1

Nicolas Barreau

Osmijeh ene

www.crowarez.org
www.bosnaunited.net

Srea je crveni ogrta s poderanom podstavom.

Julian Barnes

1.
U studenom prole godine jedna mi je knjiga spasila ivot. Znam, zvui nevjerojatno. Mnogi bi
mogli pomisliti da pretjerujem kad to kaem. Ili da zvuim patetino. Ali zapravo je stvarno bilo
tako. Ne, nitko me nije pokuao ustrijeliti u srce da bi mu metak nekim udom ostao zaglavljen u
koricama debelog, u kou obavijena izdanja Baudelaireovih pjesama, kao to se to inae moe
vidjeti u filmovima. Moj ivot ipak nije toliko uzbudljiv. A i srce mi je ve bilo ranjavano.
Dan kad se to dogodilo bio je sasvim obian, ba kao i svaki drugi. Svega se tono sjeam.
Posljednji gosti u restoranu - grupica poprilino glasnih Amerikanaca, jedan diskretan japanski
par i nekoliko Francuza koji su ustro raspravljali ostali su, kao i obino, sjediti dokasno, s tim da
su Amerikanci, nakon to su pojeli gateau au chocolat, uvenu okoladnu tortu, oblizivali usnice i
isputali zvukove nalik na aaaah i oooh. Nakon to je posluila desert, Suzette me pitala trebam
li je jo i nakon toga sretno odjurila dalje. Jacquie je, kao i obino, bio loe raspoloen. Dok je
zveckao tanjurima koje je, nakon ienja, slagao u perilicu, mrmljao je nad prehrambenim
navikama turista.
Ah, les Americains! Ne razumiju nita o francuskoj cuisine, rien du tout! 1
Uvijek mi pojedu i dekoraciju. Zato moram kuhati za barbare? Najradije bih od svega odustao,
stvarno mi to kvari raspoloenje! Odrijeio je pregau, na odlasku samo promrmljao svoj bonne
nuit, pa sjeo na stari bicikl i nestao u hladnoj noi. Jacquie je vrhunski kuhar i jako mi je drag unato
tome to ne moe bez te svoje angrizavosti, ba kao to bouillabaise 2 ne moe bez lonca.
I prije je radio kao kuhar u Temps des Cerises 3 u, u vrijeme kada je taj mali restoran s kariranim,
crveno-bijelim stolnjacima, smjeten nedaleko od prometnog Bulevara Saint Germain u Ulici
Princesse, pripadao mojem ocu.
Moj otac volio je tu ansonu, Le Temps des Cerises, pjesmu koja odie ivotom, ali je istodobno i
tako tuna; pjeva o ljubavima koje se pronau i ponovo izgube u vremenu koje je jako lijepo, a tako
kratko traje. Iako je poslije tu staru ansonu francuska ljevica odabrala za svoju neslubenu himnu,
kao simbol prekretnice i napretka, vjerujem da pravi razlog zbog kojeg je moj otac izabrao ba to
ime za restoran nema mnogo veze s Parikom komunom, ve da ga za nju veu neka posve osobna
sjeanja. To je bilo mjesto na kojem sam odrasla. Tu sam dolazila nakon nastave pa sjedila u kuhinji
sa svojim biljenicama, okruena zvonjavom lonaca i tava i tisuu primamljivih jela. Tu je Jacquie
uvijek za mene uvao neki slatki. Jacquie, kojemu je ime zapravo Jacques Auguste Berton,
podrijetlom je iz Normandije, gdje pogled see i preko horizonta i gdje je zrak slankast, a nita ne
zaklanja pogled na beskonano more iznad kojega vjetar i oblaci igraju svoju smetenu igru.
Najmanje jednom dnevno Jacquie me uvjerava kako voli gledati u daljinu, jako daleko. Katkad mu je
Pariz preskuen i preglasan. I u tim trenucima ezne za obalom.
Kako se netko, tko je samo jednom osjetio miris Cote Fleurie, moe osjeati dobro na parikim
uliicama? Ha, reci mi?
Mahao je noem za meso i gledao me svojim velikim smeim oima pun predrasuda, zatim je
ustro s ela maknuo tamnu kosu koja je sve vie i vie, a gledala sam na to s odreenom njenou,
bivala proeta sijedima. Prolo je uistinu ve podosta godina otkako je taj mukarac velikih ruku
pokazao jednoj etrnaestogodinjakinji s dugakim plavim kekama kako se priprema savreni
creme brulee 4.

Ah, ti Amerikanci! Ne razumiju nita o francuskoj kuhinji. Ni-ta! (op. prev.)

Tradicionalno francusko mediteransko jelo nalik na gula; pretea brudeta, (op. prev,)
3
Doba treanja, (op. prev.)
1
2

Poznati desert, klasik francuske kuhinje.

Bilo je to prvo jelo kojim sam oduevila svoje prijateljice. Naravno da Jacquie nije bio bilo kakav
kuhar. Kao mladi radio je u slavnom hotelu Ferme Saint-Simeon u gradiu Honfleur na Atlantiku,
koji je odisao posebnim armom i bio omiljena oaza mnogih slikara i umjetnika. To je ve bilo s
vie stila, draga moja Aurelie.
Iako Jacquie vjeito neemu prigovara, potajno mu se uvijek smjekam jer znam da me nikad ne
bi ostavio na cjedilu.
Tako je bilo i tog posljednjeg studenog u kojem je nebo iznad Pariza pobijeljelo poput mlijeka, a
ljudi su uurbano hodali ulicama, nosei debele alove. Bio je to studeni koji je bio mnogo hladniji
od onih koje sam dosada proivjela u Parizu. Ili mi se moda samo tako inilo?
Nekoliko tjedana prije umro mi je otac. Jednostavno tako, bez upozorenja, njegovo srce odluilo
je da ne eli vie kucati.
Jacquie ga je pronaao u poslijepodnevnim satima otkljuavajui restoran.
Tata je spokojno leao na kuhinjskom podu, okruen svjeim povrem, janjeim butovima,
koljkama kapicama i zainskim biljem koje je tog jutra kupio na trnici. Naslijedila sam restoran,
naslijedila sam recept za njegov slavni menu d'amour, Ljubavni meni kojim je navodno prije mnogo
godina osvojio srce moje majke, te nekoliko pametnih reenica o ivotu. Majka mi je umrla dok sam
jo bila malena, tako da nikad neu saznati je li mi otac ispriao ba pravu istinu o tome kako su se
upoznali. A on je bio navrio ezdeset osam godina i naravno da je za mene otiao prerano. Ljudi
koje volimo uvijek odlaze prerano, bez obzira na to koliko imaju godina, zar ne?
Godine nita ne znae. Znai samo ono to se dogodi tijekom njih, rekao je jednom prilikom
moj otac dok je polagao rue na majin grob.
Kad sam u jesen pomalo oajno, ali odluno, nastavila njegovim stopama, potpuno me slomila
spoznaja da sam na ovome svijetu - sasvim sama. Hvala dragom Bogu, tu je bio Claude. Bio je
scenograf u kazalitu, a njegov golemi radni stol u malom studio-apartmanu u gradskoj etvrti
Bastille bio je uvijek pretrpan crteima i malim kartonskim modelima. Kad bi dobio kakav vei
posao, jednostavno bi na nekoliko dana - nestao.
Sljedei tjedan me nema, samo bi mi rekao. U poetku, trebalo mi je vremena da se priviknem
na to da se jednostavno nee javiti na telefonske pozive, niti otvoriti vrata, unato tome to uporno
zvonim. Nakon nekog vremena, samo bi se vratio kao da se nita nije dogodilo. Pojavio bi se
iznenada, poput prekrasne duge na nebu, strastveno me poljubio u usta i zvao me svojom malom
dok je sunce igralo igru skrivaa u njegovim plavim kovrama. Tad bi me zgrabio za ruku, povukao
za sobom i pokazao mi svojim zavodljivim pogledom nove nacrte. Nisam smjela nita rei.
Nekoliko mjeseci nakon naeg upoznavanja pogrijeila sam rekavi mu iskreno to mislim.
Jednostavno sam naglas promiljala o njemu i usput mu predloila to bi jo na sebi mogao
popraviti. Claude je u mene buljio s nevjericom. Izgledao je kao da e iz njegovih plavih oiju potei
suze, zatim je snano, jednim pokretom ruke, pobacao sve sa stola. Boje, olovke, papiri, ae, kistovi
i mali komadi kartona, poletjeli su zrakom kao da su konfeti, a paljivo pripremljen model od sitnih
ica za scenski prikaz Shakespeareova Sna Ivanjske noi razbio se u tisuu komada. Od tog trena
suzdravala sam se od bilo kakvih komentara. Claude je izuzetno impulzivan, promjenjiva
raspoloenja, vrlo njean, i jako poseban. Sve na njemu bilo je naglaeno. Nekakva zlatna sredina kao
da nije ni dolazila u obzir.
Zajedno smo proveli ve otprilike dvije godine. Nije mi padalo na pamet zapitati se ima li veza
s jednim tako kompliciranim i nadasve sebinim ovjekom uope smisla. Ako pogledamo malo
bolje, svatko od nas ima neke svoje nedostatke, neto na to je osjetljiv, ili neke svoje hirove. Postoje
stvari koje inimo ili one koje nikada ne bismo napravili, ili moda pak samo u nekim posebnim
uvjetima. Situacije kojima e se drugi smijati, odmahivati glavom, iuavati se. Te neobine
situacije dio su nas i pripadaju samo nama. Ja, recimo, sakupljam misli. U mojoj sobi postoji zid sa
arenim papiriima prepun misli. Zadrala sam ih kako mi ne bi ieznule, u svojoj prolaznosti. To
su misli o razgovorima u kafiu, o ritualima i zato su toliko vani, misli o nonim poljupcima u
parku, o srcu i hotelskoj sobi, o rukama, vrtnim klupama, fotografijama, o tajnama i kad ih treba
odati, o svjetlu koje obasjava drvee, o vremenu kada nepomino stoji. Moje male biljeke dre se na

svijetloj tapeti kao tropski leptiri; zabiljeeni su to trenuci koji nemaju nikakvu funkciju osim da mi
budu blizu, i kad kroz otvorena balkonska vrata ue daak zraka, one se malo zatresu, kao da ele
odletjeti.
to ti je to?! u udu je pitao Claude pa podignuo obrvu kao da nikad nije vidio moju kolekciju
leptira. Zastao je ispred zida i stao sa zanimanjem itati neke biljeke. eli napisati knjigu?
Pocrvenjela sam u licu pa odmahnula glavom. Boe dragi, naravno da ne! To piem zato to..., i
sama sam morala na trenutak promisliti, ne nalazei pritom uvjerljivo objanjenje. Zna, piem to
tek tako. Bez nekog razloga. Kao to neki ljudi fotografiraju.
A da nisi malo otuena, ma petite? upitao je Claude pa gurnuo ruku ispod moje suknje.
Ne smeta mi to, nema veze, dapae i ja sam pomalo lud..., govorio je, prelazei usnama po
mome vratu. Odjednom mi je postalo jako vrue.
...za tobom. Samo nekoliko minuta poslije, leali smo na krevetu, moja kosa rasula se na sve
strane, sunce je zavirivalo kroz polunavuene zavjese i bojilo drveni pod malim titravim
krugovima. Mogla sam slobodno priklamati jo jednu zabiljeku na zid. O ljubavi u poslijepodnevnim
satima. Nisam to napravila.
Claude je ogladnio i pripremila sam nam omlet. Rekao mi je kako si djevojka koja zna praviti
takav omlet moe priutiti bilo kakav hir. A ima jo jedna stvar. Uvijek kada sam tuna ili nemirna,
odlazim kupiti cvijee. Naravno da volim cvijee i kad sam sretna, ali tih dana kad sve ide naopako,
cvijee za mene predstavlja poetak neega novog, neega to je potpuno, bez obzira na to to se
dogaa. im stavim nekoliko plavih zvonia u vazu, odmah mi je bolje. im posadim cvijee na
svom starom kamenom balkonu, koji gleda na dvorite, preplavi me ugodan osjeaj da sam
napravila neto korisno. Uivam odmotavati sadnice iz novinskog papira i paljivo ih prenositi iz
plastinih posuda u posude za saenje. Dok diram prstima vlanu zemlju i prebirem po njoj, sve se
ini tako jednostavno. Kao da svojoj brizi suprotstavljam stvarne kaskade od rua, hortenzija i
glicinija. U ivotu ne volim promjene. Kad idem na posao, uvijek biram isti put. Ima jedna odreena
klupa u parku Toulieres na koju potajno gledam kao na svoju klupu.
A u mraku se nikad ne osvrem na stubama, gonjena neugodnim osjeajem da me netko prati i
da e me svaki as napasti. To sa stubama nikome nisam ispriala, ak ni Claudeu. Mislim da ni on
meni nije sve govorio. Danju je svatko iao svojim putem. Nikad, zapravo, nisam tono znala to
Claude radi naveer, dok sam ja u restoranu. Moda i nisam eljela to znati. Nou, kada bi se tiina
spustila nad Pariz, kad bi i zadnji barovi zatvorili svoja vrata, a nekolicina ljubitelja noi izila na
ulice, leala sam u njegovu naruju i osjeala se sigurnom.
Kad sam te veeri pogasila svjetla u restoranu i krenula kui s kutijom punom kolaia od
malina, nisam ni slutila da e me doekati stan jednako prazan kakvim sam za sobom ostavila
restoran.
Kao to sam ve rekla, bio je to dan kao i svaki drugi. Osim to se Claude pokupio iz mojeg
ivota sa samo tri reenice.
Idueg jutra, kad sam se probudila, znala sam da neto nije u redu. Nisam jedna od onih koji se
naglo bude i to je isprva bio vie udan, nejasan i neugodan osjeaj negoli stvarna injenica koja se
postupno utiskuje u moju svijest. Leala sam na mekanim jastucima, koji su mirisali na lavandu.
Izvana, s dvorita, dopirali su prigueni zvuci djeteta koje plae pa umirujui glas majke. Teki
koraci polako su se udaljavali, dvorina su vrata kripala. Zamirila sam i okrenula se na drugu
stranu. U polusnu sam posegnula rukom za neim ega vie nije bilo.
Claude, promrmljala sam.
I tad mi je sinulo. Pa, Claude me sino ostavio! Ono to se do juer inilo nemoguim i to mi je
nakon neto vie aa crvenog vina djelovalo nestvarno poput sna, s poetkom ovoga sivog jutra u
studenom postalo je nepovratno. Leala sam nepomino i oslukivala, ali stan je i dalje bio tih. Iz
kuhinje se nita nije ulo. Nije bilo nikoga tko bi lupao velikim tamnoplavim aama i psovao jer mu
je iskipjelo mlijeko. Nije se osjeao miris kave, koji bi odagnao umor. Nije se ulo tiho zujanje
brijaeg aparata. Potpuna tiina.

Okrenula sam glavu i pogledala na balkon. Lagani bijeli zastori nisu bili dokraja navueni i
blijedo hladno jutro kao da je pritiskalo prozore. Jo sam se vie zavukla pod deku i pomislila kako
sam juer, s kolaiima od malina, ula u prazan, mraan stan.
Gorjelo je samo svjetlo u kuhinji i na trenutak sam se nehotice zagledala u viseu, crnu, metalnu
svjetiljku. Kao da je dala nagovijestiti kako e izgledati moj samaki ivot.
Pismo, napisano rukom, stajalo je otvoreno na starom kuhinjskom stolu. Na stolu je stajala i
staklenka pekmeza od marelica s kojim je Claude jo ujutro namazao svoj kroasan. Zdjela s voem.
Napola izgorena svijea. Dvije platnene salvete nemarno smotane i obavijene srebrnim prstenima.
Claude mi nikad nije pisao, ak ni najkrae poruke. Imao je manian odnos prema svome mobitelu i
kad je morao promijeniti plan, zvao me telefonom ili bi mi ostavio poruku.
Claude? dozvala sam i jo uvijek se nadala nekakvu odgovoru, iako mi je ve tad bilo jasno
kako me hvata panika. Ruke su mi se samo spustile uz tijelo, a kolaii su, kao u kakvu usporenu
filmu, iz kutije poispadali na pod. Poelo mi se vrtjeti. Sjela sam na jedan od drvenih stolaca i
oprezno primaknula list papira; kao da to moe neto promijeniti. Iznova sam itala rijei koje je
Claude ispisao na papir svojim velikim, kosim rukopisom. I ak mi se uinilo kako ujem njegov
grubi glas kako mi apue u noi:
Aurelie, upoznao sam enu svoga ivota. ao mi je to se to dogodilo upravo sad, ali to se
jednom moralo dogoditi. uvaj se, Claude.
Prvo sam ostala nepomino sjediti, samo mi je srce nabijalo kao ludo. Tako se, dakle, osjeaju
oni kojima nestane tlo pod nogama. Prijepodne se Claude oprostio od mene u hodniku poljupcem
koji je bio posebno njean. Nisam znala da e to biti poljubac kojim e me izdati. Kakva la! Kako je
jadno otii na takav nain!
U naletu nevjerojatna bijesa zguvala sam papir i bacila ga u kut. Sekundu nakon toga kleala
sam i jecala, pokuavajui ga ponovo izravnati. Popila sam au crnog vina i nakon toga jo jednu.
Izvukla sam mobitel iz torbe i pokuala dobiti Claudea. I ponovo, i jo jednom. Ostavljala sam
oajnike molbe i divlje uvrede. Bez prestanka sam divlje hodala po stanu i ispijala vino kako bih
dobila snage derati se u slualicu da mi se udostoji odmah javiti. Mislim da sam pokuala oko
dvadeset i pet puta, dok mi alkohol nije otvorio oi i pomogao mi shvatiti da su moji pokuaji
uzaludni i da e takvi i ostati. Claude je ve bio udaljen svjetlosnim godinama i moje rijei do njega
vie ne dopiru.
Boljela me glava. Ustala sam i hodala po stanu poput kakve mjesearke u svojoj kratkoj
spavaici - to je zapravo bio gornji dio Claudeove pidame koja mi je bila prevelika i koju sam noas
nekako uspjela navui na sebe. Vrata kupaonice bila su otvorena. Brzo sam bacila pogled kako bih
se uvjerila: nije vie bilo ni brijaeg aparata, ni etkice za zube, ni parfema Aramis. U dnevnoj sobi
nedostajala je crvena deka od kamira koju sam mu darovala za roendan, a na stolici vie nije bilo
njegova, po obiaju neuredno odbaena, tamnog pulovera. Nije vie bilo ni kabanice koja se nalazila
lijevo od garderobe pokraj ulaznih vrata. Naglo sam otvorila ormar koji se nalazio u hodniku.
Udarajui jedna o drugu, zazveckalo je nekoliko praznih vjealica. Duboko sam udahnula. Sve je
pokupio. ak se sjetio i arapa u najdonjoj ladici. Mora da je svoj odlazak pomno planirao. Pitala
sam se kako je mogue da nita nisam primijetila. Jednostavno nita. O tome da je planirao otii. O
tome da se zaljubio. O tome da je ve ljubio neku drugu enu dok je ljubio i mene. U visokom,
zlatnim rubom uokvirenom zrcalu, koje je bilo objeeno iznad komode u hodniku, ugledala sam
odraz svog lica. Blijedo, uplakano, poput blijedog mjeseca okruenog drhtavim tamnoplavim
valovima. Moja duga kosa, koja je po sredini imala razdjeljak, bila je raupana kao nakon kakve
divlje ljubavne noi. Jedino to tu ba i nije bilo strastvenih zagrljaja, ni aptom izgovorenih
obeanja.
Ima kosu kao princeza iz bajke, znao mi je rei Claude. Ti si moja Titania.
Pribliavajui se zrcalu, gorko sam se smijala tom prizoru razoarane ene. Ovako kako
izgledam, jo i s tim tamnim podonjacima ispod oiju, samoj sam sebi nalikovala na luakinju iz
Chaillota. Desno iznad mene bila fotografija koja je prikazivala mene i Claudea i koja mi je bila
vrlo draga. Nastala je jedne krasne ljetne veeri, dok smo skitali. Fotografirao nas je krupni

Afrikanac, koji je na mostu posloio i prodavao nekakve torbe. Jo se sjeam kako je imao goleme
ruke; medu njegovim prstima moja je kamera djelovala poput igrake za lutke. A i trebalo mu je
malo vremena dok nas nije fotografirao. Na toj fotografiji, oboje se smijemo, a glave su nam
priljubljene. Iza nas je samo tamnoplavo nebo koje je njeno oslikavalo obris Pariza.
Lau li fotografije ili govore istinu? Kada tuguje, postaje sklon filozofiranju.
Skinula sam tu fotografiju, poloila ju na tamno drvo i naslonila se rukama na komodu.
Que ca dure! vikao je za nama, smijeei se, mukarac iz Afrike, s dubokim glasom i
kotrljajuim r. Que ca dure! Samo neka tako ostane! Osjetila sam kako mi opet naviru suze na
oi. Spustile su mi se niz obraze i slijevale se kao velike kapi kie. Na Claudea i mene, i na nae
osmijehe, i na svu tu pariku ljubavnu glupost, dok slika nije postala mutna. Otvorila sam ladicu i
ugurala fotografiju izmeu alova i rukavica. Tako, rekla sam. Pa jo jednom. Tako.
Zatvorila sam ladicu i razmiljala koliko je zapravo jednostavno izgubiti se iz neijeg ivota.
Claudeu je bilo dosta tek nekoliko sati. Izgleda kako je karirani gornji dio pidame koju je
najvjerojatnije grekom ostavio ispod jastuka bilo jedino to mi je ostalo od njega. Katkad je granica
izmeu sree i nesree tanka. Mogli bismo rei da srea s vremena na vrijeme ide sporednim
putevima. Da me Claude nije ostavio, onog sivog hladnog ponedjeljka u studenom, vjerojatno bih se
nala s Bernadette. Ne bih lutala parikim ulicama kao najusamljenija osoba na svijetu, ne bih ostala
dugo stajati na mostu Louis-Philippe ak i kad se poelo mraiti, i ne bih poraeno i saalijevajui se
buljila u vodu. Ne bih pobjegla zabrinutu policajcu u malu knjiaru na otoku Saint-Louis i nikad ne
bih pronala tu knjigu koja e prometnuti moj ivot u prekrasnu pustolovinu. No... krenimo redom.
U svakom sluaju, bilo je vrlo paljivo od Claudea to me ostavio ba te nedjelje. Ponedjeljkom
je, naime, Temps de Cerises uvijek zatvoren. Ponedjeljkom imam slobodan dan i tada uvijek radim
neto to me ispunjava. Odlazim na izlobu. Provodim vrijeme u svojoj omiljenoj robnoj kui Bon
Marche. Ili se nalazim s Bernadette. Bernadette je moja najbolja prijateljica. Upoznale smo se prije
osam godina u vlaku, kad se njezina kerkica Marie zaletjela u mene i u punom zaletu prolila kakao
na moju pletenu svijetlosmeu haljinu. Mrlje nikad nisu potpuno izblijedjele, ali smo zato na kraju
toga kratkog putovanja vlakom od Avignona do Pariza, pokuavajui ne ba osobito uspjeno
vodom i papirnatim maramicama oprati haljinu u truckavom toaletu vlaka, Bernadette i ja postale
gotovo prave prijateljice. Bernadette je sve ono to ja nisam. Teko ju je zadiviti, neumorna je u
svojem dobrom raspoloenju, vrlo spretna. S nevjerojatnom lakoom prihvaa stvari koje joj se
dogaaju i pokuava uvijek izvui najbolje. Ona je ta koja zna u samo nekoliko reenica
pojednostavniti stvar i odagnati sve ono to je meni strano zbunjujue. Moj Boe, Aurelie, znala
mi je rei, kao da se zabavlja, i pogledati me svojim tamnoplavim oima. Zato se uvijek toliko
brine! Sve se to da rijeiti...
Bernadette ivi na rijenom otoku Saint-Louis, nastavnica je u osnovnoj koli. No, mogla bi bez
problema zaraivati i kao savjetnica za ljude koji su skloni kompliciranju. Kada pogledam njene
pravilne i lijepe crte lica, esto shvatim kako zapravo vrlo malenu broju ena pristaju jednostavne
pune. A kada raspusti svoju kosu do ramena, mukarci se okreu za njom. Ima glasan, zarazan
smijeh. I uvijek kae ono to misli. Upravo zato i nisam bila u stanju nai se s njom, tog ponedjeljka
popodne. Bernadette od poetka nije mogla smisliti Claudea. On je udak, rekla mi je nakon to
sam ih upoznala, uz aicu vina. Znam takve tipove. Egocentrici. I kad razgovaraju, ne gledaju te
ravno u oi.
Mene gleda u oi, odgovorila sam joj uz smijeak.
S ovjekom poput njega nikada nee biti sretna, nastavljala je uporno po svojem. Tada sam
mislila kako je Bernadette ipak prebrzo donijela svoju sud, ali sad, dok stavljam liicu kave u svoju
staklenu termosicu i prelijevam je vrelom vodom, priznajem. Bernadette je bila u pravu. Poslala sam
joj SMS i otkazala zajedniki ruak. Popila sam kavu, odjenula kaput, al i rukavice pa otila van na
hladno pariko jutro. Katkad izlazimo kako bismo nekamo stigli. A katkad odlazimo tek tako, kako
bismo otili, kako bismo jednostavno samo hodali i hodali, dok se magla ne digne, dok se
razoaranje ne smiri i dok ponovo nismo u stanju normalno rasuivati.

Nisam imala vremena toga jutra, glava mi je bila neobino prazna, a srce tako teko da sam
osjeala njegovu teinu, nehotice pritiui rukom grubi kaput. Vani jo uvijek nije bilo mnogo ljudi.
Dok sam se pribliavala kamenom nadsvoenom prolazu koji je povezivao Ulicu de L'Ancienne
Comedie s Bulevarom Saint-Germain, uo se samo zvuk mojih potpetica, koje su izgubljeno kuckale
po starom ploniku.
Bila sam tako sretna kada sam prije etiri godine tu pronala svoj stan. Prirasla mi je srcu ta
mala, ivahna etvrt, koja se protee od velikog bulevara pa sve do obala rijeke Seine, sa svojim
isprepletenim ulicama i uliicama, tandovima s povrem, kamenicama i cvijeem, kafiima i
trgovinama. ivim na treem katu u staroj kui koja nema dizala i kojoj se stube nalaze s vanjske
strane. Kad gledam kroz prozor, pogled mi see sve do slavnog Procopea, restorana koji stoji tamo
ve stoljeima i koji je navodno bio prva parika kavana. Ondje su se okupljali knjievnici i filozofi.
Voltaire, Rousseau, Balzac, Hugo i Anatole France. Velika imena ija duhovna prisutnost ispunjava
ugodnom toplinom veinu gostiju koji tamo, ispod velikih lustera, sjede i jedu.
Stvarno ima sree, rekla je Bernadette kad sam joj pokazala svoj novi dom i kad smo se za
moje useljenje poastile vrlo ukusnim coq au vin 5 u Procopeu.
Kad se prisjetim koliko smo puta tu fino jeli, a sad ivim samo nekoliko koraka dalje... Ma,
prekrasno! Dok je Bernadette oduevljeno promatrala stan, ja sam nabola komad mesa koji je
odleao svoje u vinu i gledala u njega kao u sunce. Na trenutak sam se zapitala jesam li ja zaista
osoba koja ba tako malo dri do kulture. Naime, moram iskreno priznati da me pomisao kako u u
Procopeu pojesti sladoled zagolicala mnogo vie od injenice da su ovdje neki bradati mukarci
zapisivali na papir svoje pametne misli. To, recimo, moja prijateljica moda nikada ne bi mogla
shvatiti.
Bernadettin stan prepun je knjiga. Ima ih po visokim policama koje seu i preko okvira vrata, na
stolu za jelo, na pisaim stolovima, na stoliima uz kau, na nonim ormariima... Cak sam i u
kupaonici, na svoje iznenaenje, uz wc-koljku pronala nekoliko knjiica. Ne mogu zamisliti ivot
bez knjiga, rekla mi je jednom Bernadette, dok sam ja pomalo posramljeno kimnula glavom. U
naelu, i ja itam. Dodue, najee mi u raspored upadne neto drugo... I kada bih morala birati,
ipak bih se odluila za dugu etnju ili bih ispekla tortu od marelica. Taj prekrasni miris mjeavine
brana, maslaca, vanilije, jaja, voa i vrhnja, miris koji ispunjava stan, daje mojoj mati krila i puta
me da sanjarim.
Moe biti da je tome tako zbog metalne ploice koja, ukraena jednom kuhaom i dvjema
ruama, i dan-danas visi u kuhinji restorana Temps des Cerises. Kada sam u osnovnoj koli uila itati
i kada smo slovo po slovo slagali na viu, smisleniju razinu, stala sam u svojoj tamnoplavoj kolskoj
uniformi ispred te ploice i pokuala odgonetnuti to na njoj pie:
Strogo govorei, samo je jedna vrsta knjiga poveala sreu na naem svijetu: kuharice.
Izreka je to Josepha Conrada i jo se sjeam kako sam dugo mislila da je taj ovjek morao biti
poznati njemaki kuhar. Jo me vie iznenadilo kad sam poslije, igrom sluaja, naila na njegov
roman Srce tame. Cak sam ga i kupila, iz nekog osjeaja stare povezanosti, ali ga na kraju nisam
proitala. U
svakom sluaju, naslov knjige bio je jednako tako mraan kao i moje raspoloenje toga dana.
Puna gorine, razmiljala sam kako bi sad moda bio pravi trenutak da ponovo izvuem tu
knjigu. Ali... ja ne itam knjige kad sam tuna. Ja sadim biljke. Razmiljala sam tako, i ne znajui da
u jo iste te noi pohlepno prelistavati stranice romana koji mi se, ajmo to tako rei, sam naao na
putu. Sluajnost? Ni dan-danas ne vjerujem u to.
Odzdravila sam Philippeu, jednom od konobara koji mi je ljubazno mahnuo kroz prozor, pa
krenula neoprezno, uz svjetlei izlog male zlatarnice Harem pa skrenula na Bulevar Saint-Germain.
Poelo je kiiti. Kraj mene su prolazili automobili i zalijevali me vodom, a ja sam stisnula svoj al i
nastavila marirati bulevarom. Zato se grozne ili depresivne stvari uvijek moraju dogoditi u
studenom? Za moj pojam, studeni je najgore mogue vrijeme da bude nesretan. Smanjenje i izbor
5

Poznati francuski specijalitet; marinirani pijetao pripremljen u crnom vinu.

cvijea koje se moe saditi. Stala sam na praznu limenku kole koja se zveketajui otkotrljala preko
plonika pa zavrila u blatu.
Un caillou bien rond qui coule, l'instant d'apres il est coule...
Ba kao u onoj jako tunoj pjesmi Anne Sylvestre, La Chanson de Toute Seule, to sa ljunkom koji
se kotrlja pa nestaje u vodama Seine.
Svi su me ostavili. Tata je umro, Claude je nestao, a ja sam bila sama kao nikada u svome
ivotu. Zazvonio mi je mobitel. Halo? izgovorila sam i zamalo se zagrcnula. Na samu pomisao
kako bi to mogao biti Claude, osjetila sam navalu adrenalina.
Sto se dogodilo, zlato moje? Bernadette je, kao i obino, bila vrlo izravna. Pokraj mene je
voza taksija zakoio uz cviljenje guma i stao trubiti poput kakva luaka. Neki mu je biciklist
oduzeo prednost. Zvualo je apokaliptino. Boe dragi, to se to dogaa? derala se Bernadette u
slualicu prije nego to sam stigla ita rei.
Je li sve u redu? Gdje si?
Negdje na Bulevaru Saint-Germain, odgovorila sam tuno i na sekundu zastala ispod
nadstrenice nekakve trgovine koja je u izlogu imala arene kiobrane, s rukama u obliku patkica. S
kose mi se cijedila kia i preplavio me osjeaj samosaaljenja.
Negdje na Bulevaru Saint-Germain?! to, pobogu, radi negdje na tom Bulevaru SaintGermain? Pa napisala si mi da ti je neto iskrsnulo!
Claude je otiao, zaplakala sam.
Kako to misli, otiao? Bernadettin glas odmah je postao nestrpljiv, kao i uvijek kad se radilo
o Claudeu. Zar je idiot opet nestao i ne javlja se?
Glupo je da sam Bernadette ispriala o Claudeovoj sklonosti eskapizmu. Njoj to uope nije bilo
smijeno. Otiao je zauvijek..., jecala sam. Ostavio me. Tako sam nesretna.
Ah, draga moja, rekla je Bernadette, a njezin je glas na mene djelovao poput zagrljaja.
Ah, najdraa moja! Jadna, jadna moja Aurelie. to se dogodilo?
On... ima... drugu.. . nastavila sam jecati. Kad sam juer dola kui, njegovih stvari vie nije
bilo i tamo se nalazila jedna poruka... poruka...
Nije ti se udostojio osobno to rei? Koja je to upina! Bernadette mi je upala u rije i ljutito
uzdisala. Lijepo sam ti uvijek govorila da je Claude obian kreten. Uvijek i uvijek! Poruka! To je
stvarno zadnje... ne, to je ono najgore.
Molim te, Bernadette...
to? Sad jo i brani tog idiota? Nisam rekla nita.
Sad me dobro posluaj, draga moja, rekla je Bernadette, stiui oi. Kada bi Bernadette
poela svoju reenicu sa sluaj me sada, bio je to najee preludij za izricanje miljenja.
Ono je najee i bilo istinito, ali ga nisi bio uvijek u stanju podnijeti.
Zaboravi tu budalu, to je prije mogue! Naravno da ti je sada teko...
Jako teko, jecala sam.
Dobro onda, jako teko. Ali taj je mukarac uistinu bio nedoreen, i duboko u sebi toga si
svjesna. Sad se lijepo pokuaj smiriti. Sve e biti dobro, i dri me za rije kad ti kaem da e uskoro
upoznati nekog dragog mukarca, jednog stvarno dragog mukarca, koji e znati cijeniti tako
prekrasnu enu poput tebe.
Ah, Bernadette, uzdisala sam. Bernadette je znala lijepo govoriti. Bila je udana za iznimno
dragog mukarca koji je s nevjerojatnom strpljivou podnosio tu njezinu strast prema istini.
Posluaj me, ponovila je. Uzmi odmah taksi i idi kui, a ja u doi k tebi im ovdje sve
rijeim. Ma daj, nita nije tako strano. Nema potrebe za dramom.
Zastala sam. Naravno da je bilo lijepo od nje to eli doi k meni i tjeiti me. No, imala sam
nevoljki osjeaj da se njezino poimanje tjeenja u potpunosti razlikuje od mog. Nisam bila sigurna
imam li volje cijelu veer sluati zato je Claude bio najloiji mukarac svih vremena. Ipak sam do

10

juer bila s njim. Trebalo mi je malo vie suosjeanja. I u tom trenutku, draga Bernadette prela je
granicu.
Sad u ti neto rei, Aurelie, rekla je glasom profesorice koja ne trpi proturjeja. Sretna sam,
dapae, vrlo sretna to te Claude ostavio. Ako mene pita, to je sretna vijest! Sama ne bi uspjela.
Znam da trenutno ne eli uti, ali svejedno u ti rei: to to je ta budaletina otila iz tvog ivota, za
mene je razlog za veselje.
Drago mi je zbog tebe, odgovorila sam otrijim tonom nego to sam htjela, iako sam
podsvjesno znala da moja prijateljica ne grijei ba posve. I to me jako razljutilo. Zna to
Bernadette? Poni ti ve slaviti. I ako si to uope u stanju, od te silne euforije, ostavi me da jo
par dana tugujem. Moe? Jednostavno me ostavi na miru! Prekinula sam vezu, duboko udahnula i
iskljuila mobitel. Ma super, sada sam se uspjela posvaati i s Bernadette.
Ispred nadstrenice, na plonik je pljutala kia. Stisnula sam se u kut, smrzavajui se, i
razmiljala ne bi li stvarno bilo bolje vratiti se kui. No pomisao na povratak u prazan stan u meni je
izazivala strah. Nisam imala ak ni maku koja bi me doekala i prela i mazila mi se uz ruku kad
bih prstima prolazila kroz njezinu dlaku.
Pogledaj, Claude, zar nisu preslatki? dovikivala sam mu kad nam je susjeda, madame
Clement, pokazivala maie koji su u svojoj koarici preskakali jedan preko drugoga, tim svojim
majunim, nespretnim pokretima. Ali, Claude je bio alergian na make i, openito, nije volio
ivotinje.
Ne volim ivotinje. Samo ribe, rekao mi je nakon to smo se poznavali tek nekoliko tjedana.
Ve sam tad morala znati. ansa da u biti sretna s ovjekom koji voli samo ribe bila je za mene,
Aurelie Bredin, vrlo mala.
Odluno sam gurnula vrata male trgovine s kiobranima i kupila jedan boje neba, s bijelim
tokama i rukom u boji karamele, a koja je imala oblik patke. Bila je to najdua etnja u mome
ivotu. Nakon nekog vremena nestajalo je modnih duana i restorana koji su se dotad nalazili s obje
strane bulevara. Zamijenile su ih trgovine namjetajem i duani za ureenje kupaonica. Tada je
nestalo i njih, a ja sam i dalje koraala svojim usamljenim putem kroz kiu. Prolazila sam pokraj
kamenih fasada i velikih kua boje pijeska koje su mi svojim stoikim mirom skretale pozornost s
nesreenih misli i osjeaja. Na kraju bulevara koji vodi do pristanita Orsav, skrenula sam desno i
prela rijeku u smjeru Trga de la Concorde. Nasred trga, poput tamnog kaiprsta, izvirao je Obelisk
i inilo mi se da svojom egipatskom prisutnou 6 nema nikakve veze sa svim tim malenim limenim
autima koji su ga okruivali. Kada smo nesretni, ili nita ne vidimo, ili svijet postane beznaajan, ili
na stvari gledamo preuveliano pa sve odjednom dobiva na znaenju. Tada i banalne stvari, kao to
je semafor koji odjednom preskae od crvenog na zeleno, mogu utjecati na to hoemo li krenuti
lijevo ili desno. I tako sam ja, maleno tuno bie ispod tokastog kiobrana, neto poslije lagano
etala parkom Tuileries. Ostavila sam iza sebe Louvre, a kad se mrak poeo sputati, teturala sam
desnom obalom Seine, uz otok Ile de la Cite, pa uz Notre-Dame, uz svjetla grada koja su se lagano
poela paliti, sve dok se konano nisam zaustavila na malenom mostu Louis-Philippe, koji vodi do
rijenog otoka Ille Saint-Louis.
Nad Parizom se, poput komada samta, prostrlo tamnoplavo nebo. Bilo je neto malo prije est
sati i kia je lagano prestajala padati. Naslonila sam se, pomalo iscrpljeno, na kamenu ogradu starog
mosta i zamiljeno buljila u kamenje. Sjena lampiona ocrtavala se titrajui i sjajei se na tamnoj vodi.
arobno i krhko, kao i sve to je lijepo. Nakon osam sati, tisua koraka i jo tisua misli, stigla sam
na to mirno mjesto. Toliko mi je trebalo da shvatim kako dubinska tuga koja se poput olova
nataloila na moje srce nije tu samo zato to me ostavio Claude.
Navrila sam trideset i dvije godine i nije mi to prvi prekid. I ostavljala sam, i bila ostavljena,
imala sam mnogo drae mukarce nego to je to bio udak Claude. No, imala sam osjeaj da sve
propada i da se mijenja, da nestaju svi oni ljudi koji su me ikada drali za ruku, da mi nestaje tlo
Trg de la Concorde - Trg sloge, najvei je trg u Parizu, a drugi po veliini u Francuskoj. Na trg je 1836. postavljen
egipatski obelisk koji potjee s ulaza u Luksorski hram i koji je postavljen u znak zahvalnosti za doprinose Jeana F.
Champolliona u oblasti egiptologije. (op. ur.)
6

11

pod nogama i da mene i svemir dijeli samo taj kiobran boje neba, s bijelim tokicama. To ba i nije
pomagalo. Stajala sam sama na mostu. Nekoliko automobila prolo je pokraj mene, kosa mi je
padala po licu, a ja sam stegnula kiobran koji je imao drku u obliku patke, kao da e i on moda
odletjeti.
Upomo! tiho sam proaptala i zateturala prema kamenom zidu.
Mademoiselle? Oh, mon Dieu, mademoiselle, nemojte! ekajte, arretez! Zaula sam uurbane
korake iza sebe i prepala se. Kiobran mi je iskliznuo iz ruke, okrenuo se u zraku i odbio od ograde
prije nego to je kovitlajuim plesom, polako, potrbuke, gotovo neujno sletio na vodu. Zbunjeno
sam se okrenula i ugledala tamne oi mladog policajca koje su me zabrinuto odmjeravale.
Je li sve u redu? upitao je uzbueno. Oito je mislio da se spremam izvriti samoubojstvo.
Kimnula sam glavom. Da, naravno. Sve je u najboljem redu. Potrudila sam se malo nasmijeiti.
Upitno je podigao obrve, kao da mi ne vjeruje ni jednu jedinu rije.
Nita vam ne vjerujem, mademoiselle, rekao je. Promatram vas ve neko vrijeme i tako kako vi
tu stojite, ne stoji ni jedna ena kod koje je sve u najboljem redu. Uvrijeeno sam utila i na
trenutak ugledala kiobran s bijelim tokicama kako se leerno ljuljuka na vodama Seine. Policajac
je pratio moj pogled. Uvijek ista pria, rekao je. Poznato mi je to s ovim mostovima. Nedavno
smo iz smrznute vode, tamo malo nie, izvukli jednu djevojku. Stigli smo upravo na vrijeme. Kad se
netko tako dugo zadrava na mostu, sigurni smo da je ili uasno zaljubljen ili se sprema baciti u
vodu. Kimao je glavom. Nikad nisam razumio zato zaljubljeni i samoubojice imaju tu sklonost
prema mostovima. Zavrio je svoje izlaganje i u nevjerici me pogledao. Izgledate kao da ste izvan
sebe, mademoiselle. Ma, niste zapravo htjeli uiniti nikakvu glupost, zar ne? Tako lijepa ena poput
vas. Pa jo na mostu.
Kad vam kaem da nisam! Uvjeravam vas da nisam. Uostalom, i potpuno normalni ljudi
ponekad se zadravaju malo due na mostovima. Jednostavno zato to je lijepo gledati rijeku.
Vae oi izgledaju jako tuno, nije odustajao. Izgledalo je kao da se elite baciti.
Kakva glupost! odgovorila sam mu. Samo mi se malo zavrtjelo, brzo sam nadodala i
poloila nehotice ruku na trbuh.
Oh, pardon! Excusez-moi, mademoiselle... madame! Sirio je ruke, kao da mi time eli dati do
znanja da mu je neugodno. Nisam mogao znati... vous etes ... enceinte? Trudni ste? Trebali bi se
malo bolje uvati, ako smijem rei. Smijem li vas otpratiti kui?
Kimnula sam glavom i umalo se poela smijati. Ne, trudna nisam bila. Nagnuo je glavu i
velikoduno se nasmijao. Sigurni ste da vam ne treba pratnja, madame? Parika policija stoji vam na
raspolaganju. Nemojte mi se jo negdje sruiti, zabrinuto je pogledao prema mojem ravnom
trbuhu. Kad vam je termin?
Sluajte me, monsieur, odgovorila sam odlunim glasom. Nisam trudna, a zasigurno neu ni
biti u neko dogledno vrijeme. Samo mi se malo zavrtjelo. I to je sve.
Nita udno, jer osim jedne kave, danas nita drugo nisam ni stavila u usta.
Oh! Madame... mislim, mademoiselle! Bilo je oito da mu je neugodno i odstupio je korak
unazad. Oprostite, molim vas. Nisam elio biti indiskretan.
Ma, nema problema, uzdahnula sam, ekajui da ode. No, taj ovjek u tamnoplavoj uniformi i
dalje je stajao. Bio je prototip parikog policajca, onakav kakve sam ve viala na Ille de la Cite, gdje
je i sjedite policije u Parizu: visok, mrav, zgodan i uvijek spreman na koketiranje. A ovaj si je
valjda uzeo u zadatak postati mojim osobnim anelom uvarem.
Dakle onda... Naslonila sam se leima na ogradu i pokuala ga otpraviti, sa smijekom. Neki
stariji mukarac, odjeven u kinu kabanicu, prolazio je pokraj nas i znatieljno nas odmjeravao.
Policajac je poloio dva prsta na svoju kapu.
Dobro onda, ako vie nita ne mogu uiniti za vas...
Ne, uistinu ne.
Onda se dobro uvajte.

12

Hou. Stisnula sam usnice i kimnula glavom nekoliko puta. Bio je to drugi mukarac u
posljednja dvadeset i etiri sata koji mi je rekao da pazim na sebe. Nakratko sam podigla ruku,
okrenula se i prislonila laktovima na ogradu. Paljivo sam prouavala crkvu Notre-Dame, koja se
izdizala iz tame, na rubu otoka Ile de la Cite, poput kakva svemirskog broda. Iza mene je neto
unulo i ukoila sam se prije nego to sam se opet okrenula prema ulici.
Da? upitala sam.
to je pak sad? upitao je, cerekajui se kao George Clooney u reklami za Nespresso.
Mademoiselle ili madame?
Oh. Moj. Boe. Samo sam eljela biti nesretna u miru, a sad sa mnom flertuje policajac.
Mademoiselle, to drugo, odgovorila sam i zakljuila kako bi bilo najbolje pobjei. Zvona crkve
Notre Dame odzvanjala su kraj mene, brzim korakom prela sam most i dola na otok Ile SaintLouis. Neki kau da je taj otoi na rijeci Seini srce Pariza, koji lei tono iza mnogo veega otoka Ile
de la Cite, i do kojeg je mogue doi samo mostom.
A to staro srce kuca jako, jako sporo. Rijetko sam dolazila ovamo, ali svaki put nanovo bih se
iznenadila kako u ovoj etvrti vlada mir. Kada sam skrenula u Ulicu Saint-Louis, glavnu ulicu na
kojoj su se skladno nizale trgovine i restorani, djeliem oka uoila sam kako me s pristojne
udaljenosti prati visoka pojava u odori. Aneo uvar ne eli popustiti. to si zapravo umilja taj
ovjek? Da u se pokuati baciti s drugog mosta? Ubrzala sam korak i gotovo trei otvorila vrata
sljedee trgovine u kojoj je jo gorjelo svjetlo.
Bila je to mala knjiara i kad sam ula u nju i spotaknula se, nije mi bilo ni na kraj pameti da e
mi taj korak zauvijek promijeniti ivot. U poetku sam pomislila kako u knjiari nema nikoga, no
zapravo je bila toliko nakrcana knjigama, regalima i stolovima da nisam vidjela ovjeka koji je stajao
na kraju prostorije. Stajao je pognute glave iza starinskog stola s blagajnom. I na tom su stolu knjige
bile sloene kao da e se svakog trena sruiti. On je bio zadubljen u nekakvu slikovnicu i s velikim je
oprezom listao stranice. Dok je tako stajao, kovrave srebrne kose i s naoalama za itanje u obliku
polumjeseca, izgledao je potpuno smireno.
Ostala sam stajati u tom utoitu topline i ukasta svjetla i srce mi nije vie tako snano kucalo.
Oprezno sam pogledala van. Ispred izloga na kojemu je izblijedjelim, zlatnim slovima bilo napisano
Librairie Capricorne Pascal Fermier, ugledala sam svoga anela uvara kako prouava izlog. Nehotice
sam uzdahnula i vlasnik knjiare, stariji gospodin, podigao je pogled s knjige i iznenaeno me
pogledao, a zatim podigao naoale za itanje.
Ah... bonsoir, mademoiselle. Uope nisam uo kada ste uli, rekao je ljubazno i njegovo me
dobroudno lice s tim pametnim oima i profinjenim smijekom podsjetilo na fotografiju Marca
Chagalla u njegovu ateljeu. Samo to ovaj ovjek nije drao kist u ruci.
Bonsoir, monsieur, odgovorila sam zbunjeno. Oprostite, nisam vas eljela preplaiti.
Ma, ne, odgovorila sam podiui ruke.
Mislio sam da sam maloprije zakljuao. Pogledao je prema vratima, u ijoj se bravi nalazio
sveanj kljueva pa kimnuo glavom kao da ni sam ne vjeruje. Postajem sve vie zaboravan.
Znai ve ste zatvorili? upitala sam i pribliila mu se u nadi da se dosadni aneo uvar
konano maknuo od izloga.
Slobodno u miru pogledajte, mademoiselle. Toliko vremena mora biti, nasmijao se.
Traite li neto odreeno? Traim ovjeka koji e me uistinu voljeti, pomislila sam. Bjeim od
policajca koji misli da se elim baciti s mosta i pravim se kao da elim kupiti knjigu. Imam trideset i
dvije godine i izgubila sam kiobran. elim da se konano dogodi neto lijepo. Oglasio mi se
eludac.
Ne... ne, nita posebno, odgovorila sam brzo. Bilo to... simpatino. Obrazi su mi se
zacrvenjeli. Vjerojatno misli da sam nekakva neznalica, ije se izraavanje svelo na beznaajnu rije
simpatino. Nadala sam se samo da su moje rijei barem nadglasale moj glasni eludac.

13

elite moda keks? upitao je monsieur Chagall. Drao je srebrnu kutijicu s kolaima od
maslaca ispred moga nosa i nakon sekunde susprezanja zahvalno sam uzela jedan. Slatki kolaii
imaju neto utjeno i odmah su smirili moj eludac.
Znate, danas nisam jo stigla nita pojesti, objanjavala sam vaui. Naalost, pripadala sam
onoj vrsti ljudi koja je osjeala obvezu uvijek i sve objasniti.
Zna se dogoditi, odgovorio je monsieur Chagall, ne komentirajui dalje moju nelagodu.
Tamo ete, pokazao mi je stol s romanima, moda pronai ono to traite. To sam uistinu i
uinila. Nakon nekih etvrt sata napustila sam knjiaru Capricorne drei u ruci naranastu vreicu
na kojoj je bila otisnuta mala vjeverica.
Dobar izbor, rekao je monsieur Chagall pakirajui mi knjigu.
Knjigu je napisao neki mladi Englez i ima lijep naslov. Osmijeh ene.
To e vam se svidjeti. Kimnula sam u znak slaganja. Sva crvena u licu traila sam novac i
jedva uspjela prikriti iznenaenje koje si je monsieur Chagall vjerojatno protumaio kao silnu i
iznenadnu elju za itanjem kada je za mnom konano zatvarao vrata trgovine. Duboko sam
udahnula, pogledavi u smjeru prazne ulice. Moj novi prijatelj policajac odustao je od praenja.
Oito je, statistiki gledano, vrlo mala vjerojatnost da e se netko tko kupuje knjigu neposredno
nakon toga baciti s mosta u Seinu. Meutim, to nije bio razlog mome iznenaenju, koje se uskoro
pretvorilo u uzbuenje. Ubrzala sam korak i uz lupanje srca sjela u taksi.
U knjizi koja je imala prekrasne naranaste korice i koju sam kao najvee blago prislonila na
svoja prsa, odmah na prvoj stranici nalazila se reenica koja me potpuno zbunila, ponukala moju
znatielju i blago reeno naelektrizirala.
Pria koju vam elim ispriati poinje jednim smijekom. Zavrava u malenu restoranu imena
Le Temps des Cerises, koji se nalazi u Saint-Germain-des-Presu, tamo gdje kuca srce Pariza.
Trebala je to biti druga no u kojoj za mene nije bilo sna. No, ovaj put razlog nesanici nije bila
nevjerna ljubav koja mi je ukrala mir, ve knjiga. Tko bi to pomislio o eni koja uope nije strastven
itatelj? Knjiga ija me arolija obuzela od prvih reenica. Knjiga koja me katkad inila pomalo
tunom pa isto toliko i smijenom da sam se morala smijati naglas. Knjiga koja je u isto vrijeme bila
tako prekrasna i zagonetna. Jer...
I netko tko ita mnogo knjiga rijetko kad naie na ljubavnu priu u kojoj glavnu ulogu igra
njegov mali restoran. I u kojoj je glavna junakinja opisana tako da se sam prepoznaje u tim rijeima,
i to na dan kad se sve zavrava sretno.
Kad sam dola kui, prebacila sam svoju mokru odjeu preko radijatora i odjenula svjee
oprani, mekani kuni ogrta. Pripremila sam veliku termosicu aja, napravila nekoliko sendvia i
presluala poruke na telefonskoj sekretarici. Bernadette me tri puta pokuala dobiti i ispriala se to
je suosjeajnou slona gazila po mojim osjeajima. Nasmijala sam se sluajui njene poruke.
Sluaj, Aurelie, ako eli biti tuna zbog tog idiota, slobodno budi. Samo se, molim te, nemoj
vie ljutiti na mene. I javi se, ok? Stalno mislim na tebe!
Bijes me odavno proao. Na stol od ratana, uz kau boje afrana, postavila sam pladanj s ajem,
sendviima i svojom omiljenom alicom. Na tren sam razmislila pa poslala svojoj prijateljici SMS.
Draga Bernadette, tako je grozno kad si u pravu. Hoe navratiti do mene u srijedu ujutro?
Veselim ti se. Idem sad spavati. Bises Aurelie!
To sa spavanjem je, naravno, bila la, ali sve ostalo je bila istina. S komode u hodniku donijela
sam papirnatu vreicu koju sam dobila u knjiari Capricorne i stavila je oprezno pokraj pladnja.
Imala sam poseban osjeaj; kao da sam ve tad osjeala da e to postati moja osobna arobna
vreica. Nakratko sam obuzdala znatielju. Prvo sam polako, gutljaj po gutljaj popila aj, pa pojela
sendvi, pa jo jednom ustala i otila u spavau sobu po vunenu deku. Izgledalo je kao da elim jo
malo odgoditi trenutak prije nego to sve krene.
Nakon svega toga konano sam odmotala knjigu i otvorila je. Da sad kaem kako su mi sati koji
su slijedili proli u hipu, bilo bi to samo pola istine. Toliko sam, naime, bila zadubljena u priu da
zapravo uope ne mogu sa sigurnou rei je li proao jedan sat, ili tri ili est.

