PRIKAZI KNJIGA I IZLOBI

SP, br. 1., 167.-196. (2013)

Gerd KOENEN, to je bio komunizam?, Durieux, Zagreb, 2011., 189 str.

Njemaki povjesniar i publicist Gerd Koenen, nakon razoaranja u svoje mladenake ljeviarske ideale i njemaku radikalno-ljeviarsku scenu kojoj je pripadao
1970-ih, ve se od 1980-ih usmjerio na kritiku ljevice, posebno komunistikih reima
i pokreta, to je objavio u nizu publicistikih i povjesniarskih knjiga, od kojih su neke
doivjele i sjajne kritike. Od njegovih recentnijih djela u hrvatskom su prijevodu dosad
bile objavljene knjige Vesper, Ensslin, Baader: iskonski prizori njemakog terorizma
(2008.) i Projekt Guevara: snovitim stazama svjetske revolucije (2010.), koje je, prvu
samostalno, drugu u suizdavatvu s podgorikom izdavakom kuom, objavio zagrebaki Durieux u prijevodu Nenada Popovia. Trea Koenenova knjiga na hrvatskom
jeziku, koju je objavio isti nakladnik i prevoditelj, dolazi nam kao relativno svje proizvod, samo godinu dana nakon objave izvornika na njemakom jeziku.
U dva uvodna poglavlja, to je bio komunizam? (str. 7.15.) i Komunizam kao
povijesni fenomen (str. 16.23.), autor se kritiki osvre na dananju percepciju komunizma u znanstvenoj, ali i iroj javnosti, govori o povezanosti XXI. i njemu prethodnog stoljea, u kojem je komunizam bio daleko najvei, najdublji i najuspjeniji
masovni pokret. Najizravnije kritizira (u vrijeme objave knjige jo ivog) povjesniara
Erica Hobsbawma i njegov koncept stoljea ekstrema, navodei da Hobsbawm nikada nije elio ozbiljnije raspraviti posve osobite, dublje uzroke socioekonomskih nesrea, moralnih izopaenosti i teroristikih ispada komunistikih drava, partija i drutava. Kritizira starije, ali i neke novije prikaze povijesti komunizma, poput onih Roberta
Servicea ili Archiea Browna, tvrdei da ine veliku greku kada ishodite komunizma
pokuavaju nai u nekom izgubljenom antikom zlatnom dobu. Ve je iz uvoda razvidno da se on protivi takvim paualnim interpretacijama koje komunizam predstavljaju kao ideokraciju koja je teila dobromu, a u praksi stalno stvarala zlo.
Koenen komunizam poima iskljuivo u singularnom obliku, jer je ishodite svih
komunistikih partija i znaajnih komunistikih voa, od Tita preko Ho Chi Minha
do Mao Zedonga, moskovska boljevika doktrina. Taj problem autor razrauje u poglavlju Povijesno mjesto boljevizma (str. 24.38.). Jedan od kljunih elemenata na
koji se boljevika partija oslanjala u borbi za vlast u Rusiji bilo je ratno stanje. Povijesna vezanost komunizma za ratove nije bila sluajna nego sutinska, smatra Koenen, a
to dokazuje Lenjinovom izjavom: to e rat zahtijevati vie rtava, to jasnije e radnici () spoznati nunost da oruje upere protiv vlada i protiv buroazije svake pojedine zemlje. U Prvom svjetskom ratu autor vidi inkubator svih modernih totalitarnih
pokreta, a da je komunizam u svome korijenu i plodu totalitarni pokret autor nastoji
pokazati u poglavlju Lenjinizam kao totalitarni projekt (str. 39.51.), u prvom redu
analizirajui Lenjinovu knjigu Drava i revolucija, koju je okarakterizirao kao otuno
jednostavan nacrt drutva. Koenen tvrdi da je Lenjinova partija od poetka teror uinila sredinjim elementom svoje politike, ponajprije zbog svoje manjinske politike i
drutvene osnovice. Cijena boljevike pobjede u graanskom ratu bila je, prema njemu, civilizacijsko nazadovanje neuvenih razmjera.
U poglavlju Od ruskog k svjetskom boljevizmu (str. 52.64.) pie o boljevikim nadanjima da e svjetski rat prerasti u sveopi graanski rat na podjeli izmeu
svjetskog imperijalizma i svjetskog boljevizma. Iako su se te nade brzo rasplinule,
komunizam se kroz Kominternu, ustrojenu po boljevikom uzoru, razvijao u sve razgranatiji svjetski pokret koji je ekao svoju priliku za afirmaciju na svjetskoj razini.
Kominternu je autor okarakterizirao kao ulanenje iluzija i pogrenih raunica, poraza i prinoenja rtvi (), moralnih izopaenja i teroristikih samoprodiranja.

