Psihologija svjedočenja

1. Karakteristike epizodičkog pamćenja

Epizodičko pamćenje spada u deklarativno dugoročno pamćenje i za njega je bitno

kada i gdje smo usvojili neku informaciju. Odnosi se na vremensko određivanje toga kada su
se događaji zbili (epizode) i njihovo vremensko-prostorno povezivanje.
Problematika svjedočenja je u najužoj vezi sa svojstvima epizodičkog pamćenja; npr.
kad tražimo od svjedoka da se pokuša sjetiti gdje i kada se nešto dogodilo. Neki od faktora
koji utječu na dosjećanje, tj. na točnost epizodičkog pamćenja su: pažnja i dubina obrade
informacija (što se veća pažnja posveti obradi informacija to je veća vjerojatnost zadržavanja
tih informacija u dugoročnom pamćenju i njihovo kasnije pronalaženje); dob (starenje osobito
pogađa epizodičko pamćenje, a nešto lošije je i kod djece); kontekst - emocije, raspoloženje,
fiziološko stanje, situacija, osobine ličnosti (ako se dosjećamo informacija u istom kontekstu
u kojem smo ih zapamtili, puno je veća vjerojatnost njihova dosjećanja); protok vremena
između događaja i dosjećanja; razina pobuđenosti (jedno vrijeme uspješnost pamćenja raste s
porastom emocionalne angažiranosti, da bi nadilaženjem optimalnog nivoa, u zoni vrlo
visokog stresa došlo do pada uspješnosti pamćenja).
Informacije su u epizodičkom pamćenju organizirane kronološki (po vremenu) i/ili
spacijalno (po mjestu). Zbog takve organizacije informacija ono je jako osjetljivo na
interferenciju (svjedoci čitaju o događaju, razgovaraju s drugim svjedocima, istražiteljima i sl.
o događaju, a sve to djeluje na promjene u pohranjenim inf.). Informacije se u epizodičkom
pamćenju pronalaze uz svjestan napor. Još jedna od centralnih karakteristika epizodičkog
pamćenja je i njegova rekonstruktivnost – pojava da se praznine u sjećanju nesvjesno
popunjavaju sadržajima umetnutima na temelju prethodnog znanja i pretpostavki o tome što
se dogodilo. Te praznine obično popunjavamo u skladu sa našim skriptama i prototipovima.

2. Što sve utječe na točnost prepoznavanja osobe u redu za prepoznavanje?

Pogrešne identifikacije počinitelja jedan su od glavnih razloga pogrešno donešenih

presuda u SAD-u. Naime, kad ponovno vidimo neko lice, ono praktički nikad nije vizualno
identično onom što smo vidjeli prvi put. Dok male promjene u izgledu (npr. način češljanja,
različit izraz lica i sl.) prolaze nezapaženo, tj. ne utječu na prepoznavanje, neke promjene u
izgledu (brada, brkovi, naočale, vlasulja) mogu proizvesti velike efekte na uspješnost
prepoznavanja čak i kod dobro nam poznatih osoba. Pokazalo se da očevici teško donose
apsolutne sudove u vezi težine i visine ljudi, ali da dobro uspoređuju (npr. nešto deblji od
osobe ZZ). Također, pamćenje boje odjeće i predmeta je loše, dok se npr. boja kose dobro
pamti. I sam kut gledanja utječe na točnost prepoznavanja osobe. Istraživanja su pokazala da
je najbolja uspješnost prepoznavanja za poluprofil.
Točnost prepoznavanja ovisi i o tome na što je bila usmjerena pažnja očevica/žrtve za
vrijeme izvršenja kaznenopg djela. Naime, ako je osoba npr. bila više usmjerena na oružje
počinitelja, manja je vjerojatnost da je dobro zapamtila njegovo lice. Nadalje, i sama
procedura uzimanja iskaza od svjedoka može utjecati na kasniju točnost prepoznavanja
počinitelja. Problem se javlja zbog toga što očevici mogu na osnovu sjećanja samo nekog
detalja (npr. da je počinitelj imao kovrčavu kosu) u zadatku prepoznavanja u
identifikacijskom redu pokazati na nevinu osobu kovrčave kose. Iz tog razloga trebale bi se
izbjegavati metode poput gledanja albuma ili foto-robota, budući da one mogu djelovati
sugestivno na očevica i tako utjecati na kasnije pogrešne identifikacije. Dakle, više povjerenje
treba ukazati identifikaciji očevidaca koji nisu učestvovali u izradi foto-robota

1
Također, uvjerenje o vjerojatnosti da je osumnjičeni u identifikacijskom redu, može
dramatično povećati vjerojatnost da će na nekoga biti uperen prst, bez obzira na to bio to
počinitelj ili ne. Upravo iz tog razloga očevicima treba unaprijed reći da će biti više
identifikacijskih redova. Također, učesnici u redu moraju po vanjskim karakteristikama biti
slični opisu počinitelja, osobito po godinama, visini, težini, boji kose i odjeće. Točnost
identifikacije moguće je povećati korištenjem rekonstrukcije – znači stvoriti uvjete što sličnije
onima kad se dogodilo krivično djelo. No, pri tome valja biti oprezan jer je forenzička praksa
pokazala da je osobito ista odjeća često znak koji mnoge očevice može navesti da upere prst
u krivu osobu.
Poseban problem pri određivanju vjerodostojnosti identifikacije predstavlja slučaj kad
krivično djelo nije izvršila jedna osoba već ih je istovremeno bilo više. Naime, takva
perceptivna preopterećenost nepovoljno djeluje na kasniju točnost identifikacije. Istraživanja
su pokazala da već s 5 «učesnika» točnost identifikacije spada na nivo slučaja te da je za
nasilna djela još jači utjecaj povećanja broja učesnika na pad točnosti identifikacije.
Značajan je i efekt rase, pri čemu se bolje prepoznaju lica rase kojoj pripadamo.
Također, postoje i spolne razlike, pa su tako žene bolje od muškaraca u zadacima
identifikacije lica, iako i muškarci i žene imaju jednaku sposobnost pamćenja. To se
objašnjava njihovom većom pažnjom za socijalne znakove i većom ovisnošću o polju. Što se
tiče dobi, najbolji svjedoci su oni srednje zrele dobi, ali ne treba podcjenjivati sposobnosti i
ostalih dobnih skupina.
Važnim se pokazao i protok vremena. Naime, pokazalo se da je nakon mjesec dana
prepoznavanje lica koja smo vidjeli nakratko još uvijek u visokom postotku uspješno,
međutim, nakon godinu dana prepoznavanje je pada na nivo slučaja. Može se javiti i
«negativni transfer» - pojava da se osoba koju viđamo u obavljanju neke druge aktivnosti
pobrka s osobom koja je obavila neku drugu. To je vrlo opasno jer osoba može pokazati
prstom na osobu koju je sasvim slučajno vidjela na mjestu zločina.

3. Što je kognitivni intervju? Psihološke osnove uputa u kognitivnom intervjuu?

