Skraeno izdanje

djela Dr. Mirjane Gross

Suvremena historiografija
- Korijeni, postignua, traganja -

HISTORIOGRAFIJA ANTIKE
DE HISTORIAE VOCABULO
Pojam antike obuhvaa kulture izrasle na obalama Sredozemlja u razdoblju od oko
1000.pr.Kr. do 500.po.Kr. Pojam historia se javlja u 5.st.pr.Kr. kod Herodota u znaenju :
ispitivanje, znanje, znanje steeno ispitivanjem, obavijest, opisivanje i pripovijedanje. U
tekstovima nalaze se pojmovi histor svjedok, znalac, vjetak, historikos istraiva,
strunjak, historiografeo pisati o povijesti, historia ispitivati, opaziti.
Herodot obavjetava o politikim i vojnim dogaajima, obiajima i raznovrsnim nainima
ivota Grka i barbara. Tukidid je suzio svoja izvjea na politike i vojne dogaaje koje je
jasnije i sustavnije predoio. Kae da opisuje rat Atenjana i Peloponeana. Posebnu definiciju
pisanja o povijesti dao je Aristotel u 4.st.pr.Kr. u Poetici. Za historiu je smatrao da je
rije o pojedinim politikim i vojnim dogaajima u odreenom vremenu kao sadrajima
knjievne vrste. Tada je upotrijebio prvi put pojam historikos. Polibije je u 2.st. pr.Kr. shvatio
pojam kao dramu u znaenju meusobno povezane cjeline koja obuhvaa ljudsku djelatnost i
dogaanja u razliitim dijelovima svijeta s usmjerenjem prema istom cilju. Teoriju pisanja o
povijesti tj. historiografiju razradio je Ciceron drei je granom govornitva s visokim
literarnim zahtjevima. Povijest je magistra vitae zato to estetski privlana historia opisuje
pojedine vojne i pol. dogaaje te izuzetna ljudska djela koja mogu posluiti kao exempla za
pol. djelatnost i moralna pravila historijskih suvremenika. Ne postoji svijest o povezanom,
kontinuiranom pov. kretanju.
Pol. rascjepkanost Grke uvjetovala je postojanje samo historiae : pripovijesti o skupinama
istovremenih dogaaja ili njihovu slijedu. Grka historiografija je nastala pod utjecajem
epskog pjesnitva i tragedije. Rijetke refleksije o historiji odnosile su se na usporedbu poezije
i historije. Rimska historiografija se usredotoila na jednu temu na rimski uspon i osvajanje
tada poznatog svijeta, legende o osnutku Rima, slavljenje rimskog drutvenog i dravnog
ureenja te primjere moralnih vrednota i istaknutih osoba i mudrosti dravnika.
ARISTOTEL Poetica filozofiju i historiju razlikuje po spoznajnoj vrijednosti
filozofija se bavi zakonitostima koje usmjeruju pozitivnu zbilju i bitna je u dosezanju razumne
spoznaje o ivotu uope, historija se ograniuje na ispitivanje pojedinosti te je oblik znanja
usko empirike prirode. A. je postao glavni filozofski autoritet, od 13-17 st. veina humanista
slijedi njegovu diobu na empiriku i racionalnu spoznaju. Zadaa antike historiografije je
bila normativni sadraj, vjerodostojnost te oiglednost filozofije, etike i politike potkrijepiti
primjerima. Filozofija je pruala pravila, historija se ograniavala na primjere.
CICERON : sustavno je razradio uvjerenja da je historija kao knjievna vrsta grana
govornitva teorijom retorike kao analizom uvjeta jezine komunikacije unutar kojih je
historija poseban sluaj. Historijsko prikazivanje mora se drati pravila retorikog ustrojstva
jezika i stilskim sredstvima izazivati osjeajni odgovor datim sugestijama. Antiki autori su
uvjereno u pounu korist historije jer bi u suprotnome exempla bila besmislena. Razlikuje u
retorici temelje i nadgradnju. Najvie se bavio nadgradnjom, koja sadri dva elementa stvar,
tj. povijesnu grau i rijei stilska sredstva. Sadraj se mora temeljiti na uzorku o slijedu
odluka , djelatnosti i krajnjeg ostvarenja. Posebnu vanost ima kronoloki slijed dogaaja,
geografski opis prostora zbivanja te autorovo miljenje. Govornik se mora sluiti postupkom
iznalaenja podataka, morao je imati gramatiku naobrazbu koja se stjecala itanjem pjesnika
- klasika. Idealni govornik mora biti izuzetno obrazovan i uen ovjek.

GRKA HISTORIOGRAFIJA
Grci su postavili temelje historiografiji u vrijeme kad je njihovo drutvo bilo na granici
mitskog i razumskog poimanja svijeta. U gradovima dravama uoavaju se promjene (
bogovi ne upravljaju ljudskim sudbinama, stvaraju prostor za izvjea na temelju vlastitog
ispitivanja). Opnu mitske svijesti poeli su oko 500.pr.Kr. kidati stariji logografi , pisci koji
piu o onome to se pripovijeda, tj. lokalne legende, genealogije, prie o raznim mjestima i
osnutku gradova.
HEKATEJ iz Mileta , (6/5.st.pr.Kr.) daje izrazito kritine primjedbe prema tradiciji.
Prikupio je obavijesti i o stvarnim dogaajima. Ovo opisujem onako kako se meni ini da je
istinito , jer predaje su Grka meusobno proturjene i ine mi se smijenima. Grki
logografi su prenijeli osnovna obiljeja epskog pjesnitva i umjetniko pripovijedanje te
zanimanje za ratne teme i moralni ivot.
HELANIK iz Mitilene, (475 395 pr.Kr), mladi je logograf , zaetnik grke kronografije ;
sistematizacije predaje kronolokim redom. Tekstovi su preteno izgubljeni , a iz sauvanih
fragmenata uoava se napor s kojim su prikupljeni podaci o razliitim stranama ljudskog
ivota od mitskih junaka trojanskog doba do 5.st.pr.Kr. U njemu kao sakupljau obavijesti
moemo prepoznati preteu humanistikih antikvara.
HERODOT iz Halikarnasa ( 484 420 pr.Kr.) Ciceron ga je nazvao ocem historije. Prvi
je upotrijebio pojam historia. eli pripovijedati o grko perzijskom ratu i o uzrocima rata.
eli pruiti umjetniki doivljaj i udovoljiti zanimanju
suvremenika za velika djela i nepoznate zemlje, u prave etiri
knjige pie o Negrcima, njihovim zemljama i nainu ivota, a u
ostalih pet o ratu ( ne zna traiti uzroke pojedinim dogaajima ,
ali nastoji dokuiti istinu u sudbini, ljubomori bogova, junacima
i demonima). Obavjetava o svom vremenu, a u traenju istine
razlikuje 3 vrste obavijesti : to je uo od ljudi koji znaju, to je
osobno vidio i to je doznao ispitivanjem. Ugled mu raste u
doba humanizma i prosvjetiteljstva, arheoloka iskapanja
dokazuju vjerodostojnost njegovih obavijesti o istoku, a natpisi
i topografska istraivanja uglavnom potvruju njegovo izvjee
o grko perzijskom ratu.
TUKIDID (460-400 pr.Kr.) uvodi naela stroge kritike obavijesti. Podruje ispitivanja svodi
na ono to je sam vidio i doivio. U Peloponeskom ratu pie o dogaajima kojima je
osobno prisustvovao, a tue informacije strogo provjerava. Vjeruje u kruno kretanje
dogaaja i nastoji da djelo bude trajno postignue. Mislio je da vlastitim ispitivanjem
nemogue spoznati istinu o zbivanjima iz prolosti. Tukidid je zauzimao visok poloaj
atenskog stratega i zapovjednika mornarice, a kako nije uspio sprijeiti jedan vaan ratni
uspjeh Sparte, morao je u progonstvo i od tamo prati tijek rata. Panja u dijelu je usredotoena
na potanko pripovijedanje o ratnim zbivanjima. Pokuava dati razumno objanjenje
savjesno ispituje odnose politikih snaga, dravne interese, pol. struje, namjere pojedinaca.
Bitnu ulogu u spletu uzronosti ima ljudska narav. Pisac je pragmatine historije. Njegova
racionalizacija nije dosljedna jer je historiografija grana govornitva. Unose se izmiljeni
sveani politiki i vojni govori, za koje kae, za razliku od govornika, da su izmiljeni ,ali ih
pokuava rekonstruirati to vjernije. Zna suprostaviti govornike sa razliitim stavovima o
istom pitanju.

