BULTMANNOVA EGZISTENCIJALNA ISUSOLOGIJA

Rudolf Bultmann, Isus, Ex libris, Rijeka, 2007., 159 str.

U svojem teolokom klasiku, iako opsegom malenoj knjizi, Bultmann se prihvaa zadae ocrtati glavne obrise Isusovog nauka i ralaniti temeljne postavke njegovog, iz perspektive historiografije, autentinog propovijedanja. Djelo nije zamiljeno kao ivotopis Isusa iz Nazareta niti kao iscrpna biblijska kristologija koja se referira na navjetaj (kerigmu) prve kranske zajednice. Ono Isusovu osobu i znaaj stavlja postrance nastojei itavo teite svojeg promiljanja usmjeriti na njegov nauk. Utoliko bi mu pristajao podnaslov: rije Isusova. Djelo nam se pokazuje, motreno iz perspektive intelektualne biografije autora, kao logian rezultat njegovih kritikih istraivanja slojeva i predaja unutar Pisma znanih kao metoda povijesti oblika (Formgeschichte) iji je najuspjeliji primjer djelo: Povijest sinoptike tradicije, iz 1921. Temeljne zakljuke spomenutog djela, poput uvida o naravi i karakteru kranskih izvora kao svjedoanstava vjere situiranih u ivot Pracrkve ija svrha nije voena historiografskim interesom pozitivistikog dokumentiranja injenica, Bultmann primjenjuje u svojem djelu o Isusu, izvorno objavljenom 1926. Bibliar svoje djelo pie u duhu vlastitog teolokog razraunavanja sa idejama liberalne teologije (posebice sa uenjem svojeg mentora Harnacka) koja je obiavala Isusov nauk reducirati na etiku poruku a bit kranstva odrediti, u strogo povijesnom pristupu fenomenu, kao odnos due i njezinog Boga ime se previa neusporediva izuzetnost Isusove osobe i relativizira njegova apsolutna veliina. Bultmann tu neprestance razmatra Isusa onkraj kerigme, oslikava njegov pomalo fragmentaran lik izvan okvira navjetaja prve Crkve, jer radosna vijest Crkve (objava Isusa kao Krista!) nije istovjetna Nazareaninovu propovijedanju. Radikalnost, ali i prijepornost takvog pristupa prikazat emo kratkom analizom strukture i sadraja pojedinih poglavlja djela. Djelo se po svojem obliku sastoji od uvoda (str.7-15) koji iznosi hermeneutike pretpostavke istraivanja i kritike analize teksta, zatim odjeljka koji je posveen vremensko-povijesnom okviru (Sitz im Leben) Isusove pojave (str. 17-21) te od triju poglavlja koje ukazuju na temeljne vidove Isusovog navjetaja (str. 25-156) inei tako idejnu okosnicu same knjige. Na koncu je ponuena odabrana bibliografija Bultmanna (str. 157-159) koja sadri popis izbora iz opusa autora, zatim izbor djela pisanih o istome te, uistinu, rijetke lanke i prijevode o znamenitom teologu u Hrvatskoj. U uvodu Bultmann najprije pojanjava svoj nain razmatranja tj. vlastiti pristup teolokom problemu otkrivanja biti ili autentinosti Isusove osobe i djela u kontekstu mogunosti povijesne spoznaje istoga. Autor, u duhu Rickertova novokantovstva, razlikuje osobitost ovjekova pristupa povijesti za razliku od pristupa prirodi piui kako nema objektivnog razmatranja povijesti na nain kako postoji objektivno promatranje prirode. (str. 7). Takvo polazite, stoga, otklanja antikvarski pristup Isusu kao povijesno zanimljivoj osobi/injenici
1