Kognitivni intervju je posebna tehnika za ispitivanje kooperativnih svjedoka i žrtava

kaznenih djela, s pomoću koje se povećava količina te kvaliteta podataka u odnosu na
uobičajene metode ispitivanja svjedoka, odnosno uobičajeni policijski intervju. Temelji se na
saznanjima iz kognitivne psihologije i primjenjene socijalne psihologije. Kognitivni aspekt se
temelji na spoznajama o epizodičkom pamćenju i odnosi se na poboljšanje dosjećanja
svjedoka i žrtve. Komunikacijski aspekt intervjua temelji se na spoznajama iz primjenjene
socijalne psihlogije o načelima socijalne interakcije i vještinama komunikacije. Postoje dvije
verzije kognitivnog intervjua, originalna i poboljšana verzija. Originalna sadržava kognitivne
tehnike, a poboljšana uz kognitivne tehnike naglašava i vještine socijalne interakcije i
komunikacije.
Originalni kognitivni intervju sastoji se od 4 tehnike za općenito povećavanje
dosjećanja te od nekoliko specifičnih mnemotehnika koje povećavaju svjedokovo dosjećanje
određenog događaja. Prije nego se od svjedoka/žrtve traži narativni izvještaj, daju mu se točno
određene upute koje povećavaju dosjećanje:
1. UPUTA
- odnosi se na obnavljanje konteksta - dosjećanje je cjelovitije što je kontekst intervjua
sličniji situaciji u kojoj se događaj zbio, a to se postiže tako da se:
a) svjedoka fizički odvede na mjesto kriminalnog događaja
b) svjedoku pokažu fotografije mjesta događaja
c) svjedoka uputom potakne da se mentalno vrati na mjesto događaja – dio kogn.
intervjua

2
 - mentalno vraćanje svejdoka na mjesto djela bolje je od fizičkog vraćanja jer je
jednostavnije i jer se mjesto djela moglo izmjeniti u međuvremenu, što onda ima
negativan učinak na dosjećanje
- važno je i da svjedok obnovi i mentalno stanje koje je imao u vrijeme događaja –
slično mentalno stanje olakšava dosjećanje (npr. slično raspoloženje, alkoholiziranost i
sl.)
- učinkovitost ove upute ovisi o tome koliko je vremena prošlo od događaja do intervjua
– ukoliko je pamćenje za traženi element slabo (veći protok vremena) tada je
obnavljanje konteksta posebno učinkovito
2. UPUTA
- odnosi se na kompletnost dosjećanja
- ima dvostruki pozitivni efekt:
a) ljudi nemaju ideju o kriminalističkoj vrijednosti neke informacije pa je stoga niti ne
iznose
b) ukoliko se svjedoka navede da iznese sve detalje, bez obzira koliko su nevažni, vrlo je
vjerojatno da će se prilikom iznošenja nekog nevažnog detalja svjedok dosjetiti i
nekog važnog detalja koji će biti asocijativno vezan uz nevažan podatak
3. UPUTA
- odnosi se na dosjećanje u obrnutom redu (odostraga prema naprijed)
- objašnjenje: epizodičko pamćenje je nekompletna svjedokova pastrakcija onoga što se
zaista dogodilo, tj. ljudi praznine u sjećanju nesvjesno popunjavaju na način koji ime
se čini logičnim (rekonstruktivnost pamćenja)
- iskazivanje u obrnutom redoslijedu manje je pod utjecajem sheme i to često dovodi do
sjećanja radnji koje nisu tipične za scenarij kaznenog djela kojeg svjedok logički
pretpostavlja
4. UPUTA
- odnosi se na promjenu perspektive pri dosjećanju
- mentalno mijenjanje perspektive prilikom dosjećanja povećava cjelovitost dosjećanja
- pretpostavka: druga perspektiva vjerojatno uključuje i neke druge podatke kojih se
osoba iz ranije perspektive nije mogla dosjetiti
Uz ove opće upute, kogn. intervju koristi i specifične mnemotehnike usmjerene na
poboljšanje dosjećanja specifičnih detalja vezanih uz osobe (imena, karakteristzike lica,
odjeća) i objekata (vozila, oružje).
Vještine koje su uključene u trening poboljšanja kogn. intervjua su:
a) izgradnja odnosa između ispitivača i ispitanika (raport) – upoznavanje, stvaranje
ugodne i opuštene atmosfere, transfer kontrole
b) tehnike fokusiranog dosjećanja – kako bi se svjedoku pomoglo da se bolje koncentrira
pri dosjećanju (svjedoku se daje uputa da stvori mentalnusliku događaja)
c) postavljanje pitanja koja prate tijek misli svjedoka – treba se postaviti u mentalni
okvir svjedoka i određeno pitanje postaviti kada je to prikladno
d) suportivno ponašanje ispitivača – kako bi se pobolšalo dosjećanje, ispitivač treba
stvoriti relaksiranu atmosferu, biti opušten, izbjegavati nagle pokrete, pokzaivati
pažnju onome što svjedok govori, ne prekidati ga («načelo interakcijske
sinkronizacije» - pojava prilagođavanja količine pokreta sugovornika jedan drugome
tijekom razgovora)

Psihloški čimbenici koji utječu na sumnjičenje i presuđivanje

4. Što je kriminalni stereotip? Koje karakteristike uključuje?

3
 Kriminalni stereotip je jedan od nepravnih čimbenika koji utječe na suce i porotu,
prilikom presuđivanja. Njihovo djelovanje je znatno jače kada postoji manja snaga dokaza, tj.
u situacijama kada je nesigurnost veća. Kriminalni stereotipi u ključuju karakteristike vezane
uz izgled, sumnjičenje i simpatičnost. Što se tiče izgleda, postoji stereotip da su atraktivniji
ljudi, dobri ljudi. U skladu s tim utvrđeno je i da ljepši ljudi dobivaju niže kazne. Postoji čak i
interakcija izgleda sa vrstom kaznenog djela. Naime, ako osoba ima neku crtu lica za koju se
pretpostavlja da je povezana s nekim osobinama ličnosti koje pridonose ponavljanju kaznenog
djela, sam izgled će najvjerojatnije škoditi toj osobi. Dakle, postoje stereotipi za pojedine
vrste kriminalaca. Tu značajnu ulogu igra lice kriminalca, tj. dječački izgled («baby face»).
Ukoliko je osoba optužena za zapuštanje ili zlostavljanje djece, takvo lice će joj štetiti, dok će
za osobu optuženu za prijevaru biti vrlo korisno. Uz izgled se vežu i rasni kriminalni
stereotipi, pa tako postoji stereotip da nisko obrazovani crni češće čine kriminalna djela.
Sumnjičenje kao karakteristika stereotipa veže se uz činjenicu da će u situacijama u
kojima imamo dvije sumnjičene osobe, od kojih jedna više sliči kriminalcu, a druga manje (uz
jednake indicije), prije biti optužena ona osoba koja više liči na kriminalca.
Što se tiče simpatičnosti, i ona se pokazala kao važnom karakteristikom kriminalnog
streotipa, budući da osobe za koje se procjenjuje da su simpatične dobivaju niže kazne.
Štoviše, čak se pokazalo da kada se parcijalizira utjecaj simpatičnosti pri povezanosti sa
veličinom kazne, utjecaj atraktivnosti nestaje. Simpatičnost se, općenito, veže uz blage crte
lica.

5. Koji psihološki faktori utječu na presuđivanje

U proučavanju izvanpravnih činitelja odlučivanja u kaznenom pravu istraživanja su

prvenstveno bila usmjerena na dva pitanja:
1) Imaju li različite društvene skupine isti položaj pred pravnim sustavom (utjecaj rase, SES-
a, spola, religijske i političke pripadnosti, izgleda lica)
2) Utjecaj socidemografskih obilježja, stavova, uvjerenja i osobina sudaca ili porote na
donošenje odluke
Prva istraživanja koja su upozorila na važnost proučavanja izvanpravnih činitelja sudačkog
odlučivanja su ona koja su empirijski potvrdila da postoji velik raskorak u odlukama među
pojedinim sucima. Naime, čini se da je sučeva percepcija činjenica u konkretnom slučaju bolji
prediktor konačne odluke nego činjenice same po sebi.
U jednom od najznačajnijih istraživanja izvanpravnih činitelja sudačkog odlučivanja
utvrđeno je slijedeće:
a) stariji suci pokazuju tendenciju da izriču pritvor i dulje zatvorske kazne; dobne razlike
su posebno uočljive kod pojedinih vrsta kaznenog djela – imovinskih delikata, delikata
čiji su počinitelji ovisnici o drogama; straiji suci su stroži prema recidivistima, a blaži
prema straijim počiniteljima koji su bijelci
b) religijsko opredijeljenje sudaca (baptisti, fundamentalisti) utječe na veću strogost sudaca
u pitanju uhićenja
c) suci koji su ranije bili državni odvjetnici su selektivno stroži, i to u slučajevima u
kojima su počinitelji žene ili se radi o djelima u kojima je bilo prisutno nasilje; oni su
istodobno relativno blaži pri izricanju zatvorskih sankcija počiniteljima imovinskih
delikata i počiniteljima koji su ovisni o drogama
d) spol suca utječe na donošenje odluka kod specifičnih delikata, kao što su npr. seksualni
delikti – sutkinje su strože u odmjeravanju kazne počiniteljima silovanja; suci ne
pokazuju tendenciju da su blaži prema počiniteljima ženskog spola (čak su blaži prema
muškim počiniteljima od sutkinja)

4
Dakle, sociodemografska obilježja suca imaju relativno malen utjecaj na izricanje sankcije;
veći utjecaj na odluku imaju neka obilježja počinitelja kao što je spol i rasna pripadnost (dob,
bračni status i zaposlenje nisu važni).
Politička pripadnost - suci republikanskog opredijeljenja izriču dulje kazne
Osobine ličnosti suca – autoritarniji suci izriču strože kazne; suci kod kojih je razvijeniji
«unutarnji lokus kontrole» u većoj mjeri vjeruju da su ljudi odgovorni za svoje postupke i
shodno tome češće izriču sankcije
Šire socijalno okruženje – njihove se odluke donose u interakciji s državnim odvjetnikom,
javnim mijenjem i širom društvenom klimom o tome koja su kaznena djela u određenom
trenutku od posebne opasnosti po zajednicu, s općeprihvaćenom sudbenom politikom,
razinom suda na kojem donose odluke i sl.

