imaju pravo na posebnu pomoć za
troškove stanovanja.

Stanovnici – ne nužno državljani – s boravkom od tri godine u zemlji imaju pravo

na mirovinu. Postoji osnovna mirovina, dopunska mirovina ovisna o uplatama u penzijski
fond, ugovorna mirovina ili profesionalna na osnovi kolektivnog ugovora, privatno
mirovinsko osiguranje i garantirana mirovina za one koji su imali veoma niske dohotke ili
uopće nisu radili.

Ovdje treba primijetiti da socijalne mjere uspijevaju osigurati da svi oni koji su iz
bilo kojeg razloga hendikepirani mogu normalno funkcionirati u društvu i zadovoljiti sve
osnovne potrebe kao i oni koji se nalaze u puno boljim životnim prilikama. Ovdje je
spomenut samo dio socijalnih programa.250 U fokusu brige nalaze se djeca, nezaposleni i
ljudi treće životne dobi, ravnopravnost spolova.261 Efikasnost sustava može se mjeriti na

250
Primjerice, nije bilo uopće ni riječi o posebnoj brizi za imigrante i njihove obitelji, koja ide od
besplatnog školovanja, učenja domaćeg jezika, subvencija troškova stanovanja, tečajeva za
prekvalifikaciju, pa sve do tečajeva maternjeg jezika. Na periferiji Stockholma izgrađeno je čitavo potpuno
novo sveučilište za djecu imigranata (pozitivna diskriminacija). Od 9 milijuna stanovnika 1,300.000
predstavljaju imigranti prve ili duge generacije!
261
Žene su još uvijek slabije plaćene i manje zastupljene u upravama velikih korporacija. Komparativno
gledajući rano su dobile pravo glasa - još 1921. godine. Posljednjih 10 godina preko 40% zastupničkih
mjesta otpada na žene i u pravilu praktično svaki drugi ministarski položaj drže žene. Socijaldemokratska
stranka na izborima na svako drugo mjesto na listama kandidira žene. Te podatke treba komparirati s
tranzicijskim zemljama gdje postotak žena u parlamentu ide od 9.8% u Rusiji (2003. godine), 13% u
Sloveniji (2000.), 20.2% u Poljskoj (2001), ili 26% u Bugarskoj (2005). Gelazis, Nida. Women in East
European Politics. Washington, Woodrow Wilson International Center for Scholars, 2005, str.21, 37, 50,
66.

91
primjer po tome da u zemlji prilično slobodnih nazora o odnosima između spolova
praktično nema tinejđerskih trudnoća i da su stope abortusa u opadanju.

Druga strana medalje veoma jake socijalne države jeste enormni porast zaposlenih
u javnoj administraciji, čiji rast je jedno vrijeme bio i u funkciji suzbijanja nezaposlenosti
(posebno ženskog dijela populacije) i veoma visoko poresko opterećenje – među
najvišima na svijetu. Troškovi javnog sektora kao dio bruto nacionalnog proizvoda u
Švedskoj premašuje 60%.272

Porez na plaće, nadnice, mirovine je progresivan.283 Pored toga oporezovan je

kapital (kamate na štednju, dividende i sl.), bogatstvo (1.5% na ukupan iznos veći od
1,500.000 za samce odnosno. 2,000.000 SEK za bračne parove), te nekretnine (1% na
procijenjenu vrijednost).294

Zato nije slučajno da građanske stranke smatraju da treba racionalizirati troškove

države blagostanja i smanjiti porezno opterećenje. Međutim, to je lakše izreći u
predizbornoj kampanji nego provesti. Do sada građanske vlade nisu se usudile ući u
zamašnije redukcije socijalnih programa. I danas na prvi nagovještaj takvih pokušaja
podrška birača pada. Švedska je uspjela da država blagostanja uz sve probleme ipak
osigura ne samo socijalnu sigurnost i jednakost životnih šansi u najširem smislu riječi,
nego i da taj sustav pozitivno utječe na performanse ekonomije i stabilnost demokratskog
poretka. Razvijanje politike kojom se uspostavlja jednakost, u švedskom slučaju nije išlo
na štetu sloboda, već naprotiv mogućnost veće uključenosti je dodatno stabilizirala i
jačala političke i individualne slobode.

272
Hancock, str. 385.
283
Porez na mirovine je limitiran na 7% ili 21900 SEK godišnje. Porez na dohodak iz rada plaća se
primjerice na plaću u iznosu od 10000 SEK sa stopom 26% (porez 2550 SEK), kod plaće 15000 29%
(4300), 20000 30% (6050), 25000 31% (7800), 35000 37% (12800), 40000 39% (15550), 45000 41%
(18300). Godine 2001 prosječna plaća industrijskog radnika bila je 18500 SEK, službenika u privatnom
sektoru 24000 SEK. The Financial Circumstances of Swedish Households. Stockholm, The Swedish
Institute, May 2002.
294
Ibid.

92
 Odnos slobode i jednakosti u recentno vrijeme pokazati će se kao presudan
čimbenik u europskim zemljama tranzicije. Tamo su kao u pravilu elementi socijalne
sigurnosti i jednakosti bili u procesima političke i ekonomske tranzicije potpuno
zanemareni. Nakon prvotnog oduševljenja s demokracijom i prelaskom na tržišnu
ekonomiju, došlo je do urušavanja naslijeđenog sustava socijalne sigurnosti, a da se
uopće nije ni razmišljalo čime ga treba zamijeniti.305 Politička konzekvenca takve
tranzicije, u kojoj su mnogi prepoznavali latinskoamerički presedan, bili su narasli
socijalni problemi i povratak na vlast lijevih stranaka. U svim zemljama Centralne i
Istočne Europe danas postoji problem suočavanja s temom jednakosti kao aktualnim
problemom, koji se očiti ne može riješiti ni ignoriranjem niti povratkom na stari
komunistički model koji je mogao funkcionirati samo u takvom društvu opće distribucije
na niskoj ekonomskoj razini. Zemlje tranzicije nemaju ekonomski potencijal država
Zapada i ne mogu jednostavno preslikavati solucije njihove države blagostanja, ali
moraju tražiti rješenja koja ne mogu biti na razini milosrđa ili povratka na državni
socijalizam, već moraju korespondirati s novim demokratskim i tržišnim strukturama i
izazovima europskih integracija i globalizacije.
Djelovanje fiskalne politike
Fiskalna politika, kao najvažnije sredstvo svekolike antirecesijske politike države
mora biti upravljena u dva smjera.66
Prvi smjer je orijentacija na kratkoročne mjere radi stabilizacije gospodarstva. Potrebno
je utvrditi mogućnosti za provođenje ekspanzivne fiskalne politike prvenstveno u smjeru
državne potrošnje te infrastrukturnih ulaganja s visokim multiplikativnim učincima.
Zapreka takvoj politici su problemi upravljanja javnim dugom – trenutne visoke otplate.
Stoga je neophodno reprogramiranje javnog duga. Rast agregatne potražnje temeljen na
potrošnji stanovništva i to zaduživanjem mora se obeshrabriti. Također je potrebno
utvrditi porezne i neporezne olakšice poduzećima. Značajne uštede moguće su u okviru
strukture proračuna. Porezne olakšice moraju biti usmjerene prvenstveno na stanovnike
305
Usp. o tome veoma instruktivnu knjigu Cook Linda J., Orenstein Mitchel A., Rueschemeyer Marilyn
eds. Left Parties and Social Policy in Postcommunist Europe. Westview Press, 1999. Zadivljuje kako su
u većini tranzicijski zemalja napravljene iste političke pogreške – primjerice kako se problem viška radne
snage rješavao masovnim slanjem zaposlenih u mirovinu, čime se problem samo preoblikovao u
proračunski deficit i rušenje nivoa mirovina.
66
Tekst priredio Drezgić dr.sc. Saša (2009) Fiskalna politika RH u uvjetima krize.

93
nižeg dohotka. Također se moraju predvidjeti mjere u okviru sustava socijalne skrbi
prema povećanju transfera i potencijalnom širenju baze korisnika.
Drugi smjer trebaju obilježavati radikalne strukturne reforme. Taj smjer zahtijeva duže
vrijeme, ali početak reformi potreban je odmah. Čak i za prevladavanje trenutne krize,
potrebne su radikalne reforme da bi se hrvatsko gospodarstvo postavilo «na zdrave
noge». Potrebno je korjenito revidirati organizaciju državnog aparata, provesti
racionalizaciju teritorijalnog ustroja, kao i funkcionalnog djelovanja državnih institucija.
Djelovanje državnog aparata je nedjelotvorno i ne može se više tolerirati. U skladu s tim,
sva dosadašnja administrativna ograničenja koja je država nametnula privatnom sektoru
moraju se minimizirani (potrebna je ciljana liberalizacija radi jačanja konkurentnosti).
Potrebno je razmisliti o organizacijsko-teritorijalnim reformama javnog sektora i
napraviti korak prema reorganizaciji državnog aparata, regionalizaciji i decentralizaciji.
Izuzetno važan dio kredibiliteta sveukupne ekonomske politike jest transparentnost
osobito fiskalne politike. Najnovija istraživanja sugeriraju učinak prelijevanja u
aktivnostima u okviru društva. Pozitivni primjeri imaju pozitivne učinke, a negativni
dovode do rasta negativnih društvenih pojava. Suvremena empirijska istraživanja
smatraju korupciju javnog sektora glavnom preprekom razvoju.
Materijalizaciju navedene strategije treba provoditi politikom mnogo većim ulaganjima,
državnim potporama i poreznim olakšicama u vitalnim sektorima gospodarstva. Osobito
u sektoru poljoprivrede kako bi se podizanjem volumena ponude poljoprivrednih sirovina
i hrane sustavno potiskivao njihov uvoz i istodobno povećavala efikasnost korištenja
raspoloživih činitelja u toku proizvodnje podizanjem stupnja kapitalne opremljenosti.

Strategije razvoja gospodarstva (proizvodnje)

Za ovu prigodu predviđeno je uključiti tri strategije: o razvoju proizvodnje,
industriji odnosno industrijskoj politici i razvoju poljoprivrede. U ovom trenutku moguće
je prezentirati samo rezultate istraživanja za industriju (prije svega prerađivačku). U
nastavku prenosi se zaključni dio istraživanja o industriji.

Koncepcija i strategija razvoja prerađivačke industrije

94
 Izrada koncepcije razvoja prerađivačke industrije s adekvatnim mjerama nalaže
dublje razumijevanje uvjeta u kojima nastaju osnovne ekonomske vrijednosti u
nacionalnom gospodarstvu.67 Kao što analiza stanja u ovom radu pokazuje to nije rezultat
mehanizma ad hoc odlučivanja već rezultat društvenih odnosa u Hrvatskoj u posljednjih
šezdesetak godina. Naime i dalje dominantne izvozne industrije one unutar kojih je
moguće stvarati izvozno strateške grane u Hrvatskoj jesu proizvodnja metalnih proizvoda
(28), proizvodnja elektronskih strojeva (31) i proizvodnja ostalih prijevoznih sredstava
(35) industrije čiji je razvoj potaknut šezdesetih godina ovog stoljeća. Jedina nova koja
može biti izvozna industrija je proizvodnja uredskih strojeva (30) koja je svoj intenzitet
djelovanja doživljava sada a riječ je o industriji koja je svojom veličinom mala industrija.
Važnost industrija za sam plan razvoja prerađivačke industrije leži u činjenici što je riječ
o mediju gdje se mjere predložene operativnim planom primijenju. Dakle učinkovitost
samih mjera ovisi o sposobnosti poduzeća unutar gospodarstva da iskoriste te mjere u
cilju stvaranja ukupnih prihoda a samim time i dodanih vrijednosti. Zbog toga je i
potrebno veću pažnju posvećivati i ostvarenju konkurentnih prednosti i na domaćem
tržištu od strane prehrambene industrije (15) proizvodnje namještaja (36) kao i
proizvodnje ostalih nemetalnih proizvoda (26), jer izgradnja globalno konkurentnih
privrednih grana nalaže ostvarivanje konkurentnosti ponajprije na domaćem tržištu i od
strane tehnološki jednostavnijih djelatnosti. U suprotnom je gotovo nemoguće govoriti o
stvaranju globalnih konkurentnih grana.

Ipak, za unapređenja samog sektora prerađivačke industrije potrebno je ostvarenje

složenijih zadača koje čine pretpostavku implementaciji operativnog plana prerađivačke
industrije:
prva je postojanje koncepcije gospodarskih odnosa podrazumijevalo bi sistematično
bavljenje s pitanjem tehnološkog razvoja i predviđanja, jer bi se na taj način došlo do
odgovara na pitanje koje su to tehnologije samim time i industrije koje će postojati u
doglednoj budućnost, a bit će sve važnije u Hrvatskoj.318 To pitanje olakšava i samo
planiranje obrazovanja. Obrazovni sustav je jedina infrastruktura iz koje proizlazi ukupan
ljudski potencijal potreban za tehnološki razvoj;
67
Aralica dr.sc. Zoran (2008) Koncepcija razvoja prerađivačke industrije
318
Ponajprije one industrije koje će omogućiti razvoj, primjenu i komercijalizaciju biotehnologije i
nanotehnologija.

95
druga je postojanje analitičke osnovice analize prerađivačke industrije. Riječ je o
problemu ne postojanja točnih input – output tablica na osnovu kojih bi smo vidjeli koji
se materijalni resursi troše radi proizvodnje novih proizvoda i usluga unutar djelatnosti
promatranih nacionalnom klasifikacijom. (Sličan problem se pojavljuje i kod bilance
plaćanja – velike greške koje se analitički mogu na različite načine tumačiti);

treća je koordinativnost između mjera koje se donosi pa čak i unutar istog gospodarstva.
Na primjer, mjere predložene ovim «operativnim planom» u našim okolnostima se u
velikoj mjeri odnose na mala i srednja poduzeća. Ta poduzeća čine velikim dijelom
gospodarstvo Hrvatske, a pritom operativni plan razvoja malog i srednjeg poduzetništva
već postoji. To se pitanje izravno naslanja na ukupnu učinkovitost dosadašnjih programa
razvoja vezanih za prerađivačku industriju. Ne smije se zaboraviti činjenica da ti
programi nisu usmjereni prema postizanju viših ciljeva ekonomske politike, kao što je
smanjenje negativnih rastućih vrijednosti bilance plaćanja u odnosu na BDP, što nalaže
donosiocima odluka racionalnije trošenje (proračunskog) novca unutar programa u cilju
postizanja složenijih ciljeva ekonomske politike – smanjivanje deficita vanjskotrgovinske
bilance.

Funkcija monetarno-bankarskog sustava i politike središnje banke (HNB-a)

U tržišnim gospodarstvima monetarna funkcija odnosno politika od presudne je

važnosti.68a Ona može, međutim, prerasti u najpresudniji činitelj gospodarskog razvoja i
rasta. To se osobito pokazalo i na primjeru hrvatskog gospodarstva. A to znači da okvire
razvoja diktira novac (onaj tko njime upravlja!), a ne interesi društva (točnije interesi
nacionalnog gospodarstva).
U svim razvijenim državama i onima u razvoju veliku ulogu u rješavanju recesije
i kriza imaju središnje banke ili središnje financijske institucije. U svim spomenutim
državama središnje banke poduzimaju mjere koje će primijeniti u razrješenju problema
ili poticanju bržeg razvoja gospodarstva. Polazeći od snimke stanja u gospodarstvu,
središnje banke, kao što je znano, značajno utječu na:

(1) visinu kamatnih stopa poslovnih banka putem visine eskontne stope. Tako npr. od
pojave recesije i globalne krize središnje monetarne vlasti bitno su snizile eskontne
stope:69
* Federalne Reserve (FED) 0,25 %
* Europska centralna banka (ECB) 1,00 %
68a
Tekst priredio dr.sc.Vladimir Lasić
69
Izvor: EUROSTAT

96
* Engleska banka 0,50 %
* Japanska središnja banka 0,10 %
* Švicarska nacionalna banka 0,25 %

(2) masu novca za jačanje likvidnosti ekonomskih subjekata;

(3) tečajnu politiku za jačanje konkurentske sposobnosti gospodarstva na domaćem i

međunarodnom tržištu;

(4) visinu prinosa na vrijednosne papire, kako bi pojeftinila korištenje izvora za

investicijsko i tekuće financiranje.

Napomenimo, da HNB istodobno primjenjuje eskontnu stopu od 9%!70 Budući da

se poslovne banke referiraju na visinu eskontne stope HNB u politici kamata, očito je da
je to jedan od uzroka previsokih i gospodarsko-socijalnim odnosima u ovom vremenu
recesije i krize neprimjerenih kamatnih stopa hrvatskih poslovnih banaka.

Analizirajući dugogodišnju praksu HNB nepobitno se može konstatirati da HNB:

nije dovoljno uvažavala stanje gospodarstva, a nije donosila ni odgovarajuće mjere za
rješavanje problema u gospodarstvu; isto tako nije se donosilo mjere u funkciji bržeg
razvoja hrvatskog gospodarstva. Stoga, uz predlaganja drukčije i aktivnije ekonomske
politike države, svakako je nužno da se i HNB uključi u antirecesijsku aktivnost. Jer, da
bi aktivnost države u tom smislu bila djelotvorna, ona mora imati mogućnost spajanja
instrumenata i mjera fiskalne i monetarne politike (prva je politika djelotvornija u
području, na primjer, regulacije unutrašnjih neravnoteža, a druga u regulaciji
vanjskoekonomskih neravnoteža). HNB treba biti aktivan činitelj u primjerenom
prilagođavanju kamatne politike poslovnih banaka u nastavku antirecesijske aktivnosti.
Te banke koriste svoj oligopolski položaj ne samo za stjecanje neprimjerenih zarada u
sadašnjoj gospodarskoj situaciji, već stječu i tipične ekstraprofite u ovoj fazi “gladi” za
kreditima odnosno nelikvidnosti. I to, ni manje ni više, uz potporu države (garantiranje
štednih depozita). Takvo ponašanje banaka moguće je prevladati:
* ekspanzivnom monetarnom politikom (baza deviznih . pričuva i
obvezna pričuva banaka);
* određivanjem granica (plafona?) kamatnih stopa poslovnih . banaka;

70
Podaci WEB str. HNB.

97
 * izravni odnos HNB-a i poduzeća posredstvom otkupa
vrijednosnica po fiksnoj kamati (tako bi se mimoišla blokada
proizvodnje od strane poslovnih banaka).

Na taj bi se način prevladao i konzervatizam u monetarnom ponašanju HNB-a.

Jer, to nisu sve mogućnosti. Sukladno onoj ruskoj “da se u tuči ne bira štap”, podsjetimo
što to rade i kakvu monetarnu politiku provode u obračunu s recesijom i krizom neke od
najpoznatijih središnjih banaka.71 Evo smjera njihove monetarne aktivnosti:
* FED je započeo odobravati zajmove investicijskim bankama;
* ECB jamči neograničeno zaduživanje do šest mjeseci umjesto
do sada samo jedan tjedan;
* središnja banka Japana otkupila je dionice;
* središnja banka Švicarske intervenirala je na novčanom tržištu!