stavljajui u sredite misao o povijesti kao okruju egzistencije unutar kojeg je mogu dijaloki prikaz kao zbiljski susret s povijeu koja je sama dio nas, ime naa upletenost u istu postaje konstitutivni element hermeneutikog obzora. Jednako tako on odbacuje i psiholoki pristup u prilog uistinu povijesnog naina razmatranja. Svojim zakljucima Bultmann ne eli ponuditi psiholoki prijemivo portretiranje Isusa uvjeravajui nas kako se nipoto ne nastoji povijesni fenomen Isusa uiniti psiholoko razumljivim, te se prikaz ne raunajui kratak orijentativni ulomak stoga uope i ne uputa u ivotopis. (str. 9). Autor itatelju uvod tumai kao pokuaj davanja orijentacije u njegovu vlastitom susretu s povijeu, nipoto kao nametanje autoritativne i neprikosnovene objektivnosti znanstvenika. Svojim dijalokim pristupom Bultmann eli, mimo pridijevanja predikata nadpovijesnog znaaja ili jasperovske mjerodavnosti za ovjeanstvo, o Isusu govoriti nainom u kojem je pogled usmjeren iskljuivo na ono to je htio i to stoga, kao zahtjev njegove povijesne egzistencije, moe postati sadanjou. (str.10). Strogost takve strategije ne doputa zanimanje za Isusovu osobnost jednostavno s razloga to je smatra, za metodu odgovornog povjesniara, svojevrsnim noumenom tj. onim nedohvatljivim, nedostupnim za istraivanje zbog oskudnosti vjerodostojnih izvora. Uzimajui navedeno kao aksiom bibliar svu sadrajnost vlastitih uvida crpi iz Isusovog nauka (onoga to je htio) ostajui pri tome vjeran Harnacku i njegovoj tezi o objaviteljskoj sekundarnosti Isusove osobe, samosvijesti ili mesijanske svijesti pred injenicom da je njegovo djelo prvotnije od osobnosti. Otud je Bultmannova knjiga iskljuivo govor o Isusovom djelu, tonije, gleditu koje se kristaliziralo u nauku ili propovijedanju, jer o njegovu navjetaju ipak znamo dovoljno da se moemo domisliti suvisloj slici.(str. 13). Obzirom na izvore bibliar uoava njihovu slojevitost tvrdei kako oni ponajprije pruaju navjetaj zajednice ili preradu grae od strane iste dok se malo toga moe sa sigurnou pripisati samom Isusu. Nuno je spomenuti injenicu kako Bultmannova metoda istraivanja nauka povijesnog Isusa razlikuje kanon u kanonu tj. u obzir uzima iskljuivo sinoptike. Ivanovo evanelje za otkrivanje autentinog nauka biva irelevantno, to je itekako prijeporan stav kojega je struna egzegeza uvelike osporila (R. Schnackenburg, R. E. Brown, R. Pesch). Kritiki analizirajui sinoptika evanelja kao mjerodavne izvore autor metodiki ljuti slojeve predaje unutar teksta eliminirajui natruhe iz helenistikog svijeta (bilo jezine, bilo faktografske naravi) kako bi osvijetlio ono originalno u Isusovu nauku. Povijesna vrijednost sinoptika lei u injenici da je najbitniji dio tih triju blagovijesti preuzet iz aramejske predaje najstarije palestinske zajednice. (str. 13). U poglavlju naslovljenom Vremensko-povijesni okvir Isusove pojave (str. 17-21) Bultmann Isusov nauk situira u kontekst idovske religije, mesijanskih pokreta unutar iste te, na koncu, razmatra odnos Ivan Krstitelj-Isus. Isusovu pojavu tako povijesno uklapa u iri okvir idovske slike o Bogu, opevaeeg stava prema Zakonu koji zdruuje nadu i poslunost Bojoj volji, zatim, u ono vrijeme brojnih i bujajuih mesijanskih pokreta poesto apolitinog predznaka. Isus kao idov po mnogoemu ne iskae iz toga okvira, osim to radikalizira tadanje zahtjeve i ideje. Bultmann unutar toga okvira postavlja svoju tezu o Isusu kao pripadniku pokreta Ivana Krstitelja od kojeg se naposljetku odcijepio (usp. str. 22) te oformio vlastitu zajednicu kao jedan od mesijanskih pokreta apolitikog karaktera. Isus, prema miljenju autora, od Krstitelja batini
