Pregledni rad UDK 165.1/H.-G.

Gadamer

Primljeno 14. 02. 2008.

Ivan Maji
Sveuilite u Zagrebu, Filozofski fakultet, I. Luia 3, HR10000 Zagreb imajic@ffzg.hr

Gadamerova hermeneutika od filozofije sluanja prema knjievno-teorijskoj praksi

Saetak

Polazei od osnovnih postavki Gadamerove filozofske hermeneutike, u lanku se tematizira mogunost njene primjene u knjievnoj teoriji. Prostor Gadamerova promiljanja, a tako i njegove hermeneutike, otvara pitanje kako je mogue razumijevanje? Odgovori na to pitanje impliciraju etiko-estetski zahtjev filozofije sluanja u kojoj se mora uspostaviti dijalektika pitanja i odgovora. Proces dolaska do znaenja tako se odvija u jeziku, koji nam omoguuje, u najgorem sluaju, da se stvari barem pribliimo, ako ne i da je razumijemo. Tumaeva situacija obiljeena je njegovim predrasud(b)ama, preduvjerenjima (Vorurteil), a situacija teksta prezencijom, ali i temporalnou. Upravo je temporalnost umjetnikog djela osnova Gadamerovu poimanju tradicije, odnosno predaje, kojoj, pod Heideggerovim utjecajem, Gadamer pridaje regulativni karakter. Procijep izmeu dvaju horizonata, tradicijsko-povijesnog i predrasudno-tumaeva, rjeava se stapanjem horizonata (Horizontverschmelzung) kao krajnjim ishodom dijaloga, a to stapanje ujedno postaje temeljem razumijevanja. Iako je Gadamerova hermeneutika bila kritizirana, ona je ujedno nezaobilazna u prouavanjima interpretacije (knjievnog) teksta.
Kljune rijei

Hans-Georg Gadamer, hermeneutika, razumijevanje, dijalog, jezik, tradicija, preduvjerenje (Vorurteil), stapanje horizonata (Horizontverschmelzung)

I.
Kada Hans-Georg Gadamer u predgovoru svoje najznaajnije knjige Istina i metoda,1 odgovarajui na kritike koje su uslijedile nakon prvog izdanja te knjige, istie kako je tom knjigom i uope njegovim konceptom hermeneutike njegova namjera bila i jest filozofska: to jest, ne da se ispita ta inimo, niti ta bi trebalo da inimo, ve ono to se s nama deava van naeg htijenja i ina,2 tada je posrijedi iskaz koji sugerira, analogno filozofskoj namjeri, i filozofsko itanje teksta koji slijedi. Meutim, kasniji e utjecaj Gadamerove hermeneutike teorije pokazati da su njegova promiljanja, osim u podruju filozofije, znaajno utjecala i na druga podruja, prije svega na teoriju i povijest umjetnosti, povijest, teoriju knjievnosti, itd. Kako se temeljni problem Gadamerove hermeneutike, koji se moe sumirati u kantovskom pitanju kako je mogue razumijevanje,3 recepcijski reflektira na razliite domene humanistikih znanosti, poglavito na knjievnost, propitujui funk1 2

U ovome radu koristim izdanje: Hans-Georg Gadamer, Istina i metoda, Veselin Maslea, Sarajevo 1978.

H.-G. Gadamer, Istina i metoda, str. 10.

3

Isto, str. 12.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 111 God. 28 (2008) Sv. 3 (749760)

750

I. Maji, Gadamerova hermeneutika od filozofije sluanja prema

cioniranje hermeneutike knjievnog znaka, Gadamerova filozofska namjera, barem recepcijski, utoliko je postala i nefilozofskom ili, tonije, filozofskom s dodatkom. Taj pomak od filozofije k teoriji umjetnosti openito, a ponajvie knjievnosti, u Gadamerovu je sluaju uvjetovan mogunou dolaska do odgovora na postavljeno pitanje. Radi se, naime, o posebnosti iskustva umjetnosti pred kojim je nauno istraivanje () ve od poetka svjesno da ga ne moe niti zamijeniti niti nadmaiti.4 To specifino iskustvo umjetnosti karakterizira neposrednost kojom je uspostavljen odnos izmeu teksta (umjetnine, izvedbe) i primatelja jer, umjetniko djelo nekomu neto kazuje, i to ne samo tako kako neki historijski dokument neto kazuje historiaru ono svakom neto kazuje, kao da bi to bilo reeno upravo njemu, kao neto prisutno i istodobno.5 Iz tog drukijeg karaktera iskustva umjetnosti i umjetnikog djela, Gadamer crpi motivaciju za razradu hermeneutike kao umijea razumijevanja, tovie, hermeneutika postaje filozofija sluanja,6 jer se u odnosu prema (umjetnikom) tekstu mora uspostaviti dijalektika pitanja i odgovora. Stoga i intencija ovoga rada nije usmjerena toliko prema analizi bogatih filozofskih koncepata Gadamerova djela koja se dijaloki kreu od antike tradicije, prije svega Platona, Aristotela, pa preko Augustina, Hegela, sve do njegovih uitelja koji su znaajno utjecali na razvoj njegove misli, Edmunda Husserla, i poglavito, Martina Heideggera ve je intencija u fokusiranju moguih mjesta utjecaja Gadamerove hermeneutike na tumaenje knjievnoga teksta i konstituciju znaenja openito.

