Hans Kristijan Andersen BAJKE NOVA CAREVA ODJEA Prije mnogo, mnogo godina ivio jedan car koji

je iznad svega volio novu odjeu. Sav svoj novac on je tro io na to da se to se ljep e obue. On se nije brinuo za svoje vojnike, nije mario za pozori te a niti da se izveze u etnju kroz umu, ukoliko mu ne bi bilo stalo da poka e neku svoju novu odjeu. On je u toku dana svakog sata mijenjao odjeu. I kao to se za vladara obino ka e da se nalazi u vijenici, tako se za njega govorilo: "Car je u svojoj garderobi." U tom velikom gradu u kojem se nalazio njegov dvor bilo je veoma ivo i veselo. Svaki dan su ga posjeivali mnogi stranci, ali jednog dana mu dono e i dvije varalice. Reko e mu da su tkai i da mogu istkati tkaninu kakva se samo zamisliti mo e. Ne samo da njihove boje i are izazivaju divljenje nego i odijelo od te tkanine ima neobinu osobinu ono je nevidljivo za svakog ko nije sposoban za svoju slu bu ili je neoprostivo glup. "O, divna je ta tkanina!" pomisli car. "Kad budem imao odjeu od takve tkanine, ja u znati ko u mome carstvu nije na visini svog polo aja. A moi u i razlikovati pametne od glupih. Ta mi se tkanina mora odmah otkati!" I dade,car toj dvojici varalica veliki novani predujam, s tim da odmah ponu s radom. Varalice odmah po tova e dva prazna razboja i poe e tobo e da rade. Do kasne noi su tako tkali na praznim razbojima i sve tra ili da im donose najfiniju svilu i najistije zlato, i sve su to trpali u svoju torbu. "Ba bih elio da vidim koliko li su ve otkali" pomislo je car, ali mu je bilo malo te ko na srcu kada se sjetio da glupi ljudi, a i oni to ne odgovaraju svom pozivu, nee moi vidjeti tu udesnu tkaninu. Bio je uvjeren da se on za sebe nema ta pribojavati, ali ipak je odluio da prvo po alje nekog drugog da vidi kako posao napreduje. itav grad je ve znao kakvu e udotvornu mo imati ta tkanina i svi su nestrpljivo oekivali ko e se od njihovih susjeda pokazati kao glup

a ko nedostojan svog polo aja. "Poslau ja tkaima svog starog i po tenog ministra" odluio je car. "On e najbolje da izvadi kako ide sa tkanjem. On je pametan i niko bolje od njega ne vr i svoje slu bovanje!" I stari estiti ministar une u odaju gdje su one dvije varalice tkale na praznim razbojima. "Sauvaj me, bo e, ja ni ta ne vidim!" ministar, ali ni ta ne ree. buljei oi, pomisli stari

Varalice ga zamoli e da prine bli e, a onda ga upita e da li mu se svina ara i da li su lijepe boje. Oni su pokazivali na prazan razboj, a jadni stari ministar, ma koliko buljio oi, ni ta nije mogao da vidi, jer niega nije ni bilo. "Gospode bo e!" pomisli ministar "da ja nisam glup? Nikada to nisam pomislio. Ali to niko ne smije saznati! Zar ja nisam dorastao za svoj poziv? Ne, ne, ne smijem im rei da ne vidim tkaninu!" Pa vi ni ta ne ka ete! ree jedan od tkalaca. O, tkanina je savr ena, prekrasna! are su izvrsne, boje su divne! odgovori stari ministar gledajui u razboj kroz svoje naoale. Da, da, rei u caru da mi se tkanina izvanredno dopada! E, to nam je veoma drago! reko e tkalci u jedan glas i poe e nabrajati boje i vrste ara svoje tkanine. Stari ministar je pa ljivo slu ao kako bi to sve mogao ponoviti kad se vrati u dvor. Tako je i uinio. Poslije toga varalice zatra i e jo vi e novaca, jo vi e svile i jo vi e zlata. Rekli su da im to treba za tkanje, a sve su trpali u svoje d epove. Ni ta od svega toga nije uzeto za tkanje i oni su i dalje tkali, na praznim razbojima. Malo zatim car posla jo jednog po tovanog slu benika da vidi kako ide sa tkanjem i kada e tkanina biti gotova. Ali i sa tim slu benikom se dogodilo ono isto to i sa ministrom. On je gledao i gledao, ali nije vidio ni ta drugo do prazan razboj. ta, zar nije lijepa tkanina? upita e ga varalice pokazujui mu i obja njavajui nepostojee are. "Da sam glup nisam" pomisli ovjek. "Pa ta onda? Znai da nisam dorastao svom polo aju? To je zaista smije no! Ali ne smijem dozvoliti da to drugi primijete!" I ovjek poe da hvali tkaninu koju nije vidio i da uvjerava tkae koliko mu se svinaju njihove prekrasne boje i predivne are. Da, da, to je ne to prekrasno! rekao je caru kada se vratio u dvor. itav grad je sada priao samo o toj prekrasnoj tkanini. Sada je i car htio da vidi tu tkaninu dok je jo na razboju. Sa itavom pratnjom svojim odabranika, menu kojima su bila i ona

dva stara velikodostojnika to su ve bili tamo, car je do ao onoj dvojici varalica i zatekao ih kako iz sve snage tkaju, ali tkaju bez potke i osnove. Zar nije divna tkanina! reko e ona dvojica velikodostojnika. Izvolite, va e velianstvo, pogledajte kakve su divne are, kakve divne boje! i pokaza e na prazne razboje, jer su vjerovali da drugi vide tu tkaninu. " ta je ovo?!" pomisli car. "Ja ni ta ne vidim. Pa to je u asno! Zar sam ja glup? Ili ne zaslu ujem da budem car? Pa to bi bilo najstra nije to bi me moglo zadesiti!" Nije htio da prizna da ni ta ne vidi, pa je tobo e zadovoljno klatio glavom i, gledajui u prazan razboj, ponavljao: O, ba je, ba je lijepo! Taj va rad zaslu uje moje najvi e priznanje! Sada je i itava careva pratnja gledala u prazan razboj i ponavljala: E, ba je, ba je lijepo! I savjetovali su caru da se odmah na prvoj procesiji pojavi u odjei od te divne tkanine. Svi su bili ushieni, od usta do usta je i lo: Divno! Krasno! Velianstveno! Obojicu varalica car je odlikovao ordenom vite kog krsta i dodijelio im titulu tkakog viteza. Cijelu no uoi sveane procesije varalice su probdjele pored esnaest zapaljenih svijea. Svi su mogli da vide kako se tobo e ure da zavr e carevu odjeu. Skidali su sa razboja nepostojeu tkaninu, u vazduhu su je tobo e sjekli velikim makazama, ili su je iglama bez konca i najzad su rekli: Evo, odjea je gotova! Car prine u pratnji svojih najotmjenijih dvorana, a varalice podigo e ruke kao da ne to dr e i reko e: Evo hlaa! Evo kaputa! Evo ogrtaa! Sve je kao pauina! ovjek bi mogao pomisliti da na tijelu nema ni ta, ali u tome i jeste prava vrijednost ove tkanine! Da, da, tako je! u jedan glas potvrdi e dvorani iako ni ta nisu vidjeli. Hoete li sada, Va e Velianstvo, biti tako ljubazni da odlo ite svoju staru odjeu! reko e varalice. Novu emo vam dati pred velikim ogledalom! Car skide sa sebe staru odjeu i varalice poe e da mu tobo e dodaju komad po komad nove odjee, a onda ga uhvati e oko struka i poe e da mu tobo e skute namje taju. Oni tako posluju oko njega, a car se pred ogledalom samo vrti i okree. Bo e, kako je divno sa iveno! Kao saliveno je! divila se sva careva pratnja. Kakva ara, kakve boje! Zaista dragocjena odora! Va e Velianstvo, napolju, ve ekaju nosai sa baldahinom to e

ga u procesiji nositi nad va om glavom! parade.

raportirao je komandant

Dobro, dobro, ja sam ve gotov! odgovorio je car. Dobro mi stoji, zar ne?! i okrenu se pred ogledalom kao da hoe da jo jednom pa ljivo osmotri svoju rasko nu pojavu. Komornici koji su bili zadu eni da mu nose skute podigli su ih tobo e sa poda i krenuli za njim dr ei ruke u vazduhu i strahujui da se ne bi primijetilo da te skute i ne vide. I tako je car i ao u procesiji pod divnim baldahinom, a iskupljena svjetina na ulicama i prozorima je ponavljala: Bo e, novoj carevoj odjei nema nigdje ravne! Kako su mu divni skuti! Kako mu sve krasno stoji! Niko nije htio da prizna da ni ta ne vidi, jer bi time priznao da je glup i da nije dorastao svojoj du nosti. Dosada nijedna careva odjea nije do ivjela takvo priznanje. Ali najednom je neko dijete povikalo: Pa car je go! Ah, bo e moj, taj nedu ni glasi! zabrzao je upla eni otac. Ali ve istog trenutka se zauo apat: Dijete ka e da je car go! Car je bez odore! I odmah zatim poe e da viu svi u jedan glas: Car je bez odore! Bez odore! Car je pretrnuo vidio je i sam da je bez odore, ali je ipak odluio da u procesiji ostane do kraja, i sada zauze jo dostojanstvenije dr anje. A komornici iza njega i dalje su nosili nepostojee skute. LETEI KOVEG Bio jednom jedan trgovac koji je bio tako bogat da je mogao svojim srebrenjacima poploati itavu svoju ulicu pa i dio susjedne. Ali on to nije uinio, nego je svoj novac tako vje to ulagao da je za svaki ulo eni srebrenjak zlatnik dobijao. Eto takav je to bio trgovaki vje tak, bio pa i umro. Njegov sin je naslijedio itavo to veliko blago, ali on se odao bezbri nom ivotu, iz noi u no je i ao na razne zabave, od novanica pravio zmajeve a zlatnike mjesto kamenih ploica bacao da kao abice skakuu povr inom jezera. Tako je ubrzo rastraio itavo bogatstvo, od onog silnog novca ostala su mu samo jo etiri ilinga, a od odjee samo jo jedne papue i stara kuna haljina. Sad su ga ostavili i njegovi prijatelji, jer su se stidjeli da izanu s njim na ulicu. Ali jedan od njih, dobriina po du i, jednog dana mu je poslao stari koveg sa porukom: "Pakuj se!" Lijepo je to bilo od njega, ali on nije imao ta da pakuje, pa

zato je sam sjeo u koveg. Ali to je bio neobian koveg, im bi neko pritisnuo bravu, koveg bi poletio. Tako je bilo i sada. im je trgovaki sin pritisnuo bravu, koveg je s njim zajedno izletio kroz dimnjak i poletio nebu pod oblake. Dno je poelo pucketati i njega je jeza hvatala pri pomisli da se, ne daj bo e, provali i da on zajedno sa komadima kovega tresne na zemlju. Letei tako sve dalje i dalje, stigao je u Tursku. Koveg sakrije pod suho li e i krene u grad. A to je mogao bez po brige, jer u Turskoj svi idu odjeveni kao i on u kunoj haljini i u papuama. Idui tako, na putu sretne dojilju s malim djetetom i upita je: Slu aj ti, turska dojiljo! Kakvi su ono veliki dvori pokraj samog grada to su im prozori onako visoko uzdignuti? U njima ivi mlada sultanija odgovorila mu je dojilja. Njoj su prorekli da e biti nesretna u ljubavi, pa joj ne smije niko doi osim sultana i sultanice. Hvala ti! ree joj trgovev sin, pa se vrati u umu i sjede u svoj koveg. Samo malo zatim on se ve spustio na dvorski krov i kroz prozor se uvukao u sultanijinu odaju. Sultanija je spavala na divanu, a bila je tako lijepa da se trgovev sin nije mogao uzdr ati a da je ne poljubi. Od tog poljupca sultanija se probudi i silno se upla i. Ali kada joj on ree da je melek, anneo, i da se zrakom do nje spustio, njoj se to dopade. Tako, njih dvoje sjedo e jedno pored drugog i on poe da joj govori o njenim oima: to su bila dva divna tamna jezera po kojima misli plove kao morske vile. Opisujui njeno elo, rekao joj je da je to lednik s prekrasnim dvoranama i slikama. A onda joj je priao o rodi to donosi slatku malu djeicu. Divno je priao. A na kraju joj je ponudio ruku i ona je to odmah prihvatila. Ali moraete da donete u subotu rekla je sultanija. Tada e ovdje biti i sultan i sultanica. Bie ponosni to se udajem za meleka. Samo gledajte da donete s nekom osobito lijepom priom, jer to moji roditelji najvi e vole. Majka vi e voli udoredne i plemenite prie, a otac voli ne to veselije, da se mo e smijati! Ta pria e biti moj svadbeni dar! obeao je prosac. Opra tajui se s njim, sultanija mu je poklonila sablju optoenu zlatnicima koji su mu i te kako dobro do li. Zatim je on u svom kovegu odletio u grad, kupio novi ogrta i vratio se u umu da smi lja novu priu. Trebalo je da sve smisli do subote, a to nije bilo ba tako prosto i jednostavno. Sve do subote je smi ljao tu svoju priu. Kod sultanije su ga doekali i sultan i sultanica i itav dvor, i primili su ga veoma ljubazno.

E, hajde ispriajte nam ne to! rekla je sultanica. Samo da to bude ne to pametno i pouno. Ali i da se mo e nasmijati! dodao je sultan. Svakako, svakako! doekao je prosac i poeo svoju priu: Bila jednom jedna kutija ibica ija su se palidrvca neobino ponosila svojim visokim porijeklom. Njihovo rodoslovlje je poinjalo od velikog umskog stabla, stasitog zelenog bora, i svako od njih je nekad bilo njegov iver. A sada su ta palidrvca le ala na polici izmenu kresiva i starog gvozdenog lonca i priala im o svojoj mladosti: Da, da, kad smo mi bili na grani, onda smo mi bili na jednoj zaista zelenoj grani! Svako jutro i vee rosa nam je dijamantski aj nudila, itave sunane dane smo provodili u sunevom sjaju, a ptice su morale da nam priaju svoje prie. Tu se najbolje vidjelo da mi pripadamo odabranom rodu lisnato drvee se odijevalo samo preko ljeta, a na a porodica je mogla da se oblai u zeleno ruho i ljeti i zimi. A onda su do le drvosjee, nastao je veliki preokret, i na a porodica se raspala. Starje ina na eg roda je postao veliki jarbol na jednom divnom brodu i mogao je da plovi irom itavog svijeta. Druge grane su stigle na druga mjesta, a mi eto imamo du nost da ljudima palimo svjetlo. Zato nas smatraju odlinicima koji su do li u ovu kuhinju. A sa mnom je drukije! javio se gvozdeni lonac pored kojeg je le ala ibica. Otkako sam do ao na svijet, stalno me stru u i kuhaju. Ja odgovaram za vrstinu i, ako emo pravo, ja sam prvi u ovoj kui. Moje najvee zadovoljstvo je kada se poslije jela opet ist i lijep nanem na polici i sa drugovima mogu da vodim pametne razgovore. Ali mi svi, izuzev i vedricu za vodu, koja ponekad sine u dvori te, ivimo unutra. Na jedini izvor novosti je korpa za pijacu, ali ona tako buntovniki govori o vladi i narodu. Da, nedavno je ovdje s nama bio i jedan stari glineni lonac, ali njega je to korpino buntovanje toliko upla ilo da je pao i u komadie se razbio. Ka em vam, ta korpa je veoma slobodoumnih nazora! Eh, previ e si se ti raspriao! upade kresivo i tako udari o kremen da iskre poletje e na sve strane. Zar nije bolje da se malo proveselimo?! Hajde da priamo o tome ko je va niji! doekala je ibica. Ja ne volim da govorim o sebi! zaula se zemljana inija. Dajte vi da mi ovo vee pretvorimo u zabavno vee! Ja u da ponem. Priau vam ne to to je svaki od nas do ivio. A onda neka svako tako ne to ispria, i eto nam zabave. Evo da ponem: Pored Baltikog mora, pored velikih bukovih gora ... Divan poetak! uzviknu e tanjiri u jedan glas. To e sigurno biti ne to to nam se svina! Da, eto, tamo sam ja provela mladost u jednoj mirnoj porodici.

Namje taj smo glaali, podove prali a svakih etrnaest dana zavjese mijenjali! Kako vi zanimljivo priate! javila se metlica za pra inu. Odmah se osjea da govori ensko eljade, sve pro ima red i istoa! Jest, jest, odmah se osjea! uzviknu vedrica i kako od veselja poskoi, ak i pod malo vodom zapljusnu. A inija je nastavila da pria. Svr etak njene prie bio je isto tako lijep kao i poetak. Tanjiri su zveckali od radosti, a metla je izvukla zeleni per un iz sanduia sa pijeskom i zakitila iniju, jer je znala da e to naljutiti sve ostale i jer je oekivala ono: "Ako ja tebe zakitim danas, ti e mene sutra!" A sada da se igra! uzviknu ara i zaigra. Bo e dragi, koliko je samo izdizao onu svoju jedinu nogu! Stara navlaka na stoliu u o ku se razderala toliko se naprezala da bolje vidi to udo od igre. Zar i mene ne bi mogli ovjenati! viknuo je ara. I njega su zakitili. Primitivci! progunnala je ibica. Sada je trebalo da samovar pjeva, ali on je rekao da je prehlanen i da mo e pjevati samo kada u njemu voda vrije. Ali to je bila samo njegova nadmenost. On je pjevao samo kad ga gospodar postavi na sto. Na prozoru je stajalo staro gu je pero kojim je slu avka ponekad pisala. Sva njegova osobitost se sastojala u tome to je bilo duboko umoeno u mastionicu, ali ono se upravo time i ponosilo. Ako samovar nee da pjeva reklo je pero i ne mora! Napolju je kavez i slavuj u njemu, on mo e da nam pjeva. Dodu e, on nije kolovan, ali veeras neemo nikoga ogovarati! Ja smatram da to uop te nije na mjestu da nam tu pjeva neka strana ptica! umije ao se ajnik, kuhinjski pjeva i samovarov polubrat. Je li to patriotizam? Neka to pijana korpa presudi! A mene to sve skupa samo ljuti! rekla je korpa. Ne mo ete zamisliti kako me to ljuti! Zar je to nain da se provede ovakvo vee? Zar ne bi bilo bolje da uvedemo neki pravi kuni red? Onda bi se svak nalazio na svom mjestu, a ja bih svime upravljala. Onda bi sve drukije bilo! Tako je! Hajde da napravimo predstavu! sada povika e svi u jedan glas. Ali u tom trenutku se otvori e vrata i u kuhinju une slu avka. U tren oka sve se umiri, niko ni da pisne. Samo glinenog lonca vi e nije bilo, on nije ni pomislio ta je sve mogao uiniti i koliko je va an bio. A svi ostali su sada u sebi ponavljali: "A da sam ja htio, imali bismo sjajno vee!" Slu avka je uzela ibice da potpali vatru. Bo e dragi, kako su samo zaiskrile i zaplamsale! "Sada svako mo e da vidi da smo mi prve! gordile su se ibice.

Kakav sjaj irimo! Kakvo svjetlo! Tako su mislile ibice i tako izgorjele. E, ba si divno priao! rekla je sultanica. Ja sam se osjeala kao da sam i sama bila u kuhinji pored one kutije ibica. E, sada mo e dobiti na u ker! Tako je! potvrdio je sultan. Dobie je u ponedjeljak. Sada su mu se obraali na "ti", kao buduem lanu svoje porodice. Time je bila i svadba dogovorena. Uoi sveanosti itav grad je bio osvijetljen. Narodu su dijelili nevreke i somune, djeca su se propinjala na prste, zvi dala i vikala "hura!" Trebalo bi da i ja tu ne to uinim, pomislio je mlado enja, pa nakupovao prskalica, raketa, abica i svega to treba za vatromet, a onda sjeo u svoj koveg i poletio iznad grada. O, kakav je to bio vatromet! Kakav prasak i tutnjava! Turci su tako poskakali da su im papue do u iju poletjele. Takve nebeske pojave jo nikada nisu vidjeli. Sada su ve svi bili uvjereni da je to sveti gromovnik do ao po sultaniju. im se mlado enja opet spustio u umu, pomislio je: idem u grad da ujem kako je to bilo. O, ta mu sve nisu govorili! Koga god je pitao, svak je to drukije vidio, ali svi su se slagali u tome da je bilo divno! Jedan mu je rekao: Vidio sam svetog gromovnika! Oi su mu kao zvijezde svijetlile, a brada mu je bila kao zapjenjeno more! Drugi je govorio: Letio je na ognjenom pla tu. A iz nabora tog pla ta su nas gledali udesni mali meleki, annelii! Da, danas se, eto, naslu ao divnih stvari, a sutra je njegova svadba. Po ao je nazad u umu da sjedine u svoj koveg. Ali ta je to? Koveg je izgorio. Poslije onog njegovog vatrometa u kovegu je ostala jedna iskra, ona je planula, i od kovega je ostao samo pepeo. On vi e nije mogao letjeti, vi e nije mogao doi do svoje zarunice. A sultanija je itav taj dan stajala na krovu i ekala ga. Ona ga jo sada eka, a on kru i svijetom i pria svoje prie. Samo njegove prie nisu vi e onako vedre i vesele kao njegova pria o ibicama. CVIJEE MALE IDE Umrlo je moje jadno cvijee! uzviknula je mala Ida. Sino je bilo tako lijepo, a sada su mu sve latice uvele! Za to mi je cvijee uvelo? pitala je studenta koji je sjedio na divanu.