167

PRIKAZI KNJIGA I IZLOBI

SP, br. 1., 167.-196. (2013)

U nekoliko sljedeih poglavlja, Sovjetski Savez kao utopija (str. 65.73.), Svjetska kapitalistika kriza i Internacionala (str. 74.82.) i Veliki zaokret kao ireverzibilna cezura (str. 83.86.), Koenen prikazuje negativan utjecaj svjetske gospodarske
krize na Kominternu te veliki sovjetski privredni zaokret u prisilnu kolektivizaciju i
industrijalizaciju. Tu je najzanimljiviji prikaz komunistikog organicistikog shvaanja drutva, prema kojem je voa bio mozak (Lenjin), centralni komitet ivani sustav,
partija srce, a proletarijat fiziki sustav koji je nosio ukupno drutveno tijelo. Takva
shvaanja autor povezuje i s pokuajima razvoja sovjetske eugenike, kao i sluaj istraivanja mozga pokojnog Lenjina koje je trebalo, u strukturi samog mozga, otkriti indicije da je genijalnost V. I. Lenjina imala materijalne temelje. Sva ta bizarna istraivanja Koenen naziva mrtvim rukavcima razvoja sovjetske znanosti.
U poglavlju Politika ekonomija realnog socijalizma (str. 87.105.) prikazuje
kako se SSSR u (pre)kratkom roku iz zaostale agrarne zemlje preobrazio u razvijenu
industrijsku dravu. Smatra da je taj industrijski preobraaj ostvaren samo na statistikoj i materijalnoj razini, jer se zapravo radilo o preindustrijaliziranoj, prenaoruanoj i
precentraliziranoj dravi koja je imala stalnu hiperakumulaciju. To je ujedno autorova
kritika teorija koje sovjetski razvoj objanjavaju kao vie ili manje uspjenu nadoknaujuu industrijalizaciju, odnosno modernizaciju. Koenen smatra da se radilo o nasilnom procesu koji je zavrio neuspjehom, jer je unitenjem kulaka kao klase uinjena
depopulacija ogromnih razmjera ije se posljedice osjeaju i danas.
Tumaenje komunistikih oblika drava i drutava kao diktature modernizacije
autor nastoji opovrgnuti i u poglavlju Tajna i nasilje (str. 106.115.), u kojem istie
da su upravo tajnovitost komunizma i ekscesivno koritenje nasilja ona obiljeja koja
rue takvo tumaenje. Tajnovitost se osiguravala monopolom drave na informacije i
komunikacije, a sve u cilju osujeivanja svake autonomne drutvene rasprave ili nezavisnog organiziranja. Koenen tvrdi da je partija drala drutvo u informacijskoj izolaciji, odnosno da je zadravala injenice koje joj nisu ile u prilog i u javnost putala
samo iskrivljenu propagandu. Meutim dri da je drutvo komunistikoj vlasti uzvraalo na isti nain iz straha je govorilo ono to je vlast eljela uti, to je u konanici
komunistika drutva vodilo u samoizolaciju. Tog problema samoizolacije bili su svjesni i komunisti, pa su se provodila povremena unutarpartijska ienja uz uvoenje
rituala kritike i samokritike, smatra Koenen. Govorei o nasilju i progonima, naglaava da su u komunizmu najmilije rtve progona bili umjetnici, pogotovo knjievnici,
a poentira citatom Ossipa Mandelstamma koji je, ekajui uhienje, svojoj supruzi Nadedi rekao: to se ali (), samo kod nas se uvaava pjesnitvo () Nigdje drugdje
zbog toga ne ubijaju ljude.
Nasilje je glavna tema i poglavlja Ratio i iratio terora (str. 116.130.), u kojem
autor govori o etnikim ienjima s kraja 1930-ih, koja su u sovjetskim slubenim
dokumentima nazivana nacionalnim operacijama i u kojima su itave kulturne, etnike i nacionalne skupine progonjene u cilju nasilne homogenizacije vienacionalne
drave. Smatra da je Veliki teror prestao poetkom 1939., ali samo da bi bio proveden
u tie, regularnije i djelotvornije oblike i da je do danas ostao zagonetna jezgra svih
istraivanja komunizma. Tvrdi da su gotovo svi komunistiki reimi proli kroz razdoblja krvavog terora, pa se on mora pripisati karakteru njegova sustava. Ovdje Koenen
sjajno uoava jo jednu bitnu odrednicu komunistikih poredaka da nasilje i brutalnost reima, pogotovo u razdobljima otvorenog terora, nisu produkt karakternih osobina jedne osobe, voe, Staljina, nego da nas i te njegove osobine vraaju na sustav koji
ga je stvorio i koji mu je dao apsolutnu vlast.

