Islamski principi halala i harama

Iz knjige: Halal i haram u Islamu

Autor: Dr. Jusuf el-Qaradawi

Islamski principi halala i harama ......................................................................................................1

Osnovni princip je dopustenost stvari ........................................................................................2
Samo Allah dzelle sanuhu ima pravo nesto zabraniti ili dopustiti ...................................5
Zabranjivanje halala i dopustanje harama blisko je cinjenju sirka.................................7
Zabrana stvari potice od njihove necistoce i stete ................................................................9
U halalu je zamjena za ono sto je proglaseno haramom..................................................11
Sve sto vodi u haram - zabranjeno je ......................................................................................12
Zabranjeno je prikazivati haram kao halal .............................................................................12
Dobre namjere haram ne cine prihvatljivim ..........................................................................13
Cuvanje od sumnjivih stvari - od straha da se ne upustimo u haram.........................14
Haram je svakome haram .............................................................................................................15
Prijeka potreba diktira izuzetke...................................................................................................17

Sta je halal (dozvoljeno) a sta haram (zabranjeno) pitanje je koje se, mnogo prije
dolaska islama, ticalo onih naroda na zemljinoj planeti koji su bili skrenuli sa
pravoga puta i koji su napravili krajnju konfuziju dozvoljavajuci neke neciste i
stetne stvari i zabranjujuci neke stvari koje su dobre i ciste. U tome su (bili)
jednaki idolopoklonici i sljedbenici nebeskih knjiga.

Ti su narodi bili strasno zalutali iduci nekad krajnje desno, a nekad krajnje lijevo.
Na krajnje desnoj strani bili su asketski brahmanizam u Indiji i samonametnuto
monastvo u krscanstvu. Kao izdanak iz ovih dviju nastale su druge religije
utemeljene na principima mortifikacije, tj. prigusivanja strasti mucenjem tijela,
apstinencijom od dobrih, lijepih stvari i izbjegavanjem nekih zivotnih uzitaka koje je
Allah dzelle sanuhu (Uzvisen je On) omogucio Ljudskim bicima.

Krscansko monastvo dostiglo je vrhunac u Srednjem vijeku kada je izbjegavanje

lijepih i cistih stvari medu monasima, kojih je bilo na hiljade, doseglo dotle da se
cak smatralo grijehom ukoliko covjek opere noge, a odlazak u kupatilo smatrao se
zalobnim i pokajnickim cinom.

Na krajnje lijevoj strani, mazdeisticki svjetonazor, koji se pojavio u Perziji, branio je

potpunu dozvoljenost i insistirao da se ljudima dozvoli da uzmu sve sto pozele i da
cine ono sto im pricinjava zadovoljstvo, cak i kada to navodi na krsenje onoga sto
je nepromjenljivo i urodeno u ljudskom bicu.

Arabljani predislamskog perioda, zvanog dzahilijjet, tipican su primjer konfuzije u

pogledu odredivanja kriterija dozvoljenih i zabranjenih stvari i radnji. Oni su
dozvoljavali konzumiranje opojnih pica, uzimanje visestrukih kamata, mucenje i
maltretiranje zena i tome sl. Vise od toga: ljudski sejtani i dzini mnogima od njih u
njihovim umovima ucinili su lijepim ubijanje rodene djece i oni su ih slijedili
potiskujuci roditeljske osjecaje u svojim prsima. A Allah dzelle sanuhu o tome kaze:

1
Mnogim mnogoboscima su tako isto sejtani njihovi ubijanje vlastite djece lijepim
prikazali da bi ih upropastili i da bi ih u vjeri njihovoj zbunili. A da je Allah htio, oni
to ne bi cinili. Zato i njih i njihove izmisljotine ostavi! (El-En'am: 137). [Svi navodi
ajeta uzeti su iz Prijevoda Kur'ana Besima Rorkuta.]

Ovi sljedbenici idolopoklonstva izmislili su brojne impresivne argumente kako bi

naveli roditelje da umore svoju djecu. Bilo je tu i straha od istinskoga ili umisljenog
siromastva, srama zbog toga sto se nekome rodila kcer, dok se bliskost sa
bogovima postizala zrtvovanjem sinova. Cudno je da su upravo narodi koji su
dopustali ubijanje djece klanjem ili da ih zive sahrane uveli zabranu konzumiranja
izvjesnih poljoprivrednih proizvoda ili mesa. Jos je cudnije da su ovakve zabrane
smatrali sastavnim dijelom svoje religije pripisujuci ih Allahovoj odluci i religiji, ali
je Allah dzelle sanuhu opovrgao njihove neistinite tvrdnje:

Oni govore: "Ova i ova stoka i ti i ti zemaljski plodovi su zahranjeni, smiju ih jesti
samo oni kojima mi dozvolimo" - tvrde oni -, "a ove i ove kamile je zabranjeno
jahati" Ima stoke prilikom cijeg klanja ne spominju Allahovo ime, izmisljajuci o
Njemu lazi. A On ce ih sigurno zbog onoga sto izmisljaju kazniti (El-En'am: 138).

Stavise, Kur'an razotkriva zablude onih koji su proglasili dopustenim ono sto je
zabranjeno i obrnuto:

Oni koji iz lahkoumnosti i ne znajuci sta rade djecu svoju ubijaju i koji ono cime ih
je Allah podario zabranjenim smatraju, govoreci neistine o Allahu, sigurno c'e
nastradati. Oni su zalutali i oni ne znaju sta rade (El-En'am:145).

Kada se pojavio islam, bili su siroko rasprostranjeni zabluda i grijeh, pometnja i

odstupanja kada je rijec o tome sta je halal a sta haram. Zato je jedan od
temeljnih zadataka islama bio da uspostavi skup zakonskih principa i mjera. Na
temelju ovih principa kasnije je uspostavljen kriterij prosudivanja sta je halal a sta
haram. Ucenje islama uskoro je dokazalo svoju vrijednost. Tako je ovaj vitalni
aspekt determiniran u skladu sa ispravnom perspektivom, a pravila koja se ticu
halala i harama usposta vljena su na temelju principa pravednosti. Muslimanski
Ummet (svjetska muslimanska zajednica) tako postaje Ummet koji stoji na poziciji
izmedu ekstremistickih desnicarskih i ljevicarskih devijacija, "zajednica srednjeg
puta" (ummetun wesatun), kako ga opisuje Allah dzelle sanuhu, koji ga je ucinio
najboljim narodom koji se ikada pojavio na Zemlji.

Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: trazite da se cine dobra djela, a
od nevaljalih odvracate, i u Allaha vjerujete. A kad bi sljedbenici Knjige ispravno
vjerovali, bilo bi bolje za njih, ima ih i pravih vjernika, ali, vecinom su nevjernici (Ali
'Imran: 110).