2

eshatoloku izvjesnost da je nadolo vrijeme kraja (str. 21) kao i koncentriranost poruke na zahtjev za obraenjem u vrijeme kraja. Nudei brojne analogije izmeu ovih dviju znaajnih osoba autor skree pozornost na podudarnost njihove tragine sudbine koja je posljedicom nerazumijevanja stvarne naravi njihovih mesijanskih pokreta tj. previanje osobito nepolitike naravi njihova uenja koje je, naposljetku, ishodilo zamjetne narodne pokrete. Sljedea poglavlja razmatraju Isusov navjetaj pod tri vida: 1) nastup kraljevstva Bojeg (str. 25-41). 2) zahtjev i bit Boje volje (str. 47-90). 3) iskustvo Boje blizine i odsutnosti (str. 99156). Isusov je navjetaj kao eshatoloka poruka ogranien iskljuivo na idove dok svoju prezentnost svjedoi znakovima okonanja carstva Sotone (izljeenja, izgon zloduha, udesa). Prisue kraljevstva utjelovljuju Isusove rijei i djela, tovie, on sam biva najveim Znakom tog dolaska. Upravo u tematiziranju kairosa, tog odlunog asa prigode i vremena koje zahtijeva metanoju, Bultmann uspjelo povezuje sr Isusovog navjetaja sa osnovnim teitem vlastite egzistencijalne teologije Rijei. Naime, Isus, kao navjestitelj posljednjeg asa koji zahtijeva odluku, spasenje povezuje uz prihvat navjetaja u vlastitom ivotu ovjeka, uz mogunost da osoba ivi autentino od Rijei (po mjeri Boje volje) umjesto da se o nju sablazni (usp. str. 27). Navjetaj je proglas novoga eona i ivotne razdjelnice koja stavlja pred izbor: ili grijeh kao ovjekova zapalost u samodostatnost ili novi ivot po posluhu Bojoj volji. Poziv na odluku smjera ka itavoj egzistenciji bez pridraja da se u cijelosti odlui za Boga. (str. 28). Bultmann diljem svojega rada Isusov nauk tumai heideggerovskom terminologijom tj. primijenjenim formulacijama unutar vlastite teologije (zov, obraenje, odlunost, sadanjost spasenja, radikalnost navjetaja, autentinost, zapalost) dok, antropoloki motreno, akcent stavlja na ovjeju volju kojoj je usmjerena objava, budui je vjera manifestacija milosti i promiljene ustrajnosti volje, a ne prosti verbalni pristanak koji ne pokazuje svoj egzistencijalni uinak - novi ivot po Rijei. Iz Isusovih usta neprestance zbori pro-vokativni Bog, kao zov na autentinost i milosnu promjenu egzistencije hic et nunc, kao znak koji izaziva na odluku za ili protiv. Naprosto, to je Rije koja nikoga ne ostavlja ravnodunim. Kraljevstvo je Boje za Isusa soterioloki odreeno kao konano spasenje koje je ljudskim snagama neraspoloivo i njihovim interesima neprispodobivo, jer ne pripada kategoriji imanja. Najvee se darovanosti ne posjeduju, one se ive. Za Bultmanna ne postoji analogija kraljevstva Bojeg s bilo kakvim dobrom (usp. str. 30) jer eshatoloko dobro sve ostale vrijednosti stavlja u zagrade. Ne iskljuuje ih, ali se u njima ne zrcali. Ono nije prispodobivo etikoj kategoriji najvieg dobra (summum