KSENOFONT (430 355 pr.Kr.) - Tukididov nastavlja, u Helenskoj historiji pie o

zbivanjima od 411.pr.Kr. gdje je Tukidid stao. Prikaz je povran , a sustavnoj kritinosti nema
traga. Poznat je po memoarima Anabaza o tome kako je vodio grke najamnike u vojsci
perzijskog vladara Kira Mlaeg iz Azije u Grku i predao ih Spartancima. Bio je tovatelj
aristokratske Sparte, i stoga nije mogao kritino pisati o dogaajima. Napisao je
Kirupediju - zbirku pria u kojoj velia perzijskog cara Kira Starijega.
POLIBIJE (200 120 pr.Kr.) napisao je historiju Sredozemlja , tj. uvrenje rimske vlasti
nad Grkom. Kao talac putuje i upoznaje injenice o irenju rimske drave pa Grcima
pokuava objasniti uzroke rimskih pobjeda. eli pisati ekumensku, univerzalnu historiju, ali
to nema nikog koji pie takvu historiju. Tei za jedinstvenim izvjetajem o razliitim
geografskim prostorima i za povezivanjem pojedinih historija pripovijesti u jednu cjelinu.
Razmjerno sustavno pristupa historijskom ispitivanju. Smatra da ako spisatelji ne obrate
panju na uzroke, sredstva i ciljeve koji odreuju dogaaje te na sretne i nesretne posljedice,
njihova djela nisu onda pouna i ne pripremaju za budunost. Zakljuke stvara na temelju
vlastite moralne ocjene pojedinih autora obavijesti. Uzroke uspona Rima vidi u vrlinama i
ustavu. Razmjerno nepristrano pripovijeda o zbivanjima kao sudionik i otrouman promatra.
Historija ostaje pouka za praktine politiare i vojskovoe, pogotovo zbog uvjerenja o
krunom kretanju politikog sustava. Polibije, naime dri da se tiranija, oligarhija i
demokracija stalno izmjenjuju.
RIMSKA HISTORIOGRAFIJA
Grka historiografija slui rimskim piscima kao obrazac. Visoki dunosnici sustavno zapisuju
vane politike dogaaje, imena vrhovnih magistrata, znamenja, i tako stvaraju rimsku
analistiku. Uzor srednjevjekovnim ljetopisima su bili Annales maxim i Tabulae pontificum.
MARKO PORCIJE KATON (239 149 pr.Kr.) podigao je na vii stupanj rimsku analistiku,
pisac je prvog historiografskog djela na latinskom Origines, koji zapoinje s postankom
Rima, a zavrava godinom njegove smrti. Usmjeruje interes na zbivanja koja dri bitnim u
prolosti rimskog naroda i ne bavi se mitskim junacima.
GAJ SALUSTIJE KRISP (86 35 pr.Kr.) - na temelju vlastitog aktivnog politikog iskustva
opisuje Katalininu urotu i rat s Jugurtom, a izvjee podreuje vlastitim politikim ciljevima.
Smatra historiju granom etike koja je sastavni dio govornitva. Prati propadanje rimske
republike uvjeren da su moralni initelji glavni pokreta zbivanja. Zato bljetavo govori kao
primjeri dobra i zla nalaze u srednjem vijeku mnogo oponaatelja.
GAJ JULIJE CEZAR (101. 44. pr.Kr-) Komentari o Galskom ratu nastali su iz
izvjetaja senatu kojima je opravdavao svoje postupke, kasnije pie o graanskom ratu. Saeto
i pregledno pripovijeda o svojim ratnim podvizima i daje uvid u svoju djelatnost dravnika i
vojskovoe. Napoleon ga proglaava udbenikom ratnog umijea.
TIT LIVIJE (64 17.pr.Kr.) treina opusa Ab urbe condita sauvala se uz fragmente .
Istie vrline i postignua rimske republike, bira verzije koje mu odgovaraju i koristi se
dokumentacijom. Njegove pripovijesti su zbirke primjera za pouku suvremenika. Potanko
opisuje dogaaje iz tamnog doba rimskih poetaka o kojima ne zna nita, pokuava Rimu
dati dostojnu prolost pa dovodi na povijesnu pozornicu i likove iz pukih bajki. Pie na
prijelazu izmeu republike i principata. Potvruje historiju kao granu govornitva.
Historiografija u doba rimskog carstva je raznolika, a osrednje je vrijednosti. Prevladavaju
kompilatori koji se slue djelima drugih autora. Ipak, govore i o svom vlastitom vremenu.
KORNELIJE TACIT ( 55 120 po.Kr.) napisao je biografiju Agrikole (njegovog tasta),
izrauje etnografski opis Germanije da bi Rimljane upoznao sa barbarima. Idealizira
priprost ivot barbara, i suprotstavlja ga pokvarenosti rimskoga carstva. Napisao je

Annales i Historiae. Pojam historia u mnoini se pojavljuje u smislu pripovijesti o

nepovezanim dogaajima kojima je autor prisustvovao ili o njima doznaje iz pouzdanih
izvora. Pojam anali pokazuje da je rije o prolosti. Povijesna zbivanja usmjerava sudbina, a
pojedinani dogaaji ovise o ljudskim strastima. Svoju znamenitu izjavu da eli pisati bez
ljutnje i pristranosti (sine ira et studio) ne provodi u praksi. Po dramatinoj snazi i
umjetnikom oblikovanju spada u najvee knjievne antike.
JOSIP FLAVIJE (37 95 po.Kr.) pie o idovskom, grkom i rimskom svijetu, a dogaaje
poznaje iz vlastitog iskustva. Izvjetava o dramatinim dogaajima idovskog rata protiv
Rimljana (75 79.g.). Pie idovske starine u kojima pripovijeda o povijesti idovskog
naroda. Slijedi Bibliju, ali moemo nai racionalne i ive pripovijesti prema obrascu na koji
su racionalizirali legende. Koristi se djelima drugih pisaca, pukim priama, usmenom
predajom i pisanim svjedoanstvima. U dodatku starinama brani svoje dranje u
galilejskom ratu. Nastoji spojiti grku sa idovskom tradicijom.
U tenji da bude pouna, antika je knjievnost vano mjesto davala biografijama istaknutih
pojedinaca, od dravnika i vojskovoa do pjesnika.
Najstariji poznati spisatelj, ije su se biografije o znamenitim muevima sauvale jest
KORNELIJE NEPOT ( 99 24 pr.Kr). Bio je uvjeren da znaaj ovjeka odreuje njegovu
sudbinu i da se prava narav ovjeka vidi u njegovim djelima.
PLUTARH (45 125) u Usporednim ivotopisima standardnom
retorikom tehnikom pripovijeda o vrlinama dvojice plemenitih
pojedinaca, jednog Grka i jednog Rimljanina. eli pruiti itateljima
ogledalo pomou kojeg bi mogli usporediti sebe s vrlinama
najpoznatijih ljudi, tj. sa vrhovnim etikim dometom grke i rimske
kulture. Dri da su biografija i historija dvije knjievne vrste jednake
oblikom, razliite sadrajem, jer historija daje podroban opis dogaaja,
a biografija pripovijeda o znaaju uzornih pojedinaca. injenice o
njegovim junacima nisu vane, jer slue kao primjeri za etika naela
koje izlae u tekstovima u etikom zborniku Moralia.
GAJ SVETONIJE TRANKVIL ( 70-122 po.Kr.) njegovi ivotopisi careva od Cezara do
Domicijana imaju osrednju knjievnu vrijednost. Pripovijeda o javnom i osobnom ivotu,
fizikom izgledu i znaaju careva, sitnicama iz svakodnevnice, intrigama. Stvara obrazac
kojega se dre srednjovjekovne, a i kasnije biografije.
APIJAN ( 90 165 po.Kr.) na temelju djela prijanjih autora sastavlja prikaz od osnutka
Rima do svog vremena u 24 knjige. Divi se rimskom carstvu, dobar je kompilator iz politike
i vojne povijesti. Citira izgubljena djela pojedinih pisaca.
KASIJE DION ( 164 229 po.Kr.) autor je posljednje historije od poetka do svojih
vremena. Dobro pripovijeda, ali se dri predloaka prijanjih autora. Djelo je sastavljeno
odgovornikih egzibicija i komentara.
AMIJAN MARCELIN ( 330- 395) sauvani su uglavnom memoari temeljem autorovog
poznavanja vojnih i pol. zbivanja ili iskaza svjedoka. To je jedno od najboljih djela latinske
historiografije.
LUKIJAN ( 120 180) ostavio je djelo sustavnog razmiljanja o historiji. Kako se pie
historija razrauje Tukididova shvaanja o smislu historije kao pouke za buduu politiku
akciju, a i Ciceronovu teoriju govornitva. Glavne norme klasine historiografije .
vjerojatnost, uvjerljivost i nepristranost drale su se temeljnim obiljejima idealnog
historiografa, ali nitko ne dosee taj ideal. Lukijan je rekao da povjesniar mora biti
nepodmitljiv, neustraiv, slobodan, prijatelj istine i otvorene rijei, ovjek koji nee popustiti
ili nijekati, nekoga aliti i omalovaavati ; on mora biti sudac, dobar sa svima, nikada
spreman da popusti jednoj strani, ovjek koji izlae ono to se dogodilo.