168

PRIKAZI KNJIGA I IZLOBI

SP, br. 1., 167.-196. (2013)

U poglavlju Svjetski socijalistiki lager (str. 131.147.) pie o usponu svjetskog

komunistikog pokreta koji se dogodio u Drugom svjetskom ratu. Prema Koenenu,
objanjenje tog uspona kao rezultata borbe protiv faizma je tono, ali dodaje da je
odnos faizma i komunizma mnogo sloeniji od onoga kakvim ga je prikazivao konstruirani antifaistiki narativ. Govorei o usponu komunizma u Kini, tvrdi da se radi
o najjasnijoj fuziji nacionalnih i drutveno-revolucionarnih motiva njihovih komunista, a u njihovoj pobjedi u graanskome ratu vidi epohalni dogaaj s kojim je poelo
drugo razdoblje komunizma kao svjetskog politikog fenomena XX. stoljea. Usporeujui Staljinov SSSR i Maovu Kinu, smatra da ne treba preuveliavati razlike izmeu
staljinistike politike kadrova i maoistike linije masa.
U poglavlju Dijalektike Hladnog rata (str. 148.159.) Koenen promovira istraivanja povjesniara Chen Jiana, koji u svojoj studiji Maos China and the Cold War (University of North Carolina Press, North Carolina, 2001.) s eurocentrinog gledanja na
Hladni rat fokus pomie prema Istoku. On naime umjesto suprotstavljenosti dvaju
vojnih blokova u sredite postavlja sve nezavisniju svjetsku politiku maoistike Kine.
Ta teza i nije toliko radikalna ako imamo na umu da je Kina bila ta koja je podravala
Vijetnam predvoen Ho Chi Minhom i koja je uvukla Sjedinjene Amerike Drave u
iscrpljujui rat koji su izgubile. Isto tako, kad je vijetnamsko vodstvo pod moskovskim
pokroviteljstvom poelo ostvarivati Ho Chi Minhov stari projekt socijalistikog carstva Velike Indokine, upravo je Kina podrala Crvene Kmere i krvavom vojnom lekcijom pokazala Vijetnamu koliko ovisi o njoj.
Kao svojevrsni paradoks, Koenen upravo u kineskom vlastitom putu vidi poetak
raspada komunistikog svjetskog fenomena, to je prikazao u poglavljima Putovi raspada: kineski sluaj (str. 160.169.) i Putovi raspada: Sovjetski Savez (str. 170.179.).
Poetkom 1960-ih dolazi do razlaza izmeu dviju najveih komunistikih partija i do
meusobnog ekskomuniciranja, a autor se posebno osvre na devet pekinkih pisama
izopenja Hruovljevog pseudokomunizma. Piui o kineskom Velikom skoku naprijed i Velikoj proleterskoj kulturnoj revoluciji, Koenen istie krvavu bilancu komunistike vlasti u Kini prenosi podatke Rudolpha Josepha Rummela, autora pojma
democid, koji tvrdi da je izmeu 1947. i 1987. u Kini 35 milijuna ljudi bilo rtvom
politiki zasnovanog nasilja. Tome dodaje i brojku od 27 milijuna ljudi umrlih od gladi izmeu 1959. i 1961. i ispostavlja brojku od ukupno 62 milijuna stradalih. Analizirajui pak raspad SSSR-a, najprije istie njegov gospodarski pad, a potom i drutvene
uzroke. Iako je SSSR bio najindustrijaliziranija zemlja na svijetu, s najviim tehnikim
standardima u vojnoj industriji, njegova je civilna privreda 1980-ih potpuno zaostala.
Prikazujui raspad SSSR-a, Koenen nastoji potvrditi svoju osnovnu tezu da se takve
drave moraju raspasti jer nisu sposobne za autokorekcije, u prvom redu zbog izostanka naela podjele vlasti i pravih predstavnikih tijela.
U posljednjem poglavlju, Postkomunistika situacija (str. 180.189.), autor promilja o naslijeu komunizma u postkomunistikim zemljama. Smatra da postoje
mnogi politiki i psihiki razlozi zbog kojih je u dananjim glavnim postkomunistikim zemljama rasprava o traginim iskustvima vlastite komunistike povijesti tea i
dua negoli je bilo suoavanje s totalitarnom prolou zemalja u kojima su vladali
faistiki ili nacistiki reimi, iji su zloini odmah nakon Drugog svjetskog rata bili
barem poznati. Za poinjena ubojstva u komunistikim reimima nitko nije osuen i
nee to vie ni biti izuzev moda aice Crvenih Kmera. Sve tone u movaru povijesne tragike, ubojice i ubijeni podjednako, a mjesta nekadanjih strahota zamee vjetar
povijesti. U sudbini komunistikih reima XX. stoljea Koenen vidi dokaz da prena-