Psihologija kriminalnog ponašanja

6. Formiranje i karakteristike antisocijalne ličnosti

Osobe sa antisocijalnim poremećajem ličnosti (psihopati, disocijalni poremećaj

ličnosti) su osobe koje često i raznoliko čine kaznena djela. Ipak, nisu svi psihopati
kriminalci. Većina teoretičara pretpostavlja da je psihotičan oblik ponašanja većim dijelom
nasljedan (javlja se znatno češće među krvnim srodnicima) i da ih je nemoguće socijalizirati.
Prema Eysencku psihopati se nalaze između normalnih i psihotičara na njegovoj dimenziji
psihotcizma. Prema Zuckermannu psihopatija se može povezati s biološkim korelatima
(povišen testosteron, snižen serotonin, snižena razina šećera u krvi).
Robert Hare je napravio skalu procjene za psihopate (Ček lista za psihopate – PCL),
koja je najbolji prediktor recidivizma. Razlikuje psihološke i bihevioralne karakteristike
psihopata.
Psihološki set:
1) brbljavost i površan šarm – šale se sa nepoznatim osobama, šarmiraju i sl. pri čemu su
normalni u sličnim situacijama više anksiozni
2) grandiozan osjećaj samoga sebe – misle da su bolji od drugih, hvalisavci, puni sebe,
nikad nisu zbunjeni, nikad im nije neugodno
3) potreba za stimulacijom, tj. osjetljivost na dosadu – stalno traže uzbuđenja (manje
inteligentni traže fizičko uzbuđenje; više inteligentni traže intelektualno uzbuđenje)
4) patološko laganje – služe se lažima kako bi došli do cilja
5) manipulativnost, odn. varanje – upotreba laži da bi se manipuliralo osobom, cilj je
osobna dobit (status, novac, moć, sex...)
6) nedostatk žaljenja/krivice – nemaju brige za posljedice svojih radnji, ne žale niti za
čime, ne mogu niti kod drugih prepoznati krivnju
7) površan efekt – nisu u stanju iskusiti duboke emocije, emocije kratko traju, lako
prelaze sa emocije na emociju
8) nedostatk empatije/bezosjećajnost – cinični, sebični, mogu biti kognitivno empatični
ali nemaju suosjećanja
Bihevioralni kriteriji (te karakteristike ima većina onih koji završe u zatvoru):
1) parazitski životni stil – žive na višoj razini nego što si to mogu priuštiti, na račun
drugih
2) slaba bihevioralna kontrola – osjetljivi na frustraciju, kritiku – reagiraju verbalnim ili
fizičkim napadom
3) promiskuitetno seksualno ponašanje – mnogo partnera istovremeno, često mijenjaju
partnere, sex na jednu noć, sve veze su površne

5
 4) rane smetnje ponašanja – prije 12. godine: neposluh, rađenje nereda, poroci, bježanje
od kuće i sl.
5) nedostatk realističnih i dugotrajnih ciljeva – žive od dana do dana, ne brinu puno o
svojoj budućnosti
6) impulzivnost – donošenje raznih odluka bez prethodnog razmišljanja
7) neodgovornost – kršenje obećanja i odanosti drugima u raznim područjima (ne vraćaju
dugove, vožnja drugih u pijanom stanju i sl.)
8) nemogućnost prihvaćanja odgovornosti za vlastite postupke – uvijek nalazi isprike
(racionalizacija), projektira vlastitu krivicu na druge
9) mnogo kratkotrajnih bračnih veza (i partnerskih)
10) mladenačka delikvencija
11) kršenje uvjetnog otpusta
12) kriminalna raznolikost
Općenito neke od karakteristika antisocijalnih osoba su: impulzivnost, agresivnost, smanjena
socijabilnost, smanjena empatija, smanjene verbalne sposobnosti i problemi sa autoritetom.

7. Veza odgojnih stilova, karakteristika obitelji i kriminaliteta

Dječje ponašanje se uvleike može predvidjeti s obzirom na stil roditeljskog odgoja.

Roditeljsko ponašanja se može opisati na dvije dimenzije: «permisivnost vs. restriktivnost» i
«toplina vs. hladnoća». Kombiniranjem ovih dimenzija dobivamo 4 roditeljska stila od kojih
svaki stvara različite uzorke ponašanja.

Autokratski stil (tzv. socijalni agresori) – razvit će osobe sklone kriminalitetu usmjerenom na
osobe, činiti će više nasilna djela, npr. razbojništvo
Indiferentni stil – takva djeca će biti sklona laganju, krađi, impulzivnosti, pokazivati će
manjak socijalnih vještina
Permisivni stil – razmaženi, nenasilni kriminalitet (npr. krađa bez oružja)
Mogu se prikazati 3 skupine obitelji od kojih svaka na svoj način otežava djeci
uključivanje u društveni život:
1) u sebe zatvorena obitelj – koja je nazadna i reakcionarna, želi odvojiti dijete od
suvremenog društvenog zbivanja i nastajanja novog; posljedice snosi dijete koje se
mora kretati u društvu i sukobljavati sa drugačijim shvačanjima od onih koje poznaje iz
svoje obitelji; takav odgoj u obitelji može negativno djelovati na dijete, tako da se u
njemu razvije licemjernost i dvostruki lik

6
 2) prema vanjskom svijetu jako otvorena obitelj – napredna i progresivna, ali često nema
dovoljno vremena za djecu, te ih odviše prepušta samoj sebi; posljedica je pomanjkanje
njege i porodične topline, što dovodi lako do toga da djeca počinju to tražiti negdje
drugdje, često na krivom mjestu
3) bezbrižna obitelj – egoistična i ravnodušna; ova obitelj ne zauzima nikakava stanovišta,
ne odgaja kod djece ništa planski i organizirano, sve prepušta slučaju i djeluje onako
kako je za nju najpovoljnije u pojedinom slučaju
Osim emocionalne hladnoće/topline roditelja i kontrole koju imaju nad djetetom,
razvoju kriminalne ličnosti pridonosi i konzistentnost discipliniranja, tj. postavljanje jasnih
pravila i granica te redovito i kontingentno nadziranje pridržavanja tih pravila. Što se tiče
utjecaja kriminaliteta roditelja na razvoj kriminalne ličnosti, on se može pripisati genetskim
faktorima, u smislu da roditelji kriminalci na svoju djecu prenose nižu inteligenciju,
impulzivnost, hiperaktivnost i sl. Nasljednost ovih osobina dodatno otežava odgoj budući da
to znači da roditelji zbog istih osobina nemaju adekvatne metode odgoja što čini njihovu
djecu dvostruko hendikepiranom.
Suprotno uvaženom mišljenju da nesređene obitelji, tj. obitelji u kojima dijete ima samo
jednog roditelja stvaraju kriminalne ličnosti, čini se da je ipak važnije u kakvom su odnosu
roditelji, od činjenica žive li oni zajedno ili ne. Naime, pokazalo se da su svađe, napetosti,
razdražljivost i agresija roditelja ipak važniji prediktori bez obzira na to jesu li roditelji
rastavljeni ili ne. Ipak, neke karakteristike nesređenih obitelji mogu doprinjeti razvoju
kriminaliteta, a to su činjenica da jedan roditelj često nema dovoljno vremena za davanje
dovoljne količine emocionalne podrške i discipline te da djetetu fali model za učenje. Učenje
po modelu je osobito važno za dječake koji odrastaju bez oca. No valja naglasiti da i nije
toliko važno da otac živi sa dječakom već da je dovoljno da dijete ima bilo kakvu figuru
(zamišljenu ili stvarnu).
Fizičko zlostavljanje, također, može utjecati na razvoj kriminaliteta jer se na taj način
ograničava ili čak potpuno sprečava razvoj čvrste i pouzdane privrženosti između djeteta i
njegova roditelja, a i takvo dijete će pokazivati više agresivnosti u svim situacijama.