bonum) niti je prikladno prevoditi ga u kontekst tolikih genitivnih orijentacija unutar suvremene teologije. Za Bultmanna Isus, kao navjestitelj kraljevstva, nije rabbi Weltethosa niti poklonik humanistikog univerzalizma koji se tolerantno afirmira unato tolikim razliitostima, jer ono je kao eshatoloka mjera, jednostavno mjera drugoga svijeta. (str. 31). Posebice je struja politike teologije imala to rei na apodiktinost spomenutih stavova (D. Slle, J. Moltmann, J. B. Metz, G. Gutierrez). Zamjetna je slinost sa Barthovom teologijom koja Boju drugost dijalektiki tumai kroz negativna odreenja u odnosu na sve ono ljudsko i svjetovno. ovjek ne moe u ime vlastite naravi pretendirati na dobro koje nudi milost kao ono neraspoloivo to ovjeka ini raspoloivim Rijei. ovjek sam po sebi nije predodreen za kraljevstvo Boje niti na nj moe polagati pravo. Autor eshatoloku dramu promilja u procjepu izmeu krajnosti individualizma (svoenja na nutrinu i mistiku) i univerzalizma (rastakanja korjenitosti dogaaja u humanistike kategorije prava, vrijednosti,
3

slobode). Jednako tako, Isusov je nauk stran svakom antropolokom, metafizikom dualizmu ili pak pesimizmu koji u svijetu vidi samo zlo. Bultmann kod Isusa esto nalazi odbijanje da se uspostavi bilo kakav oblik ljudske pretenzije pred Bogom u formama kulta, mistike, molitve, pobonosti, pravovjerja, etikih normi i institucionalnih sigurnosti. To je, po svemu sudei, protestantski Isus. Jedino dranje pred Bogom koje propovijeda jest poslunost volji Bojoj, tonije, Bogu kao spasonosnoj Volji koja se objavljuje. (usp. str. 112). Sukladno tome je i antropologija, koju Bultmann sintetizira polazei od Isusovog nauka, voluntaristiki obojena, jer ovjeka vidi u odluci, slobodnom inu opredjeljenja za ili protiv. Kraljevstvo Boje kao ista budunost stavlja ovjeka pred odluku i tako odreuje njegovu sadanjost, ali ne kao neka danost, raspoloivost ili stanje koje se posjeduje. To je optika realizirane eshatologije koja spasenjsku krizu odluke i presudnosti svagda postavlja u sadanjost, posred same egzistencije. Bultmann svoj stav precizno izrie: Ako ovjek stoji u odluci i upravo mu je to u bitnome i svojstveno kao ovjeku, znai da je uvijek krajnji as; stoga je shvatljivo da je za Isusa itava vremensko-povijesna mitologija stupila u slubu ovakva poimanja ljudske egzistencije, te je on, u tom svijetlu, svoj as i pojmio kao krajnji as, te ga takvim nauavao. (str. 42). Iako umotano u ovoj vremensko-povijesne mitologije navijetanje u sebi krije jezgru istine kao poziv ovjeku da pred Bojom rijeju i djelovanjem stoji u situaciji odluke koja ga stavlja pred izbor ivota ili smrti. Upadljivo je prisue obilja teolokih motiva i zakljuaka kojima je bibliar stvorio identitet i peat vlastite teologije. Kritiki bi netko, na tragu A. Schweitzera, predbacio da Isus ovdje propovijeda ne svoj nauk ve Bultmannovu teologiju. U treem poglavlju Isusov se navjetaj promatra pod vidom Boje volje (str. 47-98). Autor Isusa oslikava kao rabija, uenog pismoznanca koji nije ploan lik ve itekako slojevit ak protuslovan - po vlastitoj poruci prorok, po nastupu i djelovanju uitelj, po snazi vlastitih uvida i ideja karizmatini