14

Te sam noi izgubila osjeaj za vrijeme, uivjela sam se kao junaci iz Orfeja, crno-bijelog filma
Jeana Cocteaua, koji sam jo kao dijete gledala s ocem. Samo to nisam prola kroz ogledalo koje
sam neposredno prije dotaknula rukom, ve kroz ovitak knjige.
Vrijeme je trajalo, ponovo se gubilo i odjedanput je potpuno nestalo.
Bila sam na strani tog Engleza, kojeg je u Pariz dovela strast njegova kolege frankofda prema
skijanju (komplicirani prijelom noge u Verbieru). Radio je za proizvoae automobila Austin i
trebao je na nekoliko mjeseci zamijeniti tog onesposobljenog voditelja marketinga i etablirati Mini
Cooper u Francuskoj. Problem: njegovo znanje francuskog bilo je toliko zakrljalo, ba kao i njegova
iskustva s Francuzima. On je u zabludi jer se nada da svatko u Parizu (u najmanju ruku ljudi s
parikog podruja) vlada jezikom Kraljevstva i da e suraivati s njim. Ne samo da je zgroen
avanturistikim stilom vonje parikih vozaa (koji se guraju u est redova na ulicama koje imaju
dvije trake, koji se pretvaraju da ih se nimalo ne tie to se dogaa iza njih, i koji zlatno pravilo da se
prvo mora pogledati unutarnje pa vanjske retrovizore i tek onda krenuti, jednostavno skrate na
kreni odmah), ve je bio zgroen i injenicom da Francuzi ne popravljaju automobile kad je rije o
udubljenjima i ogrebotinama, i da se ne daju impresionirati reklamnim sloganima tipa Mini - it's like
falling in love, jer vie vole voditi ljubav sa enom, nego s automobilom.
Pozivao je lijepe Francuskinje da iziu s njim pa umalo bankrotirao kad bi naruivale
kompletan (i skup) meni rijeima Ah, comme j'ai faim 7, a nakon toga tri puta nabole u salade au
chevre 8, etiri puta u boeuf bourguignon 9, pa kuale dvije liice creme brulee.
Zatim su graciozno odlagale pribor za jelo uz sav taj ostatak hrane.
Za Francuze je ekanje u redu takoer nepoznanica, a i o vremenu se ne govori. Zato i bi?
Postoji toliko zanimljivijih stvari. Tabui ovdje kao da ne postoje. Oni ele znati zato on, kao jedan
tridesetogodinjak, jo nema djece. (Stvarno, ni jedno? Zar ni jedno? Zero?)
ele znati to misli o politici Amerikanaca prema Afganistanu, o radu djece u Indiji, jesu li
umjetniki predmeti od konoplje ili stiropora Vladimira Wroschta u galeriji La Borg tres hexagonale
(on ne poznaje ni galeriju, ni znaenje rijei 'heksagonalan'), je li zadovoljan svojim seksualnim
ivotom i kakav je njegov stav o tome kada si ene boje stidne dlake. A on je engleski gospodin, koji
ne voli previe govoriti. I odjedanput mora raspravljati o svemu. I to na svim moguim i
nemoguim mjestima. U tvrtki, u kafiu, u dizalu (etiri kata dovoljna su za ivahnu, naelnu
raspravu o palei automobila u parikim predgraima), u wc-u za mukarce (je li globalizacija
dobra ili loa stvar) i, naravno, u taksiju, jer francuski taksisti, za razliku od kolega u Londonu, o
svemu imaju miljenje koje i izraavaju, a putniku nije doputeno utke promiljati iza stakla.
On mora neto rei! Na koncu se Englez nosi s tim uz pomo britanskog humora. I kada se
nakon nekih zabluda i pomutnji preko uiju zaljubljuje u Sophie, izazovnu i malice muiavu
djevojku, to predstavlja sudar britanske suzdrljivosti i francuske sloenosti, i ponajprije dovodi do
mnogih nesporazuma i zapleta. Na kraju sve zavrava prekrasnim Entende cordiale 10.
I ako ve ne u jednom miniju, a onda u malenu francuskom restoranu Le Temps des Cerises. S
crveno-bijelim kariranim stolnjacima. U Ulici Princesse. U mojem restoranu! U to nema nikakve
sumnje. Zatvorila sam knjigu. Bilo je est ujutro i ponovo sam povjerovala da je ljubav mogua. Ve
sam proitala 320 stranica i nisam ni najmanje bila umorna.
Ovaj roman bio je kao nekakav ivahan izlet u neki drugi svijet - i taj mi je svijet djelovao jako
poznato. Mora da je Englez jednom ve bio u restoranu kada ga je uspio tako tono opisati, a nije
jedan od onih o kojem pie u bilo kojem vodiu kao primjerice o La Coupole ili o taverni Lipp. Pritom,
junakinja romana opisana je tako da izgleda poput mene - od u detalje opisane njene tamnozelene

Ah, gladna sam. (op.prev.)

Salata s kozjim sirom (op.prev.)
9
Poznato jelo francuske kuhinje, govedina na burgundski (op.prev.)
10
Entende cordiale, ugovor koji su 1904. godine sklopile Francuska i Velika Britanija. Doslovno prevdeno znai srdani
sporazum, a posluio je i kao temelj pojma Antante. Njime je dogovorena podjela zona utjecaja i zajednika politika
protiv Njemake, (op. ur.)
7
8

15

svilene haljine koja jo visi u mome ormaru, do velike ovalne biserne ogrlice koju sam dobila za
osamnaesti roendan. To je bila ili nevjerojatna sluajnost, ili je taj mukarac vidio enu o kojoj pie.
Ali, to to je ta ena, na jedan od najnesretnijih dana u svome ivotu, izmeu stotine drugih
naslova u knjiari odabrala upravo tu knjigu, e to vie nije bila sluajnost. Bila je to sudbina koja mi
se obraala. No, to mi je eljela rei? Zamiljeno sam okrenula knjigu i zagledala se u fotografiju
autora, mukarca kratke plave kose i plavih oiju koji je djelovao simpatino i koji je sjedio na klupi
u nekom engleskom parku. Raireno i oputeno, drao je ruke prebaene preko naslona klupe i
smijeio mi se. Na trenutak sam zatvorila oi i pokuala se sjetiti jesam li ve negdje vidjela to lice,
taj mladenaki, razoruavajui osmijeh. Koliko god da sam prebirala po ladicama svojeg sjeanja, to
lice nisam mogla pronai. Ni ime autora nita mi nije govorilo: Robert Miller. Nisam poznavala
nikakva Roberta Millera. Zapravo, nisam poznavala ni jednog Engleza, ako ne raunamo engleske
turiste koji su tu i tamo znali zalutati u moj restoran, i ako zanemarim uenika koji je, u vrijeme
mojeg kolovanja, tu bio na razmjeni. No, on je bio iz Walesa, i onako crvenokos i osut pjegicama od
sunca, izgledao je kao prijatelj dupina Flippera.
Paljivo sam prouavala kratku pievu biografiju. Robert Miller, prije nego to je napisao svoj
prvi roman Osmijeh ene, radio je kao inenjer velike engleske automobilske kompanije. Voli
stare automobile, Pariz i francusku kuhinju i ivi s jorkirskim terijerom Rockyjem u ljetnikovcu u
blizini Londona.
Tko si ti, Roberte Miller? poluglasno sam rekla pa vratila pogled na ovjeka na klupi.
Tko si ti i otkud me poznaje? Odjedanput mi je sinula ideja koja mi je bila sve vie
primamljiva. elim upoznati tog pisca. Ne samo da mi je vratio ivotnu snagu u najmranijim
satima nego je i na neki zagonetan nain bio povezan sa mnom. Pisala bih mu. Zahvalila bih mu.
Zatim bih ga pozvala na oaravajuu veeru u svoj restoran, kako bih doznala koja je zapravo pria
tog romana.
Sjela sam i uprla kaiprstom na prsa Roberta Millera. On je moda u tom trenutku izveo svoga
malog psa u Cotswoldsu.
Mr. Miller, vidimo se!
Mr. Miller mi se nasmijeio i ni na trenutak nisam posumnjala u to da u uspjeti pronai svog
novog (i jedinog!) omiljenog pisca.
Nisam mogla ni zamisliti da taj pisac bjei od javnosti kao od kuge.

16

2.
to bi to trebalo znaiti, to kad kaete da ovaj autor bjei od javnosti kao od kuge? Monsieur
Monsignac naglo je ustao. Njegov pozamaan trbuh drmusao se od uzbuenja, a sudionici kolegija
koji je vodio samo su jo dublje utonuli u svoje fotelje, kao i obino kad bi njegov gromki glas
postajao sve glasniji.
Dosad smo prodali gotovo pedeset tisua primjeraka te njegove glupe knjige. Taj Miller se
nalazi tik do ulaska na listu. Le Figaro eli o njemu napisati veliku priu!
Monsignac se na trenutak smirio, zatim zaneseno pogledao u prazno i desnom rukom po zraku
opisao golem natpis. Ve vidim naslov. 'Englez u Parizu: Nevjerojatan uspjeh izdavake kue
Opale'.
Tako je iznenada lupio akom po stolu da je madame Petit, koja je vodila protokol, od straha
ispustila olovku. A vi sjedite tu i elite me uvjeriti da taj ovjek nije u stanju dovui svoju englesku
guzicu u Pariz na jedan dan? Recite mi da to nije istina! Andre, recite mi!
Gledao sam njegovo zajapureno lice i svijetle oi iz kojih je isijavao bijes. Nema sumnje, JeanPaul Monsignac, izdava i vlasnik izdavake kue Opale, dobit e infarkt u sljedeih nekoliko
sekundi. A ja u za to biti kriv.
Monsieur Monsignac, molim vas, smirite se..., rekao sam mu, stiui nervozno dlanove.
Vjerujte mi, inim sve to je u mojoj moi. Ali monsieur Miller je naprosto Englez. My home is my
castle. 11
Ako me razumijete. ivi vrlo povueno u svojem ljetnikovcu, radi uvijek neto oko svojih auta,
uope nije naviknut na ophoenje s javnou i jednostavno ne voli biti u sreditu pozornosti.
Mislim, to... to ga zapravo i ini tako posebnim. Primijetio sam kako sam se poeo opravdavati.
Zato nisam jednostavno rekao da je Robert Miller otiao na put oko svijeta na godinu dana i da sa
sobom nije ponio svoj iPhone?
Bla, bla, bla! Prestanite brbljati, Andre! Pobrinite se za to da taj Englez sjedne u vlak, da prijee
kanal, da ovdje odgovori na par pitanja i potpie par knjiga. To se valjda jo moe oekivati. Ipakje
taj ovjek bio automehaniar, ne, inenjer, to ve, prije nego to je napisao taj svoj roman, rekao je,
uzeo knjigu u ruke, ovla pogledao korice pa je bacio na stol ispred sebe.
Pa valjda je tu skupio neka iskustva s ljudskom rasom. Da nije moda autist?
Gabrielle Mercier, jedna od dviju urednica, sakrila je usta dlanom i poela se cerekati. Mogao
bih zadaviti tu glupu gusku. Naravno da nije autist, pourio sam rei. On je jednostavno samo
malo srameljiv.
To je svaki inteligentan ovjek. Otkad sam upoznao ljude, ivotinje su mi sve drae. Tko je to
rekao, ha? monsieur Monsignac gledao je u sve nas prepun oekivanja. Nije mogao ne hvaliti se
svojim znanjem. Pohaao je Ecole Normale Superieure, elitnu pariku kolu, i u naoj izdavakoj kui
nije proao ni jedan jedini dan, a da se nije citiralo nekog znaajnog filozofa ili pisca. Zauujue je
kako je pamenje monsieura Monsignaca bilo selektivno. Primjerice, dok je imena velikih pjesnika,
mislilaca i laureata nagrade Goncourt pamtio bez imalo muke, to mu nije ba lako polazilo za rukom
kad je rije o zabavnoj knjievnosti. Ili je odmah zaboravio ime autora, i tad bi on za njega postao
taj ovjek, taj Englez, onaj-Da-Vinci-Code-pisac... ili je imena autora pamtio na iskrivljen,
smijean nain. Tako je Stieg Larsson za njega bio Lars Stiegsson, Nicholasa Sparksa prekrstio je u
Nicolaija Barka, a Steffen Lark bilo je njegovo ime za Stephena Clarkea.

11

Moja kuica, moja slobodica (op. ur.)

17

Ne drim previe do amerikih autora, ali zato mi zapravo u programu nemamo Steffena
Larka? reao je na sve nas prije dvije godine. Amerikanac u Parizu. ini se da to danas najbolje
prolazi.
Ja sam bio osoba zaduena za knjige s engleskoga govornog podruja i ja sam bio taj koji ga je
postupno pripremao na injenicu da je Steffen Lark zapravo Englez ije je pravo ime Stephen Clarke
i koji vrlo uspjeno pie humoristine knjige o Francuskoj.
Humoristine knjige o Parizu. Koje je napisao jedan Englez. Tako, dakle, odgovorio mi je
monsieur Monsignac, kao da se predomilja. Prestanite me uiti, Andre, i dovedite mi radije nekog
takvog Clarkea. Za to vas, pobogu, plaam!? Hoete li pronai takvu osobu ili ne?
Nije prolo ni nekoliko mjeseci, a ja sam iz torbe izvukao rukopis nekog Roberta Millera. Po
smislu za humor i zanimljivu stilu, nije nimalo zaostajao za svojim slavnim idolom. Plan se ostvario.
Knjiga se masovno prodavala i to mi je sad dolo na naplatu. Kako se ono lijepo kae? Kako ono
bogovi znaju rei? Tko visoko leti, nisko pada.
A s Robertom Millerom trenutano sam bio u - slobodnom padu.
injenicu da je Jean-Paul Monsignac, na kraju krajeva, ipak dijelom zapamtio ime svojeg novog
uspjenog autora (Kako se ono zove Englez? Meller?), mogu iskljuivo zahvaliti sluajnosti stoje
imao poznatog prezimenjaka. (Ne, gospodine Monsignac. Nije Meller, ve Miller!) ... (Miller? Da
nije u rodu s Henryjem Millerom?).
Dok su ostali razmiljali je li citat koji je izgovorio Hobbesov ili ne, palo mi je na pamet kako je
Monsignac, unato svojim groznim metodama, ipak najhumaniji izdava kojeg sam upoznao u
posljednjih petnaest godina rada u izdavatvu.
Teko mi je padalo lagati mu, ali, po svemu sudei, nisam imao drugoga izbora.
A kako bi bilo da Robertu Milleru poaljem pitanja iz Figama i da onda proslijedimo njegove
odgovore javnosti? Onako kao to smo to napravili s korejskim autorima? To je dobro prolo.
Bio je to moj posljednji potez oajnika, sve kako bih sprijeio katastrofu. Naravno, nije uspio.
Ma, ne, ne, ne! To mi se ne svia! Monsignac je podigao ruke u zrak, kao da se brani.
Odbacujemo kao ideju. Time se gubi svaka spontanost, nadovezala se Michelle Auteuil i
pogledala me pogledom punim osude kroz svoje Chanel naoale. Michelle mi ve tjednima govori
kako bi se trebalo neto poduzeti s tim simpatinim Englezom. Dosad sam se pravio blesav.
Meutim, sad su na njezinoj strani bile ijedne od najvanijih novina. I, to je bilo jo gore, bio je
moj ef. Michelle se kod nas brine o odnosima s javnou. Uvijek je odjevena u crno ili bijelo i mrzim
je zbog njenih apodiktinih primjedbi. Ona naprosto sjedi tu, u svojoj savrenoj bijeloj bluzi ispod
crnog odijela, i kad doe k njoj s kakvom svojom idejom za koju misli da je genijalna, jer
jednostavno jo uvijek vjeruje u dobro u ljudima, i da e se oni bez nekog posebnog razloga, samo
tako, odueviti nekom knjigom, e, tad ona izgovara reenice kao naprimjer:
To ne dolazi u obzir. Ili: Ni jedan urednik kulture ne ita zaozbiljno povijesne romane,
Andre. To moete zaboraviti! Ili kae: Promocija knjige nepoznate autorice koja, uz to, pie i
kratke prie? Molim vas, Andre, koga ete time pridobiti? Je l dama barem nominirana za Prix
Maison? Nije? A onda samo uzdahne, zakoluta svojim plavim oima i nestrpljivo zavrti malom,
srebrnom kemijskom olovkom koju uvijek ima u ruci. Vi zaista nemate pojma to danas ini dobar
PR, zar ne? Trebamo imena, imena, imena. Pronaite si, u najmanju ruku, nekog poznatog pisca
predgovora.
I prije nego joj uspije bilo to rei, ve joj zvoni mobitel, a ona zanesenim glasom pozdravlja
nekog takvog tipa s televizije ili nekog novinara u konoj jakni, koji stvarno ne itaju povijesne
romane i kojima raste samopouzdanje kad im laska dugonoga ljepotica, crne ravne kose.
Sve mi je to prolazilo kroz glavu i sad, dok je Michelle Auteuil sjedila ispred mene poput snijega
koji je upravo pao, i ekala reakciju. Zakaljao sam. Spontanost, ponovio sam pokuavajui dobiti
malo na vremenu. Upravo to nam predstavlja problem.
Sav vaan, pogledavao sam uokolo. Michelle nije ni trepnula. Ona nikako nije pripadala onim
enama koje si mogao retorikim manevrom izbaciti iz takta.

18

Taj Miller u razgovoru, naime, nije nimalo zabavan i dovitljiv kao to bi mnogi mogli
pomisliti, nastavio sam. Ni on, kao ni veina pisaca, uope nije spontan. Ipak, nije ni jedan od
onih..., nisam mogao otrpjeti niski udarac i uzvratio sam Michelle pogledavi je, koji samo sjede
ispred televizora i brbljaju dan i no, a onda trebaju nekog pravog pisca da im napie njihove
knjige.
Michelle je stiskala svoje plave oi. Sve me to uope ne zanima! Strpljenje Jean-Paula
Monsignaca bilo je potroeno do krajnjih granica. Mahao je Millerovom knjigom i nisam mogao u
potpunosti iskljuiti da je za koju sekundu nee baciti na mene.
Nemojte biti djetinjasti, Andre! Dovedite mi tog Engleza u Pariz! elim lijepi intervju u
Figarou, s puno fotografija, i bastal eludac mi se stisnuo.
A to ako ne pristane?
Monsignac je na trenutak zamirio i nakratko zautio, zatim procijedio, ljubaznou krvnika:
Onda se vi nekako pobrinite za to da kae 'da'.
Kimnuo sam potvrdno, s nelagodom. Vi ste ovdje jedini koji ga poznaje, zar ne?
Opet sam samo kimnuo. Ako mislite da niste dovoljno sposobni dovesti tog Engleza, mogu i ja
porazgovarati s njim. Ili moda... madame Auteuil?
Ovaj put nisam kimnuo glavom. Ne, ne, to... to ne bi bilo dobro, to nikako ne bi bilo dobro,
brzo sam odgovorio, osjeajui kako upadam u zamku.
Miller je stvarno pomalo delikatan, razumijete? Ne moe se rei da je neugodan, on je vie
poput Patricka Suskinda, ne moe ga se tako lako dokuiti... Ali to... To emo ve rijeiti. Ve danas
stupit u u kontakt s njegovim agentom. Stavio sam ruku na bradu i stisnuo je palcem i prstima.
Nadao sam se kako nitko nije primijetio da me hvata panika.
Bon, rekao je Monsignac i naslonio se u svoj naslonja. Patrick Suskind. To mi se svia!
Dobronamjerno se nasmijao. Ne pie tako inteligentno kao Suskind, ali zato bolje izgleda. Zar ne,
madame Auteuil?
Michelle se uzvieno nasmijeila. Uistinu! Puno, puno bolje. Konano autor kojeg moemo s
ponosom predstaviti javnosti. To govorim ve tjednima. I ako se cijenjeni kolega uspije izboriti da s
nama podijeli tog prekrasnog autora, naoj srei vie nita ne stoji na putu. Otvorila je svoj debeli,
crni osobni planer.
Sto mislite o zajednikom ruku s novinarom u taverni hotela Lutetia?
Monsignac se namrtio, ali nije rekao nita. Mislim kako nitko osim mene nije znao da on ne
cijeni previe to mjesto, zbog neslavne prolosti koju ima.
Ta stara nacistika upa..., rekao mi je jednom prilikom, kad smo bili pozvani na promociju
neke izdavake kue u stari hotel. Znate li da je Hitler ovdje imao glavno sjedite?
Mogli bismo i pratiti naeg autora u kupnji po Parizu kad bude ukraen za Boi..., nastavila
je Michelle. To bi bila ba lijepa, zaokruena pria, pa konano moemo napraviti i nekoliko
pristojnih fotografija.
Mahala je svojom srebrnom olovkom, listajui po kalendaru. Odgovara li poetak prosinca? To
bi dodatno poguralo prodaju knjige, ta blagdanska atmosfera...
Ostatak sastanka, a bio je utorak, proivio sam kao u gustoj magli. Ostalo mije samo tri tjedna, i
nisam imao nikakav plan. Glas Jean-Paula Monsignaca jedva je dopirao do mene. Kritizirao je
uvijek otvoreno i bez okolianja, glasno se smijao i pomalo flertovao s mademoiselle Mirabeau,
lijepom, novom asistenticom urednitva. Poticao je svoju malu druinu, pa kolegiji u naoj
izdavakoj kui nisu bez razloga bili veseli i na glasu kao silno zabavni.
No, tog popodneva muila me samo jedna misao. Moram nazvati Adama Goldberga. On je bio
jedini koji mi moe pomoi. Trudio sam se drati pogled za stolom za kojim se jo uvijek
raspravljalo, a u sebi sam molio da kolegij zavri to prije. Raspravljalo se o programima raznih
dogaanja i analizirali podaci prodaje za listopad.

19

Predstavljene su neke knjige koje su naile na odbijanje (Tko bi to uope elio itati?), neke
koje su izazivale nedoumicu (to misle drugi o tome?) i neke koje su odobrene (Fenomenalno!
Ovim emo postii golem uspjeh!)
I kako se poslijepodne lagano bliilo kraju, pokrenuta je estoka rasprava o tome treba li za
kriminalistiki roman jednog dotad jo nepoznata autora, inae venecijanskog vlasnika slastiarnice,
ponuditi predujam od kojeg bi obian smrtnik mogao kupiti omanju zgradu. Autorova amerika
agentica, eljna uspjeha, silno ga je hvalila nazivajui ga mukom Donnom Leon.
Monsignac je zavrio raspravu i stavio rukopis koji mu je dodala madame Mercier u svoju staru,
smeu, konu torbu. Dosta rasprave. Sutra emo dalje razgovarati, dajte da prvo bacim pogled na
to.
Bio bi to ujedno i znak da se raziemo, da se mademoiselle Mirabeau ba u tom trenutku nije
javila za rije.
Srameljivo, ali opirnou koja je u drugih izazivala zijevanje, govorila je o rukopisu koji joj je
bio poslan bez njezina zahtjeva i za koji je, ve nakon tree stranice jasno da nikada nee ugledati
svjetla knjiara. Monsignac je podigao ruku kako bi sprijeio nemir koji je ve postao primjetan.
Mademoiselle Mirabeau bila je toliko uzrujana da uope nije primijetila kako nas Monsignac sve
prijetei pogledava.
To ste vrlo lijepo napravili, djevojice, zakljuio je nakon to je ona konano stavila sa strane i
svoj posljednji papiri s biljekama. Mademoiselle Mirabeau, koja je u naem urednitvu radila tek
nekoliko tjedana, sva se zarumenjela od olakanja.
Nadam se kako ta knjiga nee zaista doi u obzir, rekla je i tiho izdahnula. Monsignac je
kimnuo, ozbiljna izraza lica.
Mislim da ste tu u pravu, djevojice, strpljivo je rekao. Ali, nemojte se oko toga uzbuivati.
Puno toga to dobijemo na itanje jest smee. Proitate poetak: rot. Zavirite u sredinu: rot. Kraj:
rot. Ako se nekome od vas takvo to nae na stolu, moete si utedjeti trud i... Glas mu je postao
malice glasniji. Ni u kojem sluaju na to ne treba gubiti ak ni puno rijei. Nasmijao se.
Mademoiselle Mirabeau potvrdno je kimnula glavom, a ostali su se suzdrano smijuljili.
Vlasnik izdavake kue Opale bio je u elementu, njiui se naprijed-natrag u svojem naslonjau.
Sad u vam otkriti jednu tajnu, mademoiselle Mirabeau, rekao je i svatko od nas tono je znao
to slijedi, jer svi smo to nekad ve uli. Dobra knjiga na svakoj je stranici dobra, rekao je i s tim
plemenitim rijeima uistinu zavrio kolegij.
Stisnuo sam rukopise i pourio uskim hodnikom u svoj mali ured. Potpuno bez daha, bacio sam
se na uredski stolac, birajui drhtavim prstima broj u Londonu. Nekoliko je puta odzvonilo. Nitko
nije dizao slualicu.
Adame, daj se vie javi..., tiho sam ponavljao pa psovao i nakon toga se ukljuila telefonska
sekretarica. Literary Agency Adam Goldberg. Naalost, zovete izvan naeg radnog vremena. Molimo
vas da nakon zvunog signala ostavite poruku.
Duboko sam uzdahnuo. Adame! zaurlao sam i samom sebi zvuao kao poziv upomo.
Andre je. Molim te, daj mi se odmah javi. Imamo problem!

20

3.
U trenutku kad mi je zazvonio telefon, bila sam u svojem engleskom vrtu i pomalo odsutno
trgala suho lie s mirisnoga grma rue koja se penjala po ciglenom zidu. Nekoliko je ptica
cvrkutalo, jutro je bilo ispunjeno gotovo nestvarnim spokojem, a sunce je obasjavalo moje njeno i
toplo lice.
Savren poetak jednog savrenog dana, pomislila sam i odluila zanemariti zvonjavu telefona.
Prislonila sam lice na jedan posebno punaan ruiasti cvijet, i zvonjava je utihnula. Nakon toga,
zauo se ton ukljuivanja sekretarice, a do mene je dopirao glas koji sam dobro poznavala, ali kojem
trenutano, u neku ruku, tu nije bilo mjesta.
Aurelie? Aurelie...? Jo spava? Zato se ne javlja na telefon? Hm... udno... Da nisi moda
pod tuem? Sluaj me. Htjela sam ti rei da u zakasniti pola sata. Donijet u kroasane i one praline
koje voli. Aurelie? Haaaalooo! Halohalohalo! Ajde, digni tu slualicu, molim te!
Otvorila sam oi i uzdahnula, pa bosa otapkala do hodnika u kojem je telefon leao u svojem
kuitu. Bok, Bernadette! rekla sam pospano i odjednom je engleski vrt pun rua nekako
izblijedio.
Jesam te probudila? Ve je pola deset.
Bernadette je jedna od onih koji rano ustaju, a pola deset za nju je gotovo podne. Hm...hm.
Zijevnula sam, vratila se u spavau sobu, drei slualicu ramenom i pokuavajui napipati nogom
svoje iznoene balerinke koje su leale ispod kreveta.
Jedna od negativnih strana kad ima restoran je i injenica da zapravo naveer nikad nisi
slobodan. A najvea prednost svakako je ta to ujutro bez urbe moe zapoeti dan. Upravo sam
sanjala neto lijepo, rekla sam i razmaknula zavjese. Pogledala sam prema nebu. Nema sunca!
Mislima sam se odmah vratila u svoju ljetnu kuicu.
Osjea li se bolje? Brzo sam kod tebe! Nasmijeila sam se. Ma, da. Puno mi je bolje,
objanjavala sam joj, a zatim iznenaeno primijetila da je uistinu tako.
Prola su tri dana otkako me Claude napustio i ve sam juer, iako pomalo neispavana, ali
nikako nesretna, obavljala kupnju na trnici. A kad sam naveer pozdravljala goste i nudila im da
kuaju brancina kojeg Jacquie tako ukusno priprema, nisam gotovo uope pomislila na njega.
Jesam na Roberta Millera i njegov roman. I na ideju kako u mu pisati. Samo jednom, kad mi je
Jacquie oinski stavio ruku na rame i rekao: Ma, pauvre petite, kako ti je to mogao uiniti, smee
jedno. Ah, les hommes sont des cochons 12, doi, ovamo, pojedi tanjur gulaa, osjetila sam bol u srcu.
Ali, u svakom sluaju ne toliku da bih plakala.
Kad sam kasno naveer dola kui, sjela sam za kuhinjski stol s aom crvenog vina i prolistala
knjigu jo jednom. Nakon toga dugo sam sjedila ispred praznog lista papira i u ruci stezala
nalivpero.
Nisam se mogla prisjetiti kad sam posljednji put napisala pismo nekom nepoznatom mukarcu.
ivot je katkad tako udan.
Zna to, Bernadette? pitala sam je i krenula u kuhinju kako bih postavila stol.
Zapravo se dogodilo neto udnovato. Mislim da imam iznenaenje za tebe.
Sat vremena poslije, Bernadette je u udu sjedila preda mnom.
Ti si proitala knjigu? Dojurila je s malim buketom cvijea i golemom vreicom punom
kroasana i okoladnih peciva kako bi me utjeila, a umjesto nesretnice slomljena srca koja plae i
troi na tone maramica, doekala ju je Aurelie, koja joj je puna uzbuenja, i sjajnih oiju, ispriala
12

Ah, mukarci su svinje, (op. prev.)

21

pustolovnu priu; o tokastom kiobranu koji joj je odletio, o policajcu na mostu koji je zatim prati i
o udesnoj knjiari u kojoj sjedi Mare Chagall i nutka je keksima.
I o prekrasnoj knjizi za kojom je posegnula. Kako se sve dogaalo jedno za drugim, kakva
sluajnost! Ta Aurelie ispriala joj je i kako je cijelu no itala tu sudbinsku knjigu koja joj je otjerala
ljubavne probleme i pobudila znatielju. Ispriala joj je i o svojem snu i o tome da je autoru poslala
pismo. I o injenici koliko je to sve zapravo vrlo neobino.
Moda sam joj prebrzo sve to priala, ali Bernadette oito nije shvatila najvanije.
Znai, kupila si nekakav vodi za rjeavanje ljubavnih problema i bilo ti je bolje, sroila je moj
osobni doivljaj u par jednostavnih rijei. Pa to je prekrasno! Nisam mislila da si tip koji ita knjige
za samopomo, ali najhitnije da ti je pomogla.
Odmahnula sam glavom.
Ne, ne, ne. Nisi me razumjela, Bernadette. Nije rije o self helpu. To je roman. Roman u kojem se
pojavljujem ja! Bernadette je kimnula glavom, kao da me razumije.
eli rei da junakinja razmilja na slian nain kao i ti i to ti se jako svidjelo. Cerekala se i
teatralno rairila ruke.
Dobro dola u svijet knjiga, draga Aurelie. Moram rei da mi tvoj entuzijazam prua nadu.
Postat e ti jo itekakav itatelj.
Uzdahnula sam. Bernadette, molim te, posluaj me. Istina je, ne itam puno knjiga, ali ne, ne
dogaa mi se ba esto da totalno poludim samo zato to sam proitala neki roman. Knjiga mi se
svidjela, vrlo mi se svidjela, dapae. To je jedna stvar. A druga je: u knjizi se pojavljuje djevojka,
mlada ena koja izgleda kao ja. Zove se Sophie, ima dugu plavu valovitu kosu, srednje je visine,
vitka i nosi moju haljinu. I na kraju sjedi u mojem restoranu. Koji se ak i zove Le Temps des Cerises i
koji se nalazi u Ulici Princesse.
Bernadette na trenutak nije nita rekla. Zatim me zbunjeno pitala: I je li ta ena iz romana isto
u vezi s otkaenim, totalno uvrnutim tipom koji se zove Claude i koji je cijelo vrijeme vara s
drugom?
Ne, nije. Ona nije ni s kim i poslije se zaljubljuje u jednog Engleza koji francusku tradiciju i
ovdanje obiaje smatra dosta neobinima. Uzela sam kroasan i bacila ga na Bernadette. I nije me
Claude varao cijelo vrijeme!
Tko zna? Ali, daj da vie ne razgovaramo o Claudeu! elim odmah vidjeti tu prekrasnu
knjigu!
Bernadette se oito zapalila. Moda zato to joj je sve to zvualo prekrasno, to da mi je knjiga
skrenula pozornost s Claudea i da mi je opet dala duevni mir. Ustala sam i donijela knjigu, koja je
leala na ormariu. Izvoli, rekla sam. Bernadette je bacila pogled na naslov.
Osmijeh ene, proitala je naglas. Zanimljiv naslov. Sa zanimanjem je listala knjigu. Vidi?
Ovdje..., revno sam joj pokazivala. I tu. Proitaj to!
ekala sam nestrpljivo njezinu reakciju, promatrajui je kako ita.
Hm, izgovorila je konano.
To je zaista pomalo udno. Ali, moj Boe, takve neobine sluajnosti znaju se dogoditi. Tko
zna. Moda autor poznaje tvoj restoran ili je uo negdje o njemu. Moda mu je neki prijatelj, koji je
poslovno bio u Parizu, i koji je jeo u tvojem restoranu, o tome ispriao neto s oduevljenjem. Ili
neto slino. Nemoj me sad krivo shvatiti. Ti si sasvim posebna osoba, Aurelie, ali sigurno nisi
jedina ena s dugom plavom kosom...
Dobro. A to je s haljinom? to je s haljinom? nestrpljivo sam je pitala dalje.
Hm. Da. Haljina... Bernadette je na trenutak razmiljala. A, to da ti kaem? To je haljina
koju si jednom negdje kupila. Pretpostavljam da to nije model koji je za tebe osobno kreirao Karl
Lagerfeld. Ili? Drugim rijeima, i druge bi ene mogle imati takvu haljinu. Ili je moda bila u nekom
izlogu, izloena na nekoj lutki. Postoji toliko mogunosti...
Ispustila sam glas nezadovoljstva, a ona je nastavila:

22

Vjerujem da ti sve ovo djeluje nevjerojatno. To bih i ja zasigurno na prvi mah tako doivjela.
Ne vjerujem da je to sve samo sluajnost..., rekla sam i dodala: U to jednostavno ne
vjerujem.
Moja draga Aurelie, sve je sluajnost ili sudbina, ako mi tako elimo. S mojeg gledita, za sve te
neobine podudarnosti postoji jednostavno objanjenje. Ali, to je samo moje miljenje. U svakom
sluaju pronala si knjigu u pravom trenutku i jednostavno sam sretna da te potakla na neke druge
misli.
Kimnula sam glavom, pomalo razoarano. Nekako sam oekivala malo dramatiniju reakciju.
Ali, mora priznati da se tako neto ne dogaa esto, rekla sam. Ili se tebi tako neto ve
dogodilo?
Priznajem, objanjavala je, smijui se. Tako neto nije mi se nikad dogodilo.
Iako ita mnogo vie od mene, dodala sam.
Da, iako itam mnogo vie, ponovila je. Zapravo prava teta.
Ispitivakim pogledom uzela je knjigu i okrenula je. Robert Miller, rekla je i nastavila:
Nikada ula. U svakom sluaju izgleda fantastino, taj Robert Miller.
Kimnula sam glavom. I njegova knjiga spasila mi je ivot. Naravno, ako to tako elimo
gledati, brzo sam dodala.
Bernadette je dignula pogled. Nisi mu valjda to napisala?
Ne, naravno da nisam, rekla sam brzo. Barem ne tako izravno. Ali da, zahvalila sam mu. I
pozvala sam ga u restoran, restoran koji on, prema tvom miljenju, ve poznaje ili je od nekoga uo
o njemu.
Nisam joj ni spomenula fotografiju.
Oh, la la, rekla je Bernadette. eli doznati, zar ne?
Da, odgovorila sam. Osim toga, itatelji katkad piu pisma piscima ako im se njihove knjige
sviaju. Nije to tako neuobiajeno.
Hoe mi proitati pismo? pitala me Bernadette.
Ne dolazi u obzir, odmahnula sam glavom. To su tajna pisma. Uostalom, ve sam ga
zalijepila.
I poslala?
Ne.
Tek sam sad postala svjesna kako dosad nisam razmiljala o adresi.
Kako se to zapravo radi? Kad eli napisati pismo nekom piscu?
Mogla bi poslati pismo izdavau, a oni e proslijediti pismo piscu.
Bernadette je ponovo uzela knjigu u ruke. Da vidimo, rekla je, traei impresum. Evo, tu je:
autorsko pravo Editions Opale, Ulica de L'Universite, Pariz Odloila je knjigu na kuhinjski stol. To i
nije tako daleko odavde, rekla je i popila jo jedan gutljaj kave. Moe otii i osobno i predati
pismo. Namignula mi je. Bre e stii.
Luda si, Bernadette, rekla sam. I da samo zna. Tono to u i uiniti.
I tako sam u predveerje krenula kraim putem i dospjela u Ulicu de I'Universite kako bih
ubacila duguljastu kuvertu u sandui Izdavake kue Opale. Na omotnici sam napisala: za pisca
Robeta Millera/Izdavaka kua Opale. Prvo sam napisala: Izdavaka kua Opale, na ruke
gospodina Roberta Millera, ali ovo za pisca inilo mi se malo sveanije.
Priznajem, i sama sam se osjeala nekako sveano kad je pismo potiho zavrilo s druge strane
ulaznih vrata. Kad aljete pismo, uvijek neto pokreete.
Na taj nain ulazimo u dijalog. elimo prenijeti neke novosti, doivljaje, informacije o svojim
stanjima ili elimo neto doznati. Pismo uvijek ima poiljatelja i primatelja.
Naelno, ono uvijek zahtijeva i nekakav odgovor, osim u sluaju kad nekoga ostavljamo.

23

Pa ak je i tada to to piemo vezano za ivu, drugu stranu i izaziva reakciju, drugaiju od

onoga kad piemo neto sebi, u dnevnik.
Nisam mogla tono izrei kakvu zapravo reakciju oekujem. Svakako je to bilo vie od pukog
izraavanja zahvale. Prieljkivala sam odgovor na svoje pismo i na pitanja koja sam u njemu
postavila. A i mogunost da upoznam autora koji je zavrio svoju priu u Temps de Cerisesu bila mi
je silno uzbudljiva. Meutim, ni blizu tako uzbudljiva kao ono to se uistinu dogodilo.

24

4.
Adam Goldberg kao da je u zemlju propao. Nije odgovarao na pozive i kako su prolazili sati,
bio sam sve nervozniji. Od sino sam neprestano pokuavao stupiti u kontakt s njim. injenica da
nekoga moe teoretski nazvati na etiri razliita broja, a da ti on ipak nije dostupan, dovodila me
do ludila. U njegovoj agenciji neumorno se ukljuivala sekretarica iju sam poruku ve znao
napamet. Ni na Adamov broj poslovnog mobitela nitko se nije javljao; mogao sam samo ostaviti
poruku, iako me tjeilo to to e Adam dobiti naknadnu SMS-poruku da sam ga pokuavao dobiti.
Njegov kuni telefon zvonio je u prazno sve dok se ne bi ukljuila telefonska sekretarica. Zatim sam
mogao uti samo djeji glas Adamova estogodinjeg sina Toma kako govori. Hi, the Goldbergs are
not at home. But don't you worry, we'll be back soon and then we can taaaaak... Slijedilo je kranje i
hihotanje pa napomena da se glavu obitelji Goldberg u hitnim sluajevima moe dobiti i na njegov
privatni mobitel. In urgent cases you can reach Adam Goldberg on his mobile... Zatim opet kranje, a
nakon toga aputanje. What's your mobile number, Daddy?
Nakon toga djeji je glas izrecitirao telefonski broj koji dotad jo nisam zvao. A onda se i na tom
broju ukljuila automatska sekretarica s ljubaznom porukom da pretplatnik privremeno nije
dostupan. Na tom broju ak nisam mogao ni ostaviti poruku, ve me glas upuivao da poslije
pokuam ponovo. This number is temporarily not available, please try again later, kratko i jasno
poruio mi je enski glas s automata i ja sam zakripao zubima. Kad sam ujutro doao u izdavaku
kuu, odmah sam poslao mail u njegovu agenciju, u nadi da e ga Adam, gdje god se nalazio, moi
proitati.
Dragi Adame, pokuavam s tobom stupiti u kontakt na sve mogue naine. Pa gdje si? Gori mi
pod petama!!! Molim te, HITNO me nazovi, najbolje na mobitel. Rije je o naem autoru Robertu
Milleru koji bi trebao doi u Pariz. Pozdrav. Tvoj Andre
Ni minutu nakon toga stigao je odgovor i odahnuo sam, sve dok nisam otvorio dvojezinu
poruku: Sorry, I'm out of the office. In urgent cases, you can reach me on my mobile number. Naalost,
trenutano nisam u uredu. U hitnim sluajevima moete me dobiti na broj mojeg mobitela, itao
sam u potpunoj nevjerici.
to da kaem? Slijedio je broj koji nije bio dostupan. Temporarily not available. I tako se krug
zatvorio. Pokuao sam raditi. Pregledao sam rukopise, odgovorio na mailove, napisao nekoliko
saetaka knjiga za naslovnice, pio svoj sto pedeseti espresso i piljio u telefon. esto je zvonio tog
jutra, ali s druge strane ni jednom nije bio moj prijatelj i poslovni partner Adam Goldberg.
Prvo je nazvala Helene Bonvin, francuska spisateljica koja je vrlo draga i vrlo naporna. Znala je
zvati usred svojeg pisanja i tad bi mi prepriavala svaki svakcati, i najmanji detalj, koji je stavila na
papir. Kad bi bilo po njezinu, najradije bi mi cijeli rukopis izdiktirala telefonski. Ili je, pak, imala
spisateljsku krizu i tad sam morao iskoristiti sve svoje vjetine kako bih je uvjerio u to daje vrsna
spisateljica. Ovaj put zvala je zbog te, dakle, spisateljske krize. Potpuno sam bez ideja, nita mi ne
pada na pamet, alila se.
Ah, Helene, to kaete svaki put i na kraju uvijek ispadne odlian roman.
Ovaj put nije tako, tuno je rekla. Nita ne valja. Cijela pria ne valja. Od poetka do kraja.
Znate to, Andre? Juer sam cijeli dan sjedila ispred glupog pisaeg stroja i naveer sam sve
poderala, sve to sam napisala. Zato to je stvarno bilo grozno. Isprazno, blijedo, puno klieja. Nitko
ne eli itati takvo to!
Ali, Helene, sad zaista niste u pravu. Vi prekrasno piete. Pa, proitajte malo pohvalne
recenzije svojih itatelja na internetskoj stranici knjiare Amazon. Posve je normalno da katkad ne
ide. Moda ne bi bilo loe da si uzmete slobodan dan. Ideje e onda ponovno doi, vidjet ete.
Ma, ne. Imam neki lo predosjeaj. Nee vie biti nita od toga. Najbolje da zaboravimo na ovaj
roman... i ja...

25

Ma, dajte. Kakve su to gluposti?! prekinuo sam je. elite odustati, a tako ste blizu cilja?
Knjiga je skoro gotova.
Mogue, da. Ali nije dobra, odgovorila je kao da mi se inati.
Morala bih stvari opisivati potpuno drugaije. Zapravo, mogu sve obrisati. Uzdahnuo sam. S
Helene Bonvin uvijek ista pjesma. Dok veina autora s kojima radim treba nevjerojatno puno
vremena da zapone, i ima strah od prve stranice, ova ena uvijek paniari kad ve napie tri
etvrtine rukopisa. Odjednom joj se nita vie ne svia, sve je sranje, sve je najgore to je ikada
napisala.
Helene, sad me sluajte. Nita neete izbrisati. Poaljite mi ono to ste napisali i odmah u to
pogledati. Zatim emo popriati o tome, moe? Dam se kladiti da e biti fenomenalno, kao i uvijek.
Jo sam deset minuta razuvjeravao Helene Bonvin, zatim sam iscrpljeno odloio slualicu. Nakon
toga sam ustao i otiao u tajnitvo, gdje su madame Petit i mademoiselle Mirabeau brbljale.
Je li se moda javio Adam Goldberg? upitao sam madame Petit koja je tog jutra svoju baroknu
liniju naglasila arenom haljinom cvjetnog uzorka. Smjekala mi se, pogledavajui me preko alice
kave koju je drala u ruci. Ne, monsieur Chabanais, odgovorila je ljubazno. Pa ja bih vam to
odmah javila. Ali onaj prevoditelj, monsieur Favre, on je imao jo neke nedoumice i poslije e opet
nazvati. I... Ah da, nazvala je vaa majka. I moli da joj se hitno javite.
O. Moj. Boe! Digao sam ruke kao da se branim. Kad bi moja majka zahtijevala da joj se hitno
povratno javim, kotalo bi me to najmanje sat vremena. A nikad nije bilo hitno. Ona je, za razliku od
mene, imala gomilu slobodnog vremena i bilo joj je super zvati me na posao jer bi joj se tu uvijek
netko javio. Ako me ne bi uspjela dobiti, avrljala bi s madame Petit koju je smatrala vrlo
privlanom. A broj izdavatva dao sam joj jednom, kako bi ga imala za hitne sluajeve. Naalost,
njezino poimanje hitnih sluajeva potpuno se razlikovalo od mojeg i uvijek bi svojim pozivima
nepogreivo pogaala krivo vrijeme; ili kad bih urio na sastanak, ili kad sam pod velikim
pritiskom iitavao kakav rukopis koji je tog popodneva trebao ii u tisak. Zamisli ti to, stari Orban
pao je s ljestava dok je brao trenje! I sad lei u bolnici... Prijelom bedrene kosti! Zamisli. Pa hajde
reci, zar se u tim godinama jo mora penjati po drveu?
Maman, molim te! Nemam sad vremena za to!
Mon Dieu, Andre, ti si uvijek u urbi! U tom njezinom odgovoru uvijek se osjetilo
predbacivanje. Mislila sam da e te to zanimati. Ipak si kao dijete esto bio kod Orbanovih...
Zapravo su ti nai razgovori uvijek zavravali s nekom neugodom. Ili bih ja, sjedei za svojim
pisaim stolom, pokuao i dalje raditi, putajui majku da mi kae ono to mi je naumila rei, pri
emu bih esto na krivim mjestima rekao aha ili a joj, nato bi moja majka iznervirano vikala:
Andre, slua li ti mene uope?!
Ili bih je pokuao ve na poetku prekinuti svojim nervoznim Mama, ne mogu sada! Nakon
toga obino sam morao odsluati i to da sam strano napet i da je to najvjerojatnije zato to ne jedem
dovoljno. Kako bih sprijeio da se maman ljuti na mene sljedeih sto godina, morao sam obeati da
u je nazvati naveer, im doem kui, i da emo onda razgovarati u miru. Za sve sudionike
njezinih poziva zapravo bi bilo najbolje da me uope ne moe dobiti u uredu.
Kad nazove, reci joj da sam na kolegiju i da u joj se javiti naveer, uvijek sam iznova
pokuavao utuviti madame Petit. Uzalud. Tajnica je bila na strani maman.
Ali, Andre! To je vaa majka! S tim bi se rijeima ogluila na moje nareenje.
A kad mi je htjela dodatno dignuti tlak, dodala bi jo:
Smatram da ste preesto razdraljivi.
Sluajte me, madame Petit, rekao sam i sad te je pogledao prijeteim pogledom.
Pod pritiskom sam. I ni u kojem sluaju nemojte mi sad prespajati moju majku. Ni nju. Ni
ikoga drugog tko mi krade vrijeme, osim ako to nije Adam Goldberg ili netko iz njegove agencije.
Nadam se da sam bio jasan!
Lijepa mademoiselle Mirabeau iznenaeno me pogledala. Kad sam je prvi tjedan uzeo pod svoju
zatitu i strpljivo joj objanjavao kako se odvijaju stvari u urednitvu, gledala me je s divljenjem,

26

smjekala mi se i naposljetku rekla kako ju podsjeam na onoga dragog engleskog izdavaa iz trilera
Ruska kua Johna le Carrea. Onoga sa smeim oima i bradom. Samo mlaeg, naravno. To mi je
poprilino godilo. Ta koji mukarac ne bi volio biti Sean Connery u ulozi britanskog dentlmena,
izdavaa, u mlaem izdanju, koji ne samo da je naitan nego i dovoljno inteligentan da prevesla sve
tajne slube.
ekao sam se po kratkoj smeoj bradi i uoio njezin iznenaeni pogled. Vjerojatno me sad
doivljava kao sotonu.
Kako elite, monsieur Chabanais, odmah je odgovorila madame Petit, a zatim, kad sam izlazio,
potiho rekla mademoiselle Mirabeau: Danas je strano loe raspoloen. A njegova je majka jedna
tako ljupka stara dama...
Zalupio sam uredskim vratima i bacio se na svoj stolac. Zlovoljno sam gledao u ekran
kompjutora, prouavajui svoje lice koje se odraavalo na tamnoplavoj povrini. Danas nisam poput
dobrog, starog Seana. Osim to sam jo uvijek ekao agentov povratni poziv. Koji, istini za volju,
nije imao nikakve tajne dokumente, ali je sa mnom dijelio tajnu.
Adam Goldberg bio je agent Roberta Millera. Rjeit i pametan Englez, ve godinama s velikim
uspjehom vodi svoju malu knjievnu agenciju u Londonu i od prvog razgovora bio mije simpatian.
Dosad smo bili zajedno na mnogo sajmova knjiga, a jednako toliko veselih veeri proveli smo i po
londonskim klubovima i frankfurtskim barovima. Postali smo dobri prijatelji. On mi je i ponudio
rukopis Roberta Millera i prodao mi ga za skroman iznos. Tako, naime, glasi slubena verzija prie.
Dobro obavljeno, Andre! vrisnuo je monsieur Monsignac, kad sam mu ispriao da je ugovor
realiziran. Nemoj se prepasti, rekao je Adam i cerekao se.
Htjeli ste Stephena Clarkea. Sad ga imate. Lako ete povratiti iznos predujma koji ste platili. I
jo e utedjeti na prijevodu. Bolje ne moe...
Zapravo, sve je predobro krenulo i pohlepa je rasla. Tko je uope i mogao pomisliti da e se mali
pariki roman Roberta Millera tako dobro prodavati?
Sjedio sam tako na svojem mjestu i prisjeao se kako sam tad, na sajmu knjiga u Frankfurtu, za
ankom Jimmy's bara, prepriavao Adamu kakvu vrstu romana traim za nau izdavaku kuu.
Pomalo opijen alkoholom, u grubim sam crtama osmislio moguu radnju i zamolio ga da se baci u
potragu za takvim romanom.
Sorry, tako neto trenutano nemam u ponudi, odgovorio je Adam i dodao: Iako, svia mi se
bit prie. ekaj. Pa zato sam ne napie takvu knjigu? S veseljem u je prodati izdavakoj kui
Opale.
I to je bio poetak svega. Prvo sam umro od smijeha i odbio. Kakva ti je to ideja?! Nikad! To
uope ne bih mogao. Ja ureujem romane, ne piem ih!
Kakva glupost, rekao je Adam. Radio si ve s toliko autora da dobro zna kako to sve ide.
Ima originalne ideje, dobar osjeaj za dramatiku, nitko ne pie tako smijene mailove kao ti, i lako
e nadmaiti jednog Stephena Clarkea.
Tri sata i nekoliko koktela poslije, imao sam osjeaj da sam Hemingway.
Ne mogu napisati knjigu pod svojim imenom, dodao sam. Radim u tom izdavatvu!
Pa, i ne mora, hombre! To bi ionako bilo previe staromodno. Gle. Ja zastupam autore koji
imaju ak dva ili tri imena i na taj nain rade za vie izdavaa. John le Carre zapravo se zove David
Cornwell. Pronai emo ti jedan lijepi pseudonim, rekao je Adam i dodao:
Kako ti se svia Andrew Ballantine? Zaudio sam se.
Postoji ve autor s tim imenom. A jo k tome Andrew... Pa ja se zovem Andre, i jo u kupiti
prava na tu knjigu... Moglo bi biti preoito.
Ok, ok, ok... ekaj. Znam! Robert Miller! Ha, to kae? To je toliko uobiajeno da zvui
stvarno.
A to ako stvar ispliva?