8. Zašto ljudi poštuju/ne poštuju socijalne norme?

Iako se općenito pretpostavlja da kaznena djela čine mentalno bolesne osobe

(psihopati i sl.), gotovo 60% kaznenih djela počinjavaju potpuno normalne osobe. Dakle,
može se reći da svatko može pod određenim okolnostima počiniti kazneno djelo. Faktori koji
utječu na vjerojatnost kršenja socijalnih normi, tj. počinjavanja kaznenog djela su: ličnost
osobe, karakteristike situacije, socijalizacija te trenutačno stanje osobe.
Neke od osobina ličnosti koje mogu dovesti do toga da osoba počini kazneno djelo su
impulzivnost, psihoticizam, avanturizam, manjak savjesnosti i sl. Postoji više spekata
savjesnosti: savjesnost u smislu poštivanja normi i prosocijalno ponašanje. Dakle, ukoliko
osoba nema onaj dio savjesnosti koji se veže uz socijalne norme veća je vjerojatnost da će
počiniti kazneno djelo. Čak i ako su neki drugi faktori doveli do toga da osoba počini kazneno
djelo moral/savjesnost je ono što će spriječiti tu osobu od toga da ponovno ne počini kazneno
dijelo (recidivizam). Nadalje, što je stupanj socijalizacije osobe veći to je manja šansa da će
osoba počiniti kazneno djelo. Također, važno je trenutačno stanje počinitelja. Naime, ukoliko
je osoba pod utjecajem psihoaktivnih tvari ili ako ima halucinacije, to isto može dovesti do
toga da osoba počini kazneno djelo. Čak i neke karakteristike situacije mogu odigrati
presudnu ulogu. Na primjer, ako se osoba nađe u situaciji da počini kriminalno djelo, a mala
je vjerojatnost da će biti uhvaćena, istovremeno raste vjerojatnost da će stvarno i počiniti to
kriminalno djelo.

7
 9. Karakteristike zlostavljača? Karakteristike cikličkog zlostavljača?

Nisu svi zlostavljači isti. Razlike među zlostavljačima vidljive su u samom nasilnom
ponašanju, koje je, primjerice, teže ili lakše, češće ili rijeđe, hladnokrvno sa svrhom vladanja
žrtvom ili u afektu. No baš takvo, za tu osobu specifično izražavanje nasilja uvijek je odraz
određene, specifične psihološke pozadine, odnosno određene ličnosti nasilnika. Većina autora
smatra da postoje tri glavna tipa zlostavljača. Te skupine zlostavljača se mogu dobro
razlikovati prema: a) težini i frekvenciji obiteljskog nasilja, b) univerzalnosti njihovog nasilja
(da li su nasilni samo u obitelji ili i izvan nje) i c) psihopatologiji nasilnika. Koristeći te tri
dimenzije, predložen je teorijski model s tri tipa nasilnika: pasivno-zavisni (nasilni samo u
obitelji), ciklički nasilnici s graničnom ličnosti i općenito nasilni (nasilnici s antisocijalnom i
psihopatskom ličnosti).Neki se nasilnici ne mogu svrstati precizno u neku od navedenih
kategorija, već imaju karakteristike iz dvije kategorije, ali je takvih malo.
Interesantna je činjenica da oko 20% nasilnika koji su prošli tretman i dalje je nasilno
prema svojim partnericama. Prema navedenoj podjeli moglo bi se očekivati da se radi o
psihopatskim ili antisocijalnim ličnostima. No pokazalo se da u toj grupi «nepopravljivih»
ima samo oko 11% primarnih psihopata. Dakle, očito je da među nasilnicima koji su
«otporni» na tretman ima i osoba različitih psiholoških profila. Također, za ponovne nasilnike
bilo je karakteristično prjašnje uhićenje, antisocijalno ponašanje, teže prijašnje zlostavljanje.
Jasno je stoga da za nepopravljivo nasilništvo nije nužna samo struktura ličnosti (koja ne
mora biti psihopatska), već i prisustvo drugih faktora – supkultura nasilja, iskustvo da se
nasilje «isplati», nasilni životni stil i sl.

Osobine Pasivno-ovisni, Ciklički (25%) Psihopatski (25%)

prekontrolirani (50%)
Tip ličnosti Skloni izbjegavanju konflikata,
potiskuju ljutnju, pasivno-ovisni
Stupanj nasilnosti Rijetki nasilni ispadi, povezani
sa stresom, u afektu, samo u
obitelji
Privrženost u Zadovoljniji brakom, stabilnija
braku veza, privrženiji, manje skloni
izvanbračnim vezama, manje
sukoba, manje ljubomorni, traže
odobravanje žene, pasivno-
ovisni
Empatija/žaljenje Preuzimaju odgovornost, traže
tretman, osjećaju žaljenje,
krivicu
Impulzivnost Manji problemi kontrole
ponašanja, najmanji broj
kaznenih djela i najmanje skloni
zlouporabi alkohola, češće trajno
zaposleni
Socijalne vještine Direktno pregovaranje, široki
raspon strategija suočavanja, u
braku niske do srednje, izvan
braka srednje do visoke soc.
vještine
Stavovi prema Liberalni, ne vjeruju da je nasilje
ženama opravdano
Granična ličnost, disforični
Cikličko zlostavljanje,
premlaćivanje žene u «minus»
fazi, većina je nasilna samo
unutar obitelji
Plašljiva privrženost
(pretvorena u srdžbu), izrazito
ljubomorni, sumnjičavi,
najmanje zadovoljni brakom,
ovisni o ženi, ambivalentni
(žena = kraljica vs.
utjelovljenje zla)
Srednja razina empatije u
«dobrim fazama»
Prekomjerno reagiranje na
trivijalnosti, općenito srditi,
manji problemi s alkoholom,
eksplodiraju ciklički nakon
nakupljanja srdžbe
Neprijateljski prilikom
pregopvaranja, u braku niske,
a izvan braka srednje soc.
vještine
Konzervativni stavovi
Karakteristike psihopatske,
antisocijalne ličnosti
Nasilni stalno, instrumentalno
nasilni i izvan obitelji
Nevezani ni za koga, manje
zadovoljni brakom, nestabilne i
kraće veze, skloniji vanbračnim
vezama, žena – objekt koji
kontroliraju
Bez žaljenja i odgovornosti,
krive žrtvu, ne žele tretman na
koji slabo reagiraju
Impulzivni, zlouporaba alkohola,
vožnja u pijanom stanju, više
različitih kaznenih djela, od
mlađe dobi u sukobu sa
zakonom
Probleme riješavaju prijetnjama
i nasiljem, niske soc. vještine
Najrigidniji i nakonzervativniji
stavovi, vjeruju da je nasilje
opravdano, «macho» stavovi

