IKONOLOGIJA I IKONOGRAFIJA:

Sve što nas okružuje možemo promatrati na 2 načina: tako da jednostavno opisujemo što vidimo ili da
pokušamo protumačiti njihov smisao, značenje i međuodnos. Možemo opisati likove, predmete i okoliš
na slici, pitati se što pojedinačno i međusobno znače, a što nam govori slika u cjelini.

Odgovore na pitanja „tko je tko“ i „što je što“ na slici istražuje ikonografija, a znanost koja se bavi
tumačenjem smisla i značenja slike se zove ikonologija.

Kad imamo sliku iz vremena o kojem ništa ili jako malo znamo, moramo razlikovati naslov (temu), sadržaj
i smisao slike.

2000. godina europsko slikarstvo ponavlja jedne te iste teme, prikazuje jednake sadržaje koji su najviše
religijski, kršćanski. Unatoč tome što su nazivi slika najčešće biblijske teme iz starog i novog zavijeta,
vidjet ćemo da sadržaj slika (ono što je stvarno naslikano) i značenje(koje ovisi o tome kako je naslikano i
komponirano) ovisi od stoljeća do stoljeća, zemlje, razdoblja, umjetnika. Te su promijene uvijek u skladu
s društveno-povijesnim događanjima.
Biblija ima priče iz Starog i Novog zavjeta. Ni jedno stilsko ili povijesno razdoblje ne uzima sve priče iz
biblije nego odabire one koje im odgovaraju. I iste riječi iz biblije se u različito doba različitno tumače
slikom. Svako doba odabire „svoje“ teme iz ukupnog sadržaja Biblije i prikazuje druge prizore.

Uzet ćemo za primjer Krista – biće božanske i ljudske naravi.

U ranom kršćanskoj umjetnosti (4. i 5.st.) prikazuju se samo „Kristova čuda“ i naglašava njegova
nadnaravna strana kao da ona ljudska ne postoji. A u gotici (13. i 14. st.) najviše „Kristova Muka“ kakvu
može trpjeti samo čovjek.
To se događa zbog toga što u 4. i 5. st. Kršćanstvo se borilo s različitim poganskim religijama pa su htjeli
prikazati svog boga kao čovjeka ali naglasiti njegovu božansku stranu. A u gotici, odnosno kasnom
srednjem vijeku porasta vrijednost čovjeka i ljubav prema njemu. Kad se u znanosti i umjetnosti razvija
humanizam, slikari žele što strašnije opisati Kristovu muku i smrt kako bi pokazali da on to nije samo
izigravao na križu nego da je uistinu trpio i umro u mukama.

Ono što je napisano u bibliji i doživljaj umjetnika nalazimo u različitim odnosima:

1. Sukladna interpretacija – ono što je napisano je preneseno i na adekvatan način prikazano na

slici. Slikar koristi svojstva likovnog govora i u duhu slikarskog izražavanja uspjeva dočarati ono
što je pisac izrekao i što čitatelj doživljava čitajući. Takve su slike velikih majstora i umjetnika.
2. Slobodni prijevod – likovna interpretacija daje novo značenje koje je ponekad drugačije od
značenja teksta. Najviše se radi o osuvremenjivanju likova, arhitekture, namještaja, smještaja,
ambijenta. Slikar prikazuje vlastitu viziju teme o kojoj govori tekst, ne nastoji prikazati kako je to
pisac opisao nego mu služi kao poticaj za vlastito stvaranje.
3. Doslovna interpretacija – umjetnik se ropski drži riječi teksta i ne želi shvatiti pravo značenje
(Bogorodica zaštitnica se prikazuje kao ogromni lik koji svojim plaštom fizički štiti čovječanstvo
dok je ona zapravo duhovna zaštitnica). Z prevođenje iz riječi u sliku postoji jedno pravilo: ako
prevodimo doslovno riječ po riječ, uvijek će biti netočno ili ružno jer svaki jezik ima svoj način
 izražavanja. I ponekad su smiješni. Doslovno prevođenje je izraz nerazumijevanja teksta i može
izazvati zabunu kod gledatelja

Ikonografska topografija – značenje mjesta u arhitekturi i načelo rasporeda tema i slika unutar
crkvene građevine. Bavi se odnosom likovnog djela i mjesta na koje se ono nalazi i čovjekovom
kontaktu s djelom. Postoje 3 važna aspekta tog odnosa.
U crkvenom prostoru bog (svevišnji) je prikazan na vrhu kupole, kao što su na bilo kojoj slici
nadređeni likovi iznad podređenih. Stvara se vrijednosna ljestvica da je višlje bolje, a niže slabije.