169

PRIKAZI KNJIGA I IZLOBI

SP, br. 1., 167.-196. (2013)

pregnutost itavih sustava drutava i moi moe trajati dugo, ali ne i vjeno, te da se na
kraju uvijek iscrpe iznutra, nuno ustupajui mjesto procesima civilne i drutvene
reorganizacije. Smatra da se upravo 1989. poklopilo da vladari vie nisu mogli vladati,
a oni kojima se vladalo vie nisu eljeli da se njima vlada. Ipak, njima se vladalo prilino dugo, kroz nekoliko generacija, to autora vodi do pitanja iz domene povijesti mentaliteta. Zapanjuje ga spremnost velikog broja ljudi da se prilagode, stupaju u stroj s
drugima, pljeu kad se to od njih oekuje iako ne vjeruju u ono to se govori, da sudjeluju u nadzoru ivota drugih, ak i u onim sluajevima kad nisu prijetile prevelike
kaznene mjere, kao npr. u kasnom DDR-u ili ehoslovakoj.
Knjiga zavrava autorovim razmiljanjem o sadanjoj globalnoj ekonomskoj i drutvenoj krizi. Smatra da je kolaps socijalistikog lagera zaokruio kapitalistiku globalizaciju koja je i dovela do sloma financijskih trita 2009. godine. Dri da je u svim tim
aspektima razuzdani kapitalizam u postkomunistikim dravama, nesputan ni pravno
ni civilnim drutvom, vratio vrijeme 150 godina unatrag jer su na dnevnom redu opet
ista pitanja vezana za suprotstavljene oblike proizvodnje drutvenog bogatstva, slino
kako su ih postavili Karl Marx i drugi, samo u novim globalnim razmjerima i na vioj
razini socio-ekonomskog razvoja.
Najvei nedostatak ove knjige ogranienost je istraivakog fokusa. Autor je gotovo iskljuivo usmjeren na promiljanje o komunizmu u SSSR-u, mnogo manje na ono
u Kini, a ostali komunistiki reimi samo su usputno spomenuti. Iako autor s pravom
naglaava da svi komunistiki sustavi imaju isto ishodite, brojne varijacije komunistikih ideja i vrlo dinamini odnosi izmeu komunistikih drava i partija nalau da
se tom pitanju posveti mnogo vea pozornost. No, iako se radi o historiografsko-publicistikom eseju koji ne donosi puno novih informacija, knjiga donosi intrigantna i
poticajna promiljanja o komunizmu kao totalitarnoj ideji, pokretu i sustavu koji je
uzrokovao velika ljudska stradanja. Nakon itanja ove knjige itatelj bi teko mogao
sagledati svu kompleksnost fenomena komunizma, ali bi mogao dobiti prilino jasan
odgovor na naslovno pitanje.
JOSIP MIHALJEVI

Izloba Jugoslavija: od poetka do kraja, Muzej istorije Jugoslavije, Beograd,

1. prosinca 2012. 3. oujka 2013.
Posljednjih je nekoliko godina beogradski Muzej istorije Jugoslavije, koji je osnovan 1996. spajanjem Memorijalnoga centra Josip Broz Tito i Muzeja revolucije naroda
i narodnosti Jugoslavije, pokazao iznimno ivu aktivnost postavljajui niz privremenih izlobi (primjerice Zbirka slika druga predsednika, Tehnika narodu, Poslednja mladost u Jugoslaviji, Titove Nove godine) utemeljenih mahom na vlastitim zbirkama koje
uvaju vie od 200 000 predmeta. No muzej koji obuhvaa sklop triju prostora Muzej
25. maj, Stari muzej i Kua cvijea i dalje nema stalni postav i ne moe posjetiteljima
prikazati povijest zemlje iz svojega naziva. Stoga je potpuno opravdano nastojanje oko
pripremanja i postavljanja izlobe Jugoslavija: od poetka do kraja, u najavi opisane kao
Istorija jednog od najzanimljivijih i najkontroverznijih dravotvornih eksperimenata
u XX veku. Izloba je otvorena 1. prosinca 2012., znakovito, na dan ujedinjenja u Kra-

170