II.
Gadamerov interes za prouavanje umjetnosti, a posebno knjievnosti, povezan je s njegovim poimanjem karaktera umjetnikog djela. Prije navedena neposrednost znaka u recepciji, kada je rije o umjetnikim djelima/tekstovima, ne samo da je razlogom toga drukijeg karaktera koji Gadamera toliko zanima, nego se iza te neposrednosti krije zapravo jedno od osnovnih naela Gadamerove hermeneutike koje on, pod Heideggerovim utjecajem temporalne analitike ovjekova tubitka, preuzima i prilagoava na podruju teksta, a to je prezencija.7 Iz te prezencije, naprosto, injenice da je djelo tu,8 razvija se potreba da se djelo razumijeva. Meutim, potreba razumijevanja i tumaenja nije voena potrebom dolaska do znaenja (knjievnog) teksta koji e biti izvan njega i tek pokuati ozrcaliti osjetilno sjajenje ideje (Hegel), ve je, upravo suprotno (i tu se Gadamer jasno distancira od Hegela), voena zahtjevom da se u umjetnosti koja se nadaje kao neto nenadmano upravo u susretu s onim posebnim i u pojavi istinitoga samo u onome posebnome,9 ostvari upravo prirast bitka.10 Drugim rijeima, znaenje se ne trai niti u autorovoj ingerenciji (Husserl), niti u osjetilnoj ideji (Hegel), nego se nalazi u samom tekstu koji je prezentan, ali koji, isto tako, funkcionira i kao simbol. Prezencija zapravo znai upuenost knjievnog teksta, budui da je on tu, upravo prema razumijevanju, jer jezik i pismo postoje samo u njihovu upuivanju () a pjesniki je govor ispunjen samo u izvrenju govorenja, odnosno samog itanja, a to znai, on nije tu, a da ne bude razumljen.11 S druge strane, upravo simbolinost umjetnikog teksta, omoguuje pokretanje procesa tumaenja kojega Gadamer, po uzoru na grku etimologiju rijei simbol, pod razumijeva kao proces nerazrjeive suprotnosti upuivanja i skrivanja.12 U antropolokom iskustvu umjetnosti, Gadamer posebnu pozornost posveuje upravo pojmovima igre, simbola i svetkovine, dok simbol ima presudni znaaj, jer se bit simbolikoga ili onoga nalik simbolu sastoji upravo u tome to

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 111 God. 28 (2008) Sv. 3 (749760)

751

I. Maji, Gadamerova hermeneutika od filozofije sluanja prema

se ono ne odnosi na znaenjski cilj koji valja intelektualno nadomjestiti, nego njegovo znaenje sadri u sebi.13 U tom smislu, ovjekov tubitak (Heidegger) i umjetnika djela sa svojim prirastom bitka (Gadamer) kojega nose u sebi postaju nerazluivo povezani. Kaem, nerazluivo, jer to upravo implicira ozbiljne posljedice za daljnje tumaenje hermeneutike, koja tako prestaje biti usmjerena iskljuivo na tekst i njegovo znaenje, ve se u inu pravilnog oslukivanja smisla,14 miljenja sam, artikulira upravo ona udnja za smislom koji bi bio presudan za recipijenta. Ovim smo krianjem doli do etikih reperkusija hermeneutike koja upravo moda iz te perspektive postaje relevantna kao mogunost uspostave dijaloga, tolerancije, jer stvarna usmjerenost hermeneutike zapravo postaje pokuaj mogunosti dopiranja do smisla ovjeka, a tek onda smisla teksta, iako je put koji vodi do smisla posredovan tekstom. Kao posljedica te svijesti, nerijetki su citati u kojima se isprepleu razine umjetnikog djela i razine subjekta:
Umjetniko djelo koje neto kazuje suoava nas s nama samima. () Razumjeti to nekomu umjetniko djelo kazuje stanovito je, dakle, susretanje sa samim sobom.() Ono (djelo, op. I.M.) nije samo ono: To si ti! koje se otkriva u radosnom i plodnom treptaju ono nam takoer kazuje: Mora mijenjati ivot!.15

Ako se umjetniko djelo, tonije ono simbolino u kojemu se umjetniko djelo realizira, prikazuje kao krhotina bitka koja obeava da e dopuniti neto odgovarajue radi iscjeljenja i cjeline,16 onda je put do znaenja koje e omoguiti dopiranje do smisla egzistencijalno bitan! Mogunost bitka ovisi o smislu teksta. Sada se pak postavlja problem, kako utvrditi ono to djelo unutar sebe posjeduje, onaj smisao koji stoji skriven u njemu, odnosno kako izbjei vieznanost i viesmislenost? Upravo je zbog toga Gadamerova hermeneutika doivjela najee kritike, tim vie to je Gadamer pokuao tom problemu, a i problemu povijesnog razumijevanja, doskoiti pojmovima tra4 10

Isto, str. 22.

5

Hans-Georg Gadamer, itanka, MH, Zagreb 2002., str 139.

6

Isto, str. 57: u umjetnikom djelu se na neto upuuje, ali u njemu autentinije jest tu to na to se upuuje. Drugim rijeima, umjetniko djelo znai prirast bitka (istaknuo H.-G. G.).
11

H.-G. Gadamer, itanka, str. 7.

7

H.-G. Gadamer, itanka, str. 192193.

12

U intervjuu sa Jeanom Grondinom, Gadamer o hermeneutici u djelu Istina i metoda kae: za mene nije bila rije o teoriji znanosti ili teoriji duhovnih znanosti. Htio sam, obrnuto, pokazati da u duhovnim znanostima nisu vane samo znanost i metoda, nego prije svega i tajnovita prezencija koju ima umjetniko djelo. H.-G. Gadamer, itanka, str. 317.
8

H.-G. Gadamer, Ogledi o filozofiji umjetnosti, str. 54.

13

Isto, str. 60.