1. Položaj likovnog djela u prostoru i odnos slike ili skulpture i arhitekture. Polukugla od kupole u
crkvi predstavlja nebeski svod pa je u njoj prikazan Bog, a u redu niže Bogorodica s apostolima i
anđelima, još niže proroci, pa evanđelisti i na kraju sveti ratnici.
2. Slijed i raspored prikazanih likova i sadržaja, pomni raspored skulptura su svojevrsna
scenografija za ovijanje liturgijskog obreda. U apsidi su najčešće sadržaji vezani za oltar.
3. Prostorni odnos likovnog djela i gledatelja, komunikacijski i psihološki učinak likovnog djela na
gledatelja. Na primjer, na ulazu u crkvu gledatelja dočekuju scene iz Marijinog života jer je
posrednica između čovjeka i boga, a na izlasku ga ispraća poslijednji sud sa zapadnog zida kao
opomena.

Atributi su predmeti po kojima prepoznajemo svece i druge likove. Povezani su s načinom mučenja,
stradavanja ili zaštitničkom ulogom svetca. Npr sveti Stjepan se prikazuje s kamenjem na ramenima i
glavi jer je ubijen kamenovanjem, sveta Lucija nosi oči na pladnju jer su je tijekom mučenja oslijepili, a
sveti Antun padovanski nosi ljiljan i dijete u naručju jer je zaštitnik nevinosti i djece.

Ikonografska perspektiva.

Na takav način se izražavaju djeca kad crtaju svoju obitelj. Nekad će dijete sebe nacrtati kao najveći lik,
zatim mamu, pa nešto manjeg oca, a starijeg brata ili sestru kao najmanje likove jer taj odnos označava
važnost tih likova u djetetovom životu.

Ikonografske metode se bave načinom pretvaranja teksta u sliku:

Sažet i raspričan prikaz (simbolički prizor i narativna metoda) – ako usporedimo Kristov čudesni ribolov iz
ranokršćanske umjetnosti (4. i 5.st.) i prikaz iz renesanse (15.-16.st), slikar nakon što je izabrao temu
odlučuje hoće li staviti težište na ono što je u vjerskom pogledu bitno ili na sporedno.
Kristov čudesni ribolov je u evanđelju opisan – kada ribari Petar i Andrija ništa ne ulove cijelu noć, a Isus
im ujutro kaže da ponovo bace mreže i izvuku ih krcate ribom. Na mozaiku u crkvi S.Appolinare Nuovo u
Ravenni je prikazan s 4 lika: dva ribara u čamcu koji vuku mrežu, Kristom i jednim svjedokom. Mozaicist
je htio slikom prenijeti gledatelju samo ono što je bitno što podsjeća na događaj jer radnja sama po sebi
nije bitna nego dokaz kristove božanske moći. Zato na slici nema ništa osim spomenutih likova i nije
prikazan krajolik u kojem se to događa.
Nasuprot ranokršćanskoj redukciji što zovemo simbolički prizor, na velikoj renesansnoj slici u Sikstinskoj
kapeli u vatikanu u 15.st. Krist s ribarima zauzima vrlo malo prostora, a veliki dio je ispunjen krajolikom
(slikarevog rodnog toskanskog kraja, a ne Palestine gdje se događaj odvio). Najveći dio prednjeg plana
slike ispunili su likovi promatrača kojih je puno iako se u tekstu ne spominju. Uz to, umjesto Židova u
antičkoj odjeći, naslikani su deseci portreta slikarovih suvremenika, članova firentinske obitelji Medici
odjevenih u suvremenu renesansnu odjeću. Pri takvom načinu uprizorenja teksta iz biblije, tema je samo
povod umjetniku da naslika ono što ga zanima ili zaokuplja pozornost društva iz tog razdoblja (a u
renesansi to je prikaz geometrijske perspektive, slikanje prirode kakva je uistinu, realizam i slikanje
pojedinačnih portreta).
Metoda simulacije je način prikazivanja sadržaja religijske tematike u kojem tema umjetniku služi kao
izlika da bi mogao naslikati prizor iz vlastite svakidašnjice, da bi mogao nešto priopćiti o životu i ljudima
svog doba i iz svog kraja. To je svojstveno renesansi. Slikar „podmeće“ drukčiji sadržaj i smisao slike nego
što bi trebao biti prema naslovu.