27

Ma, nee isplivati. Napisat e svoju malu knjigu. Ja u je ponuditi vaoj kui, iz potovanja
prema tebi. Ugovori e svi ii preko mene. Zaradit ete time zgodan iznos, tako neto uvijek prolazi.
Dobit e svoj dio. A stari Monsignac e konano dobiti roman a la Stephen Clarke. I na kraju, svi
sretni i zadovoljni. Kraj prie, Mickey Mouse. Adam je nazdravio kucnuvi svojim koktelom o
moju au. Za Roberta Millera! I njegov roman. Il' se ne usudi? No risk, no fun. Daj, ajde, bit e to
urnebesno zabavno! Smijao se poput djeaka. Pogledao sam Adama, koji je sjedio do mene, sjajno
raspoloen. Odjednom, sve je djelovalo tako jednostavno.
Pomislio sam na svoja primanja koja su bila daleko od spektakularnih, na svoj tekui raun koji
je kronino u minusu, i ideja s dodatnom zaradom uinila mi se privlanom. Iako je zanimanje
urednika bilo lijepo, zarada ba i nije bila pozamana, ak ni blizu. Mnogi urednici koje sam
poznavao radili su u slobodno vrijeme kao prevoditelji ili bi izdavali kakve boine antologije kako
bi popravili svoju mizernu plau. Izdavaka brana nikako nije kao automobilska.
Ali je zato zanimljivija. To mi je uvijek iznova upadalo u oi, kad bih se na sajmu knjiga vozio
na pokretnim stubama i kad bi mi pred oima prelijetale slike ljudi iz svijeta knjige koji su
razgovarali, razmiljali ili se smijali. itav sajam odzvanjao je raznim priama i zvukovima, milijuni
misli i pria vibrirali su halom. Druina je djelovala poput jedne ivahne, inteligentne, vesele,
odvane, dovitljive, ponesene, budne, razgovorljive i duhovno jake obitelji. I bila je privilegija tu
pripadati. Naravno da su se, osim velikih i karakterno jakih izdavaa, koji su uvijek bili predmet
divljenja ili mrnje, tu nalazili i oni plitki menaderi koji su tvrdili da je u sutini svejedno
trguje li limenkama kole ili knjigama, i da se, na kraju, sve uvijek svodi na profesionalni marketing,
naravno, neto malo i na sadraj. Koji su nazivali content.
Ali ak ni ti djeaci nisu ostajali ravnoduni prema proizvodu s kojim su se sretali iz dana u
dan. Na kraju im ipak nije bilo svejedno to u ruci dre gotovu knjigu, a ne limenku kole. Nigdje
drugdje nisi imao priliku na jednom mjestu susresti tolike upeatljive, pametne, intrigantne, aljive,
znatieljne i brze ljude. Svatko je znao sve, i reenicom Jeste li uli najnoviji tra? razotkrivale su
se sve tajne vezane uz branu, koje su dotad bile pod peatom zabrane odavanja.
Znate li najnoviji tra? Marianne Dauphin navodno je imala aferu s voditeljem marketinga i
trudna je. Jeste uli? Izdavaka kua Borani propala je i ove godine e je navodno prodati jednoj
parfumerijskoj grupi. Jeste li uli najnoviji tra? Urednici izdavake kue Opale po novome sami
piu svoje knjige i taj Robert Miller zapravo je Francuz. Ha ha ha! Primijetio sam kako se prostor
oko mene poeo vrtjeti.
Prije se tu smjelo i puiti, pa je Jimmy's bar u tri sata ujutro bio jedinstven oamuujui
konglomerat dima, pia i glasova.
Ali, zato to mora biti englesko ime, sve mi je to komplicirano, tromo sam prigovorio.
Ah, Andy, come on! To i jest zabavno u cijeloj prii. Parianin koji pie o Parizu - koga to
zanima? Ne, ne, to mora biti pravi engleski autor koji e ukljuiti sve klieje. Britanski humor,
neobian hobi, najbolje da je zgodni neenja, s malim psom. Tono ga vidim ispred sebe,
kimao je glavom dok je priao.
Robert Miller savreno odgovara, vjeruj mi.
Stvarno pametno, rekao sam zadivljeno pa uzeo punu aku prenih slanih badema. Adam je
otresao pepeo s cigarilosa i udobno se smjetao u koni naslonja.
It's not clever. It's brilliant, rekao je kao to je to svakih deset minuta inio i njegov omiljeni lik
King Rolo u istoimenom crtanom filmu.
Ostatak je povijest. Napisao sam knjigu i to mi je polo za rukom lake nego to sam mislio.
Adam je napravio ugovore i nabavio fotografiju autora, sliku svojeg dvije godine starijeg brata,
jednog dobroudnog zubara iz Devonshirea koji je u ivotu proitao maksimalno pet knjiga, ni vie,
ni manje, zapravo vjerojatno manje, i bilo je jasno kako e on postati autor romana.
How very funny, bilo je prema Adamovim rijeima sve to je rekao na nau ideju.
isto sumnjam da e tom miroljubivom ovjeku i dalje biti smijeno kad uje da mora doi u
Pariz kako bi razgovarao s novinarima o svojoj knjizi i kako bi odrao knjievnu veer. Poznaje li on

28

uope grad koji je opisao u knjizi? Ili nikad nije otiao izvan svojeg uspavanog Devonshirea? Je li
uope u stanju govoriti i itati pred publikom? Moda ima govornu manu? Ili moda nee htjeti
izvesti tu glupu toku iz nekog svojeg principa?
Tek sad mi je palo na pamet da o Adamovu bratu nemam pojma. Osim to je po horoskopu
Vaga (i zato je, kae Adam, udo uravnoteenosti) i da je zduno bio zubar (togod to znailo).
Nisam znao ak ni njegovo ime. Naravno da sam ga znao. Robert Miller.
Sranje! oajniki sam se nasmijao samome sebi i stao preklinjati veer u kojoj je nastao cijeli taj
luaki plan. It's not clever, it's brilliant! ponavljao sam glumei podrugljivo svog prijatelja. Da, to
je uistinu bila najbriljantnija brzinska ideja koju je osmislio pametni Adam.
A sad sve izmie kontroli i ja u imati more problema.
to u uiniti, to da radim? mrmljao sam, gledajui kao hipnotiziran pozadinu svojeg ekrana
na kojem sam mogao vidjeti prekrasne karipske plae iz snova.
to bih sve dao da mogu sad biti na jednoj od tih bijelih lealjki ispod palmi, s koktelom u ruci, i
satima samo gledati u prazno, plavo nebo. Netko je oklijevajui pokucao na vrata. to je sad opet?
viknuo sam nervozno i ponovo sjeo. Mademoiselle Mirabeau ula je paljivo u sobu. Nosila je veliki
sveanj papira i pogledala me kao da sam ljudoder koji za doruak jede male, plave djevojice.
Oprostite, monsieur Chabanais, nisam vam htjela smetati.
Za ime Boje, moram se poeti suzdravati!
Ne, ne, ne smetate... Uite slobodno! Pokuao sam sa smijekom.
O emu je rije? Prila je i stavila sveanj papira na stol. To je talijanski prijevod koji ste mi
proli tjedan dali na itanje. Gotova sam s tim.
Lijepo, lijepo, pogledat u malo kasnije. Uzeo sam sveanj i stavio ga sa strane.
Bio je to dobar prijevod, nije na njemu bilo puno posla. Mademoiselle Mirabeau poloila je ruke
na ramena i ostala stajati kao ukopana.
Veseli me to uti, rekao sam. Katkad imamo sree.
Pokuala sam napisati i nekoliko kratkih saetaka, nalaze se gore.
Prekrasno, mademoiselle Mirabeau. Hvala, puno hvala. Njezino lijepo lice poprimilo je njeno
ruiast ton. Nakon toga izravno mi je rekla: Zao mi je to imate problema s monsieurom Millerom.
Boe dragi, stvarno je bila slatka! Zakaljao sam se. Nita strano, uzvratio sam i nadao se
kako zvuim sigurno, kao da sve imam pod kontrolom.
Izgleda da nije ba jednostavno to s tim piscem. Ali, ve ete vi njega pridobiti. Nasmijeila se
ohrabrujui me i krenula prema vratima.
Svakako, rekao sam i zaboravio na trenutak da moj problem nije Robert Miller ve injenica
da on ne postoji. Bilo je onako kako sam i oekivao. U trenutku kad sam odmotao baget od unke i
slasno zagrizao, zazvonio je telefon. Zgrabio sam slualicu i pokuao ono to sam zagrizao jo
neprovakano nekako nagurati na jednu stranu usta. Hm... da? rekao sam.
Na liniji je jedna ena. Kae da je rije o Robertu Milleru. Da vam je prespojim ili ne? Bila je to
madame Petit, uvijek prepoznatljiva i jo uvijek pod dojmom mojeg ispada.
Da, da, naravno, jedva sam izgovorio i pokuao nekako progutati komad bageta. To je
asistentica gospodina Goldberga, spojite je, spojite je!
Nekad mi se inilo da madame Petit ne zna zbrojiti dva i dva. U slualici je zakralo, a nakon
toga, uo sam enski glas kako me bez daha pita: Razgovaram li s monsieurom Andreom
Chabanaisom?
Pri telefonu, uzvratio sam, osloboen i zadnjeg ostatka bageta. Adamove asistentice uvijek su
imale ugodan glas.
Lijepo da ste se tako brzo povratno javili, jer moram hitno razgovarati s Adamom. Gdje se on
uope nalazi? pitao sam. Duga stanka s druge strane stvarala mi je nervozu. Najednom mi se
sledila krv u ilama i pomislio sam na onu groznu priu prole jeseni, kad se ameriki agent, na

29

putu na sajam knjiga, sruio na stubitu svoje kue od posljedica modanog udara. Sve je u redu s
Adamom, ili?
Ah... dakle... bojim se da vam o tome ne mogu nita rei. enski glas zvuao je pomalo
zbunjeno. Zovem, zapravo, zbog Roberta Millera.
ini se da je proitala mail koji sam poslao Adamu. Adam i ja smo se dogovorili da nikome
neemo ispriati nau malu tajnu i nadam se da se toga i drao.
Upravo zbog toga i moram porazgovarati s Adamom, oprezno sam rekao.
Robert Miller trebao bi doi u Pariz, kao to vjerojatno ve znate.
Ah, uo sam enski glas. Pa to je prekrasno! Ne, nisam to znala. Recite... Jeste li dobili moje
pismo? Nadam se da je u redu to sam ga samo tako ubacila. Biste li bili toliko ljubazni da ga
uruite Robertu Milleru? To mi zaista puno znai.
Osjeao sam se kao Alisa u zemlji udesa, kad se susrela s bijelim zecom.
Kakvo pismo? Nisam dobio nikakvo pismo, zbunjeno sam odgovorio.
Nego, recite mi... vi zovete iz agencije Goldberg International, ili ne?
Oh, ne. Pri telefonu je Aurelie Bredin. Nikakva agencija. Mislim da su nas krivo spojili. eljela
bih razgovarati s urednikom koji je zaduen za Roberta Millera, ljubazno, ali pomalo odrjeito
rekao je enski glas.
Pri telefonu je urednik zaduen za Roberta Millera. Imao sam osjeaj da se razgovor polako
ponavlja. Nisam imao pojma tko je Aurelie Bredin. I, madame Bredin, to mogu uiniti za vas?
Sino sam ubacila kod vas pismo za Roberta Millera. I htjela sam samo biti sigurna da je stiglo i
da e mu biti proslijeeno. Konano mi je sinulo. Tim ljudima iz novina nikad nije moglo biti
dovoljno brzo.
Ah, sad znam. Vi ste dama iz Le Figaroa, zar ne? Nasilu sam se nasmijao.
Ne, monsieur?
Dobro, a tko ste onda?
Glas je uzdahnuo. Aurelie Bredin, ve sam vam rekla.
I dalje?
Pismo, ponovio je glas s nestrpljenjem. elim da proslijedite moje pismo monsieuru Milleru.
O kakvom pismu priate? Nisam dobio nikakvo pismo.
To ne moe biti. Juer sam ga osobno dostavila. Bijela kuverta. Adresirana na pisca Roberta
Millera. Morali ste ga dobiti! Glas nije poputao, i na kraju sam ja bio taj koji je izgubio strpljenje.
Sluajte, madame, ako kaem da ovdje nema nikakvog pisma, moete mi slobodno vjerovati.
Moda jo stigne pa emo ga rado proslijediti. Moe li ostati na tome?
Moj prijedlog kao da nije naiao na veliko oduevljenje.
Postoji li mogunost da dobijem adresu Roberta Millera? Ili moda mail-adresu kako bih
mogla kontaktirati s njim?
ao mi je, ali u naelu ne dajemo adrese naih autora. I oni imaju pravo na privatan ivot.
Dragi Boe, to si samo umilja ta ena?
Ne biste li moda mogli uiniti iznimku? Stvarno mi je to jako vano.
Kako mislite to vano? U kojem ste vi odnosu s Robertom Millerom? upitao sam s nevjericom.
Bilo je stvarno neobino da ja pitam takvo to, ali odgovor koji je slijedio bio je jo neobiniji.
Pa znate, kad bih i ja to tono znala... Znate, proitala sam njegovu knjigu. Uistinu je odlina...
I tamo je napisano nekoliko stvari, koje... Rado bih postavila autoru par pitanja. I zahvalila mu. On
mije, takorei, spasio ivot...
Buljio sam zaueno u slualicu. Posve je jasno da ta ena nije bila ista u glavi. Najvjerojatnije
je rije o jednoj od onih otkaenih itateljica koje bez milosti gnjave autora i pretjerano ushieno piu

30

im stvari poput: elim te upoznati pod svaku cijenu! Ili Ti razmilja na isti nain kao i ja! Ili
Napravi mi dijete!
Dobro, priznajem. Takve reenice u pismima itatelja upuene Robertu Milleru, dakle meni, jo
nisu pale. Ali bilo je ve nekih pisama oduevljenja koje sam proslijedio autoru.
Drugim rijeima, proitao sam ih, a kako ih zbog vlastite tatine nisam mogao baciti u smee,
pohranio sam ih u najudaljeniji kut svojeg elinog ormara.
Eto, rekao sam enskom glasu. To me uistinu jako veseli. Ali, Millerovu adresu ipak vam ne
mogu dati. Kontakt moete odravati preko mene. Drugaije ne ide.
Ali, rekli ste da uope niste dobili moje pismo. Kako ete ga onda proslijediti? dijelom
tvrdoglavo, a dijelom potiteno, nastavio je glas s druge strane.
Najradije bih taj glas uhvatio objema rukama i snano prodrmao, ali glasovi preko telefona ne
mogu se prodrmati.
Madame, kako ste ono rekli da se zovete?
Bredin. Aurelie Bredin.
Madame Bredin, rekao sam pokuavajui ostati potpuno smiren. Cim mi vae pismo stigne u
sandui, ja u ga proslijediti dalje, u redu? Moda ne odmah danas ili sutra, ali u se pobrinuti za
to. Sad, naalost, moram prekinuti. Moram, naime, raditi i druge stvari. One zasigurno nisu bitne
kao vae pismo, ali moraju se odraditi. elim vam ugodan dan.
Monsieur Chabanais?! vrisnuo je glas.
Jo uvijek pri aparatu, odgovorio sam prgavo.
Ali to emo ako se pismo zagubilo? Glas je malo podrhtavao.
Iznervirano sam proao prstima kroz kosu. Zamislio sam kako je to neka starija gospoda koja
ima raupanu frizuru i puno vremena i koja je artritinim prstima navrljala redove i redove pisma
i jo se tome cerekala. Onda, moja draga madame Bredin, jednostavno napiite to pismo opet. I s
tom vas milju pozdravljam.
A to se mene tie, napiite ih stotinu, pomislio sam i namrgoeno zakucao slualicu u telefon.
Nitko nikad nee ostvariti svoj cilj. Cim sam spustio slualicu, otvorila su se vrata moga ureda i
provirila je madame Petit.
Monsieur Chabanais! rekla je, predbacujuim tonom. Monsieur Goldberg ve vas je dvaput
pokuao dobiti, ali kod vas je neprestano zauzeto. Upravo mi je na liniji, pa mogu li...?
Da! zaurlao sam iz sveg glasa. Za ime Boje, naravno!
Moj prijatelj Adam uvijek je zraio budistikom smirenou. Bilo je i vrijeme, rekao sam
nervoznjikavo, nakon to je on leerno izrecitirao svoje Hi-Andy-how-is-it-going?
Pa gdje si ti dosad?! Zar ne zna to se ovdje dogaa? Poludjet u, a ti se ne javlja ni na jedan
od svojih sto jebenih mobitela. Zato se ni u tvojoj agenciji nitko ne javlja? Kakva drama oko tog
glupog Millera! Starije gospode su poludjele za njim, nazivaju me ovamo i ele njegovu adresu.
Monsignac hoe upriliiti knjievnu veer. Figaro eli priu i fotke. Zna to e se dogoditi kad stari
otkrije da Miller ne postoji?! Ve se vidim kako pakiram stvari u kartonske kutije. Morao sam
udahnuti i Adam je to iskoristio kako bi doao do rijei.
Calm down, my friend, rekao je. Sve e biti dobro. Prvo se malo smiri. I na koje od tvojih
pitanja prvo trebam odgovoriti?
Reao sam u slualicu, a on je smireno nastavio.
Dakle. Bio sam par dana u New Yorku i obilazio sam izdavake kue. Carol je ila sa mnom, a
Gretchen se ba tad morala otrovati gljivama, tako da u agenciji nije bilo nikoga. Moja obitelj
iskoristila je priliku i otila posjetiti baku u Brighton. Emma je imala mobitel kod sebe, ali je
zaboravila punja. A moj mobitel neto zeza ili je moda signal bio jednostavno preslab, uglavnom
tvoja poruka mi je dola u dijelovima i iskrivljena, tako da uope nisam shvatio o emu se radi.
Klasian Murphyjev zakon.
Murphyjev zakon? upitao sam. Kakav je to izgovor?
31

Nije izgovor. Ono to treba poi po zlu, poi e, rekao je Adam. To je Murphyjev zakon. Ali,
nemoj dramatizirati, Andy. Kao prvo, nee pakirati svoje kutije. A kao drugo, rijeit emo mi ve
to...
Misli, ti e to rijeiti, odgovorio sam. Mora, naime, svojem dragom bratu zubaru pojasniti
da se treba nacrtati tu, u Parizu, kako bi dva dana glumio Roberta Millera. Njegova fotografija je, na
kraju krajeva, bila tvoja ideja. Ja nisam elio nikakvu fotografiju, sjea li se? Ali ne. Ti se nisi mogao
zasititi svih tih glupih detalja. Fotografija, pas, ljetnikovac, humor. Na trenutak sam se zaustavio.
ivi sa svojim malim psom Rockyjem u ljetnikovcu. Rocky! Kome jo padne na pamet nazvati psa
Rocky? Suludo!
Za jednog Engleza to je sasvim uobiajeno..., nije se dao smesti Adam.
Aha. E, sad! Kakav je uope tvoj brat? Mislim, razumije li alu? Zna li se lijepo izraavati? Sto
misli, je li on uope u stanju uvjerljivo nastupati?
Oh... Well. Mislim da je..'. poeo je Adam, a u njegovu glasu mogao sam osjetiti lagano
oklijevanje.
to je? Nemoj mi samo rei da se tvoj brat u meuvremenu preselio u Junu Ameriku.
Ma, ne, nije. Moj brat nikad ne bi uao u avion. Adam je zautio, ali vie mi nije djelovao tako
oputeno kao inae.
Da... i? ispitivao sam dalje.
Well, rekao je. Postoji samo jedan mali problemi... Uzdahnuo sam i upitao se je li moda
na engleski pseudoautor u meuvremenu umro.
On pojma nema o knjizi, rekao je Adam posve smireno.
Mooooliiiim? vikao sam i da sam tad pisao, slova bi u najmanju ruku bila u fontu 125.
Nisi mu nita rekao? ekaj, ali se... Bio sam izvan sebe.
Ne, nije ala, odgovorio je Adam kratko.
Ali, ekaj, ispriao si mi kako je on za roman rekao 'how very funny'. Bio si mi prenio njegove
rijei!
Da budem dokraja iskren, to su bile moje rijei, rekao je Adam kao da se kaje.
Tad nije bilo nekog posebnog razloga da mu se sve ispria. Knjiga nikad nije objavljena u
Engleskoj. A sve i da jest, moj brat ionako ne ita. Mislim, ita strune knjige o najnovijim
trendovima u ugradnji implantata.
Za ime Boje, Adame, rekao sam. Ti stvarno ima ivce! A to je s fotografijom? Ipak je to
njegova fotografija.
Ah, to! Sad ionako nosi bradu. Na onoj fotografiji nitko ga ne bi prepoznao. Adam je ponovo
upao u klopku. Mislim, ja ga ne bih prepoznao.
Ma odlino! How very funny! vikao sam uzbueno. I to sad? Moe li maknuti tu bradu?
Mislim, ako uope bude voljan igrati cijelu ovu igru. Nakon to mu nisi rekao ni jednu jedinu rije.
ovjee, ovjee. Ovo je nevjerojatno. C'est incroyable! Bojim se da je ovo kraj prie. Najbolje da se
odmah ponem pakirati.
Bacio sam pogled na police pune knjiga i na hrpu rukopisa koje je jo trebalo proi. I na veliki
plakat posljednje Bonnardove izlobe u Grand Palaisu, koja je prikazivala areni junofrancuski
krajolik. I na malu bronanu statuu u obliku drveta, na svojem radnom stolu, koju sam donio iz
Rima, iz vile Borghese, i koja prikazuje trenutak preobrazbe lijepe Daphne koja bjei od Apolona.
Moda bih se i ja trebao pretvoriti u drvo, pomislio sam, u bijegu, ne od Boga ve od ljutitog JeanPaula Monsignaca.
Znate dobro ocijeniti stvari, rekao mi je kad me zaposlio. Imate tako otvoren, iskren pogled.
Dobar. Volim ljude koji mogu nekome gledati u oi.
Teka srca pogledao sam prema malom lijepom prozoru s bijelim tokama i dvostrukim
staklom, kroz koji sam preko krovova drugih kua vidio vrh crkve u Saint Germainu i, im bi stiglo
proljee, komad plavog neba. Duboko sam uzdahnuo.
32

Nemoj se sada prepasti, Andre, zauo se iz daljine glas Adama Goldberga.

Rijeit emo to.
Rijeit emo to ini se da je bio njegov ivotni moto. Ne i moj. Barem ne sad, u ovom trenutku.
Sam mi duguje uslugu, nastavio je Adam, ne shvaajui da sam ja zanijemio.
On je stvarno drag momak i sudjelovat e u ovome ako ga zamolim, budi siguran u to. Veeras
u ga nazvati kako bih mu sve objasnio. Ok?
utio sam i vrtio telefonski kabel oko prstiju.
A kad bi on to trebao doi u Pariz? upitao je Adam.
Poetkom prosinca, promrmljao sam, gledajui omotani prst.
Uh, pa dobro onda. To znai da na raspolaganju imamo neto vie od dva tjedna! uzviknuo je
Adam oduevljeno, a ja sam se samo udio.
Za mene je vrijeme bilo neumoljivo, a za njegov je pojam oito predstavljalo saveznika.
Javit u ti se im se ujem s bratom. Nema razloga izluivati se, rekao je smireno. I nakon
toga, moj engleski prijatelj zavrio je razgovor malom varijacijom svoje omiljene reenice. Don't
worry. Lako emo to rijeiti!
Ostatak poslijepodneva protekao je potpuno neslavno. Pokuao sam rijeiti hrpu na svom
radnom stolu, ali nikako se nisam uspijevao koncentrirati. U neko doba navratila je Gabriele
Mercier. Ozbiljnim izrazom lica dala mi je do znanja kako je monsieur Monsignac proitao rukopis
talijanskog romanopisca i vlasnika slastiarnice (poetak-sredina-kraj) i kako u njemu nije vidio
nadu da e on ikad postati Donna Leon.
Vlasnik slastiarnice koji jo i pie, to mora da je skroz originalno, zar ne? rekao je, rugajui
se, Monsignac.
Ako mene pitate, osrednja proza. Nije ba ni napeto! Bezobrazluk je da agent za to trai toliko
novca. Ti Amerikanci su budale. Us sont fous, les Americains! Njegovo miljenje dijelila je i madame
Mercier koja i inae ve otprilike dvadeset i pet godina dijeli isto miljenje s izdavaem. I tako su se
svi uspjeli usuglasiti kako emo otkazati rukopis.
Oko pola est madame Petit ula je u moj ured, nosei nekoliko pisama i ugovora koje je trebalo
potpisati. Ljubazno mi je poeljela ugodnu veer i pozdravila me na rastanku, dajui mi upute da
mi je dananja pota u tajnitvu.
Dobro, dobro, rekao sam i oputeno kimnuo.
Kad joj je bio dobar dan, madame Petit potu mi je donosila osobno, i stavljala je na moj stol te bi
me pitala elim li popiti kavu. (Sto kaete na jednu finu kavu, monsieur Chabanais?)
A kad je bila ljuta na mene, kao to je danas, nisam imao tu dvostruku privilegiju. Madame Petit
nije bila samo obina, punana parika tajnica s golemim grudima. Ona je bila ena s naelima. U
pravilu, dolazio sam na posao oko pola deset i ostajao do pola osam. Stanke za ruak znale su se
produljiti, prije svega ako bih iziao na ruak s nekim autorom. Moglo je potrajati i po tri sata.
Monsieur Chabanais est en rendez-vous, rekla bi tada madame Petit poslovno, ako bi me netko traio.
Oko pet sati u inae uurbanoj izdavakoj kui Opale postajalo je mirnije, i moglo se raditi u
miru.
Vrijeme mi je tu prolazilo kao u hipu, i katkad, kad bih imao posla, znao sam samo pogledati na
sat i ve je bilo devet sati.
Danas sam odluio otii ranije s posla. Cijeli me ovaj dan iscrpio. Smanjio sam grijanje na
radijatoru ispod prozora i spakirao rukopis mademoiselle Mirabeau u svoju staru aktovku. Ugasio
sam tamnozelenu svjetiljku na stolu, povukavi metalni lanac boje mesinga. Za danas je dosta,
promrmljao sam i zatvorio za sobom vrata ureda. Meutim, zavretak mojeg radnog dana nije se ni
najmanje nazirao. Bogovi su za mene imali drugi plan.
Oprostite.. Zauo sam glas koji me to poslijepodne kotao i posljednjih ivaca. Moete li mi,
molim vas, rei gdje mogu pronai monsieura Chabanaisa? Odjednom se niotkud samo stvorila
preda mnom. No, to nije bila prkosna osamdesetogodinjakinja koja me muila svojim navodno

33

izgubljenim pismom. Vlasnica glasa bila je mlada, vitka ena u tamnosmeem, vunenom kaputu i
izmama od sirove koe. Oko vrata je leerno omotala pleteni al. U trenutku kada je zakoraila
prema meni, njezina poluduga kosa upadala je u oi, blistajui pod slabim svjetlom u hodniku
poput zlatnih niti. Pogledala me znatieljno, svojim tamnozelenim oima. Bio je etvrtak naveer,
neto malo prije pola sedam, i ja sam imao deja-vu, kojeg u prvom trenutku uope nisam bio
svjestan.
Nepomino sam stajao promatrajui osobu plave kose kao neku sablasnu pojavu.
Traim gospodina Chabanaisa, ozbiljno je ponovila. I tad se nasmijala. Kao da su kroz hodnik
projurile suneve zrake.
Znate li, moda, je li on jo ovdje? Dragi Boe, pa ja sam ve vidio taj osmijeh! Primijetio sam
ga jo prije nekih godinu i pol. Bio je to prekrasan oaravajui osmijeh, osmijeh kojim je zapoela
pria mojeg romana. S priama je to uvijek neobino. Odakle autorima prie? Drijemaju li one u
njima i izlaze na povrinu kad se neto dogodi? Padaju li iz zraka? Prate li put stvarnih osoba? I to
je tu istina, a to je izmiljeno? to se stvarno dogodilo, a to se nikada nije dogodilo? Utjee li
stvarnost na matu?
Ilustrator i karikaturist David Shrigley jednom je izjavio: Kad me ljudi pitaju odakle crpim
ideje, kaem im da ne znam. Glupo je uope pitati tako neto. Jer, kad bih znao odakle mi ideje, to
vie ne bi bile moje ideje. Bile bi to neije tue ideje, i ispalo bi da sam ih ukrao. Ideje dolaze
niotkuda i odjednom se nau u glavi. Moda dolaze od Boga, ili od mranih sila, ili pak od neeg
sasvim drugog.
Moja je teorija da romanopisce koji nam ele neto prenijeti moemo podijeliti u tri skupine.
Prvi piu iskljuivo o sebi; neki od tih najvea su knjievna imena. Drugi imaju zavidan talent za
izmiljanje prie. Voze se vlakom, gledaju kroz prozor i odjednom im sine ideja. Postoje i oni trei,
koji su, takorei, impresionisti meu piscima.
Njihov talent svodi se na to da znaju pronai priu. Idu otvorenih oiju svijetom i beru
dogaaje, raspoloenja i male scene, kao da beru vinje sa stabla. Gesta, osmijeh, nain na koji netko
mie kosu s lica, ili vee cipele. Prolazni trenuci iza kojih se kriju lica. Slike koje postaju prie. Oni
uoe kakav ljubavni par kako ee u proljetnu veer Bulonjskom umom, i ve smiljaju kamo e to
dvoje ivot odvesti. Sjede u kafiu i promatraju dvije prijateljice kako ustro razgovaraju i ne slutei
kako e jedna od njih drugu prevariti s njezinim dekom. Oni se zapitaju kamo putuje ena u
metrou, ta ena tunih oiju koja sjedi glave naslonjene na prozor. Stoje na blagajni kina i sluajno
uju kako vremeni brani par razgovara s prodavaicom karata i raspituje se postoji li popust za
studente. Bolje ne moe izmisliti! Oni ugledaju svjetlo polumjeseca koje se poput srebrnog bazena
prelijeva rijekom Seine, i njihovo srce kao da se ispunjava rijeima.
Ne znam je li pretenciozno kad bih rekao kako sam i ja autor. Pa, ja sam ipak napisao samo
jedan kratki roman. Ali kad bih se tako opisao, svrstao bih se svakako u posljednju kategoriju. I ja
pripadam ljudima koji pronalaze svoju priu. Tako sam i tada pronaao junakinju svoje prie. U
jednom malom restoranu. Tono se sjeam, lutao sam te proljetne veeri sam kroz Saint-Germain.
Dok sam se kretao uliicom kojom inae rijetko prolazim, ljudi su ve sjedili na terasama
restorana i kafia. Moja tadanja djevojka zaeljela je da joj za roendan kupim ogrlicu i oduevljeno
je priala o maloj trgovini nakita izraelskog dizajnera kojem je ime Michal Negrin, a koja se nalazi u
Ulici Princesse.
Pronaao sam duan i brzo ga napustio s pomalo nostalgino zapakiranom arenom kutijicom,
a onda... Premda se nisam na to ni pripremao, pronaao sam Nju. Stajala je iza izloga restorana,
veliine dnevne sobe, i razgovarala s nekim gostom koji je, meni okrenut leima, sjedio za jednim
od malenih drvenih stolova prekrivenih kariranim bijelo-crvenim stolnjacima.
Njeno ukasto svjetlo bacalo je sjaj na njenu dugu, po sredini razdijeljenu kosu, koja je bila
upadljiva pri svakom njezinu pokretu. Ostao sam stajati, upijajui svaki detalj s te mlade ene.
Jednostavna, dugaka, zelenkasta haljina od njene svile, koju je nosila poput rimske proljetne
boice, imala je naramenice koje su isticale njezina otkrivena ramena i ruke. Ruke s dugakim

34

prstima koje bi se isticale kad bi neto objanjavala. Vidio sam kako je dodirivala vrat igrajui se
bisernom mlijeno bijelom ogrlicom koja je zavravala velikom starinskom kopom.
Na trenutak je podigla glavu i nasmijala se. Bio je to taj osmijeh, osmijeh koji me oarao i
ispunio me zadovoljstvom, iako uope nije bio upuen meni. Stajao sam vani, ispred stakla, poput
voajera, i nisam se usudio udahnuti tako mi je savren bio taj trenutak.
Vrata restorana otvorila su se, ljudi su s osmijehom izali na ulicu, trenutak je proao i lijepa
djevojka okrenula se i nestala. I ja sam krenuo dalje. Nikad prije, a ni poslije, nisam jeo u tom
simpatinom restoranu ije mi je ime zvualo tako poetski da nisam mogao drugaije zavriti svoj
roman, ve upravo tu - u Temps des Cerisesu.
Moja djevojka dobila je svoju bljetavu ogrlicu. Neto poslije ostavila me. Ono to mi je
preostalo, bio je osmijeh neznane ene koja me inspirirala, postala mi nadahnue. Dao sam joj ime
Sophie i udahnuo joj ivot. Poslao sam je u pustolovnu priu koju sam izmislio. I sad je odjednom
stajala ispred mene i zapitao sam se je li mogue da junak iz romana postane ovjek od krvi i mesa.
Monsieur? Glas je zazvuao zabrinuto i vratio sam se u hodnik, pred zatvorena vrata svoga
ureda.
Oprostite, mademoiselle, rekao sam pokuavajui prikriti svoju zbunjenost. Neto sam se
zamislio. to ste ono rekli?
elim razgovarati s monsieurom Chabanaisom, ako je to mogue, ponovila je.
Evo... Razgovarate s njim, odgovorio sam, a iznenaeni izraz njezina lica odmah mi je otkrio
kako je posve drugaije zamiljala ovjeka koji ju je, prije samo nekoliko sati, tako neljubazno
izbacio s linije.
Oh, rekla je i podigla tanke smee obrve. To ste vi! Njezin je osmijeh nestao. Da, ja sam,
jednostavno sam ponovio.
Onda smo danas poslijepodne ve razgovarali, rekla je. Ja sam Aurelie Bredin, sjeate li se?
Ona s pismom za vaeg autora. Monsieura Millera. Pogledala me tamnozelenim oima, kao da mi
predbacuje.
Da, kako da ne, sjeam se. Imala je prelijepe oi.
Sigurno ste zaueni to sam se samo tako pojavila? pitala me. I to sam ja sad na to trebao
odgovoriti? Moje iznenaenje injenicom da je ovdje, bilo je daleko vee nego to je ona mogla i
zamisliti.
Graniilo je to s udom. Sophie, junakinja moga romana, odjedanput je ovdje, ispred mene, i
postavlja mi pitanja. Ona je ena s kojom sam razgovarao danas poslijepodne, koja je traila od
mene adresu autora (koji uope ne postoji!) jer joj je njegova knjiga (dakle, moja knjiga!) navodno
spasila ivot!
I kako da joj ja sad ita objasnim?! Ni sam vie nita nisam razumio i imao sam osjeaj kako e
svaki as odnekud iskoiti netko s televizijskim, pobjednikim smijehom dovikujui mi pretjerano
sretno da sam rtva skrivene kamere. You are in Candid Camera, ha ha ha!
I dalje sam buljio u nju, ekajui da mi se srede misli. Nnnnun..., doimala se kao da ni sama
ne moe govoriti. Dakle, nakon to ste danas na telefonu prema meni bili tako..., napravila je
malu, dramatinu stanku, .. .nestrpljivi i grozniavi, pomislila sam kako bi bilo najbolje da doem
osobno ovamo kako bih se raspitala o pismu. To su bile moje natuknice!
Odlino, stajala je tu nepunih pet minuta i ve je zvuala poput moje majke. Odmah sam se
trgnuo iz katatoninog stanja. Sluajte, mademoiselle, danas sam imao posla preko glave. I nisam bio
ni grozniav, niti nestrpljiv!
Zamiljeno me pogledala pa potvrdno kimnula glavom. Jeste, bili ste, rekla je. Ve sam se
pitala jesu li svi urednici tako neljubazni, ili je to samo vaa specijalnost, monsieur Chabanais.
Nasmijao sam se. Nikako. Mi ovdje samo pokuavamo dobro odraditi svoj posao i, naalost, u
tome nas esto prekidaju, mademoiselle... Ponovo sam zaboravio njeno ime.

35

Bredin. Aurelie Bredin. Pruila mi je ruku i nasmijeila se. Primio sam je i u tom mi je
trenutku sinulo da je drim ipak znatno dulje nego to je potrebno. Pa sam je pustio.
I, mademoiselle Bredin, svakako me veseli to to smo se imali priliku upoznati. Ne susreu se
angairane itateljice ba svaki dan.
Jeste li u meuvremenu pronali moje pismo?
Oh, da! Naravno. Lagao sam i kimnuo joj glavom. Lealo je spokojno u mojoj koari za
potu.
Sto bi se moglo dogoditi? Pismo je zaista jo uvijek u koari za potu ili e tamo biti sutra. Ili
prekosutra. Pa ak i ako to pismo nikada ne iskrsne, rezultat e biti isti: to prekrasno pismo nikad
nee stii do svoga primatelja. U najboljem sluaju, zavrit e u mojem eljeznom ormaru.
Zadovoljno sam se smjekao.
Onda ga moete proslijediti Robertu Milleru, dodala je.
Naravno, mademoiselle Bredin, budite bez brige. Vae pismo gotovo da je u rukama autora.
Meutim... Da sam na vaem mjestu, ne bih previe oekivao. Robert Miller izuzetno je povuen i,
kako bih rekao, teak ovjek. Otkad ga je napustila ena, znate, ivi povueno u svojem ljetnikovcu.
Svu ljubav usmjerio je na svog malog psa... Rockyja, uvjerljivo sam opisivao.
Oh, to je tako tuno.
Robert je oduvijek bio pomalo neobian, uzdahnuo sam duboko i uvjerljivo. Sad ga ba
pokuavamo dovesti u Pariz, kako bi dao intervju za Figaro, ali ne usudim se previe nadati.
Neobino, nikad to ne bih pomislila. Njegov roman je tako... tako humoristian, zamiljeno je
rekla.
Jeste vi osobno upoznali monsieura Millera? Prvi me put pogledala sa zanimanjem.
Pa..., znakovito sam zastao. Mislim da vam mogu rei kako sam jedan od malobrojnih koji
uistinu dobro poznaju Roberta Millera. Ipak sam s njim mnogo radio na knjizi, i vrlo me cijeni.
Djelovala je impresionirano. Knjiga je ispala jako dobra.
A onda je zakljuila. Znate, stvarno bih voljela upoznati tog Millera. to mislite, postoji li ansa
da mi odgovori?
Slegnuo sam ramenima. to da vam kaem na to, mademoiselle Bredin? Prije bih rekao ne, ali
nisam ja dragi Bog. Igrala se resicama na svojem alu.
Znate... To zapravo nije pismo itatelja, u pravom smislu rijei. Kad bih vam sad sve
objanjavala, trajalo bi predugo, a, ruku na srce, monsieur Chabanais, to zapravo i nije vaa stvar, ali
monsieur Miller pomogao mi je u tekoj situaciji i htjela bih mu se zahvaliti. Ako me razumijete.
Kimnuo sam glavom. Jedva sam ekao baciti se na koaru s potom i proitati to je to
mademoiselle Bredin imala rei monsieuru Robertu Milleru.
Ma, priekajmo jo koji dan, pa emo vidjeti to e se dogoditi, salomonski sam se izrazio.
Moemo, kako ono Englezi obiavaju rei? ekati i piti aj. Mademoiselle Bredin djelovala je
razoarano.
Ja tako nerado ekam, rekla je.
Tko jo rado eka, velikoduno sam uzvratio, imajui osjeaj kako drim sve konce u rukama.
Ni u snu nisam mogao zamisliti kako u samo nekoliko tjedana nakon ovog susreta ja biti taj
koji e nestrpljivo i oajniki ekati sveodluujui odgovor jedne strano uzrujane ene,
tamnozelenih oiju, koja e odluiti o zadnjoj reenici romana. A time i o mom ivotu!
Mogu li vam ostaviti svoju posjetnicu? upitala je mademoiselle Bredin i iz svoje kone torbe
izvukla malu bijelu karticu s dvjema crvenim trenjama.
Samo u sluaju ako Robert Miller ipak doe u Pariz. Budite tako ljubazni i javite mi ako doe.
Pogledala me pomalo zavjereniki.

36

Moe. Ostat emo u kontaktu. Priznajem, u tom sam trenutku samo to i prieljkivao. Iz jasnih
razloga, Roberta Milllera bih najradije izbacio iz igre. Iskreno, sad sam ve lagano poinjao mrziti
tog tipa. Uzeo sam njezinu posjetnicu u ruke i jedva sam mogao prikriti svoje iznenaenje.
Le Temps des Cerises, poluglasno sam proitao. Oh. Vi radite u tom restoranu?
To je moj restoran, uzvratila je. Poznateje li ga?
Ah... ne... da... Zapravo ne, zamuckivao sam. Morao sam paziti to u rei.
Je li to... nije li to restoran koji se pojavljuje u Millerovu romanu? Pa, ha ha, kakva sluajnost!
Je li uistinu sluajnost? Pogledala me znatieljno. Osjeao sam kako me hvata panika. Moda
zna neto to ne bi trebala. Ma, ne, to nije mogue! Potpuno je nemogue!
Nitko osim mene i Adama nije znao da je Robert Miller zapravo Andre Chabanais.
Zbogom, monsieur Chabanais Jo jedanput mi se nasmijeila pa krenula.
Moda u to otkriti, uz vau pomo.
Zbogom, mademoiselle Bredin.
Nasmijao sam se, u nadi kako nitko nita nee otkriti. A jo manje uz moju pomo.

37

5.
Miller.. ., ponavljala je Bernadette. Miller... Miller... Miller.
Sjedila je pred ukoenim ekranom kompjutora i u trailicu unosila ime Robert Miller. Da
vidimo to e Google pronai.
Bio je ponedjeljak ujutro, a prijanjih dana u restoranu bila je prava ludnica, tako da se nisam
imala vremena posvetiti svojoj omiljenoj zanimaciji - traganju za Robertom Millerom. U petak smo
imali dvije vee proslave, jedan roendan na kojem se puno pjevalo i nazdravljalo i grupu
poslovnih ljudi koji su oito ve u studenom odrali boini domjenak koji je trajao unedogled.
Jacquie je psovao i znojio se. Paul, njegov zamjenik, upravo se sad razbolio i Jacquie je morao uza
sve ostalo preuzeti i pripremu. Ni jedan gost kao za inat nije htio riblji meni. Svi su naruivali a la
carte i Jacquie se alio to sam kupila previe lososa koji neemo moi prodati. Nisam bila
usredotoena. Misli su mi bile daleko; vrtjele su se oko zgodnog Engleza koji je moda bio jednako
usamljen kao i ja.
Zamisli, ena ga je napustila i sad ima jo samo tog malog psa, ponovila sam Bernadette, kad
smo razgovarale u nedjelju poslijepodne. Leala sam na kauu i stezala Millerovu knjigu u ruci.
Cherie, to je pravi bal usamljenih srdaca. On je ostavljen, ti si ostavljena. On voli francusku
kuhinju, ti voli francusku kuhinju. I on je opisivao tvoj restoran, a moda ak i tebe. Na to mogu jo
samo rei: bon appetit, alila se pa upitala: Je li ti se ve javio tvoj tuni Englez?
Pa stvarno, Bernadette..., uzvratila sam, stavljajui si jastuk iza leda. Kao prvo, nije on moj
Englez. Kao drugo, sve te sluajnosti jako su mi neobine. A kao tree, nije jo mogao dobiti moje
pismo.
Stalno sam se u mislima vraala na pomalo neobian razgovor koji sam vodila prije nekoliko
dana u izdavakoj kui Opale. Mogu se samo nadati da e mu onaj neobini bradati mukarac
stvarno i poslati to pismo.
Pod tim neobinim bradatim mukarcem mislila sam na monsieura Chabanaisa koji mi je, to
sam vie razmiljala o njemu, ulijevao sve manje povjerenja. Bernadette se smijala.
Previe o svemu razmilja, Aurelie! Navedi mi jedan razlog zbog kojega bi on zadrao tvoje
pismo. Zamiljeno sam prouavala uljanu sliku Bajkalskog jezera koja je visjela na suprotnom zidu
sobe. Moj ju je otac prije mnogo godina otkupio od jednog ruskog slikara u Ulan Batoru, za vrijeme
svog pustolovnog putovanja transsibirskom eljeznicom.
Bila je to vesela, mirna slika koju sam uvijek rado gledala. Na obali se ljuljukao stari brod, iza
njega se protezalo jezero. Bilo je jako bistro, spokojno, okrueno ranoljetnim krajolikom i blistalo je
nevjerojatnom plavom bojom. ovjek ne bi ni pomislio..., znao je rei moj otac, daje to jedno od
najdubljih jezera u Europi.
Ne znam, odgovorila sam i pustila pogled da se odmara na toj blistavoj povrini jezera na
kojoj su se igrali svjetlo i sjena.
Imam takav osjeaj. Moda je ljubomoran i eli svog svetog autora sakriti od ostalih ljudi. Ili
moda samo od mene.
Ah, Aurelie, pa to ti je? Ti si takva teoretiarka zavjera...
Uspravila sam se. Nisam. Taj je ovjek bio udan. Ve se u telefonskom razgovoru prema meni
ponaao kao Kerber. A poslije, kad sam mu se obratila u izdavatvu, buljio je u mene kao luak.
Prvo uope nije reagirao na moja pitanja, samo je nijemo piljio, kao da mu nisu sve daske na broju.
Bernadette je nestrpljivo cmoknula jezikom. Moda je samo bio iznenaen. Ili je imao teak
dan. Boe dragi, Aurelie, to ti oekuje? Pa, on te uope ne poznaje. Uvukla si ga u priu preko
telefona. Pa si dola u izdavaku kuu, naveer i bez najave. Prepala si jadnog ovjeka koji je valjda
ve krenuo kui i ispitivala ga o pismu koje njemu predstavlja samo pismo nekog ludog lovca na
38

autograme, koji se smatra jako vanim. Mene udi da te nije izbacio. Zamisli da im svaki itatelj
tako doe u ured kako bi se osobno uvjerio u to da je njegova pota proslijeena tom i tom autoru.
Ja, naprimjer, mrzim kad mi roditelji nenajavljeno banu na vrata i ele nakon kole prokomentirati
zato je njihovo prekrasno dijete dobilo dodatnu zadau.
Morala sam se nasmijati. Dobro, dobro... Unato tome, sretna sam to sam porazgovarala s tim
urednikom.
Treba i biti. Ipak je monsieur Chabanais na kraju vrlo ljubazno popriao s tobom.
Da. Samo kako bi mi objasnio da mi se autor ionako nee javiti, i to zato to je srameljiv, i zato
to ogoreno sjedi u svojem ljetnikovcu, i zato to nema vremena za takve ale, dodala sam.
I pristao je obavijestiti te kad Robert Miller doe u Pariz, nastavila je Bernadette. Sto ti,
mademoiselle nezasitna, jo hoe?
to sam jo htjela? eljela sam doznati neto vie o Englezu koji je izgledao tako simpatino i
pisao tako prekrasne stvari, i to je ujedno bio razlog zato sam ja, tog ponedjeljka ujutro, tjedan dana
nakon to je sve zapoelo, sjedila zajedno s Bernadette ispred kompjutora.
Tako sam sretna to ponedjeljkom ne mora u kolu i to se moemo druiti, rekla sam joj.
Preplavio me osjeaj zahvalnosti kad sam vidjela kako moja prijateljica zduno, zbog mene,
pretrauje sve Millere na ovom svijetu.
Hm... hm, promrmljala je Bernadette pa sklonila pramen plave kose iza uha i potreseno se
zapiljila u ekran. Sranje, krivo sam napisala! Ne, ne nije Niller, ve M-i-l-l-e-r!
Zna da se ja nikad nisam mogla dogovarati za veernje izlaske kao veina ljudi jer moram u
restoran, rekla sam joj i nagnula se prema njoj kako bih i sama mogla neto vidjeti.
Iako... sad, kad je Claude otiao, naravno da nije loe imati nekakvu zanimaciju, priala sam i
dalje. Zimske veeri znaju biti usamljene.
Moemo veeras u kino, predloila je Bernadette i dodala: Emile je kod kue pa mogu ii.
Jesi li se moda ula s Claudeom? upitala me izravno. Odmahnula sam glavom i bila joj
zahvalna to ga je nazvala samo imenom. Nisam nita drugo ni oekivala od tog idiota, zareala
je, mrgodei se. Samo tako nestati... Nevjerojatno... Glas joj je opet postao ljubazniji. Nedostaje li
ti?
Pa, da, rekla sam iznenaena koliko se moje stanje poboljalo od onoga nesretnog dana kada
sam lutala Parizom. Nou mi je teko leati samoj u krevetu. Razmislila sam na trenutak.
Neobino je kad odjednom nema nikoga tko bi te zagrlio.
Bernadette se na trenutak prepustila empatiji. Da. Mogu si to dobro zamisliti, rekla je i
potedjela me komentara po kojima nije isto grli li me drag mukarac ili kakav idiot. Ali, tko zna
to e se jo dogoditi? pogledala me i namignula mi. Pronala si u meuvremenu prekrasnu
razonodu.
Evo, ve smo ga pronali, dodala je ironino: Robert Miller - samo dvanaest milijuna i dvjesto
tisua rezultata. Tko bi to rekao?
Oh, ne... S nevjericom sam gledala u ekran. Pa to je nemogue! Bernadette je, uz ime,
neselektivno upisala nekoliko natuknica. Robert Miller suvremena umjetnost. Otvorila se slika
kvadrata koja se sastojala od raznobojnih linija. Oh, uistinu vrlo suvremeno! Zatvorila je tu
stranicu. A to imamo ovdje? Rob Miller. Igra ragbija. Vauuuu, sportski, sportski. Spustila se
nie po stranici. Robert Talbot Miller, ameriki agent, pijunirao za Sovjetski Savez. Taj nije, taj je
napustio ovaj svijet, smijala se Bernadette. Akcija traenja oito ju je uveseljavala. Vau!, glasno je
vrisnula. Robert Miller, nalazi se na 224. mjestu liste najbogatijih ljudi na svijetu! Promisli jo
jedanput, Aurelie?
Gle. Ovako neemo daleko dogurati, rekla sam. Daj, ukucaj u trailicu 'Robert Miller pisac'.
Uinila je kao to sam joj rekla, no svejedno je pod Robert Miller pisac trailica izbacivala
nevjerojatnih 650 tisua tekstova, to je jo uvijek predstavljalo velik izazov.

39

Nisi li mogla izabrati autora s malo posebnijim imenom? rekla je Bernadette i kliknula na
prvu stranicu koja joj se nudila. Svega je tu bilo, od ovjeka koji je objavio knjige o konjima, docenta
koji je za Oxford University Press pisao o engleskim kolonijama, do autora koji je izgledao tako da
ulijeva strah u kosti i koji je napisao knjigu o Burskim ratovima. Bernadette je pokazivala sliku.
Ovaj sigurno nije, ili?
Odmahnula sam snano glavom. Za ime Boje, ne! viknula sam.
Ovako neemo nikamo doi, rekla je Bernadette. Reci mi jo jednom naslov romana.
Osmijeh ene.
Dobro... dobro... dobro. Prstima je prelazila po tipkovnici.
Aha, rekla je. Evo ga, tu je: Robert Miller, 'Osmijeh ene'! Vano se nasmijala, likujui, a ja
sam ostala bez daha. Robert Miller, Izdavaka kua Opale! Ah, sranje, to nas samo vodi na stranicu
izdavaa. A ovo je stranica... Isto Amazon, ali isto samo za francusko izdanje. udno. Pa negdje
mora biti i engleski original.
Opet je kliknula na nekoliko tipki i odmahivala glavom. Ne moemo pronai nita, rekla je.
Ovdje pie samo jo neto o Henryju Milleru koji je napisao The Smile At the Foot Of the Ladder.
Usput reeno, dobra knjiga, ali on definitivno nije Miller kojeg traimo. Kaiprstom se zamiljeno
lupkala po ustima. Nema svoju internetsku stranicu, nema profil na Facebooku. Hm. Mister Miller
ostaje tajna i na internetu. Tko zna, moda je jedan od onih staromodnih tipova. Iskljuila je
kompjutor i pogledala me. Bojim se da ti ne mogu pomoi. Razoarano sam se zavalila u stolac.
Navodno se u dananje vrijeme sve moe doznati pomou interneta.
I to emo sad? uzdahnula sam.
Sad emo si napraviti malu salatu od kozjeg sira. Ustvari, ti e napraviti jednu ukusnu salade
au chevre. Moram imati neke koristi od toga to mi je prijateljica kuharica, zar ne? Uzdahnula sam.
Nita ti drugo ne pada na pamet?
Pa da, kako ne, rekla je. Moe nazvati onog bijesnog psa u izdavaku kuu i pitati ga ima li
Robert Miller svoju internetsku stranicu i zato ne moe nai originalno izdanje njegova romana?
Stajala je ispred pisaeg stola i krenula u kuhinju. Ne, zapravo. Nemoj ga zvati, zaurlala je,
otvarajui vrata hladnjaka. Bolje tom jadniku poalji mail.
Ali, uope nemam njegovu adresu, nevoljko sam odgovorila, pratei Bernadette u kuhinju.
Zatvorila je hladnjak gurajui mi u ruke glavicu salate.
Draga moja, barem to nije nikakav problem. Razoarano sam buljila u glavicu salate.
Bernadette je bila u pravu. Naravno da nije bio nikakav problem doznati mail adresu nekog tako
nezanimljivog kao to je Andre Chabanais, urednik u Izdavakoj kui Opale.

40

6.
Tako znai. To vam je udno..., mrmljao sam i jo jednom prouavao e-mail koji sam tog
poslijepodneva isprintao u uredu.
Draga moja Aurelie, sve je ovo jako neobino. Uzdahnuo sam i stavio isprintani tekst sa
strane pa ponovo uzeo u ruke pismo koje sam ve znao napamet. Vie mi se svidjelo pismo nego
ovaj pomalo nearmantan upit. Stvari su se poele komplicirati, a ja se nisam mogao prestati uditi
kako je ista osoba bila u stanju napisati dva tako razliita pisma. Naslonio sam se u svoj stari koni
naslonja, zapalio cigaretu i bacio ibice Deux Magots na pomoni stol. Nekoliko puta pokuao sam
prestati puiti. Posljednji put nakon sajma knjiga. Tad mi se inilo kako je i posljednji veliki stres iza
mene i kako e moj ivot opet krenuti mirnim putevima. Imao sam Carmencitu, vatrenu eskortdamu iz Portugala koja me ve tri godine na sastancima zavodila svojim crnim oima i koja me ovaj
put pozvala na veeru i poslije u hotel. Sljedeeg jutra morao sam joj objasniti kako je moja potreba
za enama kojima mogu kupovati ogrlice zasad zadovoljena.
Nakon to je otila u suzama (a prije toga iznudila obeanje kako u je sljedee godine odvesti
na veeru), pomislio sam kako e mi do kraja godine najvei izazov biti rukopisi koje moram rijeiti,
a koje sam, prepun euforije, zatraio na sajmu.
No, od prolog utorka male, plave, nezdrave kutije cigareta opet su postale moje stalno drutvo.
Prvih pet zapalio sam kad mi se Adam nije javljao. Kad se u etvrtak konano javio, odloio sam
cigarete u donju ladicu pisaeg stola i odluio zaboraviti da postoje. Zatim se ispred moga ureda,
kao grom iz vedra neba, pojavila ta djevojka tamnozelenih oiju i moji osjeaji uzburkali su se kao
nikad dosad. Naao sam se u prekrasnu snu koji je istodobno bio nona mora. Morao sam se rijeiti
uporne mademoiselle Bredin prije nego to dozna istinu o Robertu Milleru, a nita nisam elio vie
nego vidjeti tu enu arobna osmijeha. Nakon to je mademoiselle Bredin nestala na kraju hodnika,
zapalio sam cigaretu. Odjurio sam u tajnitvo, u kojem je za radnog dana vladala madame Petit i
kopao po zelenom, plastinom pretincu sve dok nisam pronaao dugaku, bijelu omotnicu
naslovljenu na Roberta Millera.
Jo sam jednom provirio kroz vrata da vidim je li otila. Oslukivao sam da se mademoiselle
sluajno ne bi ponovo vratila i zatekla me kako otvaram tuu potu. ustro sam, ne koristei se
otvaraem, otvorio njezino pismo.
Pismo koje e iduih nekoliko dana leati na razliitim mjestima u mojem stanu i koje u itati
opet, i iznova.
Pariz, studeni 20**
Dear Robert Miller!
Noas nisam spavala zbog Vas i elim Vam zahvaliti! Upravo sam proitala Vau knjigu Osmijeh
ene. Proitala? Progutala sam taj roman koji je toliko dobar i koji mi se sino (pri bijegu od policije) sasvim
sluajno naao u rukama, u jednoj malenoj knjiari. Time elim rei kako nisam svjesno traila Vau knjigu.
Moja je velika strast kuhanje, ne itanje. Inae. No, Vaa me knjiga ponijela, oduevila, nasmijala; istodobno je
tako jednostavna i puna ivotne mudrosti. Jednom rijeju: Vaa me knjiga usreila i to na dan kad sam bila
tako nesretna kao nikad prije (ljubavni problemi). I upravo to to sam u tom trenutku naila na Vau knjigu
(ili je Vaa knjiga pronala mene), za mene je sudbonosna sluajnost. Moda Vam to sad zvui udno, ali
nakon to sam proitala prvu reenicu, naslutila sam da e taj roman za mene biti presudan. Ne vjerujem u
sluajnosti. Dragi monsieur Miller, prije nego zakljuite da imate posla s kakvom luakinjom, trebali biste
znati nekoliko stvari. Temps des Cerises, restoran koji se vie puta pojavljuje u Vaoj knjizi, i koji opisujete s
toliko ljubavi, taj restoran pripada meni. I Vaa Sophie to sam ja. Slinost je, u najmanju ruku, okantna, i
kad pogledate fotografiju koju sam Vam priloila, razumjet ete na to mislim. Ne znam, zapravo, kako je to
sve povezano, ali naravno da se pitam jesmo li se ve sreli, a da se ja toga moda ne mogu prisjetiti. Vi ste
41

uspjean engleski pisac, a ja sam francuska kuharica s jednim ne tako poznatim restoranom u Parizu. Kako su
se nai putevi sreli? Moete zamisliti kako mi sve ove sluajnosti, koje zapravo ne mogu biti sluajnosti, ne
daju mira. Piem Vam u nadi da moda imate nekakvo objanjenje. Naalost, nemam Vau osobnu adresu i
mogu kontaktirati s Vama iskljuivo preko izdavaa.
No, bila bi mi ast ovjeka koji pie takve knjige i kojemu, kako vjerujem, dugujem puno toga, pozvati u
Temps des Cerises na objed koji u sama prirediti.
Kao to mogu iitati iz Vaeg ivota (i iz Vaeg romana), volite Pariz i vjerujem da ee boravite ovdje.
Bilo bi prekrasno kad bih Vas mogla osobno upoznati. Moda e to i odgonetnuti pokoju zagonetku. Vjerujem
da nakon objave knjige imate mnogo oduevljenih itateljica koje Vam piu, i jasno mi je kako nemate toliko
vremena da biste osobno odgovorili ba svakoj od njih.
No, ja nisam bilo koja itateljica, vjerujte mi. Za mene je Osmijeh ene u svakom pogledu sudbonosna
knjiga. I zato Vam ovo pismo aljem iskreno zahvalna, ali i zaprepatena proitanim te eljno iekujem Va
odgovor na pismo.
Jako bih se veselila Vaem odgovoru i ne prieljkujem nita vie od toga da prihvatite poziv na veeru u
Temps des Cerisesu.
S najsrdanijim pozdravima, Vaa Aurelie Bredin
P.S. Ovo je prvi put da piem nekom autoru. I nemam obiaj pozivati nepoznate mukarce na veeru. Ali
smatram kako je u rukama jednog engleskog dentlmena, kakvim Vas smatram, moje pismo na sigurnom.
Nakon to sam prvi put proitao pismo, sjeo sam na uredsku stolicu madame Petit i popuio jo
jednu cigaretu. Moram priznati. Da sam Robert Miller, bio bih pravi srekovi. Ne bih oklijevao ni
sekunde, i odgovorio bih na ovo pismo koje nije bilo samo pismo neke itateljice. Ah, kako bih se
rado odazvao i pozivu lijepe kuharice u njezin maleni restoran, na posve privatnu veeru... (poziv je
djelovao tako primamljivo, a pomisao na neke druge stvari jo primamljivije). No, ja sam ipak bio
samo Andre Chabanais, obian prosjeni urednik, koji se lano predstavlja kao Robert Miller. Velik,
domiljat i dubokouman pisac koji je nekako uspio doprijeti do srca lijepih, nesretnih ena. Povukao
sam dim i pomno promatrao fotografiju koju je Aurelie priloila uz pismo. Na njoj je bila odjevena u
onu zelenu haljinu (ini se da joj je ta jedna od omiljenih), kosa joj je lepravo padala preko ramena i
zaljubljeno se smjekala, gledajui u kameru. Njezin osmijeh ni ovaj put nije bio upuen meni.
U vrijeme kad je nastala fotografija, najvjerojatnije se smijeila tipu koji joj je poslije slomio srce
(ve spomenuti ljubavni problemi).
Kad je stavljala tu fotografiju u omotnicu uz pismo, smijeak je poslala Robertu Milleru. Kad bi
samo znala da sam ja, a ne njezin engleski dentlmen, taj koji je poslije, bez imalo odgaanja,
spremio njezinu sliku u svoj novanik, sigurno se ne bi tako slatko smijala.
Ugasio sam cigaretu, bacio opuak u ko za smee i stavio pismo, zajedno s omotnicom, u svoju
aktovku. Nakon dana ispunjenog dogaajima, napustio sam ured. Ususret su mi, smijeei se,
prilazile filipinske istaice koje naveer iste urede i bacaju smee.
Ooooh, misju Zabanais, uvijek morati tako puno raditi! dovikivale su veselo, hinei da me
saalijevaju. Odzdravljao sam im, iako vie odsutno nego veselo. Vrijeme je da konano krenem
kui.
Vani je bilo hladno, ali nije padala kia. Prolazio sam Ulicom Bonaparte i pokuavao
odgonetnuti zato je mademoiselle bjeala od policije. Nije izgledala kao netko tko bi u Monoprixu
ukrao majicu. Dodue, to uope znai nije izgledala? Moda je kao vlasnica Temps des Cerises
utajila porez? Ili je moda taj policajac, taj od kojega je pobjegla u knjiaru i onda, sreom, pronala
moju knjigu, njezin deko, neki nasilni policajac, s kojim se grozno posvaala i koji ju je naposljetku
pratio?
No, najvanije pitanje postavio sam si tek kad sam unosio ifru na ulazna vrata svojeg stana u
Ulici des Beaux-Arts. Kako osvojiti srce ene koja si je umislila da e upoznati mukarca koji ju je
oduevio, i za kojeg vjeruje da je s njim sudbinski povezana? Mukarca koji, ironija sudbine, u zbilji
42

uope ne postoji. Da sam proitao tu priu u nekom romanu, izvrsno bih se zabavio. Kad bih,
dodue, morao igrati smijenog junaka u toj prii, vie mi to i ne bi bilo tako smijeno. Otvorio sam
ulazna vrata stana i upalio svjetlo. Silno mi je trebala kakva genijalna ideja. No, naalost, takva mi
nije padala na pamet.
Znao sam samo jedno. Robert Miller, savreni engleski dentlmen sa svojim glupim
ljetnikovcem, koji je pisao izuzetno dirljivo i humoristino, nikad ne bi veerao s Aurelie Bredin.
Prije bi se toj veeri odazvao mnogo ljubazniji Francuz, Andre Chabanais, sa svojim unajmljenim
stanom u Ulici des Beaux-Arts. Taj dragi Francuz, nedugo nakon ulaska u stan, presluao je poruke
na telefonskoj sekretarici. Optuujui glas njegove majke podsjeao ga je da joj se konano javi.
Andre? Znam da si kod kue, mon petit chou, zato se ne javlja? Hoe li u nedjelju doi na
ruak? Mogao bi se tu i tamo malo pobrinuti za svoju staru majku. Dosaujem se. to da radim po
cijele dane? Ne mogu uvijek samo itati knjige, cviljela je i opet sam nervozno posegnuo za
cigaretama u dep jakne.
Tad se stanom zauo i Adamov glas. Bok Andy, ja sam! Jel' sve u redu? Moj brat je trenutano
na kongresu zubara u San't Angelu i vraa se u nedjelju naveer. Ha, ha, ha. Ba uivaju u ivotu ti
zubari, ha? Adam se bezbrino cerekao. Pitao sam se je li uope shvaao kako nam vrijeme curi.
Uostalom, zar taj njegov brat nema mobitel? Zar u tom San't Angelu (i gdje je to uope) nemaju
telefone? Sto se dogaa?
Pomislio sam kako bi bilo bolje da nazovem Sama kad doe kui i opusti se, uo sam dalje
Adamovo objanjenje.
Anyway, javit u ti se ponovo kad porazgovaram sa Samom. Za vikend smo kod prijatelja u
Brightonu, ali moe me, kao i uvijek, dobiti na mobitel.
Da, da, naravno. Kao i uvijek. Na mobitel, promrmljao sam i zapalio cigaretu. Onda, svako
dobro, Andre, i dalje se uo Adamov glas sa sekretarice. Podignuo sam glavu. Nemoj se prepasti,
prijatelju. Dovest emo mi Sama u Pariz.
Kimnuo sam i krenuo u kuhinju, vidjeti to ima u hladnjaku. Plijen uope nije bio lo. Pronaao
sam vreicu svjeih, zelenih mahuna, koje sam kratko prokuhao u slanoj vodi. Uz njih sam
pripremio veliki odrezak. Engleski, naravno. Nakon jela uzeo sam au vina Cotes du Rhone i list
papira pa sjeo za okrugli stol u dnevnoj sobi i posvetio se stratekim potezima vezano uz Aurelie
Bredin = A. B.
Dva sata poslije, na papiru pred sobom imao sam sljedee misli:
1.