Osnovni princip je dopustenost stvari

PRVI PRINCIP sto ga je islam utemeljio je da su stvari koje je Allah dzelle sanuhu
stvorio i korist koja od njih dolazi esencijalni za ljudsku upotrebu i stoga su
dopusteni. Nista nije haram osim onoga sto je zabranjeno rijecima i eksplicitnim
nassom, tekstom Zakonodavca, Allaha dzelle sanuhu. Ako nass nije sahih,
vjerodostojan, kao sto je npr. slucaj sa pojedinim da'if; slabim hadisima, ili ako nije
eksplicitan u propisivanju zabrane, u tom slucaju se primjenjuje izvorni princip
dopustenosti.
2
Islamski ucenjaci su ove principe izveli iz prirodne koristi i dopustenosti stvari
oslanjajuci se na jasne kur'anske ajete. Na primjer, Allah dzelle sanuhu kaze:
On je za vas sve sto postoji na zemlji stvorio, zatim je Svoju volju prema nebu
usmjerio i kao sedam nebesa ga uredio; On sve zna (El-Beqare: 29).
I daje vam da se koristite onim sto je na nebesima i onim sto je na Zemlji, sve je
od Njega. To su, zaista, pouke za ljude koji razmisljaju (El-Dzathije: 13).
Kako ne vidite da vam je Allah omogucio da se koristite svim onim sto postoji na
nebesima i na Zemlji i da vas darezljivo obasipa miloscu Svojom, i vidljivom i
nevidljivom? A ima Ljudi koji raspravljaju o Allahu bez ikakva znanja, bez ikakve
upute i bez knjige svjetilje (Lukman: 20).
Kako bi Allah dzelle sanuhu stvorio sve ove stvari i dao ih covjeku da se njima
koristi, a da mu je, ujedno, stalno davao na znanje da je upotreba tih istih stvari
zabranjena? Kako bi to moglo biti istina kada je On sve ove stvari stvorio, potcinio
ih covjeku i dao mu ih kao blagodati? Naravno, Allah dzelle sanuhu je zabranio
samo neke od tih stvari, a razloge i uzroke te zabrane navodit cemo kasnije.
Podrucje harama u islamskom zakonodavstvu, seri'atu, je, ustvari, jako suzeno,
dok je podrucje halala prostrano do neslucenih granica. Samo jedan broj
vjerodostojnih i dokraja jasnih tekstualnih evidencija (en-nusus) bavi se
zabranama, dok sve sto nije u nassu spomenuto kao zakonito ili zabranjeno spada
u opci princip dopustenosti stvari i u domen Bozije darezljive postede (da to zabrani
- op. prev.) i Njegova oprosta (el-'afwu'l-ilahijju) . O tome je Poslanik (sallallahu
'alejhi we selleme - Allah ga blagoslovio i mir mu podario) [* Udaljnjem tekstu.
alejhis-selam .., sa priblizno istim znacenjem - op. prev.] - kazao:
"Ono sto je Allah u Svojoj Knjizi dozvolio - to je halal, a ono sto je zabranio - to je
haram. Ono sto je presutio - to je 'afw, oboilna milost i posteda, pa primite od
Allaha Njegov obilni oprost, jer, zaista, Allah' nista nije zaboravio, " (El-Hakim, a El-
Bezzar ga je svrstao u sahih hadise) pa je Resulullah - alejhi's-selam - proucio ajet:
On nista ne zaboravlja (Merjem: 64). (El-Hakim, a El-Bezzar ga svrstao u sahih
hadise).
Selman el-Farisi kaze da je Boziji Poslanik - alejhi's-selam -, kada su ga upitali za
loj, sir i krzno, odgovorio:
"Halal je ono sto je Allah u Svojoj Knjizi naznacio kao dopusteno a haram je ono sto
je On zabranio u Njoj. A ono o cemu On ne govori je afw, oprost i dopustenje
vama" (Et-Tirmizi i Ibni Madze).
Tako, umjesto da daje jasne odgovore na upucena mu pitanja o dozvojlenim
stvarima, Poslanik - alejhi's-selam - je ukazivao na opce kriterije za utvrdivanje
halala i harama. Prema tome, dovoljno nam je da znamo sta je Allah dzelle sanuhu
propisao kao harem jer je sve ostalo sto to ne obuhvata halal i cisto. Resulullah -
alejhi's-selam - je takodjer kazao:
"Allah vam je propisao izvjesne obaveze, farzove, i ne nijecite ib; On je definirao
izvjesne granice i ne prekoracujte ih; Allah je zabranio neke stvari i toga se
pridrzavajte, dok se, medutim, o nekim stvarima nije izjasnio iz milosti prema
vama, ne iz zaborava, i vi ne pitajte o tome" (Ed-Darequtni, a En-Newewi ga
svrstao u hasen).
Volio bih ovdje naglasiti da princip prirodne dopustenosti nije sveden samo na
stvari i predmete vec obuhvata i ljudska djela i postupke koji nisu u vezi sa
cinovima 'ibadeta, obreda, postupke koji se mogu svrstati u zivotne navike (el-
'adat) ili svakodnevne poslove (el-mu'amelat). Ove stvari su u principu dozvoljene
bez restrikcija izuzev jednog manjeg broja stvari koje je definitivno zabranio
Zakonodavac, Allah dzelle sanuhu, koji kaze:

3
On vam je objasnio sta vam je zabranio (El-En'am: 119),ukljucujuci, dakle, i stvari i
postupke.
Slucaj je, medutim, drukciji u odnosu na ibadet. To su cisto vjerski cinovi koji se
mogu izvrsavati samo onako kako je rekla Objava Allaha dzelle sanuhu. U vezi sa
ovim postoji vjerodostojan hadis:
"A ko sam od sebe izmisli neki ibadet - ma ko on bio! - on je u zabludi koja mora
biti odbacena". (Ovaj hadis je svrstan u muttefeq 'alejhi tj. onaj o cijoj
vjerodostojnosti su se slozila dvojica velikih ucenjaka El-Buhari i Muslim.)
To je zato sto je sustina islamske vjere olicena u dvije zapovijedi: da se ibadet ne
cini nikome osim Allahu dzelle sanuhu i da se Allahu dzelle sanuhu ibadet moze
ciniti samo onako kako je On propisao.
Svako ko izmisli ili sam propise pravilo u ibadetu zastranio je i on je krivotvoritelj
(reddun). Jedino Sam Zakonodavac ima pravo propisivati nacine ibadeta putem
kojih Mu se ljudska bica mogu pribliziti. Zivotne navike i svakodnevne obaveze,
medutim, nije propisao Zakonodavac; njih su propisivali i prakticirali sami ljudi.
Zakonodavac intervenira samo da bi ih uspostavio, modificirao ili usmjerio, a
ponekad da bi identificirao neke navike koje su stetne ili koje bi mogle naginjati ka
razdoru. Veliki islamski alim, sejhu'l-islam, Ibni Tejmijje kaze:
"Ljudske rijeci i djela mogu se svrstati u dvije vrste: cinovi ibadeta putem kojih je
uspostavljena njihova vjera i uobicajena praksa koju zahtijeva svakodnevni zivot. Iz
istrazivanja principa seri'ata mi znamo da su cinovi ibadeta oni koje nam je
propisao ili odobrio Allah dzelle sanuhu i ispravno je samo ono sto je seri'atom
propisano. Medutim, sto se tice ljudskih obicaja, oni su neophodni u
svakodnevnome zivotu. U ovom slucaju, sloboda djelovanja ('ademu'l-hazer) je
glavni princip; nista ne smije biti uskraceno osim onoga sto je uskratio Allah dzelle
sanuhu. Jer samo On moze izdavati naredbe i zabrane. Kada je rijec o ibadetu,
mora postojati naredba koju je On o tome izdao, a ako je potrebno imati Allahovu
zapovijest da bi se nesto ucinilo, kako se onda moze reci da je nesto uskraceno bez
Njegove zapovijesti?
Zbog toga Ahmed ibni Hanbel i ostali fakihi, islamski pravnici, koji su svoje presude
bazirali na hadisima kazu: Kada je rijec o ibadetu, glavni princip je objavljeno
limitiranje (tewqif), sto znaci da nista ne moze biti legalizirano osim onoga sto je
Allah dzelle sanuhu legalizirao. Postupiti drukcije znaci rizikovati, kao sto kaze ajet:
Zar oni da imaju bogove koji propisuju da vjeruju ono sto Allah nije naredio? (Es-
Sura: 21).
Ali, kada su posrijedi zivotne navike (el-'adat), tada je vodece nacelo el-'afw,
sloboda, jer se nista ne moze uskratiti u ovome slucaju osim onoga sto je Sam
Allah dzelle sanuhu zabranio. Postupi li se drukcije u ovom slucaju, preuzima se
rizik, kako stoji u ajetu:
Reci. "Kazite vi meni zasto jednu hranu koju vam Allah daje smatrate zabranjenom,
a drugu dopustenom?" Recite: "Da li vam je prosudjivanje o tome Allah prepustio ili
o Allahu lazi iznosite?" (Junus. 59)
Ovo je jedno vazno i korisno nacelo na temelju kojega mozemo reci da su
kupovina, prodaja, iznajmljivanje, davanje poklona i ostale slicne aktivnosti,
neophodne za zivot ljudi kao sto su i jelo, pice i odijevanje. Ako seri'at govori o
nekima od ovih ovozemaljskih stvari, to je zato sto nas nastoji pouciti dobrome
ponasanju. Stoga on zabranjuje sve sto vodi razdoru a obavezuje nas na ono sto je
sustinsko; ne odobrava ono sto je bespotrebno, a odobrava ono u cemu je korist.
Sve ovo cinjeno je uz razmatranje vrsta aktivnosti o kojima je rijec, pri cemu su
sagledani i njihov opseg i dobre osobine.