Voljela je Ida tog studenta jer je znao lijepo da pria i da izrezuje zanimljive slike i srca s malim damama to ple u, i cvijee, i velike dvorce na kojima se vrata otvaraju. Bio je to mladi koji je umio da je zabavi. Za to mi je danas cvijee tako jadno i tu no? ponovo ga je pitala Ida i pokazala svoj sasvim uveli buketi cvijea. A zna li ti za to ti je takvo cvijee? odgovorio joj je student. Ono je sino bilo na plesu, i zato su mu cvjetovi oborili glave. Ih, kao da cvijee umije da ple e?! doekala je mala Ida. Jo kako umije! odgovorio je student. Kad se unoa i kad mi spavamo, onda ono poinje da se veseli i skae. Gotovo svake noi je ples! A mogu li djeca da donu na taj ples? Mogu! odgovorio je student. I svi mali krasuljci i nurnice! A gdje ple e to divno cvijee? opet e mala Ida. Zar nisi toliko puta bila pred kapijom velikog kraljevog ljetnikovca sa onim krasnim cvijetnjakom? Vidjela si tamo one labudove to doplove do tebe kad vide da e im baciti hljeba. Mogu ti rei tamo se odr ava glavni ples! Ba jue sam s majkom bila tamo! rekla je Ida. Sa drvea je opalo li e, a cvijeu vi e ni traga nema. A ljetos ga je bilo tako mnogo! Pa, ono je unutra, u ljetnikovcu! objasnio joj je student. Trebalo je da zna da cvijee odmah pohita u ljetnikovac im kralj i dvorani presele u grad. Tada i poinje pravo slavlje i veselje. Dvije najljep e ru e sjednu na prestolje, i to su onda kralj i kraljica. Sve one divne pijetlove kreste sa svojim crvenim perjanicama se postroje sa strane i pozdravljaju kao pravi dvorski komornici. Zatim se skupe svi najljep i cvjetovi. I tada poinje veliki ples. Plave ljubiice su pomorski oficiri, one ple u sa zumbulima i afranima i nazivaju ih gosponicama. Tulipani i visoki uti ljiljani se koe i epure kao stare gospone: oni paze da se lijepo ple e i da sve bude kako plesna pravila nala u. Ali zar smije cvijee da prirenuje igranke u kraljevom ljetnikovcu? pitala je Ida. Pa o tome niko ni ta ne zna! odgovorio je student. Ponekad, dodu e, naine stari domar sa svojim velikim sve njem kljueva, ali im cvijee uje zveket kljueva, odmah utihne, sakrije se za dugake zavjese i samo proviruje. "Dobro osjeam miris, cvijee je tu negdje!" gunna stari domar, ali on ne mo e da ga vidi. Ba je to zanimljivo! pljesnula je ruicama mala Ida. A zar ni ja ne bih mogla da vidim to cvijee? Kako da ne bi! odgovorio je student. Samo nemoj zaboraviti, kad bude prolazila kroz cvijetnjak, proviri kroz prozor i sigurno e ga vidjeti! I ja sam ga danas gledao. Na divanu se uti narcis, ispru io se kao

prava dvorska dama. A mo e li tamo da done i cvijee iz botanike ba te? Mo e li ono da prene toliki put? Sigurno da mo e! rekao je student. Ako hoe, ono mo e i da prhne! Zar nisi vidjela one lijepe leptire, crvene, ute i bijele? Zar nisu kao cvijee? Oni su nekad i bili cvijee. A onda su jednog dana skoili sa svojih stabljika, svojim laticama uzmahnuli kao krilima i tako poletjeli u visinu. A po to su bili dobri, dozvoljeno im je da i danju lete i da se ne moraju vraati na svoje stabljike. Tako su se eto njihove latice pretvorile u prava krila. To si ti i sama vidjela, zar ne? Ali mo e se desiti da cvijee iz botanike ba te nije dolazilo u kraljev ljetnikovac. Mo da ono i ne sluti kako je tamo nou veselo. A sada u ti rei ne to to bi zaprepastilo tvog susjeda profesora botanike. Ti ga poznaje , zar ne? Kad done u njegov cvijetnjak, samo reci nekom od njegovih cvjetova da je u ljetnikovcu zabava, i on e to odmah rei drugima, pa e svi pobjei iz cvijetnjaka. A ako profesor tada done u svoj cvijetnjak pa vidi da nema njegovog cvijea, on nee ni pomisliti ta se s njim dogodilo. Ali kako e taj cvijet rei drugima? Pa cvijee ne govori! Ne, ne govori rekao je student. Ali ono se sporazumijeva pokretima i znakovima. Zar nisi vidjela, kad samo malo zapu e vjetar, kako cvijee klima glavom, ma e listovima i treperi? Cvjetovi se tako sporazumijevaju, tano kao mi na im govorom. A razumije li profesor taj njihov govor? pitala ga Ida. Razumije! Izi ao on jednog jutra u svoj cvijetnjak i opazio jednu veliku koprivu kako li em daje znakove jednom lijepom crvenom karanfilu i tim znakovima mu govori: "Tako si lijep, tako si mi drag!" A tako ne to profesor nije dozvoljavao, pa udari koprivu po listovima. To su njeni prsti. A ona ga je tako o arila da profesor nikada vi e nije dirnuo u koprivu. Ba je to zanimljivo! nasmijala se mala Ida. Kako mo ete djetetu puniti glavu takvim stvarima! zauo se sada glas dosadnog savjetnika koji je opet do ao u posjetu i sjedio na divanu. Taj savjetnik nije trpio studenta, pa je negodovao kad bi vidio da on izrezuje one svoje smije ne i zabavne sliice sad nekog kradljivca srdaca kako na vje alima dr i ukradeno srce, sad opet neku staru vje ticu kako ja e na metli i na nosu dr i svog mu a i tome slino. Savjetnik to nije trpio, pa je, kao i sada, uvijek govorio: "Kako mo ete djetetu puniti glavu takvim stvarima! To su glupe izmi ljotine!" Menutim, maloj Idi se svinalo to to je student govorio o njenom cvijeu. O tome je ona sada razmi ljala. Cvijee je svu no plesalo, pa je bilo umorno, i zato je objesilo glavice. Sigurno je bilo bolesno. Zato ona uze svoj buketi cvijea i ode do svojih igraaka to su se nalazile na stolu i u ladici. Njena lutka Sofija je spavala u svojoj postelji, ali joj Ida

ree: Sofija, morae da ustane iz postelje i da se za noas zadovolji spavanjem u ladici. Zna , moje jadno cvijee je bolesno, pa neka legne u tvoju postelju, mo da e se tada oporaviti! Ida podi e svoju lutku, ali ona je bila namrgonena i nije htjela da ka e ni jednu jedinu rije ljutila se to mora napustiti svoju postelju. Sada Ida polo i cvijee u lutkinu postelju i prekri ga malim pokrivaem. Posavjetova cvijeu da mirno le i i ree da e mu skuhati aj da bi ozdravilo i ujutro ustalo. A da mu sunce ne bi udaralo u oi, ona navue zavjesicu oko njegove posteljice. itavo vee je Ida razmi ljala o tome to joj je student priao, a kada je i ona morala u postelju, nije se mogla uzdr ati a da ne proviri ispod zavjese gdje su se nalazili zumbuli i tulipani njene majke. I ona im tiho ree: Znam ja da ete i vi noas na ples! Menutim, cvijee se dr alo kao da ni ta ne razumije, nije trepnulo ni jednim jedinim listom. Ali mala Ida je sada znala da se cvijee pretvara. A kada je legla u postelju, ona nije mogla odmah da zaspi. Razmi ljala je o tome kako bi bilo lijepo kada bi mogla da vidi kako cvijee ple e u kraljevom ljetnikovcu i o tome da li je zaista i njeno cvijee odlazilo na ples. U tom razmi ljanju su joj se sklopile oi i ona je utonula u san. Usred noi Ida se probudila. Sanjala je o cvijeu i studentu. Opet je savjetnik grdio studenta za to joj puni glavu svojim glupostima. Ali u spavaoj sobi je bilo sasvim tiho na stolu je gorjela nona svjetiljka, a otac i majka su mirno spavali. "Ba bih voljela znati da li je moje cvijee jo u Sofijinoj postelji?" pomislila je Ida, podigla se i pogledala prema od krinutim vratima. Cvijee i njene igrake bili su na svom mjestu. Mala Ida osluhnu za trenutak inilo joj se da neko svira na klaviru, ali sasvim sasvim tiho i tako nje no kako nikada ranije nije ula. Sada sigurno svi cvjetovi ple u! Bo e, kako bih voljela da to vidim! pro aptala je Ida, ali se nije usunivala da ustane da ne bi roditelje probudila. "Kad bi barem cvijee ovamo do lo!" mislila je Ida, ali cvijee nije dolazilo, a ona nje na muzika i dalje se ula. Ona je zvuala tako divno da Ida vi e nije mogla izdr ati, izvukla se iz postelje i provirila u sobu. O, kakvu je krasotu ugledala! U sobi nije bilo svjetiljke, ali sve se prekrasno vidjelo. Mjesec je kroz prozor obasjavao itav pod i sve se vidjelo kao u pola bijela dana. Svi zumbuli i svi tulipani nalazili su se na podu svrstani u dva dugaka reda. Nijednog vi e nije bilo na prozoru, a na dasci su stajale samo prazne saksije. Cvijee je plesalo. Sve jedan uz drugog, dr ei se svojim

listovima kao rukama, cvjetovi su oaravajue plesali. A za klavirom je sjedio onaj veliki uti ljiljan o kojem joj je student ljetos rekao: "Pogledaj koliko lii gosponici Lini!" Svi su se tada smijali, a sada se i maloj Idi inilo da taj uti cvijet zaista lii na gosponicu Linu. Pa i sada kad je svirao, on se dr ao kao neka gosponica naginjao je svoje uto lice as na jednu, as na drugu stranu, i tako davao takt toj divnoj muzici. Mala Ida je bila neprimjetna, i ona je sada vidjela kako je veliki plavi afran skoio na sto na kojem su se nalazile njene igrake, po ao prema lutkinoj postelji i razgrnuo zavjesu. Tu je le alo njeno bolesno cvijee, ali se ono sada uspravilo i klimnulo glavom izra avajui tako elju da i ono zaple e. Sada i mali patuljak, kome je neko odbio donju usnu, ustade i nakloni se lijepom cvijeu. Idino cvijee ustade i, sada potpuno oporavljeno, ode menu ostale cvjetove, poe da ple e i da se s njima zajedno veseli. Najednom kao da ne to pade sa stola. Ida pogleda, kad tamo, pokladni tap je skoio na noge kao da je i njemu bilo mjesto menu cvijeem. A i bio je lijep na vrhu je imao malu vo tanu lutku koja je na glavi imala iroki e ir, upravo onakav kakav je nosio savjetnik. Sada je ra ljasti tap poeo da ple e mazurku i da lupka sa svoje tri crvene drvene noge. Cvjetovi su prestali da ple u, jer oni su bili i suvi e laki i nje ni da bi mogli tako udarati nogama o pod. Sada se i vo tana lutka na pokladnom tapu iste e, zavrtje se iznad svog papirnatog cvijea i povika: Kako mo ete djetetu puniti glavu takvim stvarima! To su glupe izmi ljotine! U tom trenutku lutka je sasvim liila na savjetnika sa irokim e irom. Bila je isto onako uta i mrzovoljna. Ali kada je njeno papirnato cvijee poe udarati po tankim nogama, ona se ponovo skupi i dobi svoj prena nji oblik. Mala Ida se od srca nasmijala: Kako je to smije no! Ida se smijala, a pokladni tap je i dalje plesao, a s njim i savjetnik, htio ne htio. Poku avao je opet da se izdu i, ali se opet smanjivao u utu vo tanu lutkicu sa velikim crnim e irom. Najzad se ostalo cvijee zauzelo za savjetnika, a pogotovo ono to je le alo u lutkinoj postelji, pa ga pokladni tap ipak ostavi na miru. U tom trenutku ne to je zalupalo u ladici u kojoj je menu igrakama le ala i lutka Sofija. Patuljak otra na rub stola, le e potrbu ke i nekako malo izvue ladicu. Iz ladice se di e Sofija i zauneno pogleda oko sebe: Pa ovdje je ples! Za to mi to niko nije rekao? Hoe li da ple e sa mnom? upita je patuljak. Ba si mi ti kavalir za ples! odgovori ona i okrenu mu lena. To ree i sjede na ladicu mislei u sebi: doi e ve neki cvijet da me zamoli za ples. Ali niko nije dolazio. Ona je ka ljucala kh-kh-kh, ali

uzalud, niko nije dolazio da je zamoli za ples. A patuljak je plesao sam. I nije lo e plesao. Kada je Sofija vidjela da nju niko i ne primjeuje, ona se najednom sru i s ladice i pade na pod. Tada nastade itava pometnja. Oko nje se stra e svi cvjetovi i poe e da je pitaju da li se udarila. Svi su bili veoma ljubazni, a osobito Idin buketi to je le ao u njenoj postelji. On joj se zahvalio na lijepoj postelji i izrazio svoju odanost, a onda je odveo na sredinu sobe gdje je sijala mjeseina i poeo s njom plesati. Oni su plesali, a svi drugi cvjetovi su stajali naokolo i divili se tom paru. Sofija je bila veoma zadovoljna, pa sada ree Idinom cvijeu da mo e zadr ati njenu postelju i da njoj nije te ko le ati u ladici. Cvijee joj je tada odgovorilo: Najljep a ti hvala, ali mi neemo dugo ivjeti. Ve sutra emo uginuti. Recite maloj Idi da nas pokopa napolju, u vrtu, gdje je pokopan i kanarinac, pa emo ljetos opet iznii i biemo mnogo ljep i. Ne, vi ne smijete umrijeti! ree Sofija i poljubi cvijee. U tom trenutku se otvori e vrata i u sobu uplesa mno tvo divnih cvjetova. Ida nije znala odakle oni dolaze, ali je najvjerovatnije bilo da su dolazili iz kraljevskog dvorca. Na elu tog mno tva cvjetova stupale su dvije divne ru e s malim zlatnim krunama na glavi. To su bili kralj i kraljica cvijea. Za njima su i li eboji i karanfili i slali pozdrave na sve strane. I muzika je stupala u toj povorci: veliki makovi i bo uri toliko su duvali u gra kove mahune da su im glave sasvim pocrvenjele. Plavi zumbuli i male bijele visibabe zvonili su svojim zvoniima. Divan je to bio orkestar! Za njima je do lo jo mnogo drugih cvjetova. I svi su zajedno plesali i plave ljubiice, i crveni krasuljci i nurnice. I svi ti cvjetovi tako su se ljubili da je bilo milina pogledati! Na kraju igranke cvjetovi su poeli da se opra taju elei jedan drugom laku no. Tada je i mala Ida oti la u postelju i nastavila da sanja o svemu to je vidjela. im se ujutro Ida probudila, otrala je do svog stolia da vidi je li jo tamo njeno cvijee. Kad razmaknu zavjesu na postelji, ona nane svoje cvijee, ali sada sasvim uvelo i mrtvo. A i Sofija je le ala u ladici gdje ju je i ostavila, ali je bila veoma sanjiva. Zar se ne dosjea ta bi morala da mi ka e ? pitala je mala Ida, ali Sofija ju je samo tupo gledala i uop te nije odgovarala. Nisi dobra ukori je Ida a ipak su svi plesali s tobom. Zatim Ida uze malu kartonsku kutiju na kojoj su bile naslikane neke lijepe ptice, otvori je, u nju polo i svoje cvjetove i ree: Neka to bude va koveg. A kada donu moji norve ki ronaci, oni e mi pomoi da vas sahranim tamo, u vrtu. Tako ete dogodine ponovo izrasti i biti jo ljep i!

Ti njeni norve ki ronaci bila su dva djeaka Jonas i Adolf. Njima je otac kupio dva luka sa strelicama, pa su doputovali da ih poka u Idi. Ida im je sve ispriala o svom jadnom cvijeu i zamolila ih da joj pomognu da ga sahrani. Djeaci su po li naprijed sa svojim lukovima na ramenu, a mala Ida je i la za njima sa mrtvim cvijeem u kutiji. Kada su u vrtu djeaci iskopali grob, Ida poljubi svoje cvijee, a zatim ga sa kovegom polo i u zemlju. Adolf i Jonas su stajali nad grobom i odapinjali svoje strelice, jer nisu imali ni pu aka ni topova. ZARUNICI Zvrk i lopta su zajedno le ali u ladici za igrake, pa jednog dana zvrk ree lopti: Zar mi ne bi mogli da se zaruimo kada ve i onako zajedno le imo u ladici? Ali ta lopta je bila sa ivena od safijana i zato je bila uobra ena kao neka otmjena gosponica, pa mu na to nije ni odgovorila. Sljedeeg dana done djeak ije su bile te igrake, uze zvrk pa ga oboji crveno i zlatno, a u sredinu mu zakuca mesingani ekser sa sjajnom okruglom glavicom. Divno je bilo sada pogledati kada je zvrk poeo da se vrti naokolo. Pogledajte! Pogledajte me! dovikivao je zvrk lopti. ta sada ka ete? Zar ne bi mogli da se zaruimo? Zar nismo prikladni jedno za drugo? Vi skaete a ja ple em! Niko od nas dvoje ne bi bio sretniji! To vi tako mislite! odgovorila je lopta. Vi, izgleda, ne znate da su moj otac i majka bili safijanske papue i da je u meni pluto! Da, ali ja sam od mahagonijeva drveta! uzvratio je zvrk. Mene je gradski sudija lino tokario na svom vlastitom strugu, i to je za njega bilo veliko zadovoljstvo! A da li vam to ba mogu vjerovati? sumnjiavo je otegla lopta. Nikad me bi ne dotakao ako vam la em! zakleo se zvrk. Lijepo vi govorite priznala je lopta ali ja vam tu ne mogu pomoi. Ja sam ve tako rei napola zaruena sa jednim lastaviem. Svaki put kada skoim, on isturi glavu iz gnijezda i pita: "Pristajete li? Pristajete li?" A onomad ja sam u sebi rekla "Da!" i sada, kao to vidite, ja sam ve napola zaruena. Ali i vama ipak obeavam da vas nikada neu zaboraviti! Kakva mi je pomo od toga! doviknuo joj je zvrk. I tako se zavr io njihov razgovor. Sljedeeg dana su izvadili loptu. Zvrk je vidio kako je ona kao ptica

letjela uvis, letjela je tako visoko da on nije mogao ni da je vidi. I svaki put kada bi se vratila, im bi dotakla zemlju, opet bi odskoila, i te ko je bilo razabrati da li je to ona tako skakala od neke e nje ili zbog toga to je u njoj bilo pluto. Ali kada je odskoila deveti put, nestala je, i vi e se nije vratila. Djeak ju je tra io i tra io, ali lopti ni traga ni glasa. A ja znam gdje je! uzdisao je zvrk. Ona je u lastavijem gnijezdu. Udala se za onog lastavia. I to je zvrk vi e razmi ljao o tome, sve vi e je eznuo za loptam. Zato to nije mogao osvojiti njeno srce, njegova ljubav je sve vi e rasla. To to je po la za drugoga, njega je jo vi e njoj vuklo. Zvrk se i dalje vrtio i zujao, ali je neprekidno mislio na loptu. Ona je u njegovim mislima bila sve ljep a i ljep a. Tako je pro lo mogo godina i tako je ta ljubav postala stara ljubav. A ni zvrk nije vi e bio mlad! Ali jednog dana ga cijelog cjelcatog pozlati e. Nikada jo nije tako divno izgledao. Sada je to bio zlatni zvrk. Radosno je skakutao i zujao. Divota ga bilo pogledati! Ali iznenada je skoio previsoko i nestao je! Tra ili su ga i tra ili, ak su i podrum pretra ili, ali njega nigdje, kao da je u zemlju propao. Pa kuda se to djenuo. Upao je u smetljaru gdje se nalazilo mno tvo raznih otpadaka, korijena od kupusa, smea, ljunka i pijeska to je sa krova padao.

E, sada sam nagrajisao! Ovdje e moja pozlata brzo da ode. I menu kakve sam to bijednike dospio? gunnajui tako iskosa pogleda jedan nemilosrdno okresan kupusni korijen i jo ne to udnovato i okruglo, ne to to je liilo na staru jabuku. Ali to nije bila jabuka, to je bila stara lopta. Ona je mnoge godine prele ala u oluku, pa ju je voda sasvim razmoila. O, hvala bogu to najzad vidim nekog sebi ravnog, nekog s kim u moi porazgovarati! rekla je lopta posmatrajui pozlaeni zvrk. Ja sam vam, zapravo, od safijana, djevojake ruke su me ile, a u meni je pluto, ali to sada niko ne bi rekao! Upravo sam se nalazila pred vjenanjem s jednim lastaviem, ali sam iznenada pala u oluk. Tamo sam prole ala pet godina i, evo, sva sam razmoena. Dugo je to vrijeme za jednu djevojku, vjerujte mi! Zvrk nije ni ta odgovarao, on je mislio na svoju nesunenu zarunicu. Ali to je vi e slu ao taj glas sve mu je jasnije bilo da je to upravo ona. Uto done slu avka da istrese smee i najednom uzviknu: Ah, evo na eg zlatnog zvrka! Tako je zvrk opet stigao u svoju sobu i ponovo do ivio ast i slavu. O lopti se vi e ni ta nije ulo. A ni zvrk nikad vi e nije govorio o svojoj staroj ljubavi. Ljubav prone kada dragana pet godina prole i u oluku i

tako se razmoi da je ne mo e RU NO PAE

ni poznati kad je u smetljari sretne .

Divno je bilo u polju: ljeto u punom jeku, p enica se zlati, zob zeleni, sijeno po zelenim livadama spla teno u stogove, a roda koraa na svojim dugakim crvenim nogama i ne to gunna egipatskim jezikom koji je nauila od majke. Oko njiva i livada prostiru se velike ume, a u umama svjetlucaju duboka jezera. Zaista, divno je bilo u polju. Na sunanoj poljani nalazio se stari zamak opasan dubokim vodoja ama. Od njegovih zidina pa sve do vodoja a porasla je tako bujna i visoka loboda da se iz nje ni djeak ne bi vidio. U tom gustom estaru u svom gnijezdu sjedila je jedna patka. Njoj je ve dosadilo da sjedi tako dugo, jer joj niko nije dolazio sve ostale patke su vi e voljele da plivaju po vodoja ama nego da sjede pod lobodom i s njom trabunjaju. Najzad se u jajima zaulo kljuvanje i tanko "piju-piju", o ivjela su umanca, ljuske su poele da pucaju i iz njih su paii poeli promaljati svoje glavice. Kva-kva! Br e-br e! po urivala ih je patka. Iskobeljav i se iz ljuski to su br e mogli, paii se poe e ogledati na sve strane pod tom kupolom od zelenog li a. Mati ih je pustila da razgledaju koliko hoe, jer je zelenilo prijatno za oi. O, koliki je svijet! udili su se paii, jer su sada zaista imali mnogo vi e mjesta nego kad su u jajima le ali. Vi mislite da je to itav svijet? doekala je patka. Svijet se prostire daleko s one strane vrta, sve do upnikove njive, ali ja tamo jo nikada nisam bila... Eto, sad ste se valjda svi izlegli rekla je patka i pogledala. Ne, nisu svi. Najvee jaje jo je itavo. Pa koliko u jo ekati? Ve mi je dojadilo! rekla je patka i opet sjela. Pa, kako je, kako? zabrzala je njena stara prijateljica dolazei joj u posjetu. Ah, s jednim jajetom se nekako oteglo! po alila joj se domaica. Nikako da se izle e pae. A pogledaj samo ove! Na svijetu ih nema ljep ih! Svi lie na oca, na onog mangupa to ne dolazi ni da me vidi. Daj da vidim to jaje to nee da se otvori rekla je njena stara prijateljica. Vjeruj mi to je tuje jaje. I meni su tako jednom podvalili, pa sam s mladuncima muku muila: boje se vode ko niega! Vikala sam na njih, prijetila, ali sve uzalud. Daj da vidim to jaje! E, rekla sam ja, to je tuje jaje! Bolje e biti, ostavi ti njega i hajde ui paie da plivaju! A neka, jo u malo pasjediti rekla je domaica. Kad sam ve toliko sjedila, posjediu jo malo. Kako hoe otegla je stara patka i odgegala prema vodi.