Nakon simboličkih prizora ranokršćanske i predromaničke umjetnosti (4.-10.st.), u doba romanike vlada
načelo redukcije. To znači da će slikar na reljefu ili slici nastojati sve opise iz biblije sažeti na najbitnije.
Ako se radnja zbiva u prirodi, naslikat će 2-3 stabla ili jedno, za prikaz grada mu je dovoljno nekoliko
zgrada, od svakog tipa po jedna. Ako je spomenuto da je Krista pri ulasku u Jeruzalem pozdravilo
mnoštvo stanovnika, slikar će umjesto stotina likova prikazati samo predstavnike različitih tipova
građana.

Nasuprot toga, u doba gotike (13.-14.st.) prevladava suprotan način jer slikar osim što prikazuje na slici
svaku pojedinost iz teksta, kao brbljavi pripovjedač spominje sve što je usput vidio i doživio, mnogo toga
dodaje. Taj način uprizorenja biblijskih tema se zove metoda naracije. Duccio, Odricanje Petrovo, temu
je ilustrirao prateći svaki prizor slikom. Piše kako se Petar tri puta odrekao Krista i on slika sva tri prizora:
prvi put kad ga jedna djevojka prepozna dok je s nekim ljudima sjedio uz vatru, drugi puta kad su se
rugali Kristu kruneći ga trnovo krunom kao kralja i treći puta na suđenju pred židovskim svećenikom
Kaifom.

Europska likovna umjetnost iz prošlih razdoblja prikazuje glavninu tema iz tekstova antičke grčke
mitologije ili iz Biblije i slikar koji ih treba likovno prikazati ima ulogu prevoditelja kao što netko prevodi s
latinskog na hrvatski. I kao što ima dobrih prijevoda koji uspjevaju dočarati smisao i ljepotu izvornog
djela, tako ima i slabih, nerazumljivih ili netočnih.

Ista tema na različite načine:

Pročitat ću vam priču o svetom sebastijanu, a vi ćete mi odgovoriti na pitanja.

PITATI: Koja slika najbolje prevodi biblijski tekst? (U kojem odnosu su ono što je napisano u Bibliji i
doživljaj umjetnika)

Kojom ikonografskom metodom je tekst preveden u sliku?

Sebastijan je bio mladi plemić iz Narbone u Galiji u 3. stoljeću. Bio je zapovjednik pretorijanaca, posebne
tjelesne straže rimskih careva. Tajna njegove vjere je otkrivena kad je hrabrio dvojicu svojih časnika koji
su bili podvrgnuti mučenju zbog vjere, da radije prihvate smrt nego da se odreknu Krista. Kad je to čuo,
car Dioklecijan naredi Sebastijanu da se vrati štovanju rimskih bogova. Sebastijan to nije htio pa je
Dioklecijan naredio da ga se priveže uz stup i usmrti strelicama. Kad je naredba izvršena, ostavilo ga se
uz stup kao da je mrtav, ali je majka jednog od mučenika otkrila da je još živ. Previla mu je rane i kad se
donekle oporavio savjetovala mu je da pobjegne iz Rima. On nije prihvatio njezin savjet nego javno
istupio i priznao svoju vjeru. Stao je na stubište carske palače i počeo se zauzimati za one koji su bili
osuđeni zbog vjere i prekoravati cara zbog nesnošljivosti. Kad ga je Dioklecijan spazio, začudio se i pitao
ga je li on Sebastian. Sebastijan mu je rekao da je to uistinu on i da ga je Bog izbavio iz njegovih ruku
kako bi mogao svjedočiti za vjeru u Isusa i zauzimati se za njegove sluga. Dioklecijan je onda naredio da
ga odvuku u arenu i dotuku toljagama, a da njegovi prijatelji nebi uzeli njegovo tijelo, bacili su ga u veliki
odvodni kanal.

Sebastijan se uvijek prikazuje kao mladić naga tijela privezan uz stup i izboden strelicama, nekad svezan
uz stablo. U starini se vjerovalo da se kuga širi pomoću Apolonove strelice pa je sveti Sebastijan postao
zaštitnik protiv kuge. I protiv rana. Blagdan mu je 20.1.

Marija

PITATI:

Koja je tema slike?

Koja je vrsta prijevoda teksta u sliku (U kojem odnosu su no što je napisano u Bibliji i doživljaj
umjetnika): sukladna, slobodna, doslovna

Kojom ikonografskom metodom je tekst preveden u sliku?