14

Smisao umjetnikog djela poiva zapravo na tome da je ono tu. Hans-Georg Gadamer, Ogledi o filozofiji umjetnosti, AGM, Zagreb 2003., str. 54.
9

To je zadaa da uimo sluati ono to tu eli govoriti, i morat emo si priznati da uiti sluati ponajprije znai uzdii se iznad povrine sluanja i gledanja koje sve izjednaava i poinje iriti sve razdraljiviju civilizaciju. Isto, str. 59.
15

H.-G. Gadamer, itanka, str. 140142.

16

H.-G. Gadamer, Ogledi o filozofiji umjetnosti, str. 60.

H.-G. Gadamer, Ogledi o filozofiji umjetnosti, str. 52.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 111 God. 28 (2008) Sv. 3 (749760)

752

I. Maji, Gadamerova hermeneutika od filozofije sluanja prema

dicije i stapanja horizonata (Horizontverschmelzung), o kojima e biti rijei kasnije. Kljuni, stoga, problem, prema Hirschu ostaje:
Kako se moe tvrditi da je izvorni smisao teksta izvan naega domaaja a da je, u isto vreme, valjano tumaenje moguno?17

Otrina s kojom Hirsch napada Gadamerovu koncepciju jest opravdana, ali smatram da je pretjerana, tim vie to Hirsch upravo upada u zamku onoga od ega se Gadamer svojim djelom uspjeno ogradio, a to je, Hirschovim rijeima, prezaokupljenost devetnaestog veka objektivnom istinom i znanstvenim metodom.18 Hirsch napada Gadamera tvrdei da radi istu greku protiv koje se bori, govorei kako Gadamer die glas protiv ove prezaokupljenosti (devetnaestim stoljeem, op. I.M.) istiui da Methodologie tumaenja tekstova ne moe postojati zato to tumaenje, naposletku, nije Wissenschaft, iji je cilj objektivno i trajno znanje.19 Meutim, Hirsch, zapravo, u svojoj kritici trai od Gadamera upravo tu istu devetnaestostoljetnu objektivnu istinu od koje se Gadamer distancirao. Njegovo insistiranje na odredivosti znaenja previa upravo hermeneutiku vrlinu dijaloga (Grondin) zbog koje je Gadamer i imao toliki utjecaj u filozofiji, kulturi i umjetnosti, a jedan od tih elemenata dijaloga jest i Gadamerova kontradiktorna postavka da se do znaenja dolazi i kroz historijsku okolnost tumaa i da je znaenje odredivo, ali je isto tako beskonaan proces. Ta znaenjska neodredivost posljedica je Gadamerove temeljne postavke da je Jezik bitak koji se moe razumjeti.20 S druge pak strane, za razliku od Hirscha, smatram da je taj viak smisla, ta cjelina koje unutarnje uho pokuava uti kada se susree s umjetnikim djelom, konano, ta nemogunost odredivosti jednoznanog smisla teksta upravo najpoticajniji dio Gadamerove hermeneutike. Jer, pogotovo nakon njegove debate s Derridaom, Gadamer je, prema miljenju Jeana Grondina, donekle revidirao svoje stajalite, te je drukije interpretirao ranije postavke. Naime, upravo se ta znaenjska neodredivost, miljenja sam, pokazala produktivnom pa je onda govorio o razumijevanju toga da drugi moe imati pravo odnosno o prepoznavanju drugosti drugoga u njegovom pravu.21 Zanimljivo je, u tom kontekstu, Gadamerovo vlastito tumaenje reenice: Bitak koji se moe razumjeti jest jezik:
tu se skriva ogranienje. to se, dakle, ne moe razumjeti moe biti beskrajnom zadaom da se nae rije koja se stvari barem pribliava.22

Ovo insistiranje na presudnosti samoga jezika za razumijevanje, odnosno teksta kao prostora upisivanja drugih, pa i drugih tumaenja, konstanta je u Gadamerovu promiljanju, koje je kao takvo jedino i mogue u kontekstu u kojem je teko ponuditi jednoznanost smisla, jer hermeneutika jest: znati koliko neiskazanog ostaje kada neto kaemo.23 U tom smislu, Gadamer je dosljedan kada kae:
knjievni tekst, tovie, posjeduje vlastiti status. Njegova jezina prezencija kao teksta izis kuje ponavljanje originalnoga doslovnog teksta, ali tako da ono povratno ne posee za izvornim govorenjem, nego unaprijed gleda na novo, idealno govorenje.24

Idealno govorenje, ba kao i razumijevanje jest beskonaan proces, ali time vanost interpretacije samo dobiva na znaenju, to nije zaokret prema posvemanjem relativizmu u njegovu pristupu (Hirsch), ve je znak uvaavanja Drugoga.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 111 God. 28 (2008) Sv. 3 (749760)