Najzad se raspuklo i veliko jaje. "Piju-piju!" zapijuckalo je mladune i iskobeljalo se iz ljuske. Bilo je to neobino veliko i ru no pae. Patka ga pogleda i pomisli: Nekako nakaradno veliko. Nijedno mi nije takvo. Nije valjda tue? Ali i to emo mi brzo vidjeti. Morae u vodu, makar ga gurala! Ujutro je osvanuo divan dan. Sunce je mamilo izmenu gustih listova lobode i majka zajedno sa svojim paiima krenu na vodoja e. Done do vode i skoi. Kva-kva dozivala je mati paie i oni su sve jedno za drugim poeli skakati u vodu. Kako koje pae skoi tako i potone, ali odmah spretno izroni i pone da pliva tako da ga je milina pogledati. No ice su im same od sebe veslale. Svi su sada plivali, plivalo je ak i ono ru no pae. "Ne, nee biti da je tue!" razmi ljala je majka.

Gledaj samo kako lijepo vesla no icama i kako se uspravno dr i! To je moje roneno pae. A ako ga malo bolje pogleda nije ni tako ru no." Kva-kva! povika paiima. Plivajte za mnom, pove u vas u svijet da vas poka em pajem sastajali tu. Samo se dr ite uza me da vas togod ne zgazi. I dobro se uvajte make! I tako stigo e na paje sastajali te. Tamo je vladala neuvena graja. Dvije porodice su se tukle oko jedne jeguljine glave sve dok tu glavu nije ugrabila neka maka. Eto, vidite, tako vam je na svijetu! rekla je patka i obliznula kljun, jer i njoj se htjelo jeguljine glave. A sad po urite da se poklonite onoj staroj patki. Ona je ovdje najotmjenija. U njezinim ilama tee prava panska krv, zato je tako i debela. Kao to vidite, ona oko noge ima crvenu traku. To je ne to izvanredno lijepo i znai najvee odlikovanje to ga jedna patka mo e dobiti. Ono znai da je uvaju i da po tome treba da je raspoznaju i ljudi i ivotinje. Idite lijepo i ne okreite noge unutra. Dobro vaspitani paii dr e rastavljene noge, kao i njihov otac i mati! A sada prignite vratove i recite: kva! Tako njeni paii i uini e, ali patke to su ih posmatrale glasno zakvaka e: Kva-kva, ta e nam to dru tvo! Kao da nas ionako nema dosta! Ih, kako samo izgleda ono pae! Ne treba nam ono ovdje! Istog trenutka zaletje se jedan patak i ujede pae za vrat. Ne diraj ga! povika majka. Ono nikome ne smeta! Ali ono je nezgrapno i udnovato doeka patak to ga je ujeo. Zato ga treba malo udesiti. Lijepa su to djeca u svoje majke! javila se stara patka sa trakom oko noge. Sva su lijepa, osim onog jednog. Dobro bi bilo kad bi se ono ponovo izleglo!

Ali to se ne mo e, milostiva! rekla je majka. Istina je, nije lijepo, ali je plemenito a i pliva kao i svako drugo, pa ak i ne to bolje. Kad poraste, valjda e biti ljep e i nee biti previ e krupno. Predugo je le alo u jajetu i zato zasada ne izgleda lijepo. I majka ga kljunom pomilova po zatiljku i dodade. Osim toga, mu ko je, pa mu taj izgled i ne smeta mnogo! Sakupie ono ve dosta snage da se probije u ivot! A ostali paii su zaista lijepi rekla je stara patka. Budite dobri i pona ajte se kao kod svoje kue rekla je paiima. A ako nanete neku jeguljinu glavu, donesite mi je. I paii su se zaista pona ali kao kod svoje kue. Ali ono jadno pae to se posljednje izleglo i bilo onako ru no, ujedale su, kljucale i zadirkivale ne samo patke nego i koko i. Nezgrapno je! govorili su svi, a jedan uran to je s mamuzama do ao na svijet i zato se smatrao carem, epurio se kao neka jedrilica sa punim jedrima i, sav zajapuren, po ao je pravo na to jadno pae. Siroto pae vi e nije znalo kuda e. Bilo je alosno to je tako ru no i to mu se itavo paje sastajali te ruga. Tako je pro ao ve prvi dan, a kasnije je bilo sve gore i gore. Svi su proganjali to jadno pae. Pa i njegova ronena braa i sestre bili su grubi prema njemu i stalno su govorili: Nakazo jedna, da ti hoe maak vratom zavrnuti! ak i mati mu je jednom rekla: Dabogda te moje oi ne gledale: Patke su ga ujedale, koko i kljucale, a djevojka to je hranila ivinu nogom ga je udarala i gonila. To je jadnom paetu toliko dozlogrdilo da je jednog dana preskoilo ogradu i pobjeglo. Male ptice u grmlju su se prepla ile i razletjele na sve strane. "Pobjegle su zato to sam tako ru an!" pomislilo je pae i zatvorilo oi. Bje alo je sve dalje dok nije stiglo do movare gdje su ivjele divlje patke. Tu je umorno i tu no pae prele alo itavu no. Kad su se ujutro digle divlje patke, ugledale su svog novog susjeda. Ko si ti, odakle si? pitale su ga one, a pae se okretalo na sve strane i pozdravljalo ih kako je najbolje znalo i umjelo. Ba si ru an! rekle su mu patke. Ali nama to ne smeta, samo da se ne eni od nas! Jadno pae! Ono nije ni pomi ljalo na enidbu. Pri eljkivalo je samo da ga puste da le i u trski i da pije vodu iz movare. Tu je pae prole alo itava dva dana, a onda su do le dvije guske, ili bolje reeno, dva divlja guska. Jo su bili vrlo mladi, pa su bili i vrlo drski. Slu aj prijane! rekli su mu oni. Stra no si ru an, ali nam se svina . Hoe li s nama, pa da bude ptica selica? Odmah tu, u susjednoj

movari, ima nekoliko ljepotica divljih gusaka, sve samih djevojaka! Divno gau "ga-ga-ga!" Kod njih mo e imati uspjeha iako si tako ru an! Fiju! Fiju! tog trenutka dva metka fijuknu e iz lovake pu ke, oba gusana pado e mrtva u evar i voda se oboji njihovom krvlju. Fiju! ponovo se razlije e pucanj i itavo jato divljih gusaka se di e iz trske. Sada poe pucnjava za njima. To je poinjao veliki lov. Lovci su polegli oko movare, a neki su se popeli i na drvee ije su grane padale na evar. Plaviasti dim poput oblaka provlaio se izmenu tamnog drvea i dugo se rasplinjavao iznad movare, a lovaki psi su kroz a i trsku jurili preko te movare. Kako se samo upla ilo jadno pae! Zakrenulo je glavu da je sakrije pod krilo, ali u tom trenutku pred njim se pojavila stra na psina, isplazila jeziinu, a oi sijevaju. Psina iskezila zube, gotovo nju kom da ga takne, ali ga ne taknu, nego ode kako je i do la. Oh, hvala bogu! odahnu pae. Toliko sam ru an da ni pas nee da me ugrize. I tako je pae ostalo na miru. Ono se uurilo, a oko njega su odjekivali pucnji sve jedan za drugim. Tek pri kraju dana nastala je ti ina, ali se jadno pae nije usunivalo ni da se pomakne. Pae je jo nekoliko sati tako pritajeno ekalo, a onda je pogledalo oko sebe i najednom potralo to ga noge nose. Duvao je vjetar i pae je jedva batrgalo preko njiva i livada. U kasno predveerje pae je nekako stiglo do jedne bijedne seljake kuice, koja je bila tako tro na da ni sama nije znala na koju e se stranu sru iti. A vjetar je duvao sve jae i jae, i jadno pae je moralo da sjedne da ga vjetar ne bi odnio. Najednom pae opazi da su vrata na kui bila tako nakrivljena da bi se moglo uvui u kuu. A u toj kui je ivjela jedna starica sa makom i koko kom. Taj maak, to ga je starica zvala Siniem, umio je da izvija lenima i da prede, umio je ak i iskre da baca ako ga neko u mraku uz dlaku gladi. Koko ka je imala vrlo male i kratke noge i zato su je zvali Kratkonoga. Dobro je nosila i starica ju je voljela kao roneno dijete. Odmah ujutro su primijetili strano pae i maak je poeo da fre a koko ka da kakoe. ta je ovo? zaudila se starica i pogledala oko sebe, ali kako je slabo vidjela, uini joj se da je pae bilo neka ugojena patka to je ovamo zalutala, pa uzviknu: Gle ti lijepe lovine! Sad u imati i pajih jaja! Samo da nije patak? To emo mi ve vidjeti! I starica odlui da saeka tri sedmice za to vrijeme e vidjeti hoe li pae pronijeti. Tri sedmice su pro le, ali jaja ni za lijeka. Maak je bio gospodar u kui, a koko gospodarica. Stalno su govorili: "Mi i svijet!", jer su smatrali da oni predstavljaju polovinu svijeta, i to onu bolju. Pae je smatralo da se i drukije mo e gledati na te

stvari, ali koko ka nije trpjela njegovo mudrovanje. Mo e li ti da nosi jaja? pitala ga ona. Ne mogu... E, onda ne otvaraj svoj kljun! A maak ga je pitao: A umije li ti da izvija lenima? Umije li iskre baca ? Ne umijem. E, onda se ne uplii kad pametniji govore! Snu deno i ojaneno, pae se povuklo u o ak i svje em vazduhu i toplom suncu. I najednom ga da zapliva. Nije moglo izdr ati a da to ne ka

da prede i da dlakom

poelo da ma ta o obuzela neodoljiva e i koko ki.

elja

ta ti je u glavu do lo! doekala je ona. Nema preeg posla, pa ti gluposti u glavu dolaze. Bolje bi ti bilo da nosi jaja ili da prede , onda ne bi ludovao. Ah, a tako je divno plivati po vodi! uzdahnulo je pae. Nema ni ta ljep e nego kada zaroni i glavom do dna done ! udna mi zadovoljstva! nasmija se koko . Ti si po a avio. Maak je najpametnije stvorenje koje znam, pa njega upitaj da li on voli da pliva i da roni! A o sebi neu ni da govorim! A pitaj i na u staru gazdaricu, od nje na svijetu pametnije nema! Pitaj je da li bi ona htjela da pliva i da tone na dno! Vi mene ne razumijete! reklo je pae. Ako te mi ne razumijemo, ko e te onda razumjeti? Ne misli valjda da si pametniji i od maka i na e gazdarice, a o sebi da i ne govorim. Ne di i nos, drago dijete, radije zahvali stvoritelju na svemu dobru kojim si nagranen. Zar nisi do ao u toplu sobu i dru tvo od kojeg mo e ne to nauiti? Ali ti si obino blebetalo i nije nimalo prijatno s tobom prijateljevati! Ja ti elim samo dobro, zato ti i govorim neugodne stvari. Po tome se i poznaje pravi prijatelj. Zato ti ka em: gledaj ti da to prije naui nositi jaja i da se naui presti i bacati iskre. A meni se ini da u ja morati u iroki svijet! odgovorilo je pae. E, onda sretan ti put! doekala je koko ka. I pae je zaista oti lo. Ono je plivalo i ronilo, ali su ga zbog njegove ru noe sve ivotinje poprijeko gledale. Tako je i jesen do la. Li e u umi je po utjelo, potamnjelo i opalo. Vjetar se poigravao s opalim li em, a u vazduhu se ve osjeala zima ve su se nadvili tmasti oblaci puni ki e i snijega, a na ogradi je stajao gavran i od hladnoe graktao: "Gra-gra!" Jeza je hvatala pri samoj pomisli na zimu. Za jadno pae su se pribli avali crni dani! Jedne veeri kad je ve sunce zalazilo, iza grmlja se u rumenilu sunca pojavilo itavo jato divnih velikih ptica. Takve divote pae jo nikada nije vidjelo. Te ptice sa dugakim i vitkim vratovima bile su

velianstvene u sjaju svoje nje ne bjeline. To su bili labudovi koji su, klikui i irei dugaka krila, letjeli iz tih hladnih krajeva u ju ne predjele gdje se vode ne smrzavaju. Labudovi su letjeli visoko, visoko i malo pae je obuzeo neki udan osjeaj. Ono se na vodi okretalo poput nekog toka, a onda je najednom isteglo vrat i podiglo glavu koliko je moglo i pustilo tako sna an i prodoran krik da se i samo od njega upla ilo. Pae nikako nije moglo da odvoji pogled od tih divnih i sretnih ptica. A kada su one potpuno nestale iz njegovog vidokruga, pae je ponovo zaronilo na dno, a kada je opet izronilo iz vode, ono je bilo kao izvan sebe. Ono nije znalo ni kako se te ptice zovu, ni kuda lete, ali je osjealo da ih je zavoljelo kako ni ta dosad nije voljelo. Menutim pae im nije zavidjelo ta kako bi ono moglo po eljeti da bude onako lijepo! Ono bi bilo presretno kada bi ga bar patke primile u svoju sredinu. Jadno ru no pae! A zima je bila hladna, tako hladna! Pae je moralo stalno plivati da se voda ne bi zaledila, ali se otvor u kojem je pae plivalo ipak iz noi u no smanjivao. Pae je moralo svom snagom veslati svojim no icama da bi sprijeilo potpuno zamrzavanje vode, ali je najzad sasvim malaksalo, zastalo je i zamrzlo se u novoj kori leda. Ujutro je nai ao neki seljak, pa kada vidje ta se dogodilo, on razbi led svojom desnom klompom i odnese pae svojoj eni. U njihovoj kui pae je opet o ivjelo. Njihova djeca su htjela da se igraju s njim, ali ono je pomislilo da i ona hoe da mu ne to napakoste, pa se dalo u bijeg. Bje ei od njih, palo je u vedricu i tako itavu prostoriju poprskalo mlijekom. ena zavika, poe da lomi rukama, i pae u strahu upade u stap sa maslom, pa zatim u nave pune bra na i tek onda se, onako bra njavo, nekako nane na podu. Istom sada nasta prava gu va. ena nadi e graju i baci za njim ma ice, a djeca uza smijeh i viku poteko e da ga hvataju. Sva srea pa su vrata bila otvorena, te pae pobje e napolje, zavue se pod grm i iznemoglo klonu u svje i snijeg. I suvi e bi bilo tu no kada bi priali sve nevolje koje je pae prepatilo tokom duge zime. Le alo je u maloj bari menu trskama sve dok nije dugo oekivano sunce opet zasjalo i ogrijalo. A onda su i eve zapjevale i nastalo je divno proljee. Jednog dana pae uzmahnu krilima, a ona, sada ojaala, za u ta e jae nego ikada ranije i pae se vinu uvis. Pae jo nije ni do lo k sebi od uzbunenja, a ve se na lo u nekom vrtu gdje su jabuke cvjetale i opajao miris jorgovana to se svojim granama nadnio nad vodu dubokog kanala. O, kako je to sve bilo divno! Kako je opajao dah proljea! u tei krilima i lagano klizei po vodi, najednom su se iza bunja pojavila tri bijela labuda. Pae je ve vidjelo takve ptice, ali sada, kada ih

ugleda tu pred sobom, obuze ga neizdr iva tuga i ono uzdahnu: Poletjeu u susret tim kraljevskim pticama! Znam, ubie me to se ovako ru an usunujem da im se pribli im. Ali neka! Bolje je da me oni ubiju nego da me patke grizu, koko i kljucaju i ona djevojka na dvori tu nogama u ka. Bolje mi je da umrem tako nego da skapavam na zimi! I pae prhnu u vodu i zapliva prema divnim labudovima, a kada ga labudovi ugleda e, oni uzdignutih krila poletje e prema njemu. Evo, ubijte me! promuca jadno pae i nakloni glavu prema vodi da tako doeka svoju smrt. Ali ta je to? Na glatkoj vodenoj povr ini vidi sebe! To vi e nije bilo ono nezgrapno, sivo i ru no pae, nego pravi pravcati labud! Nije bilo presudno to to se izlegao u pajem gnijezdu, nego to to je na svijet do ao iz labuneg jajeta! Poslije svih onih nevolja i stradanja kroz koje je pro ao, mladi labud je, eto, doekao dane radosti. I on je zaista znao cijeniti ovaj trenutak sree! Veliki labudovi su plovili oko njega i milovali ga svojim kljunovima. U vrt je dotralo nekoliko djeaka i djevojica i poeli su u vodu bacati komadie hljeba i zrnje. Najednom je najmlani djeak uzviknuo: Evo novog labuda! I svi ostali se obradova e i zapljeska e: Novi labud! Novi labud! Poskakujui od radosti, djeca su otrala po svoje roditelje, a kad su se svi iskupili oko labudova, svi su u jedan glas ponavljali: Ovaj labud je najljep i! Najmlani, a najljep i! A stari labudovi se izmako e i pred njim pokloni e. Mladi labud se zastidje i sakri glavu pod lijevo krilo. Od velike sree bio je potpuno zbunjen. Bio je ponesen osjeanjem iznenadne sree, ali ne i osjeanjem oholosti, jer nijedno dobro srce nije sklono oholosti. Dobro se on sjeao toga kako su ga progonili i ismijavali, a sada mu, eto, govore da je najljep i menu ovim divnim pticama. Rascvjetali jorgovan pru a svoje grane prema njemu, a sunce ga grije tako toplo i tako nje no. I mladi labud ra iri krila, izdi e glavu i iz dubine srca zaklikta: Kad sam bio ru no pae, o ovakvoj srei ni sanjao nisam! PRINCEZA NA ZRNU GRA KA Bio jednom jedan princ koji je gorio od elje da se o eni nekom princezom, ali pravom pravcatom princezom. Tako je on krenuo u bijeli svijet i tra io svoju princezu, ali svaki put bi mu ne to zasmetalo. Nije nevolja bila u tome da nije bilo princeza, bilo je mnogo princeza, ali kako

da pronane pravu pravcatu? Uvijek bi se na lo ne to, ne to kako ne treba. Tako se na princ, poslije dugog i uzaludnog traganja, tu an vratio kui i nastavio da gori od elje za pravom pravcatom princezom. Jedne veeri se nadi e stra na nepogoda. Grmjelo je i sijevalo sa svih strana. Ki a je lila kao iz kabla, strahota jedna! I upravo tada se zauje kako neko lupa na gradskoj kapiji, te stari kralj izane da mu otvori. Kralj na kapiju, kad pred njim stoji neka princeza. Bo e mili, kakva li bija e od tog pljuska i nevremena! Voda joj je curkom curila niz kosu i odjeu, slivala se u cipele i izlazila na zapetnice. I ta namjernica mu ree da je prava pravcata princeza. "Brzo emo mi to vidjeti!" pomisli stara kraljica, ali ni ta ne ree, nego ode u spavaonicu, smae svu posteljinu i na dno le aja stavi zrno gra ka. Zatim dovue dvanaest du eka, poslaga ih na gra ak a onda na njih navali jo dvadeset perina od mekih gu jih pahuljica. To je sada bila postelja na kojoj je te noi trebalo da prespava mlada princeza. Ujutro je upita e kako je spavala.

Oh, u asno, grozno! alila se princeza. Gotovo itavu no oka nisam sklopila! Sam bog zna ta je to bilo u mojoj postelji. Le ala sam na neem tako tvrdom da mi je itavo tijelo pokriveno modricama! U asno, ka em vam! Tada se oni uvjeri e da je ona zaista prava pravcata princeza kada je kroz dvadeset du eka i dvadeset perina osjetila ono zrno gra ka. Tako osjetljiva mo e biti samo prava pravcata princeza! I princ je uze za enu jer je sada znao da je nai ao na pravu pravcatu princezu. A gra ak stavi e u riznicu, gdje se i danas mo e vidjeti, ako ga neko nije uzeo. Ovo vam je istinita pria! KAP VODE Sigurno ve zna za povealo, ono okruglo staklo kao staklo od naoala, to sve pokazuje sto puta vee nego to je stvarno. Kada ga dr i pred okom i gleda kap vode iz bare, u toj kapljici vidi vi e nego hiljadu udnih ivotinjica, koje inae nikada ne bi opazio, a koje tamo zaista postoje i ive. Gotovo da ti se ini da pred sobom vidi pun tanjir nekih raia koji se guraju i preskau i tako su pro drljivi da jedni drugima odgrizaju ruke i noge, prednjicu i zadnjicu, pa ipak su nekako na svoj nain veseli i zadovoljni. A bio jednom jedan starac koga su svi zvali Krible Krable, jer tako mu je i bilo ime. On je uvijek htio da iz svega izvue ono najbolje, a kada to nije mogao, on se laao neke arolije.