HISTORIOGRAFIJA SREDNJEG VIJEKA

ZNAAJ HISTORIOGRAFIJE LATINSKOG KRANSTVA
Humanisti su uveli periodizaciju na stari, srednji i novi vijek. Kronoloki, to je vrijeme od
pada Zapadnog Rimskog Carstva 476.po.Kr. do poetka otkria novih zemalja oko 1500. To
je doba religijskog i jezino kulturnog jedinstva koje se zasniva na pismenosti na latinskom
jeziku. Srednjovjekovna latinska historiografija se temelji na dvjema batinama : antikoj
(prua klasifikaciju oblika pojedinih knjievnih anrova, pravila kompozicije i obrasce za
ponaanje) i kranskoj ( utjee na sadraj, svrhu i cilj pisanja o povijesti, na novo shvaanje
vremena i natprirodnog).
Rimljani su ostavili upute za pisanje povijesti, a idovsko kranska batina uila ih je
usmjerenju prema univerzalnoj povijesti. Uloga crkve je bila presudna u svim podrujima
ivota i knjievnou su se bavili iskljuivo redovnici i sveenici. U historiografiji dolazi do
spajanja kulture germanskih barbara s latinskim kranstvom.
IZIDOR iz Seville ( 560 636) formulira osnovna obiljeja historiae u enciklopedijskom
djelu Etymologiae (obuhvaa znanja iz brojnih podruja ljudskog ivota, a temelji se na
kompilaciji antikih djela). Historija je dio gramatike, a ona dio govornitva te razlikuje
legendu i mit od historije. Smatra da je historia povijest o onome to se vidjelo i znalo kao
istina. Smatra da je bitno uoiti sam dogaaj kao dio povijesnog spasenja, opisati ga i
zapamtiti, ali ne i pouzdano ga istraiti i upoznati. Historiograf je kreativan samo kada pie na
temelju vlastitog iskustva ; smatra izvjea kranskih autora iz prolih vremena potpuno
vjerodostojnim. Tada jo ne postoji kritika izvora. Pojam historia ima vie znaenja :
pouzdano znanje o odreenim dogaajima, svjedoanstvo autora iz prolosti, pripovijest o
dogaajima i djelima ljudi i pojedini zbiljski dogaaji.
Cijeli srednji vijek, s odreenim varijacijama u pojedinim razdobljima, preuzima Izidorovo
miljenje. Historije se razliku od fabula (pripovijedanje koje nije istinito), retorikog
argumenta ( nije istinit, ali je slian istini) i poezije. Historija eli postii najvei stupanj
istinita prikazivanja, ali se mijenjaju kriteriji za izbor stvari koje su uinjene jer je dolo do
rasta broja svjedoanstava u crkvenim i svjetovnim ustanovama. Historiografi piu
nepovezane pripovijesti i ne raspolau predodbama o povijesnom tijeku. Njihov slijed
dogaaja niz je primjera. Kronografi prikazuju istodobnost odreenih dogaaja
sinkronistikim tablicama.
Autori svetakih ivotopisa nadahnjuju se Novim zavjetom, a djela ratnika slina su onima
junaka Starog zavjeta. Istina o povijesnoj injenici je odraz poznavanja Biblije, crkvenih otaca
i antikih spasitelja. U kasnoj antici postupno nastaje kransko shvaanje o univerzalnoj
povijesti spasenja koja obuhvaa ovjeanstvo u oekivanju konanog izvanvremenskog cilja.
Povijest ima 3 toke : apsolutni poetak stvaranja svijeta i ovjeka, poetak kranstva i
povijesnog spasenja s Kristovim utjelovljenjem te posljednji sud. Pisci se bave djelima i
dogaajima kojima ele prikazati odnos Boga i njegova naroda.
Kranska periodizacija povijesnih zbivanja preuzeta je iz starozavjetne Danielove vizije o 4
carstva. Ta 4 carstva jesu : babilonsko, medijsko, perzijsko i makedonsko. Kasnije je Rimsko
Carstvo posljednja faza nastala spajanjem perzijskog i medijskog u jedno. U 2.st.po.Kr. javlja
se uenje da je Rimsko Carstvo posljednja faza od Boga voene povijesti, ali je to uvjerenje

poljuljano propau 476.g. Crkveni otac Augustin smatra da to ne

znai kraj svijeta, a barbarski pisci trae njegov nastavak u Bizantu.
Izidor kae da je Rimsko Carstvo propalo, a crkva zauzela njegovo
mjesto. Prevladava miljenje oca Orozija da se Rimsko Carstvo
nastavlja u Bizantu, zatim u Franakoj i njemakom kraljevstvu te u
Moskvi. Augustin je razradio uenje o 6 razdoblja svijeta koja se
poklapaju sa ivotnim dobima ovjeka, u skladu sa Bojim
stvaranjem svijeta u 6 dana. Sedmi dan Bojega odmora znai da e
se u sedmom dobu izvriti prijelaz iz vremenitosti u vjenost. Doba
izmeu prvog i drugog Kristova dolaska je esto, doba starosti. Dok
pojedinci svojim djelima utjeu na vlastito spasenje ili prokletstvo,
ovjeanstvo se ne kree ni naprijed ni natrag ni u krugu. Kranstvo
je proglaeno religijom povjesniara, a historija kranskim
nainom miljenja.
Razlikovanje kronika ( konstruirana je u vezi s namjerama pisaca i predmetom prikazivanja),
anala ( temelji se na naelu razvrstavanja prema godinama ili slijedu vladara i sveenika) i
historija gotovo da nije postojalo do 14.st.. Najbolji je primjer arhiakon Toma.
Kronika djelo poznata autora koje sadri opsenu grau i eli da se predoe primjeri Boje
intervencije u ljudski ivot. Obavijesti se prekidaju za autorova ivota, ili u asu njegove
smrti. Kronike su svjetske i lokalne, a ima ih razliitih vrsta. Euzebije i Jeronim piu svjetsku
kroniku gdje nastoje sve obavijesti dovesti u vremenski odnos. Orozijeva kronika je tip velike
mnoine obavijesti. Izidor prikazuje odreena zbivanja kao dio ukupne zbilje.
Anali najjednostavniji oblik historijskog zapisa, nastali iz kratkih obavijesti o pojedinim
dogaajima. Piu ih uglavnom redovnici kao biljeke razvrstane prema godinama. Ne
pripovijedaju kako je i zato dolo do nekog dogaaja i koje su posljedice. Kasnije postaju
opirniji i ne razlikuju se od kronika.
Vitae raireni anr. Biografije vladara bile su rijetke te je rije o ivotima svetaca.
Hagiografska knjievnost eli u djelima svetaca predoiti prisutnost uzornog kranskog dua.
Najstariji tekstovi se odnose na muenike. Ispitivanjem legendi Isusovci bolandisti su u 17st.
udarili temelje sustavnoj kritici izvora.
Gesta djela , ini, izvjetavaju o djelima osoba koje su slijedile jedna za drugom na nekom
poloaju. Obrazac je bio liber pontificalis (knjiga papa). Svrha je da legitimiraju trajnost i
vanost vlastitih ustanova. S vremenom postaju opirnija, a od 11.st. obuhvaaju junake
kriarskih ratova, linosti pojedinih drava, pokrajina ili gradova. Djelomino imaju znaaj
lokalnih historija jer se moglo saznati o ekonomskim i drutvenim zbivanjima. U anrove
treba ubrojiti genealogiju i gradsku historiju ( tee za dokazivanjem to starijeg datuma
osnutka grada i izuzetnih trenutaka to ih je grad doivio, zahvaljujui Bogu, Djevici Mariji,
svecima zatitnicima i sv. Jack Danielsu ).

MJESTO HISTORIOGRAFIJE U SUSTAVU SREDNJEVJEKOVNOG ZNANJA

U srednjevjekovnom ustrojstvu znanja historija ima skromno mjesto. Obrazovni sustav

