You are on page 1of 49
 
PJESNIČKO UMIJEĆE (Aristotel)
Umjetnosti su umijeće oponašanja, a međusobno se razlikuju po oponašanju (oponašajurazličitim sredstvima, različite predmete ili različitim načinom). Sredstva oponašanja: ritam,govor i harmonija, koji se uzimaju ili odvojeno ili pomiješana. Predmet oponašanja su ljudi – ili bolji nego što smo mi ili gori, a mogu biti i takvi kao mi. Načini oponašanja: pripovijedanjeili da lica rade i djeluju. Pjesničko umijeće stvorila 2 (prirodna) uzroka: prirođeno oponašanjeod djetinjstva ili naučeno.
(RAZVOJ) TRAGEDIJE (Aristotel)
Razvila se iz satirske pjesme; mjerilo je od trohejskog (16-erac), udešenog za ples, postalo jampsko, pogodnije govoru. Eshil uveo glumca i umanjio korske pjesme, a Sofoklo 3. glumca iscenografiju. Definira se kao oponašanje ozbiljna i završena (početak, sredina i kraj; prolog(početna radnja) – dio tragedije prije zborske parode, epizodija (srednja radnja) – dio tragedijeizmeđu cijelih zborskih pjesma, egzoda (završna radnja) – dio tragedije poslije kojeg ne dolazinikakva zborska pjesma) čina (samo jednoga!; može biti jednostavan – bez okreta (promjenaradnje u protivno) i prepoznavanja (iz nepoznavanja u poznavanje pa u prijateljstvo ilineprijateljstvo), a treći je dio trpnja (čin poguban i bolan) i prepleten – uz jedno, dvoje ilioboje = rasplet) koji ima veličinu (ljepša je veća priča ako je pregledna, ali mora biti lako pamtljiva). Sastoji se od govora zaslađenog radnjom, a ne pripovijedanja. Sažaljenjem istrahom postiže očišćenje takvih osjećaja – katarza – etički zadatak, funkcija tragedije. Licaoponašaju radeći, i to skladanjem glazbe i govorom. Svaka komedija sastoji se od 6 dijelova(poredanih po vrijednosti): priča (oponašanje ne ljudi, nego čina, jer po njima lica dobivajuznačaj), značaj (po kojemu su lica nekakva, a oni trebaju biti dobri, pristali, podobni idosljedni), misli (govorima nešto kazuju ili izriču, bitno je govoriti potpuno i prikladno), govor (izricanje riječima; dijelovi: glas, slog, veznik, ime, glagol, član, oblik, govor; vrlinu čini njena jasnoća, ali bez jednostavnosti; najjasnija kada se uzima obične riječi, ali je onda neotmjena –  postaje uzvišena kada se služi neobičnim izrazima, a to su tuđice, metafore i svi izrazi kojiodudaraju od običnog govora, no kada bi sve bilo spjevano u metaforama, nastala bi zagonetkai zato ih treba uzimati s mjerom i najvažnije je kada se pjesnik odlikuje u upotrebi metafora jer to se jedino ne može naučiti od drugoga i to je obilježje genijalnosti), skladanje glazbe (najvećazaslada) i predstava (zabavna, ali najmanje svojstvena pjesničkom umijeću jer i bez njetragedija može djelovati). Zborske pjesme se dijele na: paroda (ulazna pjesma) – prvi govor cijelog zbora, stasimon (stajaća pjesma) – zborska pjesma bez anapesta i troheja, komos – zajednička pjesma tužaljka u kojoj sudjeluju likovi i zbor i soloarije – posebni dijelovi pjesmekoji se pjevaju na
 
 pozornici.
(RAZVOJ) KOMEDIJE (Aristotel)
Komedija je bila oponašanje ništavih, a smiješno je bilo dio ružnoga, neka pogreška ili rugoba.Isprva se nije ozbiljno shvaćala.
STRAH I SAŽALJENJE (Aristotel)
Lik u tragediji treba biti osoba prosječnih karakteristika, koja sa ne ističe ni vrlinom ni pravednošću, niti pada u nesreću zbog svoje zloće i pokvarenosti nego zbog neke pogreške;koji uživa znatan ugled i živi sretnim životom, sl. nama pa zbog toga izaziva strah i sažaljenje. Nužno je da dobro sklopljena tragična priča bude jednostruka i da prikazuje prelaženje ne iznesreće u sreću, nego iz sreće u nesreću i to zbog gore navedenih razloga. Osjećaj straha isažaljenja može se izazvati izvođenjem, ali i samom radnjom, što je bolje i odaje boljegumjetnika. Radnje moraju vršiti likovi koji su međusobno prijatelji ili neprijatelji, ili koji nisuni jedno ni drugo. Ne smije se razarati osnova utvrđene priče. Postići strah i sažaljenje može sena 4 načina kombinacijom ovih elemenata: lik ubija / ne ubija, znajući / ne znajući.1
 