Tako je jednog dana sjedio za stolom i kroz svoje povealo posmatrao kap vode uzetu iz lokve u jarku. Nevjerovatno! ta sve u toj kapljici vode nije gmizalo i puzalo. Hiljade nekih ivotinjica je skakalo i skakutalo, razdiralo i deralo jedno drugo. Pa to je jezivo! u asnuo se Krible Krable. Zar oni ne bi mogli da ive u miru i prijateljstvu i da svak za sebe odgovara?! Razmi ljao je starac i razmi ljao, ali ni ta nije mogao da smisli, pa je odluio da se prihvati arolije. Moram ih obojiti da se bolje vide! odluio je starac i toj kapljici dodao kao neku kapljicu vina, ali to nije bilo vino nego ona od dva ilinga najfinija vrsta vje tije krvi. I sve one udne ivotinjice najednom postado e sasvim ru iaste. Sada je to sve izgledalo kao neki grad pun golih divljaka. ta je to? pitao ga je jedan drugi stari arobnjak, koji nije imao imena i upravo time se razlikovao od drugih. Ako pogodi ta je, poklanjam ti ga! odgovorio je Krible Krable. Ali to nije lako pogoditi ako ne zna o emu se radi! Kad bezimeni arobnjak pogleda kroz povealo, uini mu se da zaista vidi itav grad u kojem bezglavo jure goli ljudi! U as jedan! Ali je jo stra nije bilo gledati kako ti ljudi jedan drugog udaraju i guraju, kako se grizu i upaju. Onaj to je bio gore, uas se nane dolje, a onaj to je bio dolje, opet se nane gore. Pogledaj! Pogledaj! Njegove noge su du e od mojih! ap! I vi e ih nema. Evo jednoga to za uhom ima neku kvr icu. Ona je mala, ali ga boli. Pa neka ga onda jo vi e boli! I oni ga tuku, oni ga trgaju i najzad ga po deru, a sve zbog te kvr ice. Tamo opet sjedi neki ovjek, sjedi tiho i povueno kao neka nevina djevojka, on eli samo mira i spokojstva. Ali ne! I njega poe e da vuku i najzad ga proguta e. Izvanredno zanimljivo! A ta misli ta je to? dosjetiti? Pa jasno! odgovorio je drugi velegrad, svi su oni Pa to je eto ta vodurina SLAVUJ ree bezimeni arobnjak. pitao ga je Krible Krable. Mo e li se

bezimeni. To je Kopenhagen ili neki slini. Velegrad, velegrad! iz jarka! rekao je Krible Krable.

Kao to je poznato, u Kini je car Kinez, a i svi koji ga okru uju takone su Kinezi. Doganaj o kojem emo ovdje priati odigrao se prije mnogo mnogo godina, i to je razlog za to ovu priu treba uti prije nego to je zaborav prekrije. Dvor kineskog cara je bio najljep i na svijetu, sav je bio sazdan od najljep eg i najdragocjenijeg porculana, ali tako krhkog i osjetljivog na

dodir da se na njega moralo dobro paziti. U carevom vrtu je raslo najneobinije cvijee. Najljep i cvjetovi su imali srebrne zvonie koji su stalno zveckali i niko nije mogao proi a da ih ne zapazi. Da, sve je u tom carskom vrtu bilo vje to i promi ljeno ureneno, a sam vrt se pru ao tako daleko da mu ni sam vrtlar nije znao kraja. Kad bi se tim vrtom po lo dalje, nailazilo se na divnu umu sa visokim drveem i dubokim jezerima. A uma se spu tala sve do dubokog sinjeg mora, tako da su brodovi mogli dojedriti pod samo umsko granje gdje se ugnijezdio jedan slavuj. Taj slavuj je tako divno pjevao da je i jedan siroma ni ribar, uvijek zauzet svojim te kim poslom, zaboravljao na svoju mre u i predavao se u ivanju u toj nonoj slavujevoj pjesmi. Bo e, kakve li miline! govorio je ribar. Ali posao je gonio ribara i on je morao ostaviti slavuja. Menutim, ve sljedee noi opet bi ga u poslu prekinula slavujeva pjesma i ribar bi se opet divio: Bo e, kakve li miline! Sa svih strana svijeta dolazili su putnici u carev grad i divili se i gradu, i dvoru i vrtu, ali im bi uli slavuja, oni bi u jedan glas ponavljali: Slavujeva pjesma je ipak ljep a od svega! Vrativ i se svojim kuama, ti putnici su priali o svemu to su vidjeli. Uenjaci su napisali mnogo knjiga o carevom gradu, o dvoru i vrtu, ali niko nije zaboravljao slavuja. Njega su najvi e hvalili. A pjesnici su pisali svoje najljep e stihove o tom slavuju i umi kraj dubokog mora. Te knjige i pjesme i le su irom svijeta pa su tako i do cara do le. On je sjedio na svom zlatnom prijestolu, itao i itao i stalno klimao glavom. Bio je zadovoljan tim opisima njegove prijestonice, dvora i vrta. A kad je proitao i ono: "Ali ipak ljep i od svega su slavuj i njegova pjesma", car se zaudio: Kako? Slavuj? Ja ne znam ni da postoji takva ptica! I to u mom carstvu, u mom vrtu! Zar da to saznam iz knjiga?! I on pozva nadzornika dvora. A taj nadzornik je bio tako nadmen da mlanima od sebe, ako bi se neko usudio da ga ne to upita, uop te nije odgovarao, nego bi samo izustio ono svoje besmisleno "pi!" Saznao sam da se ovdje kod nas nalazi neka udna ptica to se zove slavuj ree car nadzorniku dvora. Ka u da je upravo ona ono je najljep e u mom carstvu. Za to mi to nikada niko nije rekao? Pa ni ja do sada nisam za nju uo! odgovori nadzornik dvora. Nikada se ona jo nije pojavila na dvoru. Hou jo veeras da done ovamo i da mi pjeva! naredio je car. itav svijet zna ta imamo, samo ja ne znam! Pa za tu pticu ni ja nisam uo! je tra iti, i ja u je nai! Ali gdje da je nane? izvinjavao se nadzornik. Ali u to

Trao je nadzornik dvora po stepenicama gore dolje, trao, trao po dvoranama i hodnicima, ali koga god je pitao, svak je odgovarao da nikada nije ni uo za nekakvog slavuja. Najzad se nadzornik dvora vratio da ka e caru da su to vjerovatno samo izmi ljotine onih to pi u knjige: Va e carsko velianstvo ne bi trebalo da vjeruje u to knjigama. Sve su to izmi ljotine i arolije... Ali ga je car prekinuo: to se pi e po

Da, ali knjigu u kojoj sam itao o slavuju poslao mi je sam japanski car i ona ne mo e biti neistinita. Hou da ujem slavuja! I hou da mi veeras ovdje pjeva! On je u mojoj najveoj milosti! Ako mi veeras slavuj ne bude ovdje, svi dvorani e dobiti batine po trbuhu, i to poslije veere! Tsig-pe! naklonio se nadzornik, pa se opet ustrao po stepenicama, po dvoranama i hodnicima. Za njim je trala polovina dvorana, jer niko nije htio da bude bijen po trbuhu. Svi su se raspitivali za tog znamenitog slavuja, za koga je znao itav svijet, samo ne carev dvor. Najzad su u kuhinji nai li na jednu sirotu djevojicu koja im je odgovorila: Bo e! Pitate za slavuja?! Kako ga ne bih znala! Kako samo lijepo pjeva! Svako vee ja sa stola nosim pone to ostataka kui, bolesnoj majci, tamo dolje kod morske obale, pa kad se vraam, onako umorna, zastanem u umi da se odmorim i tada slu am slavujevu pjesmu. Kad slu am to njegovo biglisanje, suze mi teku niz lice i ini mi se da me majka ljubi... Slu aj ti, mala kuharice! ree joj nadzornik dvora. Ja u ti osigurati stalno zaposlenje u kuhinji i dobie dozvolu da gleda cara kad jede ako nas odvede tamo gdje taj slavuj pjeva. Jer, car je naredio da mu jo veeras tog slavuja dovedemo! I tako oni krenu e u umu gdje je slavuj pjevao. Po la je s njima i polovina dvorskog osoblja. I dok su tako i li, najednom negdje krava muknu. Oh, oh, evo ga! uzviknuo je neki dvorjanin. Kolika je to snaga kod tog malog ivineta! A siguran sam da sam ga negdje i ranije uo! Ne, to je krava muknula! objasnila mu je mala kuharica. Daleko smo mi jo od pravog mjesta. Onda se iznenada zaulo ablje kreketanje. Divno! sada je uzviknuo kineski dvorski sve tenik. ujem ga! Breca kao malo crkveno zvono! Ma nije, to su abe! i njemu je objasnila mala kuharica i dodala: Ali ja mislim da emo skoro i slavuja uti. I, zaista, sada se oglasio slavuj. To je on! uzviknula je djevojica. ujete li ga? Eno ga! i

pokaza rukom na malu sivu ptiicu u granju. Je li mogue?! zaudio se nadzornik dvora. Nikada ne bih pomislio da je takav! Kako je neugledan! Sigurno je i boju izgubio kada je ugledao pred sobom ovoliki otmjeni svijet! Slavujiu! veselo mu je doviknula mala kuharica. Na milostivi car eli da mu pjeva ! Vrlo rado! odgovorio je slavuj i poeo tako pjevati da ga je bilo milina slu ati. Kao da stakleni zvonii zvone! ree nadzornik dvora. Pogledaj samo kako mu se grla ce napre e. Zaista je udno da ga prije nismo uli. Veliki uspjeh e imati na dvoru! Hoe li car da mu jo pjevam? pitao je slavuj mislei da je i car menu njima. Divni moj slavujiu! obrati mu se nadzornik dvora. Osobito me raduje to imam ast da Vas pozovem na veera nju dvorsku sveanost gdje ete vi svojom arobnom pjesmom oarati Njegovo carsko velianstvo! Ali moja pjesma u zelenilu najbolje zvui odgovorio je slavuj. Ali kad je uo da car tako eli, on je ipak rado pristao da pone u dvor. Carski dvor je blistao. Porculanski zidovi i tavanice su bili osvijetljeni hiljadama svjetiljki. Hodnike je ukra avalo najljep e cvijee koje je zveckalo kao srebrni zvonii. Svuda je vladala u urbanost, glasovi su se preplitali i zvonii tako zvonili da su se rijei potpuno gubile. Usred velike dvorane u kojoj je sjedio car za slavuja je bila postavljena zlatna pritka. itav dvor je bio na okupu, a i mala djevojica je sada stajala pored vrata, jer je ve dobila zvanje prave dvorske kuharice. Svi su bili sveano odjeveni i svi su gledali u malu sivu pticu kojoj je car blagonaklono klimao glavom. Sada slavuj poe da izvodi svoje melodije, ali tako milozvuno da su caru suze udarile na oi i potekle niz lice. A kada je slavuj zapjevao svoju sljedeu pjesmu, sva srca se rastopi e od miline. Car je bio toliko odu evljen da je naredio da se slavuju objesi oko vrata zlatna carska papuica. Zahvaljujui se na toj carskoj milosti, slavuj je rekao: Vidio sam suze u carevim oima, i to je ve za mene bila najvea nagrada! Carske suze imaju udotvornu mo. Previ nji mi je svjedok koliko sam sretan! i ponovo zapjeva svojim zvonkim i umilnim glasom. Eto, to je najbolji nain da se dopadne i umili ! zagunna e prisutne dame, pa napuni e usta vodom da bi i one zabiglisale ako bi ih neko oslovio. Sve su ve zami ljale da su i one slavuji. ak i lakeji i sobarice izra avali su svoje zadovoljstvo, a to je ve mnogo znailo, jer njih je uvijek bilo najte e zadovoljiti.

Da, slavuj se zaista proslavio, sva srca je osvojio! Sada je slavuj ostao na dvoru, dobio je svoj vlastiti kavez i slobodu da dvaput eta danju i jednom nou. Za pratnju je dobio dvanaest sluga i svaki od njih je dr ao po jednu svilenu vrpcu zavezanu za slavujevu nogu. Ali takva sloboda za slavuja nije bila nikakvo zadovoljstvo. itav grad je ve govorio o slavnoj ptici i kada bi se dva grananina sreli pa jedan tek zaustio "Sla ...", drugi bi ve nastavio: "vuj", i obojica bi uzdahnula i razumjela sve ostalo. ak je jedanaestero piljarske djece dobilo ime po slavnoj ptici, iako nijedno od njih nije moglo ni da pjevne. Jednog dana sti e caru paket s natpisom: "Slavuj". Evo nam nove knjige o na oj slavnoj ptici! rekao je car. Ali to nije bila knjiga, nego kutijasta umjetnika naprava vje taki slavuj, slian prirodnom slavuju, ali je on bio sav ukra en dijamantima, rubinima i safirima. Kad bi navili tu vje taku pticu, ona je pjevala jedan od napjeva prirodnog slavuja, a rep joj se dizao i spu tao i sav blistao od srebra i zlata. O vratu joj je visila mala traka sa natpisom: "Slavuj japanskog cara je pravo ubo tvo prema slavuju kineskog cara!" Divno reeno! rekli su svi na dvoru, a ovjek koji je donio tu vje taku pticu dobio je zvanje "vrhovnog carskog pticono e". A sada neka zajedno pjevaju! Ala e to biti duet! I pjevali su zajedno, ali nikako se nisu slagali. Prirodni slavuj je pjevao na svoj nain, a vje taki je izvijao onako kako su se okretali zupanici njegovog malog stroja. To nije njegova gre ka branio ga je dvorski kapelnik. On se dr i kolskog takta, dr i se moje nauke. Sada je ve vje taki slavuj pjevao sam i sa isto toliko uspjeha kao i prirodni, a uz to i ljep e je izgledao sav je blistao kao enska narukvica ili dragocjeni ukras na prsima. Trideset i tri puta je vje taki slavuj otpjevao jednu te istu melodiju i nije se umorio. Svi bi ga rado i dalje slu ali, ali car naredi da sada i prirodni slavuj zapjeva. Ali gdje je on? Niko nije primijetio kada je izletio kroz otvoreni prozor i odletio u svoj zeleni gaj. Kakav je to nain! naljutio se car. Sada i dvorani poe e da grde slavuja i da ga nazivaju najnezahvalnijim stvorenjem. Ipak nam je ostala bolja ptica! tje ili su se dvorani i naredili da vje taki slavuj ponovo zapjeva. Pjevao je on ve trideset i etvrti put, ali oni nikako nisu mogli da naue taj njegov te ki napjev. A dvorski kapelnik je i dalje hvalio vje takog slavuja i uvjeravao ih da je bolji od prirodnog, i to ne samo po svojoj spolja nosti i dijamantima nego i po svojim unutra njim osobinama: Eto, vidite, gospodo, a prije svih, na svijetli care! Sa prirodnim

slavujem nikada ne zna ta e zabiglisati, a kod vje takog sve je unaprijed odreneno! Mo e ga objasniti, mo e rasklopiti i svakome pokazati kako mu valjii stoje i kako jedan drugog okreu ... Tako je! potvrdio je itav dvor. I dvorski kapelnik je dobio odobrenje da ve sljedee nedjelje narodu prika e tu vje taku pticu. Neka i narod uje kako Ljudi su slu ali slavuja svoj kineski nain ajem koji mi zovemo ka iprst, slavuj pjeva! rekao je car. i svi su bili tako razdragani kao da su se na opili. Svi su klicali "O!" i dizali prst "lizavac", i odu evljeno klimali zajapurenim glavama.

Samo siroma ni ribari, koji su navikli da slu aju prirodnog slavuja, nisu bili odu evljeni i govorili su: Jest, lijepo zvui i slino je biglisanju, ali tu ne to nije kako treba, a mi ni sami ne znamo ta! Tako je prirodni slavuj bio protjeran iz zemlje i kineskog carstva. Vje taka ptica je dobila mjesto na svilenom jastuku pored same careve postelje. Oko nje su le ali mnogobrojni pokloni od srebra i zlata koje je dobila od raznih po tovalaca. A pored toga, ona je sada bila unaprijenena u zvanje "Vrhovne pjevaice uspavanki", u rangu broj jedan s lijeve strane, jer je car vi e cijenio onu stranu gdje se nalazi srce, a srce je i u cara bilo s lijeve strane. Dvorski kapelnik je napisao itavih dvadeset i pet knjiga o vje takoj ptici. To su bile debele i uene knjige sa mno tvom najte ih kineskih rijei. I svi su tvrdili da su ih proitali i dobro razumjeli, inae bi ih smatrali glupacima i moglo se dogoditi da po trbuhu dobiju batine. Tako je protekla i itava godina. Car, dvorani i svi ostali Kinezi znali su ve napamet i najmanji zvuk vje take ptice. Ve je i ulina djeurlija pjevala: "Ciju-ciju-ci kli-kli-ki!" Pa i sam car je ve poeo to isto pjevuckati. Bo e, kakve li miline! Ali jedne veeri dok je vje taka ptica pjevala a car u ivao u svojoj postelji, najednom je u ptici ne to kripnulo, a onda zazvrjalo "zrz-zrz"... Svi tokii su se odvili i pjevanje je prestalo. Car je odmah skoio iz postelje i pozvao svog ljekara. Ali ta je tu mogao ljekar?! Onda je pozvao asovniara. Poslije dugog gunnanja i kuckanja, asovniar je nekako stavio pticu u pogon, ali je upozorio da je ubudue treba tedjeti, jer su joj se ve zupci izlizali, a novi se ne mogu napraviti. Nastala je velika alost. Vje taka ptica odsada se mogla samo jednom godi nje navijati, pa i tada se moralo dobro paziti. Tom prilikom kapelnik je odr ao govor pun kienih rijei kojima je uvjeravao sve prisutne da e sve biti dobro kao to je i bilo. Tako je pro lo jo itavih pet godina. I tada je najednom itavom zemljom zavladala tuga smrtno se razbolio njihov voljeni car. Ve je bio izabran i novi car, a narod je jo stajao na ulicama i pitao nadzornika

dvora kako je zdravlje starog cara. Pi! odgovorio bi on i odmahnuo glavom. Hladan i blijed, car je le ao u svojoj velikoj i rasko noj postelji. Svi dvorani su mislili da je on ve mrtav i urili su da se poklone novom caru. Carski sobari su trali da porazgovaraju o tom doganaju, a dvorkinje su se skupljale na oljicu kafe. Po svim dvoranama i hodnicima prostrti su mekani ilimi da se ne uju koraci, pa je svuda vladala mrtva ti ina. Ali car je jo bio iv, le ao je ukoen i blijed u svojoj rasko noj postelji oko koje su visile dugake bar unaste zavjese sa te kim zlatnim kiankama. Iznad njegove postelje je bio otvoren prozor i kroz njega je mjesec bacao svoju svjetlost na cara i vje taku pticu. Jadni car jedva je ve disao. inilo mu se kao da mu ne to priti e grudi. Kad je otvorio oi, vidio je da mu to na grudima sjedi smrt. Njegovu zlatnu krunu stavila je sebi na glavu. U jednoj ruci je dr ala njegovu zlatnu sablju a u drugoj dragocjenu carsku zastavu. Iz nabora dugakih bar unastih zavjesa oko postelje pojavljivale su se neke udnovate glave, neke ru ne i stra ne, a neke opet blage i prijatne. Bila su to careva dobra i zla djela koja su ga gledala sada kada mu je smrt srce stezala. Sjea li se onoga? A sjea se ovoga? pitala je jedna glava za drugom i nabrajale toliko toga da su mu itavo elo prekrile krupne gra ke znoja. Ovako ne to nikada nisam mogao ni zamisliti! prostenjao je car, a onda je povikao: Muziku! Muziku! Udarajte u veliki kineski bubanj da ne ujem ta mi ovi ovdje govore! Ali privinenja su govorila dalje, a smrt je na kineski nain, klimanjem glave, odobravala njihove optu be. Muziku, muziku! vapio je car. Ti mi bar zapjevaj, zlatna ptico! Zapjevaj! Dao sam ti zlata i dragulja, lino sam ti objesio zlatnu papuicu oko vrata, hajde zapjevaj, pjevaj! Vikao je car, a ptica ni glasa da pusti. Nikoga nije bilo ko bi je navio, a bez toga ona nije mogla pjevati. Car je vapio, a smrt ga je samo hladno gledala svojim praznim onim dupljama. Car je nemono vapio, a okolo je vladala stravina ti ina. Najednom se pored samog prozora zaula divna pjesma. To je na grani zapjevao prirodni slavuj. On je saznao da je car u nevolji i doletio je da ga pjesmom utje i i nadom osna i. I dok je on tako pjevao, privinenja su postajala sve bljena i bljena, a u oslabljenom carevom tijelu krv je kolala sve br e i br e. I sama smrt je bila oarana tom pjesmom i molila je slavuja: Pjevaj, slavujiu! Pjevaj jo , jo ! Pjevau ako e mi dati tu zlatnu sablju, ako e mi dati tu

rasko nu zastavu i tu carsku krunu! I smrt mu je za svaku pjesmu davala po jednu dragocjenost. A slavuj je pjevao o tihom groblju gdje rastu i ire svoj miris jorgovan i bijele ru e i gdje je zelena trava natopljena suzama ivih. Tada i samu smrt najednom obuze e nja za svojim vrtom i tihim boravi tem i ona kroz prozor i eze poput hladne i bjeliaste magle. Hvala ti, hvala, nebeska ptiice! zahvaljivao se car slavuju. Sjeam se ja tebe. Protjerao sam te iz svoje zemlje i svog carstva, a ti si ipak svojom pjesmom otjerala privinenja od moje postelje! Smrt si mi sa grudi otjerala! Kako da te nagradim? Pa ve si me nagradio! odgovorio je slavuj. Vidio sam suze u tvojim oima kad sam ti prvi put pjevao i to ja nikad neu zaboraviti! To su dragulji koji oplemenjuju pjevaevo srce. Ali sada spavaj, treba da se osvje i i ojaa . Spavaj, a ja u ti pjevati! I slavuj zapjeva, a car utonu u prijatan i okrepljujui san. A kada se car poslije tog prijatnog i okrepljujueg sna, zdrav i ojaao, probudio, vidio je da ga kroz prozor sunce grije svojim zracima i da u sobi nikoga od njegovih dvorana nema svi su mislili da je car ve mrtav. Ali slavuj je jo uvijek bio uz njega i jo uvijek mu je pjevao. Zauvijek mora kod mene ostati! rekao mu je car. I pjevae samo kad sam za eli , a vje taku pticu u u paramparad razbiti! Nemoj tako! ree slavuj. Ona je uinila to je mogla. Zadr i je i dalje. Ja ne mogu na dvoru ivjeti. Ali mi dopusti da donem kad za elim. Ja u uvee doletjeti na granu pred tvojim prozorom i pjevau ti da te razveselim i razonodim. Pjevau ti o sretnima i onima to pate. Pjevau ti o zlu i dobru to od tebe kriju! Ptica pjevica leti na sve strane, pa i do siroma nih ribara, do seljakih koliba i do svih onih koji su daleko od tebe i tvoga dvora. Ja vi e volim tvoje srce nego tvoju carsku krunu. Ali i kruna mo e donijeti neko dobro. Dolaziu da ti pjevam, ali mi jedno mora obeati... Sve to hoe ! doeka car stojei u svom carskom ruhu to ga je sam obukao i dr ei na srcu sablju od istoga zlata. Samo jedno te molim! A to je: nikome nemoj rei da ima pticu koja ti sve govori. Tada e sve biti jo bolje! To slavuj ree i nestade. Najzad, i dvorani dono e da vide svog mrtvog cara. Dono e i zapanjeni zastado e. A car im samo ree: Dobro jutro. DIVLJI LABUDOVI Daleko, daleko, tamo kuda laste lete kad kod nas zima dolazi, ivio

je jedan kralj koji je imao jedanaest sinova i jednu ker, svoju Elizu. Jedanaestorica brae, jedanaest prineva, i li su u kolu sa zvijezdom na grudima i sabljom o bedru i dijamantnom pisaljkom pisali po zlatnoj tablici. Oni su tako dobro itali i tako dobro uili napamet da se odmah moglo vidjeti da su to prinevi. A njihova sestra Eliza sjedila je na klupici od samih ogledala i listala slikovnicu, vrijednu polovinu kraljevine. Djeca su ivjela sretno, ali, na alost, nijedna srea ne traje vjeno.

