Peter Sloterdijk

263
Svetac i hohtapler
*
M
oemo pretpostavljati da bi se Thomas Mann potajno veoma zabavljao
aferom koja je u februaru 2011. potresla Saveznu Republiku Njemaku,
kada se dokazalo da je jedan od tadanjih njemakih ministara, izvjesni gospodin
zu Guttenberg, u svojoj disertaciji o nekom ustavno-pravnom predmetu citirao
impozantnu koliinu duih i kraih tekstova, ali bez navoenja autora i izvora.
Sigurno bi se vladarski zabavljao milju da se ovjek s tako dobro razvijenim
Krull-faktorom (aluzija na Felixa Krulla, junaka romana Thomasa Manna Ispovijesti
hoh{taplera Felixa Krulla, prim. prev.) uspio popeti do samog vrha ministarstva
obrane jedne mone zemlje, zemlje ija je vojska jo prije pola vijeka cijelome
svijetu ulijevala strah i trepet. Da, aktuelni Felix Krull pravovremeno se pojavio
u dravnoj slubi da u skladu sa spoljnopolitikim poloajem nacije smanji broj
vojnika i da u skladu s duhom vremena za vojnike u borbenom zalaganju izvri
neminovni prelazak na post-herojsku orijentaciju. Zabavi Thomasa Manna ne
bi bilo kraja da je saznao kako se inkriminirajui dogaaj odigrao na jednom od
univerziteta u Bayreuthu u okviru institucije koja za vrijeme njegovog ivota jo
nije postojala, ali iji poloaj na kulturnoj mapi opravdava naroita oekivanja. Ba
Bayreuth! Kakav udarac! A sjetimo se da se Felix Krull oslobodio vojne obaveze
tako to je pred regrutacijskim doktorom savreno odigrao epileptiki napad. Ali
injenica da je jedan mladi politiar zbog zapravo ravog i providno falsificiranog
naunog rada stekao akademsku titulu to ve u hohtaplersku igru uvodi novu,
opasno nezgrapnu, skoro makabrinu boju. Pa ipak, romanopisac bi svakako
pomislio da takve i sline stvari odlino pristaju onome to nazivamo genius loci.
*
Poglavlje iz nove knjige Petera Sloterdijka Svetac i hoh{tapler (Der Heilige und der Hochstapler),
koja je poetkom januara 2014. godine izala kod frankfurtskog izdavaa Suhrkampa.
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
264
Da, i da kaemo istinu, tu bajrojtsku pozu ne bi mogao bolje smisliti ni kakav super
dosjetljivi reiser, ni reklamni agent spreman na svaku vrstu provokacije: Bayreuth
je, naime, od vremena invazije Wagnerovog klana, sveto mjesto za mnoge koji su
spremni da plate svaku cijenu kako bi bili obmanuti na najvioj umjetnikoj ravni
ili da se izrazimo s malo vie tankoutnosti, Bayreuth je magnet za sva rastrona
i na patnju spremna eda svojega vremena, kojima nijedan stolac nije pretvrd, a
nijedna izvedba nije predugaka sve dok vrsto vjeruju u ljudsko pravo na iluziju,
sasma uvjereni da na koncu ne postoji nikakav drugi oslonac osim onog to ga nudi
nepokolebljiva vjera u lijepi privid.
No s ekskurzijama u daleku zemlju ironije neemo razrijeiti nau aferu. Ne
otkrivamo nikakvu tajnu konstatirajui da se i moderni univerzitet openito i
ve odavna oprezno govorei bori s problemom ozbiljnosti. Bajrojtska afera
svakako je razotkrila majuni segment konfuzije ije historijske i sistematske
dimenzije malo ko moe realistiki procijeniti.
Iznova bi se, dakle, trebali vratiti pra-katastrofi 20. vijeka i istraiti ulogu
nacionaliziranih nauka u Velikom Ratu. Otkriveni su, naime, bezbrojni dokazi
koji svjedoe o izgubljenoj nevinosti fakulteta, kako u prirodnim tako i u
drutvenim naukama.
Panje je vrijedno, meutim, da u naunim disciplinama oito nije bilo
pandana dadaizmu kao da naunici nisu spoznali potrebu preispitivanja temelja
vlastitog djelovanja s obzirom na civilizacijski slom iz 1914 godine. U svakom
sluaju, filozofske intervencije Bekog kruga (Wiener Kreis) mogli bismo shvatiti
kao pokuaj da se i u teoriji saznanja uspostavi situacija nulte take, pa da se
svaki budui nauni govor podvrgne higijenskom programu, odnosno logiko-
empiristikoj disciplini smisla. Ne trebamo obrazlagati da takve intervencije na
evropskom tlu nisu urodile plodom, a to su postigle negdje drugdje, pripada
nekom drugom istraivanju.