VRSTE TRAGEDIJE (Aristotel)
1)Isprepletena tragedija – u njoj je sve okret i prepoznavanje.2)Tragedija patnji – puna je trpnji.3)Značajna tragedija 4)Čudesna tragedija – odvija se na donjem svijetu.
PJESNIČKI UKRASI (Aristotel)
UKRASI: Imena mogu biti jednostavna – sastavljena iz dijelova koji nemaju značenje i složena – sastavljena iz jednog dijela koji ima značenje i drugog koji nema, ili iz dva dijela koji imajuznačenje. Svako ime je obično ili tuđica, ili metafora ili ukras, ili kovanica, ili produženica iliskraćenica ili promijenjena.
VRSTE PREPOZNAVANJA (Aristotel)
Prepoznavanje je obrat iz neznanja u znanje, bilo u stanje bliske povezanosti ili uneprijateljstvo ljudi koji su bili u stanju sreće ili nesreće.
1.
 PO ZNAKOVIMA - najmanje umjetnička. Njome se pjesnici služe najčešće iz nužde. A)po prirođenima – dani rođenjem. B)po stečenima – na tijelu ili oko tijela.
2.
 IZMIŠLJENO OD PJESNIKA – ne proizlaze prirodno iz samog tijeka radnje već ih pjesnik smišlja, stoga i jesu neumjetnička.
3.
 PO SJEĆANJU – kad netko opazi neku stvar i to uzbudi njegove osjećaje ili pogled na neki predmet od važnosti za junaka izaziva njegovo prepoznavanje od strane drugih.
4.
 PO ZAKLJUČIVANJU prema nekom se ponenom stanju dolazi do određenihzaključaka. Postoji podvrsta: prepoznavanje po krivom zaključivanju.
5.
 IZ SAMOGA SKLOPA DOGAĐAJA – tada prepoznavanje nastupa iz samoga logičkogaodvijanja događaja pa je stoga umjetnički najvrjednije.
RAZLIKA EP I TRAGEDIJA (Aristotel)
Aristotel više pažnje posvećuje tragediji negoli epu jer je smatra savršenijom.
Istost
 – 
 
objektmimeze je ozbiljna radnja koja se iznosi u stihu, može postojati i “djelovati” i bez izvedbe kaošto djeluje i ep, ali često ima inscenaciju i glazbu.
Razlika
 – ep koristi samo jednu vrstu stiha(junački stih heksametar), a tragedija više njih (jampski dvanaesterac i trohejskišesnaesterac). Ep oponaša na drugi način (naracijom). Čudesno i iracionalno primjerenije jeepu negoli tragediji. Ep ima veći opseg negoli tragedija – tragedija nastoji ostati unutar jednogobilaska sunca čime se postiže integriranost radnje, a ep je vremenom neograničen i prikazuje jedno vrijeme, a ne jedan čin, pa može mnogo dijelova prikazati kako se događajuistovremeno (i iz 1 se epa može načiniti više tragedija), a tragedija samo onaj dio koji izvodeglumci što je može učiniti jednoličnom i osuditi je na propast.
RAZLIKA PJESNIŠTVA I POVIJESTI (Aristotel)
Zaključak o prirodi pjesničke djelatnosti: nije pjesnikov posao da pripovijeda o stvarnimdogađajima, nego onome što bi se moglo očekivati da se dogodi, tj., onome što je moguće povjerojatnosti ili nužnosti. I zato je pjesništvo vrednije od povijesti, jer govori o općenitom, ane o pojedinačnom.2
 