Njihov otac, vladar itave zemlje, ostao je udovac, pa se ponovo o enio, ali sada kraljicom koja je bila zla i nije voljela njegovu osirotjelu djecu. Djeca su to osjetila ve prvog dana. Za vrijeme sveanosti u dvoru i djeca su se igrala "gostiju", ali umjesto da opet dobiju kolaa ili peenih jabuka, kojih je bilo napretek, maeha im je dala samo tanjir pijeska i rekla da zamisle to to bi eljeli da jedu. Samo nedjelju dana kasnije, ona je malu Elizu smjestila kod neke seljake porodice. A nije potrajalo dugo, ona je i jadne prineve omrazila kralju tako da ih je on potpuno zanemario. Idite u svijet i sami se brinite o sebi! rekla im je pakosna kraljica. Letite svijetom kao bezglasne ptice! Ali ona im ipak nije mogla toliko napakostiti koliko je eljela. Prinevi su se pretvorili u jedanaest krasnih divljih labudova. S nekim udnim krikom oni su izletjeli kroz prozore dvora i preko parka odletjeli prema umi. Bilo je jo rano jutro kada su doletjeli do seljake kue u kojoj je jo spavala njihova sestra Eliza. Kru ili su nad tom kuom, izvijali vratovima i udarali krilima, ali ih niko nije vidio ni uo. A oni su morali da lete dalje, u daleki bijeli svijet, pa su se vinuli jo vi e i najzad stigli u jednu veliku mranu umu, koja se pru ala sve do morske obale. A sirota Eliza je svoje dane provodila u seljakoj sobi i igrala se jednim zelenim listom, jer sada nije imala drugih igraaka. Ona je probila jednu rupicu na listu i kroz nju gledala sunce. Tada joj se inilo da jasno vidi oi svoje brae, a svaki sunev zrak koji bi osjetila na licu, podsjetio bi je na njihove poljupce. I tako su prolazili njeni jednoliki dani, jedan kao i drugi. Kad bi duvao vjetar kroz ru ine grane pred kuom, aptao je ru ama: Zar ima neko ljep i od vas? A ru e su tresle glavicama i odgovarale: Eliza je ljep a od nas! A kad bi stara seljanka nedjeljom sjedila pred kuom i itala, vjetar bi okretao listove njene knjige i govorio knjizi: Ima li neko plemenitiji od tebe? Eliza! kratko bi odgovorila knjiga. I zaista, to to su odgovarale ru e i knjiga u rukama seljanke, bila je

iva istina. Kada se Elizi ispunilo petnaest godina, ona se vratila kui, ali kada je kraljica vidjela kakva je to sada ljepotica, u njoj su planuli bijes i mr nja. Ona bi odmah i nju pretvorila u divlju labudicu, ali nije jo smjela, jer je kralj htio da je vidi. Zato je kraljica ve u rano jutro po la u svoje mramorno kupatilo, koje je bilo ukra eno mekim jastucima i skupocjenim ilimima. Uzela je tri abe, poljubila ih i prvoj od njih rekla: Kad Eliza done da se kupa, sjedi joj na glavu ti! Drugoj abi ree: da bude lijena kao

Skoi joj na elo da bude ru na kao ti! Onda je ni njen otac nee poznati! A treoj abi ona apnu: Lezi joj na srce da se zloba u nju useli, pa nek se zbog nje itav ivot pati! Tako ona naredi abama, pusti ih u bistru vodu i voda se odmah pretvori u zelenkastu tekuinu. Zatim kraljica pozva Elizu, svue je i naredi joj da une u vodu. im se Eliza spusti u vodu, prva aba joj se uvue u kosu, druga joj sjede na elo, a trea le e na grudi. Ali na Elizu to ni ta nije djelovalo. im je Eliza iza la iz kade, na vodi su se pojavila tri crvena makova cvijeta. Da abe nisu bile otrovne i da ih svojim poljupcima nije zaarala opaka vje tica, one bi se pretvorile u rumene ru e. Ali i ovako, one su se pretvorile u makove cvjetove ve samo od toga to su se dotakle ljupke Elizine glave i njenog plemenitog srca. Ona je bila i suvi e plemenita i edna da bi vje tiine arolije mogle toliko na nju djelovati. Kada je to vidjela pakosna kraljica, ona je tako namaza orahovim uljem da je postala gotovo sasvim crna, lice joj premaza nekom smrdljivom ma u, a kosu joj zamrsi i zaplete. Sada je ve bilo nemogue prepoznati ljepoticu Elizu. Kad ju je otac vidio takvu, on se u asno prepla io i rekao je da to nije njegova kerka. Niko nije mogao da je prepozna osim njihovog starog psa i lastavice, ali to su bile samo jadne ivotinje koje niko ni ta nije pitao. Tu na Eliza je poela da plae, mislila je na svoju brau koji su bili negdje u dalekoj divljini. Tako tu na, ona se iskrala iz oevog dvora i, preko njiva i bara, uputila se u veliku umu. Ona jo nije znala kuda e, ali je osjeala nesavladivu tugu za svojom braom koja su bila otjerana od kue kao i ona sama, pa najzad odlui da ih tra i. Tumarajui tako, u kasno predveerje se na la u nekoj umi. Ve je bila daleko od svih puteva i staza i sada joj nije preostalo drugo nego da u umi saeka svitanje. Legla je na meku mahovinu a glavu naslonila na

stari panj. Svuda je vladala ti ina, vazduh je bio blag, a oko nje, po travi i mahovini, kao stotine zelenih vatrica, svjetlucale su stotine svitaca. A kad bi rukom dotakla neku granu, s nje bi svici posuli kao zvjezdana ki a. itavu no je sanjala svoju brau. Opet su se igrali kao djeca, dijamantnom pisaljkom su pisali po zlatnoj tablici i listali onu divnu slikovnicu to je vrijedila pola kraljevine. Ali nisu vi e pisali samo crtice i kru ie, nego su pisali o smjelim podvizima i svemu to su do ivjeli i iskusili. A u njihovoj slikovnici sve je o ivjelo ptice su pjevale, ljudi su izlazili iz nje i razgovarali sa Elizom i njenom braom, a kada bi Eliza okrenula list, oni bi opet uskoili u slikovnicu da bi odr ali red i poredak. Kad se Eliza probudila, sunce je ve bilo visoko na nebu. Dodu e, ona sunce nije mogla vidjeti, jer su ga skrivale guste grane visokog drvea, ali je vidjela kako se u umskoj tami njegove zrake nji u kao lelujavo zlatno cvijee. Svuda se osjeao miris zelenog rastinja, a ptice su veselo lepr ale oko nje i samo to joj nisu sjedale na ramena. Sa svih strana se uo ubor vode u njenoj okolini je bilo mnogo velikih izvora i potoci te vode su tekli u obli nje jezero sa divnim pjeskovitim dnom. Svuda oko nje je bilo bunje, ali su u tom bunju na jednom mjestu jeleni napravili prolaz i Eliza je kroz njega oti la na jezero. A povr ina jezera je bila tako bistra i zrcalno glatka da se moglo pomisliti da je to na njoj naslikana okolina jezera. Na vodi se jasno ogledao svaki list, bio on na suncu ili u sjeni. Kada je Eliza ugledala svoje lice u tom vodenom ogledalu, ona se upla ila. Bilo je garavo i ru no. Ali im je pokvasila svoju malu ruku i obrisala oi i elo, opet je zasjalo njeno ljupko lice. Tada ona zbaci sa sebe odjeu i zagazi u svje u vodu. Iz vode je izi la ljepotica da joj nije bilo ravne menu princezama itavog svijeta. Kada se obukla i svoje duge kose splela u pletenice, po la je prema uboreem izvoru, napila se vode i krenula dalje kroz umu ne znajui ni sama kuda zapravo ide. Razmi ljala je o svojoj brai. Muila je njihova te ka sudbina, ali ipak se nadala neemu dobrom. Idui tako, nai la je na divlju jabuku ije su se grane savijale od zrelih plodova. Tu je Eliza ruala, a zatim je pritkama poduprla rodne grane da se ne lome i uputila se u najmraniji dio ume. U umi je bilo tako tiho da je jasno ula ne samo svaki svoj korak nego i svaki um lista na koji bi nagazila. Nigdje nije bilo ni ptice ni zraka sunca. Visoka kro njasta stabla stajala su tako gusto da joj se inilo da je okru ena ogromnim plotom. Tu je vladala takva samoa kakvu nikada ranije nije do ivjela. Spustila se tamna, pretamna no. Nigdje ni jednog jedinog svica da bljesne iz mahovine. Ve sasvim umorna, ona je legla da spava. A kad se ujutro probudila i krenula dalje, neoekivano je srela neku staricu sa kotaricom jagoda. Starica joj je dala nekoliko jagoda i Eliza je upita je

li mo da negdje u umi vidjela jedanaest prineva pretvorenih u konje. Nisam odgovorila je starica, Ali sam juer vidjela jedanaest divljih labudova sa zlatnim krunama na glavi kako sve jedan za drugim plivaju niz rijeku. I starica povede Elizu do obli nje strmine ispod koje je vijugala ta rijeka. Drvee du obale pru alo je svoje grane preko rijeke, a grane izvaljenih stabala su nad rijekom stvarale zeleni svod. Oprostiv i se sa staricom, Eliza je krenula niz rijeku i najzad stigla na morsku obalu. Pred njom se sada pru alo divno more u svoj svojoj ljepoti. Ali nigdje nije bilo ni jedne jedine lane, pa ni amca, kojim bi mogla nastaviti put. Posmatrala je bezbrojne kamenie oko sebe koje je voda zaoblila i uglaala. I staklo, i gvo ne i svaki kamen, sve je voda oprala i oblikovala, iako je bila mnogo mek a od njenih nje nih ruku. Gledala je to sve oko sebe i razmi ljala: "Kako je voda neumorna u svom poslovanju. Kako ona sve umek a i uglaa! Hvala vam na toj pouci, bistri i brzohodi talasi! Vi ete i mene spojiti s mojom braom, to mi srce moje govori!" Idui tako po alu, najednom ugleda pred sobom bijelu traku od labunih pera. Bilo ih je jedanaest, i ona ih skupi u buketi. Na tom bijelom buketiu su jo blistale bistre kapljice. Ko bi mogao znati da li su to bile suze ili kapljice rose?! Na obali nije bilo nikoga, ali Eliza nije osjeala usamljenost, jer je pred njom bilo to vjeito ivo more, na njemu se za nekoliko asova dogodi vi e promjena nego na jezeru za godinu dana! Na nebu se pojavi crni oblak, i more pocrni! Vjetar dune, valovi se di u i pjenu a se itavo more! Vjetar utihne, nebo se zarumeni i more se pretvori u ru inu laticu! More je as zeleno, as bijelo. I ma kako bilo mirno, ono se uvijek pomalo leluja, voda se di e i spu ta kao grudi usnulog dojeneta. Upravo kada je ve sunce zalazilo, Eliza ugleda onih jedanaest bijelih labudova sa zlatnim krunama na glavi kako se spu taju na zemlju. Letjeli su jedan za drugim i izgledali kao neka dugaka bijela traka. Eliza se brzo pope na obli nji bre uljak i tek to se sakri u grmlje, labudovi se poe e spu tati razmahujui svojim velikim bijelim krilima. Kada sunce utonu u vodu, sa labudova spade perje i sada se pred njom pojavi jedanaest prineva, jedanaestoro njene brae. Eliza kriknu od radosti. Iako su se mnogo promijenili, ona je odmah itavim svojim biem osjetila da su to njena braa, i ona im potra u zagrljaj zovui ih poimenice. Vidjev i da je to njihova sestra, braa se silno obradova e. Postala je prava ljepotica! Smijali su se i plakali dok su priali jedno drugom ta su sve pre ivjeli. Sada su svi shvatili koliko je njihova maeha zla i opaka ena. Mi letimo kao labudovi dok je sunce na nebu obja njavao joj je

najstariji brat. A kad sunce zane, mi opet dobijamo ljudski oblik. Zato moramo paziti da pri zalasku sunca stignemo na kopno, jer ako bismo se tada zatekli u visinama, ovako pretvoreni u ljude, pali bismo i tako stradali. Mi ne ivimo ovdje, nego tamo s one strane mora. Tamo je isto, ovako lijepa zemlja, samo izmenu njih nema nijednog ostrva gdje bismo mogli da prenoimo na na em dugom putu. Ima samo jedna usamljena stijena nasred mora, ali ona je tako malena da na nju mo emo stati samo ako stojimo jedan uz drugoga. Kada je more nemirno, voda tako pr ti iznad nas da se jedva dr imo na stijeni. Ali dobro je ipak to postoji bar ta stijena, jer na njoj prenoimo u ljudskom obliku. Da nije te stijene, ne bismo mogli dolaziti u na zaviaj, jer za taj let su nam potrebna dva najdu a dana u godini. A ovdje mo emo da ostanemo samo jedanaest dana godi nje. Mi svaki put letimo preko ove ume, jer tako mo emo da vidimo dvor u kojem smo roneni i gdje ivi na otac. A mo emo da vidimo i toranj na crkvi u kojoj nam je majka sahranjena. Ovdje nam je rod svako drvo i svaki grm. Ovdje po livadama jure konji vilenjaci kakve smo gledali u na em djetinjstvu. Stari ugljar pjeva pjesme uz koje smo kao djeca igrali. Ovo je na zaviaj i, evo, i tebe smo sada u njemu na li! Na alost, samo jo dva dana emo ovdje ostati, a onda moramo, opet preko mora, u jednu divnu zemlju. Samo ne znam kako bismo i tebe poveli sa sobom. Nemamo ni broda ni amca ... A kako bih ja mogla da vas spasim? pitala ih je zabrinuta sestra. itavu no su tako proveli u razgovoru i tek pred zoru su malo pridrijemali. Elizu je probudilo u tanje labunih krila. Njena braa su se opet pretvorila u velike ptice, napravili su krug iznad ume a onda su se izgubili u daljini. Samo jedan od njih, i to onaj najmlani, ostao je s njom. Taj mladi labudi je stavio glavu na njeno krilo, a ona ga je milovala, po bijelom perju. itav dan su bili zajedno njih dvoje, a predvee, kad je sunce za lo, vratili su se i ostali labudovi i opet se pretvorili u mladie. Sutra moramo svi odavde i neemo se vratiti za godinu dana rekao joj je najstariji brat. Ali ni tebe ne mo emo ovdje ostaviti. Reci ima li hrabrosti da pone s nama? Ako na e ruke mogu da te nose kroz umu, onda e valjda i na a krila biti toliko jaka da te na njima ponesemo preko mora. Ah, ponesite me, draga moja brao! uzviknula je Eliza. itavu no su proveli pletui mre u od tankog vrbovog prua i ilave rogozine, a kad su opleli mre u u nju je legla Eliza. Ujutro, kada se pojavilo sunce i njena braa se preobrazila u labudove, oni kljunovima uhvati e mre u i poletje e pod oblake. Eliza je jo spavala, a sunane zrake su padale po njenom licu, pa jedan od labudova se di e iznad njene glave da joj svojim irokim krilima pravi hlad. Ve daleko su bili od kopna kada se Eliza probudila. Ona je mislila

da sanja, tako joj je izgledalo udno da sada najednom u vazduhu plovi preko mora. Pored nje je le ala grana sa zrelim jagodama i sve anj sonog korijenja. To je njen najmlani brat pripremio za njeno putovanje, i ona se sada zahvalno nasmije ila najmlanem labudu koji je letio iznad nje i tako joj pravio hlad. Bili su tako visoko nad morem da im je prva lana koju su ugledali izgledala kao bijeli galeb na vodi. A jedan veliki oblak koji su ostavili iza sebe izgledao im je kao neka planina. Na njemu je Eliza vidjela svoju sjenku i sjenke labudova, koje su sada imale d inovske razmjere. Takav prizor nikada prije nije vidjela. Ali to se sunce vi e dizalo, sjenke su bile sve dalje a onda su i sasvim nestale. Cijeli dan su labudovi letjeli i sjekli vazduh kao zvi dee strijele, iako su sada, nosei sestru sa sobom, letjeli ne to laganije nego obino. Najednom je poelo nevrijeme, a i vee se pribli avalo. Eliza se sada bojala da e sunce ubrzo zai, a usamljene stijene jo nije bilo na vidiku. Labudovi su sada sve jae razmahivali krilima. Ah, to oni zbog nje nisu mogli da lete br e! Uskoro e sunce zai, oni e se preobraziti u ljude i zajedno s njom e se sru iti u more i udaviti se. Sada im se pribli avao veliki crni oblak i fijukom vjetra nagovje tavao buru. Munja za munjom je sijevala, a oblaci su se gomilali i prijetili da sru e sve pred sobom. Eliza je sa zebnjom gledala kako sunce zalazi. Ono je ve bilo napola u moru kad je ugledala onu stijenu, ona je sada kao tuljan virila iz vode. Sunce je brzo tonulo i ve je samo jednim krajikom, kao neka zvijezda, svijetlilo kada je Eliza osjetila tlo pod nogama. Dr ei se za ruke i zbijeni jedno uz drugo, braa su zajedno sa svojom sestrom stajala na vrhu stijene. More je udaralo u stijenu i kao pljusak ih oblivalo sa svih strana. Nebo je neprestano sijevalo, a gromovi su tukli jedan za drugim. Ali sestra i braa su se vrsto dr ali za ruke i pjevali pjesme iz djetinjstva da se tako ohrabre i utje e. U svitanje novog dana opet se izvedrilo i nebo je bilo isto kao umiveno. im se sunce pojavilo, sa stijene su poletjeli labudovi. More je bilo jo uvijek uzburkano i Elizi je odozgo izgledalo da se bijela pjena na ustalasanoj tamnozelenoj povr ini pretvarala u milione nesta nih labudova. Kad se sunce izdiglo, Elizi se najednom uini da u vazduhu vidi neku brdovitu zemlju sa blistavim gleerima, a usred te zemlje ogromni zamak sa bijelim stupovima. Ispod zamka su se vidjele palmove ume i rasko no cvijee sa cvatovima krupnim kao vodeniki rvnjevi. Ona zapita brau da li je to ta zemlja u koju putuju, ali labudovi odmahnu e glavom: ne, to je samo fatamorgana sa svojim uvijek novim i novim vazdu nim zamkovima. I dok je Eliza tako netremice buljila u tu sliku, najednom se sru i e ona brda, ume i zamkovi i ostade samo dvadesetak potpuno jednakh

visokih crkvenih tornjeva i iljatih prozora. Sada joj se inilo da i orgulje uje, ali to je bilo samo brujanje morskih valova. Kada su se pribli ili tim crkvama, one se najednom pretvori e u itavu flotu to je plovila ispod njih. A kada se Eliza bolje zagledala, vidjela je samo talas morske izmaglice. Da, pred njom su se tako redale sve promjena za promjenom, dok najzad nije ugledala i zemlju u koju su putovali. Pred njom su se sada uzdizala divna plaviasta brda obrasla kedrovom umom, a izmenu njih su se bjelasali gradovi i zamkovi. Jo prije zalaska sunca oni su se spustili na zemlju i smjestili ispred jedne pilje, obrasle zelenom lozom. Elizi se sada inilo da vidi pred sobom zelenilom vezeni ilim. Da vidimo ta e noas sanjati! rekao joj je najmlani brat pokazujui joj njenu spavau sobu. Najvi e bih voljela kada bih sanjala kako da vas spasim! rekla je Eliza. Ta misao je Elizu toliko proganjala da je ni u snu nije napu tala. Sanjala je kao da opet leti, ali sada prema onim dvorcima fatamorgane a u susret joj dolazi neka divna vila, ali nekako slina onoj starici to joj je u umi dala jagoda i od koje je doznala ono o labudovima sa zlatnim krunama na glavi. Starica je sada savjetovala: Tvoja braa se mogu spasiti ako ti bude hrabra i uporna. More je mek e od tvojih mekih ruku, a ono opet izgladi i preinai i najtvrne kamenje. Ali ono ne osjea bolove koje bi tvoji prsti osjetili. Ono nema srca, ne zna za strah i ne trpi muke koje ivo stvorenje mora da pretrpi. Pogledaj ovu koprivu u mojoj ruci! Ovakva biljka raste i oko pilje u kojoj ti spava . Ali ti treba da nabere onih kopriva to rastu na groblju. Naberi ih dosta i ne osvri se na to to e te ariti i po rukama stvarati mjehurie. Onda ih dobro nogama izgazi, i dobie lan, a od lana pletivo, pa e od njega isplesti jedanaest pancirnih ko ulja s dugakim rukavima. Onda te ko ulje nabaci na jedanaest labudova i tvoja e braa biti oslobonena od zlih arolija. Ali dobro zapamti ovo: makar to trajalo i godinu dana, ti za to vrijeme ne smije progovoriti! Prva rije koju bi izgovorila bila bi smrtonosni ma u srca tvoje brae. Od tvog jezika zavisi njihov ivot. Dobro to zapamti! Tako ree starica i koprivom je o ari po ruci. Eliza se probudi i pogleda oko sebe. Vidjela je da je sunce ve izgrijalo i da je osvjetljavalo koprive kakve je u snu vidjela. Ona izane iz pilje i prihvati se posla. Svojim nje nim rukama je brala koprive koje su pr ile kao eravica. Mjehurii su joj iskakali po ko i, ali ona je bila spremna na sve samo da spasi svoju brau. Bosim nogama je gazila po koprivama i prela niti od njihovog zelenog lana. Njena braa su se upla ila kada su se vratila u zalazak sunca i na li je nijemu i unaka enu. Pomislili su da ju je opet zaarala njihova pakosna

maeha, ali kad su vidjeli njene ruke, shvatili su da je to ona sve inila radi njih. Najmlani brat je tada zaplakao i gdje god bi njegova suza kanula po njenim rukama, tu su nestajali mjehurii i prestajali bolovi. itavu no je provela u poslu, jer je urila da to prije spasi svoju brau. I sljedeeg dana, dok su labudovi letjeli, ona je sjedila sama, ali joj nije bilo dosadno. Jednu ko ulju je ve zavr ila i poinjala drugu. Najednom se u brdima zauo lovaki rog. Glasovi su dolazili sve bli e i ona se upla ila, a pogotovo kada se zauo i lave pasa. Onako upla ena, potrala je u pilju, svezala skupljenu i ispredenu koprivu u jedan sve anj i sjela na njega. Upravo tada je u pilju utrao veliki pas, a za njim jo jedan, pa jo jedan. Oni zalaja e i odmah otra e. Samo malo kasnije lovci zajedno sa svojim psima stigo e pred pilju. Najljep i menu tim lovcima bio je kralj te zemlje. On prine Elizi i zasta iznenanen nikada u ivotu nije vidio tako lijepu djevojku. Odakle ti ovdje, drago dijete? upita je kralj. Umjesto odgovora, Eliza samo pokrenu glavom i pod pregau sakri svoje koprivama ispr ene ruke da kralj ne bi vidio koliko se ona rtvuje za svoju brau. Poni ti s nama! rekao joj je kralj. si tako dobra kao to si lijepa, kod mene glavi nositi zlatnu krunu. ivjee u mom Ne rekav i vi e ni ta, kralj je podi e na Eliza plae i kr i prste, kralj joj ree: Ne mo e ti ovdje ostati. Ako e ivjeti u svili i kadifi i na najrasko nijem dvorcu. svog konja. Videi kako