Robert Miller ignorira pismo i ne odgovara. -> A. B. javlja se u izdavatvo kontakt-osobi

kako bi doznala to je s autorom. Andre Chabanais = A. C. Odgovara kako autor ne eli
kontakt, A. C. ne daje nikakve daljnje informacije. -> A. B. s vremenom gubi zanimanje -> ne
pokazuje daljnje zanimanje kako bi kontaktirala s njim preko A. C, kao potencijalnog
posrednika.

2.

Robert Miller ne odgovara na pismo, ali A. C. nudi pomo -> time si priskrbljuje simpatije A.
B. Misli A. B. treba svakako preusmjeriti na urednika. Moe li joj on uistinu pomoi? Ne. Jer
Robert Miller ne postoji. -> A. C. mora dobiti na vremenu kako bi pokazao A. B. koliko je
drag. (i kakva je budala onaj Englez zapravo, ali onako, skroz usput!).

3.

Robert Miller odgovara na pismo, simpatino, ali suzdrano -> vatra samo tinja. Autor je u
pismu upuuje na svog prekrasnog urednika (A. C.) i prua nadu kako e uskoro moda
doi u Pariz, ali nije siguran hoe li imati vremena za susret s njom, zbog zgusnutog
rasporeda.

4.

A. C. organizira neto. Pita A. B. eli li mu se pridruiti na jednom sastanku (moda veeri?)

koji je dogovorio s Millerom -> eli i zahvalna je. Naravno da se autor nee pojaviti. A. C.
kae kako je Englez, naalost, uvijek tako nepouzdan. -> A. B. i A. C. provode prekrasnu

43

veer i A. B. primjeuje kako joj se puno vie svia simpatini urednik nego taj komplicirani
autor.
Kad sam ponovo proitao toku 4., zadovoljno sam kimnuo glavom. Za poetak, to nije loa
ideja. Je li uistinu originalna, pokazat e se. Postojalo je, meutim, jo par otvorenih pitanja.
1. Je li Aurelie Bredin uope vrijedna tog truda? Da, svakako!
2. Smije li ikada otkriti istinu? Ne, nikako.
3. to ako Sam Goldberg stvarno doe kao Robert Miller u Pariz kako bi dao intervju ili
odrao knjievnu veer i A. B. dozna za to?
Na to posljednje pitanje ni uz najbolju mi volju zadnjih sat vremena nije padao na pamet
nikakav odgovor. Ustao sam, ispraznio pepeljaru (pet cigareta!) i ugasio svjetlo. Bio sam umoran
kao pas, i pitanje koje se u trenutku nametnulo bilo je to e se dogoditi ako Robert Miller ne doe u
Pariz.
U petak ujutro monsieur Monsignac ve me oekivao u uredu. Ah, dragi moj Andre, konano
ste stigli, bonjour, bonjour! povikao je i pozdravio me, ljuljajui se, pun elana, naprijed-natrag na
svojim smeim konim cipelama.
Stavio sam vam na stol rukopis jedne mlade i lijepe autorice. Ona je ki posljednjeg dobitnika
nagrade Goncourt, a koji je ujedno i moj dobar prijatelj. Molio bih vas da ovaj put napravite iznimku
i brzo pregledate taj rukopis.
Skinuo sam al i potvrdno kimnuo. U cijelom svom radnom vijeku u izdavakoj kui Opale
nisam doivio da monsieuru Monsignacu neto nije jako hitno. Bacio sam pogled na rukopis keri
dobitnika nagrade. Bio je u prozirnoj mapi i nosio elegian naslov Confessions d'une file triste.
Ispovijest tune djevojke. Bilo je tu, onako, odoka, najvie sto pedeset stranica i bilo mi je jasno kako
moram proitati samo pet, prije nego to mi pozli od uobiajenog narcistikog glumatanja koje se
danas najee prodavalo pod vanom literaturom.
Nema problema, javit u vam danas poslijepodne, rekao sam i objesio kaput u uski ormar
pokraj vrata. Monsignac je tapkao prstima po svojoj plavo-bijeloj prugastoj koulji. Nije bio nizak,
ali podosta nii od mene i znatno krupniji. Usprkos svojoj figuri znao se lijepo odijevati. Mrzio je
kravate, nosio je cipele rune izrade i alove Paisley te je, unato svojoj gradi, djelovao vrlo okretno.
Odlino, Andre, rekao je. Znate da mi se upravo to svia kod vas. Vi ste tako nepretenciozni.
Ne priate nairoko i nadugako, ne postavljate nepotrebna pitanja, pojednostavnjujete stvari.
Pogledao me svojim plavim oima i potapao po ramenu. Daleko ete dogurati. Namignuo mi je.
Ako je taj njezin rukopis sranje, samo napiite par poticajnih rijei o sadraju. Znate ve kako
to ide - da ima velik potencijal i da se s neizvjesnou eka to e autorica jo napisati. I tako dalje, i
tako dalje. Otkaite to njeno.
Kimnuo sam, skrivajui osmijeh. Na izlasku iz ureda Monsignac se okrenuo i izrekao reenicu
koju sam ekao cijelo vrijeme. Nego... je li sve u redu s Robertom Millerom?
Pregovaram s njegovim agentom Adamom Goldbergom i ishod bi mogao biti pozitivan,
odgovorio sam. Stari monsieur Orban (onaj za kojeg mi je majka nedavno javila kako je pao sa stabla)
jednom mije dao savjet. Djeae, ako lae, ostani to blie istini, rekao je jednoga prekrasnog
ljetnog dana, kad sam markirao iz kole i kad sam majci elio servirati jezivu, lanu priu, voden
logikom kad lae brutalno, ima velike anse da ti svi povjeruju.
Rekao je kako emo dovui Millera, nastavio sam neustraivo i moj se bilo ubrzalo.
Zapravo, jo su u pitanju samo... detalji. U ponedjeljak u znati vie.
Lijepo, lijepo. Jean-Paul Monsignac zadovoljno je iziao iz prostorije, a ja sam ve kopao po
svojem depu. Nakon to sam uzeo malu dozu nikotina (tri cigarete), postupno sam se smirio.
Otvorio sam prozor i pustio da ue svjei, isti zrak. Rukopis nije bio ni do koljena Francoise Sagan.

44

Osim to ta mlada ena, koja ni sama ne zna to zapravo eli (a iji je otac slavni pisac), putuje na
karipske otoke i tamo nas puta da sudjelujemo u njezinim seksualnim doivljajima s nekim
crncem, stanovnikom otoka (koji je cijelo vrijeme napuen), tu i nema neke radnje.
Svaki drugi odlomak opisivao je kako se osjea junakinja, to zapravo nikome nije zanimljivo,
ak ni tom njezinom karipskom ljubavniku. Na kraju mlada ena ponovo otputuje, cijeli ivot stoji
pred njom kao velika nepoznanica i ona ne zna zato je tuna. Nisam ni ja najbolje shvatio. Da sam
ja kao mladi imao mogunost provesti nevjerovatnih osam tjedana na otoku iz snova, s karipskom
ljepoticom u svim pozama, i uiniti si ivot na bijelim plaama slatkim, ne bih bio nesretan. Bio bih i
vie nego sretan. Moda bih trebao imati vie suosjeajnosti. Sastavio sam njenu odbijenicu i i
iskopirao primjerak za monsieura Monsignaca.
U podne je madame Petit donijela potu i u nevjerici me pitala jesam li puio. Pogledao sam je
licem nevinaca, podiui ruke.
Vi ste puili, monsieur Chabanais! rekla je, ugledavi pepeljaru koja je stajala iza ladiara na
uredskom stolu.
ak ste puili i u mom uredu! Osjetila sam miris kad sam jutros ula! Kimala je glavom s
neodobravanjem. Nemojte opet zapoinjati s tim, monsieur Chabanais, to je tako nezdravo, pa znate
to!
Da, da... Naravno da sam sve znao. Puenje je tetno. Hrana je nezdrava. Pie je nezdravo.
Sve to priinjava zadovoljstvo s vremenom postaje nezdravo ili deblja. Previe uzbuenja je
nezdravo. Previe posla je nezdravo. Zapravo, cijeli je ivot bio jedna opasna etnja i na kraju
padne s ljestava dok bere trenje. Ili te zgazi automobil na putu prema pekarnici, kao
kuepaziteljicu u romanu Otmjenost jea. Nijemo sam potvrdio, kimajui glavom. to sam trebao
rei? Bila je u pravu. Priekao sam da madame Petit nestane iz sobe pa zamiljeno istresao jo jednu
cigaretu iz kutije, i nekoliko sekundi poslije, naslonjen sam gledao kako nestaju mali bijeli krugovi
dima koje sam otpuhivao u zrak. Otkako me madame Petit ulovila kako puim, dogodile su se i
druge uznemirujue stvari koje su se, naalost, nale kao prepreka na putu mojem zdravom nainu
ivota.
Najzdraviji, ali i najmanje uzudljiv trenutak zasigurno je bio nedjeljni ruak kod moje majke u
Neuilyju. Dodue, ne mogu ba sa sigurnou tvrditi da je do vrha pun tanjur kiselog kupusa,
masne svinjetine i kobasica ba najzdravije to moe unijeti u svoje tijelo. No, moja majka, tonije,
majka moje majke, je iz Elsapa, pa se kiseli kupus podrazumijeva. Kad se pokazalo da je
iznenaenje koje mi je majka najavila telefonom, utoliko to je na ruak pozvala i moju sestru,
vjeitu patnicu, i omiljenu sestrinu (sebi omiljenu, ne meni) koja neprestano brblja, a pritom govori
jako glasno jer je nagluha, taj mi ruak i nije bio neki doivljaj. Bez obzira na to to je bio posluen u
specijalnom posuu.
Kiseli kupus teko mi je pao na eludac, a tri stare ene su me izluivale. Mene, samostalnog
mukarca od trideset i osam godina, visokog metar i osamdeset pet, naizmjence su nazivale svojim
malim praznoglavcem, slatkiem i slinim slatkim nadimcima. Inae, sve je protjecalo kao i uvijek,
samo trostruko pojaano. Pitale su me jesam li smravio. A nisam. I nemam li elju konano se
oeniti. (im se pojavi prava.) I smije li se majka nadati unucima koje e opati kiselim zeljem?
(Naravno, ve se sad tome radujem.) I je li na poslu sve u redu. (Svakako, sve ide kao po loju.)
U meuvremenu su me nutkale da uzmem jo hrane i nagovarale da im ispriam sve novosti.
to ima novo, Andre, daj, ispriaj! Sve su oi bile uprte u mene i osjeao sam se poput
nedjeljnog radija. To pitanje uvijek me tako umaralo... Stvarne novosti iz svojega ivota nisam im
mogao ispriati. (Bi li netko za ovim stolom shvatio da sam strano nervozan jer sam preuzeo
identitet engleskog autora i to bi stvar mogla procuriti?)
U nedostatku boljeg, priao sam im neto o tome kako je u mojem stanu, koji je stara gradnja,
pukla cijev za vodu. I bolje tako, jer sposobnost koncentracije enskog trojca nije bila osobita. Moda
im moja pria nije bila odve zanimljiva. U svakom sluaju, prekinula me sestrina koja i sama
slabije uje, i glasno upitala Tko je umro? Tu je reenicu ponovila jo pet puta, pretpostavljam,
uvijek kad vie nije mogla pratiti tijek razgovora. A onda su se posvetile zanimljivijim stvarima.

45

Upalama vena, posjetima lijenicima, obnovi kua, vrtlarima koji loe obavljaju svoj posao, aljkavim
istaicama, boinim koncertima, sprovodima, televizijskim kvizovima i sudbinama nepoznatih
susjeda iz davne prolosti.
Kad su na stol stigli sir i voe, bio sam toliko iscrpljen, zajedno s kapacitetima svojeg eluca, da
sam se na trenutak ispriao i otiao u vrt kako bih zapalio (tri cigarete). U noi s nedjelje na
ponedjeljak okretao sam se u krevetu iako sam popio tri tablete protiv garavice (kozji sir i
camembert uinili su svoje). Sanjao sam strane snove o Adamovu bratu, o autoru bestselera koji u
svojoj vrhunski opremljenoj zubarskoj ordinaciji, s obnaenom mademoiselle Bredin lei na
lijenikom kauu i stenje dok je strastveno grli, a ja se nalazim na zubarskom stolcu nepokretan, i
takoer stenjem, ali dok mi tehniarka vadi zube.
Kad sam se probudio, okupan u znoju, bio sam toliko iscrpljen da bih najradije zapalio jednu.
No, sve je to bilo bezazleno uivanje u usporedbi s uzbuenjima koja su me doekala u ponedjeljak.
Rano ujutro u ured je nazvao Adam. Javio je vijest kako njegov brat ba i nije bio voljan, ali kad je
shvatio kako je afera Miller tempirana bomba, pristao je odigrati ulogu, ali samo ovaj, jedan jedini
put. (He took it like a man, bio je Adamov veseli komentar.) Samovo znanje francuskog bilo je
skromno, on je sve prije nego ovjek-knjiga, a da ne govorim kako je njegovo znanje o
oldtajmerima i mehanici bilo nikakvo.
Mislim da ga prvo moramo dobro instruirati, rekao je Adam.
Za knjievnu veer moe mu prirediti neke primjerene odlomke, i to bi e morati uvjebati. A
to se tie brijanja brade, tu bi trebao, Adame, biti jo malo uvjerljiviji.
Nervozno sam navlaio kragnu dolevite koja mi je odjednom poela stezati vrat. Naravno da
bi bilo dobro kad bi Robert Miller i izgledao kao Robert Miller na fotografiji i kad bi zubar izgledao
kao zubar. Dao sam mu misliti. I bez toga je cijela ova situacija bila dovoljno zamrena.
Da, dobro, rekao je Adam, uinit u to je u mojoj moi.
Zatim je rekao neto zbog ega sam odmah posegnuo za cigaretama.
Jedino to... Sam bi rado doao ve sljedei ponedjeljak. Tonije, on moe doi samo tada.
Povukao sam dim tako snano da je cigareta gotovo nestala.
Jesi li ti normalan? viknuo sam. Pa ne moemo to izvesti dotad!
Vrata ureda potiho su se otvorila. Mademoiselle Mirabeau stajala je na pragu, upitno me gledala,
stezala u rukama prozirnu mapu i ekala.
Ne sad! viknuo sam joj iznervirano i odmahnuo rukom. A moj Boe, to me sad gledate tako
glupo! Zar ne vidite da razgovaram? vikao sam.
Zaprepateno me pogledala. Zatim joj se donja usnica poela tresti i tiho je izila iz sobe,
jednako kao to je i ula.
Pa nee doi ove sekunde..., rekao je Adam kao da mi eli ugoditi, a ja sam se ponovo mogao
posvetiti razgovoru. Nastavio je iznositi svoj plan:
Ponedjeljak bi bio savren. Ve u nedjelju doputovao bih sa Samom, i onda bismo se u miru
mogli o svemu dogovoriti.
Odlino, odlino, uzdahnuo sam. Ali to je ve sljedei tjedan! Tako neto mora se pripremiti.
Kako emo to sve uspjeti?
Sad ili nikad. It's now or never, uzvratio je kratko Adam pa zakljuio: Budi sretan to smo
uope uspjeli.
Aha. Lud sam od veselja, rekao sam. Ma super da ne dolazi ve sutra...
U emu je problem? Le Figaro je spreman. A to se tie knjievne veeri, i bolje je da se odri u
manjem krugu ljudi. Ili bi ti moda bilo drae da je drukije?
Ne, naravno da ne, uzvratio sam. Sto manje cirkusa, tim bolje. Cijela ta stvar mora proi bez
prevelike pompe. U ponedjeljak, za dva tjedna! Postalo mi je vrue. Drhtavim prstima ugasio sam
cigaretu. ovjee, kako mi je loe, rekao sam.

46

Zato? Pa sve e proi super, uzvratio je Adam. Sigurno opet nisi dobro dorukovao.
Ugrizao sam se za aku.
Tost, jaja na oko i slanina. S tim je ovjek naoruan za cijeli dan, poduavao me moj engleski
prijatelj. Ono to vi dorukujete, to je za slabie! Dvopek i kroasan! Od toga stvarno nitko ne moe
zaozbiljno ivjeti.
E, ajde nemoj da sad ulazimo u detalje, ok? odgovorio sam. Inae u ti rei neto vie o
engleskoj kuhinji.
Nije to bilo prvi put da sam s Adamom raspravljao o prednostima i nedostacima naih
gastrokultura.
Ne, molim te nemoj! Mogao sam zamisliti kako se Adam smije.
Reci mi radije da je s terminom sve u redu, prije nego to se moj brat predomisli.
Duboko sam uzdahnuo. Bon. Odmah u porazgovarati s naim PR-odjelom. Pobrini se, molim
te, za to da tvoj brat, kad stigne u Pariz, bude bar u kratkim crtama upoznat sa sadrajem romana.
Dobro, uinit u to.
Nego... Je l on muca? pitao sam Adama.
Jesi lud? Zato bi mucao? Govori najnormalnije i ima lijepe zube.
Ok. To je umirujue. I, Adame. Jo neto...
Reci.
Bilo bi dobro kad bi tvoj brat cijelu tu priu mogao odraditi u potpunoj diskreciji. Ne bi smio
nikome rei zato putuje s tobom u Pariz. Ni svojem najboljem prijatelju, ni susjedu, nikome. Bilo bi
najbolje da ne kae nita ni svojoj eni. Takva se pria prouje bre nego to misli, a svijet je
malen.
Ne brini se, Andy. Mi Englezi vrlo smo diskretni. Bez obzira na sve njezine prijanje sumnje,
Michelle Auteuil bila je presretna kad je ula da e Robert Miller doi u Pariz i prije nego to smo
oekivali.
Hm. Kako ste to uspjeli odraditi tako brzo, monsieur Chabanais? Iznenaeno je zatresla
svojom kemijskom olovkom. Izgleda da autor i nije tako teak kao to uvijek tvrdite! Odmah u se
javiti u Le Figaro i ve sam se prijavila u dvije manje knjiare. Zatim je izvukla svoj organizator
Rolodex i listala kartice.
Lijepo daje konano uspjelo. Uostalom, tko zna... Nasmijeila mi se, a njezine crne visee
naunice u obliku srca zibale su joj se oko tankog vrata.
Moda bismo mogli na proljee organizirati neko novinarsko putovanje u Englesku. Posjet
Robertu Milleru i njegovu ljetnikovcu! Kako vam se ini ta ideja?
Stisnuo mi se eludac. Fenomenalno, rekao sam i pomislio da sad razumijem kako se osjeaju
dvostruki agenti. Odluio sam pokopati dobrog Roberta Millera, im odradi svoj program u Parizu.
Sa starom corvettom, pa niz neogradenu liticu. Prijelom vrata. Tragino; a uope nije bio tako star.
Ali tu je i mali pas. On, nasreu, ne zna govoriti. A ne zna ni pisati. Moda u ja, kao Millerov vjerni
savjetnik i dobroduni urednik, kakav ve jesam, preuzeti skrb nad malim Rockyjem.
Mogao sam i pretpostaviti u kojem e smjeru nastaviti Michelle Auteuil.
Hoe li i dalje pisati? upitala je.
Oh, mislim da hoe, pourio sam odgovoriti. Meutim, uvijek mu treba jako dugo, jednim
dijelom i zbog tog njegova hobija koji mu oduzima mnogo vremena. Znate ve, on stalno neto radi
oko tih oldtajmera. Sad sam se pravio da razmiljam. Mislim da je na svom prvom romanu radio
negdje oko sedam godina. Gotovo kao John Irving. Samo loije. Zadovoljno sam se nasmijao i
ostavio madame Auteuil zbunjenu u uredu. Ideja kako u srediti da Miller tragino skona, potpuno
me oduevila. Ona e me spasiti.
No, prije nego to engleski dentlmen umre, uinit e mi ljubavnu uslugu.

47

Mail Aurelie Bredin primio sam u sedamnaest sati i trinaest minuta. Dotad nisam zapalio ni
jednu cigaretu. Imao sam, zaudo, gotovo neistu savjest kad sam kliknuo na njezin mail. Da.
Proitao sam njezino pismo, koje je s tolikim povjerenjem napisala Robertu Milleru. Nosio sam
njezinu sliku u svojem novaniku, a ona o tome nije imala pojma. Naravno da to nije bilo ba
ispravno. Ali, tko je, ako ne ja, trebao otvoriti pievu potu? Predmet pisma stvorio mi je lagani
nemir.
Predmet: Pitanja za Roberta Millera!!!
Uzdahnuo sam. Tri uslinika dala su naslutiti kako nije rije o neem dobrom. I prije nego to
sam poeo itati, imao sam lo predosjeaj kako neu moi odgovoriti na pitanja mademoiselle Bredin
u skladu s njenim oekivanjima.
Potovani gospodine Chabanais.
Danas je ponedjeljak i od naeg zadnjeg susreta u Vaem uredu prolo je ve nekoliko dana. Iskreno se
nadam da ste u meuvremenu proslijedili moje pismo Robertu Milleru, iako mi niste ostavili puno nade kad
ste mi jasno dali do znanja kako mi najvjerovatnije nee odgovoriti. Vjerojatno je u opisu posla jednog
urednika i to da autora potedi od neke uporne oboavateljice, ali moda shvaate taj svoj zadatak preozbiljno?
Kako god, zahvaljujem Vam na trudu i imam nekoliko pitanja na koja biste mi i Vi mogli odgovoriti.
1. Ima li Robert Miller neto kao to je web stranica? Naalost, na internetu nisam mogla pronai nita.
2. Uzaludno sam tragala i za originalnim engleskim izdanjem. Ni tu nisam mogla nita pronai. Kod
kojeg je izdavaa objavljen Millerov roman u Engleskoj? Na web-stranici Amazon.uk uz ime Roberta Millera
stoji samo francusko izdanje. Knjiga je, meutim, prijevod s engleskog. Ili? Na taj me zakljuak navodi
injenica da je u knjizi navedeno ime prevoditelja.
3. Spomenuli ste da e autor moda u dogledno vrijeme doi u Pariz na knjievnu veer. Tome bih rado
prisustvovala. Je li ve dogovoren termin? Ako je mogue, ve bih sad rezervirala dva mjesta.
U nadi da Vam ne oduzimam previe dragocjenog vremena te u oekivanju brzog odgovora.
Srdaan pozdrav, Aurelie Bredin.
Posegnuo sam za cigaretama i spustio se u naslonja. Mon Dieu, Aurelie Bredin eljela je znati
sve. Kvragu, ba je uporna! Morao sam je nekako sprijeiti u toj njezinoj istraivakoj misiji.
Posljednje dvije toke posebno su mi stvarale muku u elucu. Nisam htio ni zamisliti to se sve
moe dogoditi ako entuzijastina mademoiselle Bredin naleti na potpuno neupuenog Roberta
Millera a.k.a. (also known as - kako se ono uvijek lijepo kae,) Samuela Goldberga i jo, po
mogunosti, razgovara s njim.
No vjerojatnost da e lijepa kuharica doznati kad e se odrati planirana knjievna veer bila je
gotovo neznatna. Ja joj to sigurno neu rei. A kako e intervju u Figarou izii tek sutradan, nije
prijetila opasnost s te strane. No, tad e, naalost, ve sve biti gotovo, pa ako i proita tekst u
novinama ili naknadno dozna za knjievnu veer, jo uvijek mogu neto smisliti. (injenica da
madame Bredin eli dva mjesta neugodno me iznenadila. Nije mogue da ve ima novog
oboavatelja. Pa tek je prebrodila najgore ljubavne probleme! U svakom sluaju, ja bih trebao biti taj
koji je tjei.) Zapalio sam sljedeu cigaretu i dalje razmiljao.
Pitanje broj dva, naime, pitanje o originalnom izdanju bilo je mnogo dramatinije. Zapravo, nije
postojala engleska verzija, a jo manje engleski izdava. Morat u dobro razmisliti i smisliti uvjerljiv
odgovor.
Da joj moda ne bi palo na pamet traiti prevoditelja? (Koji ne postoji.) Na internetu takoer
nee pronai nita o tom gospodinu. A to e se tek dogoditi ako nazove u moju izdavaku kuu i
digne prainu?
Najbolje da odmah i prevoditelja stavim na svoju listu umiruih. Ne bi se smjela podcijeniti
energija koju ima ta njena osoba. Tako divlje odluna kakva je bila, jo e pristupiti monsieuru
Monsignacu. Isprintao sam mail kako bih ga ponio kui. Tamo sam mogao u miru razmisliti to u

48

dalje poduzeti. Papir je lagano iziao iz bunog printera, a ja sam se nagnuo i uzeo ga. Sad sam imao
ve dva pisma od Aurelie Bredin. Meutim, ni ovo ovdje nije bilo ba ljubazno. Jo jednom sam
pogledom preletio preko natiskanih redova i pokuao meu njima nai kakvu lijepu rije za Andrea
Chabanaisa. Nisam pronaao ni jednu. Mlada dama znala je itekako biti otra na jeziku. Izmeu
redova moglo se jasno proitati to misli o tom uredniku s kojim se susrela prije tjedan dana na
hodniku izdavake kue: nita!
Oito nisam ostavio ba dobar dojam na Aurelie Bredin. Oekivao sam malo vie zahvalnosti.
Pogotovo ako uzmemo u obzir da smo moja knjiga i ja bili ti koji su ponovo usreili mademoiselle u
najteim trenucima. Na smijeh ju je naveo moj humor. Opinile su ju moje ideje.
Da, priznajem, malice me zapeklo to me prvo otpilila krtim, gotovo neljubaznim rijeima i
srdanim pozdravom, dok je, s druge strane, mojem egu godilo njezino armantno, ljubazno
odzravljanje.
Mrzovoljno sam povukao jo jedan dim. Dolo je vrijeme da preem na fazu dva. Morao sam
oduevljenje mademoiselle Bredin preusmjeriti na pravu osobu. Svjestan sam da moj nastup na
hodniku nije bio ba poticajan za matu jedne ene. utio sam, zamuckivao i buljio. I jo sam, k
tome, prije toga na telefonu bio nestrpljiv, ak i neljubazan. Nije ni udo da me djevojka sa zelenim
oima nije ni doivjela.
Dobro, nisam ba bio tako moderan tip kao ovaj zubar na fotografiji, ali ne izgledam ni ja loe.
Visok sam, jak, i dobro sam graen, unato tome to se u posljednjih godinu dana gotovo nisam
bavio sportom. Imam tamnosmee oi, gustu smeu kosu, ravan nos, a ui mi ne stre. Decentna
brada koju nosim posljednih nekoliko godina dosad se nije svidjela jedino mojoj majci. Sve druge
ene smatrale su je muevnom.
Pa nije me bez razloga mademoiselle Mirabeau nedavno usporedila s likom iz filma Ruska
kua. Prstom sam preao preko male, gole, bronane statue Daphne koja je stajala na mojem stolu.
Ono to mi je trebalo, i to vrlo brzo, bila je prilika predstaviti se Aurelie Bredin u ljepem svjetlu.
Dva sata poslije bio sam u svome stanu. Na stol u dnevnoj sobi uredno sam, jedno uz drugo,
sloio pisma i ono ispisano rukom i isprintani mail. Vani, ulicama je puhao neugodan vjetar i
poelo je kiiti.
Pogledao sam niz ulicu. Neka se ena borila sa starim kiobranom koji je prijetio da e se
izokrenuti. Dvoje zaljubljenih uhvatilo se za ruke; poeli su trati kako bi se se sklonih u kakav
kafi. Upalio sam obje svjetiljke koje su se nalazile i lijevo i desno od komode ispod prozora i stavio
sam u liniju CD Paris Comboa. Prva pjesma, par ritmikih zvukova gitare i njean enski glas
ispunili su sobu.
On n'a pas besoin, non non non non, de chercher si loin... On trouve ce qu'on veut a cote de chez soi...,
pjevala je pjevaica, a ja sam sluao njezine slatke rijei kao neku ispovijest. Katkad ne mora ii
daleko kako bi pronaao ono to trai, jer je to kraj tebe.
Odjedanput sam znao to trebam napraviti. Dobio sam dva pisma. Napisat u dva pisma. Jedno
kao Andre Chabanais. I
jedno kao Robert Miller. Aurelie Bredin jo e veeras dobiti mail s urednikovim odgovorom.
A pismo Roberta Millera osobno u joj ubaciti u sandui jer je zbunjeni autor na nesreu bacio
omotnicu s adresom poiljatelja pa je poslao odgovor na mene kako bih ga proslijedio dalje. Bacit u
dva mamca, a ono to je dobro u cijeloj prii, to je injenica da sam u oba sluaja ja taj koji dri
udicu.
I ako moj plan uspije, mademoiselle Bredin sjedit e u petak naveer u restoranu Coupole i
provesti vrlo ugodnu veer s monsieurom Chabanaisom. Donio sam laptop iz radne sobe i otvorio
ga. Unio sam mail adresu Aurelie Bredin i poloio ispis pokraj sebe.
Predmet: Odgovori o Robertu Milleru!!!
Chere mademoiselle Bredin,

49

nakon to smo se uspjeli malo upoznati, rado bih izostavio slubeno Potovana mademoiselle Bredin, u
nadi da se s time slaete.
Ponajprije da odgovorim na Vae najvanije pitanje, iako ono nije izravno postavljeno: naravno da sam
proslijedio Vae pismo Robertu Milleru ak sam ga stavio u potu s napomenom hitno, kako Vae
strpljenje ne bi bilo narueno. Nemojte imati tako loe miljenje o meni. Iako smatrate da sam neobini
osobenjak, ne mogu Vam to zamjeriti onog dana, kad ste se tako neoekivano pojavili u mojem uredu,
dogodile su se ne tako lijepe stvari, i ao mi je ako sam ostavio dojam kako Vas na bilo koji nain elim
sprijeiti da stupite u kontakt s monsieurom Millerom. On je izvanredan autor i jako ga cijenim, ali on je i
poprilino samovoljan i ivi vrlo povueno. Nisam, naime, siguran da e odgovoriti na Vae pismo, ali bilo bi
mi drago. Jedno tako lijepo pismo ne bi se smjelo ostati bez odgovora.
Zadnju reenicu ponovo sam izbrisao. Kako ja mogu znati je li njezino pismo lijepo?! Pa ja sam
ga samo trebao proslijediti. Morao sam paziti da se ne odam. Umjesto toga, nastavio sam:
Da sam ja na autorovu mjestu, zasigurno bih Vam odgovorio, ali to Vam, naravno, ne moe koristiti.
Prava teta to monsieur Miller ne moe vidjeti kako mu pie lijepa itateljica. Trebali ste priloiti fotografiju!
(Ovu aluziju jednostavno nisam mogao izostaviti.)
No, vratimo se Vaim pitanjima:
1.

2.

3.

Naalost, Robert Miller nema internetsku stranicu. On je, kao to sam prethodno spomenuo, ovjek
koji voli privatnost i ne dri previe do prisutnosti na internetu. ak smo i autorsku fotografiju jedva
dobili od njega. Za razliku od drugih autora, on zaista ne voli kad ga ljudi zaustavljaju na ulici.
Najvie mrzi kada netko stane ispred njega i pita ga: Zar Vi niste Robert Miller?
Zapravo ne postoji englesko izdanje. Zato je tome tako, dugaka je pria kojom Vas sad ne bih htio
gnjaviti. Samo ovoliko: agent koji zastupa Roberta Millera, takoer Englez kojeg dobro poznajem,
ponudio je rukopis izravno naoj izdavakoj kui i mi smo to dali prevesti, a englesko izdanje jo nije
objavljeno. Moda iz razloga to nije namijenjeno engleskoj publici, ili su na engleskom tritu
trenutano zastupljenije neke druge teme.
U ovom trenutku jo nije poznato hoe li se u skorije vrijeme monsieur Miller staviti na raspolaganje
novinarskim zahtjevima. Kako sada stvari stoje, izgleda da nee.

To sam slagao s lakoom. U neku ruku, zapravo i nisam, jer e na knjievnu veer u Pariz doi
samo zubar koji e odgovoriti na nekoliko pitanja predstavljajui Millera i potpisati nekoliko knjiga.
Kad ga je ostavila ena, to je za njega bio silan udarac. Otad je poljuljan u svojim odlukama. Ako odlui
doi u Pariz na knjievnu veer, bit e mi zadovoljstvo rezervirati Vam jedno, odnosno, dva mjesta.
Na trenutak sam zastao i preletio pismo. Sve je zvualo vrlo uvjerljivo i suvereno. Tako mi se
barem inilo. I prije svega, nita nije zvualo nimalo neljubazno. A onda sam bacio svoju prvu
udicu.
Draga mademoiselle Bredin, nadam se da sam ovime odgovorio na Vaa pitanja. Rado bih Vam pomogao i
vie, ali nadam se da razumijete da moram ispotovati elje (i prava) naega autora. Meutim (ako mi obeate
da to neete dati na sva zvona) pozvao bih Vas neslubeno. Kako to biva, susrest u se s Robertom Millerom
sljedeeg petka, kako bih razgovarao s njim o novoj knjizi. Bila je to spontana ideja; tog dana ima posla u
Parizu i nema ba previe vremena, ali nai emo se na veeri. Ako elite i ako nemate drugih planova, mogli
biste moda sasvim sluajno navratiti na pie i tako biste imali priliku osobno upoznati svojeg omiljenog
autora. To je najbolja ponuda koju Vam u ovom trenutku mogu dati, i inim to samo kako mi vie ne biste
pisali uvredljive mailove. Javite mi kako Vam se to ini.
Bila je to najbolja nemoralna ponuda koju sam joj mogao dati, i bio sam poprilino siguran da e
Aurelie Bredin zagristi. Ponuda je bila nemoralna prije zato to se osoba o kojoj je zapravo rije na
kraju nee pojaviti na toj veeri.

50

No, mademoiselle Bredin to nije mogla znati. Zavrio sam mail sa srdanim pozdravima,
poslao ga i odlunim korakom krenuo prema radnom stolu kako bih uzeo list papira i kemijsku
olovku. Sigurno e doi, mislio sam. I to kad proita pismo Roberta Millera, ono koje u sad sroiti.
Sjeo sam za stol, natoio si au vina i otpio velik gutljaj.
Dear Miss Bredin, pisao sam slovima punim zamaha. Nakon toga, dugo nisam nita napisao.
Sjedio sam nad bijelim listom papira i nisam znao kako poeti. Moje umijee oblikovanja reenica
kao da je nestalo. Lupkao sam prstima po stolu i trudio sam se razmiljati o Engleskoj. to bi
napisao jedan Miller koji sjedi sam i naputen u svojem ljetnikovcu? I kako bi trebao reagirati na
pitanja koja mu je postavila mademoiselle Bredin? Je li to bila samo sluajnost? To da junakinja
njegova romana izgleda kao ena koja mu je napisala pismo? Je li to bila tajna? Moda ni sam to nije
znao objasniti? Je li to bila neka duga pria koju bi joj elio ispriati, jednom u miru? Uzeo sam
fotografiju Aurelie Bredin iz novanika. Dopustio sam samome sebi da me zavede osmijehom,
izgubio sam se u lijepim matarijama. Nakon etvrt sata ustao sam. Ovo nije imalo smisla.
Mr. Miller, niste ba disciplinirani, viknuo sam sam na sebe. Bilo je malo nakon deset sati,
kutija cigareta bila je prazna i morao sam hitno neto pojesti. Odjenuo sam kaput i mahnuo prema
stolu.
Uskoro se vraam, a Vi ete u meuvremenu razmisliti, rekao sam. Smislite neto, Vi pie!
Jo je uvijek padala kia. Otvorio sam mokra, staklena vrata La Palettea, koji je u ovo doba bio
prilino pun. Okruila me buka glasova, a u stranjem dijelu bistroa koji je bio polumraan svi su
stolovi bili zauzeti. La Palette je sa svojim jednostavnim, istim, drvenim stolovima i slikama na zidu
omiljen medu umjetnicima, galeristima, studentima, ali i meu ljudima koji su radili u izdavatvu.
Dolazili su tu neto prigristi, ili jednostavno samo na kavu ili au vina. Stari lokal nalazio se tik do
moga stana.
esto sam tu zalazio i uvijek bih sreo nekoliko poznanika.
Salut, Andre! Ca va? mahnuo mi je Nicolas, jedan od konobara. Uasno vrijeme, zar ne?
Otresao sam par kapljica kie sa sebe i kimnuo. Moe se rei, da, odgovorio sam. Gurao sam se
kroz masu, stao uz bar i naruio Croc Monsieur 13 i crveno vino.
Najrazliitiji prizori kojima sam bio okruen djelovali su na mene nekako pozitivno. Popio sam
vino, pojeo griz toplog tosta i naruio jo vina, gledajui uokolo.
Osjetio sam kako grozniavost ovog uzbudljivog dana polako poputa i opustio sam se. Katkad
se mora odmaknuti nekoliko koraka dalje od svog problema i sve je jednostavnije. Napisati pismo
u ime Roberta Millera zapravo je djeja igra. Sve se svodi na to da treba potpaliti fiksnu ideju
Aurelie Bredin, sve dok mi ne uspije uvjerljivo se isprijeiti izmeu nje i autora.
Moda nije uvijek bila prednost raditi u brani koja ivi iskljuivo od rijei, pria i ideja, i
postojali su trenuci u ivotu kad sam poelio neto za im mogu posegnuti, neto realnije,
monumentalnije, kao, primjerice, izraditi drveni regal ili most. Jednostavno neto to bi bilo vie
materija, a manje duh. Uvijek kad sam promatrao Eiffelov toranj kako smiono i neunitivo see u
pariko nebo, pun ponosa, prisjetio bih se svojeg pradjeda, inenjera, koji je izumio mnoge stvari i
koji je sudjelovao u konstruiranju ove upeatljive graevine od eljeza i elika. Mora da je bio
velianstven trenutak stvoriti neto takvo. esto sam o tome mislio. No, sad se ne bih mijenjao sa
svojim pradjedom. Ne bih mogao sagraditi Eiffelov toranj (iskreno, niti regal), no ja sam znao
baratati rijeima. Znao sam napisati pisma, znao sam izmisliti pravu priu. Neto to bi moglo
privui jednu romantinu enu koja ne vjeruje u sluajnosti.
Naruio sam jo jednu au vina i zamislio kako bi izgledala veera s Aurelie Bredin nakon koje
e, u to sam bio uvjeren, uslijediti druga, mnogo intimnija, u Temps des Cerisesu. Samo moram sve to
lijepo izvesti. A jednog dana, kad Robert Miller padne u zaborav i mnogo prekrasnih godina ostane
iza nas, moda u joj ispriati cijelu istinu. I zajedno emo se tome smijati. Tako je izgledao moj
plan.
Tost s prenom unkom i sirom (najee ementaler ili gruyere), koji se, u mnogo varijanti, posluuje u francuskim
barovima i bistroima kao brza hrana.
13

51

Naravno da se sve odvilo drugaije.

Ne znam zato, ali ljudi jednostavno ne znaju drugaije. Planiraju i planiraju. I onda su
odjednom u udu kad ti planovi propadnu. Tako sam ja sjedio za ankom, uivajui u svojim
vizijama budunosti, kada me netko potapao po ramenu.
Preda mnom se stvorilo nasmijano lice i vratio sam se u sadanjost. Bio je to Silvestro, moj stari
uitelj talijanskog, kod kojeg sam na posljednjoj godini studija uzeo dodatne sate kako bih osvjeio
svoje znanje.
Ciao, Andre, ba lijepo to sam te sreo, rekao je.
Hoe nam se pridruiti? Pokazao je prema stolu iza sebe. Za njim su sjedila dvojica
mukaraca i tri ene. Jedna od njih, crvenokosa, s pjegicama i velikim, mekanim usnama
pogledavala je prema nama i smjekala se. Silvestro je uvijek bio okruen lijepim djevojkama.
To je Giulia, rekao je Silvestro i namignuo mi.
Nova uenica. Prekrasna i jo uvijek slobodna. Mahnuo je crvenokosoj.
to je? Ide li?
To je vrlo privlana ideja, uzvratio sam, smjekajui se, ali, ne hvala. Moram jo neto
obaviti.
Ah, daj zaboravi na posao. Ionako previe radi.
Ma, ne, ne. Ovaj put je neto privatno, rekao sam zamiljeno.
Aaaa, misli, ima jo neto u planu, ha? Silvestro me milo pogledao i pritom se nasmijao od
uha do uha.
Da, moemo to i tako rei. Nasmijao sam se i ja njemu, i pomislio na bijeli list papira na
svojem stolu u dnevnoj sobi, koji se odjednom poeo puniti rijeima i reenicama. Najednom mi se
jako urilo.
Pazzo, pa to odmah nisi rekao? Ne elim stajati na putu tvojoj srei!
Silvestro me nekoliko puta, odobravajui, potapao po ramenima, pa se vratio za svoj stol.
Drutvo, on ima jo neto u planu! uo sam kako objanjava, a ostali su mi mahnuli i nasmijali se.
Na putu prema izlazu probijao sam se izmeu gostiju koji su razgovarali i pili za ankom i na
trenutak mi se uinilo da vidim pojavu duge plave kose kako sjedi skroz otraga, leima okrenuta
vratima i ivahno gestikulira. Odmahnuo sam glavom. Glupost! Aurelie Bredin sad je sigurno u
svojem malom restoranu u Ulici Princesse. Lagano sam pripit.
Vrata su se otvorila i u lokal je uao hladan vjetar, a s njime i nezgrapan mukarac s plavim
uvojcima i djevojkom crne kose u arko crvenom kaputu koja se privijala uz njega. Izgledali su vrlo
sretno i maknuo sam se ustranu kako bih ih propustio. Iziao sam i gurnuo ruke u depove kaputa.
Bilo je hladno u Parizu i padala je kia.
Ali, kad si zaljubljen, vrijeme nije bitno.

52

7.
Je l tebi sve ovo udno? Ili ne? Slobodno priznaj!
Ve sam neko vrijeme sjedila s Bernadette u La Palette, koji je ove veeri bio krcat. Uspjeli smo
dobiti stol skroz otraga, uza zid, a u meuvremenu se na razgovor vie nije vrtio oko Vicky,
Cristine i Barcelone, filma koji smo veeras gledale, ve oko toga koliko su realna ili nerealna
oekivanja jedne Aurelie Bredin.
Bernadette je uzdahnula. Samo mislim da bi dugorono bilo bolje kad bi uloila tu svoju
energiju u projekte koji su realniji. Inae e na kraju opet biti razoarana.
Aha uzvratila sam. A kad ta Cristina odlazi s potpuno nepoznatim panjolcem, koji joj uz to
objanjava kako ne eli ii u krevet samo s njom, ve i s njezinom prijateljicom, onda ti je to realno?
Naa miljenja o junakinjama filma dosta su se razilazila.
Nisam to tako rekla. Rekla sam samo da bi to bilo razumnije. Ipak je tip totalno iskren. To mi
se svia. Natoila mi je jo malo vina. Dragi Boe, Aurelie, to je samo film, zato se odmah tako
uzbuuje? Ti smatra da je ono to se u filmu dogodilo nerealno, ja mislim da je realno. Tebi se vie
svidjela Vicky, meni Cristina. I moramo li se sad svaati oko toga?
Ne. Samo me malo ljuti to stvari mjeri dvostrukim mjerilima. Da, mogue je da imam male
anse da mi taj ovjek odgovori, ali nije posve nerealno oekivati i da mi odgovori, rekla sam.
Ah, Aurelie, uope se ne radi o tome. Pomogla sam ti danas pretraivati na internetu podatke
o autoru. I meni je sve to smijeno i napeto. Ali, samo ne elim da se opet zaleti u neto. Uzela je
moju ruku i uzdahnula. Ti kao da privlai te beznadne prie, zna li? Prvo si u vezi s tim
neobinim grafiarom koji samo tako nestane, i koji je malo udaren. A sad pria samo o tom
tajanstvenom autoru, koji, bez obzira na to to e jo sve izvui iz tog romana, u svakom sluaju
izgleda kao da je stvarno kompliciran.
To kae i onaj neobini Kerber iz izdavake kue...
A kako zna da to nije istina?
utjela sam i uvrijeeno crtala vilicom uzorke po salveti. Ne, ne znam to. Sluaj me, ja samo
elim da bude sretna. I ponekad imam osjeaj da ulae puno srca u stvari koje ne mogu uspjeti.
Da. Ali jedan pedijatar, to bi bio pun pogodak! uzvratila sam.
Pa to je i realno! Radije se odlui za pedijatra nego da se uivljava u takve nestvarne prie,
ponovila je Bernadette. Rekla mi je to i kad sam, nakon posjeta kinu, glasno razmiljala koliko treba
pismu da stigne iz Englesku u Francusku.
Ok, to s pedijatrom moda nisam trebala rei, priznala je. Iako je taj Olivier stvarno drag.
Da. Drag i dosadan.
Bernadette me, naime, jo ljetos upoznala s dr. Olivierom Christopherom. Bilo je to na njezinu
roendanu, iako sam tad jo bila s Claudeom, ona otad do danas nije prestala gajiti nadu da doktor i
ja moemo postati par.
Da, da u pravu si. Bernadette je odmahnula i nasmijeila se: On nije dovoljno
uzbudljiv. No, dobro, prvo emo priekati koliko god treba da se pismo iz Engleske vrati do Pariza.
I elim da me se o tome stalno izvjetava, jel' to jasno? A ako doe vrijeme za jednog dosadnog
dragog lijenika, uvijek mi moe rei.
Zguvala sam salvetu i bacila je na tanjur na kojemu su jo bili tragovi omleta od unke.
D'accord! Tako emo i napraviti, rekla sam traei novanik. Ja astim.
Osjetila sam na svojim leima lagan daak vjetra i smrznuto sam podigla ramena.
Moraju li ljudi uvijek tako dugo ostavljati vrata otvorena? rekla sam i povukla k sebi tanjuri
na kojem se nalazio raun.
53

Bernadette je bila iznenaena i pogledala me razrogaenim oima.

to je sad? Opet sam rekla neto krivo? upitala sam.
Nisi, nisi. Brzo je spustila pogled i tad mije postalo jasno da nije piljila u mene. Ajmo naruiti
jo jedan espresso, rekla je, a ja sam zaueno podigla obrve.
Otkad ti tako kasno pije kavu? Pa uvijek se ali da onda ne moe spavati...
Sad mi se ba pije. Pogledala me kao da me eli hipnotizirati i nasmijala se. Evo, pogledaj,
rekla je, pa izvukla iz torbe malu konatu pernicu.
Jesi li ve vidjela ove Marieine fotografije? To je kod mene, u kui mojih roditelja u Orangeu, u
vrtu...
Ne... Bernadette. to... to je s tim? Primijetila sam kako joj pogled bjei nekamo ustranu.
Uostalom, u to to stalno gleda?
Bernadette je gledala po bistrou dok sam ja promatrala uljanu sliku koja je visjela na drvom
obloenu zidu.
Nita, nita. Traim konobara. Djelovala je vrlo napeto i ja sam se upravo poela okretati kad
mi je apnula i stisnula me za ruku: Nemoj se okretati!
Bilo je prekasno. U sredini bistroa Le Palette, tono na prolazu u stranji dio, u kojem smo mi
sjedile, stajao je Claude i ekao stol kraj prozora. Konobar je upravo naplaivao raun. Claude je
njeno grlio mladu enu. Ona je imala crnu kosu koja joj je dosezala do brade, i ruiaste obraze, pa
je djelovala poput kakve mongolske princeze. Nosila je strukiran kaput od crvenog filca koji je na
krajevima rukava i na rubu zavravao resicama.
I nikome nije moglo promaknuti da je trudna.
Plakala sam cijelim putem do kue. Bernadette je u taksiju sjela pokraj mene, vrsto me stezala
za ruku i nijemo mi dodavala papirnate maramice.
I zna to je najgore od svega? jedva sam nekako procijedila, ridajui, kad je poslije Bernadette
sjela kraj mene na krevet i donijela mi alicu toplog mlijeka s medom. Taj crveni kaput... njega smo
nedavno zajedno vidjeli u jednom izlogu u Ulici de Bac. I ja sam rekla da ga elim za roendan...
Izdaja je najvie boljela. Lai. Na prste sam brojila mjesece i zakljuila kako me Claude varao
ve pola godine. Kvragu, tako je dobro izgledao dok je stajao tamo sa svojom mongolskom
princezom koja je drala ruku na trbuhu!
Priekale smo dok se to dvoje nije smjestilo za stol pored prozora, a tad smo brzo izjurile van.
Svejedno. inilo mi se kako me Claude ne bi ni primjetio. Vidio je samo svoju Snjeguljicu.
Ah, Aurelie, tako mi je ao. Ve si to bila preboljela. I sad opet! Kao u nekom loem romanu.
Nije joj smio darovati taj kaput. To je... tako bezduno. Zaueno sam pogledala Bernadette.
Ta ena stoji tamo, u mome kaputu, i tako je... tako sretna! A ja uskoro imam roendan i
potpuno sam sama. A i kaputa vie nema. Stvarno nepravedno.
Bernadette me njeno pogladila po kosi.
Ajde, popij sad gutljaj mlijeka, rekla je. Naravno da je nepravedno. I grozno. Tako neto ne
bi se smjelo dogoditi. Ali, stvari nekad ne idu po planu. I zapravo se tu ne radi samo o Claudeu.
Ili?
Odmahnula sam glavom. Nije se radilo samo o Claudeu, ve o neemu to na kraju krajeva
uvijek dopire do naih dua, o ljubavi prema ovjeku za kojom svi eznemo, za kojom cijeli svoj
ivot pruamo ruke kako bismo je osjetili i zadrali. Bernadette je izgledala zamiljeno.
Ti zna da nikad nisam imala dobro miljenje o Claudeu, rekla je. Ali moda je stvarno
pronaao enu svog ivota. Moda je to ve due vrijeme elio podijeliti s tobom, ekajui pravi
trenutak. Koji, naravno, nikada nije pravi. Nakon toga umro ti je otac. I onda je bivalo jo tee, i
moda te nije elio napustiti u toj situaciji. Razvukla je usnicu kao to to uvijek ini kad neto
analizira.
Sve to moe biti. Ali, kaput..., uporno sam inzistirala.

54

Za kaput, da. To je neoprostivo, rekla je. Tu moramo neto smisliti. Nagnula se preda
mnom i utisnula mi poljubac u obraz. Pokuaj sad spavati, ve je kasno. Kaiprstom je uprla u
moju deku na krevetu. I nisi sama, uje li? Netko uvijek bdije nad tobom, pa makar to bila samo
tvoja stara prijateljica Bernadette.
Oslukivala sam njezine korake koji su se lagano udaljavali. Imala je tako vrst i pouzdan hod.
Laku no, Aurelie! Jo jednom je uzviknula i drveni je pod u hodniku zakripao. Ugasila je svjetlo
i ula sam kako su se vrata lagano zatvorila.
Laku no, Bernadette, apnula sam. Sretna sam to postoji.
Ne znam je li to bilo zbog toplog mlijeka s medom, ali te sam noi nevjerojatno dobro spavala.
Kad sam se probudila, prvi put nakon nekoliko dana u mojoj spavaoj sobi zasjalo je sunce. Ustala
sam i razmaknula zastore. Nad Parizom se nadvilo isto plavo nebo. Barem je takav bio onaj mali
pravokutnik koji su otkrivali zidovi dvorita i koji sam mogla vidjeti sa svoga balkona. Uvijek
vidimo samo mali isjeak, pomislila sam, pripremajui doruak.
Poeljela sam da jednom mogu vidjeti cjelokupnu sliku. Sino, kad sam vidjela Claudea s
njegovom trudnom djevojkom, ta slika mi je probola srce i pomislila sam kako vidim cijelu istinu.
Svejedno, bila je to samo moja istina, moj pogled na stvari. Claudeova istina je neka druga. A istina
ene u crvenom kaputu opet neka trea.
Moemo li razumjeti ovjeka u njegovoj najdubljoj nutrini? Sto ga pokree, to ga gura, o emu
zapravo sanja? Pospremila sam sude u sudoper i pustila po njemu vodu.
Claude mi je lagao, ali moda sam mu ja dopustila da lae. Nikad nisam pitala. Nekad nam je
lake ivjeti u lai nego s istinom. Claude i ja zapravo nikad nismo razgovarali o budunosti. Nikad
mi nije rekao: elim s tobom imati dijete. Niti sam ja njemu to ikad izgovorila.
Mi smo othodali zajedno komadiak puta. Bilo je lijepih i manje lijepih trenutaka. I bilo je
besmisleno traiti pravdu u poslovima koji se tiu srca. Ljubav je bila takva kakva je bila.
Ni vie ni manje od toga.
Obrisala sam ruke. Otila sam do komode u hodniku i otvorila ladicu. Izvukla sam fotografiju
na kojoj smo Claude i ja, i jo jednom je pogledala.
elim ti svu sreu, rekla sam, pa uzela sliku i stavila je u staru kutiju za cigarete, gdje uvam
svoje uspomene. Prije nego to sam napustila kuu i zaputila se u nabavu hrane, na trnicu i u
mesnicu, ula sam u spavau sobu i privrstila novi papiri na svoj zid s mislima.
O ljubavi koje vie nema.
Ljubav koja je nestala uvijek je tuna, rijetko velikoduna. Onaj koji ostavlja ima grinju savjesti,
onaj koji je ostavljen lie svoje rane. Neuspjeh boli i vie od razlaza. No, na kraju je svatko ono to je
oduvijek bio. I katkad preostaje samo pjesma, list papira s dva srca, njeno sjeanje na jedan ljetni
dan.