trivium obuhvaao je gramatiku, retoriku i dijalektiku, a historija je pruala odreeno znanje
unutar prve dvije discipline. Isjeci iz povijesti su predstavljeni kao exempla. Historiografi
oponaaju stil rimskih autora i njihov nain pisanja. Pravila retorike su mnogo vanija od
zahtjeva da se pie istinito, pa se povjesniari slue tropima i figurama kako bi stekli
naklonost sluatelja jer su samo sveenici znali itati i pisati. Povijesna dogaanja kao ljudska
djela zamiljaju se u redu vremena datu od Boga. Historija pripovijeda o djelima ljudi i
zahvatima Providnosti. Postupna spoznaja primjera za Boje usmjeravanje povijesti ima
vanu ulogu na ovjekovu putu prema spasenju i u tome je znaenje historije kao magistrae
vitae u srednjevjekovnom kranstvu. Veina historiografa skuplja i sreuje iskaze svetih
znanstvenika kao neprijepornih autoriteta jer ne postoji kritika izvora. Autoriteti su jamci
nepristrana i autentina izvjetavanja, a spisatelju je zadaa pronai njihove tekstove i drati
se njihova prikaza. U razvijenom srednjem vijeku pojedini pisci ele ispitati izvore.
Od 11.st. razvija se skolastika koja nastoji crkveno uenje povezati s dubljim poznavanjem
antike filozofije, prije svega Aristotela, te ga uskladiti sa racionalnim miljenjem.
Skolastika metoda postavlja pitanja te argumente i protuargumente za pojedine teze.
Sredite znanja su prirodne znanosti i filozofija. Historija nije vie uiteljica ivota ve
nalazi mjesto u pripovijedanju o suvremenim svjetovnim zbivanjima.
Redovnici se slue arhivima i knjinicama crkava i samostana, a raste i dokumentacija u
svjetovnim ustanovama. Briga za pravi tekst svodi se uglavnom na Bibliju kao Boju rije.
idovski znanstvenici u Aleksandriji su eljeli ouvati duhovno nasljee starih pisaca i oistiti
tekstove od kasnijih nakupina i izmjena nastalih prepisivanjem, grki prijevod Starog zavjeta
Septuaginta ( prema legendi izradilo ju je 70 znanstvenika u 70 dana) najvie se prepisuje
i puno je greaka.
JERONIM uoio je te greke pri prijevodu Starog i Novog zavjeta s grkog na latinski te se
slui izvornim jezicima biblijskih tekstova. Kao sjajan filolog odbacuje brojne verzije, ali
neke pasuse nije mogao izmijeniti zbog uvrsene upotrebe.
Po nalogu Karla Velikog, autori se bave ispitivanjem njegove autentinosti. Veina spisatelja
ne uvaava djela prijanjih autora, izopuju svoje predloke, izmiljaju nove prie, umeu
legende i bajke u tua izvjea. Obnovu iskonskih tekstova oteavaju krivotvorine koje se
javljaju od 10-13. st. Mnoge krivotvorine nastaju u crkvenim ustanovama u interesu religije i
crkve. Stariji pravni akti se popravljaju u interesu kasnijeg korisnika. U to vrijeme nitko ne
zna prepoznati krivotvorine. Najpoznatija krivotvorena isprava je Konstantinova darovnica
koja je navodno nastala oko 330 g. i koja je bila pravni temelj na kojem su pape izgraivali
autoritet u svjetovnim poslovima to je vodilo stvaranju papinske drave. Isprava
(krivotvorina) je nastala u kuriji u 8 st.
HISTORIOGRAFIJA LATINSKOG I GRKOG KRANSTVA
EUZEBIJE (260 339 po.Kr.) napisao je Historia Ecclesiana, to je obrazac univerzalne
crkvene historije. Pie o zbivanjima koja su slijedila nakon novozavjetnih i polemizira sa
idovima, hereticima i poganima. Univerzalno kranstvo ima jedinstvenu pretpovijest kod
idova i Grka te ga zato dri najstarijom religijom. Prema njemu, sudbina Rimskog Carstva i
crkve je povezana. Kranski car je predstavnik Boje rijei, dogaaji su ispunjenje biblijskih
proroanstava. Univerzalnoj historiji daje znaaj borbe za kransku istinu. Prekida sa
pravilima antike retorike kompozicije. Nema izmiljenih govora, sauvao je brojne izvore,
pie kao arhivist, skuplja podataka, kritiki svrstava izvore prema bliskosti odreenom
dogaaju i pravilno ih citira i identificira. Istie ono to zna iz vlastitog iskustva.
AURELIJE AUGUSTIN ( 354-430) djelo O dravi bojoj najvanija je teoloka
rasprava o povijesti i vjenim sukobima vjere i nevjere. Pobija antiku cikliku teoriju. Djelo

pouava o jedinstvu ljudske povijesti. Prikazuje povijest kao borbu Bojeg i zemaljskog
carstva. Prema njemu Boje carstvo nije identino s crkvom, ali da je krani moraju sluati
osim ako izdaju zapovijedi u suprotnosti s Bojom voljom. Odbacuje periodizaciju na 4
carstva. Umjesto toga dijeli povijesno vrijeme na 6 doba , a posljednje doba starosti prethodi
posljednjem sudu i vjenom miru. Njegovo djelo je doivjelo razliita tumaenja.
OROZIJE Pripovijesti protiv pogana. Povezuju kransku i rimsku povijest u cjelinu
drei da jedino Rimsko Carstvo moe biti zatitnik vjere i da nakon njegovog pada mora doi
Antikrist.
GRGUR iz Toursa ( 539 594) - nastavlja kronike Euzebija, Jeronima i Orozija od stvaranja
svijeta do svog vremena. Djelo je mjeavina historiografske i hagiografske literature sa
svrhom pouke o Bojim nagradama i kaznama, pobjedi istine i prave vjere te propasti
heretika. Zato je prepuno legendi i uda.
BEDA VENERABILIS (ASNI; 672 735) bavio se kronologijom i prirodnim
fenomenima. Njegovo je djelo mjeavina kranske i antike batine. Crkvena historija
naroda Angla istie se pouzdanim kronikama i podacima o crkvenom ivotu i opoj kulturi
Angla, a opisuje i ivote opata svoga samostana. Dao je temelj uskrsnim tablicama. Povijesna
dogaanja su moralni primjeri za pouku potomstvu o kranskim vrlinama i Bojem zahvatu.
Dri da se obavijesti o prolosti ne mogu svesti na kompilacije i prepisivanje dijelova starijih
historija ili kronika nego da je mogue vlastito ispitivanje. Zato nastoji razluiti glasine i
legende od neospornih injenica te sustavno trai izvore i u djelo ukljuuje isprave i pisma.
Smatra da je dunost historiografa prikazivati dogaaje istinito i nepristrano. Nastavljai
Historije su anglosaski kroniari koji piu pukim jezikom.
Opat EINHARD (770840) ivot Karla Velikog, nadahnjuje se Svetonijevim
ivotopisima 12 rimskih careva i vjeruje da nadopunjuje njegovo djelo. Uzori su mu Salustije
i Plutarh. Iz djela je teko izvui pouzdanije obavijesti, ali je jedinstveno u realistinom
prikazu ratne i dravnike djelatnosti te obiteljskog ivota Karla Velikog. Preuzimajui
miljenje Izidora iz Seville, Einhard se ispriava to rane godine Karlova prikazuje samo kao
kompilator dostupnih izvora, tj. dri da je vrijednost njegova djela prije svega u izvjeu o
dogaajima to ih je promatrao kao oevidac.
Nastavljai, sveenici, u ivotopisima vrlo povrno obavjetavaju o onome to se uistinu
dogodilo jer im je nakana pisati po uzoru na antike i kranske predaje o ivotima svetaca. U
12.st. nastaju nove teme ; kriarski ratovi, velikake obitelji , kneevski teritoriji, gradovi.
Javljaju se pjesme koje veliaju mitske junake i odreene dogaaje. Historiografska djela i
kronike javljaju se na pukim jezicima. Javljaju se nova tumaenja. Gradovi , dinastije, novi
teritoriji trebaju svjetovnu povijesnu legitimaciju o svojim korijenima. Pisci stvaraju vlastite
mitove o kontinuitetu dinastija, gradova i teritorija.
OTON (1115-1158) Historija dviju drava, prilagouje Orozijevo tumaenje
Augustinova djela svome vlastitom vremenu. Pie o 6 svjetskih razdoblja i 4 monarhije te ne
misli da je carstvo neprijateljsko crkvenoj vlasti. Preuzima misao o pozitivnoj ulozi Rimskog
Carstva kao zatitnika crkve to pripisuje i Njemakom carstvu, ali mu je jasno da jedinstvo
carstva i crkve vie ne postoji.
GIOACCHINO DA FIORE (1130-1201) predlae novu periodizaciju koju su prihvatili
franjevci prvo doba bi bilo doba sinagoge, njega je smijenila crkva drugog doba, a nju e
zamijeniti duhovna crkva treeg doba.
TOMA AKVINSKI prema njemu postoje samo 2 epohe : Starog i Novog zavjeta, i da e
crkva kao njegova uvarica trajati do kraja svijeta.
VILIM iz Tira (1130- 1184) Gesta Francorum (historija kriarskih ratova). Prikazuje
prekomorska djela od muslimanskih osvajanja u 7.st. do dogaaja to ih je sam doivio.
Pripovijeda o osnivanju Latinskog kraljevstva, 1. kriarskom ratu, i pojedinim vladarima, a

donosi i geografske podatke i obavijesti o povijesti pojedinih lokaliteta. Kritian je prema

motivima kriarskog rata i ispituje uzroke uspjeha i propadanja latinskog kraljevstva.
GEOFFREY DE VILLEHARDOUIN opisuje osvajanje Carigrada u 4. kriarskom ratu, i
objanjava zato su kriari umjesto Jeruzalema zauzeli kranski grad. To djelo je jedno od
najveih proznih djela na francuskom jeziku. Meutim, ne razmilja o uzronostima, ve
zbivanja objanjava Bojom voljom.
JEAN FROISSART (1337 1404) kao kroniar stogodinjeg rata Francuske i Engleske ne
stavlja se ni na jednu stranu, ve slikovito opisuje pojedine bitke i dramatine dogaaje u
duhu sentimentalnog kasnog vitetva. Zanima se za odreene plemenite akcije s obje
strane, ali ne odnosi slijed dogaaja ve nepovezane, njemu osobno zanimljive pojedinosti.
GIOVANNI VILLANI (1270 1345) Storie Fiorentine - iako pripovijeda od biblijskog
doba s naglaskom na crkvenoj povijesti, panja mu se usredotouje na uspon gradova i
graanstvo.
Javljaju se novi historiografski oblici kao to su autobiografije npr. cara Karla IV: i memoari
Eneje Silvija Piccolominija kasnije pape Pija II. Izraavaju novo gledite na ovjeka i njegovu
prolost. Bizantska historiografija zajedno sa crkvenom poezijom znai najvei domet
bizantske knjievnosti. Kritikim i realistikim duhom i paljivom upotrebom izvora
nadmauju latinsku historiografiju. Nadahnjuje se tradicijom rimskog imperija,
helenistike kulture i kranstva, a glavni su joj obrasci Tukidid i Polibije. Postignua kao
grka filozofija i rimsko pravo su ue povezana s kranstvom. Povijesnim zbivanjima se
bave vojskovoe, lanovi carske obitelji, visoki dostojanstvenici i carevi dok su na zapadu
historiografi uglavnom sveenici promatrai. I iri slojevi se zanimaju za povijesna
dogaanja zbog stalnog ratovanja i borbe za opstanak.
Tu se javljaju 2 vrste historiografije : monografija namijenjena obrazovanim slojevima i
redovnika kronika svijeta pisana uglavnom pukim grkim jezikom. Historiografija obrauje
suvremene dogaaje, a prikazuje i drutvene pojave. Postoje i historije drave i dvora to je
uglavnom svjetovna slubena historiografija. Bizantska svjetska kronika ima porijeklo u
Euzebijevu djelu.
PROKOPIJE iz Cezareje (6st.po.Kr.) pie o dogaajima iz vlastitog iskustva. Djela su mu :
Historija ratova, bizantskih protiv Perzijanaca, Vandala i Ostrogota i Tajna historija u
kojoj kritiki pripovijeda o onome to nije bilo mogue napisati(izdana nakon careve smrti).
Djelo O graevinama panegirik je. Ima irok horizont ; sposobnost knjievnog izraavanja
i razvijen dar zapaanja.
IVANA MALALA prvi je poznati pisac redovnike kranske bizantske svjetske kronike. U
pukoj kronici biljei sve to je uo bez obzira na vanost dogaaja i ne obazirui se na
vremenski slijed. Takve su kronike jedina historiografska djela o ratovima protiv Arapa i
ikonoklastikim borbama.
Procvat historiografije u Bizantu je za vrijeme Konstantina VII
Porfirogeneta koji sastavlja vana djela o upravi carstvom,
dvorskim ceremonijama i o djedu Baziliju I.
MIHAEL PSEL (1018 -1089) u Kronografiji u kojoj je
obuhvaeno razdoblje od 976 1077. godine prikazuje bljetavo
svoje vrijeme, prije svega unutranju politiku. Pselovo djelo
pripada najboljem u bizantskoj historiografiji, ali kako je obnaao
visoke dravne dunosti, krajnje je pristran.
Ana Komnen Aleksijada je panegirik o njezinu ocu caru
Aleksiju I.
Nikita Konijat opisuje pad Carigrada u 4. kriarskom ratu
Ibn trai mudrost od muze medicine