reformator i tragina figura. Analizirajui formu navjetaja autor komparira sadraj prispodoba sa primjerima iz rabinske literature nalazei izmeu njih mnogo toga slinoga. Ipak, veini prispodoba odrie status izvornih Isusovih rijei drei ih preradama ili postpashalnim uradcima prve zajednice. Isus kao rabi priznaje autoritet Pisma i Zakona u kojem nalazi izraz Boje volje. (usp. str. 51). idovsku etiku zakona Bultmann tumai kao teocentrino udoree koje poiva na posluhu, nipoto samodovoljnosti ili preuzetnosti koje se oslanja na djela. Poslunost je, naime, bit idovskog udorea. (str. 54). U sreditu nije humanistiki ideal ve Boja ast i slava. Temeljna je crta pobonosti poslunost, i to takva poslunost koja ne ide ni za kakvom svrhom, ve se podvrgava bez pitanja; poslunost koja nije ispunjenje neke ugovorne obveze, ve proistjee iz strahopotovanja pred velianstvom Svetoga Boga. (str. 56). Isus stoga ne donosi neku novu etiku ije bi postavke i odredbe bile izvan kulturno-povijesnog konteksta njegova djelovanja. Novost koju njegov navjetaj sobom nosi utemeljen je na radikalnosti zahtjeva. Razlika je samo u zahtjevu koji trai predanost osobe Bojoj volji u cijelosti, bez relativiziranja, oportunizma, polovinosti i formalizma (npr. ljubav prema neprijatelju, zabrana rastave). Bultmann jasno argumentira: Ne razlikuje se on od idovstva time to bi otklanjao samu poslunost, ve njezinom korjenitim, konanim promiljanjem. Isto tako, Isusova etika otro se suprotstavlja bilo kakvoj humanistikoj etici odnosno etici vrednota; ona je etika poslunosti. (str. 65). Ta radikalna etika posluha i uvjerenja, koja se temelji na Bojem zahtjevu onkraj ovjeka i njegovih naravnih prava, suta je
4

suprotnost Harnackovoj slici Isusa kao propovjednika humanistike etike ljubavi i snoljivosti. Ona izrasta iz situacije odluke pred Bogom, u koju je ovjek postavljen. (str. 67). Uviajui opasnost da se Isusov nauk svede na pokornike apele, svojevrsni duhovniki dolorizam i mazohizam, autor prisutnost poziva na siromatvo, nenavezanost na zemaljsko, pokoru i isposnitvo tumai u svjetlu spremnosti na rtvu iz ljubavi. (usp. str. 76-79). Njemu je stran ideal koji bi se ostvario putem ljudskog djelovanja i zato je Rije uvijek prisutni korektiv tolikih utopija, nesvodivi ostatak svih politikih, ekonomskih i drutvenih smjeranja ka totalitetu, kritiki govor koji nikad ne postaje provedivi program nekih ideologija proizilih iz partikularnoga. To je univerzalizam neuskladiv sa ustrojem svijeta, ali ipak u njemu prisutan i djelotvoran kao milost preobraaja. Bultmann neprestance naglaava apolitinost Isusova navjetaja slutei kakvu malignost u sebi krije lani mesijanizam s politikim predznakom. (usp. str. 80-81). Isus ne nudi novu etiku ljubavi kao svoj autentini nauk ve je zapovijed ljubavi uklopljena u zahtjev za vrenjem volje Boje koji je okosnica njegovog navjetaja. Ljubav je drugo lice ovjekove poslunosti Bogu. ak i rabinska literatura ljubav razumijeva kao sr i rezime cjelokupnog Zakona. Kroz navedena poglavlja Bultmann varira dva vida Isusovog navjetaja: 1) proroki (dolazak kraljevstva Bojega) 2) uiteljski (smisao Boje volje). Isus nastupa kao eshatoloki prorok