To se, dakle, može nazvati borbom monetarnih vlasti protiv nelikvidnosti! Ali,
niti to još nije sve! Središnja banka Kanade, ali i ECB, razmatraju izravne kupovine
državnog ili korporacijskog duga radi uvećanja mase kredita i podižući tako stupanj
likvidnosti. To rade već od ranije s dugom kompanija (otkup vrijednosnih papira).

Ukazano je na odgovornost središnje banke u obuzdavanju podizanja kamatnih

stopa poslovnih banaka. Znano je da zbog visoke zaduženosti hrvatskog gospodarstva
prema poslovnim bankama, visina kamatnih stopa ima veliki utjecaj na rentabilnost i
likvidnost većine ekonomskih subjekata. Financijski rashodi imaju preveliki udjel u
ukupnim rashodima i oduzimaju ekonomskim subjektima preveliki dio novostvorene
vrijednosti. Prema podacima HNB prosječna vagana kamatna stopa hrvatskih poslovnih
banaka u ožujku 2009.godine iznosila je 10,25%.72 To je više nego u većini država u
kojima je monetarna politika u funkciji podrške održanju i razvoju nacionalnog
gospodarstva. Usporedit će se razinu kamatnih stopa poslovnih banaka u Hrvatskoj s
prosječnim kamatnim stopama u europskom okruženju za mjesec ožujak. Podatke sadrži
tablica.

71
The monetary-policy maze (2009) The Economist, April25th, p. 69

72
Izvor: Bilten HNB

98
Tablica 10: Usporedba razine kamatnih stopa na kredite u Hrvatskoj
i europskom okruženju 2009. godine
- u postocima (%)
Vrsta kredita Hrvat- EURO E U Češka Poljska Velika USA Japan
ska zona Britanija
.
1 2 3 4 5 6 7 8 9
OŽUJAK
Kunski
krediti:
- Kratkoročni 8,20
- Dugoročni. 7,91
U eurima 7,31
Vagana 10,25 1,64 1,95 2,49 4,30 1,83 1,27 0,62
S V I B A NJ … 1,28 … … … 1,53 0,82 0,53
Izvor: Za RH Bilten HNB, broj 148. Za ostalo EUROSTAT

Dakle, banke u europskim (pa i drugim) sustavima nastavile su snižavati kamatne

stope i dohvatile još nižu razinu u mjesecu svibnju. Uspoređujući kamatne stope u
hrvatskim poslovnim bankama, može se uočiti da je prosječna kamatna stopa u hrvatskim
poslovnim bankama bila u ožujku 5 puta viša nego u EU, a čak za 16 puta viša nego u
japanskim poslovnim bankama!? Bitno je, dakle, konstatirati već godinama znanu
činjenicu da cijene hrvatskih proizvoda i usluga nisu konkurentne na svjetskom tržištu
zbog, između ostalog, i prevelikih rashoda, pa je nužno bitno smanjiti opterećenje,
između ostalog, i s bankarskim rashodima. Stoga bi, s obzirom na mogućnosti hrvatskog
gospodarstva, kamatne stope trebale biti daleko niže, polazeći od činjenice ekstremno
visoke rentabilnosti poslovnih banaka (što ne bi izazvalo gubitak u njihovom poslovanju).

Istaknute ocjene sile na logično pitanje koje opravdanje imaju hrvatske poslovne
banke za takvu agresivnu politiku kamata u ovoj fazi opadanja proizvodnje, potrošnje,
rasta nezaposlenosti i sl. negativnih kretanja? Povećanje kamatnih stopa u trenutku kada
imaju milijarde kuna dobiti, a cijelo gospodarstvo je, dakle, “u padu” te vlada sveopća
nelikvidnost? Razlog, kako se navodi, da su teži uvjeti financiranja iz inozemstva, teško
je prihvatljiv, jer se i poslovne banke u europskom okruženju također financiraju iz istih
izvora! Uostalom, oko 70% inozemnog duga banaka (više od 10 mlrd Eura) jesu obveze

99
prema matičnim bankama!73 I još nešto. Radi argumentacije sumnje u ispravnost recentne
politike kamata poslovnih banaka, nije na odmet podsjetiti što sugerira teorija kamata.
Teorija ravnotežne kamatne stope nacionalne ekonomije sugerira, primjerice, stopu
jednaku graničnom povratu prinosa na kapital. Tokom ekonomskog razvoja kamatna
stopa bi trebala rotirati otprilike na razini trenda stope rasta BDP-a! A koja je visina
kamatnih stopa u hrvatskom gospodarstvu u odnosu na stopu rasta proizvodnje? Odgovor
se znade. Iz navedenih ocjena treba izvući odgovarajuće zaključke za djelotvornu
promjenu stanja u monetarno-bankarskoj sferi hrvatskog gospodarskog sustava. Mjere u
tom smislu sugerira se u potpoglavlju. 3.6.

Tečaj i ograničenja stabilizacijske politike

U Hrvatskoj se zbog naleta financijske i ekonomske krize profilira problem na

dvije osnovne ravni: prva je sužavanje prostora za rast izvoza te posljedično usporavanje
rasta razmjenskog sektora gospodarstva (što se potom preko multiplikativnih efekata
prenosi na ukupno gospodarstvo).74 Bruto domaći proizvod će u ovoj godini biti u padu;
druga ravan problema je smanjenje deviznog priljeva uslijed manjeg izvoza roba i usluga.
Reducirana ponuda deviza nastaje i zbog otežanog pridobivanja kredita na inozemnom
financijskom tržištu s obzirom da su banke – poučene iskustvom financijske krize – sada
osjetno suzdržane u odobravanju novih zajmova. Osim toga, usprkos sniženju referentnih
stopa središnjih banaka, kamatne stope na tržištu novca su u porastu uslijed dodavanja
zaštitne marže te različitih premija rizika na osnovnu stopu. Nije moguće da bi se
privatizacijskim prodajama mogao devizni dotok uvećati do vrijednosti koji bi
nadomjestio izostajanje izvoza roba i usluga. Može se pretpostaviti također da će jedan
dio stanovništva, doživljavajući krizu kao opasnost po vlastitu ekonomsku sudbinu,
raspoloživa devizna sredstva držati u gotovinskom obliku, izvan bankarskog sustava.
Intuitivna reakcija jednog broja štediša na medijski tretman krize je bilo povlačenje
štednih uloga iz banaka. No, kada je hrvatska vlada povećala zakonom zajamčeni iznos

73
Izvor: Bankamagazin, Vijesti dana, 23. VI.2009.
74
Tekst priredio: Savin, Davor (2009) Tečaj i ograničenja stabilizacijske politike, str. 1-10. Određena
stajališta autora istaknuta u tekstu ne dijeli radna skupina.

100
štednje na 400 tisuća kuna, uz urednu isplatu svih štednih uloga od strane poslovnih
banaka, povjerenje u njih se vratilo. Što da učini monetarna politika u okruženju
smanjenog priljeva deviza na tržište novca da učini monetarna politika, čije je osnovno
usmjerenje do sada bilo osigurati stabilnost tečaja kune, kao osnovnog sidra za postizanje
niske inflacije? Analizirat će se najprije iskustvo zemalja Evropske monetarne unije.

Prvo analiza produktivnosit i inflacije. U uvjetima povećane mobilnosti kapitala

nije moguće fiksirati tečaj i istovremeno zadržati neovisnost monetarne politike. Država,
čija je valuta manje ili više fiksirana, odnosno oscilira u uskom koridoru, može se
prilagoditi posljedicama doticanja inozemnog kapitala na tečaj jedino i isključivo
promjenom cijena. Ili, drukčije rečeno, do prilagođavanja može doći promjenom realnog
tečaja valute.

Euro je jedinstvena valuta 16 članica koje spadaju u Evropsku monetarnu uniju.

Nominalni tečaj eura je – razumljivo – jednak za sve članice, međutim sa stanovišta
realnog tečaja postoji „njemački euro“, „francuski euro“, „španjolski euro“ itd. Kako to
razumjeti? Ukoliko bi sve članice Unije u nekom razdoblju imale istovjetnu stopu rasta
cijena, nominalni i realni tečaj bi u svakoj članici bio isti. Međutim, stopa inflacije u
pojedinim državama je različita i stoga je i realni tečaj različit. Njemačka je godinama
imala nižu inflaciju od EMU prosjeka.75
75
U razdoblju od uvođenja eura 1999 do 2007 godine je cjenovna konkurentnost Njemačke bila između
5% i 14% viša od prosjeka ostalih zemalja članica unije. Austrija, Francuska i Finska su također uvećale
konkurentnost po osnovu niže inflacije od euro prosjeka. Nasuprot njima, Grčka, Španjolska, Irska, Italija i
Portugal imale su smanjenje konkurentnosti uslijed bržeg rasta cijena. „Njemački euro“ je uslijed toga
ostvario realnu deprecijaciju, nasuprot Španjolskoj, Grčkoj, Irskoj koje su zabilježile iznad prosječnu rast
cijena i uslijed toga realnu aprecijaciju „svog“ eura. Zanimljiv je u svezi s time primjer Španjolske. Ta
država je po ulasku u područje eura 1999 godine, do 2005. ostvarila prosječnu stopu rasta BDP od 3,65%
per annum, što je više nego Njemačka, Francuska, Italija. To prije svega zahvaljujući sniženju kamatnih
stopa (za članice EMU marže i premije rizika su niže nego za nečlanice), što je podstaklo kreditima
financiranu građevinsku djelatnost. Budući da je inflacija u Španjolskoj bila iznad euro prosjeka, realne
kamatne stope za domaća poduzeća su postale realno niže nego u državama sa ili blizu prosječnog rasta
cijena. To je – spomenuto je - potaknulo rast investicija čiji je udio u BDP brzo dosegnuo 29% i one su
doprinijele daljem rastu zaposlenosti, koja se uvećavala po prosječnoj stopi od oko 3,5% per annum.
Međutim, pregrijana privreda je pokrenula novi val inflacije, koja je ubrzo postala najvišom u Uniji.
„Španjolski euro“ je realno aprecirao, što se odrazilo na usporeniji rast izvoza, odnosno pogoršanje stanja u
platnoj bilanci.Rast cijena u Irskoj nakon ulaska u Evropsku monetarnu uniju je bio viši od prosječnog rasta
u ostalim državama članicama. To je utjecalo na aprecijacijski pomak tečaja „irskog eura“. Međutim, realna
aprecijacija je bila izbjegnuta zahvaljujući porastu produktivnosti i uvođenju sofisticirane tehnologije u
različite faze produkcijskih procesa. Tim putem je eliminirana inflacija, odnosno konkurentnost irskog
izvoza je bila očuvana, pa se je prodaja inozemnim partnerima čak povećala.

101
 Nominalni tečaj eura se ne može prilagođavati rastu cijena u pojedinim
članicama, ali se cijene u pojedinim državama mogu prilagoditi valutnom tečaju. Upravo
zbog toga je ECB ograničila ciljnu stopu inflacije (definiranu kao HICP = Harmonised
Index of Consumer Prices) na raspon od 0% do 2% godišnje. Svako gospodarstvo mora
voditi brigu o produktivnosti kojom će amortizirati rast troškova poslovanja i približiti se
prosječnoj inflaciji te tako očuvati konkurentnu sposobnost svojeg izvoznog
gospodarstva. Drukčije rečeno, članice EMU mogu višom produktivnosti ostvariti realnu
deprecijaciju „svog“ eura i tako osigurati poticaj izvoznom sektoru.

Uslijed utjecaja konkurencije iz azijskih i istočnoevropskih država proizvodnja je

u Italiji i u Portugalu zahtijevala deprecijaciju realnog tečaja, ali im je viši rast cijena od
euro prosjeka to onemogućavao. Bilo je potrebno da troškovi rada u ovim zemljama
ostanu ispod prosjeka u EMU da bi se obnovila njihova konkurentnost ili da im
produktivnost raste brže od prosjeka ostalih zemalja članica Unije. Međutim, nije se
dogodilo ni jedno, ni drugo.

Jedna je od posljedica uvođenja jedinstvene evropske valute da ista primarna

kamatna stopa za cijelo područje Unije implicira različite realne kamatne stope, tj. stope
dobivene deflacioniranjem indeksom inflacije u pojedinim zemljama. Ne postoji potpuna
konvergencija rasta cijena pojedinih članica EMU. Zemlje sa nižom inflacijom od
prosječne imaju višu realnu kamatnu stopu, odnosno bilo koja monetarna politika za te
zemlje postaje restriktivnija nego za one s prosječnom ili iznad prosječnim rastom cijena.
Dolazi do paradoksalne situacije – što je zemlja uspješnija u obuzdavanju inflacije, njena
poduzeća plaćaju višu realnu kamatu na svaku jedinicu posuđenih sredstava. Različite
firme su se u proteklom razdoblju tome suprotstavljale povećanjem produktivnosti, tj.
sniženjem troškova poslovanja po jedinici ostvarene proizvodnje ali i preseljenjem
pojedinih industrija, odnosno proizvodnih procesa u zemlje sa jeftinijom radnom

102
snagom.76 Međutim, to nije riješilo osnovni problem da jedinstvena monetarna politika ne
odgovara svim zemljama članicama Evropske monetarne unije podjednako. Do toga bi
došlo ukoliko bi inflacija bila posvuda izjednačena, odnosno sa malim razlikama između
pojedinih zemalja u pogledu dugoročnog rasta produktivnosti.

Politika sniženja tečaja jedno je od ključnih pitanja hrvatskog gospodarstva danas.

Treba odmah konstatirati da ukoliko bi izostajanje deviznog priljeva, uslijed kriznih
uvjeta, potrajalo, a devizne rezerve spale na kritičnu granicu ispod koje nije uputno ići,
deprecijacija kune se pokazuje kao „standardna“ solucija i prijedlog. U tom smislu
domaća monetarna politika bi, ustvari, bila pod neposrednim utjecajem vanjskih
ekonomskih okolnosti jer bi tek oporavljanje međunarodnog, i posebice europskog,
gospodarstva proširilo prostor za rast izvoza, odnosno dodatnog ulijevanja deviznih
sredstava u hrvatski ekonomski prostor. Čak ako bi izvozna poduzeća snizila cijenu
svojih proizvoda i zahvaljujući tome uvećala količinu prodate robe, problem devizne
likvidnosti time ne bi bio riješen.76a S obzirom da prosječna pokrivenost uvoza izvozom
iznosi oko 50% (u prošloj godini je bila 46%), proizlazi da nema te količine robe koju bi
Hrvatska mogla proizvesti da bi ostvarila izvozni prihod dovoljno velik da osigura
sredstva potrebna za alimentiranje uvoza i dospijevajućih obveza prema inozemstvu, a da
se prethodno unutrašnja potrošnja drastično ne smanji (2007. godine je inozemni dug
učestvovao u izvozu roba i usluga sa 179,5%, a u bruto domaćem proizvodu s oko
88%).77
76
Za razliku od Italije i Portugala njemačko gospodarstvo je po ulasku u EMU imalo višak proizvodnih
kapaciteta uslijed usporavanja domaće tražnje. To je, uz visoku produktivnost, doprinijelo nižoj razini
cijena od prosjeka euro područja. Uslijed toga je nominalna kamatna stopa, određuje je Evropska centralna
banka jedinstveno za cijelo područje EMU, u njemačkom ekonomskom prostoru postala realno viša.
Međutim, industrija je teutonskom ustrajnošću uvećavala produktivnost i poboljšala efikasnost poslovanja,
te tako uspjela amortizirati više realne kamate i izbjeći restriktivne učinke koje skuplji krediti inače sobom
nose

76a
Na primjer, da je elastičnost uvozne potražnje vanjskotrgovinskih partnera na promjenu cijena hrvatske
robe izuzetno visoka, pa se sniženjem cijena za, riječju, 10% obujam izvoza poveća za 20%. Vrijednost
izvoza se ne će uvećati za 20%, nego samo za 8%. Ako se pretpostavku učini još optimističnijom, da bi
sniženjem cijena za 10% izvoz bio povećan za 30%, njegova vrijednost bi porasla za 17% (naravno,
pretpostavka o tako visokom koeficijentu elastičnosti potražnje za hrvatskim izvozom je neutemeljena i
ovdje je navedena isključivo radi dramatizacije osnovne ideje.
77
U proteklih osam godina inozemna potražnja nije nijednom neposredno doprinijela rastu BDP, već je to,
sa stanovišta strukture agregatne potražnje, uvijek bila ona domaćeg izvora.

103
 Troškove rada u Hrvatskoj bi u apsolutnom pogledu mogla reducirati recesija
(nominalno sniženje plaća pod utjecajem rastuće nezaposlenosti), a u relativnom niža
inflacija nego u drugim zemljama, ili – što je još manje vjerojatno – viša inflacija kod
njih nego u Hrvatskoj.78 Treća mogućnost je povećanje produktivnosti, dakle reduciranje
jediničnih troškova poslovanja. Ali, to je način koji je zahtijevan i na kratak rok – osim u
pojedinim poduzećima (koja raspolažu potrebnom tehnološkom bazom) - nije izvodljiv!
To tim prije, ako se gospodarstvo nije još ranije pripremilo za postizanje viših stopa
produktivnosti (ugradnjom efikasnije opreme, boljim menadžmentom, potpunijim
iskorištenjem radnog vremena i sl.).78a

Treba napomenuti da navedeni indikatori «započinjenja poslova» nisu mjera

apsolutne, već relativne konkurentnosti. Ali oni ne ostavljaju mjesto dvojbi o
ograničenim mogućnostima i suženom potencijalu hrvatskih proizvođača da iziđu na
međunarodno tržište i u pooštrenoj ekonomskoj utakmici ostvare dodatni izvoz. Na
kratak rok tu nikakva deprecijacija tečaja kune ne može pomoći.

78
Jedno povijesno iskustvo. Tokom 1950-ih i 60-ih godina cijene na malo u Japanu su rasle po 5%
godišnje, što je bilo dvostruko više od prosjeka industrijskih zemalja. Međutim, u tim zemljama su izvozne
cijene bilježile povećanje od 0,5% godišnje. dok su japanske izvozne cijene ostale nepromijenjene. Tečaj
jena je cijelo vrijeme bio fiksiran u razmjeri 360 za 1 $. Rast izvoznih cijena u drugim zemljama je
povećalo konkurentnost japanskog izvoza u tom razdoblju za oko 10%, a platnu bilancu zemlje izlazećeg
sunca održavalo u stalnom suficitu. Sličnu kombinaciju je ponovila i Kina tokom protekle decenije sa
ogromnom ponudom jeftine robe, što je, između ostalog, doprinijelo nižoj inflaciji u Evropi i u SAD.

