Politiki pragmatik

Nakon to 1944. godine postaje oito da e bez obzira na sve partizani uz manju pomo Crvene armije osloboditi Jugoslaviju od okupatora, Tito kao efikasni politiki pragmatik, za razliku od drugih komunistikih voa ovoga doba poinje raditi na irenju svoje politike baze. Prvi komunistiki propagandni rezultati u borbi s ostalim politikim opcijama jo iz doba Kraljevine Jugoslavije postiu svoj uspjeh tek u ratu kada vei broj poznatih osoba iz kulture i politike prelazi na stranu partizana. Takoer pod pritiskom Velike Britanije dolazi 1944. godine do sklapanja sporazuma Tito-ubai po kojemu lanovi kraljevske vlade koji nisu kompromitirani tijekom rata na elu s bivim hrvatskim banom [1] ubaiem ulaze u vladu nove Jugoslavije . Dok je ovaj Titov pragmatini sporazum kao nuspojavu imao dobivanje legitimiteta pred monarhistima i centralistima to jest prije svega Srbima, ranija odluka o postavljanju ostarjelog apolitinog, ali socijalno osjetljivog hrvatskog pjesnika Vladimira Nazora za predsjednika ZAVNOHa je imalo umirujui efekt na Hrvate koji istovremeno zahtjeva decentralizaciju ili nezavisnost i strepe od osvete zbog ustakih zloina. Zavrni dio Titovih pragmatinih akcija za dobivanje politikog legitimiteta u doba ili nakon Drugog svjetskog rata postaju sve u svemu izbori koje bojkotiraju [2] monarhistike stranke i potom postavljanje Ive Ribara koji je bio predsjednik ustavotvorne skuptine kraljevine Jugoslavije, prvo za predsjednika AVNOJa odmah nakon ulasku u komunistiku partiju (njegovi sinovi su "regrutirani" u doba kraljevine Jugoslavije),a potom za predsjednika ustavotvorne skuptine komunistike Jugoslavije. Titov pokuaj dogovora s katolikom crkvom 1945. godine propada nakon to Alojzije Stepinac odbija njegove prijedloge za rjeavanje sporova.