i uitelj Pisma. Sveza spomenutih aspekata ne doputa da se posluh Bojoj volji shvaa kao osigura za dionitvo u kraljevstvu Bojem, jer to stoji u suprotnosti sa radikalnou poslunosti kakvu Isus zahtijeva. Sintetizirajui odnos etike i eshatologije autor uspijeva umai jednostranostima u karakteriziranju Isusovog navjetaja. Konani smisao eshatoloke poruke jest u tome da ovjek pojmi ono Sada svoje konkretne situacije kao odluku u koju je postavljen, te se u njoj odlui za Boga i rtvuje mu vlastitu prirodnu volju. (str. 97). etvrto, zavrno poglavlje nosi naslov: Isusov navjetaj: daleki i bliski Bog (str. 99-156). U njemu se bibliar hvata u kotac sa Isusovim slikom o Bogu, odnosno, s pitanjem koliko ona odgovara idovskim predodbama o Bogu. Za razliku od grkog uma koji svemu prilazi teorijski, spekulativno i apstraktno, idov je voen voljom, onim afektivnim i konkretnim u ivotu. Biblijski je Bog dalek intelektualnoj konstrukciji koja trai bit i sve fiksira u znanju, u metafizikim odreenjima naravi. idov Boga vidi kao suverenu i spasonosnu Volju koja djeluje u povijesti ostavljajui za sobom uinke kojima ovjek treba odgovoriti. Bog kao Uzvien i Svet nikada ne moe postati predmetom kojim ljudski um moe raspolagati. Takav Bog nije poelo, zakon kozmosa ve bestemeljna, stvaralaka Volja koja od samog poetka ravna ljudskom povijeu prema svojem spasonosnom naumu. U svojoj neraspoloivosti ovjekovim sposobnostima Bog je dalek, dok kao Stvoritelj providnou svjedoi svoju blizinu. Isus je idealan primjer idovske svijesti o, paradoksalno, Bojoj istovremenoj blizini i nadsvjetovnosti. Bog je kao onostranost upuen na svijet i obrnuto. On objavom posreduje vlastitu blizinu ovjeku, ali ne ukida svoju drukijost i svetost. Trajna blizina nije u suprotnosti sa svijeu da je Bog kao bie kudikamo iznad ovjeka. Za Isusa su daleki i bliski Bog jedan te isti, te ovjek ne moe o Bogu u Isusovu smislu govoriti ako ujedno ne govori i o njegovu djelovanju. (str.111). Na autor Isusovom nauku esto pripisuje odreene crte vlastite teologije. Tako, primjerice, tvrdnja kako Isus govori o Bogu govorei o ovjeku (str. 111) predstavlja temelji postulat Bultmannove teologije kojoj se spoitavao antropologizam.
5

Odnos Boga i ovjeka uvijek se zbiva u egzistencijalnoj dijalektici blizine i udaljenosti, ovisno o ovjekovom odgovoru na Boji izazov - objavu. Svakoga asa, dakle, nastaje taj ovjekov znaaj iznova, budui s u svakom asu alje Boji izazov ovjeku. To dakako znai da i ovjek, u svome Sada i Ovdje, stoji u odluci. (str. 142). Bog koji provocira na odluku sve zove na spasenje. Tko propusti pozitivno odgovoriti na izazov, taj umnogome odreuje svoj Sud kao pravorijek propasti. Drugome je to zaetak spasenja, odluujua prilika da sve vidi kao novo, budui je u cijelosti sam postao novim ovjekom. Grijeh Boga ini dalekim ovjeku ime svijet za njega gubi trag Stvoritelja te postaje poprite tuosti i izgubljenosti. Grijeh je znaaj svojstven bogodaleku ovjeku, onomu koji je otklonio Boji izazov. (str. 143). Bultmann ne proputa priliku naglasiti egzistencijalnu konkretnost Boje objave koja zove itavog ovjeka u njegovom ivotnom Sada i Ovdje zahtijevajui odluku. Govorom