Ja ti elim samo dobro i sreu! Bie mi zahvalna za ovo! i krenu prema brdima, a za njim krenu e i svi ostali lovci. Na zalasku sunca stigli su u prestonicu sa mnogobrojnim crkvama i kupolama. Kralj je uveo Elizu u dvorac sa vodoskocima i visokim mramornim dvoranama ije su tavanice bile rasko no ukra ene raznobojnim slikarijama. Ali ni ta od toga Eliza nije gledala, ona je samo plakala i tugovala. Bezvoljno se prepustila dvorkinjama da joj oblae kraljevsku odjeu, da joj upliu biser u kosu i navlae dragocjene rukavice na koprivama ispr ene ruke. Kad se tako ukra ena pojavila u dvorani, cio dvor se poklonio pred tom neopisivom ljepoticom. Kralj je sada odluio da mu Eliza bude nevjesta, iako je crkveni starje ina klatio glavom i aptao mu da je ta umska ljepotica, po svoj prilici, vje tica koja je svima zaslijepila oi, pa i njega, samog kralja, omanijala. Ali se kralj nije osvrtao na to. Naredio je da svira muzika, da slu e najbolja jela i da najljep e plesaice ple u oko nje. Zatim isu je proveli kroz mirisne cvijetnjake i razne dvorane, ali se ni najmanji trag odu evljenja nije pojavio na njenim blijedim usnama niti

u njenim oima. Njeno srce je bilo obuzeto te kom tugom. Najzad kralj otvori pred njom jednu malu odaju upravo pored njene spavaonice. itava odaja je bila ukra ena dragocjenim zelenim ilimima i sasvim je liila pilji u kojoj je ona ivjela. Na podu je le ao sve anj njenog prediva, a sa tavanice je visila pletena pancirska ko ulja. Sve je to u dvor donio jedan od lovaca kao neobinu i zanimljivu rijetkost. Evo, ovdje mo e da sanjari o svom biv em prebivali tu! rekao joj je kralj. Mo e da se bavi poslom kojim si se i tamo bavila. Usred ovog ovdje sjaja mo da e te veseliti sjeanje na pro le dane. Kad je Eliza ugledala svoje predivo i pancirnu ko ulju, ona se prvi put nasmije ila i prvi put joj se vratilo njeno rumenilo. Pomisliv i na spasenje svoje brae, ona poljubi kralja u ruku, a kralj je privi sebi na grudi i naredi da sva crkvena zvona objave svadbenu sveanost. Eto tako je nijema zemlje. umska ljepotica postala kraljica ove lijepe

Crkveni starje ina je stalno aptao kralju ru ne rijei, ali otrov te sumnje nije dopirao do kraljevog srca. Bio je ve zakazan i dan svadbe i trebalo je da crkveni starje ina stavi krunu na Elizinu glavu, a on joj je iz pakosti obruom od krune nemilosrdno pritisnuo glavu da joj bar tako nanese bol. Ali ona to nije osjetila, njeno srce je stezao mnogo bolniji obru tuga za dragom braom. Njena usta su bila nijema, jer je znala da bi samo jedna njena rije li ila ivota njenu brau. Ali zato su njene oi zraile dubokom ljubavlju prema plemenitom i lijepom kralju, koji je sve inio da joj pru i zadovoljstvo i radost. Ona ga je cijelim svojim biem iz dana u dan sve vi e voljela. Oh, kad bi samo mogla da mu nekako ispria svoje jade i nevolje! Ali, eto, morala je da uti da bi dovr ila svoje djelo. Zato se ona nou iskradala u onu svoju malu odaju i tu plela ko ulju za ko uljom. Ali kad je poela da plete sedmu ko ulju, nestalo joj je prediva. Ona je znala da koprive koje su joj potrebne rastu na groblju, ali nije znala kako da ode na groblje. O, ta su bolovi u mojim prstima prema patnji koja mi srce mui! jadala se ona sama sebi. Ja moram pomoi mojoj brai, pa neka bude ta e biti! i ona se sa zebnjom u srcu iskrade iz dvorca kao da je odlazila na neko zlodjelo. Izi la je u mjeseinom obasjan vrt i dugakom alejom do la na put koji je vodio na groblje. Kad je u la u groblje, vidjela je na jednoj velikoj nadgrobnoj ploi nekoliko odvratnih vje tica. Eliza je morala da prone upravo pored tih vje tica, ali je i to uinila, nabrala je kopriva i vratila se u dvorac. Samo jedan jedini ovjek ju je vidio, a to je bio crkveni starje ina. On je sada gunnao: "Eto, zar ja nisam rekao da s kraljicom ne to nije u redu i da je ona vje tica koja je opinila i kralja i itav narod." U ispovjedaonici on ispria kralju sve ta je vidio i ega se

pribojava. Kad je izgovorio te te ke rijei protiv kraljice, na slikama se zaklati e glave svetaca kao da su htjele da ka u: "Nije to istina! Eliza je nedu na!" Ali crkveni starje ina je to kralju drukije protumaio. On je rekao da su to sveci klimanjem glave potvrdili istinitost njegovih rijei. Kad je to kralj uo, niz lice mu se skotrlja e dvije krupne suze. Sada mu se u srcu zametnula te ka sumnja. Pretvarajui se da spava, nou je pratio Elizu, i zaista se uvjerio da Eliza svake noi izlazi iz spavaonice i odlazi u svoju malu odaju. Sada je kraljevo lice svakog dana postajalo sve mranije. Eliza se zabrinula, nikako nije mogla da razumije za to je kralj takav. Sve to je inila inila je radi svoje brae! Sada su na svilu i kadifu kraljevskog dvora padale njene gorke suze blistave kao isti biser. Svi koji su vidjeli tu rasko to ju je okru ivala, sa zavi u su uzdisali, a ona je u toj rasko i plakala. Ali Eliza je i dalje plela i urila da to prije zavr i svoj posao. Ostalo joj je da isplete samo jo jednu ko ulju. Ali sada joj je opet nestalo prediva. Morala je jo jednom da ode na groblje i da nabere kopriva. Jeza je hvatala pri pomisli na groblje i one vje tice, ali ljubav prema brai je bila jaa od njenog straha. I Eliza je ponovo po la na groblje. Ali sada su za njom po li i kralj i crkveni starje ina. Oni su budno pratili svaki njen korak. Vidjeli su kako je pro la kroz kapiju groblja. A kada i oni uno e u groblje, vidje e vje tice to ih je i Eliza vidjela, i kralj se zakrenu i prostenja: Pa zar je i ona jedna od njih? Ona, ija je glava jo ove noi poivala na mojim grudima! I kralj je donio odluku: Neka joj narod sudi! A narodna presuda je glasila da se vje tica na lomai spali! Iz rasko nog kraljevog dvora Elizu su odveli u mranu i memljivu tamnicu, kroz ije je re etke duvao hladan vjetar. Do sada je spavala u svili i kadifi, a sada su joj dali da spava na svojim koprivama i da se pokriva ko uljama to ih je oplela za svoju brau. Ni slutili nisu da su joj dali upravo ono to je najvi e eljela. Ona se opet prihvatila svog posla, i dok je napolju djeurlija pjevala o njoj pjesme rugalice, ona je plela jedanaestu ko ulju. U samo predveerje ne to je za u talo pred gvozdenom re etkom i ona je ugledala labune krilo. To je, eto, najmanji labud, njen najmlani brat, prona ao svoju sestru. Ona je zaplakala od velike radosti, iako se pribojavala da je to mo da posljednja no u njenom kratkom ivotu. Radovala se, jer se njen posao ve bli io kraju, a i njena braa su, eto, stigla! Kako je ve obeao kralju, crkveni starje ina je do ao da bude kod Elize u njenim posljednjim asovima ivota. Na sva njegova pitanja ona

je samo odmahivala glavom i oima ga molila da ide i da je pusti na miru, jer te noi ona je morala zavr iti posljednju ko ulju kako sve njene muke, suze i besane noi ne bi bili uzaludni. Poslije novih grdnji i uvreda, crkveni starje ina je najzad oti ao, a Eliza je, uvjerena da je nevina, nastavila svoj posao. Mi evi su trkarali oko njenih nogu, dovlaili koprive i tako joj pomagali, drozd je stajao na gvozdenoj re etki i itavu no joj pjevao i hrabrio je. U zoru, kada je do izlaska sunca ostalo samo sat vremena, pred kapiju dvora je stiglo jedanaestero brae i zatra ilo da ih stra ari puste pred kralja. Ali stra ari su im odgovorili da kralj jo spava i da ih ne mogu pustiti. Braa su molila i prijetila, a onda je do la i zagrajala i dvorska stra a, pa se i kralj digao da vidi ta se to dogana. U tom trenutku dogodilo se ne to neoekivano -sunce je granulo, nestalo je onih jednaest prineva, a iznad dvora je poelo da kru i jedanaest bijelih labudova. Kroz gradsku kapiju ve se tiskala svjetina, svak je htio da vidi spaljivanje vje tice. Neko jadno kljuse vuklo je kola u kojima je sjedila Eliza. Na nju su navukli neku dugaku haljinu od kostrijeti. Njena divna plava kosa padala je preko lica, a lice joj je bilo blijedo kao da u njemu vi e nije bilo ni kapi krvi. Njene blijede usne su se micale a prsti su jo uvijek grevito pleli posljednju ko ulju. ak na putu na gubili te ona nije prekidala zapoeti rad dovr avala je posljednju ko ulju. Iskupljena svjetina joj se rugala: Pogledaj vje tice kako gunna! Ni molitvenika nema u rukama, nego i dalje ara! Ra upajte joj to u hiljadu komadia! I sada iskupljena gomila jurnu prema kolima da joj pokida pancirne ko ulje. Ali najednom doletje jedanaest labudova, pado e oko nje i poe e razmahivati svojim velikim krilima. Gomila zastade i upla eno ustuknu. To je znak s neba! Sigurno je nevina! aputali su mnogi, ali se niko nije usunivao da to glasno ka e. Kada su kola stala i kada je ve krvnik htio zgrabiti za ruku, ona je na labudove nabacila svojih jedanaest ko ulja i najednom se pojavilo jedanaest divnih i kr nih prineva. Samo je najmlani princ umjesto lijeve ruke jo imao labune krilo na njegovoj ko ulji nije stigla da dovr i lijevi rukav. I ve sljedeeg trenutka Eliza uzviknu: A sada ve mogu da govorim! Znajte ja sam nevina! A narod, koji je sve vidio ta se na njegove oi dogodilo, poklonio se pred Elizom, tom plemenitom junakinjom. Ali ona ni ta od toga nije vidjela, ona je, onako izbezumljena od sree, nemono pala u zagrljaj svojoj brai. Bila je ve smrtno izmorena neizvjesno u i strahovanjem za ivot svoje brae.

Da, ona je nevina! uzbunenim glasom je uzviknuo njen najstariji brat. I dok je on tako obja njavao okupljenom narodu ta se sve dogodilo, oko njih se irio miris kao miris bezbrojnih rascvjetalih ru a, jer se ve svaka cjepanica na potpaljenoj lomai pretvorila u ru ino drvo i sada se to sve pretvorilo u ogromni ru in grm sa svje im crvenim cvjetovima. A na vrhu tog cvjetnog spomenika kao zvijezda je blistao veliki bijeli cvijet. Taj cvijet je ubrao kralj i njime ukrasio Elizine grudi, u kojima je sada bla eno kucalo njeno plemenito srce. Sva crkvena zvona su sada zvonila sama od sebe a nad gradom su u velikim jatima kru ile vesele ptice. Ogromna svadbena povorka je krenula prema dvoru. Takvu svadbu jo nijedan kralj nije imao. DJEVOJICA SA IBICAMA Napolju je bilo stra no hladno. Snijeg je padao i poelo je da se smrkava. Bilo je posljednje vee u godini vee uoi Nove godine. Po toj hladnoi i mraku ulicom je i la jedna gologlava i bosonoga djevojica. Dodu e, imala je na nogama neke papue kada je po la od kue, ali kakva joj je bila korist od njih kada su to bile velike papue koje je prije nosila njena majka. One su bile tako velike da su joj spale s nogu kada je potrala da se ukloni ispred kola to su projurila ulicom. Jednu papuu vi e nije mogla da nane a s drugom je umakao neki djeak i doviknuo joj da e mu ta njena papua poslu iti kao kolijevka kad mu se rodi dijete. Tako je sada ta djevojica i la bosih, crvenih i plavih no ia od studeni. U staroj kecelji je nosila sve svoje ibice, a jednu kutiju je dr ala u ruci. itav dan nije prodala ni jednu jedinu kutiju ibica, nije dobila nijednu paru. Gladna, prozebla i poti tena, lutala je jadnica sve dalje. Snje ne pahuljice padale su po njenoj dugakoj, svijetloj kosi koja se divno kovrd ala niz njen potiljak, ali ona nije ni mislila na taj svoj ukras. Svi prozori su bili osvijetljeni, a po ulicama se irio miris gu jeg peenja svuda se pripremao doek Nove godine, pa je i ona sada mislila na to. Ona se uurila u jednom uglu izmenu dvije kue, od kojih je jedna malo vi e trala na ulicu. No ice je podvila poda se, ali joj je ipak bilo sve hladnije. A kui nije smjela da ide, jer nije prodala nijednu kutiju ibica, nije dobila nijednu paru, i otac bi je istukao. A ta e i tamo, i kod kue je isto tako hladno. ivjeli su u potkrovlju i vjetar je duvao sa svih strana, iako su najvee rupe zapu ili slamom i krpama. Ruice su joj se sasvim ukoile od studeni. Ah, samo da upali jednu ibicu malo bi se ogrijala! Da o zid kresne samo jednu ibicu zagrijala bi prste! Ona kresnu jednu ibicu i odmah buknu plamen. ibica je gorjela kao svijea i bilo je

tako toplo dok je dr ala ruku nad njom. Bila je to udesna svjetlost i djevojici se inilo da sjedi pored velike tople eljezne pei sa sjajnim mesinganim ukrasima. Ona ispru i noge da i njih malo zagrije, ali se tog trenutka plamen ugasi nestade pei i djevojica osta sa drvcetom dogorjele ibice u ruci. Ona kresnu jo jednu ibicu, pa i ona zaplamsa, i zid po kojem zasja postade providan poput koprene. Mogla je da gleda pravo u sobu gdje je bio postavljen sto sa istim bijelim stolnjakom i divnim posunem od porculana. A na stolu se pu i peena guska punjena ljivama i jabukama. Ali to je bilo jo ljep e ta guska je skoila sa stola i, onako sa vilju kom i no em u lenima, preko sobe zagegala prema njoj. I upravo kada guska done pred sirotu djevojicu, ugasi se ibica i pred njom osta samo debeli i hladni zid. Kada upali novu ibicu, pred njom se ukaza prekrasna jelka. Bila je i vea i ljep e ukra ena nego ona to je pro le godine kroz staklena vrata vidjela kod onog bogatog trgovca. Hiljade svjeica je gorjelo na zelenim granicama, a arene slike, kao one u duanskim izlozima, gledale su pravo u nju. Djevojica izdi e obje ruke prema svjeicama i ibica se ugasi. Ali one mnogobrojne svjeice poe e da se di u sve vi e i vi e, a onda se pretvori e u sjajne zvijezde. Jedna od njih pade i ostavi za sobom dugaki plameni trag. "Sad je neko umro!" pomislila je djevojica. To je ona ula od svoje pokojne bake koja je govorila: "Svaki put kad padne zvijezda, neija du a krene u nebo." Kada djevojica kresnu novu ibicu, oko nje sve zasja i u tom sjaju pojavi se njena baka sva blistava, bla ena i zadovoljna. Bako! viknu djevojica. Uzmi me sa sobom! Znam da e nestati im se ibica ugasi kao to je nestala i ona topla pe i divno gu je peenje i ona krasna velika jelka! Da i baka ne bi i ezla, djevojica brzo zapali sav ostatak ibica iz kutije. ibice planu e i sve zablista kao usred bijela dana. Nikada joj ranije baka nije izgledala tako lijepa i tako velika. Ona uze djevojicu u naruje i ponese je visoko, visoko u veliku radost i prijatnu toplinu. Sada je djevojica bila na nebu i vi e nije bilo ni zime, ni gladi ni straha ... A ujutro, u onom uglu izmenu dvije kue, na li su je rumenih obraza i sa osmijehom na usnama bila je mrtva. Smrzla se posljednje veeri u staroj godini. Prvo jutro nove godine zateklo je mrtvu djevojicu sa ibicama. Pred njom je le alo mno tvo gotovo potpuno izgorjelih ibica. Htjela je da se ogrije! govorili su prolaznici. A niko ni slutio nije kakve su divne slike lebdjele pred njom kada je sa svojom bakom zaplovila u novogodi nju radost.

