Professional Documents
Culture Documents
Završni rad
Mentor: Učenik:
Josip Mišulić prof. Lara Kruneš, 4.c
Grafički dizajner
1. Uvod
2. ILUSTRACIJA
2.1. Razvoj ilustracije kroz povijest
3. AUTOR DIJELA NO LONGER HUMAN – DAZAI OSAMU
3.1. Biografija pisca
3.2. Književno stvaralaštvo
4. TEMATIKA NOVELE NO LONGER HUMAN
5. INTERPRETACIJE I IMPLEMENTACIJE U POPULARNOJ
KULTURI
5.1. Film
5.1.1. Ningen Shikkaku
5.2. Anime serijal
5.2.1. Bungo Stray Dogs
5.3. Manga
5.3.1. No Longer Human – Junji Ito
6. IMPLEMENTACIJA RADA
7. ZAKLJUČAK
8. SAŽETAK
Summary
9. LITERATURA
1. UVOD
Opće je poznato među osobama koje pronalaze užitak u čitanju kako knjiga može
ljudski um odvesti u neki drugi svijet, neku drugu stvarnost. No Longer Human je djelo
koje ne odvodi um u drugu stvarnost već stavlja čovjeka na mjesto protagonista radnje.
Čitajući novelu sve situacije, emocije, sva sreća i nesreća doživljava se osobno. Ovaj
rad će pokušati dočarati te iznijeti emocije i poruku knjige svim ljudima te potencijalno
služiti kao vodilja ili pouka za daljnji život. Ilustriranje knjige slikovit je način
prikazivanja teksta. Jednostavniji je te ostavlja snažniji trenutni dojam. Kroz ilustraciju
svaki značajan trenutak novele bit će pomno prikazan te ono što je Osamu Dazai
prikazao bogatstvom riječi biti iskazano likovnim umijećem.
U širem značenju riječi ilustracija je vizualni medij čiji je osnovni značaj prijenos
određene informacije. Drugim riječima to je slika koja prati, to jest tumači,
nadopunjuje ili pak dovršava određeni tekst. Ujedno pokušava prenijeti stil vremena u
kojem je tekst pisan kao i razmišljanja autora. Ilustracija je neodvojiva od umjetnost,
također, oslanja se na tradicionalne tehnike vizualne umjetnosti. Osim umjetničke
ilustracije koja je opće poznata, razlikujemo i dokumentarističku ilustraciju. Cilj iste je
što dosljednije prikazati neki predmet ili događaj. To povezujemo i s važnosti
ilustracije prije izuma fotografije. Prije otkrivanja tehnike camera obscura, prethodnice
modernih, digitalnih fotoaparata, jedini način dokumentiranja trenutka bila je upravo
ilustracija. Također razlikujemo i dječju ilustraciju, koje i nekim slikovnicama može
zamijeniti i tekst u cjelini.
Renesansa je u prvom redu naziv za talijansku umjetnost 15. i 16. st., a zatim i za
ostatak Europe. Gotika je otkrila čovjeka i priznala svijet, a renesanse se nastavlja
baviti istim no u smislu poistovjećivanja sa svijetom, stvarajući tako harmoniju. U
ranoj renesansi (tzv. quattrocento) ilustratori se bave uglavnom realizmom. Interes se
usredotočuje na pojedine elemente vizualne realnosti – prostor, volumen, anatomija,
realnost. U visokoj renesansi (tzv. cinquencento) renesansni odnos prema vizualnoj
realnosti pretvara se u viziju idealističkog jedinstva čovjeka i svijeta. Realistično
prikazivanje, poštivanje pravila perspektive, sklonost vitkosti, izduživanja proporcija i
linearizmu, neke su od glavnih odlika kasnogotičkog stila. Kao nastavak renesanse
upoznajemo manirizam nastao kao posljedica ekonomske propasti i duhovne krize te
on rabija renesnasni ''savršeni'' svijet. Nova otkrića Tylera Brahea i Johanna Keplera
razbijaju Kopernikovu savršenu simetriju kružnice i „divne simetrije“. Svemir biva
prikazan poput šupljeg geometrijskog tijela koji gubi svoju stabilnost, prostor postaje
elastičan i nepregledan, a proporcije i svjetlosni efekti proizvoljni. Teme i sadržaji su
vise smisleni. Uspostavlja se i veći broj očišta u prostoru čime se dobiva efekt
postojanja više perspektiva. Dürerov crtež čovjeka jasno prikazuje razliku
manirističkog ideala proporcija u odnosu na klasičnu Grčku umjetnost i renesansu.
Sredinom 20. stoljeća javlja se pop-art (eng. popular art, popularna umjetnost)
inspiriran popularnom kulturom i potrošačkim društvom; televizija, novine, časopisi,
filmske zvijezde itd. Nakon apstraktnog ekspresionizma i nadrealizma pop-art vraća
likovnu umjetnost figurama, a sliži kao preteča hiperrealizma.