4
Stav je seri'ata da su ljudi slobodni da kupuju, prodaju i iznajmljuju kako zele, bas
kao sto mogu slobodno jesti i piti sve sto zele ako to nije haram. Iako su neke od
ovih stvari pohvalne, a neke se ne preporucuju, seri'at nije postavio granice u
njima, ne ide dotle da ih zabrani, sto omogucava ocuvanje izvornoga nacela
dopustenosti". [El- Qawa'idu'n- nurannijje'l-fiqhijje.]
Ovo je nacelo takoder podrzano i izjavom Resulullahova - alejhi's-selam - ashaba
Dzabira ibni Abdillaha. On je kazao:
"Mi smo prakticirali 'azl (coitus interruptus, prekinuti snosaj prilikom spolnih odnosa
- op. prev.) u vrijeme kada je Kur'an objavljivan. Da ga je trebalo zabraniti, Kur'an
bi to ucinio." On dalje zakljucuje: Ako je Objava nesto presutjela, to je dopusteno.
Nema sumnje u to da su ashabi Resulullahovi - radijallahu anhum (Allah njima bio
zadovoljan)- savrseno dobro razumjeli seri'at. Tako je i ustanovljen ovaj uzviseni
princip da nikakav ibadet ne moze biti legaliziran bez propisa Allahova dzelle
sanuhu i da nikakav obicaj ne moze biti zabranjen ako ga Allah dzelle sanuhu nije
zabranio.
Samo Allah dzelle sanuhu ima pravo nesto zabraniti ili dopustiti
DRUGI PRINCIP: islam ljudima, bez obzira na njihovu vjersku ili svjetovnu funkciju,
oduzima pravo da odreduju sta je halal a sta haram, i ostavlja to pravo samo za
Gospodara Uzvisenoga. Niko, ni rabini, ni svecenici, ni kraljevi, ni sultani nemaju
pravo nesto zauvijek zabraniti ljudima, Allahovim dzelle sanuhu robovima. Ako,
pak, to neko ucini, on svakako prelazi granice uzurpirajuci suverenost koja pripada
samo Allahu dzelle sanuhu, da daje propise za ljude. Oni koji popustaju ovim
uzurpatorima i pridrzavaju se onoga sto oni propisu, svrstavaju ih u red Bozijih
partnera, a i slijedenje takvih uzima se kao sirk (visebostvo, politeizam).
Zar oni da imaju bogove koji im propisuju da vjeruju ono svo Allah nije naredio?
(Es-Sura: 21).
U skladu sa ovim nacelom Ibni Tejmijjea, njegov sljedbenik Ibnu'I-Qajjim i pravnici
Ibni Hanbelove skole generalno zastupaju stav da su ugovori i uvjeti u njima
propisani u osnovi dopusteni, kao sto je valjan i svaki ugovor u cijem tekstu nema
nicega sto inklinira haramu.
Kur'an sljedbenike Knjige, krscane i jevreje, osuduje zbog toga sto su rabinima i
svecenicima dali pravo da odreduju sta je ispravno, tj. halal, a sta zabranjeno -
haram.
Allah dzelle sanuhu kaze:
Oni pored Allaha, bogovima smatraju svecenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina
Merjemina, a naredeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju, - nema Boga osim
Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju! (Et-Tewbe:
31).
Adi ibni Hatim, koji je, prije nego je primio islam, bio krscanin, jednom je dosao
Poslaniku - alejhi's-selam. Kada ga je cuo kako uci ova ajet (Et-Tewbe 31), rekao
je.
"Poslanice Boziji, ali oni ih ne obozavaju!?!" Poslanik - alejhi's-selam - je odgovorio:
Da, ali oni Ljudima zabranjuqu ono sto je halal i dozvoljavaju im ono sto je haram,
a ljudi ih slijede. Svakako da je to njihovo obozavanje" (Et-Tirmizi i drugi. hasen )
U jednom rivajetu stoji da je Vjerovjesnik alejhi's-selam -, tumaceci ovaj ajet,
rekao:
"Da, oni (Jevreji i krscani) ne obozavaju svoje rabine i svecenike a i kada im oni
nesto dopuste, oni to smatraju dopustenim, a kada im nesto zabrane, oni to
smatraju zabranjenim.
"Krscani jos uvijek tvrde da je Mesih - alejhi's-selam -, prije uzdizanja u nebo,
svoje apostole ovlastio da, prema svome nahodenju, odredjuju sta je dopusteno a
5
sta zabranjeno, kako se navodi u Evandelju po Mateju (18:18:): "Kazem vam, sta
god vi zavezete na Zemlji, to ce i na Nebu biti zavezano: i sto god vi na Zemlji
razvezete, to ce i na Nebu razvezano biti.
"Kur'an takodjer osudjuje musrike, mnogobosce, zbog toga sto su, bez dozvole
Allaha dzelle sanuhu, dopustali i zabranjivali stvari:

Reci: "Kazite vi meni zasto jednu hranu koju vam Allah daje smatrate zabranjenom,
a drugu dopustenom?"Recite: "Da li vam je prosudivanje o tome Allah prepustio ili
o Allahu lazi iznosite?" (Junus: 59).

I jos kaze Uzviseni:

I ne govorite neistine jezicima svojim: "Ovo je dopusteno, a ovo zabranjeno', da

biste tako o Allahu neistine iznosili. Oni koji o Allahu govore neistine - nece uspjeti
(En-Nahl: 116).

Iz ovih jasnih kur'anskih ajeta i hadisa Poslanikovih - alejhi's-selam - islamski

pravnici su tvrdo spoznali da samo Allah dzelle sanuhu ima pravo nesto dopustiti ili
zabraniti, bilo putem Knjige ili jezikom Svoga Poslanika - alejhi's-selam. Duznost
pravnika nije da se upustaju u objasnjavanje sta je, prema odluci Allahovoj, halal a
sta haram "kada vam je On objasnio sta vam je zabranio" (El-En'am: 119).
Konacno, nije njihovo da odlucuju o tome sta ce Ljudima biti dopusteno a sta ce biti
zabranjeno. Tako se desilo da su neki veliki pravnici, imami i mudztehidi, unatoc
svojoj ucenosti i mogucnosti idztihada* [* Idztihad- samostalno prosudivanje u
vjeri na osnovu njezinih temelja i normirane procedure - op. prev.] izbjegavali
donosenje suda o tome sta je halal a sta haram, prebacujuci problem sa jednoga na
drugog u strahu da ne pogrijese i ne proglase halalom ono sto je haram i obrnuto.

U svojoj knjizi El-Umm, Imam-i Safi kaze da je Ebu Jusuf, prijatelj Ebu Hanifea i
vrhovni kadija (sudac), rekao:

"Znam da su nasi ucitelji-alimi izbjegavali donijeti fetvu i reci: Ovo je halal, a to je

haram - osim kad je to bile jasno navedeno u Allahovoj Knjizi. Pricao nam je
Ibnu's-Saib da je Er-Rabi' ibni Khajsem, jedan od najodabranijih muslimana druge
generacije (tabi'un), rekao: "Pazite da ni jedan od vas ne kaze: Allah je ovo
dopustio, ili Allah ovo dopusta - jer bi On onda mogao reci da On to nije dopustio
niti ga odobrava. Nikada nemojte reci: Allah e ovo zabranio jer On onda moze
reci: Lazes! Ja to nisam zabranio.

- Neki prijatelji Ibrahima Nakh'ija, velikoga pravnika iz reda druge generacije

kufanskih muslimana, pricali su nam da je on svojim drugovima, kada o necemu
donose svoj sud, sugerirao da radije kazu "To je mekruh" ili "To nije lose", nego "To
je haram" ili "To je halal" jer termini halal i haram imaju mnogo siri smisao
(Vll/317)."