Bili bismo veoma naivni kada bismo pretpostavili da su dananji studenti
i uitelji prelaskom univerzitetskog praga prestali da budu djeca svog
vremena a to vrijeme pokazuje sva obiljeja vjebalita za hohtaplerske
subjektivitete. Akademski prostor jednostavno ne moe da bude imun na
to. U suptilnosti njemakog visokokolskog jezika moemo ubrojiti i to da se
Zeni~ke sveske
265
prikupljanje ovjerovljenih postignua tokom studija oznaava akvizicijom privida
(Scheinerwerb; Schein znai i potvrdu i privid, prim. prev.) to treba cijeniti
kao terminoloko ukazivanje na to da je nemogue dokazati bilo kakvu sutinsku
razliku izmeu autentine kompetencije (kakva god ona bila!) i njene obuhvatne
simulacije. Spomenuto bismo mogli ilustrirati poznatim primjerima lanih doktora
koji su godinama svakodnevno i s uspjehom vrili najtee operacije, sve dok se
jednoga dana nije ispostavilo da za to uope nemaju kvalifikaciju.
Da bismo shvatili specifinu razliku izmeu akademskog plagijata i svih ostalih
sluajeva zloupotrebe duhovne svojine moramo uzeti u obzir nezamjenjivu
specifinost akademskih procedura. Gledano spolja, univerzitetski svijet nalikuje
biotopu koji je specijaliziran za proizvodnju krajnje bizarnih i apsolutno nepopularnih
sorti tekstova. Moemo govoriti o seminarskim referatima i seminarskim
radovima, zatim o diplomskim i magistarskim radovima, pa konano o disertacijama
i habilitacijskim radovima, a da i ne spominjemo ekspertize, istraivake prijedloge
i memorandume, strukturne i razvojne planove i slino; sva ta tekstualna flora
razvija se i napreduje iskljuivo u mikroklimi akademije i moemo je usporediti s
visokoplaninskim biljkama-penjaicama koje preivljavaju iznad klimatske granice
do koje moe rasti drvee i koje u pravilu ne podnose presaivanje u publicistiku
ravnicu i njivu. Sveukupna koliina akademske pismene proizvodnje jednostavno
je po obimu neshvatljiva, kao da smo se susreli s cunamijem upotrijebit
emo trenutano najprihvatljiviju metaforu za mase. S godinjim outputom od
vie milijardi tampanih stranica, akademska pismena proizvodnja predstavlja
paradoksalan cunami koji ne preplavljuje nijednu vidljivu obalu ve tutnji iskljuivo
unutar intelektualne institucije, skoro neprimijeen od spoljanjeg svijeta.
Akademsko plagiranje dogaa se zato najee u okolnostima gdje uobiajeni
motivi zloupotrebe duhovne svojine, ono takozvano kienje tuim perjem, vie ne
igra nikakvu ulogu. Dok tue perje na otvorenim prostorima pojaava atraktivnost
onoga koji ga nosi i podie njegov erotski fitness da se izrazimo argonom
biologa! ono e unutar akademskih okvira vie sluiti kamufliranju i uranjanju
u uobiajenost. Tue perje pridonijet e neprimjetljivosti u ujednaenom
strujanju tekstualnih masa. Za takvu situaciju Michel Foucault je ve poetkom
sedamdesetih godina 20. vijeka pronaao prikladan pojam uzevi izraz diskurs
za samoopisivanje akademskih tekstualnih proizvodnji. Ono to Foucault naziva
diskursom nije nita drugo nego tekst bez autora, specijalistiki govor kao
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
266
institucija. Takvo tumaenje akademskih i opih institucionalnih govornih rutina
razotkriva nam sasma ne-tibetanski put ka principu molitvenog mlina i ukazuje na
emisiju rijei koja se ne zasniva ni na kakvim injenicama svijesti. Zato onaj ko
ne eli govoriti o diskursu treba utjeti o plagijatima.
No ukidanjem (Aufhebung) plagijata u diskursu neemo iscrpiti sve posebnosti
akademskog plagiranja. U igru se, naime, dodatno ukljuuje veoma antipatian
element koji emo najbolje shvatiti ako nam u pomo pritekne nauka o knjievnosti.