8
Karakteristike cikličkih zlostavljača:
- disforički i imaju granični poremećaj ličnosti
- emocionalno prevrtljivi cikličko izmjenjivanje nasilja i razdoblja «medenog mjeseca»
- tenzija proizlazi iz granične strukture ličnosti: krhko formiranog identiteta, straha od
napuštanja i iz toga nastale srdžbe
- uloga rane traume: roditeljsko zlostavljanje i odbacivanje, posramljivanje od strane
oca i ambivalntan odnos s majkom – teškoće u formiranju stabilne i povjerljive
privrženosti sa svojom intimnom partnericom
- mračna strana ličnosti aktivira se tek se formira veza, a snjom i strah de će biti
ostavljeni – izrazita ljubomora, posesivnost i kontrola partnerice (strah se prikriva
srdžbom)
- zlostavljanje može biti emocionalno ali i fizičko (teško premlaćivanje)
- srednje do teško nasilje
- najviše psiholoških smetnji – depresivni i anksiozni simptomi
- skloni krivljenju žene kad stvari krenu loše i pripisivanju zle namjere
- nisu spremni preuzeti odgovornost za svoje postupke
- na poslu pasivni i submisivni, dominaciju pokazuju kod kuće
- niska tolerancija na stres
- iz svih socijalnih slojeva
- ove karakteristike vide se već u razdoblju prije braka
- vremenom se zlostavljanje povećava

10. Povezanost mitova o silovanju i kriminalnog ponašanja?

Prihvaćanje mitova o silovanju povezuje se s agresijom prema ženama. Primjerice,

kod muških adolescenata utvrđeno je da je prihvaćanje mitova o silovanju povezano s
budućim prisiljavanjem partnerice na seksualne aktivnosti. Također, utvrđeno da je veća
samoprocjena vjerojatnosti da će netko silovati, ako zna da ga neće otkriti i kazniti, povezana
sa većim prihvaćanjem mitova o silovanju. Osim toga, pokazalo se da su povećana
samoprocjena seksualne agresivnosti i povišeno uzbuđenje kod opisa silovanja povezani su s
većim prihvaćanjem mitova o silovanju (nije dokazano na osuđenim silovateljima). Iz
navedenih nalaza te budući da mitovi trivijaliziraju silovanje prebacivanjem odgovornosti s
napadača na žrtvu ili pripisuju sliovanje nemogućnošću kontrole seksualnih impulsa, očito je
da prihvaćanje mitova o silovanju može utjecati na veću vjerojatnost kriminalnog ponašanja.

11. Što je psihološko profiliranje?

Psihološko profiliranje je identifikacija glavnih karakteristika ličnosti i ponašanja

pojedinca utemeljenih na analizi zločina koje je počinio. Ova psihološka tehnika osmišljena je
da bi pomogla u identifikaciji i detekciji počinitelja. Profil se temelji na pretpostavci da
valjana interpretacija dokaza s mjesta zločina može indicirati tip ličnosti osobe koja je
počinila zločin. Važno je napomenuti da profili zločinaca ne rješavaju zločine, već su dodatno
oruđe u razumijevanju zločina i razvoju strategije.
Cilj profiliranja počinitelja je da predvidi osobine počinitelja u određenom slučaju iz
karakteristika zločina, osobina žrtve i izjava svjedoka i žrtava. Smisao toga je smanjenje
raspona ljudi koji bi mogli biti počinitelji. To se radi iz određivanja kombinacije
karakteristika koje počinitelj vjerojatno posjeduje. Psihološko profiliranje zločinaca je osobito
korisno u detektiranju počinitelja koji već imaju dosje. Ali profiliranje zločinaca će biti
onoliko korisno koliko su počinitelji konzistentni u izvršavanju određenih tipova zločina i

9
odabiru određenih tipova žrtava. Onoliko koliko su zločinci svestrani ili sve prepuštaju
slučaju u svom kršenju zakona, toliko će vrijednost profiliranja biti ograničena.
Izrada profila prolazi kroz nekoliko faza (FBI):
 1. faza: prikupljanje podataka - informacije iz različitih izvora (policijska i autopsijska
izvješća, fotografije s mjesta zločina).
 2. faza: klasifikacija zločina - pokušaj klasifikacije na osnovu prikupljenih podataka.
 3. faza: rekonstrukcija zločina - stvaranje hipoteza o ponašanju žrtava i toku zločina.
 4.faza: stvaranje profila - uključujući hipoteze o demografskim i fizičkim
karakteristikama, navikama i crtama ličnosti.
Profili konstruirani ovim procesom često slijede standardni format, te daju slijedeće
informacije: (1) demografski podaci - dob, spol, rasa, bračni status, SES; (2) stručna sprema i
procjene intelektualnog funkcioniranja; (3) prethodni sukobi sa zakonom; (4) vojna povijest;
(5) obiteljske karakteristike; (6) navike i socijalni interesi; (7) dokazi o povezanosti s mjestom
zločina; (8) karakteristike ličnosti uključujući psihopatologiju; i (9) preporučene tehnike
intervjuiranja.
U profiliranje zločinaca bi trebalo uključiti barem sljedeće informacije:
1. osobine počinitelja: spol, adresu, dob (datum rođenja), etničku pripadnost, visinu,
naglasak, građu tijela, dužinu kose, boju kose, kosu oko lica, tetovaže, uočljiva fizička
obilježja;
2. značajke zločina: lokacija, mjesto, vrijeme, datum, dan u tjednu, metodu, instrumente ili
oružje, način bježanja, maskiranje, te da li je počinitelj bio pod utjecajem droga ili
alkohola;
3. karakteristike žrtve: adresa, spol, dob, etnička pripadnost, bračni status, zanimanje,
aktivnost u vrijeme zločina, te da li je žrtva bila pod utjecajem alkohola ili droga;
4. žrtvin opis počinitelja: sve varijable počinitelja osim adrese;
5. svjedokov opis počinitelja: sve varijable počinitelja osim adrese.
Profiliranjem se bave uglavnom psiholozi i psihijatri, ali i kriminalisti.
Postoje dva pristupa profiliranju:
1) intuitivno-klinički (na temelju promišljanja)
2) statistički – ispituju se neka djela i njihove karakteristike te povezuju s određenim
osobinama ličnosti – potrebne velike i dobre baze podataka

Detekcija laži

12. Što je poligraf? Valjanost poligrafa? Što je CQT metoda, što Pot metoda?

Poligraf je uređaj koji mjeri i detektira povećanu uzbuđenost koja se očituje u

promjenama tri parametra (EDR-a, tlaka i opsega pluća). Ideja je ta da uzbuđenje koje se
javlja prilikom laganja uzrokuje emocionalnu reakciju pri čemu osoba pliće diše, više se znoji
te joj se povisi tlak. Dakle, osnovna pretpostavka glasi: osoba dok laže će se emocionalno
uzbuditi, što će se očitovati na poligrafu.
Nedostatak rada pomoću poligrafa jest taj što uzbuđenje ne mora nužno biti pokazatelj
laganja kao što i nedostatk uzbuđenja ne mora nužno ukazivati da osoba govori istinu. Iz tog
razloga upitna je valjanost poligrafa. Točnije, postoji određen postotak krivih zaključaka, tj-
lažno pozitivnih i lažno negativnih (govore istinu, a nalaz pokazuje da lažu) nalaza.
Istraživanja pokazuju da je valjanost poligrafa oko 60-70%.
Danas postoje različite metode kojima se ispitivač služi u razrjašnjavanju konkretnog
kaznenog djela. Prilikom poligrafskog testiranja primjenjuju se dvije osnovne metode: CQT –
Control Question Test i Pot – Peak of Tension Test.