10

Meu kronikama treba spomenuti djela Ivana Skilice i Ivana Zonare. Oba se pisca istiu
kritinou prema izvorima, naobrazbom i irinom. .
Nikefor Gregora Rimske historije - pie o upravi i gospodarstvu
Laonik Halkokondil pie svjetsku kroniku do razdoblja nakon pada Carigrada. U sreditu
panje mu je uspon i irenje Osmanskog Carstvo.
IBN HALDUN (1332-1406) - stvara u doba propadanja arapskog imperija.. U prvome djelu
svoje povijesti Arapa, Perzijanaca i Berbera nazvanom Prolegomena izlae misli o
povijesti i drutvu, zbog kojih se dri preteom suvremenih drutvenih znanosti. Pretea je
Vica i Montesquiea. eli razlikovati vane i nevane povijesne injenice i zato razmilja o biti
i uzronosti povijesnih dogaaja. Usporeuje nekoliko civilizacija traei zakone koji
odreuju nastanak, rast i propast institucija i kultura. Osnovne pokretake snage povijesnog
tijeka treba traiti u ovjekovoj fizikoj okolini. Razmatra ivot razliitih drutvenih slojeva (
stoari i poljodjelci, trgovci, obrtnici, inovnici), eli ispitati mnoga podruja drutvenog
ivota te se predstavlja kao osniva novog znanja o drutvu.

HUMANISTIKA HISTORIOGRAFIJA
ZNAAJ HUMANISTIKE HISTORIOGRAFIJE
Rani novi vijek obuhvaa razdoblje od 1500-1800 g. Nakon izuma tiska sve se vie pie i
objavljuje uslijed ega slijedi jaa komunikacija i poveava se znanje i pismenost. etiri
tematske cjeline su : humanizam u 15. i 16.st., reformacija i protureformacija u 16. i 17.st.,
erudicija u 17.st. te rano i kasno prosvjetiteljstvo u 18 st.
Postoje 3 osnovna obiljeja novog shvaanja povijesti u humanista : promijenjen doivljaj
vremena uoavanjem razmaka izmeu sadanjosti te antike i srednjeg vijeka, mogunost
nedogmatskog pristupa filozofskoj i knjievnoj batini te duhovnim vrednotama antike i
poimanje pov. dogaaja iz njih samih. Predmet zanimanja postaje ovjek kao stvaralac ;
univerzalnu viziju zamjenjuju pripovijesti o pojedincima i njihovim djelima te istaknutim
zajednicama, a trae se primjeri za moralnu filozofiju. ovjek je pokreta povijesti i
pripovjeda o zbiljskim dogaajima. Humanisti ele usporediti iskustva i ustanove antike sa
vlastitom sadanjou. Antika se doivljuje kao idealna cjelina. Humanisti su prihvatili
antiko uenje o krunom kretanju povijesti. Posao se svodi na prikupljanje i razboritu kritiku
izvora. Humanistiki pokret nastaje na tlu srednjevjekovnog latiniteta, a s usponom
graanstva i gradova nastoji u renesansi oiviti postignua antike kulture. Historija je
tematski rod knjievnosti. Znaaj humanistike historiografije jest i posljedica obnove
retorike obrazovne tradicije koja obuhvaa gramatiku, literaturu, retoriku i filozofiju.
Historija je dio literature. Pouava se itanjem i interpretiranjem historijskih djela kao roda
knjievnosti. Usko je povezana sa gramatikom, etikom, politikom i filozofijom. Humanistiki
odgojni ideal sastoji se u retorikom jezinom obrazovanju i uputama za postizanje moralnog
integriteta u skladu s filozofskim uenjem. Od historiografa zahtijeva umijee govora i pisanja
te strunost. Slau se da se historija razlikuje od poezije, filozofije i retorike jer je istinito
pripovijedanje. Od historiografskih djela se zahtjeva jasnoa, razumljivost , oiglednost,
unutranja zaokruenost u izboru i organizaciji grae kao i u prikazu povezanosti i tijeka
dogaaja. Historiografsko djelo ima zadau pouiti i pruiti estetski uitak.
Humanisti nastoje pronai postupak kojim e utvrditi izvorni tekst, te nastaje filologija kao
hist.-kritika disciplina s vlastitim metodskim instrumentiranjem. Tekstove najprije treba
sakupiti, pregledati, urediti i uiniti pristupnim, a zatim traiti njihovo izvorno znaenje. Tada
nastaju : rjenici, gramatike, prirunici za antike pravno-politike ustanove, karte i atlasi.
Nastaju i prve pomone historiografske znanosti : epigrafija, numizmatika i arheologija.
Filologija restituira dokument, ali se ne odnosi kritiki prema njemu niti ispituje njegovo
11

mjesto u povijesti. Strogo su razgranieni antikvari : skupljai svjedoanstava o antici i

historiografi pripovjedai o dogaajima. Pojam antiquitates odnosi se u antici na sustavno
prikupljanje podataka o jeziku, knjievnosti i obiajima. Vana osoba u kulturi je antiquarius,
ljubitelj starina, ovjek koji skuplja knjievna, epigrafska i arheoloka svjedoanstva, spaava
ostatke antike od propasti, ali ih dri fragmentima koji ne mogu biti predmet historiografskog
ispitivanja.
Historiografi piu uglavnom o vlastitom vremenu, a dolazi i do veeg broja tiskanih djela. U
16.st. nastaju rjenici. Talijanski humanisti prouavaju antike izvore dok se u Francuskoj
javljaju skupljai i prireivai srednjevjekovnih izvora. Predmet spoznaje su ljudska djela
(djelatnost istaknutih osoba, ograniene na vojne i politike). Prema retorikoj tradiciji zadaa
historiografa nije samo ustanoviti vanjski tijek dogaaja ve i istraiti njegove osnovne
pretpostavke : zaetnike, motive, namjere, vremenske i prostorne vrijednosti. Ekonomski i
kulturni uspon graanstva samo se djelomino odrazio u radovima humanista. Humanisti se
dre Aristotelovog uenja da je historiografsko znanje nesigurno, a ima zadau pruiti
primjere za normativne iskaze filozofije i pouku vladarima. Humanistika historiografija se
bavi djelima tzv. Velikih linosti kao nositelja razuma i plemenitih osjeaja. Pragmatina
humanistika politika historiografija povijesne injenice vrednuje prema njihovoj pounosti
za dravnike i vladare, a zadatak je poduprijeti mo svoje drave te olakati odgoj dravnika.
Njihova djela postaju sredstvo pol. propagande. Kasnije, u historiji glavni predmet postaju
promjene u povijesnim kretanjima. Najbolji humanistiki teoretiari 16.st. predlau da se
napusti dotadanja egzemplarna retorika historija.
HUMANISTIKI POVJESNIARI
FRANCESCO PETRARCA (1304-1374) otkriva ideale klasine retorike, a historiju
zamilja kao moralno pouni knjievni rad. Za njega je magistra vitae skladite podataka za
knjievne sadraje ili primjere pogodne za moralne pouke.
Povijesni dogaaji izazivaju interes vladara i politiara. Nastaju anali i historije gradova.
LEONARDO BRUNI (1369 1444) prvi je predstavnik tal. Retoriko politike
historiografije. U Historijama firentinskog naroda obraunava se sa srednjevjekovnim
legendama o osnutku grada. Prvi razlikuje vojne i politike akcije te nastoji sustavno prikazati
povijest Firence. Oponaa antiku predaju, a predstavnici firentinskog naroda slini su
likovima klasine tragedije.
FLAVIO BIONDO (1388-1463) prvi je humanistiki antikvar. Skuplja srednjevjekovnih
izvora, ali se ne bavi kritikom izvora niti poslom historiografa. Tekstove objavljuje
alfabetskim redom, a kronoloki one s povijesnim podacima. Osnovni kriteriji u izboru
informacija za objavljivanje su mu vjerojatnost podataka te vremenska blizina izvora.
LORENZO VALLA (1407 1457) prvi sustavno primjenjuje filoloku kritiku na izvore.
Analizira krivotvorenu Konstantinovu darovnicu. Ustanovljuje da se u tekstu upotrebljava
jezik kasnijeg razdoblja, a ne klasini latinski. Kritiku teksta primjenjuje na antike
historiografe i Novi zavjet. Jamstvo protiv mogunosti falsifikata je vidio samo u etikim
normama.
NICCOLO MACHIAVELLI (1469-1527) prvi graanski teoretiar drave i politike te
ujedno i historiograf. Zadaa politike je stvoriti stabilno drutvo, prilagodljivo povijesnim
promjenama. Ne ispituje vjerodostojnost povijesnih svjedoanstava, ve bira primjere iz
povijesti i oblikuje ih u skladu sa vlastitim politikim tezama. Uz diplomatska izvjea i
knjievna djela nastaju Vladar ( pouava nositelje pol. vlasti o neumitnom zakonu pol.
borbe), Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija ( trai obavijesti o rimskoj republici kao
uzoru za najbolji mogui oblik vladavine) i Firentinske historije. Ispituje vladavinu
prineva i gradskih republika kako bi stvorio sliku razliitih dravnih oblika. Kao protivnika