55

8.
Kad je stigao poziv, upravo sam traio oprost uvrijeene mademoiselle Mirabeau. Ve za vrijeme
kolegija primijetio sam kako me, inae meni sklona, asistentica urednitva nimalo ne doivljava. A
stvarno sam bio u svojem elementu. Moje izlaganje o jednoj knjizi bilo je silno duhovito, ak je i
pretenciozna Michelle Auteuil gotovo pala s fotelje od smijeha. No, plavokosa djevojka nije
reagirala. I nakon kolegija, svi moji pokuaji da je na hodniku uvuem u razgovor, nisu urodili
plodom. Odgovarala je s da i ne, i nisam iz nje uspio izvui nita vie od toga.
Doite, molim vas, nakratko u moj ured, rekao sam joj kad smo stigli do tajnitva. Kimnula je
i pratila me, i dalje nita ne govorei. Izvolite, pokazao sam na jedan od stolaca, koji su se nalazili
oko stola za sastanke. Sjednite.
Mademoiselle Mirabeau sjela je poput uvrijeene grofice. Stavila je ruke jednu preko druge,
prekriila noge i nisam mogao ne diviti se njezinim svijetlim, mreastim, svilenim najlonkama koje
je imala ispod kratke suknje.
I? pitao sam veselo. to vam je toliko zasmetalo? Ponite priati. Sto se dogaa?
Nita, rekla je i samo pogledala u pod, kao da e tamo otkriti neto nevieno. Oito je bilo
gore nego to sam mogao zamisliti. Kad ene tvrde da im nije nita, e tad su zaista bijesne. Hm,
rekao sam. Sigurni ste da nije nita?
Da, odgovorila je. Izgleda da je odluila razgovarati sa mnom iskljuivo u natuknicama.
Znate to, mademoiselle Mirabeau?
Ne znam.
Ne vjerujem vam ni jednu rije.
Florence Mirabeau pogledala me na sekundu, zatim se vratila piljenju u parket.
Dajte, mademoiselle Mirabeau, ne budite tako grozni. Recite starom Andreu Chabanaisu zato
ste toliko uvrijeeni, inae neu moi veeras mirno spavati. Primijetio sam kako jedva suspree
osmijeh.
Tako stari ba i niste, uzvratila je. A ako ne moete spavati, onda vam se to dogaa s
pravom. Cupkala je po suknji, a ja sam ekao. Rekli ste mi da vas ne gledam tako glupo!
Konano je iz nje provalilo priznanje.
Stvarno sam vam to rekao? Pa to... to je monstruozno. rekao sam.
Ali, jeste! Prvi put me pogledala u oi. Juer ste me uvrijedili dok ste telefonirali. A samo
sam vam htjela dostaviti izvjee, za koje ste rekli da vam je hitno. Cijeli sam vikend itala, i
otkazala sam sve svoje dogovore, i napravila to najbre to sam mogla. I to je bilo vae 'hvala'!
Za vrijeme monologa lice joj je postalo crveno od bijesa. Ba ste se bili izvikali na mene.
Kad je to rekla, sjetio sam se svojega nervoznog razgovora s Adamom Goldbergom na koji je
naletjela mademoiselle Mirabeau.
Oh mon Dieu, mon Dieu, stvarno mi je ao. Pogledao sam malenu mimozu koja je sjedila preda
mnom s optuujuim izrazom lica. Stvarno mi je ao, ponovio sam jo jednom jasno.
Znate, nisam vas elio napasti, bio sam uasno uzrujan...
Bez obzira na to, rekla je.
Ne, ne, podignuo sam obje ruke kao da se predajem. To nije bila isprika. Obeavam da u se
popraviti. Stvarno. Opratate mi? Pogledao sam je pogledom punim pokajanja. Zatvorila je na
trenutak oi i kutevi njezinih usana razvukli su se u osmijeh dok se poigravala svojom lijepom
nogom.

56

Nudim vam pomirenje..., lagano sam se naklonio u njezinu smjeru i ponudio: jedna tortica
od malina. to kaete na to? to kaete da sutra oko podneva odemo zajedno u Laduree na tortu od
malina?
Nasmijala se. Imate sree. Jako volim torticu od malina.
Mogu li iz toga zakljuiti da vie niste ljuti na mene?
Da, moete. Florence Mirabeau je ustala. Odmah u donijeti izvjee, rekla je pomirljivim
tonom.
Da, molim vas!, viknuo sam. Odlino! Jedva ekam! Ustao sam kako bih je otpratio do
vrata.
Ne morate sad pretjerivati, monsieur Chabanais. Samo radim svoj posao.
Rekao bih vam neto mademoiselle Mirabeau. Vi jako dobro radite svoj posao.
Oh, iznenaeno je rekla. Hvala. Lijepo od vas to to kaete, monsieur Chabanais, ja..
Ponovo se zacrvenjela i ostala na trenutak stajati na vratima, kao da oklijeva i eli jo neto rei.
Da? upitao sam. I onda mi je zazvonio telefon. Nisam elio opet biti nepristojan pa sam ostao
stajati, umjesto da otpravim Florence Mirabeau iz sobe i bacim se za uredski stol. Nakon to je
zazvonilo i trei put, mademoiselle Mirabeau rekla je: Javite se, moda je vano. A onda se
nasmijala se i nestala. teta, sad sigurno vie nikada neu doznati to mi je htjela rei. No, u jednoj je
stvari Florence Mirabeau bila u pravu. Poziv je bio vaan. Odmah sam prepoznao glas. Prepoznao
bih ga i meu sto drugih glasova. Zazvuala je kao i prvi put, moda malo zapuhanije, kao da se
upravo uspela stubama.
Razgovaram li s monsieurom Andreom Chabanaisom? upitala je.
Pri telefonu, uzvratio sam i bacio se u naslonja, uz smijeak od uha do uha. Riba je zagrizla.
Aurelie Bredin bila je oduevljena mojom ponudom da se uz moju pomo, kao sluajno, nae s
Robertom Millerom. Tri pitanja iz bahatog maila koji je bio upuen neljubaznom uredniku u
izdavakoj kui Opale, kao da su pala u zaborav.
Fantastina ideja! rekla je. I ja sam svoju ideju smatrao fantastinom, ali to sam, naravno,
zadrao za sebe.
No dobro, tako fantastina ba i nije, ali... stvarno nije loa, velikoduno sam objanjavao.
To je uistinu tako lijepo od Vas, monsieur Chabanais, nastavila je Aurelie Bredin i ja sam
uivao u svojoj iznenadnoj vanosti, poput nekog poduzetnika.
Il n'y a pas de quoi. Nema problema, uzvratio sam svjetski. Ako sam vam time pomogao,
drago mi je. Kratko je zautjela.
A ja sam pomislila da ste angrizavi urednik koji nikome ne doputa da se priblii njegovu
autoru, rekla je skrueno. Nadam se da ete mi oprostiti zbog toga.
Trijumf, trijumf! Ovo je oito bio dan opratanja. Iako nisam dobio poziv na tortu od malina,
nisam ni bio neto posebno zagrijan za to, moram priznati. Lagani osjeaj krivnje Aurelie Bredin bio
je puno slaeg okusa.
Draga moja mademoiselle Bredin, sve i da elim, ne bih vam mogao nita zamjeriti. Ni ja se
nisam ba pokazao u najboljem svjetlu. Zaboravimo jednostavno taj nezgrapni poetak i usmjerimo
pozornost na na mali plan.
Izvukao sam se iz naslonjaa do stola i otvorio svoj kalendar dogaanja. Dvije minute poslije,
stvar je bila dogovorena. Aurelie Bredin pojavit e se u petak naveer, u pola osam, u restoranu
Coupole, u kojem sam rezervirao stol na svoje ime, i naruit emo pie. Oko osam e se pojaviti
Robert Miller (s kojim navodno imam dogovor kako bismo razgovarali o njegovoj novoj knjizi) i
imat emo priliku bolje se upoznati. Malo sam se nekao pri odabiru restorana. Mali skromniji
restoran sa stolicama od samta kao to je Le Belier vie bi odgovarao mojim namjerama od slavnog
Coupolea, velike, ivahne i naveer uvijek pune taverne. Bilo bi pomalo udno nai se s engleskim
autorom na mjestu koje je predvieno za zaljubljene. Coupole je bio neupadljiv i, ba zato to se

57

autor nee pojaviti, i to restoran nije previe romantian, imao sam vee anse za novu zajedniku
veeru s muiavom mademoiselle Bredin.
U Coupoleu? upitala je i odmah sam osjetio kako je njezino oduevljenje u granicama. Zar
emo se zaista nai u toj hali za turiste?
To je predloio monsieur Miller, uzvratio sam. Mora prvo neto obaviti u Montparnasseu i,
osim toga, oboava Coupole. (I meni bi bio drai Temps des Cerises, ali to ne smijem rei.)
On voli Coupole? osjeala se njezina nevjerica.
Pa, da. On je Englez, rekao sam. Oduevljen je Coupoleom. Kae da ga ta taverna uvijek...
oraspoloi. Jer je tako ivahna i raznobojna.
Aha, bilo je sve to je mademoiselle rekla na to.
Osim toga, apsolutni je fan Fabuleux Curry d'Agneau des Indesa, nadodao sam i pomislio kako
djelujem uvjerljivo.
Slavna indijska janjetina s curryjem, ponovila je mademoiselle Bredin. To ba i ne
poznajem. Je li stvarno tako dobra?
Nemam pojma, uzvratio sam. Kao kuharica, to sigurno moete ocijeniti bolje nego bilo tko
drugi. Robert Miller bio je zadivljen zadnji put. Nakon svakog zalogaja rekao bi: 'Delicious,
absolutely delicious'. A ni Englezi nisu tako razmaeni to se tie kuhinje. Fish and chips, znate to
mislim. Mislim da su izvan sebe od sree im se hrani doda malo curryja i kokosa, ha ha ha.
Poelio sam da me Adam Goldberg sada moe uti. Aurelie Bredin nije se nasmijala.
Mislila sam da Robert Miller oboava francusku kuhinju. ini se da je to dirnulo njezinu
kuharsku ast.
No, to ga sve moete osobno pitati, uzvratio sam, kako ne bih morao i dalje komentirati ono
to moj autor preferira u kulinarstvu. Navrljao sam kemijskom olovkom u svoj kalendar niz
trokutia. Je li monsieur Miller u meuvremenu primio vae pismo?
Mislim da jest. Odgovor, meutim, jo nisam dobila, ako je to ono to ste me htjeli pitati.
Zvuala je pomalo nervozno.
Odgovorit e vam, pourio sam rei. Najkasnije nakon to vas u petak i osobno upozna.
to time elite rei?
Da ste jedna oaravajua mlada dama, ijem armu ni jedan mukarac s vremenom ne moe
odoljeti. ak ni jedan zaboravni engleski pisac.
Nasmijala se. Vi ste zloesti, monsieur Chabanais, znate li to?
Da, znam, uzvratio sam. I zloestiji nego to mislite.

58

9.
Post nubila phoebus. Tiho sam izgovorila natpis koji je bio uklesan u kamenu i njeno prela
rukom preko slova. Nakon oblaka sunce.
Bio je to moto mojeg oca koji je, to se ba nije dalo naslutiti iz njegova zanimanja, bio
humanistiki obrazovan ovjek i koji je, za razliku od svoje keri, mnogo itao. Nakon kie dolazi
sunce. Kako li je samo bio pametan! Stajala sam na groblju Pere Lachaise, iznad mene su se igrali
oblaci, brzo se izmjenjujui, i kad bi se sunce uspjelo probiti, ak me malo i grijalo. Od Svih svetih
nisam bila na oevu grobu i ba sam danas osjetila potrebu da moram doi. Napravila sam korak
unatrag pa na etvrtastu kamenu plou groba koji je obrastao brljanom poloila areni buket
cvijea od zvjezdana i krizantema.
Tata, ne moe ni zamisliti to se sve dogodilo, rekla sam. Zaudio bi se.
Tjedan je tako nesretno poeo i evo me sad, stojim tu, na groblju, neobino sretna i uzbuena.
Prije svega nestrpljiva sam i zanima me kako e proi sutranja veer. Sunce, koje je u utorak tako
veselo, umjesto kina i tmurna vremena, obasjalo moju spavau sobu, bilo je poput kakva glasnika.
Odjednom se sve okrenulo na dobro.
U utorak sam u restoran dopremila kupljenu robu i raspravila s Jacquiejem tri mogua
predboina menija, no svejedno sam jo nekoliko puta pomislila na crveni kaput i njegovu
vlasnicu. A poslijepodne sam otila kui i odluila provesti dan u istome tonu, prije nego to se
naveer opet vratim u restoran. Sjela sam za kompjutor kako bih internetski platila hrpu neplaenih
rauna. Prije toga bacila sam pogled na mailove i pronala vrlo ljubazno, da, moglo bih se ak i rei
iznimno armantno pismo od Andrea Chabanaisa. Ne samo da je odgovorio na sva moja
pitanja ve mi je, na moje veliko iznenaenje, predloio neto to me odmah oraspoloilo.
Dobila sam priliku, iako samo nakratko, upoznati Roberta Millera. Monsieur Chabanais nai e
se s autorom i pozvao me da navratim. Naravno da sam prihvatila ponudu. Za razliku od
prethodnog susreta s tim bradatim urednikom, ovaj razgovor proao je veselo, ak je pomalo
nalikovao na flert koji mi je, u stanju u kakvom ve jesam, itekako dobro doao. Kad sam to javila
Bernadette, odmah me poela zadirkivati kako joj se taj urednik sve vie svia. Po njezinu, ako se
pokae da autor i nije tako poseban kao njegov roman, imam jo jednu opciju.
Nemogua si Bernadette, rekla sam. Uvijek me eli spojiti s kojekakvim mukarcima. Ako
ve moram odluiti, biram autora. On ipak izgleda bolje. A i on je taj koji je napisao knjigu, to si ve
zaboravila?
Zar je taj urednik ba tako ruan? eljela je znati Bernadette.
Otkud da ja to znam? uzvratila sam. Ne, najvjerojatnije nije, nisam ba gledala. Andre
Chabanais me ne zanima. Osim toga, on ima bradu.
I to je u tome tako loe?
Prestani sad s time, Bernadette! Ti zna da mukarci s bradom nisu za mene. Na njih uope ne
obraam pozornost.
Pogreka! ubacila se Bernadette.
Osim toga, ne traim mukarca. Ne traim mukarca, uje li? elim samo dobiti priliku i
porazgovarati s tim piscem iz razloga koji su ti itekako poznati. I zato to sam mu vrlo zahvalna...
Oh, kamo god se okrene, Boja providnost, sudbonosna spletkarenja..., Bernadette je zvuala
poput zbora grke tragedije.
Upravo tako. Vidjet e.
Jo iste veeri rekla sam Jacquieju kako u petak neu moi doi. Nazvala sam Juliette Meunier,
vrsnu i profesionalnu konobaricu koja je prije radila u restoranu Lutetia i koja me ve nekoliko puta

59

mijenjala. U meuvremenu je upisala studij za ureenje interijera i radila u posluzi samo

honorarno. Na svu sreu, kad sam je zvala, nije imala nikakav dogovor i potvrdila mije kako e me
zamijeniti. Jacquie nije bio oduevljen.
Mora li ba sad? U petak? I ba kad je Paul bolestan, derao se dok je, manevrirajui loncima i
tavama, spremao neko jelo. Prije otvaranja restorana uvijek smo veerali svi zajedno: Jacquie, na
glavni kuhar i najstariji meu nama; Paul, njegov mladi zamjenik te Marie, Suzette i ja. Te veere, na
kojima smo raspravljali o stvarima vezanima uz restoran, ve su poprimile obiteljski ugoaj.
Razgovaralo se, prepiralo, smijalo... Nakon toga bismo svi, nekako osnaeni, krenuli raditi svoj
posao.
ao mi je, Jacquie, ali iskrsnuo mi je vaan dogovor, rekla sam kuharu, a on me prodorno
pogledao.
Oito ti je dosta iznenada iskrsnuo, taj tvoj sastanak. Danas popodne, kad smo razgovarali o
boinim menijima, o njemu jo nisi imala pojma.
Ve sam razgovarala s Juliette, brzo sam dodala kako me ne bi dalje ispitivao. Rado e doi,
a ionako moramo razmisliti hoemo li uzeti nekoga u prosincu da nam bude ispomo u kuhinji.
Ako Paul bude izbivao due nego to mislimo, ja ti mogu pomoi u kuhinji i pitat u Juliette moe li
me mijenjati vikendom.
Ah, non, ne volim raditi sa enama u kuhinji, rekao je Jacquie. ene ne znaju kuhati tako
srano.
Nemoj biti drzak, rekla sam. Ja ba srano kuham. A ti si stari ovinist, Jacquie.
Jacquie je napravio grimasu. Uvijek bio, uvijek bio. Brzo i spretno, na dasci je nasjeckao dvije
velike glavice luka pa noem ubacio komadie u veliku tavu. Osim toga, nisi ba dobra s
umacima... Pustio je komadie luka da na maslacu poprime zlatnoukastu boju i prelio ih bijelim
vinom, smanjivi malo vatru.
Pria gluposti, Jacquie, ljutito sam viknula. Pa ti si me nauio kako se pravi veina umaka i
moj file u umaku od papra apsolutno je sjajan. Uvijek si to govorio.
Smijuljio se.
Da. Umak od papra ti je odlian, ali samo zato to poznaje tajni recept svoga oca.
Bacio je punu aku pomfrita u fritezu i moje se prosvjedovanje izgubilo pod cvranjem vrueg
ulja. Kad je Jacquie bio za tednjakom, bio je ongler. Volio je drati istodobno vie lopti u zraku i
bilo je uistinu prekrasno promatrati ga kako to izvodi.
Ali, zato radi dobre deserte, to ti moram priznati, nastavio je pomalo ravnoduno Jacquie,
tresui tavom. No, dobro, nadajmo se da e Paul u subotu ponovo biti spreman. Bacio je pogled
preko friteze i namignuo mi. Vaan sastanak, ha? Kako se zove sretnik?
Sretnik se zove Robert Miller. Zapravo, jo uvijek ne zna kakva mu se to srea smijei. Ne zna
da e u petak u Coupoleu imati susret naslijepo. A ja nisam znala hoe li se on ba tako ludo
veseliti injenici da njegov razgovor s Andreom Chabanaisom ometa nepozvani gost.
Stigao je etvrtak, a s njime i pismo koje me ispunilo nekim osjeajem sigurnosti da sam
napravila sve dobro. Pismo mi je i potvrdilo kako je nekad dobro slijediti svoj osjeaj, bez obzira na
to koliko to drugim ljudima djelovalo apsurdno. Izvukla sam omotnicu iz potanskog sanduia. Na
njoj je stajalo samo moje ime. Netko je na nju samo privrstio papiri na kojem je pisalo:
Draga mademoisselle Bredin,
ovo pismo stiglo je juer poslijepodne u izdavatvo. estitam! Robert Miller bacio je zabunom omotnicu s
Vaim imenom, pa je zato svoje pismo za Vas poslao meni, u izdavatvo. Nadam se da je u redu to to sam ga
ubacio direktno u Va sandui. Vidimo se sutra naveer.
Bonne lecture!
Andrk Chabanais

60

Nasmijala sam se. Bilo je tipino za tog Chabanaisa da mi najprije estita, kao da je i sam dobio
kakvu okladu. Najvjerojatnije je i sam bio iznenaen time to mi je njegov autor odgovorio. Ni u
jednom trenutku nisam se pitala otkud je Chabanais imao moju privatnu adresu. Nisam mogla
ekati. Sjela sam u kaputu na hladne, kamene stube u zgradi i otvorila sam pismo. itala sam
reenice koje su bile ispisane plavom kemijskom olovkom, okomitim slovima koja su doslovno bila
utisnuta u papir.
Dear Miss Aurelie Bredin
Bio sam jako sretno kada sam dobio Vaa drago pismo. Naalost i mojoj dobra psa Rocky se pismo isto
jako svidjelo, posebice kuverta. Kada sam to rijeiti, bilo je naalost ve kasno i Rocky, to malo prodrljiva
udovita je ve progutala kuvertu sa Vaa adresa. Ispriavati se u ime svoje psa, jo je jako mlada i ja poslati
odgovor povjerljiva urednik Andre Chabanaisu koji e Vam dati nju, u nadi. Ja eljeti Vama rei, draga
mademoiselle Bredin, da sam dobila puno pisama fanovi, ali jo nikada tako lijep i uzbudljivo. Ja se jako
veseliti da Vama moj mali Pariz roman tako puno pomoglo, u vijeme kada ste bili tako nesretna. Tako je barem
imalo koristi i to je vie no to moemo rei o veina druga knjiga. Nadam se isto da ste dugorono uspjela
pobjei policiji! Mislim da Vas mogu dobro razumjeti. I ja sam dugo biti nesretna i suosjeati sa Vama sa
duboka srca. Nisam tip koji je rado u javno, radije ostati inkognito. I bojim se da sam malo dosadna, jer voliti
jako biti u svoja doma, etati priroda i raditi na starim automobilima, ali ako Vas to ne plai, pristajem na
Vau oaravajua ponuda doi u Va mali restoran, kada ponovno doi u Pariz. Sljedei put kada budem
dolazila bit e na jako kratko i pretrpana sam termini, ali eliti doi sa vie vrijeme kako bi se mogli lijepo i u
miru porazgovarati. Da, poznajem Va restoran, na prvi pogled sam se zaljubiti u njega, posebice u crveni
karirani stolnjaki. Hvala na lijepa fotografija koju ste mi poslala. Smijem li rei da ste jako seksi, a da ne
povrijediti Vaa intima? I u pravu ste. Slinost izmeu Sophie i Vas, draga Aurelie je zapanjuju. Mislim da
Vam dugovati objanjenja o moja mala tajna. Toliko za sada: ni u svoja najhrabrija san nisam misliti da u
dobiti pisma junakinje iz knjiga. To je poput sna, koji postati java. Nadam se da se sada osjeati puno bolje i da
ste osloboditi se svoje patnje. Tako se veseliti brzo Vas vidjeti. Oprostite, moj francuski nije tako dobar,
naalost! Ali bez obzira na to, nadati se da sam Vas razveseliti to sam Vam odgovoriti. Ne mogu doekala
sjediti u Vaem lijepa restorana i konano s Vama o SVEMU razgovarati.
Sredane pozdrave i a tout bientot!
S potovanjem,
Va Robert Miller
Mademoiselle, imate li kanticu za zalijevanje? Neto je unulo iza mene. Lecnula sam se i
okrenula. Ispred mene je stajala stara ena u crnom perzijaneru i istoj takvoj kapi. Imala je jarko
crveni ru na usnama i znatieljno me promatrala.
Kanticu za zalijevanje! ponovila je nestrpljivo. Odmahnula sam glavom. Ne, ao mi je,
madame.
To je loe, vrlo loe. Kimala je glavom, stiui ljutito crvene usnice. Zapitala sam se to e
uope toj staroj dami posuda za zalijevanje. Posljednjih je tjedana toliko kiilo da je zemlja sigurno
bila dovoljno vlana.
Netko mi je ukrao kanticu za zalijevanje, objasnila mi je starica. Znam da sam je uvijek
stavljala iza onoga groba, pokazala mi je na grob u blizini, iznad kojega je staro drvo spustilo svoje
kvrgave grane. I sad je nema. Danas se svugdje krade, pa ak i na groblju, to kaete na to?
Kopala je po svojoj torbi i izvukla kutiju cigareta Gauloises. Ostala sam zapanjena. Zapalila je jednu,
duboko uvukla dim i ponovo ga ispustila u plavo nebo. Ponudila me.
elite i vi jednu?
Odmahnula sam glavom. Katkad sam znala zapaliti koju, ali samo u kafiima. Nikad na groblju.
Ajde, mala, uzmite jednu. Protresla je kutiju ispred mojeg lica. Ovako mlade se vie neemo
sresti. Smijuckala se, a i ja sam se iznenaeno nasmijeila.

61

Dobro, hvala, rekla sam. Pruila mi je i upalja. Evo, izvolite. Zapalila sam.
Ah, bolje da zaboravimo tu staru kanticu za zalijevanje. Ionako je bila napukla. Zar nije lijepo
kad konano zasja sunce? Nakon sve one kie?
Kimnula sam. Da, bilo je lijepo. Sunce je sjalo i ivot je ponovo pripremao mnoga iznenaenja. I
tako sam ja, u etvrtak popodne na groblju Pere Lachaise na suncu puila cigaretu s tom udnom
starom gospoom koja kao da je iskoila iz nekog Fellinijeva filma. Oko nas je vladao nekakav
vedar mir i imala sam osjeaj kako smo na tom golemom groblju samo nas dvije.
U daljini se isticala muza Euterpa, simbol veselja, koja ve dugo stoji iznad groba Frederica
Chopina. U podnoju kamenoga groba nalazile su se posude s cvijeem, buketi rua stavljeni u
reetke. Pustila sam pogled da luta. Neki grobovi bili su jo ureeni od Svih svetih, a ostale kao daje
pregazilo vrijeme. Priroda ih je ponovo vratila u tlo, a korov i divlje biljke razrasli su im se preko
kamenih rubova. Ovdje se zaboravilo na mrtve. A nije ih bilo malo. Promatrala sam vas, rekla mi
je stara gospoa i pogledala me svojim sveznajuim smeim oima, koje su bile okruene stotinama
sitnih bora.
Izgledali ste kao da ste upravo mislili na neto jako lijepo.
Povukla sam dim cigarete. I jesam, uzvratila sam i nasmijala se. Razmiljala sam o
sutranjem danu. Sutra naveer idem u Coupole, znate?
Kakva sluajnost! rekla je stara gospoa, kimajui zadovoljno. I ja sam sutra u Coupoleu.
Slavim osamdeset peti roendan, djevojice. Volim Coupole. Svake godine ondje slavim roendan.
Uvijek jedem kamenice. Jako su dobre.
Odjednom sam vidjela damu iz Fellinijeva filma, u krugu njezine djece i unuadi, kako slavi za
dugim stolom kao to je to bio obiaj u taverni.
Onda vam elim dobru zabavu, rekla sam.
alosno je odmahnula glavom. Ovaj e put to biti mala proslava, rekla je i dodala: Jako mala,
da budem iskrena. Samo ja i konobari. Ali, oni su uvijek prekrasni. Blaeno se nasmijala. Dragi
Boe, to smo sve ve slavili u Coupoleu... Bile su to divne proslave. Znate, moj mu Henry bio je
dirigent u Operi. Nakon premijere ampanjac je tamo tekao u potocima. Na kraju smo svi bili
blaeno pijani. Smijuljila se. Da, da, otad je prolo jako puno vremena. A George uvijek na Boi
doe u Pariz s djecom. Znate, on ivi u Junoj Americi.
Pretpostavila sam da je George njezin sin.
Eh, bien, i otkako je umro moj stari prijatelj Auguste..., zaustavila se i pogledala alosno
prema grobu, iza kojega je trebala biti ta nesretna kantica za zalijevanje, nema vie nikoga tko bi
slavio sa mnom.
Oh, rekla sam. To mi je uistinu ao uti.
Ne mora vam biti ao, djevojice. Takav je ivot. Svakome dode vrijeme. Katkad leim u
krevetu i nabrajam sve one koji su umrli. Pogledala me zavjerenikim pogledom i spustila glas.
Trideset i sedam. Povukla je zadnji dim cigarete pa nemarno bacila opuak na zemlju. A ja sam
jo uvijek tu, to kaete na to? I da vam samo jo neto kaem, djevojice. Uivam u svakom Bojem
danu. Moja je majka navrila sto dvije, i do kraja je bila vesela.
Impresivno, rekla sam. Energino mi je pruila svoju malu ruku u konoj rukavici.
Elisabeth Dinsmore. Slobodno me zovite Liz.
Ispustila sam ostatak cigarete na tlo i prihvatila njezinu sitnu ruku. Aurelie Bredin,
predstavila sam se. Znate to, Liz? Vi ste prva osoba koju sam upoznala na groblju.
Oh, pa ja sam puno ljudi upoznala na groblju, uvjeravala me Mrs. Dinsmore i iroko se
nasmijeila svojim crvenim usnama. A neki od njih bili su prilino dobri ljudi...
Dinsmore..., rekla sam zamiljeno. Pa to ne zvui ba francuski. Ve sam i prije uoila kako
je izgovor starije gospode malo drugaiji, no to sam pripisala njezinim godinama.
I nije, odgovorila je Mrs. Dinsmore. Ja sam Amerikanka. Ve cijelu vjenost ivim u Parizu.
A vi, djevojice? odmah se nadovezala pitanjem.

62

Oh, ja.. , uzvratila sam, primijetivi kako sam se zacrvenjela. Tu u se sresti s nekim...
Aaaah, rekla je. I? Je li drag? Oito je jedna od prednosti starosti bila ta to se ne gubi
vrijeme. Stara je dama odmah prela na stvar. Nasmijala sam se i ugrizla za donju usnicu.
Da... Mislim daje drag. Pisac je.
Oh, Boe, pisac! vrisnula je Elisabeth Dinsmore. Kako uzbudljivo!
Da, rekla sam, bez ikakve namjere da ulazim u detalje. I ja sam prilino uzbuena.
Nakon to sam se pozdravila s Mrs. Dinsmore, odnosno s Liz, pozvala me da joj se sutra
naveer pridruim za njezinim stolom, uz au ampanjca. (Ali, vjerojatno ete imati pametnijeg
posla nego da s jednom staricom pijete ampanjac, djevojice, dodala je, trepui.)
Ostala sam jo trenutak stajati pred bijelom kamenom ploom. Au revoir, tata, rekla sam tiho.
Imam neki predosjeaj da e sutra biti poseban dan.
inilo mi se da imam potpuno pravo tako. misliti.
Stajala sam u redu koji se protezao sve do velikih staklenih vrata. Iako Coupole nije bio moj
omiljeni restoran, bilo je to omiljeno sastajalite i mladih i starih. U tu legendarnu tavernu s
crvenom tendom koja je slovila kao najvea blagovaonica
Pariza, i koja se nalazila na prometnom Bulevaru Montparnasse, nisu se naguravali samo
turisti.
U Coupole su rado dolazili i pariki poslovni ljudi; tu su odravali proslave ili jednostavno samo
ruali. Prije nekoliko godina ispod taverne se nalazila dvorana za ples u kojoj su se srijedom
odravale veeri salse, no ini se da je u meuvremenu to nestalo. U svakom sluaju, nisam vidjela
plakat koji bi pozivao na taj spektakl. Malice sam se probila naprijed i ula u unutranjost Coupolea.
Odmah me okruio ivahan amor. Konobari su uurbano hodali sa srebrnim pladnjevima kroz
dugake redove stolova s bijelim stolnjacima, iznad kojih se izdizala golema kupola.
Sala je sa svojim zeleno obojenim stupovima i art-deco svjetiljkama smjetenima ispod stropa
oduvijek bila zadivljujua. Restoran je pulsirao od ivota. Ovdje je moto bio se donneren spectacle.
Priuti si spektakl. Gosti su to uvaavali. Dugo nisam bila ovdje i sad me poprilino zabavljalo
gledati tu arenu strku.
Ljubazni ef sale je svim onim gostima koji nisu rezervirali stol dijelio male, crvene kartice i
upuivao ih da priekaju u baru. Na karticama su bila ispisana imena slavnih skladatelja i svakih
nekoliko minuta uo se glas nekog mladog konobara, koji je, hodajui oko bara, vikao veselo i iz
sveg glasa, poput kakva direktora cirkusa. Bach. Dvije osobe, molim. Ili ajkovski, etiri osobe,
molim. Ili Debussy, estero ljudi, molim.
I tad bi neki od onih koji su ekali u baru ustali i bili otpraeni do stola.
Bonsoir, mademoiselle, jeste li rezervirali stol? slubeno me upitao ef sale kad sam dola na
red. Neka mlada ena preuzela je moj kaput i gurnula mi u ruku garderobni broj. Kimnula sam.
J'ai un rendez-vous avec monsieur Andre Chabanais, rekla sam kako imam dogovoreno s gospodinom
Chabanaisom. Bacio je pogled na dugu listu.
Ah, oui, evo ga, rekao je. Stol za tri osobe. Trenutak molim! Mahnuo je i pozvao konobara.
Konobar, stariji gospodin kratke sijede kose, dobronamjerno mi se nasmijeio. Molim vas, poite
za mnom, mademoiselle.
Kimnula sam i osjetila kako mi je srce poelo jae kucati. Za pola sata konano u upoznati
Roberta Millera, koji se, kako je to opisao u svome pismu tako veseli upoznati me uivo.
Poravnala sam haljinu. Bila je to ona zelena, svilena haljina iz knjige, haljina koju sam nosila i na
fotografiji koju sam poslala Milleru. Nisam nita eljela prepustiti sluaju. Ljubazni konobar ostao je
stajati neposredno ispred drvene nie. Et voila, rekao je. Izvolite!
Andre Chabanais odmah je skoio na noge. Nosio je odijelo i bijelu koulju s elegantnom
tamnoplavom kravatom. Mademoiselle Bredin! viknuo je.
Drago mi je to vas vidim. Molim vas, sjednite. Pokazao mi je na moje mjesto i ostao stajati iza
stolca.

63

Hvala.
Konobar je malo pomaknuo stol s bijelim stolnjakom i ve postavljenim aama, a ja sam prola
pored njega i sjela na stolac presvuen koom. I Andre Chabanais je opet sjeo.
to elite popiti? ampanjac? Za proslavu velikog dana? Urednik mi se nasmijao. Osjetila sam
kako crvenim i bila ljutita sama na sebe jer sam shvatila kako je i on to uoio.
Nemojte biti drski, uzvratila sam i vrsto stegnula svoju torbicu u krilu. Ali, moe, bilo bi
lijepo popiti ampanjac.
Letimino je pogledao moje gole ruke, zatim mu se pogled ponovo sreo s mojim. Smijem li
vam dati kompliment? Nije ekao odgovor. Izgledate prekrasno, ako smijem rei. Haljina vam
odlino pristaje. Istie boju vaih oiju.
Hvala, rekla sam i nasmijala se. Ni vi veeras ne izgledate loe.
Andre Chabanais mahnuo je konobaru. Znate, ja danas tu igram samo malu, sporednu ulogu.
Okrenuo se. Dvije ae ampanjca, molim!
Hm. Pa, mislila sam da ja igram sporednu ulogu, uzvratila sam. U krajnjoj liniji, ja sam ovdje
samo en passant. U prolazu.
Vidjet emo, zakljuio je monsieur Chabanais. No, bez obzira na to, smijete odloiti svoju
torbu. Va autor bit e ovdje za najkasnije etvrt sata.
Mislite, va autor, rekla sam i odloila torbicu.
Monsieur Chabanais se nasmijao. Recimo jednostavno na autor.
Stigao je konobar i posluio nam ampanjac. Pruio nam je jelovnike.
Hvala, ali ekamo naega gosta, rekao mu je monsieur Chabanais i odloio jelovnik sa strane.
Uzeo je au i nazdravio. Kucnuli smo se aama. ampanjac je bio hladan kao led. Otpila sam tri
velika gutljaja i osjetila kako je nervozu zamijenila mnogo oputenija napetost iekivanja. Hvala
vam jo jednom na trudu, rekla sam i odloila au sa ampanjcem: Iskreno, napeta sam kao luk i
strijela.
Andre Chabanais je kimnuo. To mogu razumijeti.
Uvalio se u svoj stolac. Ja sam, primjerice, veliki oboavatelj Woodyja Allena. Poeo sam
svirati klarinet samo zato to ga on svira. Nasmijao se. Naalost, pokazalo se da moja strast nije
ba roena pod sretnom zvijezdom. Kad sam vjebao, susjedi su uvijek lupali po zidovima. Otpio
je gutljaj vina pa rukom poeo gladiti bijeli stolnjak. I onda je Woody Allen doao u Pariz, i
odrao jazz-koncert sa svojim kominim, malo vremenim bendom. Dvorana u kojoj se inae izvodi
klasina glazba velikih orkestara bila je rasprodana i ja sam ulovio mjesto u petom redu. Kao i
mnogi drugi, nisam doao zbog muzike. Da budem iskren, Woody Allen nije svirao nita bolje od
bilo kojeg jazz-glazbenika u bilo kojem pabu na Montmartreu. Ali sresti tog starijeg ovjeka kojeg
sam poznavao iz mnogih filmova, vidjeti ga iz neposredne blizine, sluati ga kako pria... Sve to bilo
mi je strano uzbudljivo. Nagnuo se naprijed i naslonio bradu na ruku. I dan-danas ljut sam na
jednu stvar.
Na trenutak je zastao, a ja sam otpila ampanjac i takoer se nagnula naprijed. Taj Chabanais
bio je zaista dobar u prianju pria. A bio je i iznimno paljiv. Kad je primijetio da mi je aa prazna,
dao je znak konobaru, a on je odmah donio jo dvije ae ampanjca.
Za vas, rekao je Andre Chabanais, a ja sam bez prosvjedovanja podigla au.
Dakle, jo dan-danas ljuti ste zbog neeg, ponovila sam u iekivanju.
Da rekao je i brzo preao ubrusom preko usana. Ovako je bilo. Kad je taj koncert zavrio,
dvoranom se prolomio silovit pljesak. Ljudi su se podigli na noge i toptali o pod kako bi odali
priznanje tom malom, bljedunjavom ovjeku koji je tamo stajao u nekakvu puloveru i hlaama,
skromno i zbunjeno, kao u svojim filmovima. Pet puta odlazio je i ponovo se vraao, praen burnim
pljeskom svojih oboavatelja. A onda je odjednom na pozornicu skoio nekakav div u crnom
odijelu. Imao je zalizanu crnu kosu, razumijete, onako, na prvi pogled izgledao je vie kao intendant
ili kakav tenor. U svakom sluaju, pruio je ruku iznenaenom Allenu i dodao mu svoju kartu i

64

kemijsku olovku kako bi dobio autogram. Allen mu se potpisao, a zatim konano nestao s
pozornice. Monsieur je ispio au do kraja. Volio bih da sam i ja imao smjelosti, jednostavno, samo
skoiti na pozornicu. Zamislite vi to, mogao sam taj autogram jednog dana pokazivati svojoj djeci.
Uzdahnuo je. Sad je dobri Woody opet u Americi, i dalje pratim njegove filmove, ali nekako se ne
nadam da u ga u ovome ivotu ikad vie vidjeti uivo. Pogledao me i ovaj put nisam osjetila ni
traga izrugivanju. Znate, mademoiselle Bredin, elim vam rei kako sam zapravo zadivljen vaom
upornou. Kad neto elimo, moramo to i htjeti.
Njean zvuk zvona prekinuo je njegov monolog o mojoj snazi volje.
Oprostite, molim vas, to je moj. Andre Chabanais izvukao je mobitel iz jakne i okrenuo se
ustranu: Qui?
Bacila sam pogled na sat i zaudila sam se to je ve osam i petnaest. Vrijeme je jednostavno
proletjelo i Robert Miller trebao bi stii svaki as.
Ah, Boe, kako glupo, ba mi je ao, ula sam kako govori monsieur Chabanais. Ma, ne, ne.
Nije nikakav problem. Ugodno sam se smjestio. Samo polako, bez stresa. Nasmijao se. Dobro.
Vidimo se malo kasnije. Salut. Vratio je mobitel u jaknu. Javio se Robert Miller, rekao je. Jo je u
nekoj guvi i moe doi tek za pola sata. Paljivo me pogledao. Ba glupo da sad morate ekati.
Slegnula sam ramenima. Najhitnije je da doe, rekla sam, pitajui se gdje je zapeo Robert
Miller. to zapravo radi kad ne pie knjige? Upravo sam ga to htjela pitati, kad je Andre Chabanais
rekao:
A propos. Niste mi jo nita rekli o Millerovu pismu. to je pisalo u njemu?
Nasmijeila sam mu se i zavrtjela pramen kose oko prsta. Znate to, monsieur Chabanais,
urednie u izdavakoj kui Opale? rekla sam i napravila malu stanku. To vas se uope ne tie.
Oh, rekao je pomalo razoarano i dodao: Dajte, budite malice indiskretni, mademoiselle
Bredin. Ipak sam ja bio taj koji je dostavio pismo..
Nikad, rekla sam. Samo ete mi se opet rugati. Lice mu je poprimilo neduan izraz. Da,
da, rekla sam. Uostalom, odakle vam moja privatna adresa?
Na trenutak je djelovao pomalo nervozno, no tad se nasmijao. Poslovna tajna. Ako vi meni
neete nita odati, neu ni ja vama. Raunao sam na malo vie zahvalnosti...
Nema anse, rekla sam i otpila jo jedan gutljaj. Dok ne doznam kakva to veza postoji izmeu
mene i Roberta Millera, neu mu nita rei. Ipak mi je Miller spomenuo malu tajnu. ampanjac
me je postupno omamio.
U svakom sluaju, ne vjerujem da e na autor, napravila sam znaajniju stanku, biti jako
bijesan kad me vidi kako sjedim ovdje. Njegov odgovor bio je jako ljubazan.
Iznenaujue, mora da je vae pismo bilo neodoljivo.
Koliko dobro zapravo poznajete Millera? upitala sam, proputajui komentirati njegovu
opasku o neodoljivom pismu.
Oh, zaista dobro.
Imala sam osjeaj da u smijehu monsieura Chabanaisa osjeam daak ironije. Ili sam to samo
umislila?
Nismo ba najbolji prijatelji, i u nekim pogledima djeluje smeteno, ali mislim kako mogu rei
da poznajem i najskrivenije kutke njegova mozga.
Zanimljivo, rekla sam. On bezuvjetno dri do svojeg 'povjerljivog' urednika.
Nadam se da zaista jest tako. Andre Chabanais pogledao je na sat. Znate to? Malo mi je to
glupo. Gladan sam kao vuk. to mislite o tome da naruimo neto za jelo?
Ne znam, rekla sam, oklijevajui. Nije predvieno da ja...
Prolo je petnaestak minuta, ve je bilo pola devet i primijetila sam kako sam i ja pomalo
gladna.

65

Onda ja odluujem, rekao je Andre Chabanais i pozvao konobara. Ipak bih sad naruio,
rekao je. Uzet emo dva, ovaj, ne, tri puta Curry d'Agneau des Indes i uz to emo popiti... onaj
Chateau Lafite-Rothschild.
Vrlo dobro. Konobar je uzeo menije i stavio na stol koaricu s kruhom.
Kad ste ve ovdje, morate kuati tu slavnu janjetinu s curryjem, rekao je sve bolje raspoloeni
monsieur Chabanais, pokazujui prema Indijcima odjevenima poput maharada, koji su posluivali
janjetinu s curryjem, gurajui mala kolica kroz restoran. Ba me zanima vae profesionalno
miljenje.
Kad se nekoliko minuta poslije devet opet oglasio mobitel Andrea Chabanaisa i kad je Robert
Miller definitivno otkazao svoj dolazak u Coupole, bilo je prekasno da odem, iako mi je to proletjelo
kroz misli.
Ve smo poeli piti to barunasto crveno vino plemenita okusa. Na tanjurima nam se ve puila
ta janjetina s curryjem koja po meni i nije bila tako fantastina; mogla je podnijeti malo vie banana,
jabuka i kokosovih pahuljica. Monsieur Chabanais dobro je primijetio moje oklijevanje nakon to mi
je tuna lica prenio novost. Od silnog razoaranja obuhvatila sam oblu au s crnim vinom.
Kako glupo, rekao je. Bojim se da sad moramo sve pojesti sami. Ne elite me valjda sad
ostaviti s kilom janjetine i buteljom crnog vina. Ili? Recite mi da to nije istina!
Odmahnula sam glavom. Ne, naravno da ne. Pa, niste vi krivi...
To bi onda bilo to...
Otpila sam gutljaj vina i nasilu se nasmijala. Dola sam uzalud. Uzalud sam uzela slobodnu
veer. Uzalud sam se pomno okupala, uredila kosu, odjenula zelenu haljinu. Uzalud sam stajala
ispred ogledala i izmiljala reenice koje u izgovoriti Robertu Milleru. Bila sam tako blizu. Zato
bar jednom nije sve moglo poi kako valja?
Oooh... pa vi ste sad strano razoarani, rekao je Chabanais, kao da iskreno suosjea.
Namrtio se. Nekad bih mogao tog Millera lansirati na Mjesec. Znate, nije ovo ba prvi put da
otkazuje dogovor u posljednji as. Pogledao me smeim oima i nasmijao se.
I sad sjedite tu s nekim glupim urednikom, razmiljate kako ste doli uzalud, a i ta janjetina
nije ba tako fantastina, kao to svi tvrde... Uzdahnuo je. To je zaista teko, ali vino je fantastino,
to morate priznati!
Kimnula sam. Da, to je tono.
Andre Chabanais zaista se trudio utjeiti me, i to je, usprkos svemu, bilo jako, jako lijepo od
njega. Ah, mademoiselle Bredin, ne budite tako tuni, rekao je. Samo je pitanje vremena kad ete
upoznati tog autora. Ipak vam je pisao, pa i to neto znai, ili moda ne? uz upitan pogled rairio je
ruke.
Da, rekla sam tiho i prela zamiljeno kaiprstom preko usana. Chabanais je bio u pravu.
Nita jo nije izgubljeno. Moda bi bilo i bolje nai se s Robertom Millerom nasamo. U mojem
restoranu. Chabanais se nagnuo.
Nisam neka zamjena za velianstvenog Mr. Millera, ali uinit u sve to je u mojoj moi kako
vam ova veer ne bi ostala u runom sjeanju. I kako biste mi darovali jo jedan majuni smijeak.
Potapao me po ruci i zadrao je dulje nego to je to bilo nuno. Osoba ste koja vjeruje u sudbinu,
mademoiselle Bredin. to mislite? Postoji li nekakav vii razlog zbog kojeg mi sad ovdje sjedimo i
drimo se za ruke? Namignuo mi je, a ja sam se kiselo nasmijala pa istrgla ruku i lupnula ga po
prstima.
Nekim ljudima da mali prst, a oni bi cijelu ruku, rekla sam. Toliko sudbine jednostavno ne
moe biti, monsieur Chabanais. Dajte vi meni radije jo malo vina.

66

10.
Veer je protekla bolje nego to sam oekivao. Aurelie Bredin bila je vidljivo uzbuena. Dola je
u Coupole pet minuta prije dogovorenog vremena, dobro raspoloena i u toj zelenoj svilenoj haljini
koju sam doekao sa smijekom. Izgledala je sjajno i morao sam se susprezati kako ne bih stalno
buljio u nju. alili smo se da nam proe vrijeme i u tom veselom iekivanju Aurelie se pokazala
mnogo pristupanijom nego to sam mislio da jest. A onda me, kao to sam dogovorio, nazvao
Silvestro. Preuzeo je taj zadatak bez suvinih pitanja. Nazvao me i pitao: I, kako ide?
Ah, Boe, kako glupo, ba mi je ao, uvjerljivo sam mu odgovorio.
To zvui kao daje dobro, odgovorio je.
Ma, ne, ne. Nije nikakav problem. Ugodno sam se smjestio. Samo polako, bez jurnjave.
elim ti dobru zabavu. ujemo se, zavrio je svoj zadatak. Prekinuo sam vezu.
Aurelie je nasjela na priu o kanjenju. Naruio sam nam ampanjac. Pijuckali smo i ugodno
avrljali, iako sam se sav preznojio kad me, niim izazvana, upitala odakle mi njena privatna adresa.
No, uspio sam se spretno izvui. Ni ona meni nije povjerila svoje male tajne. Nije rekla ni rijei o
tome to je stajalo u pismu. Nije mi, naravno, ispriala ni da je pozvala Roberta Millera u svoj lijepi
restoran.
Bilo je osam i petnaest. Ve smo jeli janjetinu s curryjem i mademoiselle Bredin objanjavala mi je
zato ne vjeruje u sluajnosti kad mi je ponovo zazvonio mobitel. Opet Silvestro. I, jesi li je ve
osvojio?
Teko sam uzdahnuo u mobitel i teatralno proao rukom kroz kosu.
Ne, ne mogu vjerovati... Ah, ba glupo!
Silvestro se nasmijao. Dri se, djeae moj!
Odgovorio sam: Strano mi je ao Mr. Miller, ali zar ne biste mogli navratiti? Makar
nakratko?
Krajikom oka uspio sam vidjeti kako je mademoiselle uznemireno odloila pribor za jelo i upitno
me pogledala. Da, mi... ah, mislim... Ve sam naruio neto za jelo. A moda jo stignete? Glumio
sam da uporno uvjeravam Millera da doe.
Moda jo i uspijete! ponovio je Silvestro za mnom, zadirkujui. Trebao bi se uti. To ti ja
zovem poduzetniki duh. Ali ne, neu doi. elim ti dobar provod s tom malenom.
Barem jo dva sata... Aha... Rijeeno. Hm. Hmm... A nita, da, prava teta... Dobro onda. Javite
se kad stignete kui, ozbiljnim glasom ponavljao sam reenice koje je navodno izgovorio Miller.
Daj vie zavri, dosta ti je to, smijuljio se Silvestro. Cao, cao! Prekinuo je vezu.
Ok. Ma ne, naravno da razumijem. Ok, nema problema... Dovienja, Mr. Miller.
Odloio sam mobitel pokraj tanjura i pogledao mademoiselle Bredin duboko u oi.
Miller je upravo otkazao, rekao sam i duboko uzdahnuo. Iskrsnuli su mu neki problemi.
Zadrat e se jo najmanje dva sata na tom nekom sastanku. Kae da moda ak i due. I da je
potpuno iscrpljen i da nema smisla da se naemo jer se ujutro ve mora vratiti.
Vidio sam da joj je to teko palo. au vina obuhvatila je kao pojas za spaavanje i na trenutak
sam se pribojao da to nee moi podnijeti i da e jednostavno otii. ao mi je, rekao sam
slomljeno. Moda sve ovo i nije bila ba najbolja ideja.
Kad je odmahnula glavom i ostala sjediti, rekavi mi kako nisam ni najmanje kriv, nekako sam
osjeao grinju savjesti. Ali, to sam trebao uiniti? Nikako nisam mogao iarobirati Roberta
Millera. U krajnjoj liniji bio je tu. I tako sam se posvetio tjeenju mademoiselle Bredin i pokuao je
oraspoloiti s nekoliko ala na raun njezine vjere u sudbinu.

67

ak sam je u nekom kratkom i slatkom trenutku uhvatio za ruku, no ona ju je izvukla dajui mi
po prstima kao kakvu neodgojenu djeaku. Zatim me pitala ime se Robert Miller zapravo bavi kad
ne pie knjige i kakav sastanak to ima, a ja sam odgovorio kako ni sam ne znam tono o emu je
rije, ali da on vjerojatno kao inenjer obavlja neki savjetniki posao za taj automobilski koncern.
Nakon toga strpljivo sam sluao to je se toliko dojmilo u knjizi Roberta Millera, koliko je
zapanjujue da je knjigu pronala ba u pravom trenutku i na kojim se mjestima smijala ili bila
dirnuta. Laskalo mi je sluati njezine lijepe rijei, promatrajui njezine tamne, zelene oi koje su se
raznjeile. U vie navrata dolo mi je dajoj kaem kako sam ja taj koji je spasio njenu duu. Ali
blokirao me strah da u je izgubiti, i to prije nego to uope dobijem priliku osvojiti je. Glumio sam
iznenaenje kad mi je, iako malo oklijevajui, ali sa sve vie povjerenja, priala o meni ve dobro
poznatim sluajnostima vezanima uz restoran i junakinju.
Shvaate li sada zato moram vidjeti tog ovjeka? rekla je i ja sam joj, pun razumijevanja, dao
za pravo. Konano, ja sam jedini koji posjeduje kljueve sudbonosne tajne. Tajne koja je zapravo
mnogo jednostavnija nego to to misli Aurelie Bredin, iako nita manje sudbonosna.
Da sam onda objavio knjigu pod svojim imenom i sa svojom fotografijom, djevojka zelenih oiju i
oaravajueg osmijeha, koju sam izabrao za junakinju svoje mate tad kad sam je ugledao kroz
staklo restorana, u meni bi vidjela mukarca kojega joj je poslala sudbina. I sve bi bilo dobro. Ovako
sam bio osuen na la i borbu protiv izmiljenog pisca. No dobro, ne ba skroz izmiljenog, to sam
bolno osvijestio pri sljedeem pitanju Aurelie Bredin.
Pitam se zato ga je gospoda Miller ostavila, rekla je pa zamiljeno nabola vilicom posljednji
komad janjetine s tanjura. On je uspjean inenjer, topla je i aljiva osoba, inae ne bi mogao pisati
takve knjige. A osim toga, smatram da izgleda fantastino. Mislim, mogao bi biti glumac, zar nije
tako? Zato jedan tako atraktivan mukarac biva ostavljen? Ispila je vino, a ja sam slegnuo
ramenima i ponovo joj napunio au. Ako smatra da zubar fantastino izgleda, nisam ba u
zahvalnom poloaju.
Zapravo je dobro to nikad nee susresti Sama Goldberga. Nee, ako ja budem u stanju to
sprijeiti!
to je? Odjednom imate tako ljutit pogled Pogledala me kao da se izruguje. Jesam li neto
krivo rekla?
Za ime Boje, ne, niste! Mislio sam kako je dolo pravo vrijeme da malo demantiram svoju
atraktivnu superjunakinju. Nikad ne znamo to se krije iza fasade, zar ne?, rekao sam vano.
Nije sve u dobrom izgledu. Ja, recimo mislim da njegovoj eni nije bilo lako s njim, ma koliko ga
god ja cijenio kao autora.
Mademoiselle Bredin je postala zbunjena. to mislite pod time, nije joj ba bilo lako?
Ah, nita. Ma, priam gluposti. Jednostavno zaboravite to to sam rekao. Glasno sam se
nasmijao kako bih prikrio da sam rekao vie nego to sam htio. Zatim sam odluio promijeniti temu.
Zar emo cijelu veer razgovarati samo o Robertu Milleru? On zaista jest razlog to smo oboje
ovdje, ali ipak nas je ostavio da ekamo. Uzeo sam bocu i natoio si jo vina.
Zanima me kako to da takva prekrasna ena poput vas jo uvijek nije udana? Imate li tako
puno poroka? Aurelie se zacrvenjela. Haha, zatim se nasmijala i upitala: A vi?
Mislili ste rei, zato jedan tako prekrasan mukarac poput mene jo nije oenjen? Ili koji su
moji poroci? Aurelie je otpila jo jedan gutljaj vina i lice joj je prekrio smijeak. Nalaktila se na stol i
pogledala me.
Poroci, rekla je.
Hm, uzvratio sam. Toga sam se i bojao. ekajte da razmislim. Uzeo sam njezinu ruku i
nabrajao na njenim prstima. Moji poroci su... Hrana. Pie. Cigarete. Navoenje lijepih ena da
skrenu s pravoga puta... Je li to za poetak dovoljno?
Povukla je ruku i nasmijala se kao da se zabavlja. Dok je kimala glavom, zagledao sam se u
njezine usne i matao o tome kako bi bilo ljubiti ih. I nismo vie razgovarali o Robertu Milleru, ve o
nama. Iz jednog partnerskog odnosa doli smo do neeg to je izgledalo kao pravi spoj. Kad je

68

konobar pristupio naem stolu s pitanjem imamo li jo kakvu elju, naruio sam jo jednu butelju
vina. Osjeao sam se kao da sam u sedmom nebu, no tad se dogodilo neto to nisam predvidio na
svojem romantinom meniju.
Jo se i danas ponekad pitam ne bi li zagonetni autor ve tad potonuo u povijest, a ja zauzeo
njegovo mjesto, samo da ta stara dama, lakrdijaica, odjednom nije zasjela za na stol.
Un, deux, trois ga c'est Paris! 14
Drutvo dobro raspoloenih konobara stajalo je u polukrugu na jednoj strani sale. Iz svega glasa
povikali su reenicu koja se svake veeri (katkad i vie puta) moe uti u Coupoleu. Medu
mnogobrojnim gostima uvijek netko ima roendan. Pola sale promatralo je kad su konobari,
marirajui jedan za drugim, unijeli golemu tortu do slavljeniina stola. Nebrojene prskalice prtale
su svjetlou poput kakva malena vatrometa. Bio je to stol koji se nalazio dva reda iza nas i Aurelie
Bredin gledala je u tom smjeru i protegnula vrat kako bi mogla bolje vidjeti. Odjednom je ustala i
mahnula. Iznenaeno sam se okrenuo i vidio raspoloenu staru damu u sjajnoj ljubiastoj haljini
koja je sjedila sama za jednim od stolova. Pred sobom je imala pladanj pun kamenica i svakom je
konobaru pruila ruku. Oduevljeno je pogledala prema nama i odzdravila, maui nam.
Poznajete li gospou? upitao sam Aurelie Bredin.
Da, naravno! uzviknula je oduevljeno, ponovo maui.
To je Mrs. Dinsmore. Juer smo se upoznale na groblju. Zar to nije strano smijeno?
Kimnuo sam i nasmijao se. Nije mi bilo ba strano smijeno. Bilo je pola jedanaest i imao sam
nelagodan (ali dobar) predosjeaj da je naem lijepom druenju udvoje za stolom doao kraj.
Nekoliko minuta nakon toga upoznao sam Mrs. Dinsmore, osamdesetpetogodinju
Amerikanku koja je dola do nas zajedno sa svojim oblakom opijuma. Bila je udovica jednoga
dirigenta, majka sina koji u Junoj Americi gradi mostove, baka troje unuadi plave kovrave kose.
Bila je i muza mnogih umjetnika, a svi su oni imali neto zajedniko: svi su nekad s Mrs. Dinsmore u
Coupoleu preivjeli prekrasna slavlja. I svi su bili ve pod zemljom. Postoje ljudi koji sjednu za stol i
odmah zavladaju razgovorom. Postupno se konverzacija utiava, svaka druga tema izgara poput
premalena plamena i nakon samo pet minuta svi oduevljeno oslukuju prie i anegdote takvih
osoba koje plijene pozornost svojom gestikulacijom, koje imaju mo zabavljanja, ali se ne znaju
zaustaviti. Bojim se da je i Mrs. Dinsmore bila takva osoba.
Otkako je ta osamdesetpetogodinja gospoda sa sijedim kovrama i crveno naminkanim
usnama vrisnula:
Kakvo prekrasno iznenaenje, djevojice, tome emo nazdraviti ampanjcem Bollinger! i
zauzela mjesto izmeu nas, vie nisam imao ni najmanje anse pridobiti pozornost Aurelie Bredin.
Za na stol odmah su donijeli ampanjac u srebrnoj posudi u kojoj su plivali komadii leda i bilo
je jasno kako je Mrs. Dinsmore bila apsolutna ljubimica Alaina, Pierrea, Michela, Igora i svih ostalih
konobara, kako god se zvali. Odjednom je sva panja zaposlenika Coupolea bila usmjerena na na
stol. I miruje doao kraj.
Nakon dvije ae ampanjca prepustio sam se karizmi dame koja je neprekidno brbljala,
zadivljeno sam promatrao perje na njezinoj maloj ljubiastoj kapi, perje koje je treperilo pri svakom
njezinu pokretu. Aurelie Bredin pratila je svaku rije Mrs. Dinsmore i izgledala je kao da se izvrsno
zabavlja; dobacila bi mi pogled svaki put kad bismo zajedno prasnuli u smijeh na kakvu smijenu
anegdotu izvanredne lady. Sto smo vie pili, bilo nam je sve veselije i nakon nekog vremena
zabavaljao sam se kao i svi drugi.
S vremena na vrijeme Mrs. Dinsmore prekinula bi svoje monologe kako bi nam skrenula
pozornost na druge goste u restoranu (za jednu stariju damu izgledala je nevjerojatno dobro) ili
kako bi nas pitala jesmo li i mi ve slavili roendan u Coupoleu (To svakako morate isprobati, tu je
uvijek odlina zabava!)