78a
U najnovijem izvješću Svjetske banke „Doing Business in 2009“ između 163 zemlje je Hrvatska
zauzela sredinu ljestvice. Tako je, na primjer, u pogledu indikatora „započinjanje poslova“, koji prikazuje
broj potrebnih procedura, vrijeme njihovog trajanja i sl. da bi se pokrenula nova proizvodnja, Hrvatskoj
pripalo 106 mjesto. Potrebno je 410 dana za dobivanje neke konačne građevinske dozvole (prema, recimo
180 dana u Češkoj). U pogledu uvjeta za međunarodno trgovanje, Hrvatska je rangirana na 97 mjestu.
Vrijeme potrebno za izvođenje izvoznog posla iznosi u prosjeku 20 dana, a uvoznog 16 dana.
Indikator koji mjeri pravno-organizacioni vidik ispunjavanja ugovora u gospodarstvu (iskazano brojem
dana sve dok slučaj eventualno ne pristigne do suda) iznosi za Hrvatsku 561 dan (prije tri godine za istu
svrhu je bilo potrebno 415 dana).
Jedna druga publikacija „The Global Competitiveness Report 2008 – 2009“, koju priprema World
Economic Forum, je hrvatskoj dodijelila 61 mjesto, od 134 analizirane zemlje (u rangiranju iste institucije
2007 godine Hrvatska je bila pozicionirana bolje: pripalo joj je 57 mjesto). Izvještaj navodi kao ključne
ograničavajuće čimbenike u pogledu konkurentnosti hrvatskog gospodarstva: neefikasnost državne
administracije, korupciju, poresku regulaciju, nedovoljnu osposobljenost radne snage, pristup financijskim
izvorima – i to tim redoslijedom.

104
 Što je inflacija viša u usporedbi s onom u Evropskoj Uniji, hrvatska monetarna
politika će biti manje restriktivna, pri inače bilo kojoj mjeri restriktivnosti upotrijebljenih
instrumenata. Treba, međutim, naglasiti da se neka željena, planirana, stopa rasta
proizvodnje ne može doseći, neovisno o stopi inflacije. Određena stopa rasta bruto
domaćeg proizvoda implicira određenu razinu cijena koja je u nekoj konkretnoj fazi
proizvodnog ciklusa s tim rastom BDP konzistentna. Ukoliko je, pak, razina cijena
„preniska“, restriktivnost monetarne politike biva pojačana (realne kamatne stope su
više), ali će realni tečaj biti snižen i po toj osnovici izvoz konkurentniji (ili, što je točnije,
hrvatski izvoznici će u tom slučaju biti više zainteresirani za povećanu prodaju
inozemstvu). S teorijske točke gledišta bi to moralo voditi promjeni strukture agregatne
potražnje – s potrošnje stanovništva i investicija na izvoz, ali je u praksi uvećanje izvozne
prodaje ovisno od međunarodnih čimbenika (posebno od uvozne dinamike europskih
zemalja), odnosno od razlike u marginalnoj promjeni domaće i inozemne potražnje.

Ako je domaća inflacija „previsoka“ u odnosu na onu koja je konzistentna sa

planiranim, željenim povećanjem bruto domaćeg proizvoda, monetarna politika će biti
labavija, odnosno njene mjere će uzrokovati slabiji stupanj restriktivnosti ma kojeg
upotrijebljenog instrumenta.

Ukoliko izvoz ne doprinosi uvećanju BDP (ili njegovog rasta uopće nema), a
sniženje nominalnih plaća je neostvarljivo zbog socijalnih ili političkih razloga, relativni
značaj interveniranja države u smislu poticanja potrošnje se pojačava. Fiskalna politika u
tim okolnostima dobiva na značaju. Treba podsjetiti da javna potrošnja postaje relativno
sve veća, čak ako se njena nominalna vrijednost ne mijenja, što bruto domaći proizvod
raste usporenije. Javni sektor u Hrvatskoj je preglomazan, a njegova efikasnost skromna.
(kako to pokazuje i nedavno izvedeno komparativno istraživanje za 2008 i 2009 godinu,
koje je objavio World Economic Forum). Pri tom se ne radi o potrebi „sporijeg rasta“
javne potrošnje, nego prije svega o promjeni njene strukture: pokazuje se kao neophodno
preusmjeriti veći dio s neproduktivne u proizvodno orijentirano trošenje koje bi
doprinijelo uvećanju stope rasta bruto domaćeg proizvoda i na taj način proširenju
poreske baze u slijedećem razdoblju..

105
 Ukoliko pak fiskalna politika ne može osigurati oživljavanje potražnje, a time i
rast BDP, a ukupni devizni priljev je nedostatan za plaćanje uvoza i otplatu dugova,
deprecijacija tečaja nacionalne valute se na prvi pogled pokazuje kao neophodna mjera.
Međutim, to bi bilo opravdano jedino i isključivo ako bi se pojeftinjenjem kune pokrenuli
raspoloživi, a neaktivni, resursi u proizvodnji namijenjenu izvozu (što implicira
postojanje dovoljno velike inozemne potražnje). U postojećim okolnostima krize nije
pouzdano očekivati da će se uvećati izvoz jer naprosto nema dodatne uvozne potražnje.
Zašto bi središnja banka u tim okolnostima dozvolila deprecijaciju kune? Sniženje tečaja
bi završilo u višim cijenama, a platna bilanca zemlje bi bila promijenjena samo u mjeri u
kojoj bi skuplji euro reducirao uvoz.

Ukoliko ne postoje neuposleni kapaciteti i resursi koji bi povećali izvoznu

ponudu, poticanje izvoza putem sniženja tečaja je bez svrhe i smisla. Otuda apeli za
promjenu tečaja kao jedan od načina za izlazak iz postojeće krizne situacije ostaju bez
uporišta. I, još nešto. HNB je godinama održavala tečaj kune unutar uske granice
osciliranja i na taj način doprinosila cjenovnoj stabilnosti. Međutim, ukoliko se trošenje
deviznih rezervi u cilju očuvanja postojećeg tečajnog odnosa „po svaku cijenu“, spuste do
kritične granice ispod koje ne bi bilo mogućno ići dalje, javit će se ozbiljni problemi u
provođenju takve politike (osim toga, Međunarodni monetarni fond zahtijeva postojanje
odgovarajućeg obujma rezervi kojeg se procjenjuje po mjesecima plaćanja uvoza).

Tečaj kune u osnovi određuje odnos između ukupne ponude i potražnje deviza uz
asistenciju središnje banke koja na tržištu novca djeluje kada treba spriječiti prevelika
odstupanja od, uvjetno rečeno, ravnotežnog tečaja. Uslijed smanjene ponude deviza,
središnja banka sada njihovu dodatnu ponudu osigurava iz deviznih rezervi i tako
sprječava deprecijacijski pomak tečaja kune. Koliko dugo? Problem nije načelne naravi,
nego kvantitativne. Dakle, toliko koliko budu dozvolile raspoložive rezerve, prije nego
padnu ispod određene kritične veličine. Iako je opravdano pretpostaviti da bi vlasti prije
nego što se ona dotakne poduzele neophodne korake da se situacija razriješi, eventualni

106
sudar s tom granicom bi in extremis zahtijevao zaustavljanje uvoza, a dugovi bi se morali
reprogramirati.

Obranom tečaja kune, pri uglavnom nepromijenjenoj nominalnoj razini, središnja

banka sprječava poskupljenje otplate inozemnih kredita koji dospijevaju u ovoj godini.
Osim toga, postojeći tečaj doprinosi održavanju sadašnje visine kamatnih stopa
(deprecijacija bi zbog valutnih klauzula ove podigla) i zadržavanju postojećeg stupnja
likvidnosti pri sadašnjoj količini novca (dio kunske likvidnosti bi se reducirao pri
skupljem euru), a doprinosi i nižoj inflaciji (koju bi deprecijacija, preko viših cijena
uvoza, nedvojbeno podigla).

Upotreba pričuva za održavanje tečaja može predstavljati skupu operaciju. Ako su

pričuve svojevremeno uvećane iz inozemnih kredita, a u tečaj, koji se štiti ugrađuje se i
alikvotni dio troška kamata koje se na te kredite plaćaju. Ako pak pričuve potječu iz
izvoza, a ovaj je realiziran po tečaju koji je jednak onom kojega se brani intervencijom
deviznih pričuva, nema smanjenja supstance nacionalne aktive. U suprotnom se ostvaruje
neki implicitni gubitak.

3.5 Instrumenti ekonomsko-financijske i razvojne politike

Opća napomena
Polazeći od stajališta da je reafirmacija uloge države u borbi protiv recesije i
gospodarske krize uopće postala neupitna, djelovanje državnog mehanizma dolazi u
središte pozornosti i u hrvatskom gospodarskom sustavu. S obzirom na okolnosti i uvjete
u kojima se priprema ova analiza, razmotrit će se ovom prigodom samo strategija
djelovanja najjačeg oružja države - državnog proračuna, kao instrumenta financiranja
funkcija države (javnih funkcija).

Strategija sanacije i stabilizacije državnih

financija u recesiji – državni proračun

107
 U ranijim potpoglavlju. 3.1 (dijelom) i 3.2 ukazano je na mogućnosti djelovanja
fiskalne politike (samostalno ili s monetarnom politikom) u obuzdavanju recesije. 79
Naravno, ta se aktivnost provodi posredovanjem državnog proračuna. S obzirom na
složenost gospodarsko- financijske situacije u Hrvatskoj, koja treba imati za cilj
obuzdavanje recesije i oporavak proizvodnje u uvjetima veoma visoke vanjske
zaduženosti, potrebno je utvrditi primjerenu strategiju sanacije i stabiliziranja financija
države odnosno državnog proračuna. Potrebno je upozoriti na rasprave s početka hvatanja
u koštac s recesijom tokom jeseni protekle godine, kada je još snažno dolazio do izražaja
neoliberalistički način razmišljanja u borbi protiv recesije i funkciji proračuna u tome.
Središnje se nametalo stajalište o potrebi uravnoteženog proračuna u funkciji
stabilizacije......!? Što smo to trebali stabilizirati? Strovaljivanje putanje proizvodnje i
svega ostalog što je s tim u svezi? Uravnoteženi proračun, u uvjetima potrebe za
aktivnom antirecesijskom politikom države, ne može biti cilj. Uostalom, tako nešto u
svezi proračuna uopće ne dolazi u obzir. Proračun nikako ne može biti «meta»! On je
instrument s kojim se dostiže (gađa) ta «meta», tj. cilj. On služi postizanju cilja (isti je
slučaj s tečajem valute, politikom cijena, razdiobom dohotka itd.). Zaustavljanje recesije
u hrvatskim okolnostima, uz intervencionizam države, nije moguće bez kreiranja
određenog (novog) deficita, ali s odgovorom na pitanje u koju svrhu? Čitav niz proteklih
godina problem proračuna nije bio lociran u sferi tekućeg (operativnog) financiranja,
nego u investicijskom programu. Država je ostvarivala financijsku štednju (veće tekuće
prihode od rashoda, što će se istaknuti u nastavku teksta)! Problem tekućeg financiranja,
međutim, zaoštrava se tijekom ove godine. Opadanje gospodarske aktivnosti (pad BDP)
ima za posljedicu i znatno slabiju naplatu tekućih prihoda i teškoće u financiranju
planiranih javnih potreba. Rebalansima proračuna samo se privremeno relaksira
proračunsko financiranje.

Iz ocijenjenog stanja financija države odnosno teškoća koje još valja očekivati u
financiranju (budući da se, predvidivo, recesija zaoštrava i transformira u tipičnu
gospodarsku krizu), proizlazi hitnost osmišljavanja i utvrđivanja strategije financiranja.
Ona treba polaziti od sljedećeg okvira:

79
Tekst priredili: Saša Drezgić i Ivo Sever

108
prvo, neizbježno je kreiranje razumnog volumena tekućeg zaduživanja,
ali samo radi (izravne) financijske podrške proizvodnji (poduzećima);

drugo, koristiti mehanizam refinanciranja i reprogramiranja obveza po dugu

i to sve do točke u kojoj će se putanja stope rasta BDP oporaviti
odnosno u sinusoidnom toku promijeniti predznak minus(-) u plus (+);

treće, koristiti tzv. «zlatno pravilo» proračunskog financiranja prema kojemu

će se uspostavljati ravnoteža tekućeg financiranja, a isključiti
neto investicije iz programa financiranja i to one koje ne osiguravaju
učinke na kratki rok i nemaju dovoljno visoke multiplikatore; u tu je
svrhu dozvoljeno i posuđivanje novca;

četvrto, za uravnoteženje tekućeg financiranja (operativnog dijela bilance proračuna)

izvršiti preraspodjelu ukupne mase dohotka promjenama u sustavu poreza i
politici oporezivanja.

Istaknuta strategija upotrebe resursa državnog proračuna ima uporište u teorijskim

odrednicama, ali je provjerena i u praksi ekonomsko-financijske politike. U pogledu
prvog polazišta strategije i kratkoročne aktivnosti državnih financija danas se raspolaže sa
solidnim metodama koje se i obilato primjenjuju od kraja protekle godine u čitavom nizu
država.80 Jedna od temeljnih mjera jest usmjeravanje financijske aktivnosti države na
izravnu podršku proizvodnji (poduzećima). U prezentaciju i analizu te aktivnosti ne će se
ulaziti na ovom mjestu. Institucije države moraju vladati instrumentarijem te politike.

Refinanciranje zaduženja u pravilu je korisna i za državne financije

relaksirajuća financijska operacija pa je valja (i dalje) primjenjivati. Istodobno
reprogramiranje obveza nije uvijek popularno ili uopće to nije. No, takvu operaciju
diktira težina gospodarske i financijske situacije. Oslabljeni kapaciteti nacionalnog
gospodarstva danas objektivno zahtijevaju prolongiranje nekih obveza na buduće
vrijeme, u kojem se očekuje stupanj ekonomske aktivnosti koji će biti u stanju apsorbirati
obveze koje danas gospodarstvo nije u stanju prihvatiti. U svezi istaknutog, treba
upozoriti još i na sljedeće: dug države iznosi oko 30% ukupnog vanjskog duga. Taj dug je
bitan i od njega gotovo sve kreće i ovisi, barem do sada. O njegovoj urednoj otplati ovisi i
80
Znanstvenu podlogu takvoj aktivnosti daje studija : Fiscal Policy for the Crises, koju su priredili:
Antonio Spilimbergo, Steve Symansky, Olivier Blanchard, and Carlo Cottarelli, IMF Staff Position
Note, December 29, 2008, SP/08/01

109
kreditni rejting države, stabilnost tečaja i otplata svih ostalih sektora. Međutim, za razliku
od države ostali sektori su u puno boljoj situaciji za otplatu svojeg dijela vanjskog duga.
Dapače, ti sektori (poduzeća i banke) danas generiraju zaoštravanje dužničkog odnosa.
Ipak, ako država ne uspije uredno otplatiti svoj dio vanjskog duga teško se može
očekivati da će ga uspješno otplatiti i ostali ekonomski sektori. Na kreditnom tržištu je
već prisutna pojava da država istiskuje sa tržišta ostale gospodarske subjekte koji zbog
toga nisu u mogućnosti refinancirati svoje obveze. U smjeru ublažavanja te situacije
dolaze intervencije HNB-a koji ciljano oslobađa dio obvezne pričuve da se državi olakša
namaknuti novac za otplatu svoga dijela vanjskog duga. Ukoliko bi država svoj dug
refinancirala u inozemstvu, istodobno bi ta operacija tvrtkama oslobodila prostor da svoj
dio vanjskog duga refinanciraju u Hrvatskoj.

U svezi primjene «zlatnog pravila» i objektivne potrebe zaduživanja za

kratkoročne i izgledne gospodarske učinke, treba naglasiti da takva politika financiranja
ovisi o likvidnoj imovini javnog sektora kao cjeline koja mora biti na održivoj razini (ne
ispod) 40% BDP. Podaci tablice ilustriraju tendencije u tekućem financiranju i razini
ukupne likvidne imovine definirane u prethodnom smislu.

Tablica 11: Financijska štednja konsolidirane središnje države i ukupna

likvidna imovina javnog sektora

-tekuće cijene
- u mln.HRK
Nefinanci Devizn Likvidna Udjel u
jska e imovina BDP=
Godina Prihodi Rashodi Saldo
imovina pričuve javnog 100
proračuna proračuna (neto) sektora
1 2 3 4 5 6 7 (2 + 6) 8
2000. 66.735 74.432 - 7.697 - 229 28.410 95.145 53,8
2001. 70.846 74.889 - 4.044 693 39.312 110.158 57,7
2002. 75.074 75.448 - 384 6.129 42.043 117.117 56,2
2003. 80.787 80.715 71 7.996 50.138 130.925 57,7
2004. 87.019 86.941 78 8.374 49.364 136.383 55,3
2005. 92.642 92.332 310 6.699 54.892 147.534 55,8
2006. 100.392 98.751 1.641 6.109 64.129 164.521 57,5
2007. 113.386 109.075 4.311 7.811 8.220 181.606 57,8
2008. 109.530 103.817 .712 3.059 6.766 176.296 51,5
Izvor: Mjesečni statistički prikazi i godišnja izvješća MF-a. Za devizne pričuve i BDP,

110
 Bilten HNB, Br. 147

Zaključno s krajem protekle godine, odnos likvidne imovine i BDP bio je

zadovoljavajući. Taj se odnos, međutim, očigledno pogoršava tokom proteklih mjeseci
2009. god. Ta će tendencija zaoštravati probleme proračunskih operacija i ugrožavat će
dužnički kapacitet i rejting javnog sektora i gospodarstva u cjelini. Tendencije
usporavanja naplate prihoda u proteklim mjesecima (ta je tendencija jača od klasičnog
poniranja odnosno negativnog predznaka sinusoide naplate u I. tromjesečju) još jednom
upozorava da na krizu treba intervenirati što prije. Poznato je da proračun brzo kontrahira
u vrijeme krize. Dakle, i vrijeme je bitan faktor. Ako se ne reagira na vrijeme,
proračunski prihodi će značajno opadati sukladno prognozama o snižavanju stope rasta
BDP i robno novčanih transakcija. Međutim, u tome se mora računati na objektivizaciju
putanje i razine naplate proračunski prihod. Njihova je razina bila napuhana potrošnjom
stanovništva (zaduživanjem) i velikim uvozom (prihodi od PDV-a). S druge strane,
reklaksiranje financija države mora uslijediti primjenom već spomenute politike «zlatnog
pravila». Sve investicije koje nisu bitne za kratkoročni učinak na proizvodnju i podizanje
ponude, treba obustaviti. Posebno obustaviti investicije s niskim multiplikatorom.