12

nasljedne tiranije i republikanaca, zavrava u tamnici, ali ipak pie historiju Firence. U djelu
ivot Castruccia Castracanija plete legendu oko svog
junaka, izmilja, posuuje citate, anegdote, brka dogaaje. Od
Brunija ui razborito suditi o povijesnim dogaajima. Koristi se
starijim autorima. Kompozicija mu se temelji na raspravljanju o
oblicima vladavine, drutvenim sukobima, i likovima pojedinaca.
Datumi se navode na kraju veih poglavlja i knjiga. Opisuje
karakterne crte istaknutih pojedinaca kojima stavlja u usta
izmiljene govore. Stvara uvjete za prouavanje politike kao
zasebne cjeline. Pie o funkciji i znaaju organa vlasti i njihovim
zloupotrebama, o organizaciji i drutvenom temelju pojedinih
klika, razmatra mreu intriga u reimu koje su uzrokovale
propast komunalnih ustanova i njihovu zloupotrebu od tirana. U
20st. Machiavelli je priznat kao osniva moderne pol.
znanosti.
FRANCESCO GUICCARDINI u Razmatranjima o Machiavellijevim raspravama
kritizira one o Liviju. Smatra da se povijest ne ponavlja. Opravdava zasebnost historije kao
spoznaje o promjenama u vremenu i eli logiki rekonstruirati uzronosti i meuovisnosti
pov. injenica. Djelo Storie Fiorentine nije dovrio ve stvara Historiju Italije. Nastoji
izraziti kontinuitet i meusobnu povezanost povijesnih pojava. Njegovo izvjetavanje je
pokuaj politikog raspravljanja radi pouke vladara. Zastupa interese svoje drave i ostaje na
povrini dogaaja traei im uzroke u intrigama i zavjerama. Slui se razliitim dokumentima,
ali ne sustavno. Zna odrati logiki red i vezu meu dijelovima rada koje svrstava prema
godinama kako bi predoio kontinuitet. Kod njega se isto mogu nai izmiljeni govori
povijesnih aktera.
FRANE PETRI (1520 1597) - filozof. Najznaajnije mu je djelo Nova de universis
philosophia, zatim Dijalozi o povijesti. Uzor mu je Platon kod kojeg nalazi filozofiju
najsliniju kranskom nauku, dok je odluan protivnik bezbonoga aristotelizma. Zanima
ga to je historija , mogu li se nai naela klasifikacije razliitih vrsta historiografije i koji su
problemi historiografije ispitivanja. Bavi se historijskom spoznajom. Svrstava historiju u isti
red s filozofijom, umjetnou i retorikom. Predlae ispitivanje i drugih ivotnih podruja.
Misli da bi usporedba prolih i sadanjih pojava mogla historiji omoguiti da postane znanost.
Naputa retoriko knjievno utemeljenje kulture. U djelu Sretni grad iznosi idealistiku
ideju da pouke mogu poboljati ovjeka. Postavlja suvremenicima izazovna pitanja,
suprotstavlja svoje sumnje. Odbacuje ideal opeg dobra i smatra da vlast postoji da osigura
osobnu sreu pojedinca. Glavni mu je cilj da nae naine na koje dolazi do spoznaje i
spoznajnih mogunosti. Priznaje da ne zna to je povijest. On smatra da e se metodom
eliminacije pribliiti tome to je povijest. Ne zadovoljava ga definicija povijesti kao
pripovijedanja ve da je povijest traganje za injenicama. Smatra da povijest stvara ovjeka i
da se on oituje, tj. afirmira kroz povijest. Bavi se praktinim pitanjima o historiografskom
pitanju diskusije. Govori i komentira o vrsti idealnog ovjeka, priznaje vrline koje bi trebao
imati povjesniar. Kae da su pitanja koja postavlja unutarnji glas prava pitanja, a da odgovor
moemo nai i u sebi. Izvlaio je citate iz antikih djela. Suoio se s krhkou povijesti za
koju kae da ne moe biti objektivna i jednoznana. Povijest je disciplina ija je graa
ponovno gledanje i ponavljanje.
U 2 polovici 16st. veina francuskih filozofa i pravnika predlae program integralne,
savrene ili dovrene historije. Trebalo je nadii usku vojnu i pol. historiju. To je pokuaj
povezivanja filoloke kritike teksta i nastojanja da se razumno i suvislo prikau razliite
ljudske aktivnosti od ekonomskih do religije, da se objasni povijest civilizacija i naroda.

13

FRANCOIS BAUDOIN ( 1520 1573) njegova historija universa temelji se na tenji za

spoznajom ljudskih dogaaja u prostoru i vremenu,. Formulira ideje proizale iz historijskopolitikih miljenja svog vremena. Kako eli povezati zbiljska iskustva s idealima, njegova se
historia integra kree unutar humanistikog shvaanja o koristi historija za snalaenje
suvremenika, pogotovo u pol. ivotu.
JEAN BODIN (1530-1596) U Metodama za lako razumijevanje historija i 6 knjiga
o republici nastoji izgraditi vlastito uenje o politici. Oblikuje misao o zakonitostima
povijesnih kretanja, uvjeren je da na povijest utjeu geografski uvjeti i klima. Uzronost
povijesnih zbivanja izvodi iz odnosa pol. djelatnika i ustanova te organizacije javnog ivota.
Dri da se drave kreu prema prirodnim zakonima. Plodno je njegovo shvaanje o napretku u
povijesti. Daje prednost vlastitom vremenu i njegovim kulturnim, pol. i ekonomskim
postignuima. Ljudsku djelatnost dri pokretaem pov. ivota. U sreditu panje su pol.
organizacije drave, pravo i uprava , vanjska politika i rat. Preporuuje itateljima da steknu
prije opu orijentaciju iz prirunika, a tek potom da se upuste u razmatranje pojedinosti. Dri
da je vrijednost svjedoanstva znatna ako je autor sam vidio i doivio pojavu koju opisuje.
Zahtijeva da se historiografi slue i drugim izvorima : ugovori, pisma, naredbe.
HENRI LANCELOT VOISIN LA POPELINIERE (1540 1608) najcjelovitije formulira
historiae integrae u trima traktatima : O historiji historija, Ideji dovrene historije te
Nacrtu nove historije Francuza. Dri da se antika ne moe mjeriti s postignuima
njegova vremena. Kritizira nain prezentacije, sadraj, predmet i ciljeve dotadanje
historiografije. Univerzalna historija treba obuhvaati sve fizike i duhovne ljudske akcije,
drutvo i njegove obiaje. Tako bi historija postala zrcalo ljudskog ivota, pruajui svim
staleima znanja o svemu to je u ivotu potrebno. Uvjeren je u kruno kretanje povijesti jer
su ljudski motiv, greke i slabosti uvijek isti, a mijenjaju se samo oblici njihove povijesne
pojavnosti.