14

Je'n, dva, tri to je Pariz!

69

Zatim je poeljela doznati nae datume roenja (pa sam saznao da Aurelie Bredin ima
roendan za otprilike dva tjedna, naime, esnaestog prosinca) i oduevljeno je pljeskala svojim
malim rukama.
Drugi travnja i esnaesti prosinca, ponovila je. Ovan i Strijelac. Dva vatrena znaka! To
savreno odgovara!
Nisam bio neki poznavatelj astrologije, ali u ovome sam joj rado dao zapravo. Mrs. Dinsmore je
bila roena u posljednjem danu znaka korpiona, kako nam je objasnila trenutak poslije, a ene tog
znaka bile su podjednako bogate duhom i opasne. Coupole se polako praznio, samo se jo za naim
malim stolom i dalje slavilo, pilo i smijalo, a Mrs. Dinsmore oito je bila u elementu.
Upravo za ovim stolom ovdje, ili je to bio onaj tamo, ma tako svejedno, sjedila sam s
Eugeneom i slavila svoj roendan, oduevljeno je govorila Mrs. Dinsmore, dok nam je jedan od
konobara toio jo ampanjca.
Eugene, koji? raspitivao sam se.
Ionesco, naravno. Koji drugi, odgovorila je nestrpljivo. Ah, on je katkad bio neopisivo
smijean, ne samo u svojim predstavama! A sad lei na Montparnasseu, jadnik! No katkad ga
posjeujem. Zamiljeno se smjekala Jo uvijek se sjeam te veeri. Naalost, zaboravila sam koji je
tono roendan bio, dogodilo se to dva puta. Moete li si to uope zamisliti? Dva puta... Gledala
nas je svojim malenim tamnim oima koje su sjale poput dva gumba i nastavila: ...da je nespretni
konobar prolio crno vino po Eugeneovu svijetlosivom sakou. I znate to je on na to rekao? 'Nema
problema. Kad malo bolje razmislim, boja ovog odijela zapravo mi se nikada nije sviala!'
Mrs. Dinsmore zabacila je glavu unatrag i smijala se u najviim tonovima, dok je malo pero na
njezinoj glavi treperilo kao da e poletjeti. Nakon malog izleta u privatni ivot Eugenea Ionesca koji
se zasigurno ne moe pronai ni u jednoj biografiji, Mrs. Dinsmore se ponovo posvetila meni.
A vi, mladiu? to vi piete? Aurelie mi je rekla da ste pisac Prekrasno zanimanje, dodala je,
ne ekajui moj odgovor. Moram priznati da su mi pisci uvijek bili za nijansu zanimljiviji od
glumaca ili slikara. Tada se nagnula prema Aurelie i njezine crvene usne pribliile su se slatkom
uhu mademoiselle Bredin koje je, to sam tek sad uspio zamijetiti, bilo malice klempavo, pa rekla:
Djevojice, on je onaj pravi. Aurelie je vrisnula od smijeha, dlanom prekrila usta, a njezino
naglo veselje jednako me zbunilo kao i situacija da me stara dama smatrala piscem. Ali, pobogu, ja
sam i bio pisac, iako ne neki znaajni pisac i, osim toga, sigurno sam bio onaj pravi. Pa sam se i ja
poeo smijati i pridruio se damama.
Mrs. Dinsmore podigla je au. Znate to? Vrlo ste mi simpatini, mladiu, velikoduno je
objasnila, tapui me po koljenu rukama na kojima je blistalo prstenje s upadljivo velikim
kamenjem. Zovite me samo Liz.
Pola sata poslije, nakon to su nas konobari vie puta srdano pozdravili, Liz, mademoiselle
Bredin i ja smo, kao posljednji gosti napustili Coupole. Zajedno smo pozvali taksi jer je tako odluila
Mrs. Dinsmore (Meni je roendan i ja u platiti taksi.) Prvo smo odvezli mademoiselle Bredin, koja
je kao i Mrs. Dinsmore, za vrijeme vonje sjedila pokraj mene (mene su posjeli u sredinu, izmeu
dama) i na trenutke mi doticala ramena svojom mirisnom kosom. Nakon toga taksi se dovezao do
moje kue, da bi, naposljetku, odvezao i slavljenicu, koja je ivjela negdje u Maraisu.
Moram priznati da mi je ova veer prola drugaiju nego to sam prieljkivao. Meutim, bila je
to zasigurno jedna od najveselijih veeri koje sam proivio.
Tjedan dana kasnije, u nedjelju poslijepodne, sjedio sam s Adamom Goldbergom u konim
naslonjaima u Cafe des Editeursu i prepriavao mu sve o Aurelie Bredin i neobinim zapletima koji
su su se odigrali posljednjih tjedana. Zapravo smo ekali Sama koji je doputovao zajedno s
Adamom, no zubar je jo svratio do Champ de Marsa kako bi djeci kupio osvijetljene minijature
Eiffelova tornja.
Oh, boy, rekao je Adam kad sam mu ispriao sve o veeri u Coupoleu i Silvestrovim lanim
pozivima.
Na tankom si ledu, to ti je valjda jasno. Zar ne moe malo manje lagati?

70

Kae mi tko? uzvratio sam. Ako te smijem jo jednom podsjetiti, cijela ova stvar sa
pseudonimom i autorovom fotografijom bila je tvoja ideja! Bilo mi je neobino svojeg
samouvjerenog prijatelja vidjeti ovako uznemirena. Hey, Adame, to se dogaa? pitao sam.
Inae mi svaki put kae da se ne trebam niega bojati, a sad mi tu moralizira.
Adam je podigao ruku kao da me eli smiriti. Dobro, dobro. Prije se radilo samo o poslu. Sad
stvar postaje intimna. Lupkao je prstima po naslonu. To mi se ini poprilino opasnim, dragi moj,
zaista. Mislim, ovdje je rije o eni, Andre. Ona ima osjeaje. Sto misli, kako e reagirati kad otkrije
da si se poigravao s njom? Da si je svjesno razoarao. Nakon toga ta e djevojka napraviti ivi cirkus,
doi u izdavaku kuu i plakati monsieum Monsignacu. A onda se stvarno moe spakirati.
Odmahnuo sam glavom. Moj plan je u potpunosti siguran, rekao sam. Aurelie nikada nee
doznati istinu, osim ako joj ti kae.
Od veeri u Coupoleu imao sam dovoljno vremena razmisliti kako e se stvari razvijati dalje.
Odluio sam da e mademoiselle Bredin u dogledno vrijeme primiti jo jedno pismo od Roberta
Millera u kojem e on predloiti termin za zajedniku veeru u Temps des Cerisesu. Ve sam znao i
kad e to biti: na roendan Aurelie Bredin. No, ovaj put pismo bi moralo stii iz Engleske, pa sam
zamolio Adama da ga ponese nakon knjievne veeri i ubaci u potanski sandui u Londonu.
Zato se Robert Miller na kraju ipak nee pojaviti, nisam jo razradio. Znao sam samo da u smisliti
neki razlog da tad budem na mjestu dogaaja.
I bilo mi je kristalno jasno da taj put ja neu biti osoba koja e joj prenijeti poruku o otkazivanju
dogovora. To bi bilo preupadljivo. Dok sam sjedio s agentom Roberta Millera u lokalu u kojem su se
rado okupljali urednici i izdavai, kako bi ispred polica s knjigama razgovarali o visokoj i manje
visokoj literaturi, sinula mi je ideja koja mi se sve vie sviala. No, morao sam je malo bolje razraditi
kako bi Adam Goldberg sudjelovao u igri.
A to ako mala dozna za knjievnu veer i doe? Ne moemo mojeg brata uvui u tvoje lane
ljubavne fantazije, to bi bilo prekomplicirano. Samu je ve ionako bio problem ne rei svojoj eni
pravi razlog putovanja u Pariz. Pogledao me. I prije nego to me to sad pita, kaem ti 'ne'. Nije
obrijao bradu. Mojoj ogorici jako se svia brada. Jo bi mogla pomisliti da ima ljubavnicu, i zato
Sam nije elio riskirati.
Kimnuo sam.
Ok, nije bitno. U pravilu, nema nieg loeg u tome da autor puta bradu. Ili? Vano da se ne
izbrblja. On nema enu. On, naime, ivi sam sa svojim malenim psom Rockyjem, sjea se? U toj
svojoj glupoj kolibi.
(Adam je bio posebno ponosan kad je izmislio Rockyja. Tako sladak pas uvijek privlai
pozornost, rekao je tad. ene padaju na to!)
Moe mu sam sve jo jednom ispriati, uzvratio je Adam, pogledavi na sat. Gdje li je
uope? Oboje smo istovremeno pogledali prema vratima, ali Samu Goldbergu oito se nije urilo.
Adam je otpio gutljaj scotcha i naslonio se u crveni koni naslonja. Ba sranje da se vie nigdje ne
moe puiti, rekao je. Od vas Francuza nisam to oekivao, da tako kopate. Liberie toujours, zar
nije?
Da, ba peh, uzvratio sam. Poznaje li tvoj brat sadraj romana?
Adam je kimnuo. Dakle, vratio se ponovo na svoje strahove, to e uiniti ako mademoiselle
Bredin ipak neto nauje o knjievnoj veeri?
Obijesno sam se nasmijao. Adame. Ona je kuharica. Proitala je jednu jedinu knjigu, i to je
igrom sluaja bila moja knjiga. Nije od onih koje inae posjeuju knjievne veeri, tu vois? Osim toga,
cijela e se stvar odrati u maloj kniari na otoku Saint-Louis. To uope nije mjesto na kakva ona
zalazi. ak i da proita intervju u Figarou, koji e izai dan poslije i... simsalabim. Ve je sve prolo.
Prvi put u svojoj karijeri bio sam sretan to je marketing loe odraen, kako se izrazila
Michelle Auteuil.

71

Knjiare koje su na boljim mjestima ve su bile rezervirane. Robert Miller, dodue, nije
potpuno nepoznat, ali nije ni neki magnet za publiku, netko za koga e se otimati sve knjiare.
Barem ne jo, pogledala me alosno kroz svoje tamne naoale.
Pod ovim uvjetima moemo biti zadovoljni s knjiarom Capricorne. Vlasnik knjiare armantan
je stariji gospodin koji serijski naruuje roman i ima stalne kupce.
Knjiara bi trebala biti ispunjena. Smatram da moemo biti vrlo zadovoljni.
Adam nije ba bio uvjeren. Simsalabim, ponovio je, a uz njegov engleski naglasak to je
zvualo udno. Iz tvojih usta u Boje ui, Andy. Ipak se pitam ne bi li bilo bolje pustiti cijelu priu s
mademoiselle Bredin da utihne. I ovako mi cijela pria djeluje pretjerano prema onome to si mi
ispriao. Poprilino udna, ta malena? Zar ne moe jednostavno dii ruke od nje?
Non, rekao sam kratko.
Ok, rekao je Adam. Nakon toga, nakratko smo zautjeli.
Pokuaj me razumjeti, Adame, rekao sam konano. Ona nije bilo koja ena. Ona je ona
prava! The one and only. I nije nimalo udna, samo ima razvijenu matu i vjeruje u vie sile. Kismet.
Promijeao sam tri liice eera u svojem espressu i otpio gutljaj toga vrueg, slatkog bukuria.
Kismet, ponovio je Adam i uzdahnuo.
Da, to je u tome toliko loe? Osim toga, pustit u da Robert Miller brzo umre. Odmah nakon
veere u Temps des Cerisesu, dobri stari Miller nestat e s pozornice.
Znai li to da nee vie pisati? Adam se uzbueno uspravio.
Da, rekao sam, upravo tako. Sve mi je to s tim dvostrukim ivotom bilo prestresno. Pa nisam
ja James Bond.
Jesi li lud? sav se uzbudio Adam. Ba sad, kad roman prolazi, ti eli sve odbaciti? Koliko ste
prodali dosad? Pedeset tisua? Daj razmisli logino! Zna dobro pisati i bio bi glup kad ne bi izbacio
jo neto. To ima potencijala. Osim toga, i stranci to postupno oekuju. Na mom pisaem stolu lee
prve ponude iz Njemake, Nizozemske i panjolske. Vjeruj mi, tu bi moglo biti jo svega. A s
drugim romanom podii emo ljestvicu jo vie. Napravit emo bestseler.
Za ime Boje, rekao sam Zvui kao Monsignac.
Ne eli bestseler? Ne eli? zaueno me upitao Adam
Ne u ovoj situaciji odvratio sam. elim svoj mir. Upravo si mi rekao kako je cijela ova igra
lai opasna, a sad odjednom eli nastaviti
Adam se nasmijao. Pa ja sam profesionalac, rekao je, ba kao pravi engleski dentlmen.
Ti si zaista poludio, rekao sam. Uostalom, kako si ti to zamislio? Da autor pie svoje romane
negdje na kraju svijeta? Na Novom Zelandu ili Sjevernom polu? Ili emo svaki put traiti tvog brata
da uleti?
Ako sve bude dobro ilo, moemo jednom i rei istinu. Adam se oputeno naslonio. Kad
bude vrijeme za to, napravit emo odlinu priu od svega toga. Mora konano shvatiti kako brana
die, Andre. Uspjeh ti uvijek daje to pravo. Uvjeren sam da Robert Miller svakako treba nastaviti
pisati.
Samo preko mene mrtvog, odgovorio sam. Samo je mrtav autor dobar autor.
Hi, fellows, zauo se glas Samuela Goldberga. Govoriti vi o mene? Nismo ga opazili kad je
priao naem stolu i vjerojatno je uo posljednji dio nae vatrene rasprave. Tu je, dakle, stajao moj
alter ego. U tamnoplavom smijenom kaputu i s kariranom kapom u kotskom stilu, natovaren
plastinim vreicama sa suvenirima u obliku Eiffelova tornja i pastelnim vreicama iz slastiarnice
Confiserie Laduree. Znatieljno sam ga promatrao. Imao je kratku plavu kosu i plave oi, ba kao i
njegov brat. Naalost, izgledao je dobro kao i na fotografiji. Pa iako je morao imati oko etrdeset,
imao je nekakvu mladenaku karizmu koju imaju samo neki mukarci, i nikad je ne izgube, bez
obzira na godine.
Nita nije mijenjalo to to je sad imao bradu, osobito kad bi, ba kao sad, nabacio taj prepredeni
smijeak a'la Brad Pitt.

72

Ej, Sam. Pa gdje si dosad? Adam je ustao i pozdravio brata prijateljskim udarcem po leima.
Ve smo mislili da si se izgubio.
Sam se samo nacerio, a njegovi sjajni bijeli zubi jo su vie doli do izraaja. U svojem je poslu
zasigurno djelovao vrlo uvjerljivo; mogao sam se samo ponadati da e biti uvjerljiv i u ulozi pisca.
Shopping, objasnio je, a ja sam uoio kako mu je glas vrlo slian bratovu.
Morati obeati obitelj neto donijeti. Oh, dear, a red kod tog Ladureea biti so long! Ja se osjeati
skoro kao kod kua. Smijao se. Tako puno Japanese people i svi ele kupiti tortica i te arene stvari.
Pokazao je prema vreicama s makaronima. Stvarno su tako ukusni?
Ovo je Andre, predstavio me Adam, a Sam mi je pruio ruku.
Drago mi biti, rekao je i ozareno me pogledao. Toliko puno uti o vi. Imao je snaan stisak.
Nadam se da ste uli samo dobro, odgovorio sam, pomalo u gru. Stare floskule. Jako sam
vam zahvalan to ste doli u Pariz. Stvarno ste nam pomogli u ovoj gabuli.
Oh, yes! Smijuljio se i kimnuo. U gabuli. Da, da. Adam mije sve rekao. Vi ste tamo izvesti
sjajna predstava, to? Morati rei, biti jako iznenaen da sam napisao ta jedna knjiga. Namignuo
mi je. Sva srea imati dobar humor.
Kimnuo sam s olakanjem. Adam je oito obavio dobar posao. Iako je njegov brat u poetku bio
uzbuen kad je uo da e ba on izvesti taj neoekivani zadatak, sad je djelovao oputeno.
Mi smo sad neto kao... kako se ono kae? Braa po oruju? nastavio je. Well, nadam se, da
e sve dobro funkcionirati s na mali kompot. Smijali smo se sva trojica. Zatim smo sjeli, a moj brat
po oruju naruio je aj s mlijekom i pitu od jabuka i stao razgledavati kafi Les Editeurs.
Lovely place, rekao je pohvalno. U sljedea dva sata, koja smo uglavnom proveli u
privikavanju Sama Goldberga na njegov novi identitet, pokazalo se da je Adamov brat prava
naivina, iji se pozitivan karakter izraava prije svega u dvije rijei koje stalno ponavlja: lovely i
sexy. Pritom, lovely su bili grad Pariz, obasjani zlatni plastini Eiffelovi tornjevi koje je kupio svojoj
djeci, pita od jabuka koju je jeo uz aj i narezao na malene komade, ba kao i moja knjiga, iako je
proitao samo njezino prvo poglavlje. Ostatak sadraja detaljno mu je ispriao Adam. Sexy su bile
konobarice u Les Editeursu, police s knjigama, Adamov prijedlog da mu naveer pokae Moulin
Rouge, stari crni bakelitni telefon koji je stajao na recepciji njegova hotela i, zaudo, moj prastari
Rolex (pripadao je mojem ocu, iz vremena dok su jo imali koni remen i po dizajnu bili mnogo
skromniji nego danas).
S olakanjem sam opazio da je Samov francuski bolji nego to sam oekivao. U pravilu, Englezi
govore samo engleski i nita vie, ali budui da su oba Goldberga kao djeca esto provodila ljetne
praznike kod ujaka u Kanadi, francuski im nije bio stran. Adam je zbog posla govorio teno
francuski, a njegov brat ipak je malo natucao. Svejedno, vokabular mu je bio na zavidnom nivou i
oito mu nije predstavljalo nikakav problem govoriti pred publikom. Ipak je on na stomatolokim
kongresima ve drao predavanja o profilaksi i lijeenju paradentoze.
Proli smo i intervju koji se trebao odrati sljedee jutro, zatim i nekoliko odlomaka koje je
trebalo proitati naveer u knjiari. Objasnio sam mu tijek knjievne veeri i odmah mu savjetovao
da nekoliko puta provjeba svoj novi potpis Robert Miller, kako se ne bi zbunio pri potpisivanju
knjiga.
Moram to odmah probati! viknuo je, dohvatio olovku i list papira pa okruglim rukopisom,
punim zavijutaka, napisao svoje novo ime. Robert Miller, coknuo je i zadovoljno pogledao potpis.
Stvarno izgleda sexy, zar ne mislite tako?
Nakon knjievne veeri koja je trebala poeti u osam sati i trajati najvie sat i pol, bila je jo
predviena i veera za najui krug suradnika (Sasvim oputena veera! naglasio je monsieur
Monsignac), na kojoj su naravno trebali sudjelovati autor, vlasnik knjiare (koji je sigurno proitao
knjigu), Jean-Paul Monsignac (koji je znao samo poetak, sredinu i kraj), Michelle Auteuil (koja je
preletjela knjigu dok je bila jo u fazi dorade), Adam Goldberg (koji je znao cijelu knjigu) i moja
malenkost. Moram rei kako sam se ipak grozio te male oputene veere. Knjievne se veeri
uvijek nekako odvijaju na isti nain: pozdrav knjiara, pozdrav izdavake kue (u ovom sluaju ja

73

sam trebao preuzeti taj zadatak jer u voditi cijeli dogaaj), zatim i sam autor kae nekoliko rijei
(da mu je drago to je ovdje i tako dalje i tako blie), a onda proita nekoliko odlomaka iz knjige.
Slijedi pljesak i ono famozno ima li jo netko pitanje za autora. Pitanja su uvijek ista. Kako ste
dobili inspiraciju za ovo djelo?
U vaoj knjizi lik je maleni djeak koji je odrastao bez oca. Jeste li vi moda taj djeak? Pa
zatim: Jeste li oduvijek htjeli postati pisac? Radite li na novoj knjizi? O emu se u njoj radi? Dogaa
li se radnja ponovo u Parizu?
Katkad, ali rijetko, mogu se uti i ovakva pitanja: Kad tono piete? (ujutro, u podne,
poslijepodne, naveer)? Gdje piete? (s pogledom u prirodu, samo ispred jednog bijelog zida, u
kafiu, u samostanu).
Neki jo rado pitaju: Odakle, zapravo, crpite ideje?
No ljudi esto uope nisu znatieljni, a moda su i previe srameljivi da bi ita pitali. U tom
sluaju rije uzima knjiar, ili urednik, ili tko ve vodi knjievnu veer, pa kae neto poput: Onda
bih ja imao jo jedno pitanje, pa da zaokruimo predstavljanje knjige.
Ili katkad kau: Ako vie nitko nema pitanja, zahvaljujem svima to ste doli i, naravno, hvala
naem autoru koji e sad rado potpisati vae knjige.
Opet slijedi pljesak. Zatim dolaze ljudi da kupe knjigu i dobiju posvetu. Na kraju se snimi i
nekoliko fotografija. Ako mene pitate, knjievna predstavljanja lijep su, sasvim jasan dogaaj. Na
veeri u malenom krugu ljudi bilo je veih nepoznanica, prije svega, ako postoje stvari koje valja
sakriti. Moje intuitivne sposobnosti nisu bile na tako visokoj razini da bih mogao predvidjeti sve
mogue i nemogue teme koje bi se mogle otvoriti.
Ve sam vidio monsieura Monsignaca kako niim izazvan pita Engleza frankofila: Volite li jesti
pueve?
A ovaj razvue lice s izrazom gaenja. Nadao sam se kako nee mnogo razgovarati o knjigama
jer Sam Goldberg i nije ba bio na svojem terenu kad je bila rije o listi bestselera. Ne bi me udilo ni
da Marca Levyja zamijeni za nekog glumca ili da pomisli kako je Anna Gavalda operna pjevaica. S
druge strane, Sam Goldberg bit e pod naim nadzorom.
Uz malo vie koncentracije samog zubara, veer bi zapravo mogla proi sasvim prihvatljivo.
Savjetovao sam Samu da se pri kakljivim pitanjima jednostavno povue ili da se izvlai na
nedovoljno poznavanje jezika.
Oh, sorry, ne razumijeti to potpuno. Kako misliti vi to? samo je trebao prostoduno upitati, a
onda e ve uskoiti netko od nas. Vano je da ozbiljno shvati detalje prie koje smo stalno
proeljavali. ivi sam u svojem ljetnikovcu. Za preciznu lokaciju njegova doma odabrali smo
slikoviti Tunbridge Wells. (Lovely place, rekao je Sam i dodao kako je tuno da u naoj prii ne
smije imati family.)
Njegov pas Rocky je jorkirski terijer, a ne zlatni retriver, kako je isprva mislio Sam. Rocky je
sad na uvanju kod ljubaznog susjeda. Na pitanje ima li njegova knjiga autobiografske elemente,
trebao bi odgovoriti:
Ah, znate, svaka je knjiga pomalo autobiografska. Naravno da u njoj postoje stvari koje sam i
sam doivio, neke sam samo uo, a neke su sasvim izmiljene. Sam je trebao zapamtiti i kako je
prije esto dolazio u Pariz, i to dok je jo radio u automobilskoj industriji, no trenutano mu treba
puno mira i prirode i zato silno cijeni svoj udaljeni ljetnikovac. Posjet novinara njegovu domu, e, tek
bi to predstavljalo pravu nonu moru za njega.
(Morao je to rei, za svaki sluaj, ako padne u ruke Michelle Auteuil.)
Nije ba ljubitelj zabava. Voli francusku kuhinju. Ima neku ideju i o svojem sljedeem romanu
koji je inspiriran Parizom, ali sigurno e trebati jo dosta vremena dok knjiga bude spremna za
objavu (nema konkretnih informacija o sadraju). Hobi su mu stari automobili. Opasnost da pisac u
Francuskoj bude uvuen u razgovor o automobilima smatrao sam poprilino nevjerojatnom, ali
svejedno sam Samu, kad smo se rastajali, tutnuo u ruke knjigu s ilustracijama oldtajmera.

74

Vidimo se onda sutra naveer, rekao sam kad smo sva trojica stajali pred kafiem, dok je Sam
Goldberg poduzetno zabacivao vreicama. Braa su eljela to prije stii do hotela kako bi krenuli u
noni ivot Pariza, a ja sam samo htio kui.
Bilo bi dobro kad bismo sutra mogli biti tu barem pola sata ranije. Duboko sam uzdahnuo.
Sve e se izjaloviti.
Ma, daj. Sve e biti dobro, rekao je Adam. Bit emo toni u minutu.
Yes, ve protresti mi bebu, rekao je Sam. Zatim smo se rastali.
Vee katastrofe uvijek imaju svoje vjesnike. esto ih previdimo. Dok sam sljedee jutro stajao u
kupaonici i brijao se, odjednom sam uo glasan lom. Otrao sam bosih nogu u mrani hodnik i stao
na krhotinu i prije nego to sam uope vidio to se dogaa.
Teko, staro ogledalo koje je bilo ovjeeno pokraj stalka za odjeu stropotalo se na pod. Teki
tamni okvir bio je polomljen, a posvuda su bile krhotine stakla. Psovao sam i izvukao komadi
stakla iz krvava stopala i odepao do kuhinje po flaster.
Otporno je i na bombe, rekao je moj prijatelj Michel kad mi je dostavio to ogledalo, koje je tek
prije nekih par tjedana s buvljaka Marche aux Pusses na Porte de Clignancourtu metroom prevezao do
grada pa u moj stan.
Praznovjerni ljudi kau da ogledalo koje padne sa zida donosi nesreu, ali, nasreu, nisam ba
toliko praznovjeran. Zadovoljio sam se samo s psovkama, a nisam prestajao psovati ni dok sam
metlom skupljao krhotine. Nakon toga krenuo sam na posao. U podne sam se naao s Helene
Bonvin, spisateljicom koja se trenutano nalazila u kreativnoj blokadi. Sjedili smo na prvom katu
kafia Flore, naruili platu sireva i jedva sam je nekako uspio uvjeriti da je ono to je dosad napisala
dobro (Vi to ne govorite samo da bi me umirili?).
Na rastanku sam joj jo dao nekoliko ideja za nastavak romana pa pourio da to prije stignem
u svoj ured.
Nakon nekoliko sekundi pojavila se madame Petit i prenijela mi poruku kako je nazvala moja
majka i traila da joj odmah uzvratim poziv.
Zvualo je stvarno hitno, uvjeravala me madame Petit dok me upitno gledala s podignutim
obrvama.
Ah, da? Mojoj majci uvijek je i sve hitno. Vjerojatno je opet neki susjed pao sa stabla. Veeras
imam knjievnu veer, madame Petit, nemam sad vremena.
Pola sata kasnije sjedio sam u taksiju i bio na putu u bolnicu. Ovaj put nije bilo problema sa
susjedima. Maman se tog ponedjeljka spontano odluila na mali izlet u Pariz i na pokretnim
stubama u robnoj kui Lafayette pala je zajedno sa svim svojim vreicama.
I sad me slomljene noge ekala na Stationu IV i plaho se smijeila, s nogom u udlazi. Izgledala je
tako siuno, zaogrnuta bolnikim pokrivaem, da mi se na trenutak stisnulo srce.
Maman, pa to se to tebi dogodilo? pitao sam je i poljubio.
Ah, mon petit boubou, uzdahnula je. Znala sam da e odmah doi.
Kimnuo sam posramljeno. Kad je majka nakon sat vremena nazvala drugi put, kako bi ostavila
adresu bolnice u kojoj se nalazi, madame Petit iz ljubaznosti je rekla da sam upravo tog trenutka bio
na ulaznim vratima, zatim me prijekorno pogledala i rekla: Rekla sam vam, monsieur Chabanais! A
sad brzo!
Uzeo sam majinu ruku i zakleo se kako u joj odsad uvijek uzvraati pozive, makar samo
nakratko. Pogledao sam njezinu imobiliziranu nogu koja je debelo zavijena mirovala na deki.
Boli te?
Odmahnula je glavom. Sad je ve bolje. Dobila sam sredstvo protiv bolova, ali od toga mi se
spava.
Pa, kako ti se to dogodilo? pitao sam.
Ah, zna, u studenom je Lafayette uvijek tako prelijepo ukraen. Pogledala me svojim
svjetlucavim oima. Mislila sam kako u sve to lijepo razgledati, na brzinu pojesti kakav sendvi i
75

obaviti nekoliko malih boinih kupnji, a onda sam se sa svim tim vreicama nekako zaplela na
pokretnim stubama i pala na lea. Sve se jako brzo dogodilo.
Moj Boe, rekao sam. Tko zna kako je to moglo zavriti.
Kimnula je glavom. Imala sam dobrog anela uvara.
Pogled mi je pao na par smeih cipela s kopom koje su stajale pokraj uskog ugradbenog
ormara uz krevet. Izgledale su otmjeno i imale ne ba malu potpeticu.
Jesi li moda imala ove cipele? pitao sam. Majka je utjela. Maman, sad je zima! Svaki
razuman ovjek sad obuva potene cipele, a ti obavlja boinu kupnju u cipelama na visoku petu? I
to na pokretnim stepenicama?!
Pogledala me ispod tog pokrivaa, svjesna krivnje. Ve smo sto puta vodili rasprave na temu
potenih cipela, odnosno onih koje su, kako ja to volim rei, prikladne za njezinu dob. Ali, ona za to
ne eli ni uti.
Boe moj, maman, pa ti si starija gospoa. Mora biti malo opreznija, zna?
Jednostavno mi se ne sviaju te cipele za babe, gunala je. Moda jesam stara, ali jo uvijek
imam lijepe noge. Ili ti misli da nemam?
Nasmijao sam se i odmahnuo glavom. Moja majka je uvijek bila nevjerojatno ponosna na svoje
lijepo oblikovane noge. A za svoje sedamdeset i etiri godine ipak je bila poprilino tata.
Da, naravno da ima lijepe noge, rekao sam. Ali kad se slome, nee od njih imati ba
koristi.
Ostao sam kod nje dva sata, kupio joj jo voa, sokova, nekoliko asopisa i malu zalihu
higijenskih potreptina za hitne situacije. A onda sam se vratio u ured pokupiti svoje papire. Ve je
bilo pola est i vie nije imalo smisla vraati se kui.
Odluio sam ravno iz ureda produiti u knjiaru. Kad sam se vratio, madame Petit vie nije bila
tamo, no ipak sam, u posljednjem trenutku, kad sam ve htio ugasiti svjetlo, otkrio njezinu poruku
na papiriu koji je zalijepila na moju svjetiljku.
Kako je vaa majka? pisalo je. I ispod toga jo: Neka Amelie Bredin moli da joj se javite.
Danas se pitam nisu li mi najkasnije u tom trenu trebale zaurlati sve sirene na uzbunu. Tad mi
to nije bio dovoljan alarm.
Mala knjiara u Ulici Saint-Louis bila je rasprodana do posljednjeg mjesta. Stajao sam s
Pascalom Fermierom, sijedim vlasnikom knjiare Capricorne, u nekoj vrsti ajne kuhinje i kicao kroz
tamnosivi zastor koji je tu stranju prostoriju dijelio od ostatka knjiare. Kraj mene su na podu bili
naslagani katalozi najrazliitijih izdavaa, a na polici iznad sudopera nalazilo se nekoliko velikih
alica za kavu i tanjuri. Kartonske kutije bile su poredane do stropa, a pored njih je zujao hladnjak.
Robert Miller alias Sam Goldberg stajao je kraj mene i vrsto drao au bijelog vina.
How lovely! viknuo je jo kad je prije sat vremena zakoraio u zaaranu knjiaru monsieura
Fermiera. No ipak je sad bio malo uzbuen i gotovo da uope vie nije govorio. Stalno je otvarao
knjigu na onim mjestima koja sam mu oznaio crvenim papiriima.
Komplimenti.
Okrenuo sam se starom knjiaru. Knjiara je sasvim puna!
Fermier je kimnuo, a njegovo dobrohotno lice ozarilo se. Knjigu monsieura Millera cijelo sam
vrijeme vrlo dobro prodavao, rekao je. A kada sam zadnji tjedan u izlog objesio plakat za
knjievnu veer mnogi stanovnici iz naeg dijela grada pokazali su zanimanje i kupili kartu. Ipak,
nisam mislio da e doi tako puno ljudi.
Okrenuo se Samu koji je iznimno koncentrirano zurio ispred sebe. Oito imate mnogo
oboavatelja, Mr. Miller, rekao je. Stvarno lijepo od vas to ste uspjeli doi. Stao je pred zavjesu i
nasmijeio se, pogledavi prema ve zauzetim mjestima, pa otiao do malenog drvenog stola koji je
bio na povienom u stranjem dijelu prostorije. Na stolu je bio mikrofon, pokraj njega aa i vr s
vodom. Iza je stajao stolac.

76

Poinjemo, rekao sam Samu. Nema panike, sjedit u kraj tebe. Pokazao sam prema stolcu
koji je stajao sa strane na galeriji. Sam se nakaljao.
Ja se nadati, nita ne poi krivo.
Bit e sve u redu, rekao sam dok je Pascal Fermier lupkao po mikrofonu i kratko stisnuo
njegovu ruku. Jo jednom hvala!
Zatim sam i ja iziao pred ljude i stao pokraj monsieura Fermiera, koji je sada dohvatio mikrofon.
Knjiar je ekao da amor i zvuk pomicanja stolaca utihnu i tad je svima prisutnima jednostavnim
rijeima poelio srdanu dobrodolicu i mikrofon proslijedio meni. Zahvalio sam i pogledao u
publiku. U prvom redu je sjedilo pola izdavake kue, bilo je prisutno cijelo urednitvo, ak je i
madame Petit dostojanstveno sjedila na svojem stolcu u prvom redu, u upadljivom tamnocrvenom
kaftanu i upravo neto govorila Adamu Goldbergu.
Jean-Paul Monsignac, ovaj put s leptir-manom, smjestio se pokraj Florence Mirabeau, koja se
inila gotovo jednako uzbuenom kao i Sam Goldberg. Po svoj prilici, ovo joj je bila prva knjievna
veer. Sasvim na kraju reda, poput kraljice, izrazito je zadovoljno sjedila Michelle Auteuil. Bila je,
kao i uvijek, u crnom, i smjestila se odmah pokraj fotografa.
Pa on je totalno sladak, taj va Miller. S novinarima je sve izvanredno prolo, na brzinu mi je
rekla kad sam uao u knjiaru.
Moje dame i gospodo, zapoeo sam, elio bih vam danas predstaviti autora koji je za mjesto
radnje svojeg predivnog romana izabrao na lijepi grad. Zapravo, on bi sad mogao udobno sjediti u
svojem engleskom domu uz kamin, ali nije mu bilo teko veeras doi i itati nam. Njegov roman
nosi naziv Osmijeh ene. Mogao se isto tako zvati 'Englez u Parizu', jer on nam i pie kako to
izgleda kad Englez u Parizu pokua etablirati omiljenu englesku automobilsku marku, ali jo vie o
tome to se dogaa kada se Englez zaljubi u Francuskinju. Pozdravite sa mnom Roberta Millera!
Publika je zapljeskala i nestrpljivo uputila pogled prema vitkom, okretnom mukarcu u koulji i
prsluku, koji se kratko naklonio i zauzeo mjesto iza stola.
Dakle, rekao je Robert Miller sa smijekom i naslonio se na svoj stolac. U moj ljetnikovac je
lijepo, ali ja morati ve rei, ovdje je takoer jako ukodno. To su bile njegove prve rijei. Iz redova
se mogao uti dobronamjerni smijeh nekolicine posjetitelja.
Pa stvarno, Robert Miller nastavio je ohrabreno. Ova knjiarnica je kao moja, ah... kao moja
dnevni boravak, samo to nema ja tako puno knjige. Pogledao je oko sebe. Wow, rekao je.
Stvarno je sexy.
Ne znam to u knjiari moe biti sexy, je li to moda bio engleski humor? U svakom sluaju
publika je to dobro prihvatila.
Anyway. Ja eljeti vama zahvaliti, to vi doli. Naalost, ne kovoriti tako dobro francuski kao
vi, ali ipak ne tako lo za jednog Ingleza. Ponovo se zauo smijeh. Dakle, rekao je Robert Miller i
otvorio moju knjigu. Zaponimo onda.
Bila je to jedna vrlo ekspeditivna knjievna veer. Adamov je brat bio oduevljen reakcijom
svojih oboavatelja i brzo je uao u tos. itao je, znao se zapriati na zabavan nain, ispriati koji
kratki vic, a sluatelji su bili oduevljeni. Moram priznati kako ni sam ne bih znao bolje. Na kraju se
prolomio veliki pljesak. Pogledao sam Adama koji mi je, kao sukrivcu, kimnuo na dobro obavljenu
poslu i ispruio mi palac. Monsieur Monsignac pljeskao je s radosnim izrazom lica i apnuo neto
mademoiselle Mirabeau, koja tijekom cijele veeri nije skidala pogled s autorovih usana. Zatim su
slijedila prva pitanja iz publike, na koja je na autor majstorski odgovarao. Kad ga je atraktivna
plavua iz petog reda pitala za njegov novi roman, ak je i odstupao od naeg plana.
Oh, da! Naravno da e biti nova roman, gotovo je napisan cijela do kraja, rekao je zaljubljen u
samog sebe. Vjerojatno je smetnuo s uma kako on uope nije stvarni autor.
O emu se radi u vaem novom romanu, monsieur Miller? Dogaa li se radnja opet u Parizu?
Autor je kimnuo. Da, naravno! Volim ovaj lijepi grad. Ovoka puta je moj junak ingleski zubar,
koji se na jedna kongresu zaljubiti u francuska plesaica iz Moulin Rougea, ispriao im je. Nakaljao

77

sam se kako bih ga opomenuo. Oito ga je sinonji izlet u pariki noni ivot inspirirao. Miller je
pogledao prema meni.
Well, ja ne smijeti jo sve otkriti, inae naljutiti svoga izdavaa i nitko ne kupiti vie moja nov
knjiga, rekao je pribrano. Monsieur Monsignac glasno se nasmijao, a s njim i mnogi drugi.
Nestrpljivo sam se mekoljio na stolcu i pokuavao se smijati. Dosad je sve prolo dobro, ali doao je
trenutak da zubar privede svoju knjievnu veer kraju. Ustao sam.
Kako to da ste pustili bradu, Mr. Miller? Pokuavate li neto sakriti? upitala je jedna
radoznala djevojka s visoko vezanim konjskim repom iz zadnjih redova i zahihotala se zajedno s
prijateljicama. Miller je proao rukom preko svoje guste plave brade.
Vi ste jo jako mlad, mademoiselle, odgovorio je. Inae bi znali da niti jedan muko ne voli
otvoreno pokazati sve karte. Ali..., napravio je kratku umjetniku stanku, ako vi misliti da ja sam
u neka tajna sluba, naalost vas morati razoarati. Stvar je puno jednostavnija... Imam predivna....
zapeo je, a ja sam zadrao dah.
Ma, nee valjda sada priati o svojoj supruzi?
...jedna predivna brijai aparat, nastavio je, a ja sam nastavio disati s olakanjem.
Naalost jednog dan se pokvariti.
Svi su se smijali, a ja sam priao Milleru i rukovao se s njim. Bilo je velianstveno, puno vam
hvala, Roberte Miller, glasno sam rekao i okrenuo se prema publici, koja je glasno pljeskala.
Ako nitko nema pitanja, autor bi rado potpisao knjige. Pljesak je utihnuo, a prvi gosti digli su
se sa stolaca kako bi prili, kad se zauo jasni glas, bez daha.
Molim vas, imam jo jedno pitanje, rekao je glas, a moje je srce za trenutak prestalo kucati.
Lijevo, sa strane, odmah uz ulaz, stajala je mademoiselle Aurelie Bredin.
U ivotu sam vodio mnogo knjievnih veeri, u mnogo veim i znaajnijim knjiarama, i s
mnogo poznatijim autorima nego to je Robert Miller. Ni na jednoj se nisam tako preznojio kao tog
ponedjeljka naveer u maloj knjiari Capricorne. Sad je tu bila Aurelie Bredin, kao da se pojavila
niotkud, zla kob u tamnocrvenoj haljini od samta, s podignutom kosom. Nezaustavljivo se
pribliavala.
Mr. Miller, jeste li se zaista zaljubili u Parianku, kao i junak vaeg romana? pitala je, a
njezine su se usne razvukle u lijep osmijeh. Robert Miller na trenutak me nesigurno pogledao, a ja
sam zatvorio oi i odano se predao u Boje ruke.
Pa... eh... Osjetio sam kako je zubar poeo zapinjati. Ponovo je pogledao enu u crvenoj
samtastoj haljini.
Kako da to kaem... ene u Pariz su jednostavno, tako nevjerojatno... privlane. Jako teko tu
sad njima odoliti.
Oito se opet sabrao i navukao onaj osmijeh koji govori ja-sam-mali-djeak-to-ja-tu-mogu.
Zatim je dovrio svoju reenicu: Ali, bojim se da o tome morati utjeti, ja sam ipak dentlmen, you
know?
Lagano se naklonio, a ljudi su ponovo poeli pljeskati, dok je monsieur Monsignac skoio kako bi
mu estitao i fotografirao se s njim.
Doite ovamo, Andre, viknuo mi je i mahnuo. Doite se i vi fotkati!
Doteturao sam do svojeg sretnog izdavaa koji je vrsto zagrlio i Roberta Millera i mene i
priapnuo mi:
Il est ravissant, cet Anglais! Taj je Englez fenomenalan.
Kimnuo sam i kiselo se nasmijao za fotografiju, dok sam prestraeno promatrao kako su ljudi
stali u red da im Miller potpie knjigu. Na kraju tog reda stajala je i ena u crvenoj samtastoj haljini.
Robert Miller sjeo je i poeo potpisivati knjige, a ja sam odvukao Adama ustranu.
Mayday, Mayday, apnuo sam uzbueno. Zaueno me pogledao.
Zato? Pa sve je odlino prolo.

78

Nisam ba siguran. Ona je tu, tiho sam procijedio i shvatio da mi glas zvui kao da u
poludjeti.
Ona... Adam je odmah shvatio. Blagi Boe, izletjelo mu je. ekaj. Ona 'the one and only'?
Da, ba ta, rekao sam i grevito ga uhvatio za ruku. To je ena u crvenoj haljini, stoji skroz
otraga u redu, tu... vidi? Uskoro e doi na red za potpisivanje knjige. Adame, ona ni u kojem
sluaju ne smije dobiti priliku razgovarati s tvojim bratom, uje li me! Moramo to sprijeiti.
Ok, rekao je Adam. Onda nas pusti da obavimo posao kako treba.
Kad se konano pojavila Aurelie Bredin, koja je bila zadnja u redu, i stavila svoju knjigu na stol
za kojim je sjedio Robert Miller, a kojeg smo nadgledali Adam i ja, moje je srce poelo divljati. Ona
je na trenutak okrenula glavu ustranu i pogledala me s podignutim obrvama i hladnim pogledom.
Promrmljao sam nekakav pozdrav, ali se nije udostojila uputiti mi ni rije. Bez ikakve sumnje, ljutila
se na mene. Kad je opet okrenula glavu na drugu stranu, njezine su se biserne naunice u obliku
suza zanjihale spremne za napad.
Tada se nagnula prema Robertu Milleru, a lice joj se razvedrilo. Ja sam Aurelie Bredin, rekla
je. Tiho sam zastenjao. Zubar joj se prijateljski nasmijao, nita ne shvaajui.
Imate li posebnu elju? upitao je stari lisac.
Ne. Odmahnula je glavom i nasmijala se. Zatim ga je znaajno pogledala. Robert Miller alias
Sam Goldberg takoer se smijeio, oito se radujui lijepoj eni s podignutom kosom koja mu je
posvetila svu svoju panju. Uzeo je otvorenu knjigu i razmislio.
Pa, dobro, onda emo napisati 'Za Aurelie Bredin, uz srdaan pozdrav, Robert Miller.'Je li
dobro tako? Nagnuo se i sav se posvetio tom potpisu.
Izvolite, rekao je i digao pogled. Aurelie Bredin ponovo mu se nasmijeila i zatvorila knjigu, i
ne pogledavi u nju. Samov je pogled na trenutak zastao na njezinu licu, a onda je rekao: Smijem li
vam dati jedna kompliment, mademoiselle? Imate zaista predivni zube. Pohvalno je kimnuo.
Ona je pocrvenjela i nasmijeila se. Takav kompliment jo nikada nisam dobila, rekla je
zaueno. Zatim je rekla neto od ega mi je srce silo u pete. teta to niste mogli doi u Coupole, ja
sam takoer bila tamo.
Sada se Sam Goldberg udom udio. Zaista se moglo vidjeti kako mu rade modane vijuge.
Nisam sasvim siguran da na zubar u prvi mah nije pomislio kako je Coupole mjesto na kojem
dugonoge plesaice nastupaju s perjem na guzi. U svakom sluaju, gledao je Aurelie Bredin
staklastim pogledom, kao da se pokuavao neega prisjetiti pa oprezno rekao: Oh, da. Coupolel
Tamo svakako morati. Lovely place, very lovely!
Aurelie Bredin bila je vidljivo isprovocirana. Njezini ruiasti obrazi postali su jo za nijansu
rumeniji, ali nije se dala smesti. Imala je jo jedan pokuaj. Proli sam tjedan dobila vae pismo, Mr.
Miller, rekla je tiho i zagrizla donju usnicu. Tako sam se razveselila to ste mi odgovorili.
Nestrpljivo ga je pogledala, ekajui reakciju.
Kvragu. To nije bilo u naem scenariju. Sam Goldberg dobio je crvene mrlje na elu, a mene je
oblio znoj. Nisam bio u stanju prozboriti ni rije, bespomono sam sluao kako je zubar zbunjeno
promucao:
Well. To... to mi biti jako drago... jako drago... znate... ja... ja... Traio je rijei koje mu
jednostavno nisu padale na pamet. Uputio sam prijetei pogled Adamu, a on je pogledao na sat i
nagnuo se prema bratu. Sorry, Mr. Miller, ali sad stvarno moramo krenuti, rekao je. eka nas jo
i veera.
Da, ubacio sam se i ja svojom potvrdom.
Moja skamenjenost popustila je pred paninom eljom da zubara otrgnem od Aurelie Bredin.
Ve zaista kasnimo. Uhvatio sam Sama Goldberga za ruku i jednostavno ga povukao sa
stolca. Zao mi je, moramo prekinuti. Kimnuo sam Aurelie Bredin, ispriavajui se. Svi ve
ekaju.

79

Ah, monsieur Chabanais, rekla je, kao da me tek sad uoila. Vrlo sam vam zahvalna to ste
me pozvali na knjievnu veer. Njezine su zelene oi iskrile dok je ustuknula jedan korak unatrag
kako bi nas pustila da proemo.
Drago mi je da sam vas vidjela, Mr. Miller, rekla je i zbunjenom Samu pruila ruku. Nadam
se da neete zaboraviti na dogovor. Ponovo se nasmijeila i namjestila tamnoplavi pramen kose
koji je ispao iz ukosnice. Sam ju je pogledao.
Au revoir, mademoiselle, rekao je. Prije nego to je stigao izgovoriti bilo to drugo, odvukli smo
ga kroz masu posjetitelja koji su ve odjenuli kapute i avrljali.
Tko... tko je ta ena? pitao je tiho i osvrtao se za Aurelie Bredin. A ona je stajala ispred pulta
sa svojom knjigom i gledala za njim sve dok nismo napustili knjiaru.

80

11.
Odavno je prola pono, kad sam zamolila Bernadette da mi pozove taksi. Nakon nezaboravne
knjievne veeri u knjiari Capricorne otile smo k njoj na au vina. Tad mi je to zaista trebalo.
Moram priznati kako sam bila poprilino zbunjena kad sam vidjela Roberta Millera koji se stalno
osvrtao oko sebe, sve dok nije poeo posrtati na putu iz knjiare, zajedno s Andreom Chabanaisom i
jo jednim gospodinom u svijetlo-smeem odijelu.
Zna to mi nije jasno? zapoela je Bernadette kad smo skinule cipele i sjele jedna preko puta
druge na njezin velik kau.
Ti si napisala jedno pismo, on je napisao jedno pismo, a onda bulji u tebe kao u utvaru, uope
ne reagira i pretvara se kao da tvoje ime nikad nije uo. To mi je prilino udno.
Kimnula sam. Ne mogu si to uope objasniti, odgovorila sam i pokuala si jo jednom u
sjeanje prizvati sve pojedinosti svojeg kratkog razgovora s Robertom Millerom. Zna, djelovao je
tako... tako zbunjeno. Skoro potpuno odsutan duhom. Kao da nita ne razumije. Moda jednostavno
nije raunao s tim da u doi na njegovu knjievnu veer.
Bernadette je pila vino i grickala makadami oraie iz zdjelice.
Hm, rekla je i zamiljeno vakala. Pa nije valjda bio pijan. Ili? A i zato bi bio zbunjen?
Hajd'mo sad skroz iskreno. On je u konanici autor. Pa ne moe sasvim zanijemiti kad mu se na
knjievnoj veeri pojavi ena kojoj je njegova knjiga fenomenalna i koja ga ak eli pozvati na
veeru.
utjela sam i dodala za sebe: Pritom, govorimo o eni koja mu je, osim toga, jo i poslala svoju
sliku...
Ali, Bernadette o tome nije nita znala, a i nisam imala namjeru priati joj o tome.
Kad sam mu spomenula na sastanak, tako me udno pogledao. .. Najednom mi je palo na
pamet. Moda je bio toliko zbunjen jer su tamo stajali i ostali iz izdavake kue?
Sumnjam, zvui mi nevjerojatno. Pa, nije prije bio ba toliko srameljiv. Sjeti se samo kako je
spremno odgovarao na svako pitanje!
Bernadette je izvadila ukosnicu i raspustila kosu. Svijetli, plavi pramenovi zasjali su na svjetlu
svjetiljke koja je stajala uz kau. Promatrala sam je kako rukama prolazi kroz kosu.
A moda potpuno drugaije izgledam s podignutom kosom? upitala sam.
Bernadette me pogledala. uj, ja bih te uvijek prepoznala. Nasmijala se. Zato pita? Jer ena
iz knjige koja ti nalikuje nosi rasputenu kosu? Slegnula je ramenima i naslonila se. Je li on
spomenuo tu knjievnu veer u svojem pismu? nije odustajala Bernadette.
Odmahnula sam glavom. Ne, ali moe biti da su se pisma poklopila. Vjerojatno nije znao jo
nita kad mi je pisao pismo, i to je mogue. Zgrabila sam iz zdjelice punu aku oraia. No,
stvarno je neuveno da mi taj Chabanais o tome nije rekao ni rijei. Pregrizla sam orai. Kad
sam se nenadano pojavila, piljio je u mene, posve svjestan svoje krivnje.
Moda je jednostavno zaboravio.
Ah, zaboravio! ljutito sam odgovorila. I to nakon posve lude veeri koju smo zajedno proveli
u Coupoleu? Na koju me doveo ba zbog Millera? Mislim, pa on je dobro znao koliko mi je to
vano. Potonula sam jo dublje u fotelju. Da nije bilo Bernadette, ne bih imala pojma o tome da je
Robert Miller u Parizu. No, kako moja prijateljica stanuje na otoku Saint-Louis, esto je kupovala
knjige kod simpatinog monsieura Chagalla, koji se zapravo zvao Pascal Fermier, pa je tako ujutro
sasvim sluajno vidjela plakat u njegovu izlogu.