Bilo bi dakako pretjerano tvrditi da je Wolfgang Iser, eminentni predstavnik
historijski znaajne kole iz Konstanza, svojom knjigom Implicitni ~itatelj (Der
Implizite Leser) iz 1972. godine revolucionirao vlastito nauno podruje i openito
humanistike nauke, ali ih je svakako pomaknuo unaprijed dokazavi da u svakom
tekstu moemo otkriti intimno ortatvo autora i hipotetskog itatelja ljubavnu
vezu koja aktivira lektiru i itatelja. S tim u skladu, itati znai oivljavati apelacijske
strukture svojstvene tekstu i prepustiti se igri oslovljavanja, nagovjetavanja,
dovoenja u zabludu, uskraivanja i prisvajanja. Svaki elaborirani tekst je struktura
sastavljena od znakova koji vode i usmjeravaju recepciju, znakova koje itatelj,
ukoliko zbilja ita, htio-ne htio inscenira. Od slinih intuicija Umberto Eco je u svojoj
knjizi Lector in fabula (1979) uobliio poticajnu dijaloku teoriju lektire.
Iz perspektive dananjih akademskih odnosa, suptilne analize recepcije
ukazuju se kao sjeanja na pradavno zlatno doba itanja, kada je jo svaki tekst
takorei bio pismo, a svako pismo bilo takorei billet deux, ljubavno pismo. Jer
nijedan akademik nee poricati: vrijeme je da se teorija implicitnog itatelja
dopuni teorijom implicitnog ne-itatelja. Prilike za takvo to poprilino su pogodne
ako zamislimo da se u meuvremenu skoro 90 procenata akademske tekstualne
proizvodnje pie pod vie ili manje opravdanom pretpostavkom da ono napisano
nee biti proitano (parcijalno ili u potpunosti). A iluzorno bi bilo vjerovati da
reeno nee utjecati na etiku autora.
Za ljude koji ive u kulturi koja ih skoro u svakoj prilici upuuje na to da pravila
i slijede i ne slijede, proishodi neosporna injenica da se ne-itatelju dade ono
to mu pripada pa makar bio posrijedi i vlastiti ispitiva ili njemaka nauno-
istraivaka zajednica. Implicitan ne-itatelj protivurjeno se oslovljava gestom
odmahivanja i pripada tekstu kao onaj koji u njega ionako nee zaviriti. Ko pie
bez ikakvih izgleda na recepciju nehotimino je sklon tome da u vlastiti proizvod
Zeni~ke sveske
267
ugradi tue dijelove koji su za akademsku varijantu ne-itanja predestinirani time
to su na drugoj strani unaprijed provjereni postojeom i iskuanom lektirom. Na
taj nain akademsko carstvo sjenki generira tekstualni svijet drugog reda u kojem
mlai realno neitani dre u opticaju starije virtualno neitane.
U takvom sistemu neoekivano realno itanje dovodi do katastrofe. No pritom
je zanimljivo da prirodni itatelj, a s obzirom na nezaustavljivu lavinu akademske
literature, i ne moe ostvariti ono to nazivamo realnim itanjem. U meuvremenu
su digitalne italake maine i specijalizirani programi traenja jedine instance
koje su uope kadre kao namjesnici autentinog itanja zapoeti s nekim tekstom
ili razgovor ili ne-razgovor. Ljudski itatelj, imenujmo ga profesorom, jednostavno
otpada. Upravo kao akademsko bie, strunjak (u bilo kojem polju) je odavna
osuen na to da vie bude ne-itatelj nego itatelj.
Praktina konsekvenca toga moe jedino biti reduciranje sistemskih poticaja
za hohtaplersku proizvodnju teksta. To e se najlake postii tako da se praktiki
neitani autori akademskih tekstova i danas i ubudue eksplicitno podsjete na
digitalne uvare morala, koji zbog automatskog itanja neumoljivo raspoznaju
razliku izmeu plagijata i citata. Bilo bi pogreno legalizirati neoznaene citate,
kao to to predlau pojedini zagovaratelji gusarske romantike. Kultura citiranja
posljednja je linija na kojoj univerzitet brani svoj identitet. Pa ako je univerzitet
danas izazvan novim valom hohtaplerskih subjektivnosti, koje se zaodijevaju u
digitalno, ironijsko ili gusarsko ruho, tada treba novim igraima, koji u pravilu
s minimumom ozbiljnog rada izvode svoje ale, jasno pokazati gdje se nahodi
granica. Kultura je pod navodnim znakovima a navodni znakovi predstavljaju
gusarsku ljubaznost.
Sljedea anegdota imala bi pokazati da nam nisu svagda potrebni programi
traenja, kako bismo prokazali tekst koji je u potpunosti namijenjen ne-itatelju.