Osamu Dazai, pseudonim od Tsushima Shūji, japanski je pisac koji je stekao slavu
krajem Drugog svjetskog rata kao književni glas tog vremena. Njegov mračan, ironičan
te na neki način iskrivljen ton pisanja savršeno je dočarao konfuziju poslijeratnog doba
Japana, vremena u kojem tradicionalne vrijednosti bijahu degradirane, a sva prošlost
biva nihilistički odbačena od strane mlađe generacije. Iako u njegovim djelima
pretežno prebiva tmuran i monoton osjećaj ujedno je bio i jako poznat po svom smislu
za humor - koji je ponekad dosegnuo farsu. Dazai je bio vrlo usredotočen i misaon
glede njegovog stvaralaštva, a njegove priče su bile puno više od pukog ispovjednog
dokumenta. Usprkos tome, njegova je umjetnost često bila zamagljena širokim
publicitetom koji je davan njegovom emotivnom rasulu. Upravo to njegovo emotivno
stanje bilo je izvor stalne privlačnosti, pogotovo među mladim čitateljima.
Mnogi japanski pisci današnjice ističu baš njega kao pisca koji je ostavio ogroman
utjecaj na njih kao umjetnike, ali i kao ljude. Fuminori Nakamura, jedan od
najutjecajnijih pisaca nove generacije, govori kako je kroz mladost njegov jedini bijeg
od stvarnosti bilo čitanje, no knjiga koja je imala najveći utjecaj na njega bila je upravo
No Longer Human. Nadalje, više-nagrađivani autor Shusuke Michio ističe kako je
Osamu Dazai promijenio njegov cijeli tijek života, točnije, da nije pročitao njegova
dijela on sada ne bi bio na poziciji na kojoj jest. Ovo je samo nekolicina autora koji su
osjetili umjetnost ovog velikog pisca, u Japanu je teško naći nekoga tko nije očaran
pisanjem Dazai-a, a u književnom svijetu – gotovo nikoga.
Čitatelji objašnjavaju Dazai-a kao predivno rječitog pisca čiji prirodni milje vreba u
degeneraciji svijeta oko sebe. Pronalaze jeku sebe u njegovim djelima te na taj način
dobivaju na znanje kako postoji još ljudi koji prolaze kroz slične situacije.
3.1. Biografija pisca
Prva zbirka kratkih priča, po imenu Bannen (1936; “The Twilight Years”) pokazala je
kako bi Dazai mogao biti dosta svestran pisac no, ipak, on se više usredotočio na
shishōsetsu (hrv. ''Ja'') tj. osobnu fikciju. Glede toga, većina njegovih likova u djelima
uvelike poprimaju osobnost ovog autora, kao i djela koja većinom sadrže situacije iz
njegovog osobnog života. Iako koristi doista mračne teme njegov stil pisanja dočarava iste
u jednom potpuno drugom svijetlu. Jedna od najpoznatijih djela ovog pisca je već ranije
spomenut The Setting Sun (Zalazeće Sunce). Naslov je izabran kao sinonim za Zemlju
Izlazećeg Sunca odnosno Japan. Ova priča je ujedno predivna i vrlo melankolična. Također
jedan od njegovih najpoznatijih citata nalazi se upravo u ovoj knjizi a to je: ''Čekati. U
našim životima, mi znamo radost, srditost, ogorčenost, kao i stotine drugih emocija, ali sve
ove emocije zajedno okupiraju jednostavnih jedan posto našeg vremena. Ostalih
devedeset-devet posto je samo život u iščekivanju. Čekam u trenutačnom očekivanju,
osjećajući se kao da mi se prsa tiješte, čekajući zvuk u koridoru za korake sreće. Praznina.
Oh, život je previše bolan, realnost koja potvrđuje univerzalno vjerovanje da je najbolje ne
biti rođen.'' Iako novela prati pad aristokratskih obitelji u modernom poslijeratnom Japanu
ranije spomenut citat je nešto s čim se svaka osoba može poistovjetiti, pa makar pomislila
ovako samo jednom u životu. Jedina razlika je što u životu Dazai-a ovaj osjećaj praznine
ga nikad nije ostavio. Te je ''najbolje je biti ne rođen'' njegova vodilja kroz život. Nadalje,
ranije spomenuto kratko djelo Villonova žena uz The Setting Sun djelo je koje označava
početak slave ovog autora. Već više puta spomenuto najznačajnije djelo te ujedno i
posljednje No Longer Human završeno je koji trenutak prije smrti njenog autora. Više o
samoj tematici kasnije. Neka od drugih poznatih djela su Otogi zōshi (1945; “Fairy Tales”)
kao nove verzije tradicionalnih bajki, prikazane s njegovim trijumfom i duhovitosti;
Tsugaru (1944; Return to Tsugaru) duboki memorijal posvećen njegovom mjestu rođenja;
Josito (1939; Schoolgirl) priča u prvom licu o životu is perspektive školske djevojke; Onna
no Ketto (Women’s Duel) gdje se neočekivano sam autor pojavljuje u priči; In Doke no
Hana (A Clown Star) autor uporno koristi iste riječi kako bi zbunio čitatelja, a protagonisti
pričaju direktno s čitateljem; Fugaku Hyakkei (Changing Scenery of Mt. Fuji) i Hashire
Merosu (Meros, Run!) kao djela koja u kontrastu s mračnim djelima, zapravo, pokušavaju
ohrabriti čitatelja.