753

I. Maji, Gadamerova hermeneutika od filozofije sluanja prema

III.
Jedan od kljunih problema tako postavljene Gadamerove hermeneutike, dakle, situacije u kojoj se unutar (umjetnikog) teksta, jezika, nalazi smisao do kojega se dolazi uvijek moguim i nikad iscrpivim procesom tumaenja, tako postaje temporalnost, odnosno pitanje: to emo s umjetnikim djelima iz prolosti? Budui da bitku umjetnikog djela pripada istovremenost,25 postavlja se pitanje kako uspostaviti odnos razumijevanja sadanjega i prologa? Gadamer jasno razlikuje sadanje i prolo, meutim, budui da je na ivot stalno koraanje kroz istodobnost prolosti i budunosti,26 smatra da je pogreno misliti u opreci kako postoji umjetnost prolosti, u kojoj moemo uivati, i umjetnost sadanjosti, kod koje nas rafinirana sredstva umjetnikog oblikovanja trebaju siliti na suradnju.27 Umjetnost je nadilaenje vremena28 i u njegovu je shvaanju djelo kljuno, te stoga mora biti naina na koji e se uspostaviti komunikacija razumijevanja prologa i sadanjega, odnosno sadanje situacije recipiranja smisla djela iz prolosti, a to bi se trebalo dogoditi upravo zahvaljujui razumijevanju koje je povijesnodjelatni proces.29 Povijesno umjetniko djelo, za Gadamera posjeduje i dodatni znaaj, ono ima umjetniku auru (Benjamin), ono u sebi sadri poseban svijet religioznog iskustva, a to ima znaajnu posljedicu da taj njegov svijet jo uvijek pripada i naem svijetu, odnosno ono to obuhvaa oba svijeta postaje hermeneutiki univerzum.30 Stoga, povijesni raskorak mora biti nadvladan, jer navlastiti bitak djela je to to ono moe rei, a to nadmauje svaku povijesnu ogranienost.31 Gadamer naglaava kako hermeneutika mora poi od toga da je onaj koji hoe da razumije povezan sa stvari, koja predajom dolazi do govora, i da je prikljuen ili da se prikljuuje tradiciji iz koje dolazi predaja, ali jednako tako, on je i svjestan da se sueljavanje promatraa i stvari (Sache) ne odvija na jednostavan nain, tj. ne odvija se bez potekoa koje su svojstvima povijesne situacije tumaenja. Meutim, upravo te potekoe suoavanja s povijesnim postaju jednim od vanijih mjesta hermeneutike, jer aktiviraju djelatan proces tumaenja.
17 23

E. D. Hir, Naela tumaenja, Nolit, Beograd 1983., str. 286.

18

Isto, str. 321.

24

E. D. Hir, Naela tumaenja, str. 276.

19

Isto, str. 189.

25

Isto.
20

H.-G. Gadamer, Istina i metoda, str. 157.

26

Gadamer, Istina i metoda, str. 512 i dalje: Svoj vlastiti univerzalitet hermeneutiki fenomen ovdje istovremeno prebacuje na ustrojstvo bitka razumljenog, time to ovo u jednom univerzalnom smislu odreuje kao jezik, a svoj odnos prema bivstvujuem kao interpretaciju.
21

H.-G. Gadamer, Ogledi o filozofiji umjetnosti, str. 18.

27

Isto, str. 46.

28

Isto, str. 74.

29

Razgovor s Jeanom Grondinom, hermeneutika ili dekonstrukcija?, Scopus: asopis studenata filozofije Hrvatskih studija, 2 (1997), 3 (7/8), str. 166.
22

H.-G. Gadamer, Istina i metoda, str. 333.

30

Isto, str. 13.

31

H.-G. Gadamer, itanka, str. 322.

H.-G. Gadamer, itanka, str. 136.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 111 God. 28 (2008) Sv. 3 (749760)

754

I. Maji, Gadamerova hermeneutika od filozofije sluanja prema

Mjesto izmeu tuine i bliskosti, koje predaja za nas zauzima, jest ono Izmeu koje prebiva izmeu historijski miljene predmetnosti na odstojanju i pripadnosti nekoj tradiciji. Istinsko mjesto hermeneutike je u ovom Izmeu.32

Naini prevladavanja raskoraka izmeu sadanjosti i prolosti jesu, prema Gadamerovu miljenju, ne samo mogui ve i nuni. To Izmeu hermeneutike situacije postaje upravo zahtjevom, jer za Gadamera umjetniko djelo ima bezvremenu sadanjost, ali isto tako, to ne znai da se u njemu ne treba nai i njegovo povijesno podrijetlo.33 Ta bezvremena sadanjost kao odlika umjetnikog djela, proizlazi iz Gadamerova shvaanja prezencije kao temeljne odlike umjetnikog djela. Razumijevanje, ne kao jedan od naina ponaanja subjekta, ve sam nain bitka tubitka (Heidegger),34 kljuno je, i po pokretljivosti sposobno obuhvatiti cjelinu iskustva svijeta,35 meutim, upravo zbog te vanosti koju Gadamer razumijevanju pridaje, ono ne smije biti predvieno relativnim tumaenjima, jer zahtjev jedne historijske hermeneutike () ne doputa proizvoljne forme shvaanja nego pri svoj otvorenosti i svoj irini igre mogunosti njegova shvaanja doputa uporabu mjerila primjerenosti, tovie, iziskuje ju.36 Mjerila primjerenosti na neki nain sudjeluju u uvanju smisla djela, a naine kojima se to ostvaruje, Gadamer pokuava rijeiti pojmovima predaje, tradicije, i najvanije, stapanja horizonata (Horizontverschmelzung). Jedna od osnovnih Gadamerovih preokupacija u Istini i metodi jest problematian odnos tumaenja, koje vodi k razumijevanju, s jedne strane, i prema povijesti, odnosno povijesnosti, s druge. Stoga smatra da na poetku svake historijske hermeneutike mora stajati da se ona oslobaa od apstraktne suprotnosti izmeu tradicije i historije, izmeu povijesti i znanja () a ono to treba je spoznati momenat tradicije u historijskom ponaanju i pitati za njegov hermeneutiki produktivitet.37 Gadamerovo razmiljanje o problemima tumaenja suvremenih djela i tumaenja umjetnike tradicije vodi upravo prema jedinstvu estetskog, koje bi imalo namjeru nadilaenja vremenskog raskoraka. Jer,
svatko tko stie iskustvo o umjetnikom djelu to iskustvo potpuno sakuplja u sebi, a to znai, u cjelinu samorazumljivosti u kojoj ono za njega neto znai. Ja (Gadamer, op. I. M.) mislim da proces razumijevanja prevazilazi sav historizam u oblasti estetskog iskustva (istaknuo I. M.).38