KRESIVO Cestom je stupao jedan vojnik: jedandva, jedan-dva! Na lenima je nosio ranac a na boku mu se sablja klatila. Bio je u ratu i sada se kui vraao. Na drumu ga sretne neka stara i odvratna vje tica, donja joj se usna gotovo do prsiju otromboljila. Dobro vee, vojnie! Kako ti je lijepa sablja i kako ti je ranac veliki. Pravi si vojniina! A sada bi mogao i do blaga da done . Hvala ti lijepo, stara vje tice! odgovorio je vojnik. Vidi li ovo veliko drvo? upita vje tica i pokaza na stablo to se pored njih nalazilo. Ono je unutra sasvim uplje. Kad se popne na vrh, vidjee rupu. Kroz nju se spusti polagano i dospjee na dno. U etom u te svezati oko pasa, pa im vikne , ja u te izvui! A to u u drvetu? upita vojnik. Da uzme novaca! odgovori vje tica. I zapamti: kada stigne na dno drveta, nai e se u jednom velikom hodniku. U tom hodniku je svijetlo, jer tamo gori na stotine svjetiljki. Tamo e vidjeti troja vrata. Lako e ih otkljuati, kljuevi su u bravama. Kad une u prvu odaju, nasred poda e vidjeti veliki sanduk i na njemu psa sa oima kao ajne olje. Ali ti se ni ta ne pla i. Ja u ti dati ovu moju pregau sa plavim kockicama, prostri je na pod i na nju posadi psa. Tada ve mo e da otkljua sanduk i da uzme novaca koliko hoe . To je bakarni novac. A ako vi e voli srebro, onda uni u drugu odaju. Tamo sanduk sa novcem uva pas sa oima kao dva vodena rvnja. Ali ni njega se ti ne pla i. Samo ga posadi na moju pregau i uzimaj novaca koliko hoe . A ako vi e voli zlato, uni u treu odaju. Samo da zna : pas koji uva zlato ima oi kao dvije okrugle kule. Ali ti se ni njega ne pla i. Samo ga stavi na moju pregau i uzimaj zlata koliko hoe ! Pa nije to lo e! ree vojnik. Ali ta treba tebi da dam, stara vje tice? Sigurno i ti ne to tra i ? Ni ta! doeka vje tica. Nijedne pare ti ne tra im! Samo ti meni donesi staro kresivo to ga je moja baba zaboravila kad je tamo zadnji put bila. E, dobro pristade vojnik. Hajde ve i mi u e oko pasa! Evo ga! doeka stara vje tica. A evo i moje pregae sa plavim kockicama. I vojnik se pope na stablo, spusti se na dno i nane se u hodniku gdje je gorjelo na stotine svjetiljki. im otvori vrata prve odaje, na njega se izbulji e dva oka kao dvije ajne olje. Dobro si ti uvar! ree vojnik psu i stavi ga na pregau. Otvori sanduk i pune d epove natrpa bakarnim novcem. Zatim zakljua sanduk,

stavi psa na njegovo mjesto i pone u drugu odaju. Kad tamo zaista, na sanduku sjedi jo stra niji pas. Oi mu kao dva vodenika rvnja. to tako bulji u mene! ree vojnik. Moglo bi ti oima na koditi! To ree i stavi psa na vje tiinu pregau. A kad vidje koliko je srebrnjaka u sanduku, on iz d epova pobaca bakreni novac, pa i d epove i ranac natrpa samim srebrom. Tako natovaren ode u treu odaju. Kad tamo u as! Ogromni pas, a oi mu kao dvije okrugle kule, okreu se kao da su na tokovima. Dobar vee! pozdravi ga vojnik pa i nehotice skide kapu s glave, jer takvo udovi te nikad u ivotu nije vidio. Ipak se nekako pribra i pomisli: sada na posao! Skide psa na pod. Otkljua sanduk. Bo e mili! Tu je toliko zlatnika da bi mogao kupiti itav Kopenhagen, sve eerleme, sve olovne vojnike, sve bieve i sve drvene konjie itavog svijeta. O, koliko je tu zlatnika! Sada vojnik pobaca sve srebrnjake iz d epova i ranca i zlatnicima natrpa ne samo d epove i ranac nego i kapu i izme, natrpa ih tako da je jedva mogao da ide. Imao je zlata kao pljeve! Sada psa vrati na sanduk, zalupi za sobom vrata i viknu kroz upljinu stakla: Gotovo je, vuci, stara vje tice! Jesi li ponio kresivo? upita vje tica. Ah, zaista! sjeti se vojnik. Kresivo sam zaboravio! Kad se vrati sa kresivom, vje tica ga izvue i on se opet nane na drumu, ali sada su mu i d epovi, i ranac, i izme i kapa bili puni zlatnika. A to e ti to kresivo? upita vojnik. To se tebe ne tie! odgovori vje tica. Ti si dobio svoj novac, a meni daj moje kresivo! Ne lupetaj! doeka vojnik. Nego govori ta e ti kresivo, ili u ti ovom sabljom glavu otfikariti! Neu da ka em! pro i ta vje tica. A vojnik ti zamahnu sabljom i odrubi joj glavu. Kad je vje tica pala na zemlju, on je istresao zlatnike u njenu pregau, prebacio zave ljaj preko ramena, gurnuo kresivo u d ep i uputio se u grad. Bio je to lijep grad. Vojnik zane u najljep e svrati te, iznajmi najljep e sobe i narui najdra a jela, jer on je sada bio bogat ovjek i imao je novaca napretek. Stari ista obue se nasmijao njegovim starim i otrcanim izmama, ali on je ve sljedeeg jutra kupio sebi divne izme i jo divnije odijelo, i od vojnika se preobrazio u tako otmjenog gospodina da su mu svi posjetioci krme rado prilazili i priali o ljepotama svog grada, o svom kralju i princezi, njegovoj keri ljepotici. A kako bih ja mogao vidjeti tu princezu? pitao je vojnik. E, ne mo e je vidjeti odgovarali su ljudi. Ona ivi u velikom

bakarnom dvorcu, za tiena je velikim bedemima i kulama. Osim kralja, njenog oca, niko ne smije da joj se pribli i, jer su joj prorekli da e se udati za obinog vojnika, a tako ne to kralj ne mo e ni zamisliti. "Eh, ba bi htio da je vidim!" mislio je vojnik. ne pu taju ni da priviri u taj dvorac." "Ali, eto, nikoga

Sada se vojnik odao lagodnom ivotu, i ao je na razne predstave i vozio se u kraljevski park. Ali lijepo je bilo od njega to je siromasima davao dosta novaca, a darivao ih je jer je iz svoje pro losti vrlo dobro znao kako je ivjeti bez prebijene pare. A sada je on bio bogat i lijepo obuen ovjek, imao je mnogo prijatelja i oni su mu svi odreda govorili da je pravi vitez, a to se biv em vojniku veoma dopadalo. Ali po to je iz dana u dan tro io novac a nije ni ta zaranivao, ubrzo je ostao bez novaca, pa je morao napustiti one lijepe sobe u kojima je stanovao i preseliti se u neku sobicu u potkrovlju. Sada je sam morao da isti i krpi svoje izme. Niko mu vi e od njegovih prijatelja nije dolazio, jer su se morali penjati uz dugake i strme stepenice. Jedne noi bilo je sasvim mrano, a on nije imao ni toliko novaca da kupi svijeu, pa se najednom sjetio da je uz ono kresivo to ga je iznio iz upljeg stabla bio i komadi svijee. On uze kresivo i im kresnu otvori e se vrata i na njima se pojavi onaj pas iz prve podzemne odaje sa oima kao ajne olje i upita: ta zapovijedate, gospodare? "Pazi, pazi" pomisli vojnik "to je neko udotvorno kresivo ako pomou njega mogu da dobijem ta elim!" Deder nabavi ti meni malo novaca ree on psu. U tren oka pas nestade i odmah se vrati sa kesom novaca u zubima. Tek sada je vojnik shvatio kako je to kresivo divna stvar! Znai, kad jednom kresne, pojavi se pas koji je sjedio na sanduku sa bakarnim novcem, kad dvaput kresne, pojavi se pas koji je uvao srebrnjake, a kad triput kresne, pojavi se pas koji je uvao zlatnike. Sad se na vojnik opet preselio u one lijepe sobe, opet je bio lijepo odjeven i opet su ga posjeivali i cijenili njegovi prijatelji. Opet mu jednog dana done u glavu: ipak je to smije no da se ne mo e vidjeti ta princeza! Svi ka u da je jako lijepa, ali na ta joj ta ljepota kad mora da ami u tom pustom bakarnom dvorcu s tolikim kulama! Kako, zar ja ba nikako ne mogu da je vidim? A gdje je ono moje kresivo? On izvadi kresivo, i tek oima kao ajne olje. to kresnu, pred njim se nane onaj pas sa

Dodu e, ve je kasna no ree mu vojnik ali ja bih jako elio da bar za trenutak vidim onu princezu! Istog trenutka pas nestade i prije nego to je vojnik mogao da pomisli kuda to on nestade, pas se vrati zajedno sa princezom. Princeza je

sjedila na njegovim lenima i spavala, a bila je tako lijepa da se odmah moglo vidjeti da je to zaista prava princeza. Vojnik se nije mogao uzdr ati da je ne poljubi, jer to je bio pravi vojniina! Poslije toga pas je vratio princezu. A ujutro, kada su kralj i kraljica pili aj, princeza im ree kako je sino sanjala udan san o nekakvom psu i nekom vojniku: kao, ona jahala na tom psu, a tu se na ao taj vojnik i poljubio je. Gle ti nje! Kakav san! zaprepastila se kraljica. Zato naredi e da sljedee noi jedna dvorska dama bdije uz njenu postelju i da izvidi je li to bio san ili ne to drugo. A vojnik je toliko elio da opet vidi lijepu princezu da i te noi done pas, uze princezu i potra koliko je imao snage. Ali i stara dvorska dama navue kaljae pa br e-bolje za njima. Kada je vidjela kako nestado e u jednoj velikoj kui, ona uze komad krede i na vratima nacrta krst. Uvjerena da je svoj posao obavila kako treba, ona se vrati u dvorac i le e da spava. A kada se pas vraao sa princezom i vidio nacrtan krst na vojnikovim vratima, i on uze komad krede pa na svim vratima u gradu nacrta isti znak. I to je pametno uinio, jer sada dvorska dama nije mogla nai prava vrata. Odmah ujutro su i kralj, i kraljica, i stara dvorska dama i svi oficiri krenuli da vide gdje je to bila njihova princeza. To je ovdje! uzviknuo je kralj kad je ugledao prva vrata sa nacrtanim krstom. Nije, nego ovdje, dragi moj! doekala je kraljica pokazujui na krst na susjednim vratima. Ali evo i ovdje istog znaka! Evo jo jednog! Evo jo jednog! zauli su se novi glasovi. Sada su se uvjerili da je njihovo tra enje uzaludno: kud god bi pogledali, svuda su bili krstovi na vratima. Ali kraljica je bila mudra ena, ona je znala i pone to drugo, a ne samo da se voza u koijama. Ona je odmah sljedee noi uzela svoje zlatne makaze i skrojila a onda i sa ila svilenu vreicu. Vreicu je napunila zrnima heljde i privezala je princezi na lena, a kad je to uinila, napravila je rupicu na vreici da zrna ispadaju du puta kuda princeza prone. Sljedee noi pas opet done, uze princezu na lena i odjuri vojniku, koji je ve toliko zavolio princezu da bi se najradije pretvorio u princa, pa da se njome o eni. Pas nije primijetio kako su zrna ispadala iz vreice, sve od dvorca pa do vojnikovog prozora kroz koji je unio princezu, i tako ujutro kralj i kraljica nano e gdje je bila njihova kerka, pa naredi e stra i da uhvati vojnika i da ga baci u tamnicu.

Stra a je vojnika bacila u mranu eliju i jo mu rekla da e sutra biti obje en. Nije mu bilo prijatno da uje tako ne to, a pogotovo sada kada mu je kresivo ostalo u svrati tu. Ve u rano jutro mogao je da vidi kroz tamnike re etke kako iz grada svjetina grne da vidi kako e ga vje ati. uo je dobo e i vidio kako vojnici mar iraju. Sve ivo se uskome alo. Opazio je jednog obuarskog egrta sa ko nom pregaom i papuama na nogama. On je tako trao da mu je spala jedna papua i udarila pravo u zid iza kojeg se nalazio vojnik i zurio kroz re etku. Slu aj, mali! to ti toliko uri ? doviknuo mu je vojnik. Tamo se ionako ni ta ne mo e dogoditi dok ja ne donem, pa hajde otri do mog svrati ta, donesi mi kresivo i dobie etiri banke. Samo po uri! egrtu je bilo potrebno da ne to zaradi, pa je otrao i donio mu kresivo. I evo ta se dogodilo: Vje ala su ve bila podignuta na prilazu gradu. Oko vje ala su bili postrojeni vojnici a oko njih se okupile stotine hiljada ljudi. Kralj i kraljica su sjedili na novosagranenom prijestolju, tano prema sudijama i sudskom vijeu. Vojnika su ve doveli na gubili te, ali kad su htjeli da mu nataknu omu oko vrata, on je napomenuo da jo od davnina gre niku pripada pravo da prije pogubljenja tra i zadovoljenje neke svoje posljednje elje. I rekao je da bi njegova posljednja elja bila da popu i lulu duhana. Kralj mu to nije uskratio i vojnik izvadi iz d epa svoje kresivo, pa kresnu: jednom, dvaput, triput. I u jednom trenutku pojavi e se sva tri psa, i onaj sa oima kao ajne olje, i onaj sa oima kao vodeniki rvnji i onaj sa oima kao dvije kule. Pomozite mi, spasite me od vje ala! zamoli ih vojnik, a psi jurnu e na sudije i vijenike. Nekog su hvatali za nogu, nekog za nos i bacali ih tako visoko da su padali i razbijali se o zemlju. Nemojte mene! zavapio je kralj, ali i njega i kraljicu zgrabi onaj najvei pas i baci ih onako isto kako su i ostale bacali. Tada se vojska upla i a i svjetina poe da vie: Mali vojnie, budi nam ti kralj i neka princeza bude tvoja ena! Narod posadi vojnika u kraljevsku koiju. Psi poe e da poigravaju oko koije i da viu: "Ura!" Djeca poe e da zvi de na prste a vojnici da odaju poast novom kralju. Tada je princeza iza la iz svog bakarnog dvorca i, na svoju veliku radost postala kraljica. Svadbeno slavlje je trajalo itavih osam dana. I psi su sjedili za gozbenim stolom i izbuljenih oiju pratili to neobino slavlje.

MALI KLAUS I VELIKI KLAUS U jednom selu ivjela dva ovjeka sa istim imenom. I jednom i drugom bilo je ime Klaus. Ali jedan je imao etiri konja, a drugi samo jednog. I da bi ih mogli lak e razlikovati, seljani su onoga to je imao etiri konja nazvali Veliki Klaus, a onoga to je imao samo jednog konja Mali Klaus. A sada emo da ujemo ta je s njima bilo, jer to se zaista tako i dogodilo. Mali Klaus je sa onim svojim jednim konjem itavu sedmicu morao da ore na imanju Velikog Klausa, a onda bi opet Veliki Klaus njemu pomagao sa svoja etiri konja, ali samo jednom u sedmici, i to svaki put upravo nedjeljom. Hijo, hijo! vitlao je biem Mali Klaus iznad svih pet konja, jer su oni tog nedjeljnog dana bili kao njegovi. Sunce je divno sijalo, sa crkvenog tornja su zvonila zvona, a seljani su u praznikom ruhu i sa molitvenikom ispod ruke prolazili u crkvu da uju propovijed i gledali su kako Mali Klaus ore sa pet konja i sa zadovoljstvom pucketa biem uzvikujui: Hijo! Konji moji, hijo! Nemoj tako da vie ! ljutio se Veliki Klaus. Samo je jedan tvoj! Ali im bi opet neko nai ao pored oranice, Mali Klaus bi se zaboravio pa opet uzviknuo: Hijo! Konji moji, hijo! Prestani s tim! podviknuo je na njega Veliki Klaus i zaprijetio mu: Ako samo jo jednom to vikne , tako u ti lupiti konja po glavi da e odmah opru iti sve etiri! E, neu vi e, vjeruj mi! obeao je Mali Klaus, ali kad naine nova grupa i pozdravi ga, Mali Klaus se rastopi od zadovoljstva i gordosti to sa pet konja ore svoju zemlju, pa opet zapucketa biem i uzviknu: Hijo! Konji moji, hijo! E sad u ja pokazati tvojim konjima! raspali se Veliki Klaus, uze toljagu i tako udari njegovog konja po glavi da se odmah slo i i na mjestu osta mrtav. Eto, isad vi e nemam ni tog jedinog konja! promuca Mali Klaus i briznu u pla. Mali Klaus je oderao svog konja, ko u osu io na vjetru, stavio je u vreu, pa s vreom na lenima krenuo u grad da prodaje ko u. Iznenada se nadiglo veliko nevrijeme i on je, idui kroz gustu umu, zalutao i prije nego to je izbio na pravi put, ve se poelo smrkavati. Do grada je bilo jo daleko a ni do kue ni ta manje. Najednom opazi svjetlo u nekoj seoskoj kui, odmah tu pored puta.

"Ovdje bih valjda mogao prenoiti", pomisli Klaus i pokuca na vrata. Seljanka mu odmah otvori vrata, ali kada je ula ta eli, ree mu da nastavi put, jer joj mu nije kod kue i ona ne mo e da pusti stranca. E, onda u morati napolju prenoiti otegnu Mali Klaus, ali seljanka, kao da to nije ni ula, pred nosom mu zatvori vrata. Odmah tu pored kue stajao je veliki plast sijena, a iznad njega i kue, nalazila se mala upa sa ravnim krovom od slame. "Pa mogao bih i tamo gore prenoiti!" pomisli Mali Klaus kad ugleda taj krov. "Dobra e to biti postelja. Nee se valjda nai neka roda da me za nogu tipne?" I, zaista, na krovu se nalazilo rodino gnijezdo, ali on se ipak pope na taj slamnati krov i poe se namje tati kako bi to udobnije proveo no. Drveni kapci na prozorima kue nisu bili odozgo potpuno zatvoreni i sada je ovako sa krova mogao da vidi ta se tamo dogana. Vidio je da je u sobi postavljen veliki sto, a na stolu vino, peenje, riba. Za stolom su sjedili samo seljanka i seoski crkvenik. Ona mu je nalivala vino, a on je mljackao i gutao, njemu, Klausu, tako dragu ribu. Eh, kad bi meni ne to od toga dopalo! uzdahnuo je Mali Klaus i istegao vrat prema prozoru. Bo e, kakvi su kolai na stolu! Pa, to je prava gozba! Najednom se trgnuo uo je konjski topot. To se domain vraao kui. On je bio veoma dobar ovjek, ali je imao jednu manu crkvenike nije mogao oima da vidi. Kad bi ugledao nekog od njih, mrak bi mu na oi pao. Crkvenik je i do ao da pozdravi njegovu enu, jer je znao da joj mu nije kod kue, i eto njegova ena je pred njega iznijela sve najbolje to je imala. I sada, kada su uli da se domain vraa, oboje su se upla ili. Uzbunena domaica je rekla crkveniku da se sakrije u prazni sanduk u uglu sobe. On je odmah poslu ao, jer je dobro znao koliko je njezin mu mrzio crkvenike. Dok se on jo uvlaio u sanduk, ona je br e-bolje u pe sakrila sve ono jelo i pie kako ne bi morala mu u obja njavati ta to sve znai. Ah, ah! uzdisao je Mali Klaus gledajui kako domaica sakriva sve one nakonije. Ko je to gore? upita seljak kada ugleda Malog Klausa. to e tamo! Hajde sa mnom u kuu! Kada une s njim u kuu, Mali Klaus ispria seljaku kako je zalutao i zamoli ga da prenoi u njegovoj kui. Mo e , mo e ! odgovori seljak. Ali prvo da ne to zalo imo. ena je bila veoma ljubazna, postavila je veliki sto, iznijela itavu iniju ka e. Seljak je bio jako gladan, pa je jeo s velikim apetitom, a Mali Klaus je stalno mislio na peenje, ribu i kolae to su sakriveni u pei. Vrea sa konjskom ko om koju je nosio u grad da je unovi le ala je

pod stolom, pa po to mu se ka a nikako nije svidjela, on je od ljutine nogom pritisnuo vreu i tog trenutka je za kripala suha ko a. Mirno! prodera se Mali Klaus na vreu, ali je sada jo jae pritisnu i ko a jo jae za kripa. A ta ti je to u vrei? u udu e seljak. Ah, arobnjak! odgovori Klaus. Govori mi da ne jedem ka e, veli da je on svojom arolijom itavu pe napunio peenjem, ribom i kolaima. Ma ta veli ! skoi seljak i otvori pe. Kad tamo: svo ono jelo to ga je njegova ena sakrila, a on je povjerovao da je to onaj arobnjak iz vree za njih pribavio. ena od straha ni ta ne ree, nego sve jelo iz pei postavi na sto, i njih dvojica se prihvate ribe, peenja i kolaa. A kada to sve pojedo e, ko a ponovo za kripa. ta ti to sada veli? radoznalo e seljak. Veli da je za nas nabavio i tri boce vina i da su tamo u pei. ena je morala da iznese i vino to je sakrila. Seljak se odmah prihvati vina i ubrzo se raspolo i. I on bi da ima takvog arobnjaka. A bi li on svojom arolijom mogao i navola da dovede upita Malog Klausa i objasni: Zna , veseo sam, pa bih ba htio da vidim kako izgleda navo! Mo e, kako da ne mo e! doeka Mali Klaus. Moj arobnjak mo e sve to ja zatra im. Je li tako? obrati se Klaus vrei, pritisnu je nogom, a ona ponovo za kripa. Eto, uje ? Veli da mo e. Samo, ka e da je navo tako stra an da je bolje da ga ne vidi ! Ni ta se ja ne bojim kako god on izgledao! Veli: pojavie se kao crkvenik. Uh, to je gadno! Crkvenika ne mogu da smislim, ali kad znam da je to navo, bie mi lak e. Ne bojim se ja, samo neka mi ne prilazi sasvim blizu! Dobro, dobro, sad u ja da upitam svog arobnjaka ree Mali Klaus, nogom pritisnu vreu i nauli u i. ta ka e? upita seljak. Ka e da otvori onaj sanduk u o ku, pa e tamo vidjeti navola kako ui. Samo, veli, dobro dr i poklopac da ne pobjegne! Hajde pomozi mi! pozva seljak Klausa i prine sanduku u kojem se crkvenik uurio i drhtao od straha. Samo to od krinu poklopac, seljak kraknu i odskoi nazad. Uh! U as! Tano je kao na crkvenik! Sada je trebalo da se jo popije, i oni su do kasne noi pili. Zna ta, prodaj ti meni tog svog arobnjaka! navaljivao je seljak. Tra i ta hoe . Dau ti itav vaganj para! Kako da ti ga prodam? Pomisli samo koliku korist od njega imam!