o grijehu Bultmann otvara prostor za promiljanje milosti kao oprotenja u Isusovom navjetaju. Ono pak ne znai da bi grijeh valjalo nadoknaditi (ta ovjek je cijeli neposluan), ve da grijeh upravo i moe jedini biti oproten, a ne nadoknaen. (str. 145). Milost kao darovanost nije iznuena vrijednou niti zaslugom obdarenoga. Kao dar u cijelosti, ona je dogaaj na koji nitko ne moe raunati i utoliko udesna kao isti plod Boje slobode. Oitovana u liku oprotenja ona je uvijek poklonjenost, neto to se ne trai i ne dobiva pravom, statusom ili zahtjevom. Milost kao nad-egzistencijalna kategorija nije ono to se ima i izvodi iz naravne biti ve ono to se kao poklonjeno ivi. Isus kao navjestitelj opratajue milosti ne nudi spekulativne odrednice grijeha i milosti ve ukazuje na njihovu dogaajnost koja se ne nadaje nijednoj teoriji niti moe postati predmetom znanja. Stoga Isus nipoto nije govorio o svojoj smrti i uskrsnuu kao spasenjskim injenicama. (str. 153). Teoloko je znaenje pashalnog otajstva kasnije tumaenje iz perspektive vjere jedine povijesne izvjesnosti Isusovog ivota dogaaja kria. Sve ono to se prije njega odigravalo, nama nepristupano i zastrto, spada u pretpostavke novozavjetne teologije kao to i sam autor pie na poetku svojeg klasinog djela: Theologie des Neuen Testaments (1948.). Sa stajalita objektivno ustvrdivog znanja sve navedeno ini se izmiljajem i naknadnim konstrukcijama, ali to nipoto ne vrijedi za sluaj njihova egzistencijelnog znaenja. Isusova rije koja pogaa ivot sluatelja jest dogaaj koji je intelektualno neprotumaiv. Ono povijesno razaberivo koje nam jo preostaje je lik Isusa kao donositelja rijei Bojeg opratanja. Grko je kranstvo spekulacijom o metafizikoj biti Isusu pripisalo boansku narav nazvavi ga Sinom Bojim, to je itekako strano samom povijesnom Isusu. Bultmann svojom knjigom o Isusu jasno naznauje rez koji dijeli povijesnost njegove osobe od nastanka teologije NZ-a. Zaetak kranske vjere koincidira sa pojavom kerigme o Uskrslome, dakle, s onu stranu povijesnog Isusa. Uskrsnue nije objektivno dokaziva povijesna injenica uvjerava nas Bultmann ve je, miljeno zajedno sa kriem, Boji odluujui eshatoloki akt koji nadilazi samu povijest. tovie, za njegovu teologiju kranstvo poiva na povijesnosti kria (sasvim u duhu Lutherove Theologiae crucis!) a ne uskrsnua. Govor o uskrsnuu je izraz znaenja Isusova kria. Teite svog teologiziranja autor stavlja na subjektivno-egzistencijalno nasuprot ope-povijesnom. On odbija pozitivitet spasenja koje je po Kristu zasvagda osigurano za nas i vidi ga kao poziv koji ovjek sam treba prigrliti i ivjeti kao vlastitu autentinost u sadanjosti. To je tzv. eshatoloki vid kojeg spomenuti teolog zastupa naspram historijskoj objektivnosti, zadanosti dogoenog kao izvorita i oslonca spasenja. Teoloki su suvremenici
6

Bultmanove zakljuke, posebice dihotomiju egzistencijalno-povijesno, kritiki suelili sa njihovim posljedicama (Ksemann, Bornkamm, Fuchs, Ebeling, Conzelmann) nastojei premostiti ponor izmeu Krista kerigme i povijesnog Isusa, pritom naglaavajui kontinuitet umjesto dijalektike, dohvatljivu povijesnu objektivnost umjesto subjektivizma i eshatologizma.

Hrvoje Petrui