10
 Kod CQT metode ili direktivne metode (kako se ona kod nas naziva) ispitaniku se
postavljaju relevantna, irelevantna i kontrolna pitanja. Kontrolno pitanje je takvo da se na
njega gotovo sigurno može očekivati lažan odgovor ispitivane osobe, a time i specifična
reakcija (npr. Da li ste ikada u životu nešto ukrali?). Reakcija na kontrolno pitanje uspoređuje
se sa reakcijom na relevantno pitanje koje je vezano uz zločin. Pretpostavlja se da će nevine
osobe imati jaču fiziološku reakciju na kontrolno pitanje nego na relevantno, na koje će
odgovoriti istinom, a da će kod krivca biti obrnuto, tj. više će ga uzbuditi relevantno pitanje
jer će pobuditi jaču emocionalnu reakciju (npr. zbog straha od kazne). Teškoća u primjeni ove
metode je u tome što je teško pronaći dobro kontrolno pitanje koje bi moglo poslužiti za
komparaciju s relevantnim pitanjima radi utvrđivanja reaktivnosti osobe. Također, upitna je i
etičnost postavljanja kontrolnih pitanja, njihova standardizacija, ne znamo točno kako
pojedino kontrolno pitanje funkcionira, a ni kakva je njihova pouzdanost.
Lykken je osmislio valjaniju metodu koja se naziva GKT (Guilty Knowledge Test);
Pot metoda. Ovim testom se ne pokušava utvrditi da li netko laže, već da li posjeduje «guilty
konowledge», tj. da li ispitanik prepoznaje dijelove informacija jedinstvenih za zločin. Test se
sastoji od liste pitanja od kojih se samo jedno odnosi na neku pojedinost ili činjenicu u vezi s
kaznenim djelom. Pretpostavlja se da je tu činjenicu zapazila i zapamtila samo osoba koja je
počinila krivično djelo ili osoba koja je na bilo koji način umješana u krivično djelo. Pri tome
se očekuje da će počinitelj pokazati visoko emocionalno uzbuđenje upravo nakon lažnog
odgovora (budući da ispitanik treba na svako pitanje odgovoriti sa «ne») na kritičnu činjenicu.
Nevina osoba koja se testira ovom metodom ne bi trebala pokazati specifične reakcije ni na
jedno pitanje, dok se kod nervoznog, ali nevinog ispitanika mogu javiti reakcije na sva
pitanja. Poteškoće sa ovom metodom mogu se javiti ako je neka nevina osoba imala negativno
iskustvo sa kritičnom činjenicom što će dovsti do toga da jako reagira na tu česticu (npr.
konopac kod nekoga kome se netko bližnji objesio). Moguće je da krivac uopće nema
pohranjenu informaciju vezanu uz kritično pitanje pa da zato uopće ne ragira (npr. koliko je
novaca ukradeno). Također, postoji opasnost da nevina osoba prepozna kritično pitanje,
odnosno činjenicu neopreznošću ispitivača ili da je čula taj podatak kroz medije. Iz navedenih
razloga ova se metoda rijeđe koristi. Posotje i varijacije ove metode, na primjer, da se
ispitaniku prikazuju fotografije – vizualna metoda.

13. Koji su kriteriji vjerodostojnosti iskaza?

Za procjenu valjanosti iskaza razvijena je posebna procedura koja omogućuje procjenu

valjanosti izjave. Njezina važnost je naglašena u slučajevima kada bi mogli postojati motivi
za lažne navode i optužbe, ili pak kad postoji vjerojatnost da je izjava dana pod značajnim
utjecajem sugestije ili pritiska druge zainteresirane osobe. Ta procedura je poznata pod
nazivom Kriterijski temeljena sadržajna analiza (Criteria-based Content Analysis – CBCA).
CBCA je kvalitativna analiza sadržaja izjave pomoću točno određenih kriterija. Ova je
metoda uklopljena u širu tehniku po nazivom Procjena vjerodostojnosti izjave (Statement
Validity Assesment, SVA), a razvijena je za evaluaciju izjava dobivenih od djece koja su
svjedoci navodnih zločina, uglavnom seksualnog zlostavljanja. No danas se ona primjenjuje i
na odraslim koji daje izjave koje nisu samo vezane uz seksualno zlostavljanje.
Temelje navedene procedure postavio je 50-ih godina Undeutch stvorivši tzv. analizu
realnosti izjave (Statement Reality Analysis). Ova se metoda zasnivala na hipotezi da se
izjave nastale na temelju mašte, iluzija ili laži razlikuju u sadržaju i kvaliteti od izjava koje s
etemelje na stvarno proživljenim događajima – Undeutscheva hipoteza.
CBCA metoda se sastoji od 19 specifičnih kriterija koji se koriste pri procjeni sadržaja
izjave. Zadovoljavanje kriterija ukazuje na stvarno doživljeni događaj. Pri primjeni kriterija
na djeci važno je uzeti u obzir dob, iskustvo i kognitvni kapacitet djeteta. Primjena CBCA

11
zahtijeva što je moguće ranije uzimanje izjave od djeteta, a izjavu treba uzeti uvježbani
ispitivač pomoću struktuiranog intervjua
Kriteriji su grupirani u 5 kategorija:
1) Kriteriji za analizu općih kriterija izjave
1. logička struktura – govori o tome je li izjava sadržajno koherentna i logična
2. nestruktuirana produkcija – odnosi se na stil i redoslijed opisa (istinita izjava nije
kontinuirano struktuirana već su inf. raspršene oko okosnice, odn. izjava je djelomično
neorganizirana, postoje digresije i spontana premještanja pažnje, no izjava mora biti
logički konzistentna)
3. opširnost detalja – specifičnost opisa mjesta, vremena, osoba, objekata i događaja
(istinite izjave imaju više detalja)
2) Kriteriji za analizu specifičnih sadržaja izjave
4. povezanost s kontekstom – u kojoj su mjeri događaji stavljeni u prostorni i vremenski
kontekst, te da li je događaj povezan s drugim događajima
5. opis interakcija – da li izjava sadržava navode o postupcima i reakcijama žrtve ili
navodnog počinitelja ili o razgovoru koji je vođen
6. reprodukcija razgovora – da li izjava sadržava originalnu verziju razgovora (upotreba
nepoznatih termina)
7. neočekivane komplikacije tijekom djela – da li se dogodio neki neplanirani prekid
incidenta, neočekivana komplikacija ili teškoća
3) Kriteriji za analizu posebnosti sadržaja
8. neobični detalji – postojanje realističnih, ali neobičnih detalja koji unutar konteksta
imaju svoje značenje
9. preobilnost detaljima – preobilnost nepotrebnim detaljima koji nemaju direktne veze s
optužbom
10. krivo razumijevanje točno reproduciranih detalja – ukoliko dijete točno opisuje objekt
ili događaj koji ne razumije (npr. ejakulacija = urin)
11. povezane vanjske asocijacije – postoji li povezanost djela s nekim drugim događajem
ili razgovorom seksualne prirode, s time da se taj drugi događaj ili razgovor nije
dogodio unutar samog djela
12. navodi o subjektivnom psihičkom stanju – opisuje li dijete vlastite osjećaje ili misli
koje je imalo tijekom događaja
13. atribucija psihičkog stanja počinitelja – iznosi li dijete emocije ili misli koje je
pripisalo počinitelju tijekom incidenta
4) Kriteriji za anlizu sadržaja vezanog uz motivaciju
14. spontane ispravke – spontano dodane ispravke i dodatne inf. na prethodnu izjavu, koje
tu izjavu čine preciznom
15. priznavanje nedostatka sjećanja ili znanja za neki dio incidenta
16. postavljanje sumnje u vlastito svjedočenje
17. samoosuđivanje – opisuje li dijete neka svoja ponašanja povezana s incidentom kao
loša ili neprikladna
18. nalaženje isprike za počinitelja
5) Kriteriji za analizu sadržajnih elemenata specifičnih za kriminlnu dob
19. detalji karakteristični za kazneno djelo – postoje li elementi koji su uobičajeni za ovaj
tip kaznenog djela, pri čemu je postojanje detalja suprotnih uobičajenom shvaćanju
posebo jak indikator
SVA je sveukupna forenzičko-psihološka dijagnostička procedura za ocjenu vjerodostojnosti
izjave, koja uz CBCA uključuje i evaluaciju drugih podataka kao što su bigrafski podaci,
rezultati psihologijskog testiranja, ponašanje djeteta tijekom davanja izjave, podaci koji se

12
tiču nastanka izjave i konteksta prilikom prve izjave djetata o zlostavljanju te podaci koji se
odnose na odnos između žrtve i navodnog počinitelja. Još se procjenjuju:
a) psihološke karakteristike: prikladnost djetetovog jezika i znanja, prikladnost emocija i
podložnost sugestiji
b) karakterisitke provedenog intervjua: sugstivna pitanja, neodgovarajuće metode
testiranja (npr. obećavanje nagrade, prijetnja kaznom)
c) motivacija: koji su bili motivi za prijavu i da li su oni upitni sa stanovišta
vjerodostojnosti, kontekst otkrivanja djela ili prijave, pritisci da se lažno prijavi
d) pitanja vezana uz istragu: konzistentnost s prirodnim zakonitostima, konzistentnost s
drugim izjavama, konzistentnost s drugim dokazima