81

Tog sunanog, ali hladnog ponedjeljka dogovorile smo etnju u Tuilerien i prvo to me
Bernadette pitala bilo je hou li naveer otii na knjievnu veer Roberta Millera. I smije li ona sa
mnom.
I ja bih htjela vidjeti tog fantastinog autora, rekla je i uhvatila me pod ruku. Vrisnula sam:
Daj molim te, pa ne mogu vjerovati da mi taj luak iz izdavake kue nije nita rekao! A onda
sam se odvezla do knjiare Capricorne da kupim dvije karte za knjievnu veer. Sva srea da je
ponedjeljak i da restoran ne radi, razmiljala sam, dok sam se uspinjala stubama sa stanice metroa.
Nekoliko minuta kasnije, otvorila sam vrata male knjiare, koju sam otkrila prije nekoliko
tjedana kad sam bjeala pred zabrinutim policajcem.
Pa mi se opet vidimo, rekao je monsieur Chagall kad sam dola do njega na blagajnu. Odmah
me prepoznao. Da, odgovorila sam. Taj mi se roman jako svidio.
injenicu da e Robert Miller itati svoje djelo ba u knjiari u kojoj sam nala njegovu knjigu,
protumaila sam kao dobar znak.
Jeste li bolje? upitao me stari knjiar. Onog dana izgledali ste tako izgubljeno.
Pa i bila sam izgubljena, odgovorila sam. Ali, u meuvremenu se dogodilo puno toga.
Mnogo toga lijepog, dodala sam. A sve je zapoelo s tom knjigom.
Sjetno sam promatrala crno vino koje se zibalo u mojoj ai. Zna, Bernadette, mislim da se taj
Chabanais jako hirovito ponaa, rekla sam. Ponekad zna biti jako armantan, a onda naglo prijee
u drugu krajnost i postane neugodan i mrzovoljan. Trebala si ga vidjeti u Coupoleu. A onda mi
njegova tajnica kae da ga nema, iako znam da je bio u uredu.
Poslijepodne sam nazvala izdavaku kuu kako bih se poalila Andreu Chabanaisu i
obavijestila ga kako sam sama kupila karte. Naalost, na telefon se javila samo tajnica, koja me
odbila. Na moje pitanje kad e se glavni urednik vratiti, osorno je odgovorila kako monsieur
Chabanais danas uope vie nema vremena.
U svakom sluaju, meni on izgleda jako simpatino, primijetila je Bernadette.
Da, to je istina, rekla sam i ponovo pred sobom ugledala svijetloplave oi Engleza kako me
zbunjeno gledaju kad sam spomenula Coupole.
Iako nosi bradu. Bernadette se nasmijeila.
Ma, mislila sam ustvari na tog Chabanaisa. Bacila sam na nju jastuk, ali brzo se izmaknula.
Ali, i Englez izgleda jako simpatino. Moram rei da mi je bio ba duhovit.
Je l da? uspravila sam se. Knjievna veer bila je jako vesela. Ali on daje prilino udne
komplimente. Naslonila sam se na jastuke na kauu. Naprimjer, rekao mi je kako imam predivne
zube. Ha? Sto kae na to? Da je rekao da imam krasne oi, ili bar usta. Ali zube... Odmahnula sam
glavom i zakljuila: Mislim, pa eni se ne govori da ima predivne zube.
Moda su engleski mukarci drugaiji, odgovorila je Bernadette. U svakom sluaju, udno
mi je njegovo ponaanje prema tebi. Taj ovjek ima opasnu demenciju ili je moda njegova supruga
bila u blizini, pa je morao preutjeti ono to je htio rei.
On ivi sam, to si ula, rekla sam. Osim toga, Chabanais mi je rekao kako je Millera napustila
supruga. Bernadette me pogledala svojim tamnim, plavim oima i namrtila se.
Ma, tu neto smrdi, rekla sam. A moda postoji neko sasvim jednostavno objanjenje.
Uzdahnula sam.
Daj, razmisli malo, Aurelie. to je, na koncu, uope tono rekao taj Miller? pitala je
Bernadette.
Pa sad, na kraju se sve odvijalo uasno brzo jer su ga Chabanais i onaj drugi tip jako pourivali
da krenu dalje. Obojica su ga tako titili kao da se radi o politiaru. Razmislila sam. Nekako je
promucao da bi mi rado napisao pismo i tad je samo dodao: 'Au revoir. Dovienja.'
Eto, ipak, pomislila je Bernadette i ispila au crnog vina.

82

Kad sam, malo poslije, sjedila u taksiju i vozila se preko osvijetljenog Bulevara Saint-Germain,
jo sam jednom otvorila knjigu u kojoj je Miller napisao svoju posvetu: Za Aurelie Bredin, uz
srdaan pozdrav, Robert Miller.
Rukom sam prela preko potpisa i dugo gledala u velika okrugla slova kao da u njima lei klju
Millerove tajne. U njima i jest i leala tajna, samo u ovom trenutku nisam znala kakva.

83

12.
Oduvijek me posebno oduevljavala jedna scena iz starog crno-bijelog filma Djeca raja. Rije
je o posljednjem kadru u kojem oajni Baptiste tri za svojom velikom ljubavi, Garance, i
naposljetku je izgubi u meteu ulinog karnevala. On se tad gubi, ne moe proi izmeu svjetine,
okruuje ga i gura nepregledno mnotvo veselih ljudi koji pleu u karnevalskoj povorci. On posre.
Nesretan, zbunjen ovjek meu sretnim ljudima koji oputeno slave. Slika koja se teko zaboravlja.
Opet sam je se sjetio dok sam, nakon knjievne veeri, sjedio sa Samom Goldbergom i ostalima u
alzakom restoranu, koji se nalazio u blizini knjiare. Debeli gostioniar smjestio nas je za veliki stol
u stranjem dijelu restorana, zadovoljno tresnuo priborom za jelo i ostavio ae. Svi su bili vedri,
optimistini i odlino raspoloeni. Pilo se, alilo i slavilo. Zubar je armirao sve redom i brzo postao
omiljen u drutvu. A onda su se svi sretno utopili u vinu.
Samo sam ja bio nesretni Baptiste. Kod mene stvari nisu bile nimalo fantastine. Sjedio sam
meu njima kao izvanzemaljac.
ovjee, kako je samo bila ljuta..., priapnuo mi je Adam kad smo napustili knjiaru
Capricorne. Njegov nas je brat stalno ispitivao tko je bila ta ljepotica u crvenoj haljini. Adam mu je
objasnio kako je na knjievnoj veeri sasvim mogue da oduevljeni oboavatelji koketiraju s
autorom.
Vau! uskliknuo je zubar i dodao kako mu se sve vie svia njegova uloga autora. Moda bih
zbilja trebao napisati knjigu, ha? Sto vi mislite?
Za ime Boje, da se nisi usudio! odbrusio je Adam. Ja sam ostao bez rijei. Ve tijekom veeri
imao sam sve manje volje za komuniciranjem. U svakom sluaju, prokockao sam priliku zbliiti se s
Aurelie Bredin kao simpatini urednik Andre Chabanais koji joj je uvijek na raspolaganju. A i sjajni
Robert Miller takoer se pred njom dobrano osramotio. Nakon tog neugodnog nastupa kakav je
pred njom imao na takozvani autor, nisam vie bio siguran u to da je njegova engleska privlanost
preivjela.
Oh da, Coupole. Lovely place, very lovely! ena sigurno misli daje malouman. A onda jo i ono
sa zubima! Mogli smo se samo nadati kako Aurelie nije odustala od ideje da Roberta Millera pozove
u svoj restoran. Jer, nakon toga, on sigurno vie nee imati ni najmanje anse. Zurio sam u tanjur i
oslukivao druge, kao da sam kilometrima udaljen od njih. To je u jednom trenutku uoio ak i
Jean-Paul Monsignac koji se sjajno zabavljao s naim autorom. Nazdravio mi je i upitao me: Sto
se dogaa, Andre? Uope nita ne govorite!
Ispriao sam se glavoboljom. Najradije bih istog trena otiao kui, ali imao sam osjeaj da
Roberta Millera jednostavno moram drati na oku. Adam, jedini s kojim sam htio razgovarati, sjedio
je na drugom kraju stola. S vremena na vrijeme dobacio bi mi pogled ohrabrenja, a kad smo se
nekoliko sati posije konano rastajali, obeao je da e sljedeeg jutra, prije nego to otputuje za
London, nakratko svratiti do mene.
Ali, sam, rekao sam. Moramo razgovarati.
Upravo sam htio poderati svoje novo pismo u ime Roberta Millera za Aurelie Bredin, kad je
netko zazvonio. Bacio sam omotnicu u kantu za smee, i pritisnuo gumb za otvaranje vrata. Ustvari,
htio sam to pismo dati Adamu jer je u njemu bio konkretan pristanak na ruak u Temps des Cerisesu,
ali u svjetlu jueranjih dogaaja, sadraj pisma moda je ipak bio malice ishitren. Pola noi nisam
spavao, nego sam razmiljao o tome to se moe uiniti. Imao sam ideju. Kad je Adam doao, samo
je bacio pogled na nered u hodniku, gdje je jo uvijek stajalo slomljeno ogledalo i krhotine koje sam
juer samo pokuao skupiti na hrpu.
O, pa to se tu dogodilo? rekao je. Je li to bio ispad bijesa?
Ne. Ogledalo je palo juer ujutro. A onda i sve ostalo! objasnio sam mu.

84

To ti je sedam godina nesree, rekao je Adam i nacerio se. Uzeo sam svoj zimski kaput s
vjealice i otvorio vrata.
Nadam se da ipak nee biti tako, rekao sam.
Hajde, idemo nekamo na doruak, nemam nita u friideru.
Otili smo nekoliko koraka dalje, u Vieux Colombier, i proli pokraj anka. U stranjem dijelu
lokala bile su drvene klupe i veliki stolovi. Koliko sam ve puta sjedio ovdje s Adamom...
Razgovarali smo o knjievnim projektima i promjenama u naim ivotima.
Adame, ti si moj prijatelj, rekao sam kad nam je konobar donio doruak.
Ok, rekao je Adam. Reci ve jednom o emu je rije. Radi se o pismu za mademoiselle Bredin
koje bih trebao poslati iz Londona? Nije mi to nikakav problem. Sad, kad sam vidio tu malu, mogu
razumjeti zato si toliko oduevljen njome.
Ma, ne, rekao sam. To s pismom nije tako dobra ideja. Pogotovo ne nakon onoga to se juer
dogodilo. Osim toga, sve mi to skupa predugo traje, a i elim se temeljito prihvatiti posla.
Aha, rekao je Adam i zagrizao svoj baget sa unkom. I kako ja tu mogu pomoi? pitao je
punih usta.
Mora je nazvati, rekao sam. I predstaviti se kao Robert Miller. Adam se skoro zagrcnuo.
Ti si lud. You are crazy, rekao je.
Ne, nisam poludio. Odmahnuo sam glavom. Ti i Sam imate gotovo identine glasove pa
moe samo malo natucati jezik, nije to tako teko. Molim te, Adame, mora mi uiniti tu uslugu.
Zatim sam mu objasnio svoj novi plan. Adam bi trebao naveer iz Engleske nazvati Temps des
Cerises. Trebao bi se ispriati Aurelie Bredin i reijoj kako je jednostavno bio sasvim obuzet kad ju je
vidio. A budui daje oko njega stajalo tako puno ljudi, nije htio rei nita to bi zvualo pogreno.
Ispriaj joj tako neku bajku, umotaj ju svojim dentlmenskim armom i jednostavno se pobrini
da se Robert Miller ponovo rehabilitira. Ti e to ve nekako znati.
Otpio sam espresso.
Vano je da dogovori termin. Reci joj da se raduje veeri udvoje. Predloi joj esnaesti
prosinac, jer tad navodno ima posla u Parizu i cijelu tu veer moe posvetiti njoj.
esnaesti prosinac bio je savren datum, kako god okrene. S jedne strane, Aurelie Bredin tad je
imala roendan. S druge, otkrio sam kako je restoran tad zatvoren, ba kao i svakog drugog
ponedjeljka. To je povealo mogunost da u se ponovo vidjeti s Aurelie Bredin. Sam, u Temps des
Cerisesu.
Ah, jo neto, Adame. Daj joj do znanja da bi termin trebala zadrati za sebe. Reci da e se
inae jo prilijepiti i taj urednik, samo ako dozna da je njegov autor u gradu. To e na kraju cijelu
stvar uiniti jo vjerodostojnijom.
Ako, naime, esnaestog prosinca i doe do susreta (od ega sam jednostavno optimistino
polazio), Adam bi naveer jo jednom nazvao Aurelie. Ovaj put kao Adam Goldberg, koji bi
jednostavno otkazao veeru, u Millerovo ime. Razlog za otkazivanje jednostavno je bio genijalan,
samome sam sebi estitao na ideji koja mi je pala na pamet u pola tri nou. Ako sve uspije, Aurelie
Bredin vie nee imati mogunost stupiti u kontakt s Robertom Millerom. to i nee biti tako loe jer
njezin spasitelj, koji e ju tjeiti u samoi i boli, ve eka u niskom startu, to jest, pred restoranom.
Mon ami, mnogo si toga isplanirao, zvui kao lo ameriki pretpotopni film, ali sigurno zna da
takvi planovi nikada ne uspijevaju, zar ne? Adam se smijao.
Nagnuo sam se i prodorno ga pogledao. Adame, zaista to ozbiljno mislim. Ako neto elim u
ivotu, onda elim tu enu. Jedino to mi je potrebno jest mirna veer s njom. Potrebna mi je prava
prilika, razumije? A ako zbog toga moram malo izvrnuti istinu, onda u to i uiniti. Uope me ne
zanimaju ti uspavani Amerikanci, corriger la fortune. Zavalio sam se i pogledao van, u pariko jutro.
Ponekad samo treba gurnuti sreu u pravom smjeru.

85

13.
Mademoiselle Bredin! Mademoiselle Bredin!
Kad sam izala iz kue i zakoraila na kameni prolaz koji je vodio prema Bulevaru SaintGermain, netko je vikao za mnom. Okrenula sam se i ugledala visokog mukarca koji se pojavio iz
tame, u tamnom zimskom kaputu, s crvenim alom. Bilo je kasno poslijepodne i krenula sam u
restoran. A mukarac je bio Andre Chabanais.
to vi tu radite? upitala sam zaueno.
Pa to je ista sluajnost, upravo se vraam s jednog sastanka. Pokazao je na restoran Le Procope
i nasmijeio se. Ured mi je tako zatrpan rukopisima i knjigama da u njemu ne mogu primiti vie od
jedne osobe. Zamahnuo je svojom konom poslovnom torbom. Ovo je ugodno iznenaenje.
Zatim se osvrnuo oko sebe. ivite u zaista lijepom dijelu grada.
Kimnula sam i nastavila svojim putem. Nisam bila osobito oduevljena injenicom da smo se
sreli. Tonije, moje oduevljenje susretom s tim urednikom bilo je umjereno. Hodao je uz mene.
Mogu li s vama dio puta?
Pa ve hodate sa mnom, odgovorila sam napeto i ubrzala korak.
Oh, jo uvijek ste ljuti na mene zbog onoga sino, zar ne? upitao je.
Dosad mi se jo niste ispriali, rekla sam i skrenula na bulevar.
Prvo me pozovete u Le Coupole, a onda me i ne obavijestite da Miller ima knjievnu veer.
Kakva vam je to igra, monsieur Chabanais?
utke smo nastavili hodati ulicom, jedno uz drugo.
ujte, mademoiselle Bredin, stvarno mi je ao. Dogovor oko te knjievne veeri odvijao se
iznenaujue brzo, naravno da sam vas htio obavijestitu... Ali, stalno mi se i iznova neto isprijeilo,
a onda sam na to potpuno zaboravio.
elite mi rei da niste imali trideset sekundi koliko bi vam trebalo da mi to javite? Samo da mi
kaete: 'Mademoiselle Bredin, knjievna veer s Millerom je u ponedjeljak u osam sati'? I na kraju da
ste to zaboravili? Kakva vam je to isprika? Stvari koje su vam bitne, njih nikada ne zaboravljate.
Nastavila sam bijesno hodati. A onda, kad sam nazvala izdavaku kuu, rekli su da vas navodno
nema!
Posegnuo je za mojom rukom. Ne, to nije istina! Javili su mi da ste zvali. Ali, kad ste zvali,
zaista nisam bio tamo. ustro sam maknula svoju ruku to dalje od njegove.
Ne vjerujem vam ni rijei, monsieur Chabanais. Sami ste mi u restoranu Le Coupole rekli kako
vaa asistentica uvijek odbije dosadne pozive im joj vi date za to znak... A to sam za vas bila ja.
Samo dosadan poziv.
Ni sama ne znam zato sam se uope toliko uzbudila oko toga. Moda zato to je sinonja
knjievna veer za mene zavrila s golemim razoaranjem, a ja sam za to krivila njega? Iako, pitanje
je koliko je on zaista bio kriv.
Moja majka juer je imala nesreu, pa sam cijelo poslijepodne bio u bolnici, rekao je Andre
Chabanais. To je prava istina, a vi ste sve osim dosadnog poziva, mademoiselle Bredin.
Ukopala sam se. Oh, moj Boe, rekla sam iskreno pogoena. To... Zaista mi je ao to to
ujem.
Vjerujete li mi sad? upitao me i pogledao ravno u oi.
Da. Kimnula sam i zbunjeno skrenula pogled. Nadam se da je sve u redu... s vaom
majkom, rekla sam.
Ve je neto bolje. Pala je s pokretnih stuba i slomila nogu. Odmahnuo je glavom i dodao:
Juer mi i nije bio ba sretan dan, znate?
86

Onda si moemo pruiti ruku, rekla sam, a on se nasmijao.

Svejedno, naravno da je neoprostivo to vam nisam javio za knjievnu veer.
Nastavili smo zajedno uz osvijetljene izloge na bulevaru, izbjegavi skupinu Japanaca koju je
kroz grad vodila dama s crvenim kiobranom u ulozi turistikog vodia.
Kako ste uope doznali za knjievnu veer?
Jedna moja prijateljica ivi na otoku Saint-Louis, rekla sam. Vidjela je plakat. Nasreu,
ponedjeljkom imam slobodan dan.
O, hvala Bogu, rekao je. Ostala sam stajati na semaforu.
Eto, rekla sam. Ovdje se razilaze nai putevi. Pokazala sam u smjeru Ulice Bonaparte.
Moram ovdje prijeko.
Idete li u restoran? Andre Chabanais ostao je stajati.
Pogodili ste.
Jednom u i ja navratiti u Temps des Cerises, rekao je. ini se kako je to zaista romantino
mjestace.
Svratite jednom, odvratila sam. Moda s majkom, kad izie iz bolnice.
Namrtio se. Ba mi ne elite priutiti ni malo uitka, zar ne?
Nacerila sam se, a semafor se zazelenio. Moram krenuti, monsieur Chabanais, rekla sam i
okrenula se da krenem.
ekajte! Recite mi, postoji li neto ime bih mogao ispraviti svoj propust? viknuo je kad sam
zakoraila na zebru.
Izmislite neto! odvratila sam, zatim sam pretrala preko ceste i jo mu jednom mahnula prije
nego to sam krenula prema Ulici Princesse.
Sto ti, zapravo, ima u planu za Boi? pitao me Jacquie dok sam mu pomagala u pripremi
govedine na burgundski nain, koja je danas bila na meniju. Njegov zamjenik Paul ozdravio je i
vratio se na posao, samo je danas stigao neto kasnije.
U dvije tave zapekli smo komadie govedine po porcijama, kako bi meso dobilo lijepu boju,
zatim sam ih stavila u veliki lonac i lagano pobranila.
Nemam pojma, rekla sam. Tek mi je u tom trenutku postalo jasno kako e ovo biti prvi Boi
koji u provesti potpuno sama. Teko mi je to bilo i zamisliti. A i restoran je od 23. prosinca zatvoren
i ponovo emo ga otvoriti tek u drugom tjednu sijenja. Mijeala sam drvenom kuhaom meso u
loncu i ekala da se brano povee s masnoom. Tad sam sve prelila burgundcem. Sve je nakratko
zacvralo, miris jakog crnog vina ugodno je preplavio prostoriju, a komadii mesa lagano su se
pirjali u tamnom umaku. Jacquie je doao s nasjeckanim mrkvama i gljivama i sastrugao povre s
velike daske.
Mogla bi ii sa mnom u Normandiju, rekao je. Ja sam kod svoje sestre, ona ionako ima
veliku obitelj, a za Boi je sve jo puno veselije. Dolaze joj dobri prijatelji, susjedi...
To je ba lijepo od tebe, Jacquie, ali ne znam... Uope jo o tome nisam razmiljala. Ove je
godine sve nekako drugaije...
Primijetila sam kako mi je najednom zastala knedla u grlu i nakaljala sam se. Samo da ne
postanem sentimentalna, to zaista niemu ne vodi, strogo sam si zapovjedila.
Ve u se nekamo udobno smjestiti. Nisam vie mala djevojica, rekla sam i ve vidjela samu
sebe kako usamljena sjedim pred ukusnom okoladnom biskvitnom roladom Buche de Noel, koja se
kod nas posluivala kao boini desert. Tata ju je uvijek iznosio na stol uz veliku pompu, iako su
tad ve svi mislili kako e se raspuknuti od gastro-gozbe koja joj je prethodila.
Za mene e uvijek ostati djevojica, rekao je Jacquie i spustio svoju teku ruku na moje rame.
Meni e biti nekako toplije oko srca, ako poe sa mnom na more, Aurelie. Sto e raditi sama u
Parizu? Tu, gdje stalno pada kia? A i nije lijepo biti sam za Boi. Zabrinuto je odmahnuo glavom,
a njegova se bijela kuharska kapa opasno nakrivila. Nekoliko dana na tom divnom, istom zraku i

87

etnje plaom dobro e ti doi. Osim toga, obeao sam da u im kuhati pa bi mi tvoja pomo dobro
dola. Pogledao me. Obeaj mi da e razmisliti, Aurelie. Moe?
Ganuto sam kimnula glavom. Dogovoreno, odgovorila sam mu promuklim glasom. Dobri
stari Jacquie!
A zna to je tamo najbolje? upitao je, a ja sam mu se, uz smijeak, ubacila u misao:
Moe se gledati sasvim daleko! Uzela sam drvenu licu i probala umak. Slobodno moe jo
crnog vina, rekla sam i dolila jo malo burgundea. Tako. A sad u penicu! Pogledala sam na sat.
Oh, moram poklopiti.
Skinula sam pregau, razvezala maramu i raspustila kosu, zatim sam otila do malog zidnog
ogledala pokraj kuhinjskih vrata i stavila ru na usne.
Ne moe biti ljepa nego to ve jesi, dobacio mi je Jacquie.
Otila sam u restoran. Nekoliko minuta poslije dola je Suzette i zajedno smo postavile stolove,
donijele vino i ae za vino pa sloile bijele ubruse. Bacila sam pogled u knjigu rezervacija. U
sljedeim tjednima imat emo uasno puno posla i morala sam hitno zaposliti jo jednu osobu za
sluenje hrane. U prosincu je sve ilo brzo, jedno za drugim, i mali je restoran gotovo svake veeri
bio rezerviran do posljednjeg stola.
Danas imamo boinu proslavu, esnaest osoba, rekla sam Suzette. Ali, nije to nikakav
problem, oni e svi naruiti s jelovnika.
Suzette je kimnula i spojila stolove koji su stajali uza zid.
Moramo paziti kod deserta da svi istodobno dobiju palainke. Jacquie e doi iz kuhinje i
flambirat e ih pred njima.
Uvijek je bila posebna atrakcija kad bi se ef kuhinje osobno pojavio za stolom da u bakrenoj
tavi flambira palainke, pred oima gostiju. Zatim je velianstvenim pokretima fdetirao narane i
rezao ih na ploke, da bi ih onda posipao bademima i na poseban nain prelio. Pola restorana
promatralo je kako se na nekoliko sekundi die taj plavkasti plamen u visokim jezicima. Upravo
sam provjeravala pribor za jelo kad je zazvonio telefon.
Idi ti, Suzette, rekla sam. I nemoj vie primati rezervacije za veeras.
Suzette je krenula prema telefonu koji je stajao u stranjem dijelu restorana, tik do blagajne. Le
Temps des Cerises, bonsoir, zacvrkutala je na telefon i rastegnula taj svoj bonsoir u pitanje. Oui,
monsieur, trenutak, molim, rekla je i mahnula mi. Za tebe, Aurelie. Pruila mi je slualicu.
Da, molim? Nisam oekivala nikakav vaan poziv. Eee... bong soir, razgovarati s mademoiselle
Aurelie Bredin, uo se glas s jasnim engleskim naglaskom.
Da. Osjetila sam kako mi je krv udarila u glavu. Da, Aurelie Bredin pri aparatu.
Okrenula sam se prema drvenom anku na kojem je bila otvorena knjiga rezervacija.
Oh, mademoiselle Bredin, sretan sam da sam dobiti vas. Robert Miller je, nai samo broj
restorana. Smetati vam jako sada?
Ne, odgovorila sam i osjetila kako mi srce lupa u grlu. Ne, ne, uope ne smetate. Restoran se
otvara tek za pola sata. Jeste li... jeste li jo uvijek u Parizu?
Oh, ne, naalost niste, odgovorio je. Morati odmah rano ujutro natrag u Inglesku. ujte,
mademoiselle Bredin...
Da? izustila sam i vrsto pritisnula slualicu na uho.
Strano mi je ao zbog juer naveer, rekao je. Ja... Moj Bog! Bio sam oinut grom iz nebo
vedro kad ste najednom stajati tamo kao pasti s neba. Samo sam vas mogao gledala. Vi bili tako
prelijepo u va crvena haljina. Kao iz druga galaksija...
Duboko sam udahnula i zagrizla si usnicu. Ve sam pomislila da me se uope i ne sjeate,
rekla sam s olakanjem.
Ne, ne, uzviknuo je. Molim, to ne smije ti ni misliti! Ja sjeati sve. Va lijepi pismo, slika!
Nisam mogli u prvi tren misliti, to vi ste stvarno, Aurelie. Bila sam sav zbunjen od ti svi puno ljudi,

88

oni svi neto htjeli od mene, i moja urednik i moja agent, oni sve gledati i sve sluati, to mi priati.
Ja biti jako nesiguran, to moi rei. Uzdahnuo je. A sada imati takva strah, vi mene smatrati
jedan veliki idiot...
Ma ne, odgovorila sam crvena do uiju. Sve je u redu.
Bog moj, bio sam ba udaren. Molim, vi morati meni oprostiti. Nisam tako dobar s puno
ljudima, znate, rekao je pokunjeno. Ne budite ljuti na ja.
Mon Dieu, to je bilo slatko!
Naravno da nisam ljuta na vas, Mr. Miller, pourila sam rei. ula sam neko ukanje otraga i
vidjela Suzette, koja je na razgovor pratila sa sve veim zanimanjem. Odluila sam je ignorirati i
naslonila sam se na knjigu rezervacija. Robert Miller progovorio je s olakanjem. To je tako lijepo
od vi, Aurelie. Mogu rei Aurelie?
Da, naravno. Kimnula sam i mogla sam tako nastaviti razgovarati zauvijek.
Aurelie... smjeti se jo uope nadati jedna veera s vama? Ili me sada vie ne eljeti pozvati u
vaa slatka mala restoran?
Naravno da elim, elim vas pozvati! viknula sam i pogledala ravno u Suzette, koja se jo
uvijek iza mene pravila kako je zaokupljena nekim poslom. Bilo je oito kako joj nita nije jasno.
Morate samo rei kad vam je zgodno doi.
Robert Miller zautio je na trenutak, zatim se ulo utanje papira.
Moete esnaesti prosinac? pitao je. Tada u blizini Pariz imam posla, ali veer moe biti
samo za vi.
Zamirila sam i nasmijala se. esnaestog prosinca bio je moj roendan. I jo je, pritom, padao u
ponedjeljak. Kako se inilo, trenutano su se sve bitne stvari u mojem ivotu dogaale
ponedjeljkom. Jednog sam ponedjeljka naila na Milllerovu knjigu u maloj knjiari. Jednog
ponedjeljka srela sam nevjernog Claudea u La Palette s njegovom trudnom suprugom. Jednog sam
ponedjeljka na knjievnoj veeri, za koju sam jedva doznala na vrijeme, prvi put vidjela Roberta
Millera. Jednog e se ponedjeljka, koji je usto i moj roendan, odrati mala privatna veera s
iznimno zanimljivim autorom.
Ako se tako nastavi, vjenat u se jednog ponedjeljka i umrijeti isto jednog ponedjeljka. A Mrs.
Dinsmore zalijevat e moj grob kanticom za cvijee. Smijeila sam se.
Hello, mademoiselle Aurelie? Jeste jo tu? Millerov glas zazvuao je uznemireno. Ako
ponedjeljak nije dobro dan za vas, onda traiti mi neki drugi termin. Ali ja inzistirati, veera se
morati odrati.
Veeru emo dogovoriti. Radosno sam se nasmijala. U ponedjeljak, esnaestog prosinca, u
osam sati. Radujem vam se, monsieur Miller!
Toliko koliko se ja vama radovati, uope se vi ne moi radovati, rekao je. I tad je, oklijevajui
dodao: Mogu li vas zamoliti za mala usluga, mademoiselle Aurelie? Ne govoriti nita Andre
Chabanais o naem dogovoru. On je jako simpatian, ali je nekad tako... kako se ono kae...
Okupativan. Ako on znati da sam ja u Pariz, htjeti me isto vidjeti, a onda nemati dovoljno vremena
za nas...
Nemojte se brinuti, Mr. Miller. utjet u kao zalivena.
Kad sam poklopila slualicu, Suzette me pogledala irom otvorenih oiju.
Mon Dieu, tko je bio taj ovjek? upitala me. Je li imao kakvu narudbu, ili to?
Smijeila sam se. To je bio ovjek koji e biti moj gost, ovdje, esnaestog prosinca, rekla sam.
I to moj jedini gost!
S tim zagonetnim rijeima ostavila sam zbunjenu Suzette i za sobom zatvorila vrata restorana.
Susret s Robertom Millerom ostao je moja mala tajna.
Pariz zaista ne nosi bez razloga naziv grada svjetlosti. Mislim da mu on najvie pristaje u
prosincu. Koliko god studeni bio siv, s mnotvom kinih i onih dana kada imate osjeaj da se
zapravo i nije razdanilo, u prosincu svake godine se Pariz pretvori u jedno jedinstveno iskriavo

89

more svjetlosti. Gotovo da imate dojam kako su ulice i gradske kue posute zvjezdanom prainom.
A kad biste se poslijepodne ili naveer provezli gradom, blagdanski ukraeni Pariz zasjao bi u tami
kao kakva bajka u srebru i bjelini. Kvrgava stabla uz Champs-Elysees bila su okiena tisuama
malih svjetala. Djeca, ali i odrasli stajali su u udu, gledajui izloge galerije Lafayette, Printemps ili
malene, ali otmjene robne kue Bon Marche i divili se blistavim ukrasima. Na malenim ulicama i
velikim bulevarima mogli su se vidjeti ljudi s papirnatim vreicama ukraenim vrpcama i trakama u
kojima su bili zapakirani boini darovi.
Pred muzejima vie nije bilo dugih redova; ak se i u Louvreu, posljednjih nekoliko vikenda
prije Boia lako moglo probiti do Mona Lise i diviti se njezinu zagonetnom smijeku. Iznad svega
blistao je Eiffelov toranj, taj istodobno moan i filigranski gradski simbol, mjesto bijega svih
zaljubljenih koji prvi put dou u Pariz. Ja sam dva puta bila tamo s malom Marie na klizanju.
Nebeskoplavi plakat mamio je na klizanje na Eiffelovu tornju, plakat koji je prikazivao bijeli toranj i
pred njim staromodan par klizaljki.
Marie je zahtijevala da se do prve razine popnemo eljeznim stubama. Ve godinama nisam bila
na Eiffelovu tornju i zastajala sam dok smo se penjale kako bismo kroz eljeznu konstrukciju, koja
se iz neposredne blizine inila golemom, promatrale grad.
Hladan zrak i penjanje oduzimali su mi dah, a onda smo se konano uspele i na ledu napravile
nekoliko krugova. Letjele smo zacrvenjenih obraza i sjajnih oiju iznad bljetavog, sjajnog grada i na
trenutak sam imala osjeaj kako sam i sama ponovo dijete. Neto je u tom Boiu to nas stalno
vraa nama samima, naim sjeanjima i eljama, naoj djetinjoj dui, koja krupnih oiju stoji pred
tim tajanstvenim vratima iza kojih na nas eka udo. utavi papir, proaptane rijei, svijee koje
trepte, ukraeni prozori, miris cimeta i klinia, elje koje su zapisane na papiriima ili kao molitve
upuene nebu i koje se moda i ispune...
Boi budi, htjeli mi to ili ne, tu vjenu elju za ljepotom. To predivno nije neto to se posjeduje
ili to se moe zadrati, ne pripada nikome, a opet je uvijek iznova tu, kao neto to se dariva.
Zamiljeno sam naslonila glavu i kroz prozorsko staklo taksija koji je upravo prelazio Seinu
promatrala rijeku koja je sjala na suncu. U krilu mi je leao u svileni papir umotan crveni kaput.
Darovala mi ga je Bernadette, za roendan. Ujutro sam bila kod nje na doruku.
Sve u svemu, taj esnaesti prosinac zapoeo je vrlo obeavajue. Zapravo, zapoeo je jo veer
prije. Nakon to su oko pola jedan i posljednji gosti napustili restoran, svi smo ampanjcem
nazdravili za moj trideset i trei roendan. Bili su tu Jacquie, Paul, Claude, Marie i Pierre (na novi
kuhar koji je sa esnaest godina bio najmlai), Suzette, koja je cijelu veer dala nagovijestiti kako e
imati jo jedno iznenaenje za mene i Juliette Meunier, koja je od poetka prosinca gotovo svaku
veer pomagala posluzi. Jacquie je pripremio ukusnu okoladnu tortu s malinama i svatko je morao
kuati po komad. A on mi je, u ime svih, darovao veliki buket cvijea. Uz buket je bio umotan areni
paketi - debeli al uz koji idu pletene rukavice od Suzette, maleni blok za zabiljeke s orijentalnim
uzorkom od Paula i pliana vreica sa koljkama u kojoj se nalazila karta za vlak koju mi je
namijenio Jacquie. Bio je to lijep, gotovo obiteljski trenutak. Svi smo stajali u praznom restoranu i uz
ampanjac zapoeli novu godinu u mom ivotu. Kad sam se oko dva sata pokrila dekom, zaspala
sam s milju kako u se naveer susresti s atraktivnim piscem kojeg nisam stvarno poznavala, samo
sam mislila da ga poznajem.
Taksist je preao preko izboine na cesti, a papir u koji je bio umotan kaput glasno je zautao.
Ti si poludjela! viknula sam kad sam raspakirala veliki paket koji je stajao na stolu uz
doruak.
Crveni kaput! Ti si stvarno poludjela, Bernadette! Pa to je preskupo!
Trebao bi ti donijeti sreu, odgovorila je Bernadette kad sam ju vrsto zagrlila sa suzama u
oima. Veeras... I uvijek kad ga bude nosila.
I tako se dogodilo da sam u rano poslijepodne, tog esnaestog prosinca, stajala ispred Temps des
Cerisesa, koji ponedjeljkom zapravo nikad ne radi, ugrijana arkocrvenim kaputom. Pustolovka,
ogrnuta mirisom Heliotrope u boju sree. Pola sata poslije stajala sam u kuhinji i pripremala veeru.

90

Bila je to moja roendanska veera, ali i vie od toga, bio je to meni kojim sam htjela zahvaliti na
tome to je jedan strano nesretan dan u studenom zavrio sanjarskim, zamiljenim smijekom,
smijekom koji e utrti put neem novom. Prije svega, bila je to, naravno, prva veera s Robertom
Milllerom.
Dugo sam razmiljala o tome kojim u kulinarskim uicima zadiviti engleskog pisca. I na kraju
sam se odluila za menu d'amour, Ljubavni meni koji mi je otac ostavio u naslijee.
Taj meni sigurno nije bio ono najfinije to je francuska kuhinja mogla ponuditi, ali imao je dvije
nenadmaive prednosti. Bio je jednostavan i mogla sam ga savreno pripremiti, a ipak u tijekom
veere imati dovoljno vremena kako bih svu panju mogla posvetiti ovjeku iji sam dolazak,
priznajem, napeto iekivala.
Svezala sam pregau i raspakirala vreice koje sam jo u podne napunila na trnici. Svjei
matovilac, dva celera, narane, makadamija oraii, mali bijeli ampinjoni, sveanj mrkve, ljubiasti
luk, sjajni, gotovo crni patlidani i dva jarkocrvena ipka, janjetina i malo masnija unka. Krumpir,
vrhnje, rajica, zaini i baget, to sam uvijek imala u kuhinji, a jo sino pripremila sam malo gori
parfe od crvene narane s cimetom koji e zajedno s okoladnom tortom okruniti menu d'amour.
Za predjelo bit e matovilac sa svjeim ampinjonima, avokado, makadamija oraii i male, ali
jako zapeene kockice mrvicu masne unke. A preko toga, poseban dodatak, tatin ukusni preljev za
salatu s krumpirom. Najprije sam se morala pobrinuti za janjei ragu. Jer, to se due krkao u
penici na niskoj temperaturi, to je meso bilo meke. Oprala sam ruiastu janjetinu i paljivo je
osuila tapkajui krpom za brisanje posuda, prije nego to sam je nasjeckala na kockice, prepekla u
maslinovu ulju i ostavila sa strane. Zatim sam blanirala rajice u prokljualoj vodi, skinula im
koicu i odstranila sjemenke. Rajice e doi na red sasvim na kraju, u lonac za pirjanje zajedno s
bijelim vinom, kako njihova jaka aroma ne bi prevladala nad ostalim povrem.
Uzela sam au i natoila malo bijelog pinota koji u mi takoer trebati. Tiho pjevuei, otvorila
sam ipak i licom mu izvadila sr. Kotice su se kotrljale kao blistavi crveni slatkovodni biseri.
Obiavala sam brzo kuhati. No, kada bih, ba kao danas, uzela puno vremena za pripremu jela,
kuhanje me obuzimalo gotovo kao poezija u kojoj sam se mogla potpuno izgubiti. Moje poetno
uzbuenje raslo je sa svakim potezom sve vie i vie, pa ako sam, jo na poetku, i pokuala
predoiti kako bi moja veer s Robertom Millerom mogla izgledati i razmiljala o tome to u ga
pitati, nakon nekog vremena zagrijanih sam se obraza ponovo nala u oputenoj atmosferi. Izvrstan
miris janjeeg ragua ispunio je kuhinju. Mirisalo je na timijan i enjak. Listii matovilca leali su u
velikom elinom cjedilu oprani i oieni, ampinjoni su bili narezani na tanune ploke, a avokado
na kockice. Kuala sam umak za salatu od krumpira i stavila okoladne kolaie na metalnu reetku
da se ispeku. Tad sam odvezala pregau i objesila je na vjealicu.
Tek je prolo pola sedam, a ve je sve bilo spremno. Boca ampanjca ve je satima bila u
hladnjaku. Preostalo mi je samo jo ekati. Ula sam u restoran i postavila stol uz prozor. Donja
treina prozora bila je prekrivena presavijenom bijelom zavjesom kako bi mojega gosta i mene
zatitila od znatieljnih pogleda. Na stolu je stajao srebrni svijenjak s jednom svijeom, a u liniji je
bio pripremljen CD s francuskim ansonama. Uzela sam bocu bijelog pinota i natoila malo vina u
svoju au.
Zatim sam dola do stola i zagledala se van, u no. Ulica je bila samotna i mrana. Nekolicina
trgovina u susjedstvu ve je bila zatvorena. U staklu sam ugledala svoj obris. Vidjela sam mladu
enu koja sretna oekuje gosta, u zelenoj svilenoj haljini bez rukava, koja je lagano podigla ruku
kako bi skinula vrpcu koja joj je drala kosu. Smijeila sam se, a ena u staklu takoer se nasmijeila.
Moda je bilo pomalo djetinjasto opet odjenuti tu svilenu haljinu, ali imala sam osjeaj da je te
veeri to bila jedina haljina koju sam eljela nositi. Podigla sam au i nazdravila eni sjajne kose na
prozorskom staklu.
Sretan roendan, Aurelie, rekla sam tiho. Neka ti ovaj dan bude sasvim poseban!
Uhvatila sam se najednom u razmiljanju. Samo sam se pitala kako e daleko ii ta veer. Pola
sata poslije, upravo sam stajala pred penicom, s kuhinjskim rukavicama na rukama, i vraala vruu
reetku s loncem janjeeg ragua. Zaula sam kako netko glasno kuca na prozorsko staklo restorana.

91

Iznenaeno sam skinula rukavice i napustila kuhinju. Je li mogue da je Robert Miller doao na na
sastanak sat vremena ranije?
Na prvi pogled, vidjela sam samo golem buket rua boje ampanjca koji se pojavio iza stakla. A
onda sam iza njih ugledala mukarca koji mije sretno mahnuo. Ali...
Taj mukarac nije bio Robert Miller.

92

14.
Otkako je Aurelie Bredin prije dva tjedna odjurila preko pjeakog prijelaza i samo mi mahnula,
pa nakon nekoliko sekundi nestala u oblinjoj ulici, istodobno sam jednako eljno oekivao taj
trenutak i bojao ga se.
Ni sam ne znam koliko sam puta pred oima jasno zamislio tu veer, esnaestog prosinca.
Na tu sam veer mislio dok sam posjeivao majku u bolnici, dok sam sjedio na kolegiju
izdavake kue i nezainteresirano crtao ovjeuljke u svoj bloki, i dok sam se metroom vozio ispod
grada. Na tu veer mislio sam i dok sam pretraivao predivne knjige s reprodukcijama u svojoj
omiljenoj knjiari Assouline, pa ak i onda kada sam se sreo s prijateljicama u La Palette.
A kad sam naveer leao u krevetu, samo sam mislio na taj trenutak. Gdje god sam bio, i kamo
god poao, pratila me misao na taj trenutak i ve sam ga unaprijed inscenirao, kao to glumac igra
premijeru predstave. Koliko sam samo puta drao telefonsku slualicu u ruci kako bih uo glas
Aurelie Bredin i onako usput je pozvao na kavu, ali sam uvijek poklopio jer sam strahovao da e me
odbiti.
U svakom sluaju, ona mi se vie nije javila od onoga dana kad sam je sluajno sreo pred
njezinom kuom i kad je poslije moj prijatelj Adam nazvao njezin restoran, predstavljajui se kao
gospodin Robert Miller. Kad sam s buketom cvijea i buteljom pjenuavog vina Cremant krenuo
prema Temps des Cerisesu, bio sam uzbuen kao nikad dotad.
I tako sam se naao pred prozorskim staklom i trudio se zadrati neusiljen i ne pretjerano
slavljeniki izraz lica. Moja ideja sasvim spontanog dolaska u restoran nakon posla, kako bih
Aurelie Bredin (nakratko) estitao roendan (kojeg sam se ba sluajno sjetio), trebala je djelovati
to spontanije. Pokucao sam na staklo prilino glasno. Gotovo jednako glasno kucalo je i moje srce.
Dobro sam znao da u lijepu kuharicu zatei samu u restoranu. Ugledao sam njezino iznenaeno
lice. Nekoliko sekundi poslije, otvorila su se vrata Temps des Cerisesa i Aurelie Bredin zaueno me
pogledala. Monsieur Chabanais, pa to ete vi ovdje?
Doao sam vam estitati roendan, rekao sam i pruio joj buket cvijea. elim vam svako
dobro. I neka se sve vae elje ispune.
Ooo, pa puno vam hvala, vrlo ste paljivi, monsieur Chabanais. Uzela je cvijee objema
rukama, a ja sam iskoristio priliku kako bih se pokraj nje provukao u restoran.
Smijem li na trenutak ui? Kratko sam bacio pogled unutra i ugledao stol koji je bio
postavljen u stranjoj prostoriji, u separeu uz prozor, a zatim sjeo na drveni stolac na ulazu.
Znate, kad sam danas pogledao na kalendar, odmah sam pomislio... esnaesti prosinac, tu je
bilo neto, tu je bilo neto. I onda sam se sjetio. Pomislio sam, moda ete se razveseliti ako vam
usput donesem buket cvijea. Smjekao sam se pobjedniki i stavio bocu Cremanta na stol pokraj
sebe. Pa ve sam vam zaprijetio kako u jednog dana svratiti u va restoran. Sjeate se jo toga?
Rairio sam ruke. Et voila tu sam.
Da... Tu ste.
Na njoj se jasno moglo vidjeti kako se ba i nije ludo razveselila mojem neoekivanom posjetu.
Zbunjeno je gledala krupne rue i pomirisala ih. To je... predivan buket, monsieur Chabanais.
Samo... eto, danas je restoran zapravo zatvoren.
Lupnuo sam se rukom po elu. Kako sam samo na to mogao zaboraviti. Onda je prava srea
to sam vas uope naao ovdje. Uspravio sam se. Pa to vi uope radite ovdje? Na svoj roendan?
Vjerojatno ipak ne radite potajno. Ili? Smijao sam se. Okrenula se i izvadila veliku staklenu vazu
ispod anka.
Ne, naravno da ne.

93

Primijetio sam kako se njezino lice blago zarumenjelo dok je ila u kuhinju napuniti vazu
vodom. Vratila se i stavila rue na drveni ank, gdje su stajali blagajna i telefon.
Pa onda... puno vam hvala, monsieur Chabanais, rekla je.
Ustao sam. Znai li to da ete me izbaciti, a da nisam ni dobio priliku nazdraviti s vama u vau
ast? To bi bilo gorko razoaranje.
Nasmijeila se. Bojim se da u morati, za to vie nemamo vremena. Doli ste u malo nezgodno
vrijeme, monsieur Chabanais. Zao mi je. Sjela je pa s izrazom lica punim saaljenja prekriila ruke.
Ispriao sam se, kao da sam tek sad primijetio postavljeni stol koji je osamljeno stajao uz prozor.
Ooo, rekao sam. Oh la la! Pa vi oekujete nekoga. To bi trebala biti romantina veer.
Pogledao sam je. Njezine su tamnozelene oi svjetlucale. Tko god to bio, moe biti sretan. Veeras
izgledate posebno lijepo, Aurelie. Preao sam rukom preko boce koja je jo stajala na stolu. Pa kad
dolazi va gost?
U osam sati, rekla je i zabacila kosu na leda. Pogledao sam na sat. Sedam i petnaest. Za
nekoliko trenutaka nazvat e Adam.
Ah, ma dajte, mademoiselle Bredin, pa jednu au, onako, s nogu... u vae zdravlje! predloio
sam. Pa tek je sedam i petnaest. Za deset minuta u nestat. Otvorit u bocu. Smijeila se i znao
sam da me ne moe odbiti.
Onda dobro, uzdahnula je. Ali, deset minuta. Prekopavao sam po depu svojih hlaa
traei otvara za boce. Vidite, rekao sam. ak sam ponio i alat.
Povukao sam pluteni ep i on je, uz jedan njeni plop, izmigoljio iz grlia staklene boce. Napunio
sam pjenucem dvije ae koje je Aurelie donijela iz vitrine.
Onda jo jednom, sve dobro! ast mi je, rekao sam i kucnuli smo se. Pio sam vino u velikim
gutljajima i pokuavao ostati miran, iako je moje srce lupalo toliko glasno da me uhvatio strah kako
bi se mogli uti njegovi otkucaji. Odbrojavanje je krenulo. Uskoro e zazvoniti telefon i pokazat e se
jesam li zaista osuen na to da moram otii. Pogledao sam odvano u svoju au pa opet u lijepo
Aurelieino lice. Rekao sam, tek toliko da neto kaem: Vas se ne moe ispustiti iz vida ni dva
tjedna. Ma, to dva tjedna. im se ovjek jednom okrene, vi ve imate novog oboavatelja.
Pocrvenjela je i odmahnula glavom.
to je? rekao sam. Poznajem li ga moda?
Ne odgovorila je. I tad je zazvonio telefon. Oboje smo pogledali prema anku, ali Aurelie
Bredin nije namjeravala dii slualicu.
Vjerojatno netko tko eli rezervirati stol, rekla je. Neu se javiti, ukljuena je automatska
sekretarica.
uo se jedan klik pa uvodna poruka restorana zatim se zauo Adamov glas.
Da, dobra veer, ovdje Adam Goldberg, ovo je poruka za Aurelie Bredin, rekao je otvoreno,
bez imalo okolianja. Ja sam agent Roberta Millera i zovem po njegovu nalogu, nastavio je Adam i
opazio sam kako je Aurelie problijedjela. Radije bih vam to priopio osobno, ali Miller me zamolio
da otkaem veeranji dogovor u njegovo ime. Poruio je da mu je jako ao. Adamove rijei
prolomile su se prostorom. On je... kako da to kaem... on je u pravoj strci. Juer naveer se
iznenada pojavila njegova supruga i... eto. Ona je jo uvijek tu i, kako se ini, vjerojatno e i ostati.
Njih dvoje imaju puno toga o emu bi trebali porazgovarati, to je moje miljenje. Adam je na
trenutak zautio. Jako mi je neugodno to vas moram gnjaviti privatnim problemima, ali Robertu
Milleru bilo je vano da znate da je on, kako bih vam to rekao... da je otkazao zbog ozbiljnog
razloga. Osim toga, poruuje vam da mu je jako ao i da moli za razumijevanje.
Adam je jo nekoliko sekundi oslukivao kroz slualicu, zatim se pozdravio i prekinuo.
Pogledao sam Aurelie Bredin, koja je skamenjeno stajala na mjestu i tako vrsto stezala au
pjenuca da sam se zabrinuo kako e je zdrobiti. Zurila je u mene, a ja sam zurio u nju, i na trenutak
nitko nije progovorio ni rije. Zatim je otvorila usta, kao da e neto rei, ali nije rekla nita. Umjesto
toga, ispraznila je au u jednom gutljaju i stisnula je na prsa. Nije dizala pogled s poda.

94

Eto..., rekla je, a njezin glas neobino je drhtao. Odloio sam svoju au i u tom trenutku inilo
mi se da sam obina nitarija. No, onda sam pomislio kralj je mrtav, ivio kralj i odluio krenuti u
akciju.
Htjeli ste se nai s Millerom? upitao sam zbunjeno. Nasamo? U vaem restoranu? Na va
roendan? Na trenutak sam zautio. Zasluuje li on tako veliku ast? Mislim, pa vi ga gotovo i ne
poznajete.
Nijemo me je pogledala i ugledao sam kako suze naviru u njene oi. Zatim se brzo okrenula na
drugu stranu i zagledala se kroz prozor.
Boe dragi, Aurelie, ja... ja stvarno ne znam to da kaem na to. To je jednostavno... strano,
ba strano. Stao sam iza nje. Tiho je plakala. Sasvim paljivo poloio sam svoje ruke na njezina
ramena, koja su podrhtavala. ao mi je. Boe moj, kako mi je ao, Aurelie, rekao sam i
iznenaeno shvatio kako je to doista istina. Njezina kosa blago je mirisala na vaniliju. Najradije bih
je njeno nagnuo ustranu i poljubio u zatiljak. Umjesto toga, umirujue sam pomilovao njena
ramena. Molim vas, Aurelie, nemojte plakati, apnuo sam. Da, znam, znam... To boli, boli kad
vas netko ostavi da uzalud ekate... ali, bit e dobro. Ve e to doi na svoje.
Ali, Miller me nazvao. Pod svaku cijenu htio se nai sa mnom i govorio mi je preko telefona
tako divne svari, zajecala je. A ja sam... tu sam sve pripremila, oslobodila si veer... Nakon pisma
pomislila sam da sam... da mu znaim neto posebno. On mi je stvorio takve iluzije, razumijete
me? Naglo se okrenula prema meni i pogledala me suznim oima. I sad se najednom pojavila
njegova supruga, a ja se osjeam... osjeam se... strano se osjeam!
Dlanovima je prekrila lice, a ja sam je zagrlio. Prolo je neko vrijeme dok se Aurelie nije ponovo
umirila. Tako rado bih ostao daje tjeim, davao joj rupi za rupiem, i usrdno se nadao kako nikad
nee doznati zato sam ba u trenutku kad se javila automatska sekretarica bio u Temps des Cerisesu,
dok je Robert Miller kapitulirao negdje u nedostinoj daljini.
U jednom trenutku - sjedili smo jedno nasuprot drugom. Pogledala me i upitala: Imate li
moda cigaretu? Mislim da bi mi dobro dola.
Da, naravno. Izvadio sam kutiju Gauloisesa i ponudio joj. Uzela je cigaretu i zamiljeno je
pogledala.
Zadnju cigaretu popuila sam s Mrs. Dinsmore, na groblju! Kroz smijeh je rekla, vie za sebe:
Hou li ikad doista doznati to znai taj roman?
Pruio sam joj zapaljenu ibicu. Mogue da ete jednom saznati, odgovorio sam joj
neodreeno i pogledao njezine usne, koje su se na nekoliko sekundi sasvim pribliile mojem licu.
Ali, veeras vie ne. Naslonila se i otpuhnula dim u zrak. Ne, rekla je. A i na veeru s
autorom vjerojatno takoer mogu zaboraviti.
Kimnuo sam suosjeajno i pomislio kako su anse za veeru s autorom jako dobre, ak i ako se
on ne zove Miller. Znate to, mademoiselle Bredin, sad jednostavno zaboravite tog Millera, koji oito
ni sam zapravo ne zna to eli. Pogledajte to na ovaj nain, knjiga je ono to je doista vano. Taj
roman pomogao vam je zaboraviti svoju patnju. On je takorei pao s neba kako bi vas spasio.
Smatram da je to velianstveno.
Smijeila se bojaljivo. Da, moda imate pravo. Zatim je sjela i dugo me gledala utei.
Nekako sam jako sretna to ste sada tu, monsieur Chabanais, rekla je tad.
Uzeo sam njezinu ruku. Moja draga Aurelie, vi ne moete ni zamisliti koliko sam ja sretan to
sam ovdje, odgovorio sam. Onda sam ustao. A sad emo proslaviti va roendan, rekao sam.
Jednostavno ne dolazi u obzir da tu sjedite i klonete duhom, barem ne tako dugo dok ja to mogu
sprijeiti. Natoio sam nam u ae preostali pjenuac. Aurelie gaje ispila u jednom gutljaju i
odluno odloila au sa strane.
To je u redu, rekao sam i podignuo je sa stolca. Smijem li vas otpratiti do naeg stola,
mademoiselle Bredin? Ako mi otkrijete gdje skrivate svoje specijalitete, donijet u i pie i hranu.
Naravno da Aurelie nije dopustila da itko drugi da zavrnu notu njezinim jelima. Dopustila mi
je samo da odem s njom u kuhinju i tamo mi je dala zadatak da otvorim crno vino i stavim salatu u

95

veliku zdjelu dok je ona u maloj tavi prila kockice unke. Jo nikad nisam bio u restoranskoj
kuhinji i s uenjem sam gledao plinski tednjak s osam plamenika, sve one lonce, tave i kutlae koji
su stajali ili visjeli nadohvat ruke. Prvu au vina ispili smo jo u kuhinji, drugu za stolom.
Izvrsno je! uzviknuo bih svako malo i zaronio vilicom meu njene listove koji su sjali ispod
kockica unke. A kad je Aurelie iz kuhinje donijela cijelu tepsiju s mirisnim janjeim raguom i
stavila je na stol, otiao sam do male glazbene linije koja je stajala ispod drvenog anka i pustio
glazbu.
Georges Brassens pjevao je umilnim glasom Je m'suis fait tout petit i pomislio sam kako svaki
mukarac u svojem ivotu jednom naleti na enu kojoj dopusti da ga ukroti. Janjetina se topila na
jeziku i mogao sam samo komentirati kako je to ista poezija. Zatim mi je Aurelie ispriala kako je
recept i uope cijeli veeranji meni pripadao njezinu ocu koji je neoekivano preminuo u listopadu.
Prvi put kuhao ga je, kad je moju... kad je..., zamucala je i odjednom se zacrvenjela, ne znam
zato. No... u svakom sluaju, prije mnogo, mnogo godina, dovrila je reenicu i posegnula za
aom crnog vina. Dok smo jeli janjei ragu, priala mije o Claudeu koji ju je prevario na tako
nevjerojatan nain i o crvenom kaputu koji je dobila za roendan od svoje najbolje prijateljice
Bernadette. Plavua koja je takoer bila na knjievnoj veeri, sjeate se, monsieur Chabanais?
Gledao sam njezine zelene oi i niega drugoga nisam se mogao sjetiti, ali sam ustro kimnuo i
rekao:
Sigurno je lijepo imati tako dobru prijateljicu. Nazdravimo u ast Bernadette! I tako smo
popili jo po au za Bernadette, zatim smo na moj zahtjev ispili jo po au za Aurelie i njezine
prelijepe oi. Ona je, hihoui se, rekla: Podjetinjili ste, monsieur Chabanais.
Ne, uope nisam, odgovorio sam. Jo nikada nisam vidio takve oi, znate? Jer one nisu samo
obine, zelene, one su kao... kao dva dragocjena opala, a sad, pod svjetlom svijee, mogu vidjeti
bljetavilo nekog dalekog mora.
O, moj Boe, rekla je, oito pod dojmom. To je neto najljepe to sam ikad ula o svojim
oima. Zatim mi je priala o Jacquieju, efu kuhinje zlatnog srca koji voli galamiti, kojemu
nedostaje nepregledno more Normandije. I ja imam zlatno srce, dobacio sam, uzeo njenu ruku i
polegao je na svoja prsa.
Osjetite li ga? Ona se nasmijeila.
Da, monsieur Chabanais, mislim da ga zaista imate, rekla je ozbiljno i ostavila svoju ruku na
trenutak na mom uznemirenom srcu. Zatim je skoila i zabacila kosu. A sad, mon cher ami, idemo
po okoladni kola. To je moj specijalitet. A Jacquie uvijek kae, okoladni kola sladak je kao
ljubav. Smijeei se, otila je u kuhinju.
To mu vjerujem na rije. Uzeo sam teku tepsiju i nosio ju iza nje. Bio sam omamljen vinom,
Aurelieinom prisutnou i cijelom tom predivnom veeri za koju sam elio da nikad ne zavri.
Aurelie je odloila tanjure na sudoper i otvorila golemi hladnjak od plemenitog metala kako bi
izvadila parfe od crvenih narani za koji mije jamila kako jednostavno genijalno odgovara uz male
tople okoladne kolaie (C'est tout a fait genial!, rekla je) ta neodoljiva kombinacija slatke
okolade i blago gorak okus crvene narane. Predano sam sluao njezina objanjenja i bio
oduevljen zvukom njezina glasa. Sigurno je imala pravo o onome o emu je govorila, ali mislim da
je meni u tom trenutku jednostano sve bilo neodoljivo. Iz restorana su do mene dopirali zvuci La fee
dochette, pjesme koju sam jako volio i pjevuio je potiho, dok se pjeva upravo raspjevao o tome
koliko bi viskija i bi cigareta trebao uzeti da tu predivnu djevojku, koju jo uvijek trai, odvede u
svoj krevet.
Je ferai cent mille guinguettes, je boirai cent mille whiskies
Je fumerai cent mille cigarettes pour la ramener dans mon lit
Mais j'ai bien peur que cette cherie n'existe juste que dans ma tete
Mon paradis, ma fabulette, mon Saint-Esprit Ma fee clochette!
Naao sam svoju Fee clochette!
96

Stajala mi je nadohvat i s uitkom priala o okoladnim kolaiima. Aurelie je zatvorila vrata

hladnjaka i okrenula se prema meni. Stajao sam joj tako blizu da smo se sudarili.
Hopla, rekla je i pogledala me ravno u oi. Smijem li vas neto upitati, monsieur Chabanais?
pitala je urotniki.
Moete me sve pitati, odgovorio sam joj apatom.
Kad se nou sputam stubama, nikada se ne okreem, jer me strah da se neto moda nalazi
iza mene. Njezine oi bile su irom otvorene i ja sam se naglavake strmoglavio u to njeno zeleno
more. Mislite li daje to smijeno? upitala je.
Ne, promrmljao sam tiho i sagnuo glavu prema njoj. Ne, to mi uope nije smijeno. To
svatko zna. U mraku, na stubama, ne treba se okretati. A tad sam je poljubio. Bio je to vrlo dug
poljubac. Kad su se nae usne na trenutak odvojile, Aurelie je tiho rekla:
Bojim se da se parfe od crvenih narani otopio.
Poljubio sam joj rame, vrat, njeno sam joj zagrizao unu resicu, sve dok nije tiho uzdahnula. I
prije nego to sam se ponovo usredotoio na njezina usta, apnuo sam: Bojim se da emo s tim sad
morati ivjeti.
A zatim dugo, dugo oboje nismo rekli ni rijei.