Ta estetinost Gadamerove hermeneutike jedna je od osnovnih postavki koja je trebala vratiti umjetnikom djelu onu vanost koju mu je historizam oduzimao. Uostalom, svrha estetikih rasprava u Gadamerovu opusu, bila je, po njegovim vlastitim rijeima,
oslobaanje od pukoga historizma. Povijest umjetnosti konano je u znaku historizma vie ili manje postala ikonografijom.39

Tradicija, pak, kod Gadamera ima gotovo romantiarski znaaj. tovie, promiljajui znaenje tradicije u prosvjetiteljstvu i romantizmu, zakljuuje: prosvjetiteljska kritika tradicije i romantiarska rehabilitacija tradicije zaostaju iza njezinog istinskog povijesnog bitka.40 Za Gadamera, tradicija i hermeneutika usko su povezane, tradicija upravo pomae tumaenju, ona je ouvanje i kao takva zapravo jedan in uma, istina.41 Iz toga se razvija misao koja je, prema njegovim rijeima,42 usmjerena protiv tadanjih striktnih zagovaranja odreenih metoda ili postupaka, a glasi:
Samo razumijevanje ne treba zamiljati toliko kao jednu radnju subjektiviteta, ve kao prodor u dogaanje predaje, u kojoj se posreduju prolost i sadanjost.43

Meutim, u tom prebacivanju teita razumijevanja sa subjekta na tradiciju koja, tako shvaena, time upravo oblikuje subjekta, takav znaaj ona ima

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 111 God. 28 (2008) Sv. 3 (749760)

755

I. Maji, Gadamerova hermeneutika od filozofije sluanja prema

samo ako funkcionira kao restaurator, medijator koji nam prenosei, nita ne ostavlja nepromijenjeno, nego neto to je starije uimo iznova kazivati i shvaati.44 Taj kreativni element tradicije oituje se kao uzajamno djelovanje izmeu nae sadanjosti s njezinim ciljevima i onih prolosti koje mi takoer jesmo.45 Taj suodnos razliitih iskustava sadanjeg i prolog, iako odvojenih, ali potencijalno isprepletenih u sluaju idealnog razumijevanja, a pogotovo vanosti povijesti u Gadamerovu djelu, izraava Kerstin Arlt:
Povijest se ne treba itati kao puka prolost, budui da lei u istini sadanjosti.46

Meutim, presudni pojam koji po Gadameru prevladava taj raskorak izmeu dvaju razliitih iskustava, iskustva teksta i iskustva itatelja, i koji, po njemu, omoguuje razumijevanje jest stapanje horizonata (Horizontverschmelzung). Jer stvarno znaenje teksta u vidu u kome se on obraa tumau () uvek suodreuje historijska situacija tumaa.47 Drugim rijeima, ta historijska svijest koja je uvijek prisutna u (sadanjem) trenutku tumaenja teksta, nuna je kako ne bi dolo do diskrepancije tumaenja uzrokovane tumaevim nepotivanjem (kon-tekstualnih) historijskih odrednica. Tuma, interpretator, u krajnjoj liniji, itatelj, u namjeri dolaska do pravilna znaenja teksta, mora raunati na samu historinost teksta, na pretpovijest vlastita tumaenja. I tu se pokazuje ono Izmeu kljunim u Gadamerovoj hermeneutici, jer se stapanje horizonata dogaa izmeu dviju perspektiva, tekstualne i tumaeve, koje su u meusobnom dijalogu, komunikaciji, a znaenje se nadaje kao sretan ishod tog dijaloga perspektiva. Tu vremenski raskorak meu dvjema instancama hermeneutikog kruga teksta i tumaa teksta nije, naglaava Gadamer, nedostatak,48
32 44

H.-G. Gadamer, Istina i metoda, str. 329.

33

H.-G. Gadamer, Ogledi o filozofiji umjetnosti, str. 78.

45

H.-G. Gadamer, itanka, str. 136.

34

Isto.
46

H.-G. Gadamer, Istina i metoda, str. 12.

35

Isto.
36

Kerstin Arlt, Razumijevanje u F. Schleirmachera i H.-G. Gadamera, Filozofska istraivanja 63 (4/1996), str. 927.
47

H.-G. Gadamer, itanka, str. 136.

37

E. D. Hir, Naela tumaenja, str. 286.

48

H.-G. Gadamer, Istina i metoda, str. 316.

38

Isto, str. 12.

39

Gadamer, itanka, str. 318.

40

H.-G. Gadamer, Istina i metoda, str. 315.

41

Isto.
42

Isto, str. 324.

43

Isto.

Gadamer, Istina i metoda, str. 331: Vrijeme sad vie nije ponor koji se mora premostiti, zato to ono odvaja i udaljuje, ve je ono, uistinu, nosea osnova dogaanja u kojem se korijeni sadanje. Stoga vremensko odstojanje nije neto to se mora prevazii. Bila je, tavie, naivna pretpostavka istorizma to da se moramo prenijeti u duh vremena, da treba da mislimo u okviru njegovih pojmova i predstava, a ne u okviru naih sopstvenih, da bismo na taj nain mogli da se probijamo do istorijskog objektiviteta. Radi se, meutim, o tome da se odstojanje vremena spozna kao pozitivna i produktivna mogunost razumijevanja. To odstojanje nije razjapljeni ponor, ve je ispunjeno kontinuitetom porijekla i tradicije, u ijem svjetlu nam se prikazuje sva predaja. Ovdje nije suvino govoriti o pravom produktivitetu dogaanja.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 111 God. 28 (2008) Sv. 3 (749760)