Tako je Ebu Jusuf izvjestavao o nasim pravednim, tradicionalnim precima i Es-Safi

ga je u ovom slucaju citirao buduci da se slagao sa njegovim stavovima.

Na slican je nacin Ibn Muflih izvjestavao o Ibni Tejmijji, govoreci da pravnici iz

ranoga islamskog perioda nista nisu kvalificirali kao haram ako definitivno nije bilo
proglaseno tako.

6
(Ovo dalje potvrduje cinjenica da ashabi nisu prestali konzumirati alkohol nakon
objavljivanja kur'anskih ajeta: Pitaju te o vinu i kocki. Reci: "Oni donose veliku
stetu, a i neku korist ljudima, samo je steta od njih veca od koristi. "/2:219/, jer
pice nije eksplicitno bilo zabranjeno sve do objavljivanja ajeta iz sure El-Ma'ide: 90-
94.)

Tako bi veliki imam Ahmed ibni Hanbel, upitan o istom, rekao: "Ja se sa tim ne
slazem", "Ja to ne volim" ili "Ja to ne odobravam". Postoje slicna predanja o
Maliku, Ebu Hanifi i ostalim imamima - radijallahu anhum. (Ovo je pouka
sljedbenicima onih imama koji bez ustezanja upotrebljavaju rijec haram, bez
dokaza ili bar naznake dokaza.)

Zabranjivanje halala i dopustanje harama blisko je cinjenju

sirka

Premda islam osuduje sve one koji prema svome nahodenju objavljuju sta je
dopusteno a sta zabranjeno, on je mnogo striktniji i zesci kada je rijec o onima koji
uvode zabrane, jer tendencija uvodenja zabrana stvara poteskoce ljudima i
nepravedno skucuje ono u cemu je Allah dzelle sanuhu bio darezljiv prema Svojim
stvorenjima. Stavise, ova tendencija preovladava medu onima koji idu u krajnosti
kada je rijec o religiji. Resulullah - alejhi's-selam - se svim sredstvima borio protiv
ove sklonosti ekstremizmu i fanatizmu, a one koji su se tome predavali upozarava:

"Ekstremisti ce propasti!', "Ekstremisti ce propasti!', "Ekstremisti ce propasti!" (

Muslim, Ahmed i Ebu Davud).

Muhammed - alejhi's-selam - je svoju poruku ovako opisivao: "Poslan sam sa

necim sto je pravovjerno, nepatvoreno, velikodusno i lahko. - Bu'ithtu bi'l-
hanefeti's-semhati. " (Ahmed; Hanefije: to je vjerovanje /el-'aqide/ i islamski
monoteizam /et-tewhid/, a semha: oblast prakse i zakonodavstva.)

Protiv ovih dviju stvari: sirka i zabranjivanja onoga sto je dozvoljeno, govori se u
hadis-i qudsiju, gdje je Vjerovjesnik - alejhi's-selam - prenio od svoga
Blagoslovljenog i Uzvisenog Gospodara da je rekao:

"Zasta, Ja sam stvorio ljude u nepatvorenoj, cistoj prirodi i prirodnoj vjeri (hunefa),
ali su nekima od njih doslli sejtani, odvratili ih od vjere i zabranili im ono sto sam
im Ja dozvolio i naredili su im da Mi pripisuju druga, o cemu Ja nikakav dokaz
nisam objavio" (Muslim).

Zabraniti nesto sto je halal gotovo je isto kao pociniti sirk i zato Kur'an zestoko
kritizira arabljanske idolopoklonike zbog njihovoga politeizma i bozanstava, njihovih
idola, i zbog toga sto su, mimo dopustenja Allahova, sebi zabranjivali konzumiranje
nekih vrsta hrane, jelo i upotrebu proizvoda nekih zivotinja, kao i upotrebu nekih
proizvoda. Medu ove zabranjene vrste zivotinja spadale su one koje su, u vrijeme
predislamskoga perioda - dzahilijjeta, bile nazivane behire, saibe, wesile i ham.

U vrijeme dzahilijjeta Arabljani su devi koja na svijet donese petero devcadi, a

posljednje joj bude musko, rasijecali usi i branili da se ona jase; ostavljali su je za
njihova bozanstva, nisu je klali ni tovarili, niti su je tjerali sa vode i pasnjaka.
Nazvali su je el-behira, tj. ona sa razrezanim usima.
7
Kada bi se covjek sigurno vratio s putovanja, nakon ozdravljenja ili slicnim
povodom, pustao bi devu da se slobodno i sama krece. Sa ovom devom se
postupalo kao sa el-behirom, a ona se zvala es-sa'iba, slobodnolutajuca.

Ako bi ovca ojanjila zensko, zadrzavali su je za sebe, a ako ojanji musko, davali su
je svojim bozanstvima, a ako bi ojanjila musko i zensko, govorili su: "Povezala se
sa svojim bratom." To musko janje nisu klali svojim bozanstvima, a ovakvu ovcu su
zvali el-wasila, povezana.

Ako bi muzjak oplodio devu potomka i ona na svijet donijela musko devce,
Arabljani su govorili: "On je sacuvao svoja ledja!" Oni ga nisu jahali ni tovarili i
zvali su ga el-ham, cuvar, zastitnik.

Premda postoje i druge interpretacije i objasnjenja za ova cetiri termina, ona su,
ipak, u sustini medjusobno slicna. Kur'an je opovrgao ove zabrane i ne dopusta
nikakva izvinjenja za one koji su ih se pridrzavali slijedeci grjeske svojih predaka.

Allah nije propisao ni behiru, ni sa'bu, ni vasilu, a ni hama: to oni koji ne vjeruju
govore o Allahu lazi, i vecina njih nema pameti.

A kada im se kaze. "Pristupite onome sto Allah objavljuje, i poslaniku!" oni

odgovaraju: "Dovoljno nam je ono sto smo od predaka nasih zapamtili". - Zar i ako
preci njihovi nista nisu znali i ako nisu na pravom putu bili.?! (El-Maide: 103-104).

U suri El-En'am detaljno se raspravlja o tome sta su od deva, goveda, ovaca i koza
smatrali haramom. U Kur'anu se u ovom kontekstu primjenjuje jedan ironican stil
retorickog ispitivanja kako bi ih se uvjerilo da grijese:

....i to osam vrsta: par ovaca i par koza - Reci: "Da li je On zabranio muzjake ili
zenke ili ono sto se nalazi u utrobama zenki?" Kazite mi, i dokazite, ako je istina to
sto govorite
i par kamila i goveda. Reci: "Da li je On zabranio muzjake ili zenke ili ono sto se
nalazi u utrobama zenki? Da li ste vi bili prisutni kad vam je Allah to propisao?" -
Ima li onda nepravednijeg od onoga koji, ne znajaci istinu, izmislja lazi o Allahu da
bi ljude u zabludu doveo. Allah sigurno nec'e ukazati na pravi put ljudima koji su
nepravedni (El-Ma'ide: 143 -144).

U drugoj diskusiji, u suri El-A'raf, Allah dzelle sanuhu opovrgava tvrdnje svih
prohibitora, spustajuci konacne kriterije za uvodenje zabrana:

Reci: "Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna
jela?" Reci: "Ona su za vjernike na ovom svijetu, a na onom svijetu su samo za
njih. " Eto, tako Mi podrobno izlazemo dokaze ljudima koji znaju.

Reci. "Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijehe, i neopravdanu

primjenu sile, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz olijavio
nije, i da o Allahu govorite ono sto ne znate" (El-A'raf: 32-33).

Vazan aspekt ovih rasprava je to sto su one objavljene u Mekki. Mekanske su

objave govorile o pitanjima vjere, tewhida, jednosti i jedinosti Allahovoj dzelle
sanuhu, i ahiretu. Stoga mozemo zakljuciti da - u Allahovim ocima - ovo pitanje

8
proglasavanja stvari zabranjenim bez Njegove volje i ovlastenja nije bilo tek sitnica,
vec nesto sto se ticalo fundamentalnih i generalnih principa vjere.