14. Koje kriterije uključuje metoda «monitoriranje realnosti»?

Monitoriranje realnosti (Reality Monitoring) je metoda razvijena kao alterantiva za

utvrđivanje vjerodostojnosti izjave. Ova metoda se znatno lakše uči i primjenjuje od CBCA
metode. Razvili su je Johnson i Raye, a opisuje kako se sjaćenje za izmišljene događaje
temeljno razlikuje od sjećanja doživljenih događaja. Budući da se sjećanja vezana uz stvarne
događaje stvaraju kroz perceptivne procese, veća je vjerojatnost da će, između ostalog,
sadržavati perceptivne informacije:
 vizualne detalje («Vidio sam kako prednji dio kotača udara u rub pločnika»)
 detalje zvuka («Čuo sam skvičanje kočnica»)
 detalje mirisa («Mogao sam namirisati benzin»)
 detalje okusa («Mislio sam da mogu osjetiti krv sa posjekotine na čelu»)
 fizičke osjećaje («Jako me boljela lijeva noga»)
 spacijalne detalje – detalje o tome gdje se događaj dogodio («Auto me pogodio preko
puta stare školske zgrade»)
 detalje o tome kako su stvari i ljudi bili smješteni s obzirom jedni na druge («Moj sin je
bio na stražnjem sjedalu auta»)
 temporalne detalje – detalje o vremenskom redoslijedu događaja («Policija je došla prije
vozila hitne pomoći»)
 detalje o trajanju događaja («Činilo se kao cijela vječnost dok me nisu izvukli iz auta»)
sjećanja na stvarne događaje osim navedin uključuju i informacije o emocijama, živost izjave,
mogućnost rekonstrukcije događaja i realističnost.
S druge strane, izjave izmišljenih događaja, budući da imaju unutarnji izvor, će sadržavati
više kognitivnih operacija, kao što su misli i zaključivanje («Vjerojatno sam imao uključeno
grijanje, budući da je bilo vrlo hladno te noći»).

15. Što su subjektivni, što objektivni pokazatelji laži? Nabrojite jedne i druge.

Subjektivni indikatori laži su uvjernja ljudi o tome što su indikatori laži, tj. to su
znakovi (sterotipi) koje ljudi koriste pri procjeni iskrenosti osobe s kojom komuniciraju.
Istraživanja su pokazala da ljudi vjeruju u povezanost laganja i neverbalnog ponašanja, pa
tako vjeruju da ljudi koji lažu: izbjegavaju pogled, koriste više pokreta, dugo im treba da
odgovore, zamuckuju, imaju povišen ton glasa. Međutim, samo je ovaj posljednji znak točan
(visoki ton glasa), a ostali su prvenstveno znakovi anksioznosti (nervoze), ne nužno i laganja.
Upravo zbog ovih krivih uvjerenja o tome koji znakovi ukazuju na laž, ljudi su vrlo loši
indikatori laži; točnost oko 50% - pogađanje po slučaju.
Objektivni pokazatelji laži su sistematske razlike u neverbalnom i verbalnom
ponašanju kod laganja. Istraživanja su pokazala da postoje neki verbalni i neverbalni odgovori
koji mogu pomoći do određene mjere u razlikovanju lažljivaca i onih koji govore istinu. No,

13
valja napomenuti, da zapravo i nema nekog specifičnog znaka ili sindroma laži.
Prepoznavanje laži ovisi o brojnim faktorima, a neki od njih su: vrsta laži
(jednostavne/složene), ulog (visok/nizak), karakteristike ličnosti (kreativnost, inteligencija,
makijavelizam, niska empatija i sl.). Neki od znakova složene laži su duža latencija odgovora,
donekle promijenjena boja glasa i smanjivanje pokreta ruku i nogu.

16. Koja tri pristupa objašnjavaju ponašanje ljudi dok lažu?

Postoje tri pristupa koja objašnjavaju ponašanje ljudi dok lažu:

1) EMOCIONALNI PRISTUP
- ljudi dok lažu proživljavaju 3 vrste emocija: strah, krivnju, uzbuđenje
- jačina tih emocija ovisi o osobinama ličnosti osobe i o okolnostima pod kojima osoba
laže
- neki od znakova za koje s epokazalo da su povezani sa laganjem te da da su pod
utjecajem emocija su:
 povišen ton glasa
 mikro-izrazi – javljau se u trenucima dok lažljivac proživljava snažne emocije, tj. u
situacijama kada je ulog velik
 nestrutuirana produkcija – javlja se kada su ljudi uzrujani
2) KONTROLIRAJUĆI PRISTUP ili PRISTUP KONTROLE PONAŠANJA
- polazi od pretpostavke da ljudi nastoje smanjiti ponašnja za koja pretpostavljaju da
upućuju na laž te povećati frekvenciju ponašnja koja upućuju na to da govori istinu
- u tom nastojanju lažljivci previše koče svoje ponašanje (nespontanost i rigidnost
ponašanja) kako bi povećali uvjerljivost
- znakovi za koje je utvrđeno da ukazuju na prijevaru su: smanjivanje ilustratora
(pokreti rukama i prstima kojima se nastoji naglasiti ono o čemu se priča), smanjivanje
pokreta rukom/prstima, porast pogrešaka u govoru (ponavljanje riječi i/ili rečenica),
manje detalja
3) KOGNITIVNI PRISTUP
- ljudi dok lažu pod velikim su kognitivnim opterećenjem budući da moraju ostaviti što
bolji dojam (da su pošteni) što dovodi do smanjenja drugih aktivnosti kao što je
neverbalno ponašanje
- drugim riječima, lažljivci će uložiti više truda u «normalno» ponašanje, tj. u
ostavljanje poštenog i uvjerljivog dojma nego osobe koje govore istinu (trebaju
potisnuti svoju anksioznost, maskirati činjenicu da su kognitivno opterećeni, trebaju
znati kako se inače ponašaju te trebaju biti sposobni pokazati ponašanje koje žele)
- lažljivci se nastoje ponašati na način koji se uklapa u kulturalni stereotip lažljivca
(ponašati će se vrlo rigidno i inhibirano – smanjena količina pokreta, pričati će vrlo
fluentno, gledati će u oči, konstrurati će takav iskaz za koji vjeruju da će ostaviti
vjerodostojan dojam, te će izostaviti informacije za koje pretpostavljaju da će štetiti
njihovoj slici da je iskrena osoba – manje će korisiti spontane ispravke)

Forenzički intervju sa žrtvama kaznenih djela

17. Što je sekundarna viktimizacija?

Sekundarna viktimizacija odnosi se na negativna iskustva koja žrtva nakon zločina, tj.
nakon traumatskog iskustva doživljava od strane društva (npr. od strane policije, pravosuđa,
bolnice). Iz istraživanja provedenih u stranim zemljama vidljivo je da žrtve silovanja često
nemaju primjerenu pomoć od šire zajednice, i događa se da intervencija društvenih službi

14
dovodi do toga da se žrtva osjeća posramljeno, počinje sumnjati da je sama kriva za to što joj
se dogodilo i zapravo je ponovno viktimizirana tijekom dobivanja pomoći. Takvo pripisivanje
odgovornosti za djelo silovanja žrtvi te okrivljavanje žrtve negativne su pojave i smatraju se
dijelom sekundarne viktimizacije. I u slučaju da se žrtvu ne okrivi verbalno, s obzirom da
ljudi komuniciraju svoja uvjerenja ne samo verbalnim putem već i neverbalnim ponašanjem, a
da najčešće toga nisu ni svjesni, jasno je da uvjerenje o nekom stupnju krivice žrtve pridonosi
neadekvatnom postupku prema žrtvi.
Sekundarna viktimizacija se može javiti i kao posljedica samog svjedočenja nekom
neugodnom i traumatskom događaju. To se osobito odnosi na djecu koja lako mogu biti
traumatizirana već i samim prisustvovanjem obiteljskim sukobima, a pogotovo ako su
svjedoci težih kriminalnih djela ili zlostavljanja.