97

15.
Moj roendan zavrio je jednom nuit blanche, bijelom noi, noi koja nije htjela prestati. Pono je
ve odavno prola kad mi je Andre pomogao odjenuti crveni kaput i kad smo vrsto zagrljeni
mjesearili tihim ulicama. Svakih nekoliko metara zastali smo kako bismo se poljubili i trebalo nam
je beskonano dugo dok konano nismo doli do ulaznih vrata mojeg stana. Ali te noi, koja nije
poznavala ni dan, ni sat, vrijeme nije bilo vano. Kad sam se nagnula da otvorim vrata, Andre me
poljubio u zatiljak. Dok sam ga za ruku vodila hodnikom, zagrlio me slea i obujmio moje grudi.
Stajali smo u spavaoj sobi, a Andre mi je skinuo naramenice haljine i pribliio moju glavu svojoj
njenim pokretom.
Aurelie, rekao je i poljubio me tako snano da mi se zavrtjelo. Moja lijepa, lijepa vilo.
Te noi nismo se ni na trenutak isputali iz zagrljaja. Neprestano smo se dodirivali, eljeli smo
sve otkriti. Je li nam promaknulo koje mjesto na naim tijelima koje nije bilo prekriveno
njenostima, koje nije bilo strastveno osvojeno? Mislim da ne. Naa je odjea lagano zautala pa
skliznula na parket.
A kad smo utonuli u moj krevet i ondje se izgubili satima, posljednje to sam pomislila bilo je, je
li Andre Chabanais moja ispravna pogreka.
Kad sam se probudila, leao je uz mene, rukom je podupirao glavu i smijeio mi se. Tako si
lijepa kada spava, rekao je. Pogledala sam ga i pokuala si u sjeanje urezati sliku toga jutra kad
smo se prvi put probudili jedno pokraj drugoga. Njegov iroki osmijeh, smee oi s crnim
trepavicama, tamna, blago kovrava, potpuno razbaruena kosa, brada koja je ocrtavala njegovo lice
i bila mnogo njenija nego to sam mislila, svijetli oiljak iznad desne obrve koji je zaradio kada je
kao djeak dospio na bodljikavu icu... A u pozadini balkonska vrata s polunavuenim zavjesama,
mirno jutro u dvoritu, grane velikog kestena, komad neba. Smijeila sam se i na trenutak zaklopila
oi. Njeno mi je prstom preao preko usta. Na to misli? upitao je.
Upravo razmiljam kako bih voljela zadrati ovaj trenutak zauvijek, rekla sam i zadrala
njegov prst uz nekoliko poljubaca na svojim usnama. Zatim sam uz uzdah utonula u jastuk. Sad
sam tako sretna, rekla sam. Onako u potpunosti sretna.
Kako je to lijepo, rekao je i primio me u naruje. I ja sam takoer vrlo sretan, Aurelie. Moja
Aurelie. Poljubio me i neko smo vrijeme mirno leali priljubljeni jedno uz drugo. Vie nikad neu
ustati, promrmljao je Andre i, milujui mi leda. Ostat emo jednostavno u krevetu, moe?
Smijeila sam se. Zar ti ne mora u ured? upitala sam.
Koji ured? promrmljao je, a njegova ruka spustila se izmeu mojih nogu.
Zahihotala sam. Trebao bi ih barem obavijestiti kako e do kraja ivota ostati ovdje u
krevetu. Pogled mi je pao na mali sat koji je stajao na nonom ormariu. Ve je skoro jedanaest.
Uzdahnuo je i sa aljenjem povukao svoju ruku. Vi ste jedna mala kvariteljica raspoloenja,
mademoiselle Bredin, to sam oduvijek nasluivao, rekao je i potapkao vrh mojeg nosa. Onda dobro,
sad u nazvati madame Petit i rei joj da u kasniti. Ili ne, jo bolje, rei u joj da danas, naalost, ne
mogu doi, pa emo provesti prelijep dan. Sto misli o tome?
Mislim da je to odlina ideja, rekla sam. Ti obavi svoje poslove, a ja u nam za to vrijeme
skuhati kavu.
Tako emo i napraviti. Ali, ne elim se odvajati od tebe...
Ali, to je samo nakratko, odgovorila sam i umotala se u kratki tamnoplavi kuni ogrta kako
bih otila do kuhinje.
Ovo e poslije opet skinuti, viknuo je Andre za mnom, a ja sam se nasmijala.
Tebi nikada nije dosta!

98

Ne, odgovorio je. Tebe se nikad ne mogu zasititi!

Ni ja tebe, pomislila sam. U tom sam se trenutku osjeala tako sigurna, ah, tako sigurna!
Pripremila sam dvije velike alice cafe creme dok je Andre telefonirao pa nestao u kupaonici.
Oprezno sam odnijela alice u spavau sobu. Knjigu Roberta Millera, koja je jo uvijek leala na
mom nonom ormariu, odloila sam ustranu i postavila alice. Je li mogue da je tatin menu
d'amour poluio rezultate? Umjesto s engleskim piscem, u njemu sam uivala s francuskim
urednikom i odjednom, gledali smo se potpuno drugim oima gotovo kao Tristan i Izolda koji su
zajedno ispili ljubavni napitak i vie nisu mogli ivjeti jedno bez drugoga. Jo se dobro sjeam kako
sam se u djetinjstvu oduevila tom operom na koju me odveo otac. Dio s arobnim napitkom bio mi
je posebno uzbudljiv. Smijeei se, podizala sam odjeu koja je bila razbacana po cijeloj sobi i
odloila je preko stolca koji je stajao uz krevet. Kad sam digla jaknu Andreova odijela, neto je palo
na pod. Bila je to njegova lisnica. Ona se sama otvorila i ispalo je nekoliko papira. Sitni novac
otkotrljao se po parketu. Kleknula sam na pod kako bih skupila novie i ula kako Andre dobro
raspoloen pjeva u kupaonici. Smijeei se, vratila sam novie u prednji depi i ba kada sam
htjela vratiti papire koji su virili iz stranjeg dijela lisnice, opazila sam fotografiju. Prvo sam
pomislila da se radi o Andreovoj fotografiji i izvukla ju znatieljno van, ali tad je moje srce
prestravljeno stalo. Prepoznala sam sliku. To je bila ena u zelenoj haljini, ena koja se smijeila
kameri. Na slici sam bila ja!
Nekoliko sekundi u nedoumici sam promatrala fotografiju u svojoj ruci. Tad je krenula bujica
misli koje su se nadovezivale jedna na drugu i stotine kratkih trenutaka kao snimke su
nadopunjavale jedna drugu u veliku cjelinu. Tu sam sliku priloila svojem pismu za Roberta
Millera. A sad se nalazila u Andreovoj lisnici!
Andre, koji se na hodniku izdavake kue otresao na mene. Andre, koji je odgovor Roberta
Millera ubacio u moj potanski sandui jer je Miller navodno izgubio moju adresu. Andre, koji je
smijeei se i alei sjedio u Coupoleu i znao da se Robert Miller ondje nee pojaviti. Andre, koji mi
nije rekao ni rije o knjievnoj veeri, jedinom dogaaju na kojemu je Miller u Parizu doista
sudjelovao. Andre, koji je izgarao od toga da me to prije odvoji od oito zbunjenog autora. Andre,
koji se s buketom cvijea pojavio u Temps des Cerisesu ba u trenutku kada je Miller svojem agentu
naloio da odgodi dogovor.
Miller?! Ha! Tko zna tko je zaista bio ovjek koji me nazvao po nalogu monsieura Chabanaisa. A
tek pismo Roberta Millera? Kako mi je autor mogao odgovoriti kad moje pismo nikad nije dobio?
Najednom sam se sjetila neega. Neega to sam primijetila ve nakon knjievne veeri, a da to
nisam odmah povezala. Ostavila sam fotografiju na podu i pojurila prema nonom ormariu. Tamo
je leao Osmijeh ene, a u njemu Millerovo pismo. Ruke su mi se tresle. Izvukla sam rukom
napisane listove. Vama jako odani, Va Robert Miller.
Tad sam urno otvorila knjigu i zagledala se u posvetu. Proaptala sam zavrne rijei pisma. Za
sebe.
Za Aurelie Bredin, uz srdaan pozdrav, Robert Miller. Robert Miller potpisao se dvaput.
Potpis posvete bio je potpuno drugaiji od potpisa na pismu. Okrenula sam omotnicu na kojoj je jo
bio zalijepljen mali uti post-it-papiri Andrea Chabanaisa i zaprepastila se. To je bio Andre. On je
napisao Millerovo pismo, a ja sam sve ovo vrijeme bila u zabludi! Gubilo mi se tlo pod nogama i
sjela sam na krevet. Mislila sam na to kako me Andre sino u restoranu tako iskreno promatrao
svojim smeim oima i kako mi je rekao: ao mi je, Aurelie.
U meni je sve kipjelo od bijesa. Taj je ovjek iskoristio moju lakovjernost. On je uivao u tome
to me mogao vui za nos. Igrao se sa mnom kako bi me odvukao u krevet. A ja sam pala na to.
Pogledala sam kroz prozor, sunce je jo uvijek obasjavalo dvorite, ali je lijepa slika sretnog jutra
bila unitena. Andre Chabanais prevario me, jednako kao to me prevario i Claude. Vie nikad neu
dopustiti da me itko prevari. Nikad vie! Stisnula sam ake te brzo udahnula i izdahnula.
Tako, moje srce, sada imamo cijeli dan samo za nas. Andre je uao u sobu umotan u veliki
tamnosivi runik. S njegove smee kose kapala je voda. Buljila sam u pod. Aurelie? Pribliio mi

99

se, stao preda me i poloio ruke na moja ramena. Moj Boe, pa ti si sasvim problijedjela. Nije ti
dobro?
Maknula sam njegove ruke sa svojih ramena i lagano ustala. Ne, rekla sam, a glas mi je
podrhtavao. Ne osjeam se dobro. Uope se ne osjeam dobro.
Zbunjeno me pogledao. Pa to je? Aurelie... najdraa... mogu li ti nekako pomoi? Maknuo mi
je pramen kose s lica. Odmaknula sam njegovu ruku.
Ja..., poela sam prijetei. Nemoj me vie nikad dotaknuti, uje li, vie nikad!
Zaprepateno je ustuknuo. Ali, Aurelie... to se dogaa? uzviknuo je. Primijetila sam kako u
meni nadire val bijesa.
to se dogaa? upitala sam zastraujue tiho. Ti eli znati to se dogaa? Otila sam do
mjesta gdje sam na podu ostavila fotografiju i podignula je jednim potezom. Pruila sam mu
fotografiju. Evo to se dogaa! vrisnula sam i odjurila do nonog ormaria. I ovo se dogaa!
Dohvatila sam krivotvoreno pismo i bacila ga Andreu pred noge. Vidjela sam kako se njegovo lice
zarumenjelo.
Aurelie... molim te... Aurelie, zamuckivao je.
to je?! vrisnula sam. Hoe li mi podvaliti jo jednu la? Ili je ovo dosad bilo dovoljno?
Uzela sam knjigu Roberta Millera i najradije bih mu njome bila razbila glavu. Jedino to je u ovoj
cijeloj lairanoj prii ispravno jest ova knjiga. A ti, Andre, urednie u izdavakoj kui Opale, ti si za
mene najgori od najgorih. Ti si gori od Claudea. On je barem imao razloga prevariti me, ali ti... ti... ti
si u tome uivao!
Ne, Aurelie, krivo si to shvatila. Molim te..., oajno je zapomagao.
Nisam, rekla sam. Dobro sam shvatila. Otvorio si moje pismo, umjesto da ga proslijedi.
Poslao si mi krivotvorenu verziju pisma, zatim si vjerojatno umirao od smijeha kad ti u Coupoleu
nisam htjela rei nita o tome. Sve ste to lukavo smislili, svaka ast, imate moje komplimente!
Pribliila sam mu se i uputila mu pogled prepun prezira. Cijeli svoj ivot nisam upoznala nekoga
kao to ste vi, nekoga tko se moe tako licemjerno naslaivati tuom nevoljom. Gledala sam kako
se prestravljeno trgnuo. Samo mi jo jedno mora objasniti, zaista me, naime, zanima kako si to
uspio smisliti. Tko je juer naveer nazvao restoran? Tko?
To je stvarno bio Adam Goldberg. On je moj prijatelj, rekao je utueno.
Ah, on je prijatelj? Pa to je sjajno! Koliko takvih prijatelja jo ima, ha? Koliko ih se sad jo smije
glupoj lakovjernoj maloj? Hoe li mi to rei? Razbjesnjela sam se.
Andre je digao ruke u znak obrane, zatim ih odmah spustio kad mu je pao runik.
Nitko ti se ne smije, Aurelie. Molim te nemoj o meni loe misliti... Da, znam, lagao sam ti,
uasno sam ti lagao, ali... drugaije jednostavno nije ilo, mora mi to vjerovati! Ja... bio sam u
stranom kripcu. Molim te! Mogu ti to objasniti..
Upala sam mu u rije. Zna to, Andre Chabanais? Nisu mi potrebna tvoja objanjenja. Od
samog poetka nisi htio da se sastanem s Robertom Millerom, ti si se isprijeio izmeu nas i
oteavao nam, a onda... onda si se sjetio neega puno boljeg, zar ne? Odmahnula sam glavom.
Kako si mogao izmisliti neto tako perfidno?
Aurelie, zaljubio sam se u tebe, i to je istina, rekao je.
Ne, odbacila sam. Tako se ne ponaa prema eni koju voli. Uzela sam njegove stvari sa
stolca i bacila mu ih u lice. Evo, rekla sam. Samo se obuci i odlazi!
Podignuo je odjeu i tuno me pogledao. Molim te, prui mi jo jednu priliku, Aurelie.
Oprezno mi se pribliio i pokuao me zagrliti. Odmaknula sam se i prekriila ruke. Juer... to... to
je bilo najljepe to sam ikada doivio..., rekao je pokajnikim tonom.
Osjetila sam kako mi suze naviru u oi. C'est fini! bijesno sam izustila. Gotovo je! Gotovo je i
prije nego to je zapravo i poelo. Tako mi i treba. Ne elim ivjeti s laljivcem!
Stvarno nisam lagao, proaptao je.

100

Kako moe rei da stvarno nisi lagao? Pa to je smijeno! odgovorila sam bijesno. Oito je
razradio novu taktiku. Andre je stao ispred mene ogrnut sivim frotiranim runikom.
Ja sam Robert Miller, rekao je gotovo oajniki.
Nasmijala sam se, ak mi je i za moj ukus glas zazvuao otro. Zatim sam ga odmjerila od glave
do pete, prije nego to sam rekla: Za kakvu budalu ti mene dri? Ti si Robert Miller? Puno toga
ula sam od tebe, ali ova je bezobrazna izmiljotina zaista vrhunac. Ovo postaje sve apsurdnije.
Podboila sam se. Sam si kriv, ali ja sam Roberta Millera vidjela svojim oima, onog pravog
Roberta Millera na knjievnoj veeri! Proitala sam intervju s njim u Figarou. Pa jasno, to si ti, Robert
Miller! Glas mi je pucao. Zna to si ti, Andre Chabanais? Ti si jednostavno smijean! Istina je da ti
Milleru nisi ni do koljena! A sad idi, samo idi! Ne elim vie nita uti, sve e jo samo pogorati!
Ali pokuaj me razumjeti. Robert Miller nije Robert Miller! uzviknuo je. To je bio... to je bio...
jedan zubar!
Van! viknula sam i zaepila si ui dlanovima. Nestani iz mog ivota, Andre Chabanais,
mrzim te!
Kad je Andre, bez rijei i sav crven u licu, napustio stan, slomljena sam, grcajui u suzama, pala
na krevet. Prije sat vremena bila sam najsretnija ena u Parizu, prije sat vremena stajala sam na
poetku neega prelijepog, a onda se sve katastrofalno strmoglavilo u propast. Ugledala sam dvije
jo pune alice kave na svom nonom ormariu i ponovo briznula u pla. Je li moja sudbina biti
prevarena? Mora li moja srea uvijek zavriti u lai? Zurila sam van, u dvorite. Moja potreba za
mukarcima koji me varaju u svakom sluaju zadovoljena je. Gorko sam jecala. Oekivao me dug,
isprazan ivot. Ako se ovako nastavi, zavrit u kao ogorena starica koja ee grobljima i sadi
cvijee po grobovima. Samo da ne budem kao Mrs. Dinsmore. Odjednom sam nas vidjela kako na
njezin roendan sjedimo u Coupoleu i ula ju kako zadovoljno uzvikuje: Djevojice, on je ba onaj
pravi!
Pokrila sam se jastukom preko glave i nastavila jecati. Jedna nesretna misao slijedila je drugu i
morala sam misliti na to kako e uskoro Boi. To e biti najtuniji Boi u mojem ivotu. Kazaljka
malog sata na nonom ormariu neumitno je otkucavala i moje se srce najednom osjealo tako staro.
U jednom trenutku ustala sam i odnijela alice u kuhinju. Okrznula sam papirie na ploi s mudrim
mislima i jedan od njih odleprao je na pod. Tuga je zemlja gdje kii i kii, i nita ne uspijeva,
stajalo je na papiriu. To je bez daljnjega bilo tono. Sve moje suze nee sprijeiti da se stvari
razvijaju svojim tijekom. Uzela sam taj komadi papira i paljivo ga ponovo privrstila na zid.
Zatim sam nazvala Jacquieja da mu javim kako je moje srce preivjelo atentat i da u za boine
blagdane s njim na more.

101

16.
Netko je neodluno pokucao na vrata, a kad je ula mademoiselle Mirabeau, sjedio sam kao svih
proteklih dana, nagnut nad radnim stolom, jedva zadravajui glavu na rukama. Od svojeg
neslavnog odlaska od Aurelie Bredin bio sam sasvim utuen. Dotumarao sam do kue, stao pred
kupaonsko ogledalo i samog sebe nazvao najveim idiotom koji je sve pokvario. Veeras sam
previe popio i jedva da sam mogao zaspati. Ponovo sam pokuao nazvati Aurelie. Stalno se javljala
automatska sekretarica, a u restoranu se na telefon uvijek javljala neka druga gospoa s jednom te
istom porukom: da mademoiselle Bredin ne eli sa mnom razgovarati. Jednom je slualicu podigao
neki mukarac (mislim da je to bio onaj neotesani kuhar) i zaurlao na mene kako e svratiti u
izdavaku kuu i s velikim mi zadovoljstvom razbiti gubicu ako ne prestanem dosaivati
mademoiselle Aurelie. Tri puta slao sam joj mailove, zatim sam od nje dobio odgovor da se ne trudim
uzaludno, i da ih vie na aljem, jer e ih ubudue brisati neproitane. Tih posljednjih dana prije
Boia bio sam tako oajan, da to ovjek ne moe ni zamisliti. Kako se inilo, nepovratno sam
izgubio Aurelie. Nije mi ostala ak ni njezina fotografija, a posljednji pogled koji mi je uputila bio je
toliko pun prezira da ine svaki put, kad bih ga se sjetio, oblio hladan znoj.
Monsieur Chabanais? Umorno sam pridigao glavu i pogledao prema mademoiselle Mirabeau.
Idem po sendvi. elite li i vi da vam donesem neto? upitala je.
Ne, nisam gladan, rekao sam. Florence Mirabeau oprezno se pribliila.
Monsieur Chabanais?
Da, stoje?
Pogledala me svojim malenim licem plahe mimoze. Uasno izgledate, monsieur Chabanais,
rekla je i brzo dodala: Molim vas, oprostite mi to sam vam ono rekla. Ali, pojedite barem jedan
sendvi... meni za ljubav. Duboko sam uzdahnuo.
Pa dobro, dobro onda, rekao sam.
Piletina, unka ili tuna?
Svejedno. Donesite mi bilo to.
Pola sata poslije pojavila se s bagetom od tune i svjee cijeenim naraninim sokom, pa utke
oboje stavila na radni stol.
Dolazite li veeras na boinu zabavu? pitala me. Bio je petak, Badnjak je padao u sljedei
utorak, a izdavaka kua Opale od sljedeeg tjedna pa sve do Nove godine nee raditi. Zadnjih se
godina udomaio obiaj da naveer posljednjeg radnog dana svi zaposlenici odlaze u tavernu Lipp
privesti godinu kraju, kako to ve i prilii. To je uvijek bilo veselo okupljanje na kojem se mnogo
jelo, smijalo i prialo. Nisam bio u stanju podnijeti toliku koliinu dobrog raspoloenja. Odmahnuo
sam glavom.
ao mi je, veeras neu doi.
Oh, rekla je. To je zbog vae majke? Slomila je nogu, zar ne?
Ne, ne, odgovorio sam. Zato bih lagao? Prolih sam tjedana toliko lagao da mi je ve bila
muka od toga. Majka je ve pet dana bila kod kue u Neuillyju, spretno je epala na takama po
cijeloj kui i planirala veliku, sveanu gozbu za Boi. Slomljena noga ve je sasvim dobro, rekao
sam.
Ali... u emu je onda stvar? Mademoiselle Mirabeau jednostavno je htjela znati. Pogledao sam je.
Napravio sam groznu greku, rekao sam i poloio si ruku na prsa. I sad... to da vam
kaem? Mislim, srce mi je slomljeno. Pokuao sam se nasmijeiti, ali nije ba zvualo kao moj
najbolji vic.

102

Oh, rekla je mademoiselle Mirabeau. Osjetio sam kako se sobom razlilo njeno suosjeanje, kao
kakav topao val. A onda je izgovorila neto to mi se vrtjelo mislima jo dugo nakon to je tiho za
sobom zatvorila vrata. Kad shvatite da ste pogrijeili, trebali biste to ispraviti, to je mogue prije.
Nije se esto dogaalo da se izdava pojavi u uredima svojih suradnika, no kad bi to uinio,
mogli ste biti sigurni da je rije o neemu vanom. Sat vremena nakon to je Florence Mirabeau bila
kod mene, vrata mojeg ureda otvorio je i Jean-Paul Monsignac i buno se smjestio na stolac koji je
stajao pred mojim radnim stolom. Pogledao me prodorno svojim plavim oima. Zatim me jasno
pitao: Sto bi to trebalo znaiti, Andre? Upravo sam uo kako veeras neete doi na boinu
proslavu?
Nelagodno sam se mekoljio u svojem naslonjau. Maaa... ne, rekao sam.
Smije li se znati zato? Boina proslava u Lippu za Monsignaca je bila svetinja i oekivao je
kako e sve njegove ovice biti ondje.
Dakle, ja... jednostavno nisam raspoloen za to, da budem iskren, rekao sam.
Dragi moj Andre, pa nisam ja lud. Mislim da svatko tko ima oi vidi kako ba niste u najboljem
stanju. Niste se pojavili na kolegiju, u jedanaest sati otkazali ste svoj dolazak bez ikakva objanjenja,
a onda se idueg dana pojavite u uredu kao ivi mrtvac i gotovo vie i ne izlazite iz svoje peine. Pa
to se to s vama dogaa? Takvog vas nikad jo nisam vidio. Monsignac me promatrao sa
saaljenjem. Slegnuo sam ramenima i utio. A to sam i mogao rei? Da sam mu rekao pravu istinu,
tek tad bih imao problem.
Sa mnom moete o svemu razgovarati, Andre, i nadam se da to znate.
Kiselo sam se nasmijao. Lijepo od vas, monsieur Monsignac, ali bojim se da upravo s vama ne
mogu o tome razgovarati.
Zbunjeno se naslonio, prebacio nogu preko noge i objema rukama obuhvatio gleanj, koji su
prekrivale tamnoplave arape. E, sad sam jo znatieljniji. Zato o tome ne moete razgovarati sa
mnom? Kakva glupost!
Pogledao sam kroz prozor. Na ruiastom nebu ocrtavao se toranj crkve Saint-Germain. Zato
to u onda vjerojatno izgubiti posao, rekao sam sjetno.
Monsignac se glasno nasmijao. Moj dragi Andre, to ste napravili a da je tako strano? Ukrali
srebrne lice? Pipkali neku suradnicu? Pronevjerili novac? Njihao se naprijed-natrag na svojem
stolcu. A onda sam pomislio na rijei mademoiselle Mirabeau i odluio sve iznijeti na vidjelo.
Radi se o Robertu Milleru. to se njega tie... Tu nisam bio ba jako iskren prema vama,
monsieur Monsignac. Paljivo se nagnuo prema meni. Da? pitao je. A to je s tim Millerom? Ima
nekih problema s tim Englezom? Dajte, recite ve jednom u emu je stvar!
Uzdahnuo sam. Nije mi bilo jednostavno rei istinu.
Knjievna veer bila je velianstvena. Mon Dieu, nasmijao sam se do suza, nastavio je
Monsignac. to je s tim tipom? Pa on je ve htio najaviti da e poslati svoj sljedei roman. Tiho
sam zastenjao i naglo prekrio rukama lice. to se dogaa? Monsignac je sad ve bio zabrinut.
Andre, nemojte sad dramatizirati, nego mi jednostavno recite to se dogodilo. Miller i dalje pie za
nas ili su se pojavili nekakvi problemi izmeu vas dvojice? Jeste se moda posvaali? Odmahnuo
je jedva vidljivo glavom. Je li ga preoteo neki drugi izdava? Duboko sam udahnuo i pogledao
Monsignaca u oi.
Obeajte mi da neete izgubiti ivce i da neete vikati.
Da, da... Dajte mi vie recite o emu se radi!
Vie nee biti ni jednog romana Roberta Millera, rekao sam i nakratko uutio. I to iz jednog
jedinog razloga. On zapravo uope ne postoji.
Monsignac me blijedo gledao i nije mu bilo jasno o emu govorim. Sad stvarno buncate,
Andre. to se dogaa? Imate li temperaturu? Jeste li izgubili razum? Robert Miller bio je u Parizu,
zar se vie ne sjeate?

103

Kimnuo sam. O tome se ba i radi. Onaj mukarac koji je bio na knjievnoj veeri nije bio
Robert Miller. To je bio jedan zubar koji se predstavljao kao Miller kako bi nam napravio uslugu.
Nama?
Pa, da. Adamu Goldbergu i meni. On je zubar i Adamov brat. Zove se Sam Goldberg i ne ivi
sam ni u kakvom ljetnikovcu, sa svojim psom, nego ivi sa suprugom i djecom u Devonshireu. A s
knjigama ima toliko veze koliko ja imam s plombama. Sve je inscenirano kako stvar ne bi bila
otkrivena, razumijete me?
Ali... Monsignac je uzbueno razrogaio svoje plave oi. Pa tko je onda napisao knjigu?
Ja, rekao sam.
A onda je Jean-Paul Monsignac ipak poeo urlati. Najgore je u tome to se monsieur Monsignac,
kad se uzruja, jako teko moe obuzdati.
Pa to je skandalozno! Vi ste me prevarili, Andre. Vjerovao sam vam! Bio u sam u stanju staviti
ruku u vatru da ste vi iskren ovjek! Nasamarili ste me! Znajte da ete za to snositi posljedice.
Otputeni ste! Urlao je i uzbueno skoio sa stolca. U svemu tome bilo je dobro jedino to to
monsieur Monsignac, kao to brzo plane, tako se jednako brzo smiri. A ima i izvrstan smisao za
humor. Nevjerojatno, rekao je nakon deset minuta, kad sam se ja ve pomirio s tim da sam
nezaposleni urednik na kojeg e svi u struci upirati prstom. Nevjerojatno kakav ste lukav pothvat
poduzeli. Povukli ste za nos cijelu javnost. Dobro ste to izveli. Nije to lako, treba to znati izvesti.
Odmahnuo je glavom i odjednom se poeo smijati.
Iskreno reeno, malo me zaudilo kad je Miller na knjievnoj veeri priao o tome kako je
junak njegova novog romana zubar. Zato mi otpoetka niste rekli da vi stojite iza svega, Andre?
Moj Boe, nisam imao pojma da vi znate tako dobro pisati. Zaista dobro piete, ponovio je jo
jednom i rukom preao preko svoje sijede kose.
To je jednostavno bila spontana ideja. Htjeli ste nekog novog Stephena Clarkea, sjeate se? A u
tom trenutku nije bilo Engleza koji bi zabavno pisao o Parizu. Nismo vam htjeli podvaliti ili natetiti
izdavakoj kui. Vi znate da je predujam za taj roman bio prilino skroman. On je ve odavno donio
dobit.
Monsignac je potvrdno kimnuo.
Nitko od nas nije mogao predvidjeti da e se knjiga tako dobro prodavati, a kamoli da e se
itko zainteresirati za autora, nastavio sam.
Bon, rekao je Monsignac koji je cijelo vrijeme hodao gore-dolje mojim uredom. Zatim je
ponovo sjeo. Dobro. To smo, dakle, rijeili. A sad emo porazgovarati kao mukarac s
mukarcem. Prekriio je ruke na prsima i strogo me pogledao.
Povlaim va otkaz, Andre. Za kaznu ete veeras doi na proslavu u Lipp, dogovoreno?
Kimnuo sam, s olakanjem.
A sad mi jo objasnite kakve veze ima ova intriga s vaim slomljenim srcem? Mademoiselle
Mirabeau se, naime, ba jako zabrinula. Mislim da emo tek sad vidjeti u kojem grmu lei zec.
Udobno se naslonio na stolac, zapalio cigarillos i ekao. Bila je to duga pria. Kad sam je konano
zavrio, vani su se ve palile prve uline svjetiljke.
Ne znam vie to da radim, monsieur Monsignac, zavrio sam nesretno. Konano sam naao
enu koju sam oduvijek traio, a ona me mrzi! ak i kad bih joj mogao dokazati da zaista ne postoji
autor imenom Robert Miller, mislim da mi to nita ne bi koristilo. Uasno je bijesna na mene.
U vaem sluaju, dragi moj prijatelju, pomae samo jedno. Istina. I to cijela istina. Ustao je i
priao mojem radnom stolu. Posluajte moj savjet. Zapiite ovu cijelu priu kako se razvijala, od
prvog trenutka kad ste pogledali kroz prozor tog restorana do ovoga naeg razgovora. Zatim
dostavite toj svojoj Aurelie rukopis s obavijeu kako je njezin omiljeni autor napisao novi roman. I
kako bi mu mnogo znailo da ona prva proita rukopis. Potapao me po ramenu. To je
nevjerojatna pria, Andre. Jednostavno velianstvena! Zapiite je, ponite ve sutra. Ili jo bolje,
danas. Veeras! Piite, moj prijatelju. Radi se o ivotu. Upiite se u srce te ene koju ste zaveli svojim
prvim romanom. Otiao je do vrata pa se jo jednom okrenuo.

104

Ma to se dogodilo, namignuo mi je, od toga emo napraviti Roberta Millera!

105

17.
Postoje pisci koji se danima bave prvom reenicom svojeg romana. Prva reenica mora biti
savrena, a nakon nje sve ide samo od sebe. Tako kau. Mislim da u meuvremenu postoje i neka
istraivanja o poecima romana, a prema kojima je ta prva reenica neke knjige poput prvoga
pogleda meu ljudima koji se jo ne poznaju.
S druge strane, postoje i pisci koji ne mogu poeti roman bez posljednje reenice. Na primjer, za
Johna Irvinga mnogi tvrde kako je svoju knjigu razraivao od posljednjeg poglavlja pa prema
poetku, i da bi tek tad poeo pisati. A ja zapisujem ovu priu ne znajui njezin zavretak. Cak
nemam ni najmanji utjecaj na njezin ishod. Istina je da kraj prie jo uvijek ne postoji, jer e
posljednju reenicu morati napisati jedna ena koju sam vidio prije otprilike godinu i pol, iza
prozora jednoga malog restorana sa stolnjacima na crveno-bijele kvadratie, koji se nalazi u Ulici
Princesse u Parizu. To je ena koju volim.
Smijala se s one strane stakla, a njezin me je osmijeh toliko oarao da sam joj ga ukrao. Posudio
ga. Nosio sam ga sa sobom, posvuda. Ne znam, mislim, je li takvo to uope mogue. Da se
zaljubimo u osmijeh. U svakom sluaju, taj me osmijeh inspirirao da napiem jednu priu, u kojoj je
sve bilo izmiljeno. ak i njezin pisac.
A onda se dogodilo neto neoekivano. Godinu dana kasnije, jednog stvarno groznog dana u
studenom, kao s neba, neoekivano je dola ena s lijepim osmijehom. No, ono to je u tom susretu
bilo istodobno i predivno i tragino, jest to je od mene traila neto to joj nisam mogao dati. Imala
je samo jednu elju; bila je opsjednuta njome kao to su princeze u bajkama opsjednute zabranjenim
vratima. I ba ta elja nije se mogla ispuniti. Ili ipak? Otad se dogodilo puno toga lijepog, ali i
zastraujueg. I ja elim ispriati - sve.
Cijelu istinu, nakon svih tih lai.
Ovo je pria kakva je uistinu bila, i piem je kao vojnik koji sljedei dan mora u bitku. Piem je
kao bolesnik koji ne zna hoe li sutra vidjeti izlazak sunca. Kao netko tko voli i tko cijelo svoje srce
predaje u njene ruke jedne ene, u smionoj elji da ga ona uslii.
Prola su tri dana od mojeg razgovora s Monsignacom. Bila su potrebna tri dana da ove prve
reenice pretoim na papir, a onda se sve poelo odvijati brzo. Sljedeih tjedana pisao sam kao da
me na to tjerala neka via sila. Pisao sam jer mi se radilo o ivotu, kako se prikladno izrazio moj ef.
Pisao sam o baru u kojem je Adamu i meni sinula briljantna ideja, o susretu na hodniku
izdavake kue, o pismu engleskom piscu u mojoj koari za potu, pismu koje sam nestrpljivo
razderao. I o svemu drugom to se dogodilo tih uzbudljivih, pozornosti vrijednih dana. Boi je
doao i proao. Majci u
Neuillyiju, gdje sam proveo blagdane, ponio sam svoj maleni kompjutor i zabiljeke. Mislio sam
o njima ak i kad je na Badnjak cijela obitelj bila okupljena oko velikog stola u salonu i uivala u
pateti od gusje jetre koja se nala na naim tanjurima. Mama je prvi put imala pravo kad mi je
prigovorila da sam smravio i da ne jedem dovoljno.
Jesam li uope ita jeo tih tjedana? Vjerojatno jesam, ali ne sjeam se ba najbolje. Dobri
Monsignac potedio me posla do kraja sijenja. Ostalima je objasnio da je rije o posebnom zadatku.
Ujutro sam ustajao, nabacio bih neto na sebe pa sa alicom kave i cigaretama oteturao do
radnog stola. Nisam odgovarao na telefon, nisam otvarao vrata kad bi netko zazvonio, nisam
gledao televiziju, novine su se gomilale neproitane na stoliu ispred kaua. Samo bih kasno
poslijepodne tu i tamo proetao naseljem, tek toliko da uhvatim malo svjeeg zraka i kupim
najnunije potreptine.
Nisam pripadao ovom planetu. Da su se oko mene dogaale prirodne katastrofe, vjerojatno ne
bih ni primijetio. Tih tjedana nisam nita znao. Znao sam samo da moram pisati. Kad sam stao pred

106

kupaonsko ogledalo, u njemu sam vidio odraz blijedog ovjeka raupane kose, s tamnim
podonjacima. Nije me to diralo. Katkad bih hodao gore dolje po sobi, samo kako bih istegao trome
udove, a kad sam zaglibio i kad mi je ponestalo inspiracije, samo sam stavio CD French Cafe. Zato
ba taj, ne znam rei. Okomio sam se na nj kao autist koji mora prebrojiti sve to mu padne pod
ruku. To je postao moj ritual. Nakon to bi se zauli prvi taktovi, osjeao sam se sigurno, a nakon
druge ili tree pjesme vratio sam se u svoj film.
Glazba je postala moja stalna zvuna kulisa, pozadinski um koji je inspirirao moje misli da lete
poput bijelog galeba visoko iznad prostranog mora. Katkad bih jedrio visoko na nebu.
Tad sam sluao pjesmu Coralie Clement La Mer Opale i ispred sebe jasno gledao zelene oi
Aurelie Bredin.
Ili sam sluao Un jour comme un autre Brigitte Bardot i razmiljao o tome kako je Claude
napustio Aurelie. Svaki put kada bi se iznova zaula pjesma La fee dochette, znao sam da je proao
jo jedan sat.
Srce bi mi postalo istodobno i teko i raznjeeno, samo kad bih se sjetio one arobne veeri u Le
Temps des Cerisesu.
Naveer bih u neko doba ugasio svjetlo i otiao u krevet. Znao sam jo ustajati, samo kako bih
zapisao kakvu ideju koja mi se uinila sjajnom. Sljedeeg jutra znala se pokazati ne ba tako
fantastinom. U svakom sluaju, sati su postali dani, zatim su se oni poeli nejasno pretakati u
transatlantsko, tamno more, u kojem jedan val nalikuje drugom, a pogled zastaje usmjeren prema
njenim obrisima na obzoru, tamo gdje se putniku ini da nazire kopno. Mislim da tako brzo nije
napisana ni jedna knjiga.
Tjerala me elja da ponovo osvojim Aurelie. eznuo sam za danom kad u joj moi pred noge
poloiti svoj rukopis. Zavrio sam s pisanjem posljednjih dana sijenja.
One veeri kad sam pred vratima Aurelie Bredin ostavio svoj rukopis, poelo je snijeiti. Snijeg
u Parizu takva je rijetkost da mu se veina ljudi doista raduje. Lutao sam ulicama kao zatvorenik u
kaznionici otvorenog tipa, divio se izloenoj robi u osvijetljenim izlozima, udisao zamaman miris
svjee peenih palainki na malom tandu iza crkve Saint-Germain i kupio vafl koji su mi debelo
namazali kremom od kestena.
Pahuljice su tiho padale s neba, bijele tokice u tami, a ja sam mislio samo na svoj rukopis koji je
bio umotan u ukrasni papir i koji e Aurelie noas pronai pred svojim vratima. Na kraju se skupilo
dvjesto i osamdeset stranica. Dugo sam razmiljao koji bih naslov trebao dati toj prii, tom romanu
kojim sam htio ponovo osvojiti djevojku zelenih oiju, i to ovaj put zauvijek.
Zapisivao sam vrlo osjeajne, romantine, gotovo i kiaste naslove, ali sve sam ih nanovo kriao
sa svoje liste. Zatim sam knjigu nazvao jednostavno i ganutljivo Kraj prie. Svejedno kako pria
zapoinjala, kakvim god se isprepletenim obratima i putevima odvijala, na koncu je bitan samo kraj.
Moj se posao sastoji od itanja mnogih knjiga i rukopisa, i moram priznati kako su me uvijek najvie
fascinirali romani s otvorenim krajem ili oni koji su imali tragian zavretak. O njima ovjek jo
neko vrijeme razmilja, dok se oni sa sretnim ishodom brzo zaborave. Ipak, sigurno mora postojati
razlika izmeu knjievnosti i stvarnosti, jer priznajem, poloivi mali smei paket na hladni kameni
pod pred Aurelieinim vratima, ostavio sam iza sebe sva intelektualna oekivanja. Kratko sam se
pomolio i poelio sretan kraj. Uz rukopis sam priloio otvoreno pismo u kojem je pisalo sljedee:
Draga Aurelie,
znam da si me otjerala iz svog ivota i da ne eli vie nikakav kontakt sa mnom i cijenim tvoju elju.
Danas sam Ti pred vratima ostavio novu knjigu Tvojeg omiljenog autora. Sasvim je svjea, nelektoriran
rukopis, ak nema ni pravi zavretak, ali znam da e te zanimati jer sadri odgovore na sva tvoja pitanja koja
su vezana uz prvi roman Roberta Millera. Nadam se kako njome mogu ispraviti barem dio onoga to sam
prouzrolio.
Nedostaje mi, Andre

107

Te sam noi prvi put duboko i vrsto spavao. Probudio sam se s osjeajem kako sam uinio sve
to je bilo u mojoj moi. Sad mi je preostalo samo ekati. Jedan primjerak romana zapakirao sam za
monsieura Monsignaca i nakon vie od pet tjedana ponovo sam se uputio u izdavaku kuu.
I dalje je snijeilo, snijeg je pokrivao krovove kua, a gradska je buka bila priguena. Automobili
na bulevarima nisu vozili brzo kao inae, a i ljudi na ulicama usporili su svoje korake. inilo mi se
kao da je svijet na trenutak zadrao dah, a i ja sam, zaudo, bio ispunjen dubokim spokojem. Srce
mi je bilo nevino kao prvog dana. U izdavakoj kui oduevljeno su me pozdravili.
Madame Petit nije mi donijela samo moju potu (u gomilama), nego i kavu. Mademoiselle
Mirabeau provirila je crvenih obraza kroz vrata i poeljela mi sretnu novu godinu; na njezinoj sam
ruci vidio blistavi prsten; Michelle Auteuil samo me podcjenjivaki pozdravila na hodniku i svisoka
mi uputila jedan Ca va, Andre?. Gabrielle Mercier je, pak, kad me vidjela, samo uzdahnula i s
olakanjem natuknula kako je dobro to sam se vratio, jer ju je izdava izluivao. A Jean-Paul
Monsignac uao je u moj ured, zatvorio vrata za sobom i zakljuio kako izgledam kao autor koji je
upravo priveo kraju svoju knjigu.
Kako izgleda takav autor? upitao sam.
Potpuno dokrajen, ali s onim posebnim sjajem u oima, rekao je Monsignac. Zatim me
upitno pogledao. I? Predao sam mu kopiju rukopisa. Nemam pojma je li dobar, rekao sam. Ali
u njemu ima mnogo strasti. Monsignac se smijeio. Strast se uvijek trai. Drim vam paleve, moj
prijatelju.
Pa dobro, rekao sam. Tek sam juer naveer svratio i donio rukopis, tako brzo nee se nita
dogoditi... Ako se uope ita i dogodi.
Da se niste malo prevarili, Andre? pitao me Monsignac. U svakom sluaju, jako se radujem
itanju. Poslijepodne je prolazilo vrlo lagano. Pregledao sam potu, odgovorio sam na mailove,
gledao kroz prozor... S neba su jo uvijek padale velike pahulje. Tad sam zatvorio oi, pomislio na
Aurelie i nadao se kako su moje misli postigle svoj cilj.
Bilo je pola pet. Vani se ve smrailo kad je zazvonio telefon, a Jean-Paul Monsignac zamolio me
da doem u njegov ured. Kad sam uao, stajao je uz prozor i zurio na ulicu. Moj rukopis leao je na
njegovu radnom stolu. Monsignac se okrenuo. Ah, Andre, uite, uite, rekao je i poeo hodati
gore-dolje po sobi, onako kako je i obiavao. Pokazao je prema rukopisu.
Ono to ste tu napisali..., strogo me pogledao, a ja sam nervozno stisnuo usne, .. .jest,
naalost, jako dobro. I samo se nadam da vaem agentu nee pasti na pamet s tim rukopisom otii
drugim izdavakim kuama i na taj nain pokrenuti drabu. Inae letite odavde. Je ljasno?
C'est bien compris, odgovorio sam, smijeei se. To me doista jako veseli, monsieur
Monsignac. Ponovo se okrenuo prozoru i domahnuo mi da priem.
Mogao bih se kladiti da e vas ovo ovdje jo vie razveseliti, rekao je i pokazao prema ulici.
Upitno sam ga pogledao. Samo na sekundu, pomislio sam kako misli na pahuljice koje su jo uvijek
u vrtlozima letjele uz prozor, a zatim je moje srce jae zakucalo i poelio sam zagrliti starog
Monsignaca.
Vani, na ulici, nasuprot zgradi izdavake kue Opale jedna je ena hodala gore-dolje. Na sebi je
imala crveni kaput i stalno je gledala prema ulaznim vratima naih ureda, kao da nekog eka.
Nisam imao vremena ni ogrnuti se. Sjurio sam se niz stube, povukao teka ulazna vrata i
pretrao ulicu. Stao sam pred nju, tako zadihan da sam na trenutak pomislio kako sam ostao bez
zraka.
Dola si! tiho sam izustio. Rekao sam to jo jednom, i jo jednom. Glas mi je bio posve
promukao, tako sam se radovao to je vidim. Aurelie.. ' Upitno sam je pogledao.
Pahuljice su padale po njoj i hvatale se za njezinu dugu kosu kao maleni bademovi cvjetovi.
Smijeila se, a ja sam primio njezinu ruku u arenoj vunenoj rukavici i osjetio kako mi je najednom
laknulo.
Zna to? Druga knjiga Roberta Millera zapravo mi se jo vie svia od prve, rekla je, a
njezine su zelene oi zasjale. Tiho sam se nasmijeio i primio ju u naruje.

108

Hoe li to biti zadnja reenica? upitao sam.

Aurelie je lagano odmahnula glavom. Ne, mislim da nee, rekla je. Na trenutak me pogledala
tako ozbiljno da sam ustraeno traio odgovor u njenim oima. Volim te, blesane, rekla je. Tad me
zagrlila i sve je potonulo u meki kaput od jarkocrvene vune i jedan jedini neprekinuti poljubac.
Naravno da bi mi se ova reenica u nekom romanu uinila prekonvencionalnom, ali tu, u stvarnom
ivotu, na ovoj snijegom zametenoj uliici jednog velegrada, koji nazivaju i gradom ljubavi, uinila
me najsretnijim ovjekom u Parizu.

109

Pogovor
Kad dovrite roman, osjeate olakanje jer je sve gotovo. (Hvala ti, Jean, to si me sasluao!)
Upravo iz istog tog razloga osjeate se i jednako tuni. Napisati posljednje retke romana uvijek
znai i oprostiti se od junaka koji su vas pratili due vrijeme. ak ako su (vie ili manje) izmiljeni,
autoru se nekako podvuku pod kou. Tako i ja osjeam Aurelie i Andrea koji su se konano nali,
nakon svih zabluda i zapleta, i sad uzdiem dirnut, raznjeen i elim im mnogo sree. Mnogo je
toga u mojoj knjizi izmiljeno, no neto je i istinito. Svi kafii, barovi, restorani i trgovine zaista
postoje, a Ljubavni meni zaista vrijedi kuati. Zato sam dodao i recepte, ba kao i onaj za janjetinu s
curryjem iz Coupolea (i original, i onu kakvu bi spremila Aurelie Bredin). itatelj e uzaludno traiti
restoran Le Temps des Cerises u Ulici Princess.
Iako moram priznati da sam, piui, pred oima imao tono odreeni restoran s kariranim
crveno-bijelim stolnjacima, ipak, neka to ostane mjesto mate, mjesto na kojemu se ostvaruju elje i
na kojem je sve mogue.
Osmijeh ene dar je s neba, to je poetak svake ljubavne prie i ako bih si mogao neto
poeljeti, onda hi to bilo da moja draga prijateljica U. svoj novi zimski kaput nosi jo vrlo dugo, i da
ova knjiga mojim itateljicama i itateljima zavri jednako kako je i zapoela s osmijehom.

110

Aureliein ljubavni meni

Aurelies menu d'amour
za dvije osobe -

Matovilac s avokadom, ampinjonima i makadamija oraiima u

francuskom (octenom) umaku s krumpirom
Sastojci:
100 g matovilca
1 avokado
100 g ampinjona
1 ljubiasti luk
1 veliki krumpir
10 makadamija oraia
60 g masnije unke, usitnjene u kockice
2 do 3 lice jabunog octa 100 ml povrtnog temeljca 1 lica meda
3 ajne lice maslinova ulja malo maslaca
sol
papar
Oistiti matovilac, oprati i osuiti. Oprati ampinjone, ostrugati povrinski sloj i narezati na
ploke. Oljutiti avokado i narezati ga na ploke. Propirjati makadamija oraie na malo maslaca da
postanu zlatnosmei. Prepoloviti luk i narezati ga na tanke kolutie. Kuhati krumpir u ljusci dok ne
postane mekan. Zapei kockice unke na tavi. Zakuhati povrtni temeljac i u njega dodati ocat, sol,
papar, licu meda i ulje. Oguliti krumpir, dodati u temeljac, zgnjeiti ga vilicom i sve dobro izraditi
pjenjaom, da ne bude grudica.
Sloiti matovilac sa ampinjonima, krikama avokada, lukom i makadamija oraiima na
tanjure. Posuti kockicama unke i pokapati umakom. Odmah posluiti.

Janjei ragu sa ipkom i gratiniranim krumpirom

Sastojci:
400 g janjeeg buta
2 mrkve
2 svenja celera
1 ljubiasti luk
200 g rajica
1 veliki patlidan
2 ipka
2 enja enjaka
3 lice maslaca
1 sveanj svjeeg timijana

111

1 lica brana
1/4 l suhog bijelog vina
400 g malih krumpira (ne prekuhanih)
2 jaja
1/4l vrhnja
Najprije odstraniti masne dijelove mesa i narezati ih na kockice. Ostrugati mrkvu, oprati i
oistiti celer. Oprati patlidan, pa sve nasjeckati na kockice. Oljutiti luk i enjak i narezati na tanke
ploke. Prerezati ipak te izvaditi bobice i ostaviti po strani. Rajice nakratko staviti u prokljualu
vodu, isprati u hladnoj vodi i oljutiti. Odstraniti sjemenke i narezati na kockice. Povre (osim
rajice i ipka) propirjati u tavi na maslacu. Zainiti solju, paprom i usitnjenim listiima timijana.
Janjetinu jae zapei u dubokoj tavi na maslinovu ulju, posoliti i popapriti. Posuti branom, sve
promijeati i na kraju preliti bijelim vinom. Dodati povre i rajice, poklopiti i ostaviti da se pirja na
laganoj temperaturi u penici (150C) oko dva sata. Po potrebi dolijevati vino. Bobice ipka dodati
tek na kraju. Dok se meso pirja, oprati krumpire, oguliti ih i narezati na tanke plokice (ili naribati
pomou ribea za krastavce).
Vatrostalnu zdjelu premazati maslacem i u krug sloiti plokice krumpira, zainiti solju i
paprom. Zatim umutiti vrhnje s jajima, zainiti i preliti preko krumpira pa prekriti plokicama
maslaca. Staviti da se pee na 180C oko 40 minuta.

okoladni kola (mini torta) s parfeom od crvenih naranaa

Sastojci:
100 g fine tamne okolade, s najmanje 70 posto kakaa 2 jaja
35 g maslaca
35 g smeeg eera
25 g brana
1 paketi vanilijina eera
4 komadia izlomljene okolade
okoladu i maslac otopiti na pari. Jaja pjenasto izraditi i dodati eer. Dodati vanilijin eer.
Brano, lagano dodajui, umijeati u otopljenu okoladu. Premazati maslacem dvije manje
vatrostalne posude i posuti ih branom. Napuniti ih smjesom do jedne treine, na svaku staviti po
dvije izlomljene kockice okolade i preliti ostatkom smjese. U zagrijanoj penici pei oko 8 minuta
na 220C. Kola treba biti peen samo izvana, a iznutra treba ostati mekan. Posuti eerom u prahu i
posluiti mlako.

Uz kola se posluuje parfe od crvenih naranaa.

Sastojci:
3 crvene narane
2 umanca
100 g eera u prahu
1 prstohvat soli
2 paketia vanilijina eera
1/4 l slatkog vrhnja
Mikserom izraditi umanjke sa eerom, dodati prstohvat soli i tri lice vrue vode pa mijeati
dok smjesa ne postane gusta. Dodati sok dviju naranaa. vrsto izraditi vrhnje s vanilijinim
eerom i umijeati u kremu.

112

Izliti u kalup za kreme i pustiti da se u hladnjaku stisne tijekom noi. Posluiti uz okoladni
kola i ukrasiti krikama narane.
Bon Appetit!

Curry od janjetine iz restorana La Coupole

recept iz 1927. godine
Sastojci (za 6 osoba):
3,5 kg janjeeg buta ili lopatice
10 cl suncokretova ulja
3 jabuke Golden Delicious (Aurelie stavlja 5 jabuka)
1 banana (Aurelie stavlja 4 banane)
3 ajne lice curry-praha (Aurelie preporuuje indijski curry i da probate jesu li dovoljne 3 ajne
lice)
1 ajna lica slatke mljevene paprike
30 g kokosova brana (i jo jedna puna zdjelica koja se poslui na stolu)
3 nasjeckana enja enjaka
250 g na kockice nasjeckanog luka (Aurelie preporuuje udvostruiti luk da bude sonije)
1/2 lice krupne morske soli
20 g brana
50 cl janjeeg temeljca
200 g rajica
50 g perinova lista, najbolje jedan sveanj
500 g basmati rie
50 g maslaca
1 sveanj aromatine zainske mjeavine (timijan, rumarin, perin, listovi celera i lovora)
piment
chutney od manga (slatko-ljuti indijski umak)
voni ili povrtni relish (kiselo-ljuti indijski umak)
Priprema:
Meso lagano priti oko pet minuta, dodati nasjeckane jabuke i bananu, zatim dodati sitno
narezani luk i enjak. Priti jo pet minuta, dodati curry-prah, mljevenu papriku i kokosovo
brano. Dobro izmijeati i posuti branom. Preliti vodom ili janjeim temeljcem. Dodati mjeavinu
aromatinih zaina i soli i pustiti da se krka na laganoj vatri jedan do jedan i pol sat, dok se gotovo
potpuno ne skuha.
(Moete staviti da se pee u penici u dubokoj posudi dva do tri sata na temperaturi od oko
180C, tako e meso postati mekano.)
Izvadite meso iz tekuine i protisnite umak. (Ako volite uivati u komadiima, ovo moete i
preskoiti.) Vratite meso i pustite da se lagano krka jo pola sata. Za prilog posluite riu s
jabukom pirjanom na maslacu, nasjeckanim rajicama i perinom. Uz to, u zdjelicama posluite
chutney od manga, piment i relish.
Ziki&Chiarissima

113