756

I. Maji, Gadamerova hermeneutika od filozofije sluanja prema

ve upravo suprotno, iz tog se vremenskog raskoraka derivira znaenje kao posljedica stapanja razliitih horizonata. Drugim rijeima, Gadamer zadrava mogunost prezencije jednog znaenja teksta, ali, kako je odnos tog znaenja prema drukijoj situaciji drukiji,49 pojmom Horizontverschmelzung omoguava produktivitet dogaanja razumijevanja. Bitno je napomenuti da je razumijevanje u kojem dolazi do stapanja horizonata pravi uinak jezika,50 odnosno rezultat dijalektike naravi jezika koja se oituje u pitanjima i odgovorima u kojima se tekst i tuma pojavljuju kao potencijalno pitanje i odgovor, a time se jo vie naglaava uloga tumaenja i/ili interpretacije u Gadamerovoj hermeneutici. Jezik stoga ima vrlo bitnu ulogu u procesu razumijevanja, tovie, jednako kao to je
razumijevanje temeljni modus bitka tubitka, tako je to i jezik. On nije neto to mi susreemo, pa ak niti neto to nas susree; jezik je zapravo ono u emu mi neto susreemo i neto u emu nam se uope omoguuje da nas neto susree.51

Stoga, po Juriu, nije bez razloga to je trei dio Istine i metode jeziku posveen jer time to djelo dobiva svoj sadrajno smisleni zakljuak.52

IV.
Jezinost u Gadamerovoj hermeneutici jedan je od elemenata zbog kojega je ta teorija bila i jest zanimljiva knjievno-teorijskim usmjerenjima. Jedna od osnovnih smjernica zaokreta prema jeziku u filozofiji dvadesetog stoljea, u koji se Gadamer svojim opusom upisao, sastojala se u premjetanju fokusa sa subjekta kao nositelja konstitucije znaenja i istine uope, dakle, situacije kada je instrumentalistiki shvaen jezik dospio u posve sekundaran odnos prema miljenju sigurnim u sebe samo,53 na uvjete dolaska do tog miljenja kroz medij jezika. Drugim rijeima, promiljanja o uvjetu mogunosti znaenja i smisla, o njihovoj eventualno problematinoj realizaciji unutar jezika, uvelike su u aritu interesa i Gadamerove filozofije. Meutim, Gadamerov interes nije, poput Hegelova, bivao usmjeren na shvaanja filozofskog jezika kao onoga ija se idealna mogunost spekulacije nadaje kao najoperativnija, ve se njegov interes uglavnom usredotoavao na jezik umjetnosti, na knjievni jezik. Ono to je, nakon Schleiermachera, bitno za Gadamerovo shvaanje umjetnikog teksta jest neposrednost koju je umjetniki tekst ostvarivao, neposrednost, a opet stanovita nedokuivost, potreba da se smisao teksta trai upravo stoga jer nas se tie, jer se tie ovjekova iskustva, a time i filozofije uope. Jezik u koji smo baeni (Heidegger), za Gadamera postaje produktivna otvorenost uvijek ve moguih interpretacija, koje se, u dosluhu s tradicijom, realiziraju kao razumijevanje, ali uvijek drukije razumijevanje.54 To se dogaa zbog uvijek prisutne i neizvjesne isprepletenosti jezika i tumaa, jer
ono to se pojavljuje u jeziku nije puko fiksiranje intendiranog smisla nego sebe stalno mijenjajui pokuaj, ili bolje, stalno ponavljajua se kunja da se upustimo u neto ili da se upustimo s nekim. To, pak, znai izloiti se.55

Izloenost, otvorenost, igra, razgovor, stapanje horizonata, simbolinost sve su to elementi koji obiljeavaju razumijevanje, a time i naini interpretacije u svrsi otkrivanja smisla. Svi su ti elementi najproduktivnije izraeni u estetskom, umjetnikom djelu.
To nadalje, za Gadamera znai da se govor ili tekst ne razumiju iz stvarnog sadraja, nego kao estetska tvorevina, kao umjetniko djelo ili kao umjetniko miljenje.56

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 111 God. 28 (2008) Sv. 3 (749760)

757

I. Maji, Gadamerova hermeneutika od filozofije sluanja prema

Estetinost Gadamerove hermeneutike, o kojoj je ve bilo govora, s jedne strane, opravdavala je primjenu te filozofske teorije i prakse u knjievnoteorijskim prouavanjima, ali je, s druge strane, predstavljala zahtjev da se u ime te estetinosti interpretaciji uvijek ostavi mogunost drukijeg ostvaraja, mogunost novog stvaranja. Jer, interpretacija odista jeste u izvjesnom smislu naknadno stvaranje,57 te time Gadamerova hermeneutika na neki nain interpretaciji dodjeljuje isti kreativni potencijal koji pripisuje umjetnikom tekstu, ali kako naglaava dalje Gadamer:
ovo naknadno stvaranje ne slijedi poslije nekog stvaralakog akta (kao kod Schleiermachera, op. I. M.), ve poslije figure stvorenog djela, koje treba da bude prikazano sa onim smislom koji se u njemu nalazi.58