U studiji se polazi od ocjene da je sanaciju i stabilizaciju državnih financija

(proračuna) moguće uspostaviti (neophodnom) preraspodjelom ukupne mase stvorenog
dohotka. Ta ocjena i prijedlog polaze od političke (ustavne) odrednice, empirijskih
podataka o odnosima u razdiobi dohotka u hrvatskom društvu i teorijske argumentacije.
Iako je iskustvo pokazalo da je političko-ustavni kriterij za socijalne odnose u društvu
rastezljiv pojam, ipak moguće je postaviti okvir uravnoteženih odnosa razdiobe dohotka
prihvatljiv za većinu društva. Hrvatski Ustav definira Republiku Hrvatsku socijalnim
društvom. Je li se hrvatsko društvo primaklo takvom cilju? Pogledajmo što otkrivaju
kvantitativni podaci o odnosima u razdiobi ukupne mase dohotka.

Tablica 12: Odnosi u razdiobi dohotka po skupinama u trećinama nositelja dohotka

u razdoblju 2000. – 2007. god.

- u postocima (%)
Trećine 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007.

111
nositelja
dohotka bruto neto bruto neto bruto neto bruto neto bruto neto bruto neto bruto neto bruto neto
I. 9.2 11.4 10.2 12.3 9.9 12.0 9.7 11.8 9.9 12.0 10.6 12.8 10.2 12.4 10.5 12.8
II. 23.3 25.8 24.4 26.7 24.5 26.8 24.1 26.4 24.3 26.8 24.8 27.2 24.7 27.2 24.5 27.0
III. 67.5 62.8 65.4 61.1 65.6 61.1 66.2 61.7 65.8 61.2 64.7 60.1 65.1 60.4 65.0 60.2
Ukupno 100.0 100.0 100.0 100.0 100.0 100.0 100.0 100.0 100.0 100.0 100.0 100.0 100.0 100.0 100.0 100.0
NAPOMENA: Bruto dohodak sadrži poreze, doprinose i prireze.
Izvor: Priređeno iz dokumentacije o prijavi poreza Porezne uprave Ministarstva financija

Relativni odnosi u razdiobi dohotka među trećinama pokazuju u osnovi stabilnost

i to kako u bruto (uključene obveze), tako i u neto razdiobi dohotka (nakon plaćenih
poreza, doprinosa i dr.). Dakle, plaćene obveze (najbogatijeg dijela društva) bitno ne
remete odnose u razdiobi dohotka. Ipak, korektnosti radi zavirit će se detaljnije u
strukturu plaćanja obveza po dohodovnim trećinama i (detaljnije) po razredima. Grafikon
vizualno ilustrira odnose opterećenja po trećinama, krivulja, iza toga, detaljnije po
dohodovnim razredima (32 razreda).

112
 Grafikon 2: Razdioba dohotka i porezno opterećenje po trećinama u 2007.godini

100,00

90,00

80,00
7

70,00
65,01
NAPOMENA: dohodak = bruto dohodak minus doprinosi
Najposlije, prikazuje se optrećenje spram ukupnog dohotka i porezne osnovice i
ponašanje krivulja.
Tablica 13: Porezno opterećenje po trećinama (porez/dohodak)
60,00
Trećine
- u postotku(%)

nositelja
dohotka 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007.

I. 0,89 0,53 0,77 0,59 0,76 0,96

II. 3,43 3,06 3,36 3,38 3,69 4,24

50,00
III.
Prosjek
13,28
9,44
13,46
9,50
14,01
9,91
13,89
9,68
14,52
10,23
15,52
11,02

Tablica 14: Porezno opterećenje po trećinama (porez/porezna

osnovica)
- u postotku(%)

40,00 113
 Trećine
nositelja
dohotka 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007.

I. 0,43 -1,05 1,19 0,16 0,70 0,17

II. 0,16 0,16 0,16 0,16 0,16 0,16
III. 0,22 0,22 0,23 0,23 0,23 0,24
Prosjek 0,22 0,22 0,22 0,22 0,23 0,23
NAPOMENA: Porezna osnovica = dohodak minus iskorišteni odbici

Ucrtane krivulje zorno pokazuju uspon opterećenja dohotka i osnovice s

povećanjem dohodovnih razreda.
Grafikon 3: Porezno opterećenje u odnosu na dohodak i poreznu
osnovicu u 2007. god.

50,00

45,00

40,00

35,00
Dohodovni razredi
Globalnu neto razdiobu donekle mijenjaju oni dohoci od kapitala (dividende,
kamate i kapitalne dobitke) koji se u našem sustavu poreza ne oporezuju te preraspodjela
dohotka instrumentarijem socijalne politike. Narušavanje ostvarenih temeljnih odnosa na
30,00
taj način, pretpostavlja se, zacijelo nije takvih razmjera da bi značajnije bili dovedeni u
pitanje. Iz tih odnosa, međutim, proizlaze još neki prevažni zaključci. Tako, budući da je
razdioba dohotka funkcija faktora proizvodnje (kapitala, cijene rada odnosno nadnice i
25,00
114
rente), proizlazi da se odnosi među tim faktorima nisu gotovo ništa izmijenili u proteklom
razdoblju funkcioniranja kapital sustava u hrvatskom gospodarstvu. Dapače, insistiralo se
na proširenju i jačanju platforme kapital-odnosa na uštrb cijene rada (za to ima čitav niz
dokaza, a ova recesija samo ih još više potkrepljuje). Razdioba dohotka u hrvatskom
gospodarskom sustavu primjerena je tipičnim liberalnim društvenim modelima, a ne
modelima socijalnih društava Europe. Prihvaćanje modela tržišnog fundamentalizma sa
svim njegovim instrumentarijem (primjerice, nerealni fiksni tečaj valute i njegove
posljedice u generiranju prekomjernog zaduživanja), zacementirali su pokazane odnose u
razdiobi dohotka (ranije imovine, a istraživanja su pokazala da je 1% vlasnika kontrolirao
53% privatizirane imovine početkom ovog stoljeća). A s institucionalnog stajališta, cilj
funkcioniranja našeg (ustavnog) gospodarsko-socijalnog sustava treba biti uravnoteženje
odnosa u razdiobi stvorenog dohotka odnosno blagostanja. Ako 800.000 do 900.000
članova društva ima mogućnost prisvajati samo 10-12% ukupne mase dohotka, onda je to
društvo daleko od takvog socijalnog cilja.

Polazeći od istaknutih uvodnih napomena i analize razdiobe dohotka, postoji

potreba i uvjeti za (hitne) promjene u sustavu oporezivanja, ali i za radikalnu promjenu
(reformu) sustava poreza. Uz naprijed obrazloženu opću društvenu potrebu za
preraspodjelom dohotka posredstvom mehanizma sustava poreza radi uravnoteženja
razdiobe, nije moguće zanemariti činjenicu, koja je također nespojiva s ustavnim
opredjeljenjem društva, da je sustav poreza Republike Hrvatske utemeljen na
oporezivanju potrošnje (PDV, trošarine, porez na dohodak) i oporezivanje stanovništva,
posebno kroz oblik poreza i prireza koji se plaćaju iz i na plaće zaposlenika i
umirovljenika. Takvu ocjenu potkrepljuje alokacija prihoda od poreza u tablici. Iz te
činjenice proizlazi zaključak da naš sustav poreza relaksira kapital i nositelje veće sume
dohotka u podnošenju razmjernog tereta u financiranju javnih troškova, što je suprotno
jednom od temeljnih načela oporezivanja da se taj teret mora podnositi razmjerno
ekonomskoj snazi poreznih obveznika. Ovako, teret je prebačen na cijelo stanovništvo (u
Tablica 15: Relativna alokacija naplaćenih prihoda proračuna - Struktura
- u postocima (%)
2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008
NAPLAĆENI PRIHODI 100.00 100.00 100.00 100.00 100.00 100.00 100.00

115
POREZ NA DOHODAK 8.72 8.06 8.05 7.59 7.85 7.84 7.99
POREZ NA DOBIT 4.48 4.83 4.56 5.40 6.38 6.96 7.84
POREZI NA IMOVINU 0.75 0.68 0.76 0.74 0.86 0.91 0.91
POREZ NA DODANU VRIJEDNOST 31.31 31.49 30.97 31.27 31.11 29.79 30.66
TROŠARINE 11.86 11.74 11.02 10.61 10.30 9.60 8.81
DOPRINOSI 30.40 30.71 30.57 30.36 30.17 29.36 30.21
Izvor: Priređeno prema statističkim izvješćima MF.

prvom redu potrošače). Teorijski gledano, donositelji odluka teret financiranja javnih
troškova alocirali su sa izravnih (imovina i dohodak) na neizravne izvore oporezivanja
(potrošnju). Stoga se u ovom trenutku napora za sanaciju i stabilizaciju državnih financija
sugerira zahvat u oporezivanje imovine i kapitalne dobiti. Uz izostajanje oporezivanja
dohotka od kapitala, neprincipijelnost u oporezivanju imovine i kapitalne dobiti, logični
su uzroci neravnoteže u razdiobi ukupnog dohotka, a otuda i neprihvatljivih socijalnih
razlika u hrvatskom društvu. U nastavku, prvo će se analizirati mogućnosti oporezivanja
imovine.

Porez na imovinu uvodi se u sve više zemalja. Uveden je u većini europskih

tranzicijskih zemljama.81 Takva tendencija stalno je prisutna usprkos velikoj
nepopularnosti ovog poreznog oblika među poreznim obveznicima. Nije nevažno
istaknuti da su porez na imovinu uključile u sustav mnoge zemlje i to na nižoj razini
gospodarskog razvoja te kvalitete institucionalnog sustava u odnosu na Hrvatsku. Stoga
se postavlja pitanje koja su moguća opravdanja za uvođenje ovog poreznog oblika u
sustav poreza Republike Hrvatske. Mogu se izdvojiti sljedeći razlozi:
 poticaj daljnjoj decentralizaciji Republike Hrvatske;
 povećanje autonomije lokalnog javnog sektora;
 progresivnost poreznog sustava (oporezivanje imovine je zaobiđeno u poreznom
sustavu);
 u Hrvatskoj postoji čitav niz neporeznih davanja na razini lokalnog javnog sektora
koja uglavnom opterećuju imovinu (komunalna naknada, komunalni doprinos
itd.), a izrazito su netransparentni i ne omogućavaju lokalnim jedinicama
autonomiju u donošenju proračunskih odluka;
 porez na imovinu omogućio bi i bolju osnovu za financiranje infrastrukturnih
izdataka i povećao financijski kapacitet jedinica te pružio stabilnu bazu za
projiciranje budućih prihoda te eventualno zaduživanje;
81
Taj dio teksta priređen je prema studiji: Drezgić dr.sc. Saša(2009) Porez na imovinu lokalnih jedinica

116
  uvođenje ovog poreznog oblika dovelo bi do veće osjetljivosti građana na
proračunske odluke lokalne razine vlasti, a povećao bi se porezni teret građana
koji bi se trebao vratiti procesom kapitalizacije;
 došlo bi do promjene troškova porezne administracije, a trend promjene u velikoj
mjeri ovisio bi o jednostavnosti dizajna sustava;
 sve veći udjel stranih državljana u vlasništvu imovine za koju plaćaju minimalne
naknade, a ostvaruju velike vrijednosti najmom i drugim poslovnim
aktivnostima;
 prednost je u oporezivanju poduzeća na lokalnom teritoriju; porez na imovinu
utjelovljuje «quid pro quo» načelo i to na način da se porezni prihodi od imovine
troše za povećane infrastrukturne potrebe poduzeća na određenom području;
 javila bi se mogućnost za potencijalne izmjene drugih poreznih oblika, a osobito
poreza na dohodak.

Kao i u većini europskih tranzicijskih zemalja, jedan od najznačajnijih problema

vezan za uvođenje poreza na imovinu je, primjerice, iznimna fragmentacija lokalnog
javnog sektora. Zbog administrativno-tehničkih kapaciteta neophodnih za administriranje
ovim porezom, vrlo mali broj lokalnih jedinica u Hrvatskoj mogao bi uvesti ovaj lokalni
porez. Stoga, u prvoj fazi uvođenja poreza nameće se izbor 32 velika grada koji bi kasnije
mogli preuzeti administriranje porezom za manje lokalne jedinice u županiji. Teorija i
praksa poreza na imovinu ukazuju da je riječ o jednom od najsloženijih poreznih oblika.
Iskustva ukazuju na zaključak da pri uvođenju poreza na imovinu treba voditi računa o
specifičnim ciljevima i obilježjima ekonomskog i fiskalnog sustava svake zemlje. Ali,
teorijska i praktična iskustva europskih zemalja dovoljan su argument za detaljnu analizu
i simulaciju uvođenja ovog poreznog oblika u porezni sustav Republike Hrvatske.

Kapitalni dobicima smatra se povećanje vrijednosti imovine kao što su zemlja,

zgrade, oprema, postrojenja, motorna vozila, vrijednosni papiri (dionice i obligacije).
Njihova se vrijednost utvrđuje razlikom između prodajne cijene i nabavne cijene dobra
odnosno vrijednosnice. Porez na kapitalne dobitke je porez na povećanu vrijednost
imovine. Iako teorija drži da bi se kapitalne dobitke trebalo oporezivati budući da su
jedan od mogućih izvora dohotka, politika je oporezivanja različita po (europskim)
zemljama. U pojedinim se zemljama oporezuju pod istim uvjetima kao i svaki drugi
dohodak, jer se smatra da se mogu koristi za iste namjene kao i dohodak. U drugim pak
se primjenjuju porezne stope na kapitalne dobitke različite od stopa poreza na dohodak.

117
Najposlije, u nekih se oporezuje samo pojedine oblike kapitalnih dobitaka. U hrvatskom
se sustavu poreza i politici oporezivanja kapitalni dobici ne oporezuju. Zakonodavac
smatra da se tako izbjegava dvostruko oporezivanje, i potiče ulaganja i gospodarski rast.
Međutim, podsjeća se na dva obilježja kapitalnih dobitaka u hrvatskom sustavu poreza:
* kapitalne dobitke fizičkih osoba oporezuje se posebnim zakonom, ali tako da se
jedan oblik dobitaka oporezuje u okviru Zakona o porezu na dohodak bez obzira što se u
ovom Zakonu ne rabi pojam „kapitalni dobitak“. Naime, kapitalni dobici su sastavni dio
dohotka od imovine i imovinskih prava, koji se ostvaruju kod prodaje odnosno otuđenja
nekretnina i imovinskih prava, te kod opcijske kupnje vlastitih dionica;
* kapitalne dobitke od imovine trgovačkih društava uključuje se u godišnju poreznu
bilancu tj. u poreznu osnovicu na koju se plaća porez po stopi od 20%. Oporezuju se
samo realizirani kapitalni dobici (kapitalni gubici porezno se priznaju kao odbita stavka).
Tako u Hrvatskoj.
No, uočimo ipak detaljnije razloge koji u gospodarsko-financijskim sustavima
dovode do različitih pristupa politike oporezivanju kapitalnih dobitaka. Evo tih razloga:

* kapitalne dobitke oporezuje se kada se ostvare odnosno kada pojedinac proda svoju
imovinu, stoga vlasnicima nije u interesu prodaja imovine, a izbjegavanje takve pojave
moguće je oporezivanjem nerealiziranih dobitaka;
* postojanje dugoročnih i kratkoročnih kapitalnih dobitaka (tj. dobitaka na imovinu koja
se posjeduje na dugi rok i dobitaka na imovinu koja se drži u kraćem razdoblju);.
dugoročne se kapitalne dobitke oporezuje nižim stopama od kratkoročnih, budući da se
smatra da se kratkoročni dobici ostvaruju radi špekulativnih zarada;
* u izračunu kapitalnih dobitaka treba voditi računa o inflaciji ,budući da cjelokupni
porast vrijednosti imovine ima za posljedicu povećanje njezine realne vrijednosti, ali i
rast cijena; to je razlog zbog kojega bi trebalo isključiti uvećanje cijena iz rasta
nominalne vrijednosti imovine kako bi se oporezivali samo realni kapitalni dobici;
* neoporezivanjem kapitalnih dobitaka izbjegava se dvostruko oporezivanje; profit i
dohodak oporezuju se u trenutku kad se zarade, odnosno ako se pretvore u imovinu, tada
se prigodom prodaje te imovine ponovno oporezuju porezom na kapitalne dobitke.

118
 Treba istaknuti da unatoč činjenici što je određeni dio kapitalnih dobitaka u
Republici Hrvatskoj oporeziv, očita je razlika u oporezivanju u odnosu na mnoge druge
europske zemlje. Dobit iz toga ekonomskog izvora veoma se skromno zahvaća porezom.
Najveći dio kapitalnih dobitaka izuzet je od oporezivanja. Posebno se to odnosi na
financijske kapitalne dobitke (dividende, kamate i dr.). Evo pregleda izuzeća za nove
članice EU i tranzicijske zemlje iz okruženja Republike Hrvatske.