1. Freska iz priscilinih katakombi je najraniji poznat prikaz djevice Marije i Isusa. Pokraj njih stoji
prorok, moguće iz starog zavjeta (Izaija), koji drži svitak i prstom pokazuje na Betlehemsku
zvijezdu koja je označila rođenje Kralja nad kraljevima.

2. Najvažniji kršćanski blagdan je Isusovo rođenje. Njegov dolazak je navješten od strane židovskih
proroka, a zadatak otkupiti čovječanstvo od grijeha. O njegovoj majci ne znamo puno, nije
uključena u sveeto trojstvo ali ima važnu ulogu, ona je čak popularna figura u religiji kako se
širila po Europi. Njezin identitet kao svete majke se stopio s identitetom Demetre (božice usjeva,
plodnosti) jer jedna priča kaže kako je umrla u Efezu. Madonna je postala objekt kulta koji je bio
jako važan ženama, pogotovo onima koje su imale problema sa začećem ili koje su bile
ožalošćene

3. Koja je vrsta prijevoda teksta u sliku (U kojem odnosu su no što je napisano u Bibliji i doživljaj
umjetnika): sukladna, slobodna, doslovna

4. Kojom ikonografskom metodom je tekst preveden u sliku?

5. Renesansa u duhu antike humanizira i istodobno sekularizira lik Bogorodice.

6. Od kasnog srednjeg vijeka se specijaliziraju se ikonografski pobožnosti prema bogorodici, a

unaprijeđivali si favorizirali su ih pojedini samostanski redovi, a puk ih se pridržavao. Npr
Bogorodica od Ružarija ili krunice. Od baroka nije stvoren ni jedan novi tip.

7. Klasicizam: Na slici Sveti Roko moli Mariju da izliječi žrtve kuge Roko je prikazan kako kleči usred
žrtava koje su u agoniji zbog kuge. Ispod Marije sjede tri figure: dvije su očito u boli i očajni za
pomoć. To su žena i mladi dječak kojima na izrazu lica vidimo da očajavaju i drže se jedno za
drugo u svojoj patnji. Čovjek u prvom planu nasuprot njih izgleda kao da je odustao od svoje
vjere jer ne gleda prema Mariji nego naprijed. Njegova ruka se nalazi u krilu i okrenuta je dlanom
prema gore što znači poraz. A njegovo lice ima izraz koji se čini kao izaziva i poziva na
 sudjelovanje onog tko gleda. Iznad njega sveti Roko moli Mariju za pomoć. Njegovi obrazi su rozi
od naprezanja. Isto su rozi kao obrazi djeteta isusa koji sjedi u Marijinim rukama. Njihovi položaji
tijela su paralelni, oboje su prikazani iz profila okreniti glavama prema Mariji. Njihova interakcija
s njom je u velikom kontrastu: Isus drži Marijino lice na voljen i zaigran način, a Roko joj se
obraća u očaju i užasu. Marijina reakcija prema svetom Roku je prst ispružen kao da ga optužuje
što je kontradiktorno naspram ljubavi koju dijeli s Isusom. Ipak, s obzirom da su Isus i sveti Roko
u analognim pozicijama, znači da unatoč prstu koji neodobrava Marijino tretiranje Roka će biti
jednako kao tretiranje Isusa. Isus koji zrcali Roka izgleda kao da se zalaže za njega, poziva svoju
majku da Roku da svoju ljubav i pomoć kao što daje njemu dok ga drži u naručju.

8. Prerafaelitska: Djevica Marija je ovdje prikazana kao djevojka, veze pod vodstvom svoje majke
Ane. Njezin otac Joakim je prikazan kako obrezuje vinovu lozu. Slika je puna simboličkih detalja.
Palmina grana i trnovito šiblje na podu sugerira kristovu pasiju, ljiljani djevicinu čistoću i knjige
vrline nade, vjere i milosrđa. Golubica simbolizira duha svetoga.

9. Picasso: Slika majke i djeteta nezaobilazno ima religijske konotacije. Picasso je stalno kombinirao
teme religije i siromaštva pa se tako njegov pogled na žensku figuru maknuo sa aluzija na
spolnost i prostitutke na religijske posvećene majčinskoj figuri. Slike žena iz njegove plave faze
se duboko povijaju, kao da imaju težak emocionalni teret. Plava simbolizira beskonačnost,
duhovnost, nebo, nadu i njezin gubitak istovremeno ako se radi o depresiji i žalosti.