REFORMACIJA I PROTUREFORMACIJA
U utemeljenju historijske znanosti kritikom izvora vanu je ulogu imala crkvena historija.
Protestantske struje trae opravdanje reformacije u crkvenoj i sekularnoj povijesti, a
odgovaraju im katoliki pisci u protureformacijskoj ofenzivi za oporavak katolike crkve.
Izlae se povijest kranskog nauka i kulta te unutranjeg ivota kranstva, utvruju se
povijesne injenice kritikom izvora, precizira se tehnika rada. Meutim , cilj tome je bila
apologija doktrina i zato je kritika izvora solidna samo kada to odgovara katolikoj crkvi i
protestantima. Legende koje mogu tetiti protivniku dre se istinitim, i obrnuto.
MARTIN LUTHER (1483 1546) opravdava reformaciju posebnim tumaenjem crkvene
povijesti. Istie da je povijest djelo i Boga i ovjeka. Suprotstavlja se uenju slubene crkve o
papinskom autoritetu te smatra da crkvenu povijest treba podvri razumnom ispitivanju.
Povijesno kretanje uope se pak ne moe podvri razumnom ispitivanju jer se ono temelji na
iznenadnim Bojim zahvatima. Pie svjetsku kroniku drei se Augustinova uenja o 6
razdoblja. Svoju sadanjost dri sredinom 6. razdoblja. Antika, po njemu, nije uzorno doba,
ve prva stoljea kranstva.
PHILIP MELANCHTON (1457 - 1560)- dopunio je Cronicon Johannesa Cariona. Vjeruje
da je povijest uiteljica ivota. Na svoj nain razrauje srednjevjekovno uenje o 4 svjetska
carstva. Prema njemu, istinu apostola izobliili su brojni crkveni uitelji. Mislio je da je
zadaa pisanja o povijesti povratak izvorima istine tj. najstarijim autentinim
svjedoanstvima.
MATIJA VLAI (1520 1575) prvi je autor i organizator protestantske interpretacije
crkvene povijesti. Djelo Klju Svetog pisma temelj je hermeneutike, teorije interpretacije i
14

pravila za izlaganje Biblije. eli obnoviti iskonski smisao

biblijske poruke. Nastoji postii cjelovit prikaz crkvene
povijesti kao propadanje kranske crkve zbog jaanja
papinske moi, krivotvorenja iskonske poruke i preuzimanja
nekranskih obiaja i rituala. Na temelju toga nastaje prva
sustavna povijest crkve i znanstveni rad Magdeburke
centurije. Centurije su prva svestrana historijska
interpretacija sa sustavnim traenjem novih izvora. Izlae
temeljna metodska naela u sastavljanju djela. Centurijama je
zadaa pruiti svestranu sliku razvoja crkvenog uenja,
ustrojstva i odnos prema dravi. Tekst je podijeljen prema
stoljeima. Pokuao je povezati sve strane ivota crkve.
Kritizira dotadanje crkvene historiografe. Odbacuje
egzemplarnu historiju jer ne eli pisati komentare djelima pojedinih pisaca. Nastoji paljivo
razmotriti injenice, prikazane odreenim redoslijedom. U kolektivnom radu sudjeluju i
skupljai izvora, prireivai grae, suradnici u njezinom sreivanju. Centurije obuhvaaju
grau i za brojna podruja drutvenoga ivota povezana za crkvenu povijest.
JEAN CALVIN (1509 1564) zaetnik je druge protestantske struje, kritizira koncepciju
centurijatora drei kako bogatstvo povijesnog ivota ne podnosi shematski prikaz unutar
pojedinih stoljea.
ERAZMO ROTERDAMSKI (1465 1535) bavi se crkvenim povijesnim kritikim
izdavanjem tekstova Novog zavjeta i crkvenih otaca te prouavanjem srednjevjekovnih
krivotvorina.
CAESAR BARONIUS (1538 1607) - napisao je anale koje sadre bogatstvo izvora. Slijedi
neka kritika naela koja su izgradili humanisti.
U 17 st. se ponovno uvruje srednjevjekovno kransko shvaanje povijesti to su ga
humanisti napustili. U crkvenim krugovima humanizam se cijeni kao knjievni i umjetniki
pokret, ali se osuuje njegov pogled na svijet. Teoloka koncepcija dobiva nova obiljeja pod
utjecajem humanizma i prirodnih znanosti.
JACQUES-BENIGNE BOSSUET ( 1627 1704) najugledniji autor teolokoga shvaanja
povijesti, izrauje svoju Raspravu o univerzalnoj povijesti, za pouku
prijestolonasljednika. U prvom djelu pripovijeda o razdoblju od postanka svijeta do Karla V.,
a drugi je dio propovijed koja opravdava katolike istine. Trei dio govori o usponu i propasti
carstva, posebno rimskog. Dri da povijesne dogaaje izaziva Boja volja, ali i prirodni ,
ljudski uzroci. Sebi postavlja zadau istraivati te uzroke.
GOTTFRIED ARNOLD ( 1666-1714) prvo znaajno njemako historiografsko djelo
Nepristrana historija crkve i heretika, s osnovnom milju da se kranstvo izrodilo kada
je postalo vladajua religija, a Crkva stekla svjetovnu mo. Osuuje katoliku i protestantsku
ortodoksiju , a prave predstavnike kranstva vidi u muenicima , misticima i hereticima. Ima
neto kritike izvora, a crkvena se historija vie ne tumai na temelju kronolokog i
analistikog razvrstavanja podataka kao u Centurijama , nego sustavno u vezi s idejama i
pojmovima.

HISTORIJSKA ERUDICIJA
U humanizmu kritinost se temelji samo na pievu moralnom identitetu, znanju i iskustvu.
Tek u 17 st. sustavno se rabi u prosudbi istinitosti obavijesti izvora, no zahtijeva temeljitu
strunu naobrazbu. Stvaratelji novog pristupa su eruditi koji se sustavno bave kritikom izvora

15

i postupno pronalaze pravila za taj postupak. Taj posao obavljaju zatvorene grupe u
institucijama koje im mogu dati smjernice. U 17 st. dva se
bogata crkvena reda : benediktinci i isusovci sustavno bave
eruditskim radom kojeg dre religijskom djelatnou. Na
raspolaganju su im crkveni, dravni, velikaki i gradski arhivi.
Cijeli ivot posveuju prikupljanju, kritikoj obradi i
objavljivanju dokumenata, a njihov posao nakon smrti
obavljaju mlai lanovi. Tako se stvaraju metode i tehnike
pomonih
historiografskih
znanosti.
Benediktinska
kongregacija sv. Maura obavila je posao na kojem se temelji
historiografska znanost od kraja 18 st. do danas. Maurinci
putuju Europom, prepisuju rukopise, kupuju knjige, a za
sustavna ispitivanja svjedoanstava iz povijesti kranstva
usavravaju metode itanja i datiranja izvora. Imaju sustavne
planove, a proizvode i zbirke izvora koje se odnose na
mnogobrojna podruja crkvenog interesa. Istiu se izdavanjem
djela grkih i latinskih, a i drugih crkvenih otaca. U njihovu
redu nastaju i enciklopedijska djela te prilozi opoj i lokalnoj
povijesti. Maurinci su izgradili neke od eruditskih disciplina koje se u 18 st. nazivaju
pomonim historijskim znanostima : diplomatiku, paleografiju i kronologiju.
JEAN MABILLON ( 1632 1707) utemeljuje diplomatiku kao analizu i redakciju isprava i
metodu ustanovljavanja njihove autentinosti. Obrazlaganjem metode kojom se mogu
razlikovati originali i krivotvorine polae dio temelja znanstvenoj povijesti i historiografskoj
metodi.
JEAN BOLLAND (1596 1665) po njemu su isusovci nazvani bolandistima. Namjera im je
bila osloboditi ivotopise svetaca od nakupina legendi i suprotstaviti se osudama kulta
svetaca. Nastoje ustanoviti najstarije izvore, njihovu autentinost i vjerodostojnost. Izlaze
Djela svetaca 1643.g.
Isusovaki red je ukinut 1773, a obnovljen 1814., dok bolandisti nastavljaju djelatnost.
Prvobitni interesi za dogmatske istine se ire i vani su za povjesniare koji se bave drutvom
jer se u ivotima svetaca nalaze obavijesti o srednjovjekovnim drutvenim kretanjima i pukoj
kulturi.
CHARLES DUFRESNE DU CANGE ( 1610 1688) izdaje Glasanj pisaca srednjeg i
kasnog latiniteta, to je enciklopedija jer je Du Cange alfabetski registriranim pojmovima
dodao i posebne rasprave, a slino radi i za srednjovjekovni grki jezik.
LODOVICO ANTONIO MURATORIJ ( 1672 1750) eruditski program maurinaca
primjenjuje u svojim zbirkama izvora za Italiju. Produbljuje maurinsku kritiku i daje
kronoloki sreene obavijesti za istraivanje talijanske povijesti. Objavljuje izvore za
politiku povijest, a interes za institucije, kolektivne mentalitete, nain ivota i materijalnu
kulturu nalazi u Antikvitetima.
Erudite 17. i 18.-bog st. najvie zanima razlikovanje vjerodostojnosti i krivotvorenih
dokumenata, ali autentinim izvorima dre najstarije dokumente i ne ispituju svjedoe li
pouzdano o nekom dogaaju. Bolandisti na poetku svakog svetakog ivota opisuju svoj
kritiki postupak. Eruditi tih dvaju stoljea, dakle kritiki ispituju izvore prema razdobljima i
sastavljaju rjenike, repertorije i zbirke izvora te prekidaju s knjievnom i umjetnikom
tradicijom humanista s obzirom na to da ih kao teologe i pravnike zanima istina, a ne
lijepo. Erudicija i historija se oblikuju kao dvije zasebne discipline : eruditi nastoje
ustanoviti istinu odreenim izvorima dok historiograf mora svladati knjievno umijee kako
bi se mogao obratiti irem krugu itatelja. Dokazi autentinosti isprava koriste se u pravne