U Medini je bilo pojedinih muslimana koji su pokazivali sklonost ka asketizmu, sami

sebi uskracujuci neke dopustene uzitke. Zatim, da bi ih zadrzao u okviru
ogranicenja sto ih je Sam uveo i da bi ih povratio na pravi put islama, Allah dzelle
sanuhu je objavio slijedece ajete:

O. vjernici, ne uskracujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio, samo ne
prelazite mjeru, jer Allah ne voli one koji pretjeruju.

I jedite ono sto vam Allah daje, sto je dozvoljeno i lijepo; i bojte se Allaha u Kojeg
vjerujete (El-Ma'ide: 87-88).

Zabrana stvari potice od njihove necistoce i stete

Allah dzelle sanuhu koji je stvorio ljude i darovao ih nebrojenim darovima, ima
pravo nesto im legallizirati ili zabraniti i dati im obaveze i odgovornosti onako kako
On smatra da treba, kao sto ih je pozvao na pokornost u obavezama i obredima
onako kako je On htio. Kao Njegova stvorenja, oni nemaju pravo da Mu se
suprostavljaju niti smiju biti neposlusni. Njegovo je pravo da Ga oni smatraju
svojim Gospodarom i obavezni su da Mu ibadet cine.

Ali Allah dzelle sanuhu nije proizvoljan u Svojim naredbama. Zato sto je milostiv
prema robovima Svojim, On je stvari iz razumnih razloga svrstao u halal i haram,
imajuci pri tome u vidu dobrobit ljudi. On, dakle, nije dozvolio nista sto nije cisto i
nije zabranio nista osim ono sto je necisto, odvratno.

Tacno je bilo da je Allah dzelle sanuhu Jevrejima zabranio i neke dobre stvarli, ali to
je bilo jedino da bi ih kaznio zato sto su bili neposlusni i sto su prelazili granice koje
je On ustanovio. Kao sto On kaze:

Jevrejima smo sve zivotinje koje imaju kopita ili kandze zabranili, a od goveda i
brava njihov loj, osim onog s leda ili s crijeva, ili onog pomijesana s kostima. Time
smo ih zbog zuluma njihova kaznili; i mi, zaista, govorimo istinu (El-En'am: 146).

Na drugim mjestima u Kur'anu Allah dzelle sanuhu govori o drugim nacinima

manifestiranja te neposlusnosti:

I zbog teskog nasilja Jevreja mi smo im neka lijepa jela zabranili koja su im bila
dozvoljena, i zbog toga sto su mnoge od Allahova puta odvrac'ali, i zato sto su
kamatu uzimali, a bilo im je zabranjeno, i zato sto su tudje imetke na nedozvoljen
nacin jeli. A za nevjernike medu njima Mi smo kaznu bolnu pripremili (En-Nisa':
160-161).

Kada je Allah dzelle sanuhu, iz Svoje milosti, covjecanstvu poslao Svoga

posljednjeg poslanika - alejhi's-selam - sa vjecnom i upotpunjenom vjerom, koja se
kasnije razvila i dostigla swj vrhunac, On je Svoju milost pokazao tako sto je ukinuo
ove zabrane koje su imale privremeni odgojni karakter za osori i tvrdoglavi narod
"ukocenih vratova", kako ih opisuje Tevrat. A ehl-i kitabije, tj. Jevreji i krscani,

9
imali su znak o dolasku poslanstva Muhammedova - alejhi's-selam -, kao sto navodi
Kur'an:

.... onima koji ce slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji nece znati ni da cita ni da
pise, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indzilu, zapisana nalaze, koji ce od njih traziti
da cine dobra djela, a od odvratnih odvracati ih, koji ce im lijepa jela dozvoliti, a
ruzna im zabraniti, koji c'e ih tereta i teskoca koje su oni imali osloboditi (El-A'raf:
157).

Uzviseni Allah je u islamu za otklanjanje grijeha propisao drukcije metode od

zabranjivanja dobrih stvari: iskreno kajanje, koje dusu cisti od grijeha kao sto voda
cisti prljavstinu; dobra djela, koja potiru pocinjena losa djela; davanje sadake, koja
gasi grijehe kao sto voda gasi vatru, i podvrgavanje iskusenjima i patnji, koje
rastjeruje grijehe upravo kao sto zimski vjetar rasprsi suho lisce.

Mi, naravno, znamo da su neke stvari u islamu zabranjene samo zato sto su neciste
ili stetne. Prema tome, ako je nesto definitivno stetno, to je onda haram, a ako je
nesto neopozivo korisno, to je onda halal; ako u necemu ima vise harama nego
koristi, to je haram i ako je u necemu vise koristi nego stete, to je halal. Kur'an
ovaj princip pojasnjava na primjerima vina i kocke:

Pitaju te o vinu i kocki. Reci: "Oni donose veliku stetu, a i neku ko rist ljudima,
samo je steta od njih veca od koristi" (El-Beqare: 2I9).

Po istoj logici, ako se postavi pitanje sta je halal u islamu, odgovor je: et-tajjibat,
dobra, ugodna jela, tj. ona jela koja ljude podsticu da budu korisni i jela koja ljudi u
cjelini odobravaju tvrdeci da su dobra, neovisno od navika jednoga naroda. Allah
dzelle sanuhu kaze:

Pitaju te sta im se dozvoljava. Reci: "Dozvoljavaju vam se et-tajjibat, lijepa jela ...
(El-Ma'ide: 4).

Od sada vam se dozvoljavaju sva lijepa jela... (El-Ma'ide: 5).

Od muslimana se ne zahtijeva da detaljno zna sta je necisto ili stetno u necemu sto
je Allah zabranio; njemu moze biti skriveno ono sto se otkrilo nekom drugom, ili,
pak, musliman za svoga zivota ne mora saznati sta je stetno u necemu sto je
haram, vec on to moze shvatiti kasnije. Ono sto se od muslimana zahtijeva je da
kaze: "Semi'na we eta'na - Cujemo i pokoravamo se. " Zar ne vidis da je Allah
dzelle sanuhu zabranio konzumiranje svinjetine a da muslimani, osim toga da je
svinja prljava zivotinja, ne znaju zasto je to zabranjeno? Od tada su protekla
mnoga stoljeca i naucna istrazivanja otkrivaju prisustvo parazita i smrtonosnih
bakterija u svinjskome mesu! Cak i kada naucnim istrazivanjima u svinjetini msta
ne bi bilo pronadeno, ili kada bi bilo pronadeno mnogo vise od ovoga, muslimani bi
i dalje nastavili vjerovati da je svinjsko meso necist.

Drugi primjer za ovo ogleda se u Resulullahovim - alejhi's-selam rijecima:

"Cuvajte se triju prokletstava (tj. onaj koji to cini proklet je od Allaha i ljudi):
vrsenja nuzde na izvorima, vrsenja nuzde na drumovima i vrsenja nuzde na

10
hladovitim mjestima" (Ebu Davud, Ibni Madze i El-Hakim, a El-Bejheqi ga drzi
sahihom).

Ljudi ranoga perioda znali su jedino da su ovo bile ruzne radnje, neprihvatljive
civiliziranim ljudima i javnom ponasanju. Zahvaljujuci napretku nauke, mi sada
znamo da su ova tri "prokletstva" opasna po zdravlje ljudi jer su izvor sirenja
zaraznih bolesti kakve su ankylostoma i schistosomiasis. Buduci da svjetlo nauke
ide sve dalje i da se ostvaruju nova otkrica, otkrili su nam se jasni korisni aspekti
ukupnoga islamskog zakonodavstva koji se ticu dopustenoga i zabranjenoga. A
zar bi moglo biti drukcije kada ovi propisi za ljude dolaze od Mudroga,
Sveznajucega i Milostivoga, Allaha dzelle sanuhu?

... a Allah umije razlikovati pokvarenjaka od dobrocinitelja. Da je Allah htio, mogao

vam je propisati ono sto vam je tesko; On je, zaista, silan i mudar (El-Beqare:
220).