18. Veza mitova o silovanju i ponašanja prema žrtvama

Pokazalo se da je podržavanje mitova o silovanju i postojanje stvaova koji podupiru

silovanje povezano s negativnijim odnosom prema žrtvi silovanja – s višim stupnjem
krivljenja žrtve seksualnog djela. Žrtva s kojom se tako postupalo može se početi i sama
okrivljavati, pitati se nije li možda ipak na neki način odgovorna. Čak i ako ne povjeruje u
svoju odovornost, takvo ponašanje osobe koja je s njom bila u prvom kontaktu može dovesti
do toga da žrtva povuče tužbu, ne želeći se izlagati daljnjim napadima i sumnjičenju okoline.
Upravo takva njena reakcija – samookrivljavanje ili povlačenje tužbe – potvrđuje kriva
uvjerenja okoline i time se mitovi i dalje održavaju.

19. Kako provesti forenzički intervju s djetetom: osnovna pravila i koraci

Svaki, pa tako i forenzički intervju treba započeti sa predstavljanjem ispitivača.

Budući da kod djeteta često postoji strah, a i može se javiti privrženost prema zlostavljaču,
važno je objasniti djetetu svrhu intervjua. Ukoliko će intervju biti sniman, potrebno je djetetu
objasniti i svrhu snimanja. U ovoj fazi dijete se ne pita ništa o krivičnom djelu već se
pokušavaju dobiti osnovni podaci o djetetu (ime, dob, tko se brine za njega, s kim živi, tko što
radi u obitelji, o školi) te tražimo opise neutralnih događaja. Svrha ovoga je stvaranje
odnosa povjerenja između stručnjaka (ispitivača) i djeteta. Kod vrlo male djece najbolje je
uspostavljanje kontakta kroz igru. Prije same uspostave odnosa treba procijeniti razvojni
stupanj djeteta i tome prilagoditi govor i pitanja. Takjođer, kroz raspravljanje o nekoliko
neutralnih tema ispitivač treba utvditi razlikuje li dijete istini od laži. Ispitvač zatim nastoji
sklopiti s djetetom sporazum da će govoriti istinu. Ispitivač treba objasniti djetetu da smije
reći «ne znam», «ne razumijem» te da smije ispraviti ispitivača. Prilikom uspostave
komunikacije važno je da ispitivač bude svjestan samoga sebe (svog položaja tijela, načina
gledanja, brzine govora) jer on svoju mirnoću/napetost prenosi na dijete. Također, treba
iskazati empatiju te parafrazirati ono što je dijete reklo.
Prilikom prelaska na kritičnu temu ispitvač se treba korisiti nesugestivnim i otvorenim
pitanjima. Osobito je važno kod razjašnjavanja navodnog djela koristiti ohrabrenja i poticaje
te se oslanjati na ono što je dijete već samo spomenulo. Postavljanje otvorenih pitanja je
osobito važno jer su odgovori djece puno vjerodostojniji ukoliko oni sami dođu do njih, kroz
priču. Treba izbjegavati DA/NE pitanja koja mogu dovesti u pitanje valjanost procedure,
budući da su djeca uvijek sklonija odgovoriti sa DA kako bi ugodili ispitvaču. Također, ne
smiju se postavljati pitanja višestrukog izbora jer su sugestivna, ne smije se ponavljati
pitanja, niti davati pozitivna i negativna potkrepljenja. Treba izbjegavati i «zašto» pitanja jer
mogu stvoriti pritisak kod djeteta, kao da ga se napada. Pitanja trebaju biti što jednostavnije
formulirana i važno je korisiti djetove riječi. Postavljanje konkretnih pitanja treba činiti vrlo

15
oprezno jer su djeca izrazito osjetljiva na sugestivna pitanja (važno je utvditi koliko je dijete
uopće sklono sugestiji).
Zadnji korak u provođenju forenzičkog intervjua sa djeteom je, naravno, zatvaranje
intervjua.

20. Što sve može ugroziti valjanost intervjua s djeteom?

Općenito govoreći, sposobnost djeteta da dade valjanu izjavu ovisi o:

a) stupnju razvoja njegovih kognitivnih, tj. intelektualnih sposobnosti (prvenstveno
stupnju razvoja perceptivnih, memorijskih i komunikacijskih sposobnosti) – važno
odrediti razvojni stupanj konkretnog djeteta
b) tome da li dijete razlikuje istinu od laži – razlikuje li dijete ono što je stvarno vidjelo,
čulo i doživjelo od onoga što priželjkuje ili o čemu mašta
c) djetetovom razumijevanju i prihvaćanju obveze da (na sudu) govori istinu – djeca već
u dobi od 4 god. mogu razlikovati lažnu od istinite tvrdnje
d) djetetovoj motivaciji za davanje izjave – djeteova motivacija za lažnu izjavu može
proizlaziti iz: emocionalne povezanosti s navodnim počiniteljem, želje da se prikrije
pravi počinitelj, straha da će ono samo biti optuženo, njegova anticipiranja srama
uslijed otkrivanja zlostavljanja, želje da se počinitelju ne prouzroče problemi i sl.
Izjava osim toga može biti kontaminirana:
a) neadekvatnim prethodnim ispitivanjima koja su dovela do lažnog sjećanja u djeteta
b) utjecajem sugestije značajnih odraslih osoba na dijete
c) neadekvatnim provođenjem aktualnog ispitivanja: postavljanjem neadekvatnih (više
pitanja u jednoj rečenici, ponavljanje pitanja, skaknje s teme na temu, «zašto» pitanja,
pitanja koja nisu prilagođena djetetovom stupnju razvoja) i sugestibilnih pitanja, loše
uspostavljenim kontaktom, neobjašnjenom svrhom ispitivanja, prekidanjem djeteta,
okrivljavanjem djeteta, «ispravljanjem» djetetovih navoda, promjenom iskaza (zbog
nerazumijevanja pitanja, sugestije ispitivača ili prijetnji zlostavljača)

21. Karakteristike traumatiziranog djeteta

1) Ponovno proživljavanje traumatskog događaja

- najčešće koz igru (u kojoj se iskazuju aspekti i teme traume), identifikaciju s
agresorom (dijete mašta da bude onaj koga se najviše boji) ili zastrašujuće snove
raspoznatljivog sadržaja
2) Potiskivanje emocija
- disocijacija («Ništa mi ne može, ja sam jak...»)
- većina ih osjeća krivnju pa se samokažnjava (grizu nokte, grebu se i sl.)
- razvijaju se u emocionalno neadekvatnu ličnost i osobu niskog samopouzdanja, te
razvijaju anksioznost, depresivnost ili čak agresiju
3) Fiziološka pobuđenost
- razuzdano i nemirno ponašanje kao reakcija na traumatski događaj

22. Karakteristike traumatizirane odrasle žrtve djela

1) Osoba je bila izložena traumatskom događaju koji je uključivao prijetnju smrti, ozljede ili
fizičkog integriteta te intenzivan strah, osjećaj bespomoćnosti i užasa kao reakciju na
njega
2) Ponovno proživljavanje traumatskog događaja kroz bolna sjećanja na događaj (slike,
misli), uznemirujuće snove o događaju, iluzije, halucinacije i «flash-backove» te

16
 intenzivnu psihičku bol i ponovljene fiziološke reakcije pri izlaganju znakovima koji
podsjećaju na događaj
3) Stalno izbjegavanje podražaja vezanih uz traumu (razmišljanja, razgovora, aktivnosti,
mjesta i ljudi) i otupljivanje općenite sposobnosti reagiranja (nemogućnost prisjećanja
aspekata traume, smanjenje interesa za vitalne aktivnosti i očekivanja u budućnosti,
otuđivanje, emocionalna ograničenost)
4) Povećana fizološka pobuđenost – problemi spavanja i koncentracije, izljevi srdžbe,
pretjerani oprez i strah)
5) Poteškoće funkcioniranja – društvenog, profesionalnog, svakodnevnog

17