Djelo je, ba kao i interpretacija, kako se vidi iz citiranoga, na neki nain razvlateno, odgovornost za interpretaciju ne lei na autorskoj ili tumaevoj instanci, a jedini jamac pravovaljanosti jest smisao inherentan tekstu. Gadamer je svjestan te opasnosti te, zajedno s Platonom kae: postoji, naprotiv, opasnost da se podraavanjem podraavanja (oponaanjem oponaanja, op. I. M) trostruko odstupi od istine (Platon),59 ali i dalje se ne usuuje propitati mogunost manipulacije tradicijom, predajom, odnosno svim onim elemenatima uvanja smisla u idealistikom razumijevanju. Razlog tomu vjerojatno lei u injenici da je Gadamer dosljedno proveo Heideggerov hermeneutiki obrat, a on se sastojao u tome da se predaja sudbina bitka prihvatila kao otvorenost smisla i izvor istine,60 odnosno da se sudbina bitka sada shvaala kao tradicija.61 Regulativni karakter tradicije time je, na neki nain, popunjavao prazninu koja je nastala razvlaivanjem autorske, subjektne instance kao generatora smisla, ali time potreba za ontologinou smisla nije iezla, ve je samo promijenila mjesto prebivali ta. Tako se pozitivna posljedica tog obrata mogunost dijaloga, prihvaanja drugosti Drugoga bez potrebe da je se svodi na istost ili prilagoava, mogunost interpretacije kao poziva na uvijek mogue drukije, kreativno miljenje zaplela u romantiarsku regulativnu dimenziju tradicije (mjesta na kojem se nalazi sudbina bitka), koja se, u Gadamerovoj filozofiji nije preispitala, ve joj se pristupalo na jednak nain kako se pristupalo jeziku u
49 55

E. D. Hir, Naela tumaenja, str. 288.

50

H.-G. Gadamer, itanka, str. 171.

56

Gadamer, Istina i metoda, str. 412.

51

Hrvoje Juri, Filozofijska hermeneutika i praktina filozofija Hans-Georga Gadamera, Filozofska istraivanja 79 (4/2000), str. 626.
52

Sulejman Bosto, Schleiermacher u svjetlu Gadamerove filozofske hermeneutike, Filozofska istraivanja 63 (4/1996), str. 946.
57

H.-G. Gadamer, Istina i metoda, str. 149150.

58

H. Juri, Filozofijska hermeneutika i praktina filozofija Hans-Georga Gadamera, str. 624.

53

Isto.
59

Isto.
60

Jean Grondin, Smisao za hermeneutiku, MH, Zagreb 1999., str. 38.

54

J. Grondin, Smisao za hermeneutiku, str. 55.

61

Prema Gadameru ne razumijevamo bolje, ve u najboljem sluaju drukije (J. Grondin, Smisao za hermeneutiku, str. 55).

Isto.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 111 God. 28 (2008) Sv. 3 (749760)

758

I. Maji, Gadamerova hermeneutika od filozofije sluanja prema

novovjekovnoj filozofiji (uz izuzetak, prema Gadameru, Augustina), tj. bez prethodna preispitivanja uvjeta koji je omoguuju. Upravo struktura Heideggerova tubitka, kao neega to uvijek ve pred razumijeva ovjeka, pa nam jedino preostaje otkrivati tu vlastitu bezdanu utemeljenost u njemu,62 bila je motivacija Gadamerova shvaanja pojma tradicije. Moe se rei, u krajnjoj liniji, da smo tradicijom obiljeeni, a ono to nam predstoji jest deifriranje elemenata kojima je razumijevanje uvjetovano, odnosno deifriranje one predstrukture razumijevanja koju je Heidegger naglaavao u Bitku i vremenu. Slijedei tu liniju, Gadamer uvodi pozitivan pojam predrasud(b)e, preduvjerenja (Vorurteil), kojim eli naglasiti tumaevu situaciju koja je obiljeena neukidivim predrasudama, preduvjerenjima i predmnijenjima koje strukturiraju njezin horizont razumijevanja.63 Interpretacijski zadatak sastoji se u tome da se kombinacijom dvaju horizonata tradicijsko-povijesnog i onog predrasudno-tumaeva uspostavi dijalog, koji, strukturiran u obliku igre pitanja i odgovora, omogui stapanje horizonata. Vanost pred-mnijenja jest u najmanju ruku jednaka vanosti tradicije, jer su te predrasude, pred-mnijenja, conditio sine qua non dijaloga s tradicijom, ali stoga razumijevanje svoju pravu mogunost postie tek kad pred-mnijenja kojima ono zapoinje, nisu proizvoljna.64 Ona su takoer, prema Gadameru, podvrgnuta dijalokom propitivanju.
Zato ima smisla to tuma ne prilazi tekstu polazei upravo od u njemu ve postojeeg predmnijenja, ve, naprotiv, izriito pokuava da predmnijenja, koja su u njemu, legitimira, a to znai da pita za njihovo porijeklo i valjanost.65

Tu se predrazumijevanje inherentno tumau propituje, ali sudbina bitka inherentna tradiciji i tradicija kao takva ipak se ne propituje. Stoga se moe s Jeanom Grondinom rei:
razumijevanje, hermeneutiki razumijevano, nije nita drugo do proces obrade ve postojee grae (tradicija, op. I. M.). Tradicija nam takorei predaje materijal koji nae miljenje (djelovanjem preduvjerenj, predrasud, pred-mnijenj, op. I. M.) uvijek iznova obrauje.66

Kao polazite interpretacije, stoga se ne smije uzimati ni ovjek ni istina koja postoji o sebi, jer njihovu supripadnost zapravo valja misliti polazei od sredine iz koje oboje potjeu i koja utemeljuje supripadnost.67