Prvi dio trećeg memoranduma ostavlja Ōbu bez mogućnosti završetka studija, te odlazi
živjeti s obiteljskim prijateljem. Pokušava uspostaviti normalnu vezu s samohranom
majkom no kasnije taj odnos se raspada. Tu shvaća kako je smisao čovjeka kao pojedinca
bježanje iz osjećaja straha od čovječanstva. Vraća se čestom konzumiranju alkohola
inspiriran Rubaiyatom Omar Khayyam-a. Ulazi u vezu s mladom, naivnom djevojkom
Yoshiko, koja ga pokušava spasiti od problema s alkoholom.
Drugi dio trećeg memoranduma govori kako Yoshiko uspijeva izvući protagonista s
dna te on pronalazi uspješan posao kao ilustrator. No Horiki se ponovno pojavljuje te ga
ponovno odvlači u samo uništavajuće ponašanje. Za vrijeme njegovog razgovora o Zločinu
i kazni Fyodora Dostoevskog biva otuđen od Yoshiko te pored alkoholizma razvija
ovisnost o morfiju. Zatvoren je u mentalnu ustanovu te nakon izlaska seli se na izolirano
mjesto gdje završava djelo s otupjelom samo refleksijom nakon dubokog očaja.
5.1. FILM
Film, kao moderna umjetnost, uvelike zavisi na nauci i tehnologiji. Nastaje, ali i razvija
se, u uskoj vezi s industrijskom revolucijom, optičkom iluzijom te željom za prikaz
pokreta. Moderna filmska industrija nastala je početkom 19. stoljeća kroz niz tehnoloških
razvoja: stvaranje fotografije, otkriće iluzije kretanja kombinacijom pojedinačnih
nepokretnih slika kao i istraživanje kretanja ljudi ali i životinja. S početkom razvijanja
filma industrija doživljava drastične promjene i transformacije od kojih su neki pokrenuti
umjetničkim vizijama pojedinaca, neki u komercijalne svrhe a neki slučajno. Iako se
iskustvo gledanja filmova na pametnim telefonima može činiti kao drastično odstupanje od
preteče filma, na neki način zaslon malog formata, za jednog gledatelja, povratak je ranim
korijenima filma. Godine 1891. izumitelj Thomas Edison, zajedno s Williamom
Dicksonom, mladim laboratorijskim asistentom, izumljuje kinetoskop, uređaj koji služi kao
preteča projektoru za filmove. Kinetoskop je bio ormarić s prozorom kroz koji su pojedinci
mogli doživjeti iluziju pokretne slike. Budući da Edison nije osigurao međunarodni patent
za svoj izum, varijacije kinetoskopa ubrzo su se kopirale i uvelike proširile diljem Europe.
Ova inovacija bila je trenutni uspjeh, a brojni mehaničari i izumitelji počeli su se
poigravati metodama projiciranja pokretnih slika na veći ekran. Međutim, najveći
komercijalni uspjeh doživio je izum dvojice braće, Augustea i Louisa Lumièrea. Godine
1895. Lumièri su patentirali Cinématographe, lagani filmski. Za razliku od Edisonovog
kinetografa, Cinématographe je bio dovoljno lagan za jednostavno snimanje na otvorenom.
U prosincu 1895. održali su prvu komercijalnu filmsku projekciju na svijetu, sekvencu od
oko 10 kratkih scena, nazvanu Radnici napuštaju tvornicu Lumière. Film iz nijeme ere
općenito je bio vrlo pojednostavljen; sadržavao je pretjerano animirane pokrete kako bi
zaokupio oko te je bio popraćen glazbom uživo, koju su svirali glazbenici u kazalištu, i
pisanim naslovima za stvaranje raspoloženja kao i naraciju fabule. Veliku prijetnju kinu,
nakon Drugog svjetskog rata, predstavlja pojava televizora. S obzirom na priliku da
gledaju "filmove" iz udobnosti svojih domova, milijuni Amerikanaca koji su posjedovali
televiziju do ranih 1950-ih posjećivali su kino daleko manje redovito nego samo nekoliko
godina ranije. U pokušaju da pridobiju publiku, studiji su iskoristili sve prednosti koje film
ima u odnosu na televiziju kao npr. televizijsko emitiranje 1950-ih bilo je crno-bijelo, dok
je filmska industrija imala prednost u boji. Kroz vrijeme i kino i televizija dobivaju boju te
zvuk, no i u današnje vrijeme televizija seže daleko ispred kino, ali kino je i dalje uvelike
posjećivano mjesto.