.Tablica 16: Izuzeće kapitalnih dobitaka u novim članicama EU

Kapitalni dobici
Češka dobici od prodaje ˝non-business˝ imovine, ako je imovina u
vlasništvu poreznog obveznog najmanje 5g. prije prodaje, dobici od
prodaje ako je prebivalište poreznog obveznika na njegovom
imanju najmanje 2g. prije prodaje, dobici od prodaje pokretne
˝non-business˝ imovine, dobici od prodaje motornih vozila, aviona i
plovila.
Estonija dobici od prodaje kuće ili stana poreznog obveznika koji su bili
njegovo primarno prebivalište do prodaje, dobici od transfera
ljetnikovca ili vikendica čiji je porrzni obveznik. bio vlasnik min.
2g., dobici od različitih programa koji se odnose na obnavljanje
izvlaštenja imovine, dobici od prodaje pokretne imovine koja je bila
u osobnoj uporabi poreznog obveznika, dobici od razmjene udjela u
slučaju spajanja, podjele ili druge preraspodijele.
Mađarska dobici od nekretnine nakon posjedovanja od 15g., dobici od
nekretnina ako je imovina bila stalno boravište prodavaoca ili
njegovih rođaka unutar 1g. prije ili 5g. nakon prodaje, prvih
200,000 HUF dobiti od prodaje privatne pokretne imovine
Litva dobici od pokretne imovine i nekretnina ako je prodavač posjeduje
posljednje 3g., dobit od raspoloživog udjela ostvarenog prije
1.1.1999., dobit od drugih udjela prodanih prije 366 dana nakon
stjecanja ako porezni obveznik nije posjedovao više od 10%
kapitala tokom bilo kojeg vremena u razdoblju 3g. zaključno sa
poreznom godinom na koju se odnosi, dobit od raspoložive imovine
osim nekretnina ili udjela
Latvija dobici od prodaje osobnog vlasništva, uključujući dionice i druge
obveznice te nekretnine, domaće dividende i dividende kompanija
sa sjedištem u drugim EEA zemljama
Poljska dobici od nekretnina(ako je dohodak unutar 2g. reinvestiran u
nekretninu)
Slovačka dobici od prodaje nekretnine ako je porezni obveznik imao stalno
boravište posljednje 2g. prije prodaje osim ako to nije koristio u
poslovne svrhe tokom posljednjih 5g. ili je iznajmljivao, dobici od
prodaje drugih nekretnina u vlasništvu 5g. prije prodaje osim ako

119
 nisu služile za poslovne potrebe porezni obveznik u zadnjih 5g.,
dobici od prodaje dionica i drugih vrijednosnih papira do godišnjeg
iznosa od 24.900SKK, dividende isplaćene prije 1.1.2004.
Slovenija dobici od nekretnina prije 1.1.2002., dobici od nekretnina koji se
koriste kao trajno boravište porezni obveznik posljednjih 3g.
Bugarska dobici od prodaje naslijeđene imovine (nekretnine), dobici od
kotirajući dionica prodanih putem bugarske burze dionica, dobici
od prodaje jednog stana godišnje, dobici od nepokretne imovine
koja je u vlasništvu više od 5g., kao i dobici od motornih vozila,
aviona i plovila koji su u vlasništvu više od 1g.
Rumunjska kod nekretnina: kod državnog procesa povrata, ako se postupak
nasljeđivanja dovrši unutar 2g., kod darova supružnika ili rođaka do
treće generacije srodstva
Izvor: IBFD, 2007

Vrijedno je analizirati izuzeća od oporezivanja kapitalnih dobitaka i u našem

bližem okruženju (jugoistočna Europa). Tablica sadrži podatke.
Tablica 17: Izuzeće kapitalnih dobitaka tranzicijskih zemalja u regiji
Kapitalni dobici
Albanija izuzeti su svi kapitalni dobici osim prodaje dionica
Hrvatska dobici od prodaje pokretne imovine i osiguranja, od prodaje
nekretnina nakon 3g. od kupnje (vlasništva), porezni obveznik je
živio na imanju prije prodaje ili je prodaja izravna posljedica
brakorazvodne parnice
Makedonija dobici od nekretnina nakon 3g. vlasništva
Crna Gora od 1.1.2007. se ne oporezuju
Srbija dobici prije 24.1.1994., reinvestirani dobici poreznih obveznika,
dobici kod bilo kojeg transfera imovine među rođacima
Izvor: IBFD, 2007

Politiku potpunog izuzeća jedino primjenjuju Crna Gora i Albanija (sve osim od
prodaje dionica). Odgovarajuće instrukcije za politiku oporezivanja moguće je koristiti i
u slučaju tzv. ostalih kapitalnih dobitaka. Podatke sadrži tablica.

Tablica 18: Izuzeće ostalih dohodaka od kapitala u novim članicama EU u 2007.

120
 Ostali dohoci od kapitala
Češka -
Estonija -
Mađarska prinos od dobrovoljnog mirovinskog fonda ako je primatelj bio
član fonda min. 2g. prije odlaska u mirovinu ili ako tokom prve
3g. primljena mirovina ne raste više od 15% godišnje
Latvija dobici od investiranja u privatne mirovinske fondove,
Litva udio profita koji ne prelazi 12 puta osnovicu osobnog primitka,
prinos sa osnove dobrovoljnog mirovinskog osiguranja
Poljska prinosi od dobrovoljnog mirovinskog osiguranja i premija
životnog osiguranja
Slovačka prinos od dobrovoljnog mirovinskog osiguranja (uključujući i
inozemne izvore mirovina)
Slovenija -
Bugarska prinos s osnove socijalnog osiguranja, primici s osnove
dobrovoljnog uplaćivanja u mirovinski fond u trenutku
umirovljenja
Rumunjska -
Izvor: IBFD, 2007

Tablica 19: Izuzeće ostalih dohodaka od kapitala u tranzicijskim

zemljama regije
Ostali dohoci od kapitala
Albanija prinos s osnove socijalnog osiguranja
Hrvatska prinos s osnove socijalnog osiguranja
Makedonija -
Crna Gora prinosi od životnog osiguranja
Srbija prinos dobrovoljnog mirovinskog osiguranja
Izvor: IBFD, 2007

Uočava se da politika oporezivanja demonstrira potpunu netoleranciju izuzeća

do njihova uvažavanja u jednom ili dva slučaja. Ili, je politika oporezivanja mekša. To
pokazuje da se politike oporezivanja pažljivo odnose spram posljedica (ne)oporezivanja
na fiskalni sustav, ali i na (ne)poticaje gospodarskom rastu. Razvidno je da europske
politike oporezivanja kapitalnih dobitaka nisu jednoznačne. Rijetko je naći zacijelo
slučaj u fiskalnom sustavu i politici oporezivanja da se u tolikoj mjeri uvažava
društveno-gospodarske interese: od socijalno-klasnih do fiskalnih i razvojnih.
Pokušajmo projicirati mogućnosti te politike na naš sustav i politiku oporezivanja
kapitalnih dobitaka. Istaknut će se tri dimenzije te moguće politike: upozorenje

121
na(negativne) posljedice oporezivanja, opravdanje prijedloga za oporezivanja, i
najposlije, opredjeljenje (zaključno stajalište).

Prvo, ističe se da je politika oporezivanja dohotka u našem sustavu sve

progresivnija, zatim da bi oporezivanje kapitalnih dobitaka unijelo iskrivljenost na
tržištu (štednju bi se usmjeravalo u neoporezive djelatnosti), a opterećivalo bi se i
destimuliralo (domaću) štednju te, najposlije, tvrdi se da bi namaknut prihod bio veoma
skroman.82
Drugo, polazeći od temeljnih načela oporezivanja (kao veoma važnih sastavnica
demokratskog društva, kao što su općost, pravednost i dr.), svi su građani dužni
podnositi odgovarajući razmjerni teret u financiranju javnih troškova pa tako i oni koji
stječu dohodak od kapitala (od kapitalnih dobitaka). Primjena odgovarajućih
instrumenata i mjera politike u oporezivanju tih dohodaka stvar je “društvenog
dogovora”.
Zaključno treba istaknuti neka upozorenja. Oba stajališta relativne su vrijednosti.
Prvo stajalište nema znanstvenu podršku. Nova istraživanja su pokazala da ne treba gajiti
bojazan od oporezivanja dohodaka od kapitala sa stajališta ugrožavanja štednje odnosno
ekonomskog rasta.323 Taj porez ne ugrožava štednju! Ali pod odgovarajućim uvjetom.
Uvjet je relaksacija oproezivanja rada! Grafikon ilustrira odnose stope (osobne) štednje i
stopa poreza na dohodak od kapitala u USA.

Grafikon 4: Odnos štednje i stopa poreza na dohodak od

kapitala u USA

82
Usporedi: Kesner-Škreb, Marina (2007) Što s porezima u Hrvatskoj? Porezno opterećenje, oporezivanje
dohotka, dobiti i imovine, IJF, Newsletter, br. 32
323
Usporedi: Uhlig,Harald, Janagawa,Noryjuki (1996) Increasing the capital income tax may lead to
faster growth, European Economic Review 40, pp.1521-1540

122
 Stopa poreza na dohodak od kapitala
Štednja u postotku od raspoloživog dohotka
Štednja u postotku od raspoloživog dohotka

Stopa poreza na dohodak od kapitala

Godina
Izvor: Uhlig, Harald, Janagawa,Noryjuki (1996) Op.cit., p.1523

Vizualno se lako odredi veoma dobar sklad kretanja i dinamike putanje štednje i
stopa poreza. Očigledno to nije sporno (barem u pogledu fiskalno-financijskog sustava
USA). Važno je, međutim, usporediti i sučeliti se sa stupnjem opterećenja rada u
hrvatskom fiskalnom sustavu. Potkrijepit će se taj “stupanj” vjerodostojnim činjenicama.
To ističe tablica. Moguće je zaključiti da nije problem u oporezivanju dohodaka od
kapitala, nego u fiskalnom opterećenju rada. To opterećenje blokira istodobno i zamah
štednje. Stoga rasterećenja rada fiskalnih obveza otvara veoma široki prostor poreznom
zahvaćanju raznovrsnih dohodaka od kapitala i kompenzaciju izgubljenog prihoda za
proračun. Znanstveno je to zacijelo jasno. Odluke treba donijeti politika. I još nešto.

123
Iako se ostaje uz prethodne ocjene i tvrdnje, treba napomenuti da su moguća i drukčija
rješenja u sustavu i politici oporezivanja. Sva su ta stajališta od relativne važnosti. Jer, u

Tablica 20: Usporedba troškova rada OECD, EU i Hrvatske

-u postocima (%)

Porez na
dohodak i
Porez na
Porez na Doprinosi doprinosi
dohodak
dohodak u posloprimac posloprimatelja
i doprinosi
bruto a u bruto i poslodavaca
posloprimaca
Asocijacija/Država plaći plaći u troškovima
u bruto plaći
rad
ne snage
1 2 3 4 5
¢OECD 15,9 10,7 26,6 37,7
¢EU-15 20,0 11,4 29,5 39,3
¢EU-19 16,8 12,5 29,3 42,6
Hrvatska 10,0 20,0 30,0 40,3
Hrvatska (VII - IX.
2008.) 9,34 20,0 29,3 39,7
Izvor:
http://www.oecd.org/document/60/0,2340,en_2649_34533_1942460_1_1_1_1,00.html:
Taxation of Wages

sustav poreza moguće je uključiti i porez na ekstraprofite, kao djelotvornije rješenje čak i
od oporezivanja kapitalnih dobitaka. Rješenjima pak u oporezivanju imovine moguće je
automatski riješiti dio oporezivanja kapitalnih dobitaka i to u području nekretnina.

Zaključno u svezi strategije sanacije stabilizacije državnih financija, moguće je

konstatirati da odnosi u razdiobi ukupne mase stvorenog dohotka u društveno-
gospodarskom sustavu, koji su suprotni ustavnim odrednicama da Republika Hrvatska
treba biti tržišno socijalno društvo, zahtijevaju preraspodjelu te mase dohotka u funkciji
sanacije i stabiliziranja tekućeg financiranja posredovanjem državnog proračuna.
Preraspodjelu u tu svrhu treba izvesti promjenama u sustavu poreza i politici
oporezivanja i to kombinacijom oporezivanja imovine, dohodaka od kapitala i
ekstraprofita (dividende, udjeli u dobiti, kamate od kapitala i druge burzovne

124
špekulacije, špekulacije nekretninama, porez na imovinu i dr. - u hrvatskom sustavu
poreza uglavnom se ne oporezuje). Pri tome se poštuje načelo i teorije, a još više tekuće
ekonomsko-fiskalne politike da se u depresijsko-recesijskoj fazi ekonomske aktivnosti
poduzeća ne opterećuju fiskalnim obvezama, na jednoj strani, a na drugoj, neophodno je
fiskalno rasterećenje rada u svrhu zaštite štednje i osiguravanja ekonomskog rasta. I,
najposlije, uvjerenje je autora ovog istraživanja da je u nadolazećem vremenu neophodna
temeljita reforma sustava poreza Republike Hrvatske zbog činjenice što taj sustav polazi
od jačeg opterećivanja neizravnih fiskalnih resursa (potrošnje: PDV, trošarine), a
relaksira izravne (vidjeti tablicu 15, str. 117., alokaciju naplaćenih prihoda proračuna).
Stanovništvo se posebno oporezuje posredovanjem poreza i prireza koje se plaća «iz i na
plaće». Taj sustav, dakle, štiti članove društva koji kontroliraju najveću masu dohotka i
vrijednost imovine odnosno bogatstva (upućuje se na tablicu br. 12, str. 112., s prikazom
razdiobe dohotka po trećinama nositelja).

3.6 Instrumenti i mjere ekonomsko-financijske i razvojne politike

Polazeći od izvršenih analiza i postavljenih strategija u prethodnim poglavljima

ove studije, naznačit će se u ovom dijelu građe skup selektiranih instrumenata i mjera
ekonomske, monetarne, fiskalne i razvojne politike. Ta selekcija zacijelo ne sadrži sve
neophodne mjere za borbu protiv recesije, već samo određene skupine instrumenata i
mjera koje se osmislilo i analiziralo tijekom kratkog vremena u pripremanju studije. U
studiji je, naime, već ranije zauzeto stajalište da njezin sadržaj ne će insistirati na onim
kratkoročnim mjerama za koje se smatra da organi države moraju biti osposobljeni za
njihovo kvalitetno uvođenje u funkciju. To su, da se i to još jednom napomene, već opće
poznate mjere i u širokoj su primjeni u svim tržišnim gospodarstvima, a raspolaže se i s
instruktivnim i javno objavljenim sadržajima metoda i to sa znanstvenim polazištima.
Ako se, međutim, u toj primjeni javljaju različite opcije političke naravi, studija u
rasprave takve vrsti ne će ulaziti. Ali to je svakako jedan od razloga da studija ne ulazi u
razmatranje sveobuhvatnih kratkoročnih mjera. No, to ne znači da se u nastavku ne će
predložiti i kratkoročne instrumente i mjere od osobite važnosti za antirecesijsku i
razvojno poticajnu politiku.

125
 Ekonomsko-monetarna i razvojna politika

Uvesti klizajuće tečajeve eura i američkog dolara, radi postupnog rješavanja

prevelikog uvoza, premalog izvoza i zaustavljanja daljnjeg porasta inozemne
zaduženosti.

HNB bi trebala poduzeti sljedeće mjere:

* sniziti eskontnu stopu na razinu ECB-a;
* tečaj Eura postupno usklađivati s kretanjem indeksa maloprodajnih cijena;
* sniziti stopu prinosa na vrijednosne papire na razinu stopa koje primjenjuje ECB;
* posredstvom HBOR i HPB-a plasirati novčana sredstva poduzećima koja imaju
jače izražene probleme s likvidnošću.
Provođenjem tih mjera postigla bi se dva velika učinka: smanjili bi se rashodi u
proizvodnoj cijeni gospodarstva i time omogućilo povećanje konkurentske sposobnosti
i, drugo, ubrzalo bi se kolanje novca u poslovanju, što bi povećalo stupanj iskorištenosti
proizvodnih kapaciteta i, u konačnici, također povećalo konkurentsku sposobnost
hrvatskog gospodarstva.

Posebni zakon o zaduženju za svaki program potrošnje (kako je to uobičajeno u

nekim drugim državama).

Donijeti istodobno mjere za usklađivanje svih popratnih posljedica koje bi nastale

uvođenjem klizajućeg tečaja, što su neke države već davno uspješno riješile (npr.
Republika Slovenija).

Osnovati državnu banku i s investicijskom funkcijom, zbog dugogodišnjeg

podinvestiranja u hrvatski proizvodni sektor, kao i radi činjenice da sadašnje banke u
inozemnom vlasništvu nisu sklone financirati razvoj hrvatskog gospodarstva.

U svezi funkcioniranja tržišta kapitala poduzeti:

* uključiti mirovinske fondove u kupnju obveznica i komercijalnih zapisa tvrtki radi
kompenziranja manjka kreditnog novca. Još dugo ne će biti značajnijih isplata pa si to
hrvatski mirovinski sustav može dopustiti;

* veće ovlasti i ojačati HBOR kako bi izravno kreditirala, osiguravala i davala jamstva
hrvatskom proizvodnom sektoru;

* suspenziju najnovijeg Zakona o vrijednosnim papirima, vraćanje javnih dioničkih

društava, omogućavanje šireg dijapazona ulaganja investicijskih i mirovinskih fondova;

* da Zagrebačka burza poveća svoje zahtjeve za transparentnošću te uvođenje obveze

objavljivanja financijskih rezultata kvartalno za sve tvrtke na burzi bez obzira na
burzovnu kotaciju;

126
* zamrzavanje MIFID-a, budući da je on dizajniran da smanji broj konkurenata na tržištu
financijskih posrednika, te tako omogućava monopol banaka, što u konačnici povećava
cijenu trgovanja i smanjuje novčanu masu na tržištu.

Donijeti odluke o zaustavljanju bilo kakvog pokušaja privatizacije velikih sustava,

banaka i poduzeća (zadaća središnje države, područne i lokalne razine vlasti). Kapitalu
dati do znanja da ako se namjerava baviti poduzetništvom, neka ulaže i osniva nova
poduzeća, banke, financijske institucije i drugo. Posebice se to odnosi na pokušaje
otuđenja nacionalnih sustava, kao što je Hrvatska elektroprivreda, Hrvatske šume, Croatia
osiguranje, Hrvatske ceste, Hrvatske autoceste, brodogradilišta i sl.

Poduzeti mjere da se zauzda uvoz roba i usluga (uz promjenu tečajne politike).
Mnoge države koje su prijetile Hrvatskoj zbog eventualnih pokušaja reguliranja uvoza,
jer da Hrvatska remeti načela slobodne trgovine, prve su u toku recesije i krize donijele
drastične mjere za zaštitu svoje proizvodnje. Očito je da i Hrvatska mora poduzeti sve
moguće da zaštiti domaću industrijsku i poljoprivrednu proizvodnju.

Regenerirati nekadašnja velika poduzeća, jer imaju riješene građevinske dozvole,

izgrađenu infrastrukturu i pamćenje domaćih i inozemnih kupaca na nekadašnju
kvalitetnu ponudu. Još uvijek u inozemstvu pamte hrvatske brendove, koji su uništeni u
pretvorbi i privatizaciji. Rješenje je mnogih problema u proizvodnji moguće uvođenjem u
funkciju novih industrijskih i poljoprivrednih poduzeća.

Ekstraprofite korporacija uključiti u posebne fondove poduzeća i tako spriječiti

njihovo prelijevanje u korist dioničara.

Spriječiti daljnju „privatizaciju“ poduzeća i banaka, jer, uz malo iznimaka,

većina privatizacija se pretvorila u kupoprodaju nekretnina i napuštanju izvorne
djelatnosti.

Donijeti efikasne mjere da se transferirani novac u inozemstvo vrati. Jedan od

uzroka kroničnoj nelikvidnosti cjelokupnog hrvatskog ekonomsko-društvenog sustava
jest izvlačenje ogromne mase novca iz Hrvatske u inozemstvo.

Proračunsko financiranje i sustav oporezivanja

U svezi antirecijskog djelovanja proračuna, važno je istaknuti nekoliko aspekata i

ciljeva samih mjera. U okviru prihodne i rashodne strane važno je obratiti pozornost na
kratkoročne i dugoročne učinke, ali također i na one ekonomskog, fiskalnog i socijalnog
obilježja. Stoga je važno odmah na početku dati sliku upotrebe proračunskih resursa.
Alokacija rashoda po kriteriju ekonomske i funkcionalne klasifikacije pruža uvid u takvo
obilježje upotrebe.