U halalu je zamjena za ono sto je proglaseno haramom

Jedna od ljepota islama - posto je on dosao da olaksa ljudima - je u tome sto im on

nije nista zabranio a da im nije u zamjenu dao nesto bolje; kada nesto preprijeci,
zamjenjuje ga i ucini suvisnim. To je ovako objasnio i Ibnu'l-Qajjim -
rahimehullahu

"Allah je zabranio vracanje, a zamijenio ga klanjanjem istihare. [Prema islamskom

ucenju, musliman se suocava sa problemima o kojima treba konsultirati druge i
traziti pomoc i uputu od Allaha dzelle sanahu. Znacenje istihare je da se od Allaha
dzelle sanuhu trazi da covjeka uputi prilikom izbora izmedu dvije suprotne odluke.
Za to postoje poseban namaz i dova]

On je zabranio lihvarenje, ali je to zamijenio profitabilnom trgovinom." [Rewdatu'l-

mu'min, str. 10 i l'lamu'l-muwaqqi'in, 11/111.] Zabranio je kockanje, ali ga je
zamijenio kladenjem na raznim takmicenjima koja su korisna za njihovu vjeru, npr.
konjske trke, trke deva ili takmicenje u strjeljastvu.

Allah dzelle sanuhu je muskarcima zabranio da nose svilenu odjecu, ali im je u

zamjenu dao ukrasnu odjecu od vune, lana i pamuka.

Zabranio je preljubu, razvrat i homoseksualnost, ali je ljudima u zamjenu dao

zakoniti brak. On je zabranio opojna pica da bi ljudi mogli uzivati druge napitke koji
su korisni za tijelo i um. I necistu hranu je Ljudima zabranio, ali im daje druga
korisna i prijatna jela.

Tako, kada u cijelosti razmotrimo islamske propise, shvatamo, ako Allah dzelle
sanuhu ogranici izbor Svojim robovima u odnosu na neke stvari, On im, u drugim
slucajevima, pruza siri izbor i jos vise mogucnosti. Allah dzelle sanuhu sigurno ne
zeli Ljudima zivot uciniti bijednim, tezim i ogranicenim. Naprotiv, On im zeli
olaksati, uputiti ih i milost im dati, kao sto i kaze:

Allah zeli da vam objasni i da vas putevima kojima su isli oni prije vas zaputi, i da
vam oprosti. - A Allah sve zna i mudar je

11
Allah zeli da vam oprosti, a oni koji se za strastima svojim povode zele da daleko s
pravog puta skrenete.

Allah zeli da vam olaksa, - a covjek je stvoren kao nejako bice (En-Nisa': 26-28).

Sve sto vodi u haram - zabranjeno je

Drugi islamski princip je: kad je nesto haram, sve sto tome vodi takodjer je haram.
Islam na ovaj nacin namjerava preprijeciti sve puteve koji vode haramu. Primjerice,
kada islam zabranjuje spolne odnose izvan braka, on jednako zabranjuje sve sto
vodi takvim odnosima ili ih ljudima cini privlacnim, kao sto je, recimo, dzahilijjetsko
razgolicavanje, zavodnicka odjeca, privatna sastajanja i kontakti izmedu muskaraca
i zena, prizori golotinje, pornografska literatura, razvratne pjesme itd.

Na toj osnovi su islamski pravnici uspostavili ovaj kriterij:

"Sve sto sluzi ili vodi haramu i samo je haram."

Jedan slican princip je da se grijeh harama ne svodi samo na onoga koji u tome
ucestvuje vec obuhvata i druge koji su grijesnika podrzavali materijalno ili moralno;
svako snosi odgovornost sukladno svome udjelu u grijehu. Kada je, npr., rijec o
opojnim picima, Resulullah - alejhi's-selam e prokleo ne samo one koji ih
konzumiraju, vec i one koji ih proizvode i koji ih toce, onoga kome se toce, onoga
kome se za njih daje novac itd. O ovome ce kasnije ponovo biti rijeci. Takoder,
kada je rijec o kamati, Poslanik - alejhi's-selam - je prokleo one koji placaju
kamate, onoga kome se placa, onoga ko je napravio ugovor i onoga ko u tome
sudjeluje kao svjedok. Sa tim u skladu smo izveli pravilo da sve sto potpomaze
cinjenje harama, kao i oni koji drugima u tome pomazu, sudionici su u grijehu.

Zabranjeno je prikazivati haram kao halal

Kao sto je islam zabranio sva vidljiva sredstva i puteve koji vode haramu, on je
takoder zabranio pribjegavanje cinjenju harama uz pomoc skrivenih sredstava i
izgovora na koje navodi sejtan. Islam je prekorio Jevreje zbog pribjegavanja da
varkom i izgovorom dopustaju ono sto je Allah dzelle sanuhu zabranio. Resulullah -
alejhi's-selam - je rekao:

"Ne cinite ono sto su cinili Jevreji: da uzpomoc bijednih isprika dopuste ono sto je
Allah dz. s.. zabranio." [Ovaj hadis je objavljen u Igatheti'l-letfan od Ibnu'l-Qajjima,
1/348. Autor kaze: "Ovo je pricao Abdullah ibni Battah, a Et-Tirmizi jedan slican
hadis svrstava u sahih.]

Ovo je jedna referenca na cinjenicu da je Allah dzelle sanuhu Jevrejima zabranio da

love subotom (sabes, sabat, sabat). Da bi zaobisli ovu zabranu, oni bi petkom
iskopali jarke, tako da bi ribe u njih upadale subotom i potom bi, nedjeljom, bivale
ulovljene. Oni koji pribjegavaju racionalizaciji i isprikama kako bi opravdali svoja
djela, ovu praksu smatraju dopustenom, no, islamski pravnici drze da je to haram,
jer je Allahova dzelle sanuhu namjera bila da ih odvrati od lova subotom, indirektno
ili direktno.

12
Zabranjenu stvar (haram) nazvati kojim drugim imenom osim njezinim ili mijenjati
njezin oblik i pri tome podrzavati njezinu sustinu je taktika onoga ko je zastranio,
buduci da, ocito, promjena imena ili forme nema posljedica sve dok neka stvar ili
njezina sustina ostaju nepromijenjene.

Tako, kada neki ljudi "iznadu" nove termine za kamatu da bi se njime bavili ili
konzumirali alkohol, i dalje ostaje grijeh kamate i konzumiranja alkoholnih pica. U
jednom hadisu stoji:

"Neki ce ljudi iz moga Ummeta alkohol proglasiti halalom dajaci mu drugo ime"(
Ahmed).

"Doci ce vrijeme kada ce Ljudi kamatu smatrati halalom i oni ce ga zvati trgovinom"
(El-Buhari i Muslim; objavljen u Igathetu'l-lehfan, V352).

Cudna pojava danasnjice je sto se porocni ples naziva "umjetnoscu", alkohol

"dusevnim picem", kamata "interesom" itd.

Dobre namjere haram ne cine prihvatljivim

U citavom svome zakonodavstvu i u svim aspektima, islam stavlja jak akcent na

plemenitost osjecanja, uzvisenost ciljeva i iskrenost namjera.

Resulullah - alejhi's-selam - je kazao:"

Djela ce biti sudena prema namjerama, i svakome ce biti nadoknadjeno u skladu sa

njegovim namjerama" (El- Buhari).

U islamu se dobrim namjerama zivotni problemi i svjetovni poslovi pretvaraju u

ibadet i priblizavanje Allahu dzelle sanuhu. Na primjer, ako neko jede neku hranu
radi odrzavanja zivota i jacanja tijela kako bi mogao ispunjavati svoje obaveze
prema svome Gospodaru i zajednici, onda se takvo jelo i takvo pice smatraju
ibadetom i priblizavanjem Allahu dzelle sanuhu. Ako neko uziva u spolnoj intimnosti
sa svojom zenom iz zelje da dobije dijete i da sacuva svoju i cednost svoje zene, to
se smatra ibadetom koji zasluzuje sevape na ahiretu. Resulullah - alejhi's-selam -
je o ovome rekao:

"Kada neko od vas sa svojom zenom zadovolji strast svoju, to je sadaka." Oni koji
su ga slusali rekose: "Boziji Poslanice, zar moze neko od nas ko zadovolji svoju
strast biti nagraden za to?" Resulullah - alejhi's-selam - je odgovorio: "Zar on ne bi
bio grijesnik kada bi svoju strast zadovoljio na zabranjeni nacin? Dakle, ako covjek
svoju strast zadovolji na balal nacin, bit c'e nagraden" (El- Buhari i Muslim).