AUTOR 
1) Tek u 18. st. govori se o autoru, izjednačuje se s pojmom vlasništva, začetnika djela (Fichtei Hegel), a jedanput dovršeno djelo ne može promijeniti vl., samo ustupiti na korištenje. 2) Autorska individualnost postaje jamcem književne autonomije djela. Mđt, to je uromantizmu dovelo do stava da autor ostaje autor samo ukoliko se uskraćuje društvenojkomunikaciji. Tako je osigurana prednost autora nad djelom. 3) U 19. st. u okviru nove kritike, rus. formalizma i hermeneutike dolazi do povlačenja autorau korist djela. Booth iz Čikaške škole govori o implicitnom autoru, u kojem razabire, zarazliku od strukturalizma, stvarnog (konkretnog, historijskog) autora. Sartre kaže da se u djelumože oćutiti prisutnost autora, njegovi stilski tragovi.4) Strukturalisti prekidaju vezu između stvarnog i implicitnog i traže idealnog čitatelja.Lothman revidira rusko razmatranje lika autora.5) Barthes poststrukturalistički objavljuje smrt autora. 6) Foucault govori o “smrti čovjeka”. Uvodi pojam “začetnika diskurzivnosti” kojim autor  pokriva mnogo više od teksta.7) Feministička kritika prihvaća svrgavanje autora, ali ne dovodi u pitanje autorstvo ženskihtekstova.8) Taj povratak autora ukazuje na njegovu otpornost na svaki pokušaj njegova dokidanja.9) Na autoru je trostruka etka odgovornost: etika prikazivanja, pripovjedna e. ihermeneutička e.
ČIN
Završen segment ciljno usmjerenog činjenja ili radnje koji dobiva svoju kvalitetu istom iz perspektive njena ishoda. Svaki čin ima nositelja, sredstvo, cilj i primatelja čime se nužnouklapa u veću cjelinu od koje ovisi njegov značaj čina.1) Pojam čina ulazi u suvremenu jezično teorijsku diskusiju s BuhlerovimOrganonmodelom. U humboltovskoj i huserlovskoj tradiciji on tumači jezik kao oruđe kojimsvijest ovladava svijetom. Intencija govornog čina već je intersubjektivno uglavljena u svojimobilježjima prethodnim jezičnim optjecajem pa pretpostavlja i ulogu primatelja.2) Austin razvija teoriju govornog čina u kojoj čin dobiva drukčiji status. On dijeli iskaze nakonstative i performative. Konstativi mogu biti istiniti ili lažni, a performativi posrećeni ilineposreni. Performativi se izriču jednokratno, na ozbiljan način, u odgovarajućimokolnostima i od ovlaštenih osoba. Pravi razliku između pravih i implicitnih performativa – neki se iskaz može pričinjati konstativom iako to nije. To je navelo Austina da neutralizira postavljenu opreku konstativ/performativ te postavlja razliku između tri vrste čina: lokucijski – podudaraju se s priopćenim značenjem, ilokucijski predmnijevaju snagu učinkovitostiiskaza i perlokucijski – manipuliraju sugovornikom. Potom Austin razvija teoriju ilokucijskihčinova koji su zbog svoje ponovljivosti lišeni jednokratnosti izricanja, može ih izgovoriti praktički svatko i u različitim okolnostima, tj. zbog razvezivanja od matičnog kontekstaizloženi su neuspjehu ili promašaju jer njihovi žanrovski signali mogu biti pogrešno shvaćeni.3) Searle – gradi tipologiju govornih činova popisom uvjeta njihove prikladnosti. Grice tvorimodel konverzacijskog načela suradnje, po kojem se konverzacija mora pridržavatiekonomskog kodeksa, a književnost ima pravo na stanovite slobode. Utopijski obdaruje svekomunikante istim pravima i ciljevima.4) Iser primjenjuje teoriju govornog čina na interakciju književnog teksta i čitatelja. Čitateljzauzima položaj koji mu je predodređen.5) Butler usvaja Derridaovo tumačenje ponovljivosti kao konstitutivna uvjeta č.Objašnjavajući spolni identitet kao učinak ponavljanja značenja kroz vrijeme. Kultura sereproducira preko habitusa kao performativno instituirane prošlosti koja priziva noveidentifikacije na način kojemu se ponekad teško suprotstaviti. 3

Reward Your Curiosity

Everything you want to read.
Anytime. Anywhere. Any device.
No Commitment. Cancel anytime.
576648e32a3d8b82ca71961b7a986505