Nedavno se, naime, takav sluaj zbio s esejom o teoriji prikupljanja muzejske
grae, iz pera eminentnog austrijskog muzealca, umjetnika i teoretiara
umjetnosti Petera Weibela, pod ijim se vodstvom Centar za umjetnost i
medijsku tehnologiju iz Karlsruhea tokom tridesetak godina prometnuo u svjetski
znanu adresu. Weibela moemo, to se pasivnog plagiranja tie, smatrati
najveim ekspertom savremenog umjetnikog svijeta, ali ne iskljuivo zato
to se ve zarana nije zadovoljio samo time da producira umjetnika djela i
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
268
umjetnike akcije koje su nakon toga mnogi podraavali. On je, naime, i stvarao
umjetne umjetnike i promatrao njihove evolucije. Reeno mu je osobito polo
za rukom s njegovom bliskom bekom ivotnom saputnicom Waltraud Hllinger,
za koju je 1967. godine izmislio ime VALIE EXPORT i koju je plasirao na trite
kao zastupnicu konceptualne enskosti u nizu spektakularnih umjetnikih akcija
prisjetimo se nastupa s ormariem za pipanje enskih grudi u Prvom becirku
austrijskog glavnog grada. A uskoro se dogodilo da se izmiljena umjetnica
otisnula od svojega izumitelja i tokom godina napravila ozbiljnu karijeru pod
ironinim zatitnim imenom trinog proizvoda. Moemo pretpostaviti da je Peter
Weibel koji put i zaalio to svoju konceptualnu umjetnu enu nije poslao na
trite s uobiajenim naslovom Bez naslova.
Ko poznaje ovu priu manje e se, mislim, uditi iduoj koju donosim sasma
vjerno, samo s promijenjenim imenima. I ona govori o samotnosti neitanih
tekstova i o katastrofi koja nastaje kada implicitnog ne-itatelja u nevrijeme
iznenadi realni itatelj. Jednoga dana Peter Weibel potom prima katalog u kojem
poznati sakuplja umjetnina, dr. Vendelin Ako (Wendelin Wenn), prezentira svoju
umjetniku kolekciju. Kao to je uobiajeno, katalog sadrava uvodni tekst, koji je
tom prilikom napisao dr. Ako (Wenn) lino. Weibel ne moe da ne proita tekst,
jer je teorija o prikupljanju grae svakom muzealcu per se zanimljiva bez obzira
na to to se kataloki tekstovi po neitanosti mogu mjeriti s najbeskorisnijim
akademskim radovima. Weibel, dakle, ita i ita i ne moe se oteti utisku da
odnekud poznaje tekst. Odlazi u svoj arhiv, vadi jedan dokument i usporeuje:
lanak je bukvalno, rije po rije, napisao on. Zatim zove doktora Ako, kojem je,
jasno, cijela stvar strahovito neugodna. Uistinu, on priznaje da je zbog manjka
vremena zamolio prijatelja, poznatog historiara umjetnosti dr. Antonija Ali
(Antonio Aber) da umjesto njega napie uvodni tekst, za dobar honorar, jasno, i u
potpunoj diskreciji. Ni on tada, kae, nije imao vremena, pa je zamolio jednog od
svojih studenata da za malo novca napabiri neto, ma nita veliko i bez ikakvog
rizika, jer to ionako niko nee itati. U ovom lancu radnji i zbivanja student se
pokazuje kao zbiljsko edo svojega vremena: brzo pretrauje po svom kompjuteru
i u nekoliko klikova pronalazi prilino interesantan tekst izvjesnog Petera Weibela,
koji je o dotinoj temi napisao neto nekom ranijom prilikom. Ostatak prie
rijeen je miem kompjutera i s dva-tri pritiska. Ovaj dogaaj nikada ne bi ugledao
svjetlo dana da se nije dogodilo neto to se gdjegdje dogaa i u eri samotnih
tekstova: da im se autor sluajno vratio kao jedini itatelj vlastitog djela.
Zeni~ke sveske
269
Naravouenije prie jasno je kao dan. Tekstovima koji su pisani za implicitne
ne-itatelje moramo do kraja prijetiti realnom lektirom, i to bez obzira na opasnost
da nas dananji elegantni gusari smatraju jueranjim hohtaplerima koji prijete
neim to ne mogu ostvariti.
Na ulazima svih fakulteta trebalo bi objesiti tablu s natpisom: Cave lectorem!
Za one koji ne vladaju latinskim jezikom: Oprez, o{tar ~itatelj! I s tom bi
opomenom moglo zapoeti ono to dobronamjerni zovu radom na novoj etici
naunog ponaanja.
S njema~kog preveo Mario Kopi}