127
Tablica 21: Funkcionalna alokacija rashoda državnog proračuna – Relativna struktura
u razdoblju 2002. – 2008. godine
- u postocima (%)
2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008

R A S HODI 100.00 100.00 100.00 100.00 100.00 100.00 100.00

NAKNADE ZAPOSLENIMA 27.28 27.57 27.05 26.54 26.19 26.20 25.81
KORIŠTENJE DOBARA I USLUGA 12.02 10.88 10.27 10.82 12.35 12.79 12.72
KAMATE: 4.63 4.63 4.69 5.08 5.08 4.68 3.86

- INOZEMNE 2.37 2.37 2.33 2.39 2.22 1.88 1.22

- TUZEMNE 2.26 2.25 2.36 2.69 2.85 2.79 2.65

SUBVENCIJE: 5.10 5.63 6.04 5.97 6.09 6.32 6.24

- JAVNI SEKTOR 2.69 2.88 3.63 3.42 3.16 3.19 3.23

- PRIVATNI SEKTOR 2.41 2.75 2.41 2.55 2.93 3.13 3.01

POMOĆI 0.66 0.64 1.07 1.38 1.36 1.43 1.77

SOCIJALNE NAKNADE 44.43 43.82 43.51 42.25 41.61 41.03 40.90
OSTALI RASHODI 5.89 6.84 7.38 7.95 7.32 7.55 8.70

KAPITALNI 2.74 2.19 4.04 4.21 3.94 3.92 5.13

Izvor: Mjesečna statistička izvješća MF.

Tablica 22: Ekonomska alokacija rashoda proračuna – Relativna struktura

u razdoblju 2002. – 2007. godine
- u postocima (%)
2002 2003 2004 2005 2006 2007
UKUPNI RASHODI 100.0 100.0 100.0 100.0 100.0 100.0
OPĆE JAVNE USLUGE 9.9 10.4 10.6 11.4 11.1 10.7
OBRANA 5.9 5.2 4.4 4.0 4.1 4.1
JAVNI RED I SIGURNOST 6.5 6.5 6.5 6.5 6.4 6.6
EKONOMSKI POSLOVI 7.7 8.4 9.3 9.4 12.4 13.9
ZAŠTITA OKOLIŠA 0.4 0.4 0.3 0.2 0.3 0.3
USLUGE UNAPREĐENJA STANOVANJA I
ZAJEDNICE 1.9 2.3 3.0 3.2 2.5 2.2
ZDRAVSTVO 14.4 14.7 15.0 14.4 14.4 15.2
REKREACIJA, KULTURA, RELIGIJA 1.3 1.4 1.5 1.5 1.5 1.6
OBRAZOVANJE 8.5 8.6 8.5 8.5 8.4 8.4
SOCIJALNA ZAŠTITA 43.4 42.2 41.1 40.9 38.8 37.1
Izvor: Mjesečna statistička izvješća MF.

Podsjeća se na činjenicu da su glavni izvori prihoda proračuna porezi na potrošnju

(PDV i trošarine – vidjeti priloženu dokumentaciju u prethodnom potpoglavlju. 3.5).

128
Značajan udjel prihoda odnosi se na doprinose. Takva struktura prihoda daje jasne
odgovore na karakter učinaka. Svi navedeni prihodi su izdašni. Međutim, imaju snažne
regresivne učinke. PDV i trošarine su pored toga izrazito osjetljivi na ciklička kretanja što
se i pokazalo na primjeru ovogodišnjeg proračuna i naglog pada prihoda iz ovih izvora
(što radikalno odstupa od uobičajene «sinusoide» naplate prihoda u uvjetima «normalne»
gospodarske aktivnosti). Doprinosi također imaju regresivan, budući da snažno
opterećuju dohotke od rada. Porezi na imovinu i na kapital neznatno su zastupljeni u
okviru porezne strukture (što je također pokazano potpogl.3.5). Potrebno je upozoriti da
porez na dohodak obilježava progresivnost i činjenicu da većinu poreza na dohodak
plaćaju bogatije dohodovne skupine.

U pogledu rashoda proračuna, može se uočiti da se tu većinom radi o određenoj

inercijskoj potrošnji. Međutim, jasno se vidi povećanje aktivnosti države u okviru
ekonomske aktivnost, koja se odnosi, prije svega, na pojačano investiranje. U isto
vrijeme, može se uočiti da se financiranje obrazovanja kao funkcije vezane za osnove
dugoročnog ekonomskog rasta relativno nije povećalo. Postavlja se pitanje opravdanosti
tako visoke investicijske aktivnosti osobito sa stajališta strategije antirecesijske politike
odnosno u okolnostima veoma složenog financiranja rigidnih tekućih programa. Slijedi
još jedno pitanje: opravdanost izvođenja velikog dijela investicijskih programa, jer na
državnoj razini, koliko se zna, ne provodi se program kapitalnog planiranja te utvrđivanje
prioriteta investiranja s obzirom na gospodarske učinke. A to je u ovoj fazi
suprotstavljanja recesiji od presudnog značenja. Proizlazi da je i unutar strukture rashoda
proračuna moguće ipak izvršiti brojne uštede i povećati djelotvornost njihove upotrebe.
Najposlije, rezultat sveukupnog djelovanja proračuna je prociklička orijentacija strukture
prihoda, teške socijalne posljedice djelovanja fiskalnog sustava, poticanje štednje u
špekulativne svrhe, neizvjesni ekonomski učinci i to kako kratkoročni tako i dugoročni.
Na temelju navedenog, predlažu se instrumenti i mjere koje konkretiziraju ocjene
strategije u prethodnom potpoglavlju. 3.5:

Kratkoročno
Ulaganja u nove infrastrukturne projekte hitno obustaviti na dogledno vrijeme.
Investiranje u krupnu infrastrukturu treba nastaviti samo u onim projektima u kojima je
to nužno zbog osiguranja racionalnog zatvaranja gradilišta.

129
 Korekcije u okviru oporezivanja dohotka. Iako bogatije dohodovne skupine
plaćaju najveći dio poreza na dohodak, potrebno je dodatno rasteretiti veliki dio
stanovništva s niskom razinom dohotka. Takve zahvate Ministarstvo financija vrlo lahko
može izvesti budući da raspolaže sa svim potrebnim podacima vezanim za procjenu
učinaka. Izostanak dijela prihoda za lokalane proračune može se nadomjestiti transferima
središnje države (na primjer, fonda iz poreza na dobit). Sam učinak na proračun bio bi
neutralan, jer bi se povećali prihodi od PDV-a.

Doprinosi čine visoko opterećenje dohodaka od rada, a osobito je problematična

činjenica da su regresivni. Stoga je također moguće uvesti progresivne stope (u okviru 1.
stupa). Simulacije je također vrlo jednostavno izvesti. Stečeni raspoloživi dohodak nižih
dohodovnih skupina također će se preliti putem potrošnje u povećane prihode od PDV-a.

Porez na ekstraprofite. Ova mjera je i kratkoročna i dugoročna. Ekstraprofiti se

definiraju kao povrati ulaganja koji su znatno veći od “normalnog” povrata na nekom
tržištu. Pod normalnim se obično podrazumijeva prosječna stopa povrata ovisno o
djelatnosti. Zanimljivo je da u Hrvatskoj u doba velike svjetske krize, kada u razvijenim
zemljama pojedine korporacije s ostvarenjem minimalne dobiti izazivaju poštovanje,
mnoga poduzeća ostvaruju izuzetno visoku dobit. U Hrvatskoj se to posebno odnosi na
banke. Jedan od zaključaka može biti da takva poduzeća ostvaruju monopolske odnosno
oligopolske prednosti. A jasno je što to znači za gospodarstvo u cjelini. Uz to, banke su
dovoljno moćne da unatoč takvoj situaciji prijete državi povećanjem kamatnih stopa (čak
i usprkos ekspanzivnim mjerama monetarne politike). Postavlja se pitanje koji je interes
države da dozvoljava ostvarenja tako visokih (i štetnih) povrata?

Realokacija proračunskih rashoda. Mora se provesti analiza svih državnih

rashoda i rangirati rashode u skladu s njihovim ekonomskim učincima (multiplikatorima).
Osobito se to odnosi na državne infrastrukturne projekte koji su još uvijek izuzetno
opsežni.

Država nema previsok dug. Problem vezan za državni dug je u neprimjerenoj

politici upravljanja javnim dugom. Dakle, problem je tehničke naravi. Dugove je moguće
reprogramirati na način da se ublaži trenutna nelikvidnost javnog sektora koja se ne smije
dozvoliti, jer sa sobom povlači sav privatni sektor u zemlji. Međutim, dodatna pozornost
mora se usmjeriti na potrošnju iz deficitnih izvora (oni ne mogu biti korišteni za tekuće
financiranje u ovoj fazi antirecesijskih napora), što do sada često nije bio slučaj.

Započeti pripreme za temeljitu reformu sustava poreza. Ta aktivnos ima

kratkoročna, ali i dugoročna obilježja. Osigurati temeljite rasprave i pripremu projekta
reforme.

Dugoročno
Naravno, sve navedene prethodne mjere koje imaju kratkoročno djelovanje imaju
i dugoročne učinke. Korekcije vezane za poreze u prvom redu vezane su za socijalne
učinke – olakšavanje položaja nižim dohodovnim skupinama. Međutim, rasterećenje

130
rada može imati pozitivne učinke na agregatnu ponudu i u dužem roku. Osobito važne
dugoročne učinke ima realokacija proračunskih rashoda prema višoj razini efikasnosti.

Potrebno je izvršiti dodatna ulaganja u obrazovanje. Moderna teorija

ekonomskog rasta sugerira da interakcija obrazovanog stanovništva i ekonomskih
aktivnosti dovodi do viših stopa ekonomskog rasta u dužem roku.

Povećati ulogu oporezivanja imovine u sustavu. Ova mjera također ima u cilju
pretežno socijalne učinke. Naime, hrvatski porezni sustav orijentiran je primarno na
oporezivanje potrošnje pa zatim rada. Imovina i dohoci od kapitala gotovo su u
potpunosti izvan fiskalnog sustava. Takva konfiguracija sustava oporezivanja otvara
mogućnost višim dohodovnim skupinama da realociraju svoje resurse u obliku imovine te
na taj način izbjegnu plaćanje poreza.

Oporezivanje dohodaka od kapitala. Rješenje u tom smislu ne bi dalo fiskalne

učinke. Međutim, na dugi rok je potrebno. Naime, privatni kapital koji se akumulirao u
RH, u pravilu se nije usmjeravao u realne investicije već je isključivo imao špekulativne
svrhe. Stoga je potencijalno imao i negativne učinke, jer je takvo financijsko tržište
postalo samo sebi svrha (a ne da bude transmisija za usmjeravanje štednje u realni
sektor). Negativni učinci su mogući u slučaju da je dio kapitala koji bi se inače uložio u
realne investicije korišten za špekulativne svrhe, odnosno ostvarenja povrata na tržištu
kapitala. O tome svjedoči masovna pojava zaduživanja građanstva radi trgovanja na
burzi. Osim toga, dohoci od kapitala nerezidenata koje se ne oporezuje u RH, oporezuje
se u domicilnim zemljama te na taj način Hrvatska pomaže fiskalne sustave drugih
zemalja, a porezna ušteda za ulagača ne postoji.

Potrebna je sveobuhvatna reforma javnog sektora. Hrvatski javni sektor

preglomazan je, neefikasan i nefunkcionalan. Neophodna je teritorijalna reforma
temeljena na racionalnom modelu koji uvažava ekonomske i socijalne činitelje, a ne
političke. Tek nakon toga može se izvršiti i uspješnu decentralizaciju.

131
 4. Z A K LJ U Č N E O C J E N E
S KONKRETIZACIJOM ELEMENATA NACIONALNE EKONOMSKE POLITIKE

Autori studije nastojali su prethodnom analizom i prezentacijom rezultata

propitivanja aktualnih problema u hrvatskom gospodarstvu - uzrokovanih recesijom, te
odgovarajućom argumentacijom - potkrijepiti postavljenu radnu pretpostavku (hipotezu)
da je moguće zaustavljanje recesije hrvatskog gospodarstva i usmjeriti gospodarske
aktivnosti prema rastu, kao strateškog cilja, ali pod određenim uvjetima. Upravo
stvaranje određenih uvjeta bitno je za ostvarivanje pretpostavke. Ti uvjeti su složeni,
budući da su ekonomsko-financijskog i (često) političkog obilježja pa se realizacija
prijedloga studije ne će u svim prigodama nalaziti na istoj ravni traženja rješenja s
donosiocima odluka ekonomske politike. Glavni nalazi studije razvrstani su u tri skupine:
ocjenu uzroka i posljedica recesije(krize); argumentaciju strategije zaustavljanja recesije i
oporavka proizvodnje te, najposlije, predlaže se sredstva, instrumente i mjere
antirecesijske odnosno nove nacionalne ekonomske politike.

1. O uzrocima i posljedicama vanjske i domaće recesije i krize

Napomena o pojavnim oblicima recesije i krize

Pojavni oblici ekonomske recesije i krize u većini država u svijetu očituju se u
propasti mnogih financijskih institucija, smanjenju proizvodnje i stagnaciji ili opadanju
vrijednosti društvenog proizvoda, povećanju nezaposlenosti i osiromašenju velikog broja
stanovnika. Pojavni oblik uzroka je ogromna ekspanzija ulaganja u vrijednosne papire,
koji su u velikom broju bili bez realnog pokrića u novčanim ili materijalnim resursima,
dok je glavni uzrok krize u realnom sektoru kapitalističkih gospodarstava. Masovna
insolventnost stanovništva i pravnih osoba dovela je do velikog pada potražnje, koja je za
sobom povukla veliko smanjenje prodaje i proizvodnje građevinskog sektora,
proizvodnje trajnih proizvoda i niz drugih proizvoda i usluga. Istaknutim uzrocima i
pojavnim oblicima recesije širila je prostor prevelika deregulacija na financijskom
tržištu, koja je omogućila zamah kupoprodaje vrijednosnih papira i derivata bez realnog
pokrića. Transakcije su omogućile da male grupe ljudi steknu ogromne zarade, a mnoge
kompanije i stanovništvo su osiromašili.

132
 Opće ocjene uzroka recesije/krize
Rizik je gospodarske krize inherentan naravi kapitalističkog sustava, njegovim
vrijednostima i pokretnim snagama, kao i načinu njegova funkcioniranja. Kapitalističko
društvo čvrsto je orijentirano na gospodarski rast kroz konkurenciju, slobodu privatnog
djelovanja i stjecanja bogatstva i društvene moći uspješnih pojedinaca. U tome su mu
primarni kriteriji profit, akumulacija kapitala i moć. Pojedinac se ne smatra odgovornim
za ostvarivanje socijalnih ciljeva pravedne raspodjele dohotka i socijalne kohezije. Za
socijalne vrijednosti se pretpostavlja da brine država ili se ostvaruju kroz slobodnu
individualnu akciju i sudjelovanje u općem blagostanju, koje svima pruža ekonomski
razvoj. Tehnološke i organizacijske inovacije, strukturne promjene i socijalna
diferencijacija su stalne unutrašnje pokretne sile koje kapitalističkom društvu daju
trajan dinamički karakter. Budući da je stagnantno kapitalističko društvo contradictio in
adjecto (stacionarno kapitalističko društvo je nezamislivo), svaki zastoj u rastu i njegovo
produžavanje u stagnaciju, pitanje je samog održanja takvog tipa društvene organizacije.
Pogotovo što kapitalizam i nije društvo u strogom smislu riječi, koje bi imalo i neke
druge vlastite mehanizme društvene kohezije, nego svojevrsna globalna ekonomska
civilizacija, jedan nestalni sustav odnosa, koji nema jasno određene aktere, sadržaj i
granice. Čim kapitalizam padne u krizu odmah se traže i aktiviraju drugi mehanizmi
društvene kohezije koji su po svojoj logici u neskladu s kapitalističkim vrijednostima. Ta
se činjenica potvrđuje u ovo aktualno vrijeme borbe protiv recesije i društveno-
gospodarske krize. To se dobro uočava u sadašnjoj svjetskoj krizi. Da se pitanja
zajedničkog života u solidarnoj zajednici, barem za dogledno vrijeme, moraju rješavati
na nižim razinama društvene organizacije, svjedoči brzo napuštanje liberalnog
globalizma i jačanje državnih i regionalnih mehanizama intervencije i regulacije.
Međunarodna solidarnost mogla bi se eventualno postići samo podizanjem standarda
života i prava svih na razinu razvijenih i socijalno svjesnih zajednica. Međutim to je
daleko od kapitalističke logike. Činjenica jest i to da su žarište aktualne krize upravo
najrazvijenija kapitalistička gospodarstva i društva, čija su razvojna dinamika,
gospodarska i socijalna struktura i način upravljanja upravo uzroci krize i uvjetuju tempo
i pravce kriznih procesa u svijetu. To posebno vrijedi za USA, čiji gospodarski i
financijski sklop nije mogao izdržati pritisak unutrašnjih i vanjskih napetosti: manjka

133
domaće štednje i proizvodnih investicija, dugoročno neodrživog drastičnog rasta
nejednakosti u razdiobi dohotka, nekontrolirane kreditne ekspanzije, gomilanja vanjskog
duga, degradacije infrastrukture i okoliša, pogrešne koncepcije regulacije (tržišni
fundamentalizam uz istodobno intervencionističko pogodovanje korporacijskog sektora).
Povlašten status dolara i njegova dualna upotreba (domaća i međunarodna) omogućili su
brz ekonomski rast i održanje visoke razine zaposlenosti, ali pod cijenu visokog deficita
bilance plaćanja koji se olako pokrivao odlivom stotina milijardi dolara iz zemlje, ali i
njihovim masovnim povratom prodajom financijske i realne imovine inozemnim
kupcima. Dugoročna neodrživost takve politike morala se jednom pokazati Zato je ova
kriza dublja, i po svojim posljedicama za oblikovanje budućeg svijeta i međunarodnog
poretka dalekosežnija od svih kriza poslije Velike depresije 1930-ih godina.

Analiza krize, nadalje, pokazuje da moćna analitička i informatička aparatura

suvremenog svijeta nije u stanju ponuditi pravodobno ni upozorenje, a nekmoli otkloniti
prijetnju. Razlozi te nemoći ne leže primarno u nedostatku znanstveno- tehnoloških
mogućnosti, već u duboko podijeljenim materijalnim i političkim interesima svijeta i
njihovim ideologijsko- političkim inačicama. Prihvaćajući kako je financijska kriza u
toku generirana krizom realnog sektora, dolazi se do zaključka, da ona može biti
dugoročno riješena samo restrukturiranjem globalnog sustava u cijelosti. To implicite
znači ponuditi odgovore u smjeru doktrinarnih rješenja koja bi osigurala nesmetani razvoj
globalnog tržišta, ali i nacionalnu, socijalnu i ekološku ravnotežu u svijetu. Potrebno je
istaknuti, premda na prvi pogled izgleda patetično, kako je svaki sustav lišen takvog
imperativa osuđen na propast već u začetku. Neoliberalni koncept definitivno je potvrdio
svoju nekompetentnost generirajući krizu u tercijarnom sektoru, na isti onaj način na koji
je prije njega i keynesijanizam krizom industrijalizacije bio odbačen. Međutim, u
vremenu pada Keynesove ideje, ekonomska je znanost imala snažno razvijenu alternativu
u liberalnoj ideji s višestoljetnom tradicijom i njenom tada modernom
interpretacijom(Hayek, Friedman). Danas, međutim, takva alternativa ne postoji, a
ekonomska se misao našla u slijepoj ulici, korumpirana lakoćom interpretacije
ekonomskih fenomena nove epohe. Ali koje odgovore ponuditi?