V.
Gadamerov interes za estetsko, umjetniko, u krajnjoj liniji, knjievno, prije svega zbog viestruke mogunosti primjene dijalokog (koji potjee od onog Platonova dijalektikog) principa konstituiranja znaenja, razlogom je to je njegova hermeneutika imala toliko utjecaja. Osim evidentnih utjecaja u estetici recepcije Hansa Roberta Jaussa i Wolfganga Isera, iji je itateljski horizont oekivanja sadravao mnoge elemente Gadamerova pojma Vorurteil, njegov je utjecaj vidljiv uope etiko-estetikom legitimacijom dijaloga kao osnovnoga naela razumijevanja. U tom smislu, zanimljiv je odnos hermeneutike i dekonstrukcije, paradigmi koje na prvi pogled vrlo teko mogu imati zajednikih elemenata, ali koje, napominje Grondin,68 obje potjeu iz Heideggerove filozofije. Naglaavanjem tekstualnosti smisla, hermeneutika je otvorila problem utvrivanja odnosa intencije govornika na osnovu izgovorenoga. Dekonstrukcija je, kasnije, s tezom o uvijek-ve odgoenom znaenju samo dovela do krajnjih konzekvenci pretpostavke hermeneutike. U svakom sluaju, u dvadesetostoljetnoj teoriji i filozofiji nije bilo teorijske

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 111 God. 28 (2008) Sv. 3 (749760)

759

I. Maji, Gadamerova hermeneutika od filozofije sluanja prema

prakse koja nije uspostavila dijaloki odnos s hermeneutikom, a to govori o utjecaju to ga je Gadamer, kao najznaajniji predstavnik hermeneutike 20. stoljea, imao. Znaenje teksta kao mjesto nadilaenja autora, razumijevanje kao produktivna djelatnost, s jedne strane, povijest djelovanja, odnos tumaenja i historinosti, pitanje prezencije estetskog i njezina transponiranja u druga razdoblja, predstavljaju osnovne Gadamerove preokupacije koje je pokuavao rijeiti, nipoto nenamjerno, upravo metaforama kao to su igra, stapanje horizonata, predaja, predrasuda, simbol, svetkovina. Stoga je i nain njegova pisanja namjerno metaforian, namjerno zaigran i, po vlastitu priznanju, nedosljedan. To nikako ne umanjuje dosege njegove misli, meutim isto tako ne otklanja paradokse u koje je upadao. S jedne strane, osnovni prigovor Gadamerovoj hermeneutici jest nedostatak preispitivanja ideologijskog sloja u pojmu tradicije. Nije li i tradicija stanovita konstrukcija odreenih prikrivenih, ali zato ne manje autorskih instanci? S druge pak strane, problematino je i insistiranje na mogunosti dolaska do jednog, pravilnog, utvrdivog znaenja, unato razliitim pozicijama i pred uvjerenjima tumaa. Postupak nerijetkog estetiziranja filozofije, odnosno insistiranja na razmiljanju o estetskom, osim to je njegovu filozofsku hermeneutiku pribliila umjetniko-knjievnim teorijama, ponudila je i odreeni tip istine. Do istine umjetnikog djela moe se doprijeti jedino dijalogom, pa se tako moe rei da istina, preko umjetnikog djela uvlai onoga koji razumijeva u svoje kretanje,69 a time je bitna posljedica injenica da istina nije ovjekova proizvodnja, ve neto to mu se dogaa.70 Osnovno naelo takve hermeneutike dijalog, Gadamer je prakticirao cijelog svog ivota. Od najproduktivnijih dijaloga-debata, najpoznatije su one s Habermasom i Derridaom, ali detaljnije eksplikacije tih debata uvelike bi premaile opseg i namjenu ovoga rada, zato je namjera ovoga rada bila pruiti osnovne smjernice Gadamerove hermeneutike, problematizirajui poseban odnos njegove filozofske hermeneutike prema mogunostima njene primjene u knjievnoj teoriji.

62

66

Vladimir Biti, Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije, MH, Zagreb 2000., str. 463.
63

J. Grondin, Smisao za hermeneutiku, str. 61.

67

Isto, str. 60.

68

V. Biti, Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije, str. 509.

64

Razgovor s Jeanom Grondinom, hermene utika ili dekonstrukcija?, str. 162.

69

H.-G. Gadamer, Istina i metoda, str. 300.

65

J. Grondin, Smisao za hermeneutiku, str. 56.

70

Isto.

Isto, str. 60.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 111 God. 28 (2008) Sv. 3 (749760)

760
Ivan Maji

I. Maji, Gadamerova hermeneutika od filozofije sluanja prema

Gadamers Hermeneutics from Philosophy of Listening to Literary-Theoretic Praxis

Abstract

Beginning with basic postulates of Gadamers philosophical hermeneutics, the article challenges the possibility of its application in literary theory. Ther space of Gadamers thought, as well as his hermeneutics, opens up a question: how understanding is possible? The answers to that question implicate ethico-aesthetical claim of philosophy of listening where this dialectics of questions and answers should be established. The proccess of coming to meaning is happening in language, that makes possible, in the worst circumastances, at least to approach to the matter of things, if not to understand it. The interpreteurs situation is marked with his prejudices, prethinking (Vorurteil), and the situation of a text by its presence, as well as with temporality. It is precisely temporality of artwork, that is the foundation of Gadamers conception of tradition, i.e. heritage, which is, under Heideggers influence, supplied by regulative characteristics. The gap between two horizons traditionally-historical and prejudice-interpreteurs is solved by merging of horizons (Horizontverschmelzung) as the final result of dialogue, and that merging is at the same time the basics of understanding. Even though Gadamers hermeneutics was criticized, it was also unsourmountable in the studies of interpreting (literary) texts.
Key words Hans-Georg Gadamer, hermeneutics, understanding, dialogue, language, tradition, pre-thinking (Vorurteil), merging of horizons (Horizontverschmelzung)