On je takoder rekao:

"Svako ko trazi dunjaluk s halalom, suzdrzavajaci se prosnje, ko radi za dobrobit

svoje porodice i brine se o svojim susjedima stat ce pred svoga Gospodara lica
svijetla kao Mjesec o ustapu." (Et-Taberani).

U ovom smislu, kada god je bilo koje svakodnevno djelo vjernika praceno dobrom
namjerom, to djelo se smatra ibadetom. Ali u slucaju harama stvari su sasvim

13
drukcije; haram ostaje haram bez obzira koliko dobre bile namjere pocinioca, kako
da je castan razlog i kako uzvisen da je cilj toga djela. Islam se nikada ne moze
sloziti sa tim da se primijene zabranjena sredstva da bi se postigao pohvalan cilj -
jer islam ne insistira samo na casnosti cilja, vec i sredstva koja se za njegovo
ostvarenje odaberu moraju biti cista. "Cilj opravdava sredstva" nije maksima
seri'ata, kao ni ona: "Osiguraj sebi pravo, makar pocinio mnostvo varki!" To - ne!
Seri'at zahtijeva da se prava osiguravaju iskljucivo pravednim sredstvima.

Ako neko gomila dobra lihvarenjem, prijevarom, kockanjem, igranjem zabranjenih

igara ili na bilo koji drugi haram nacin da bi sagradio dzamiju, osnovao dobrotvornu
fondaciju ili radio bilo sta dobro, ne pomaze mu nista plemenitost njegove namjere;
krivica cinjenja harama zauvijek ostaje bez obzira na namjere. U islamu dobri ciljevi
i namjere nemaju efekta pri ublazivanju grijesnosti necega sto je haram. Evo cemu
nas je Resulullah -alejhi's-selam - ucio kada je rekao:

'Allah je dobar i ne prihvata nista osim dobra, i Allah je zapovijedio vjernicima, kao
sto je i poslanicima svoyim zapovijedio, rekavsi

O poslanici, jedite dopustena jela i cinite cobra djela ... (El-Mu'minun: 51).

O, vjernici, jedite ukusna jela koja smo vam podarili i budite Allahu zahvalui, ako se
samo Njemu klanjate! (El-Beqare: 172).

"Covjek koji podje na dalek put (hadz, umru isl.) nepocesljan i prasnjav podize ruke
prema nebu (igovori): Jarabbi! Jarabbi!,/ a pri tome jede haram hranu, pije haram
napitke, nosi haram odjecu i okrjepljuje se haram sredstvima - kako da, onda,
njegove dove budu primljene?" (Muslim i Et-Tirmizi od Ebu Hurejrea).

On je takoder kazao:

"Ako neko gomila dobra cineci haram djela, a potom dijeli sadaku, za njega nema
nagrade a teret grijeha i dalje ostaje" (Ibni Huzeime, Ibni Hibban i El-Hakim od Ebu
Hurejrea).

Ponovo je kazao:

'Ako neko stice imovinu uz pomoc haram sredstava a potom dijeli sadaku, to (kod
Allaha dzelle sanuhu) nece biti prihvaceno; ako ta sredstva trosi, u tome nece imati
bericeta, a bude li to njegova zaostavsvina, bit ce mu to putna opskrba za
Dzehennem! Zaista Allah dz. s. jedno lose djelo ne brise drugim losim djelom, vec
lose djelo brise dobrim djelom. Jedna prljava stvar ne bise drugu prljavu stvar"
(Ahmed i drugi od Ibni Mes'uda).

Cuvanje od sumnjivih stvari - od straha da se ne upustimo u

haram

Allah dzelle sanuhu je milostiv prema Ljudima i nije ih ostavio da zive u neznanju
kada je rijec o dopustenom i zabranjenom. On je jasno odredio sta je halal a sta
haram, kao sto kaze u Kur'anu:

On vam je objasnio sta vam je zabranio (El-En'am: 119).

14
Dakle, covjek moze ciniti ono sto je objasnjeno kao halal i nema dozvole da cini ono
sto je haram buduci da ima mogucnost izbora. Medutim, postoji izvjesna nejasnoca
izmedu jasno odredenoga halala i jasno definiranoga harama. Ovo je jedno nejasno
podrucje. Neki ljudi mozda nisu u stanju odluciti da li je jedna stvar dopustena ili
zabranjena; ovakvu konfuziju moze uvjetovati neki nejasan dokaz ili sumnja u
mogucnost primjene nassa (teksta) u odredenoj okolnosti ili neko pitanje samo po
sebi.

Sto se ovakvih stvari tice, islam smatra da je dio poboznosti (mine'l-wer'i) ako se
musliman kloni nejasnih stvari kako ne bi bio u nedoumici i ucinio nesto sto je jasni
haram. Ovo je slicno onome o cemu smo vec raspravljali kad smo govorili o
preprjecavanju puteva koji vode haramu. Ovako oprezan pristup cak uci
muslimana da bude dalekovid pri planiranju i uvecavanju svoga znanja o zivotu i
ljudima. Korijeni ovoga principa su u Resulullahovim - alejhi's-selam - rijecima:

'Jasno je staje balal, a jasno je i sta je haram. Izmedu ovoga dvoga postoje neke
nejasne stvari, a vecina Ljudi ne zna da li su one halal ili haram. Onaj ko ih se
nastoji kloniti u namjeri da sacuva svoju vjeru - taj se spasio; a ako neko sudjeluje
u necem takvom, samo sto nije pao u nesto sto je haram. Kao, npr., onaj ko
stoku izvodi na pasu blizu hime (zemljiste ogradeno za ispasu vladareve stoke na
kome ona pase odvojena od ostale stoke) posve je moguce da ce nesto stoke
zalutati u himu. Uistinu, svaki vladar ima svoju himu, a Allahova hima su njegove
zabrane" (El-Buhari, Muslim i dr.; preuzeto od Et-Tirmizija).

Haram je svakome haram

Haram se u islamskom zakonodavstvu, seri'atu, odlikuje po tome sto on obuhvata

sve i sto je potpuno dosljedan; ne postoji nista sto je zabranjeno nearapu a
dopusteno Arapu, kao sto nista nije uskraceno crncima a dopusteno bijelcima. U
islamu se nikakvoj klasi ili grupi ljudi ne izdaje dozvola ili koncesija da ona ima
privilegiju da cini sta god hoce, pa bili to vracevi, vrhovni svecenici, vladari ili
plemici. Muslimani nemaju nikakvu privilegiju da nesto proglase haramom za
druge, a da je to dopusteno za njih. To ne moze biti; Allah dzelle sanuhu je
gospodar svega, a islamski seri'at je vodic za sve. Sve sto je Allah legalizirao putem
Svoga seri'ata dopusteno je za sve ljude, i sve sto je On zabranio, svim je Ljudima
zabranjeno do Sudnjega dana. Na primjer, krada je haram, svejedno bio kradljivac
ili pokradeni musliman ili nemusliman; kazna za to je ista, bez obzira na rod i
porijeklo kradljivca. Muhammed - alejhi's-selam - je cvrsto zastupao ovo pravilo
govoreci:

'Allaha mi, ako bi Fatima, kcer Muhammedova, nesto ukrala, ja bihjoj odsjekao
ruku" (El-Buhari).