134
 Gašenje požara sanacijom financijskog sustava može biti isključivo kratkoročna
metoda. Što više treba upozoriti kako se produljenjem te operacije troši ograničeno
vrijeme za cjelovitu reformu. Jer, ako se ostvari sanacija financijskog sustava USA-a i na
taj način otkloni globalna kriza, ostaje pitanje (vodeći računa o generičkom deficitu njene
platne bilance) do kada? Neprijeporno US dolar nije više u stanju zadržati licenciju
vodeće svjetske valute. Eventualni pretendenti, kao euro, yen, yuan, rubalj, ne mogu tu
ulogu preuzeti u kraćem vremenu, iako se za takvu funkciju pripremaju (skupina BRIC).
Također, nova svjetska valuta u sadašnjem bi trenutku bila konstruirana na
nepodnošljivim kompromisima što bi joj već u startu srušilo vjerodostojnost. Uz
spomenuto, veliku iluziju današnjeg kriznog svijeta predstavljaju njegove političke
nomenklature koje se kao osvjedočeni generatori iste danas nameću i kao spasitelji.
Posljedica je to gubljenja političko-stranačkog kapaciteta, odnosno brisanja ideologijskog
identiteta modernih političkih stranaka. Krunski dokaz tome jesu apeli koji pozivaju na
očuvanje globalnog liberalnog tržišta koje, međutim, predstavlja samo stanište krize.

Sve odgovorne društvene snage trebaju biti svjesne spoznaje da kada kriza završi,
svijet će biti prilično različit. Kriza je već dosegla fazu u kojoj počinje mijenjati globalni
ekonomski poredak. Radi se o kapitalizmu, ekonomskom poretku utemeljenom uglavnom
na privatnom vlasništvu. To se ne će promijeniti sadašnjom privremenom i
„privremenom” nacionalizacijom banaka, osiguravajućih kompanija i ostalih dijelova
gospodarstva. Postoji puno verzija kapitalizma. U četrdesetogodišnjoj dominaciji
sadašnje verzije, «kasino kapitalizam» je uklonio (deložirao) socijalno tržišni
kapitalizam, zamijenio je vlasnike kompanija vlasnicima imovine i pretvorio radnike u
«radnu snagu». Iza takvih događanja su bitni pomaci na štetu rada u razdiobi BDP-a i
smanjen je udjel investicija.84 Razlika je otišla u privatizacije, spajanja kompanija i
spekulacije. Upravo je to bila razlika koja je dozvolila porast svih vrsta financijskih
fondova, koji su izmislili nove «financijske proizvode», koji su povećali udaljenost
između štediša i investitora. To se (na)zvalo «financijskim produbljivanjem». Ekonomska
uspješnost se počela mjeriti koristeći financijsku dubinu, pojednostavljeno kao udio

8
Posljednjih 30 godina relativni udjel rada u BDP smanjen je sa 75% na 68%, istodobno kapital je
povećao udjel od 25 na 32%. Udjel investicija, s druge strane, smanjen je s 25 na 18% BDP (J.
Mencinger (2008), op. cit.,p.2).

135
zaduženja (bankovna imovina) u BDP-u; veće zaduženje značilo je veći razvoj, kao što su
značile veće preprodaje imovine na burzama. To je sadržavalo promjenu financijskog
sustava od sustava u kojem je jedini zadatak bio efikasan transfer štednje od štediša do
investitora u sustav u kome je bilo moguće stvoriti virtualno bogatstvo za ostale s novim
«financijskim proizvodima» i realno bogatstvo za sebe. Financijski se svijet znatno
udaljio od realnog svijeta, a financijska «imovina» je nastavila rasti.

Sadašnja kriza, međutim, stvara mogućnosti za prekid s dosadašnjim sustavom i

potragu za «novim kapitalizmom» ili povratak u europsku socijalnu tržišnu ekonomiju, u
sustav u kome su «novi financijski proizvodi» rangirani negdje između prijevare i igara
na sreću, u kome će vlasnici biti uglavnom vlasnici kompanija, a ne vlasnici imovine,
radnici će pak biti kolege, ne reprodukcijski materijal. Ekonomija EU ne može biti naglo
i snažno pokrenuta povećanjem konkurentnosti njenih kompanija na globalnom tržištu,
ali može biti ponovo pokrenuta povećanjem potražnje koja se može generirati ako riješi
socijalne probleme i zaštiti okoliš. Fiskalno rješenje pak zahtijeva povećanje proračuna
EU i redistribuciju ne samo između društvenih slojeva, već i između različitih članica
EU. To se čini manje realnim. Realnije je da članice ne će riješiti probleme zajedno, već
svaka za sebe i u suprotnosti s ostalima. Recesija u EU će vjerojatno biti duža nego u
USA, a dužina recesije je opasnija za EU nego njena dubina; poduža recesija može
dovesti do «jugoslavenskog» sindroma: beskonačne rasprave o tome tko je kriv, tko koga
iskorištava i tko bi trebao biti spašen, a tko ne. Ta upozorenja trebamo osobito uvažavati
u osmišljavanju odgovarajućih mjera.

Bez pretenzija za konačne odgovore, želi se, najposlije, ukazati na tvrdnju o

objektivnoj potrebi transformacije ovog, dosadašnjeg, kapitalizma u sustav primjereniji
civiliziranom ljudskom društvu. Prosvijećeni ili barem racionalni protagonisti
(korporacije, međunarodne organizacije, vlade, nevladine udruge, akademska zajednica i
javnost) tog, novog tipa kapitalizma, pokušavaju u doba kad su izgubili ranije
konkurente (realni, pa i samoupravni, socijalizam i komunizam), usvojiti svijest o tome
kako su resursi s kojima raspolaže čovječanstvo doista ograničeni i kako ti resursi nisu
vlasništvo samo dioničara kapitalizma, već i njegovih dionika, pa i ljudske vrste,

136
čovječanstva u cjelini. Svijest o rijetkosti, ograničenosti resursa i nužnosti zaštite
prirodnog okoliša, ali i svijest o ljudskim pravima i minimalnoj globalnoj socijalnoj
pravednosti sili sve korporativne i društvene "dionike" na to da na novi način teorijski
promišljaju i prakticiraju – na globalnoj, nacionalnoj, lokalnoj, korporativni i društveni
razvoj.

Ocjena uzroka recesije i krize hrvatskog gospodarstva

Za hrvatsko društvo i gospodarstvo glavni problem nije globalna recesija, nego
prezaduženost države i ekonomskih subjekata, koja remeti sve ekonomske ravnoteže i
dovodi do pogoršanja ekonomskih i socijalnih uvjeta i rezultata. Smanjuje se proizvodnja,
povećava se nezaposlenost i veliki broj građana i ekonomskih subjekata postaju
nelikvidni i insolventni. Zbog otvorenosti gospodarstva na prezaduženost nadovezuju se i
refleksije globalne krize. Smanjuje se izvoz zbog opadanja inozemne potražnje,
povećavaju se bankarski rashodi i značajno se smanjuju izvori inozemnog kreditiranja
poduzetništva. Neravnoteža ulaganja u krupnu infrastrukturu nepovoljno se odražava na
ekonomsku i socijalnu situaciju naspram mogućnosti ove infrastrukture da sa svojim
priljevom novca osigura plaćanje dospjelih anuiteta. Jedna od vrlo značajnih i opasnih
posljedica ove neravnoteže jest veliko podinvestiranje u tehnološku osnovicu hrvatskih
proizvodnih gospodarskih subjekata. Većina hrvatskih proizvodnih poduzeća ne može
konkurirati na međunarodnom tržištu zbog velikog zaostatka u praćenju tehnološkog
razvoja i relativnih cijena uzrokovanih tečajnom politikom. Liberalni gospodarski model
u prvi je plan stavio konkurenciju kompanija, a tu takmaci iz malih gospodarstava nisu
imali šanse.
Temeljnim uzrokom istaknutih problema odnosno neravnoteže u funkcioniranju
gospodarskog sustava jest pogrešna monetaristička ekonomska politika “tri sidra” koju se
provodi već petnaest godina. Posebice je katastrofalna tečajna politika, koja je dovela do
neodržive neravnoteže uvoza i izvoza te značajnog gubljenja domaćeg prodajnog tržišta.
Sve to je dovelo do zatvaranja mnogih proizvodnih poduzeća, povećanja nezaposlenosti,
bujanja rashoda za mirovinsko osiguranje i smanjenje priljeva u središnji i lokalne
proračuna.

137
 Temeljne značajke djelovanja hrvatskog gospodarskog sustava
Očito je, da su glavni problemi u poslovanju gospodarstva, kako je dijelom već
istaknuto, fokusirani u neodrživom zaduživanju, politici tečaja jakih stranih valuta i
deficitu državnog tekućeg računa. Zbog objektivne povezanosti proizvodnje i
zaduživanja, opadanje ponude uporabnih vrijednosti i usluga, također je generator
povećanja duga. U svezi toga javlja se, međutim, pojava koja se može označiti, u
najmanju ruku, kao ekonomski fenomen koji objašnjen u teoriji, a rijedak je i u praksi
tečaj domaće valute je u porastu, a proizvodnja opada!? Ekonomsko-monetarna politika
iznjedrila je i takvu mogućnost koja se crpi iz konverzije kuna u devize i tako se stvara
privid lažne stabilnosti monetarnog sustava. Također iz stanovitog “poboljšanja” tekućeg
računa , naravno, ne treba izvlačiti nikakve dublje zaključke, a osobito ne u smislu
“pozitivnih tendencija”.Deficit opada, kao što se vidi, budući da se uvoz brže smanjuje od
izvoza (vanjskotrgovinski deficit dostigao je obujam od 18,6 mlrd. HRK u mjesecu
travnju). Što više, takve tendencije u razmjeni mogu dovesti i do viška kapitala i
likvidnosti, ali uz slom obujma proizvodnje.
Uzrok svih tih tendencija i odnosa u reprodukciji jest odsustvo strateški osmišljene
konzistentne ekonomske i razvojne politike. Ona nije konzistentna, nego je
kontradiktorna i neprimjerena u borbi protiv recesije, odnosno podržavanja porasta
proizvodnje. To je nadalje neodrživo s stajališta djelotvornog suprotstavljanja recesiji i
krizi.

Funkcioniranje države i zaduživanje

Iako država nije odgovorna za cijeli vrlo visoki obujam vanjskog duga, ona ipak
snosi odgovornost u njegovom generiranju. Danas je problem duga lociran u poslovnim
bankama i poduzećima, a država sudjeluje s oko 1/3 od ukupnog iznosa vanjskog duga.
Međutim, država nije izgradila odgovarajući instrumentarij i institucije sustava, koje bi
morale djelovati efikasno na neodrživo zaduživanje, osobito u ovim kriznim vremenima.
Mora postaviti odgovarajuće uvjete i kriterije kojih se trebaju pridržavati ekonomski
subjekti u angažiranju vanjskog kapitala. Države u europskom okruženju punom snagom
primjenjuju nove kriterije i uvjete kako bi spriječile daljnje neodrživo zaduživanje. Zašto
se to ne primjenjuje u hrvatskom sustavu? Nasuprot tome, još smo svjedoci razmišljanja

138
u stilu liberalističkog “mentalnog sklopa”. Takvo razmišljanje tumači se posljedicom
ustrajne obrane pretvorbom i privatizacijom zauzetih pozicija u gospodarskom sustavu, a
napose u razdiobi vrijednosti imovine.
Polazeći od aktualne potražnje države za novcem na domaćem novčanom tržištu,
apsorbiranja štednje i postupnog posljedičnog rasta kamata, ta potonja pojava ne mora
imati u toku recesije uzročnu povezanost (samo) u aktivnosti države. Kamate na kredite
mogu rasti i zbog posljedica recesije ili loše poslovne politike poduzeća. Takvo stanje sili
poduzeća na veću potražnju kredita što tjera kamate “prema gore”.

Poslovna politika banaka u odnosu na investicijsku

potražnju i štednju
Analiza monetarno-financijskih agregata upozorava na stalni problem
proračunskog deficita, te vanjskog i unutarnjeg duga, koji znatno sužavaju manevarski
prostor u ekonomsko-financijskoj politici gospodarstva, pogotovo u ovoj recesijskoj
situaciji. Analiza upozorava i na činjenicu da investicijska potražnja nema prostor u
raspoloživoj štednji. Banke su taj resurs utrošile proteklih godina u neinvesticijske svrhe
pri čemu su korišteni i inozemna izvori financiranja. To je druga ograničavajuća
činjenica za odluke ekonomske politike. Ona također odudara od teorijske analogije
financijskih odnosa u depresiji. Poslovne su banke za financiranje investicija usmjeravale
samo nešto više od 1/5 raspoložive domaće štednje i od 1/3 do nešto više od ½ deviznih
financijskih izvora. Preostali financijsko-razvojni potencijal plasiran je stanovništvu za
potrošnju, gospodarstvu za obrtne potrebe i, naravno, državi. Stoga valja zaključiti da je u
bankarskom sustavu bio raspoloživ resurs ukupne štednje kojeg je investicijska potražnja
mogla apsorbirati u osjetno višem stupnju, ali je angažiran u druge svrhe. To se može
tumačiti dokazom da je poslovna politika banaka bila suprotna interesima razvitka
hrvatskog gospodarstva. Ta je politika bila jedan od snažnih generatora rasta osobne
potrošnje i, in ultima linea, nezaposlenosti, budući da je zanemarivala, u sklopu
vladajućeg gospodarskog modela, industrijsku proizvodnju.

2. Strategija zaustavljanja recesije i oporavak proizvodnje

Radna pretpostavka ovog istraživanja jest zaustavljanje recesijskog toka i
postupno povećanje proizvodnje kao temeljnog cilja antirecesijske i razvojne politike u

139
ovom trenutku. Taj je cilj objektivno moguće ostvariti pod određenim uvjetima, što se
slijedno navodi.

Prijedlozi za zaustavljanja recesije i pokretanja proizvodnje

S obzirom na naznačene ciljeve i svrhe potrebno je djelovati prema sljedećim
prijedlozima:

(1) neupitnom i energičnom aktivnom ulogom države kao činitelja i katalizatora

antirecesijske i prorazvojne politike;

(2) napuštanjem monetarističkog modela ekonomske i razvojne politike, prije svega

primjene «sidara»: fiksnog tečaja jakih valuta i „stabilnih cijena“;

(3) hitno osmisliti i usvojiti koncepciju i strategiju gospodarskog razvitka, tj. utvrditi
temeljne ciljeve i njihove izvedenice s jasno utvrđenim prioritetima, te u tome kriterije za
korištenje novca i kapitala kao poticaja iz javnih izvora. Nužno je osigurati izravnu
povezanost prioriteta razvitka i kriterija;

(4) kod korištenja proračunskih sredstava potrebno je poticati djelatnosti koje će u

kratkom roku kreirati novu ponudu i novo zapošljavanje, dakle, smanjiti izdatke koji nisu
u takvoj funkciji i izvršiti realokaciju raspoloživih prihoda u proizvodne programe;

(5) obustaviti sve infrastrukturne programe koji izravno nisu u funkciji podržavanja
ponude na kratki i srednji rok;

(6) osigurati odgovarajućim mjerama aktivnu ulogu države u prilagodbi institucija

financijskog sustava, posebice HNB i poslovnih banaka, koncepciji i strategiji razvitka
gospodarstva;

(7) izvršiti decentralizaciju novca/kapitala (akumulacije) i to tako da se postojeća

neravnoteža nositelja novca/kapitala u sadašnjem trokutu (država-HNB-banke)
uravnoteži u četverokut, uključivanjem poduzetništva, kao ravnopravnijeg nositelja. Ova
neravnoteža na štetu angažiranog kapitala u proizvodnji temeljni je uzrok i generator
krize suvremenog kapitalizma);

(8) utemeljiti snažnu državnu investicijsku banku s depozitnom funkcijom koja će

usmjeravati štednju iz te banke u investicijsku potrošnju;

(9) u funkciji prethodne zadaće izvršiti emisiju javnog zajma radi

osiguravanja dodatnog kapitala za ciljno financiranje i/ili dokapitalizaciju naznačene
državne banke;

(10) zaustaviti «kartelizaciju» i «koncernizaciju» hrvatskog gospodarskog prostora,

budući da je taj prostor premalen i kao takav veoma pogodan za monopolizaciju tržišta sa

140
svim opasnostima koje iz toga proizlaze (primjerice, sabotiranje mjera ekonomske
politike odnosno ucjene i pritisci na nositelje odluka).

Uvažavanjem istaknutog cilja i provođenjem strategije prema iznijetim

prijedlozima, primjenom odgovarajućeg programa, sredstava, instrumenata i mjera
ekonomske i razvojne politike, koje se predlaže u 3. poglavlju studije, moguće je
obuzdati recesiju i proizvodnju opet ustremiti na rastuću tendenciju.