Eh, ba bih volio... navaljivao je seljak. Pa dobro, neka ti bude! najzad je pristao Mali Klaus. Bio si dobar prema meni, dao si mi konai te, pa je red da i ja tebi ne to uinim. Dau ti arobnjaka za vaganj para, ali da vaganj pude pun! Bie! obradova se seljak. Samo, mora i onaj sanduk da odnese , neu ni asa vi e da mi bude u kui. Mo da je navo jo tamo. Mali Klaus je predao seljaku svoju vreu sa suhom ko om i dobio pun puncat vaganj novaca. Uz to mu je seljak poklonio jo i velike take da na njima odveze i sanduk i vaganj. E, zbogom! doviknuo mu je Klaus i krenuo sa svojim vagnjom i sandukom u kojem je uao crkvenik. S druge strane ume tekla je velika i duboka rijeka. Ona je tako brzo tekla da se te ko mogla preplivati protiv struje. Upravo preko te rijeke nedavno je sagranen veliki most. Mali Klaus se zaustavi nasred tog mosta i ree tako glasno da ga je crkvenik mogao uti: ta u s ovim prokletim sandukom? Te ak je kao da je kamenje u njemu. Dozlogrdilo mi je da ga vuem. Baciu ga u vodu, pa ako mi dopliva do kue dobro je, a ako ne dopliva opet je dobro. I Mali Klaus zgrabi sanduk i podi e ga kao da e ga u rijeku baciti. Nemoj, za ime boga! zapomaga crkvenik iz sanduka. Oh! uzviknu Mali Klaus kao da se prepao. Pa jo je navo unutra! Moram ga brzo u vodu, neka crkne. Nemoj, nemoj! zavapi crkvenik. Pusti me, dau ti pun vaganj para! E, to je ve ne to drugo! doeka Mali Klaus i spusti sanduk. Crkvenik brzo izane i prazan sanduk baci u vodu, a zatim zajedno s Malim Klausom ode kui i dade mu pun vaganj novaca. Sada je ve Klaus imao dva vaganja novaca jedan je dobio od seljaka a sada jo jedan od crkvenika. E, dobro mi se isplatio moj konj! zadovoljno je trljao ruke kad je u ao u kuu i na sto istresao svoje bogatstvo. Eh, Veliki Klaus e se iv pojesti od zavisiti kad sazna kako sam se obogatio od svog jednog konja. Ali mu neu rei pravu istinu. Sada posla jednog djeaka Velikom Klausu da mu donese njegovu mjericu. to li e mu mjerica? zaudio se Veliki Klaus, pa dno mjerice namaza smolom kako bi se prilijepilo ne to od onoga to bude mjereno. Tako je i bilo. Kad su mu vratili mjericu, na ao je na njoj prilijepljena tri srebrnjaka. ta je ovio?! zinuo je od uda Veliki Klaus i otrao Malom Klausu. Odakle tebi tolike pare? To je od konjske ko e to sam sino prodao. Dobro si je, bogami, prodao! uzviknu Veliki Klaus, pa otra

kui, uze sjekiru i pobi sve svoje konje, odera im ko u i s njima po uri u grad. Ko e, ko e! Evo dobre ko e na prodaju! vikao je u gradu. Stra e se obuari i ko ari i pitaju za cijenu, a Veliki Klaus odgovara: Vaganj para za svaku! Pa ti si lud ako misli da mi imamo para za bacanje! su kupci. Ali Veliki Klaus je i ao dalje i vikao: odgovarali

Ko e, ko e! Evo dobre ko e na prodaju! i opet je mu terijama odgovarao: Vaganj para za svaku. Pa on nas smatra budalama! egai se s nama! povika e sada sa svih strana. Obuari zgrabi e svoje zatege, a ko ari svoje ko ne pregae, pa udri po Velikom Klausu. Ko e, ko e! rugali su mu se obuari i ko ari. Udesiemo mi tvoju ko u tako da e pamtiti dok si iv! Gubi se iz grada! I Veliki Klaus kao bez du e potra iz grada. Nikada jo u ivotu nije izvukao takve batine. Kada je stigao kui, poeo je da grdi Malog Klausa: E, vala, platie on meni ovo! Ubiu ga! A u kui Malog Klausa upravo tog dana je umrla stara baka i, mada je za ivota bila angri ljiva i zla prema njemu, Malom Klausu je ipak bilo ao stare bake. Zato je pokojnicu polo io u svoj topli krevet ne bi li nekako o ivjela, a on je, kao to je i ranije esto inio, sjeo na stolac u uglu sobe da tako prespava no. I dok je on tako drijemao, najednom se otvori e vrata i u sobu upade Veliki Klaus sa sjekirom u ruci. On je ve znao gdje se nalazila postelja Malog Klausa i sada odmah jurnu prema njegovoj postelji, estoko zamahnu sjekirom, udari po mrtvoj baki i procijedi: Eto ti sada! Nee me vi e magariti! Kada je Veliki Klaus zalupio vrata za sobom, Mali Klaus zaklati glavom: Vidi ti, vidi zla i opaka ovjeka! Pa on je htio da me ubije. Dobro je to je baka ve bila mrtva, on bi je ivu pogubio! Odmah poslije toga Mali Klaus obue na baku prazniku haljinu, uzajmi konja od kom ije, upregnu ga u kola i posadi baku na zadnje sjedi te da ne bi ispala za vrijeme vo nje, pa potjera kola kroz umu. Kad je ve sunce izgrijalo, na ao se pred nekom velikom krmom. Tu Klaus zaustavi svoja kola i une u krmu da togod pojede. Krmar je bio bogat ovjek i dobriina, ali veoma naprasit i ljut kao paprika. Dobro jutro! dobrodu no je doekao Malog Klausa. Ne to si

mi poranio u tom praznikom odijelu. Pa i jesam rekao je Mali Klaus. Idem u grad sa svojom starom bakom. Eno je tamo u kolima. Nee ovamo, odnesi joj jednu a u medovine. Samo, da zna , slabo uje, mora joj dobro vikati. Hou, hou! prihvati krmar, natoi veliku a u medovine pa je odnese mrtvoj baki u kolima i ree: Evo, sin vam je poslao a u medovine! Ali kako mrtva baka ni ta ne ree i osta nepomina, on se prodera: ujete li? Sin vam je poslao a u medovine! Viknu on tako jo jednom, pa jo jednom, i po to se ona i ne pomae s mjesta, on se naljuti i baci joj a u pravo u lice. Medovina potee niz babin nos i ona natra ke pade u kola. ta to uradi! povika Mali Klaus trei iz krme. A kada dotra do kola, zgrabi krmara za prsa: Baku si mi ubio! Pogledaj kolika joj je rasjekotina na glavi! Lele, nesree moje! zakuka krmar i zalomata rukama. Eto ta se zgodi zbog moje naprasitosti! Dragi Mali Klause, dau ti pun vaganj para samo nikom ne govori, glavu bi mi skinuli. Tako je Mali Klaus dobio jo jedan vaganj novaca a, pored toga, krmar mu je i baku sahranio kao da je njegova ronena. im se Mali Klaus vratio kui s novim blagom, odmah je poslao djeaka da mu od Velikog Klausa donese mjericu. ta? procijedi Veliki Klaus. Pa zar ga nisam ubio?! Idem da vidim ta je to! Kad sa svojom mjericom une u kuu Malog Klausa, on izbulji oi i gotovo da promuca: Otkud ti tolike pare?! Pa ti si ubio moju baku, a ne mene! Nju sam prodao i za nju, evo, dobio itav vaganj para! objasnio mu je Mali Klaus. Oh, dobro si je prodao! zadivio se Veliki Klaus i po urio kui. im sti e kui, on zgrabi sjekiru i jednim udarcem ubi svoju baku, a onda je stavi u kola i pohita u grad gdje je ivio jedan apotekar da mu ponudi da kupi mrtvaca. Ko je to i odakle ti? pitao je apotekar. To je moja baka odgovori Veliki Klaus. Ubio sam je da bih dobio vaganj para. Bo e sauvaj! prepao se apotekar, to ti to bulazni ! Ne govori tako ne to, mo e glavu izgubiti! I apotekar mu objasni kakvo je zlo uinio i kakvu je kaznu zaslu io. Veliki Klaus se toliko upla io da je skoio u svoja kola, o inuo konje i pojurio kui. I apotekar i svi ostali mislili su da je poludio, pa su ga pustili da juri kuda ga luda pamet nosi. Platie ti to meni! ponavljao je Veliki Klaus jurei drumom. I im sti e kui, odmah zgrabi najveu vreu koju je imao pa ode

Malom Klausu i ree: Opet si me namagario! Prvo sam pobio svoje konje, a sad i svoju baku! Ti si za sve kriv, ali nee me vi e nikad namagariti! i zgrabi malog Klausa za vrat, gurnu ga u vreu, zabaci vreu na lena i doviknu mu: E, sada e ti u vodu! Do rijeke je bilo daleko a i Mali Klaus kao da je postajao sve te i. Prolazei pored crkve, Veliki Klaus je uo kako orgulje sviraju i upljani pjevaju pa, pomisliv i da bi bilo lijepo da poslu a molitvu prije nego to nastavi put, on spusti vreu pored crkvenih vrata i une u crkvu. Une sasvim spokojno, jer je bio uvjeren da se Mali Klaus ne mo e izvui, a i svi upljani su bili u crkvi. Kuku meni, kuku meni! kukao je Mali Klaus u vrtio se, ali nikako nije mogao da se iskobelja Upravo tada je nai ao neki stari obanin to je ruci tjerao veliko stado krava i volova. Goveda Malim Klausom i prevrnu e je. vrei, okretao se, iz vree. sa dugakim tapom u nagazi e na vreu sa

Ah, jadan ja! uzdahnuo je Mali Klaus. Tako sam mlad, a ve moram na nebo! A ja, jadnik, ve ostario, a jo ne mogu na nebo! alio se stari obanin. Odve i vreu! ree mu Mali Klaus. Uvuci se u vreu mjesto mene, i odmah e na nebo! Hou, hou! radosno doeka obanin i odveza vreu. im obanin odveza vreu, Mali Klaus iskoi iz nje. A ti uvaj moja goveda! ree obanin Malom Klausu i uvue se u vreu. Mali Klaus zaveza vreu, uze tap i potjera stado.

Samo malo kasnije Veliki Klaus je izi ao iz crkve i im je uprtio vreu na lena, zapazio je da je mnogo lak a, jer je stari obanin bio upola lak i od lukavog Klausa. Pogledaj samo koliko mi je sada lak e da nosim! To mi je sigurno nagrada za to to sam bio u crkvi! gunnao je Veliki Klaus idui prema rijeci. A rijeka je bila duboka i iroka, i on u nju baci vreu sa starcem i doviknu za njim: Eto ti sada! Nee me vi e magariti! Sada zadovoljan, on krenu kui, ali kada sti e na raskrsnicu naine na Malog Klausa kako goni svoje stado i zinu od uda: Grom i pakao! Pa zar te nisam bacio u rijeku?! Jesi, jesi! odgovori Mali Klaus. Utopio si me ima ve pola sata. Pa odakle onda s tom kr nom stokom?! udio se Veliki Klaus. Ovo je vodena stoka! odmah doeka Mali Klaus i nastavi: Sve u ti rei. Ali prije svega hou da ti se zahvalim to si me utopio, jer sam

se sada grdno obogatio. Bio sam se upla io kad si me onako u vrei bacio s mosta, jer mi je vjetar zazujao oko u iju kad sam padao u vodu. Odmah sam potonuo, ali se nisam udario, jer tamo na dnu raste neka svilena trava. I kad padoh na tu travu, vrea se odmah odveza, a preda mnom se stvori neka prekrasna djevojka u bijeloj haljini sa zelenim vijencem oko mokre kose, uze me za ruku i ree: "Jesi li to ti Mali Klause? Evo ti sada ovo malo stoke, a tamo na putu te eka itavo stado koje ti ja poklanjam!" Tek tada ja vidjeh da je rijeka u tom podvodnom svijetu isto to u nas drum. Po tom njihovom drumu se slobodno kreu i voze od samog mora pa sve do izvora raznih rijeka. Tamo ti je prava divota: raste cvijee, trava se zeleni a ribe oko tebe kru e kao to ovdje kru e ptice. A kako je samo narod lijep, pa tek ona stoka to pase uz omenine!... A to si se onda vratio? prekide ga Veliki Klaus. Ja to ne bih uradio kad je tamo tako lijepo! He! lukavo zakilji Mali Klaus. U tome ti i jeste moja mudrost. Rekao sam ti ve da mi je ona djevojka rekla da me milju puta odatle eka itavo stado to mi ga ona poklanja. A u njih je rijeka put, a rijeka krivuda as ovamo as onamo, pa sam ja krenuo kopnenom kraticom da to br e donem do svog stada! E, ba si ti sretan ovjek! sa zavi u izdu i Veliki Klaus. ta misli da li bih ja do ao do nekog stada kad bih se uputio na dno rijeke? Sigurno da bi! odmah doeka Mali Klaus. Samo, ja te ne mogu nositi u vrei, previ e si mi te ak. Ako sam pone do mosta, pa se tamo uvue u vreu, ja u te drage volje baciti u vodu. E, hvala ti imenjae! Samo pazi, ako ne dobijem stado, da zna , svojski u te izmlatiti! Ah, nemoj da bude tako zao! ree Mali Klaus i zajedno sa svojim ednim stadom krenu s njim na rijeku. im edno stado ugleda vodu, pojuri naprijed prema rijeci, a Mali Klaus uzviknu: Pogledaj kako stado juri da se to prije na dno rijeke vrati! Dobro, dobro! Samo ti meni prvo pomozi! Inae mo e i batine dobiti! prodera se na njega Veliki Klaus, uvue se u vreu to je bila prebaena jednom volu preko lena i dodade: Metni i neki kamen u vreu, bojim se da neu potonuti! Ni ta se ti ne boj! doeka Mali Klaus, stavi kamen u vreu, zaveza je vrsto i baci u vodu. Pljus! Veliki Klaus pade u vodu i odmah potonu. Sve se ne to bojim da nee nai stado! potjera kui svoje bogato krdo. nasmija se Mali Klaus i

SVINJAR Bio jednom jedan siroma ni princ. Imao je on, dodu e, i svoju kraljevinu, ali sasvim malenu. Menutim, ta kraljevina je ipak bila toliko velika da se lako mogao o eniti. A on je ba htio da se eni. Dodu e, bilo je drsko s njegove strane to se usudio carevu kerku upitati: "Bi li ti po la za me?" Ali on se odva io na to, jer mu je ime bilo nadaleko poznato. Na lo bi se stotine princeza koje bi odmah na njegovu ponudu pristale, ali ova... Sada emo da ujemo kako je ova postupila. Na grobu prinevog oca je rastao ru in grm. Oh, kako divan ru in grm. Cvjetao je tek svake pete godine, ali ta njegova ru a je tako divno mirisala da je ovjek od njenog mirisa zaboravljao sve svoje brige i nevolje. Pored toga, princ je imao i slavuja koji je tako ljupko pjevao kao da je u svom grla cu nosio sve milozvuke svijeta. Eto, tu ru u i tog slavuja trebalo je da dobije princeza. Zato ih stavi e u dvije velike srebrne kutije i posla e princezi. Car je naredio da ih pred njim unesu u veliku dvoranu gdje se princeza, kao i uvijek, sa svojim dvorkinjama zabavljala igrom "Evo gostiju". Kada je princeza ugledala srebrne kutije sa poklonima, od radosti je pljesnula rukama i uzviknula: Ah, kad bi samo bila neka makica! A kad su iz kutije izvadili onu divnu ru u, sve dvorkinje su uskliknule: Oh, kako je lijepo napravljena! I vi e nego lijepo! rekao je car. Prekrasna je. A kada je princeza izbliza pogledala ru u, umalo da nije zaplakala: Fu, tata, pa ona nije umjetna, prirodna je! Fu, prirodna je! ponovi e i svi ostali. "Daj prvo da vidimo ta je u drugoj kutiji prije nego to se naljutimo" pomislio je car. Kad otvori e drugu kutiju, pojavi se slavuj. Pjevao je tako divno da se u prvi mah nije ula ni jedna jedina rije prigovora. Superbe! Charmant! (Divno! Dra esne! -franc. Prim. prev.) divile su se dvorkinje, jer su sve, tobo e, govorile francuski, a sve jedna gore od druge. Oh, kako me ova ptica podsjea na muziku kutiju na e pokojne carice! uzdahnuo je jedan stari vitez. Ah, ah, sasvim isti glas, isti nain pjevanja! Da, da! uzdahnuo je i car i zaplakao kao malo dijete. Pa nije valjda i ptica prirodna! uzviknula je princeza. Jeste, jeste, prava je, prirodna! doeka e oni to su je donijeli. Onda je pustite neka leti kuda hoe! naljutila se princeza. I nije dozvolila da princ done.

Ali princ nije klonuo duhom. On nama e lice crnom i smenom bojom, nabije kapu na glavu i zakuca caru na vrata. Dobar ti dan, care! Ne bih li ja mogao dobiti neki posao na tvom dvoru? Eh, koliko je tih to tra e posao. odgovori car. Ali priekaj! Trebao bi nam neko ko bi nam uvao svinje. Mnogo ih imamo. Tako je princ postao carski svinjar. Dobio je jednu bijednu sobicu odmah pored svinjca. I tu je sada trebalo da ivi. Ali princ je zapeo i itav dan poslovao i do veeri je ve zavr io divan lonac a oko tog lonca su visili zvonii, pa im bi u loncu poelo da kuha, zvonii bi poeli da zvoncaju i sviraju staru melodiju: Ach du lieber Augustin ... (Ah, ti dragi Augustine -njem. Prim. prev.) Ali ipak najzanimljivije je bilo to to se, im bi ovjek stavio prst u paru to se dizala iz lonca, odmah moglo omirisati ta se kuha na kojem ognji tu u gradu. E, to je ve bilo ne to sasvim drugo nego to je neka ru a! Kada je princeza izi la na etnju sa svojim dvorkinjama i ula tu muziku, ona zastade i veoma se obradova, jer i ona je svirala "Ach, du lieber Augustin"!. To je bilo jedino to je umjela, a i to je svirala samo jednim prstom. Pa to je to neki obrazovan unutra i pitaj I dvorkinja je klompe. to ja sviram! uzviknula je princeza. Mora da je to svinjar! Slu aj ti! obratila se ona jednoj dvorkinji idi ga koliko stoji taj instrument! morala da une svinjaru, ali je prije toga obukla drvene

ta tra i za taj lonac? pitala ga je dvorkinja. Deset princezinih poljubaca! odgovorio je svinjar. Bo e me sauvaj! zaprepastila se dvorkinja. He, manje ne mo e! No, ta ka e? pitala je princeza. Zbilja ne mogu vam rei, odvi e je stra no! odgovorila je dvorkinja. A ti mi onda apni! I dvorkinja joj apnu. Pa on je bezobrazan! naljuti se princeza i odmah krenu dalje. Ali tek to je malo odmakla, oni zvonii opet zacilika e tako divno: Ach, du lieber Augustin... Princeza se okrenu dvorkinji: Slu aj, idi i pitaj ga hoe li deset poljubaca od mojih dvorkinja. Ne, hvala! odbio je svinjar. Deset poljubaca od princeze ili ne dam lonca. Zaista neprijatno! rekla je princeza. Ali onda me morate

zakloniti da to niko ne vidi. Dvorkinje je okru i e i ra iri e svoje haljine i tako svinjar dobi svojih deset poljubaca, a princeza svoj lonac. O, kako je to bilo zabavno! itavo vee i itav dan lonac je vrio. Nije bilo nijednog ognji ta u gradu, ni u komornika ni kod obuara, a da one nisu znale ta se na njemu kuha. Dvorkinje su poigravale od radosti i pljeskale rukama: Mi znamo ko e da jede slatku supu a ko palainke! Znamo ko e imati ka u a ko pr ene odreske! Ah, kako je to zanimljivo! Zaista je zanimljivo! potvrdila je i glavna dvorkinja. Ali o tome nigdje ni rijei, jer ja sam careva ki! Bo e sauvaj! obea e dvorkinje u jedan glas. Svinjar, to jest princ, ali one to nisu znale, nego su mislile da je zaista svinjar, nije dopu tao da mu prone dan a da togod ne napravi, pa je tako sada napravio egrtaljku. im bi zaokretao tu egrtaljku, zauli bi se valceri, poskoice i polke sve od postanka svijeta. Ah, pa to je superbe! zadivila se princeza prolazei pored svinjareve sobice. Nikad nisam ula ljep u kompoziciju! Slu aj, idi unutra i pitaj ga koliko stoji taj instrument. Ali da zna ja ga vi e neu ljubiti! Tra i stotinu princezinih poljubaca! rekla je dvorkinja kad se vratila. Pa on je lud! rekla je princeza i po la dalje. Ipak, ja moram podr avati umjetnost, ta ja sam careva ki. Idi i reci mu da e dobiti deset mojih poljubaca kao i jue, a ostatak neka naplati od mojih dvorkinja. Da, ali mi bi to tako nerado... poele su dvorkinje, ah ih princeza prekide: Glupost! Ako ga ja mogu ljubiti, mo ete i vi! Ne zaboravljajte da vas ja hranim i plaam! Tako je dvorkinja opet morala da ide svinjaru. Sto princezinih poljubaca odrezao je svinjar ili svakom svoje! Zaklonite me! naredi princeza. Sve dvorkinje stado e ispred nje i svinjar poe da je ljubi. "Kakva je ono gu va tamo kod svinjca?! zapita se car, koji je izi ao na balkon. On protrlja oi i stavi naoale. Pa to su dvorske dame ne to zapodjenule! Moram dolje do njih! progunna car, pa podi e zapetnice na papuama, to jest svojim starim cipelama, jer su mu one slu ile umjesto papua. Trebalo je samo vidjeti kako je urio niz stepenice.

im se spustio u dvori te, car pone opreznim korakom, a dvorkinje su bile tako zauzete brojanjem poljubaca pazile su da sve bude po teno, da svinjar ne dobije ni manje a ni vi e poljubaca pa cara nisu ni opazile.

Car se propeo na prste. ta je to?! povika kao van sebe kada ugleda kako se ljube svinjar i njegova kerka, pa ih poe papuom po glavama udarati upravo kad je svinjar naplatio osamdeset esti poljubac. Napolje! Napolje! zaurlao je car pa iz svog carstva istjerao i princezu i svinjara. Ki a je lila, svinjar je grdio, a princeza je stajala i plakala. A onda je poela da uzdi e: Oh, ja sam nesretno stvorenje! Da sam barem uzela onog lijepog princa! Oh, kako sam nesretna! Sada svinjar ode za obli nje drvo, obrisa sa lica onaj crni i smeni premaz, zbaci sa sebe one poderotine, a onda se pojavi u kraljevskoj odjei i tako lijep da mu se princeza i nehotice poklonila. A princ se izmae i ree: Sada samo mr nju prema tebi osjeam! Nisi htjela jednog estitog princa. Nisi imala osjeanja za ru u i slavuja, a svinjara si mogla da ljubi za jednu triavu igraku! Pa eto ti sada kako si zaslu ila! To ree, pa une u svoju kraljevinu, zatvori kapiju i spusti te ki zasun, a njoj ne osta drugo nego da stoji napolju i tuguje: Ach, du lieber Augustin ... BILJE KA O PISCU Hans Kristijan Andersen je ronen u danskom gradiu Odense 1805. godine. Njegov otac je bio siroma ni obuar i umro je kad je Hans bio mali. Majka je morala raditi kao pralja ad bi se izdr avali. Da bi pomogao majci, budui pisac se, Iako jo dijete, da bi pomogao majci, budui veliki pisac radio je krae vrijeme u jednoj tekstilnoj fabrici, a potom u fabrici duhana. Od rane mladosti elio je da postane glumac, ali ali mi se ta elja nikad nije ispunila. Sa kolovanjem je poeo sa velikim zaka njenjem. Neki dobri ljudi su uvidjeli da je djeak veima bistar pa su mu dali stipendiju tako da vi e nije morao raditi za svoje izdr avanje. Kad je oti ao da studira, kao student pralje do ivljavao je mnogo neprijatnosti i zavisti, ali je upornouio i zavr io. Andersen je poeo da pi e jo u mladim danima. Prvo objavljeno djelo mu je "Pje aenje na Amager" (1829) Prvi knji evni uspjeh postigao je romanom "Improvizator" (1835). Iste godine je objavio i prvu zbirku bajki. Dugo su mu bajke bile vi e cijenjene u inostranstvu nego u rodnoj zemlji, gdje su ga poeli cijeniti tek kad je postigao svjetsku slavu i gdje su ga proglasili poasnim profesorom grananinom rodnog grada. Neki ga porede sa njegovim ru nim paetom, ali je upornim radom, pored dara, uspio izrasti u labuda menu piscima kojeg i danas rado itamo.

Umro je u Kopenhagenu 4. avgusta 1875. godine.