Jednom se u vrijeme Bozijeg Poslanika - alejhi's-selam - desila krada, za koju su

bila osumnjicena dvojica ljudi, jedan Jevrej i jedan musliman. Rodaci ovog
muslimana podnesu neke neuvjerljive dokaze koji su teretili Jevreja ne bi li spasili
svoga covjeka koji je doista bio kriv. Gotovo da je Resulullah - alejhi's-selam -
povjerovao da je ovaj musliman neduzan, kada dode Allahova dzelle sanuhu objava
i obejani se varka, sto je Jevreja oslo bodilo krivice, Muhammeda - alejhi's-selam -
umirilo, a pravdu postavilo na njezino pravo mjesto. O tome Uzviseni kaze

15
Mi tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da ljudima sudis onako kako ti Allah
objavljuje. I ne budi branilac varalicama,

i zamoli oprost od Allaha, - Allah, uistinu, prasta i samilostan je.

I ne brani one koji su u dusama svojim podmakli jer Allaha nikako ne voli onoga ko
je podmukao, grijesnik.

Oni se kriju od ljudi, ali se ne mogu sakriti od Allaha, a On je s njima i kad nocu
smisljaju rijeci kojima On nije zadovoljan; Allah dobro zna sve ono sto oni rade.

Eto, vi ih branite na ovom svijetu, a ko ce ih pred Allahom na Sudnjem danu

braniti, ili ko ce im zastupnik biti? (En-Nisa': 105-109)

U krivotvorenim jevrejskim knjigama navodi se da su Jevreju zabranjeni lihvarenje i

uzimanje kamate kada se novac posuduje bratu Jevreju, ali nije haram ako se
kamata zaraduje od onih koji ne pripadaju jevrejskoj rasi, kako se kaze u Zakonima
ponovljenim (Peta knjiga Mojsijeva) 23:19-20:

"Od brata svojega ne smijes uzeti kamatu (interes), bilo to u novcu, hrani ili icem
drugom sto bi moglo donijeti dobit. Mozes uzimati kamatu od stranca, ali, hoces li
blagoslova od Jahvea, Boga tvojega, ne smijes od svojega brata traziti da ti placa
kamatu.

"Kur'an takoder govori o jednoj drugoj slicnoj tendenciji medu Jevrejima, a to je

dozvoljavanje varanja onih koji ne pripadaju njihovom rodu ili vjeri bez ikakva
osjecaja krivice ili grijeha. Kur'an kaze:

Ima sljedbenika Knjige koji ce ti vratiti ako im povjeris tovar blaga, a ima i onih koji
ti nece vratiti ako im povjeris samo jedan dinar, akoga ne budes stalno pratio. Tako
je, jer oni govore: "Nama nije grijeh sto ucinimo neukima (nejevrejima) " - i o
Allahu svjesno govore lazi (Ali Imran: 75).

Neosporno je da su oni iznosili same lazi u onome sto su pripisivali Allahu dzelle
sanuhu jer Njegov zakon ne pravi nikakve razlike medu narodima, i, sto se tice
varanja, Allah dzelle sanuhu ga je osudio, sto potvrduju svi Njegovi poslanici i
vjerovjesnici.

Zao nam je, ali mi moramo reci da je ova jevrejska tendencija primjene dvostrukih
standarda - jednih za "bracu", a drugih za "strance" - karakteristika primitivne etike
i niposto se ne moze pripisati jednoj istinski objavljenoj vjeri jer se visoki moral, tj.
istinski moral, razlikuje po svojoj obuhvatnosti i primjenljivosti i on ne dopusta
jednome ono sto zabranjuje drugom. Razlika izmedu nas i primitivnih naroda nije u
prosirenju ili odsustvu moralnih kodeksa vec u prosirenju sfere njihove primjene.
Na primjer. ovakvi narodi takoder cestitost smatraju pohvalnim svojstvom, ali oni
njezino prakticiranje svode samo na svoje suplemenike. Kada su posrijedi Ljudi
izvan njihova plemena ili klana, oni ne vide nista lose u tome da dozvole da ih se
obmanjuje ili, ustvari, da se to preporucuje ili zahtijeva.

Pisac Prica o civilizacijama kaze:

16
"Gotovo sva plemena se slazu u tome da ostale treba smatrati inferiornim u odnosu
na sebe. Americki Indijanci su sebe smatrali od Boga izabranim narodom, narocito
stvorenim od strane "Najveceg Duha", da covjecanstvu posluze kao uzor. Jedno
indijansko pleme je sebe nazivalo "Ljudima koji nemaju ravnih", drugo, opet,
"Ljudima ljudi". Stanovnici Kariba su govorili: "Samo smo mi ljudi',; Eskimi su
vjerovali da su Evropljani dosli na Greenland samo da bi naucili neke manire i
vjestine. Dakle, cesto se desavalo da primitivni covjek na druga plemena prosiri
moralna ogranicenja kojih se i sam pridrzavao; on je iskreno vjerovao da je
moralno svoje suplemenike podsticati i ujedinjivati (u borbi) protiv drugih naroda.
Zapovijedi i tabui vaze samo za pripadnike njegova plemena, dok sto se ostalih
tice, moze ici daleko koliko god se usudi." [Will Durrant, Prica o civilizacijama,
Simon i Schuster, New York, 1935.,1/54-55.]

Prijeka potreba diktira izuzetke

Premda je islam suzio krug onoga sto je zabranjeno, on je ujedno i vrlo striktan
kada je rijec o postivanju tih odredbi. Prema tome, u islamu su preprijeceni svi
putevi koji vode onome sto je zabranjeno, bili oni vidljivi ili skriveni. Ono sto vodi
haramu i samo je haram; haram je i ono sto potpomaze da se uradi nesto sto je
haram i ono cime se nastoji postici haram, i tako dalje do posljednjega principa koji
smo rasvijetlili.

Naravno, islam niposto ne zaboravlja zivotne potrebe i njihovu vaznost, kao ni

ljudsku slabost i mogucnost da se sa njima suoci. Islam uzima u obzir nesavladive
teskoce i Ljudsku slabost i muslimanu dopusta da, pod pritiskom nuznosti,
konzumira zabranjenu hranu u kolicinama dovoljnim da utoli glad i spasi zivot.

U ovome kontekstu, nakon sto nabraja koja je hrana zabranjena: meso uginulih
zivotinja, krv i svinjetina, Allah dzelle sanuhu kaze:

... A onome ko bude primoran, ali ne iz zelje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh
nije. - Allah zaista prasta i milostiv je (El-Beqare: 173).

Ovo se ponavlja na cetiri mjesta u Kur'anu nakon svakog spominjanja zabranjene

hrane. Na osnovu ovoga i slicnih kur'anskih ajeta, islamski pravnici su formulirali
jedno vazno nacelo, a to je da nuznost ukida zabrane. Medutim, da se primijetiti
da je pojedincu, kada je prisiljen na to, dopusteno konzumirati haram hranu ako on
to uistinu niti zeli, niti cini grijeh. To znaci da on ne bi trebao zeljeti okusiti
haram hranu niti je uzimati vise do onoliko koliko je dovoljno da utoli glad. Na
osnovu ovoga su pravnici izveli jedno drugo nacelo, a to je da dopustenu kolicinu
haram hrane odredjuje opseg nuznosti. Ovdje je vodeca ideja ta da, cak i
kada je rijec o nuznosti, covjek joj se ne smije predati ili je poistovjetiti sa zeljom.
On bi morao nastojati zivjeti sa halalom, tj. ciniti halal djela i traziti nacin da se
vrati takvome zivotu kako ne bi navikao zivjeti u haramu ili, ne daj Boze, poceo
uzivati u takvome nacinu zivota pod izgovorom nuznosti.

Sto se tice dopustanja harama u nuznosti, islam je dosljedan svome duhu i

generalnim nacelima. Ovaj duh olaksavanja zeli zivot uciniti laksim i otkloniti teret
i jaram sto su ih nametnuli raniji sistemi i religije. Istinu je obznanio Allah
Svemoguci:...

17
Allah zeli da vam olaksa, a ne da poteskoce imate,.... (El-Beqare: 185)

..... Allah ne zeli da vam pricini poteskoce, vec zeli da vas ucini cistim i da vam
blagodat Svoju upotpuni, da biste bili zahvalui (El-Ma'ide: 6).

Allah zeli da vam olaksa, - a covjek je stvoren kao nejako bice (En-Nisa': 28).

18