Odrednice i elementi nacionalne ekonomske politike

S makroekonomskog stajališta, istaknutu strategiju nije moguće ostvariti bez
međunarodne podrške jednako kao ni postojeću. Razlika je u tome, što bi ona osposobila zemlju
za dosizanje razine međunarodne solventnosti, budući da postojeća strategija to ne garantira.
Elementi nacionalne ekonomske politike za ostvarivanje takve strategije bi trebali biti:
(1) načiniti program refinanciranja vanjskoga duga uz podršku svjetskih financijskih
institucija, kao što to već u svijetu funkcionira. Hipoteza da nam takav program nije
potreban ne stoji;

(2) provesti postepenu deprecijaciju nacionalne valute, jer momentalno preuzimanje

eura nije moguće;
(3) ukidanje deviznih klauzula i pretvaranje dužničko-vjerovničkih odnosa u kunske i to
u svim sektorima uključujući i stanovništvo;
(4) ograničiti izlazak nacionalnoga kapitala i štednje u inozemstvo;
(5) monetarna politika treba provoditi ciljanu inflaciju uz podršku ostalih politika;
(6) vanjske obveze bi zadržale uobičajeni devizni karakter uz poštivanje aranžmana s
MMF-om;
(7) potrebno je provesti nacionalizaciju monetarnoga sustava, tj. HNB mora slijediti
nacionalne razvojne kriterije uz uobičajenu politiku stabilizacije cijena, regulirati
razvojno poticajne kamate. S obzirom da bi država prešla na suvereni monetarni sustav,
temeljna antiinflacijska politika HNB jeste reguliranje ciljane inflacije;
(8) fiskalni sustav i budžetska politika mora biti usklađena s monetarnom politikom,
kada su u pitanju nacionalni razvojni kriteriji;
(9) potrebno je odgoditi ili suspenzirati privatizaciju velikih sustava, kao što je HEP,
brodogradnja, autoceste, željeznice, prirodna bogatstva (zemljište, šume);
(10) turizam kao i svi drugi još preostali potencijalno izvozni sektori gospodarstva trebaju
biti osnova za utvrđivanje i provedbu unutarnje orijentirane razvojne strategije, koja ima
za cilj definitivno osposobiti zemlju za prihvaćanje članstava u EU;
(11) aranžmane postignute s EU treba poštivati, ali je potrebno planirati odgodu ulaska u
EU;

141
 Navedeni elementi koncepcije ekonomske politike imaju strateški karakter,
kojem je temeljni cilj izlazak iz recesije i dosizanje stanja pune zaposlenosti nacionalnih
resursa i ljudskog potencijala. Tek to stanje valja smatrati ispunjenjem kriterija za ulazak
u EU, što EU u osnovi neprestance i traži. No, u nas je prevladala lažna interpretacija
kriterija za ulazak u EU.

Sanacija i stabilizacija državnih financija

Polazeći od ocjene da su odnosi u razdiobi ukupne vrijednosti stvorenog dohotka
u društveno-gospodarskom sustavu suprotni ustavnim odrednicama, koje određuju da
Republika Hrvatska treba biti tržišno socijalno društvo, neophodno je provesti
preraspodjelu dohotka. Ta preraspodjela treba biti u funkciji sanacije i stabiliziranja
tekućeg financiranja posredovanjem državnog proračuna. Preraspodjelu u tu svrhu treba
izvesti promjenama u sustavu poreza i politici oporezivanja i to kombinacijom
oporezivanja imovine, dohodaka od kapitala i ekstraprofita (dividende, udjeli u dobiti,
kamate od kapitala i druge burzovne špekulacije, špekulacije nekretninama, porez na
imovinu i dr. koji se u hrvatskom sustavu poreza uglavnom se ne oporezuje). Pri tome se
poštuje načelo i teorija, a još više provedba tekuće ekonomsko-fiskalne politike, da se u
depresijsko-recesijskoj fazi ekonomske aktivnosti poduzeća ne opterećuju s dodatnim
fiskalnim obvezama, nego je nužno fiskalno rasterećenje bruto plaća u svrhu zaštite
štednje i osiguravanja ekonomskog rasta. U svezi istaknutih oocjena u nadolazećem
vremenu neophodna je temeljita reforma sustava poreza Republike Hrvatske. Taj sustav
polazi od opterećivanja neizravnih fiskalnih resursa (potrošnje: PDV, trošarine), a od
izravnih poreza opterećuje se uglavnom obračunski dohodak. Stanovništvo se posebno
oporezuje posredovanjem poreza i prireza koji se plaćaju iz i na plaće. Taj sustav, dakle,
štiti članove društva koji kontroliraju najveći dio vrijednosti dohotka, vrijednosti
imovine i ostalog bogatstva.

3. Sredstva, instrumenti i mjere antirecesijske politike, te nositelji odluka,

Dosadašnji tok recesije i krize pokazao je, da ekonomsko-socijalne odluke više ne
mogu biti prepuštene slobodnom tržištu i njegovim sudionicima. Razlog za takvu ocjenu,
jeste u činjenici što su suvremena društva suočena s najtežom gospodarsko-socijalnom

142
krizom od tridesetih godina proteklog stoljeća. Najviše iz oportunizma ne daje se stvarna
ocjena, a ta je, da je sadašnja generacija ponovo suočena s krizom sustava kapital-
odnosa s nastavkom fundamentalnih poremećaja tog sustava. Stoga, što se prije shvati
neophodnost načelne i temeljite preinake sustava, suvremena će društva biti manje
izložena neprihvatljivim i neizdržljivim poremećajima funkcioniranja. Zato, zbog
prevladavanja takvog stanja, preinaka kapitalističkog sustava mora biti upravljena u dva
smjera: reafirmiranju funkcija suvremene države odnosno jačanje državnog
intervencionizma i u poticanju restrukturiranja makroekonomskog sustava.

Državni intervencionizam
Državni intervencionizam u borbi protiv recesije i krize uopće mora biti u
Hrvatskoj još odlučniji i djelotvorniji, jer su problemi u gospodarstvu i funkcioniranju
sustava kompleksniji od onih u okruženju. Svako odlaganje energične državne
intervencije pogoršava situaciju i vodi u dugoročnu recesiju. Bez takve intervencije
recesijska spirala dovest će do nepredvidljivih gospodarskih posljedica. Ako se ni tipični
liberalni sustavi ne ustručavaju preuzimati čitave financijske i proizvodne sustave, onda
takve odluke ne trebaju biti strane niti donosiocima odluka u Hrvatskoj. Također, skreće
se pozornost i na mogućnost korištenja funkcije odgovarajućeg sustava planiranja, što,
naravno, nije nikakva novost u mnogim razvijenim europskim gospodarstvima.

Restrukturiranje makroekonomskog sustava

Donošenje odgovarajućih odluka države treba biti ciljano, kako je to u prethodnoj
analizi već istaknuto, prema restrukturiranju makroekonomskog sustava. Bez
odgovarajuće prilagodbe tog sustava nije moguće iznijeti uspješnu borbu protiv recesije i
krize uopće. Razlog za to je jasan: recesija i kriza posljedice su temeljnih poremećaja
kapitalističkog sustava i slobodnog tržišta. Za prevladavanje tih poremećaja treba izvršiti
transformiranje ključnih poluga sustava, kao što su:
* sustav slobodnog tržišta, inauguriran stabilizacijskim programom 1993.god.,
kojeg treba prilagoditi zahtjevima novih gospodarskih okolnosti;
* monetarni sustav s HNB-om i bankama;
* promjene koje će poticati politiku reindustrijalizacije;
* preispitati strategiju razvoja poljoprivrede;

143
* onemogućiti prisvajanje ekstraprofita u dioničarskim društvima od strane
kapitala odnosno dioničara;
* u poreznom sustavu izvršiti promjene kojima će se dosljedno uvažavati temeljna
načela oporezivanja (javnost i pravednost);
* izvršiti temeljitu reformu javnog sektora i decentralizirati funkcioniranje države.

Sredstva ekonomsko-financijske i razvojne politike

Država raspolaže moćnim potencijalnim sredstvima za intervencionizam,
regulaciju i usmjeravanje tokova reprodukcije u uvjetima antirecesijske aktivnosti.
Primjena tih sredstava, međutim, ovisit će o političkim opcijama vlasti. Ta potencijalna
sredstava ekonomsko-financijske i razvojne politike mogu biti:
* društveni pakt (dogovor) između temeljnih subjekata hrvatskog društva: države-rada
-kapitala-umirovljenika;
* fiskalna politika;
* strategije razvoja proizvodnih djelatnosti: industrije, poljoprivrede, graditeljstva,
turizma, ekonomsko-socijalnih odnosa u hrvatskom društvu;
* investicijska aktivnost;
* (redefinirana) monetarna politika i HNB te prilagođeni bankarski sustav;
* redefinirani položaj dioničkih društava u pogledu razdiobe profita/dobiti);
* promjena u računovodstvenim standardima.

Monetarna politika
Analizama je pokazana i dokazana odgovornost monetarne politike za
gospodarsku krizu u Hrvatskoj zbog inzistiranja na nerealnom stabilnom tečaju sa svim
posljedicama koje su iz takve politike uslijedile. Interesi vanjskog financijskog kapitala
bili su ispred interesa nacionalnog gospodarstva. Kao što Europska centralna banka
(ECB) snosi odgovornost za desetgodišnji gospodarski zastoj i tešku socijalnu
neravnotežu europskih društava, HNB je odgovorna za recesiju i krizu hrvatskog
gospodarstva. Inzistiranje na dosadašnjim sadržajima monetarne politike produbljivat će
recesiju. Stoga je moguće zaključiti da sa sadašnjom definicijom monetarne politike i
položaja HNB-a, država nema dovoljno djelotvornih sredstava za borbu protiv recesije i
krize uopće. Notorno je da u sadašnjim raspravama o antirecesijskim mjerama aktivno i
zajednički nije nazočna monetarna sfera sustava. O tome se ne raspravlja. U svjetskom i
europskom okruženju nema gospodarskog sustava u kojem monetarna politika sa

144
središnjom bankom na čelu nije de facto prethodnica te aktivnosti, ali ne i u Hrvatskoj.
Budući da taj problem izvire iz neovisnog položaja monetarnog sustava s HNB-om, mora
se istaknuti da tu nije pitanje hoće li ili ne će HNB biti samostalna u provođenju svoje
politike, već je posrijedi uporna ideološko-doktrinarna tržišno fundamentalistička
(monetaristička) orijentacija monetarne vlasti u pristupu gospodarskoj krizi. Lažna je
dilema da u slučaju neprovođenja samostalne monetarne politike HNB-a, hrvatskom
gospodarstvu i socijalnim odnosima u društvu prijeti nestabilnost, još jače osiromašenje i
sl. Zaboravlja se da svijet rada već itekako plaća račune monetarističke “stabilizacije”.
Kako to da HNB u svojim dosadašnjim usmjerenjima monetarne politike nije imala za
cilj, uz sve one ciljeve koje si je postavila, da podržava i politiku pune zaposlenosti?
Banka Engleske, kao komandno središte dosljedne liberalne ekonomije, takav je cilj,
primjerice, imala. Ali ECB i HNB nisu. Uporna sljedba liberalno-monetarističke
ideologije i obrana interesa vanjskog financijskog kapitala su bile glavna orijentacija
politike HNB, a ne podržavanje bitnih nacionalnih ciljeva i potreba.

Bankarski sustav
Budući da poslovno bankarstvo treba privesti funkciji aktivnog sudionika u borbi
protiv recesije, podrške u prevladavanju momentalno veoma naglašenog manjka novca u
reprodukciji, neophodno je svim raspoloživim mjerama brzo i energično djelovati na
ograničavanje rasta kamata i ekonomskim mjerama sustav poslovnog bankarstva
usmjeriti u prvom redu prema aktivnoj podršci proizvodnji. U tu svrhu, treba hitno
razmotriti osnivanje državne banke s depozitnom i investicijskom funkcijom. Tako bi se
prevladavao sadašnji ozbiljan problem neosjetljivosti poslovnih banaka prema
društvenim potrebama, prije svega, podršci investiranju (analizom je pokazan odnos
plasmana poduzećima i stanovništvu). Takva banka, dakle, dovela bi do povećane
konkurencije na financijskom tržištu i bila bi protuteža trenutnom bankarskom oligopolu.
Na taj bi se način postupno i poslovne banke usmjerile podršci investiranju u
gospodarstvo, umjesto sadašnje orijentacije isključivo na vlastiti profitni interes. Time bi
se preobrazile i u javnu funkciju, što je jedan od važnih ciljeva transformacije
financijskog sustava.

145
LITERATURA

Aralica, Zoran (2008) Koncepcija razvoja prerađivačke industrije, EIZ

Baletić, Zvonimir (2009) Kriza i antikrizna politika, Siječanj

Caratan, Branko (2008) Švedska socijaldemokracija i socijalna država

Drezgić, Saša (2009) Fiskalna politika RH u uvjetima krize.

Drezgić, Saša (2009) Porez na imovinu lokalnih jedinica

Družić,Ivo, Tica,Josip (2002) Dinamika i kontroverze gospodarskog razvitka Hrvatske,

Znanstveni skup: Stabilizacija-Participacija-Razvoj, Sveučilište u Zagrebu, Ekonomski
fakultet, 8o.obljetnica Jakova Sirotkovića, prof. emeritusa

Eichengreen, Barry (1995) The Golden Fetters: The Golden Standard and The Great
Depression 1919-1939, Oxford Uni.Press., Oxford – New York

Giddens, Anthony (1999) The Third Way: The Renewal of Social Democracy. Cambridge,
Polity Press, Oxford, Blackwell Publishers Ltd. Knjiga je objavljena i u hrvatskom
prijevodu (Giddens, Anthony. Treći put: Obnova socijaldemokracije,
Zagreb, Politička kultura, 1999).

Hansen, Alvin, H. (1941)) Fiscal Policy and Business Cycles, Reprint

Routledge, 2003.g.

IMF (2007) Globalization, Financial Markets, and Fiscal Policy, Appr. by Teresa Ter-
Minassian, November 16

Kesner-Škreb, Marina (2007) Što s porezima u Hrvatskoj? Porezno opterećenje,

oporezivanje dohotka, dobiti i imovine, IJF, Newsletter, br. 32

Krugman, Paul (1998) Ludilo svjetskih financijskih tržišta prijeti velikom

recesijom, The International Herald Tribune , Novi List, 4. rujna

Krugman, Paul (2006) Introduction by Paul Krugman to the General Theory of

Employment, Interest and Money by John Maynard Keynes, an official P.Krugman web
page.

Lokin,Branko (2008) Kriza – kakvo joj ime dati?, Prosinac.

Lasić, Vladimir (2009) Uzroci krize i prijedlozi za dugoročno rješenje,

Mencinger, Jože (2008) The Global Financial Crises and the European Union, EIPF and
University of Ljubljana

146
Modigliani, F. (1961) Long-run Implications of Alternative Fiscal Policies and the
Burden of the National Debt, The Economic Journal, Vol. LXXI, No.284, December
1961

Phelps, E.(2008) Keynes had no sure cure for slumps, Financial Times, December 12th

Savin, Davor (2009) Tečaj i ograničenja stabilizacijske politike

Seve, Lucien (2008) Regulacija financija ili prevladavanje kapitalizma

– Marks u protunapadu, Le Monde diplomatique, Prosinac

Sever,Ivo (2005) Kreirani vanjski javni dug Hrvatske i njegova upotreba,

Hrvatska pred vratima EU – Fiskalni aspekt, Zbornik radova znanstvenog
skupa, HAZU,Zagreb, 8.studenog

Sever ,Ivo, Drezgić, Saša (2009) Strategija sanacije i stabilizacije

državnih financija

Spilimbergo, Antonio, Steve, Symansky, Olivier, Blanchard, and Carlo, Cottarelli (2008)
Fiscal Policy for the Crisis, IMF Staff Position Note, December 29, SP/08/01

Stojanov, Dragoljub (2009) Ekonomska kriza i ekonomska politika – nekada i danas,

Siječanj

Summers, Lawrence (2000) The New Wealth of nations, Technology Conference San
Francisco, CA FROM THE OFFICE OF PUBLIC AFFAIRS;

The next front is fiscal (2008), The Economist, November 1st.

The monetary-policy maze (2009) The Economist, April25th

Uhlig,Harald, Janagawa,Noryjuki (1996) Increasing the capital income tax may lead to
faster growth, European Economic Review 40

Zdunić, Stjepan (2008) Hrvatska trilema – Zakon trokuta, Prosinac

Žiković, Saša (2009) Tržište kapitala - Teze

Žiković, Saša (2009) Regulacija financijskog tržišta i zamjena dugova - Teze

147
POPIS TABLICA Stranica
Tablica 1: Gospodarska struktura USA 21
Tablica 2: Kretanje platnobilančnog salda USA i Kine od 2000. do 2006. 23
Tablica 3: »Generatori» recesije u hrvatskom gospodarstvu i posljedice 28
Tablica 4: Kretanje BDP i industrjske proizvodnje u razdoblju 1979.-2008.g.
- prosječne godišnje stope rasta(aritmetičke sredine) 32

Tablica 5: Ekonomsko-financijski okvir potrošnje države i uzroci početka

rasta vanjskog javnog duga 34

Tablica 6: Odnos prirasta BDP, vanjskog javnog duga, prihoda i rashoda 35

Tablica 7: Elementi za bilanciranje investicijske potrošnje države 37

Tablica 8: Vanjski javni dug i investicijski potencijal opće države 39

Tablica 9: Investicijska potražnja i štednja u hrvatskom gospodarskom

sustavu 52

Tablica 10: Usporedba razine kamatnih stopa na kredite u Hrvtaskoj i

europskom okruženju 2009. godine 102

Tablica 11: Financijska štednja konsolidirane središnje države i ukupna

likvidna imovina javnog sektora 114

Tablica 12: Odnosi u razdiobi ohotka poo trećinama nositelja dohotka

u razdoblju 2000.-2007. god. 115

Tablica 13: Porezno opterećenje po trećinama (porez/dohodak) 117

Tablica 14: Porezno opterećenje po trećinama (porez/porezna osnovica) 118

Tablica 15: Relativna alokacija naplaćenih prihoda proračuna 120

Tablica 16: Izuzeće kapitalnih dobitaka u novim članicama EU 123

Tablica 17: Izuzeće kapitalnih dobitaka tranzicijskih zemalja u regiji 124

Tablica 18: Izuzeće ostalih dohodaka od kapitala u novim članicama

EU u 2007.god. 125

Tablica 19: Izuzeće ostalih dohodaka od kapitala u tranzicijskim

zemljama regije 126

148
Tablica 20: Usporedba troškova rada OECD, EU i Hrvatske 128

Tablica 21: Funkcionalna alokacija rashoda državnog proračuna

- Relativna struktura u razdoblju 2002.- 2008. god. 132

Tablica 22: Ekonomska alokacija rashoda državnog proračuna

- Relativna struktura u razdoblju 2002.- 2007. god. 132

149
POPIS GRAFIKONA Stranica

Grafikon 1: BDP i industrijska proizvodnja 1979.-2008.g.- Prosječne

godišnje stope rasta 33

Grafikon 2: Razdioba dohotka i porezno opterećenje po trećinama

u 2007.god. 114

Grafikon 3: Porezno opterećenje u odnosu na dohodak i poreznu

osnovicu u 2007.godini 115

Grafikon 4: Odnos štednje i stopa poreza na dohodak od kapitala

u USA 124

POPIS SLIKA

Slika 1: Trilema makroekonomskih ciljeva 55

Slika 2: Američki proračunski i platnobilančni deficit 58

Slika 3: Proračunski i platnobilančni deficiti tranzicijskih srednje

europskih zemalja 59

Slika 4: Proračunski i platnobilančni deficiti svih europskih

tranzicijskih zemalja 60

Slika 5: Panel analiza dvaju deficita tranzicijskih zemalja 62

Slika 6: Međuovisnost dvaju deficita u Hrvatskoj 62

Slika 7: Poljska i hrvtaska politika dvaju deficita 63

POPIS SHEMA

Shema 1: Hrvatski trokutni problem 57

Shema 2: Aktualizacija hrvatske trileme 65

150
151