16

svrhe, za dokazivanje prava na posjed. Rezultati erudita dugo su ostajali neiskoriteni i tek u
kasnome 18 st. povjesniari shvaaju da su njihove spoznaje i tehnike nune za svaki solidniji
opis povijesnih injenica.
IVAN LUI (1604 u Trogiru, 1679 u Rimu) Stekao je vrlo iroku naobrazbu. Ve u
prvome djelu ivotopisu sv. Ivana Trogirskog pokazuje odlike to ih je kasnio usavrio ;
pristupa kritiki prema legendama o tom svecu. Prvi put objavljuje isprave iz hrvatskog ranog
srednjeg vijeka, daje njihov vanjski opis i govori o porijeklu. Najznaajnije mu je djelo De
regno Dalmatiae et Croatiae libri sex. U predgovoru izraava smisao i svrhu svoje
istraivake djelatnosti u skladu sa normama tadanje erudicije. Mora se sluiti
pretpostavkama zbog oskudice autora. Pouzdaje se u stare isprave. Djelo dri privremenim
postignuem jer bez pomoi ne moe skupiti sve dokumente. Njegova istraivanja se temelje
na kritici izvora uz sustavne komentare te iznoenje pretpostavki i argumenata, postavljanja
pitanja i njihovo rjeavanje na razliitim razinama vjerojatnosti. Pie o problemima Dalmacije
i Hrvatske, o unutranjim prilikama i nainu ivota u Dalmaciji i Hrvatskoj. Njegovo djelo
razlikuje se od dotadanjih radova hrv. Humanistikih pisaca : Marulia, Orbinija...koji se
nisu bavili kritikom literarnih izvora ni traenjem izvora. Upoznaje sve fondove izvora iz
doba hrvatske narodne dinastije i prvi ih objavljuje. Njegovo istraivanje je argumentirano
razmatranje o tome to o pojedinim dogaajima kau autori i drugi izvori i to se na temelju
toga moe zakljuiti. Izlaganje prekida citatima iz izvora. Na kraju djela objavljuje djela
pisaca koji su vani izvori za hrvatsku srednjevjekovnu povijest, dodajui vlastite kritike
biljeke i 6 povijesnih zemljovida.
Povijesna svjedoanstva o Trogiru su dopuna djelu De Regno s podacima o politici, pravu,
drutvenim i ekonomskim pojavama, unutranjim ureenjem grada, obiajima, jeziku i
kulturi, a svrha im je dokazati autonomni poloaj Trogira i dalm. gradova. Odbacuje
predodbu da Hrvati i Slaveni potjeu od Ilira i protivi se pokuajima da se plemikim
obiteljima trai porijeklo u istaknutim rimskim rodovima. Lui nije naao nasljednika, djela
kasnijih historiografa ne temelje se na kritici izvora nego i dalje nose peat povrne
humanistike pripovijesti.
Nakon Luieve smrti poela se pripremati golema graa za Illyricum Sacrum, tj. za
biskupije na podruju rimskog Ilirika. Zapoeo je Filip Riceputi (1667 1742), a pomogli su
mu Daniel Farlati (1690 1773) i Jacopo Coleti (1734-1827). Uzor tom radu bio je napor
bolandista. Riceputi je sakupio grau i sastavio program za objavljivanje. Nakon njegove
smrti nastavlja Coleti koji objavljuje jo 4 sveska. Obilno se koriste objavljenim djelima i
rukopisima, posebno onima Ivana Luia. Illyricum Sacrum je vaan za kasniju hrvatsku
historiografiju, ali to je vie zbirka izvora koji se citiraju u cijelosti nego pokuaj
ustanovljavanja povijesnih injenica na njihovu temelju.

PROSVJETITELJSKA HISTORIOGRAFIJA
MJESTO HISTORIJE U SUSTAVU PROSVJETITELJSKOG ZNANJA
Od sredine 18 st. oekivanje nove budunosti izaziva otpor protiv starih predrasuda i povijest
se poinje shvaati kao svjetski proces napretka. Prema Kantu , prosvjetiteljstvo je izlazak
ovjeka iz maloljetnosti to ju je sam skrivio. Ta nedoraslost spreava ovjeka da se poslui
svojim razumom bez vodstva odreenih autoriteta, ali njen uzrok nije u nedostatku razuma
nego u pomanjkanju hrabrosti. Prosvjetitelji dre da treba kritizirati sve autoritete i
prosvjeivati ljude, tee za oslobaanjem ovjeka od prisila, tradicionalnih predrasuda i
nelegitimne moi i to obrazovanjem i javnom kritikom.
Nastaje utopija o buduem mirnom drutvu slobodnih, punoljetnih pojedinaca koje samo sebe
regulira. Sve je jae uvjerenje da se odgojem, reformama i promjenom institucija moe
17

utjecati na buduu sposobnost ljudi da ureuju svoje prilike kao subjekti. Utjeu na ukidanje
kmetstva, francusku Deklaraciju o pravima ovjeka, Ustav Amerikih Drava, emancipaciju
idova, te na razliite naine utire put graanskom drutvu. Ideal postaje samostalan
pojedinac koji voen razumom sudjeluje u mijenjanju ivotnih oblika i uvjeta u zajednici.
Pokret poinje kao znanstveno knjievno usmjerenje, iri se na publicistiku te na kraju
obuhvaa sva ivotna podruja. Historija uz geografiju i prirodne znanosti dobiva vano
mjesto u sustavu obrazovanja. Modernoj historijskoj znanosti temelje su stvorili prosvjetitelji,
mislioci i praktiari, uvjerenjem da se prolost moe sustavno ispitivati prouavanjem
povezanosti uzroka i posljedica. Naputa se miljenje o ponavljanju povijesnih pojava, ali dri
se da budunost i sadanjost proizlaze iz prolosti. Postaje mogue sustavno ispitivanje
povijesnih injenica. Autori pokuavaju osmisliti historiju drutava i civilizacija. Trae se
novi oblici prikazivanja. Uvjeti za prosvjetiteljstvo nastaju u drugoj polovici 17 st. Tadanje
filozofske koncepcije svode se na radikalnu sumnju u sve postojee norme koje dre povijest
ropotarnicom iz koje se mogu uzeti odreeni podaci za znanstvenu upotrebu. Taj smjer pironizam - izaziva diskusije o svim znanjima, pa tako i vjerodostojnosti pisaca evanelja.
Znanje o povijesnim injenicama dri se maglovitim i nedefiniranim. Znanje o prirodi i
mehanike vjetine izdvajaju se iz sustava umjetnosti i ukljuuju u napredujue prirodne
znanosti i matematiku. Smatra se da povijest moe dosei samo odreenu vjerojatnost, a
povijest prestaje biti grana retorike.
PIERRE BAYLE (1647 1706) djelo Historijski i kritiki rjenik. Zastupnik je
apsolutnoga skepticizma koji se ne zaustavlja ni pred kakvim dotadanjim znanjem pa ni
pred Biblijom. Nadahnut postignuima maurinaca, Bayle je erudit koji skuplja tekstove i
grupira ih abecednim redom, dakle ne pie historiju, a kritinost mu je ograniena polemikim
potrebama. On ve anticipira prosvjetiteljsku misao o napretku koji nastaje iz upoznavanja
novih injenica, iz stalnog rasta ljudske
spoznaje i akcije, iz neprekidno novih pitanja
to ih sebi postavlja ljudska misao i stvaralakih
dometa kojima ih pokuava rijeiti.
RENE DESCARTES ( 1596 1650) pod
njegovim utjecajem razvijaju se grane pojedinih
humanistikih znanosti ( racionalistika
filozofija). Prema njemu je Bog stvorio svijet u
obliku materije i duha. Materija je podvrgnuta
nepromjenjivim zakonima datim od Boga. U
duhu je bitan razum, a osjeaj i mata ovise o
njemu. Razum moe otkriti prirodne zakone te stvarati znanost koja mu omoguuje vlast nad
prirodom. Materija je determinirana nepromjenjivim zakonima, ali razum ostaje slobodan.
Njegov ahistorijski racionalizam utjecao je na erudite, jer ih je uenje o prirodnim zakonima
potaklo na razmiljanje o tome to je mogue, a to nije, da kritiziraju pisce koji vjeruju kako
su prirodni, ljudski dogaaj i udo jednako mogui.
Engleski racionalizam dobiva pokretaku snagu otkriem zakona gravitacija Isaaca Newtona.
Osnova je mehaniko matematikog modela prirode, traenja uzronih odnosa i nastojanje
da se pojedinosti obuhvate opim zakonima. Neki povjesniari, kao Voltaire, vulgariziraju
mehaniko matematiki model objanjavanja.
GEORGES LOIUS LECLERC BUFFON (1707 1788) u djelu Historia naturelle
kritizira Descartovu mehaniko matematiku filozofiju, i toboe vjenu ahistorijsku istinu
znanosti. Misli da je za znanost bitno razumjeti i opisati ono to je u pokretu, a budui da su
prirodne snage stalno aktivne, za znanstveno je objanjenje bitan njihov povijesni oblik.
Razlika je samo u predmetu istraivanja, tj. prirodi ili drutvu. Treba povezati pojave u
razumljiv sustav i traiti njegove zakone.

18

Prema humanistikoj klasifikaciji, postoji historia civilis (historija ovjeanstva), naturalis

(prirodna historija) i divina (boja historija). Bodin je smatrao da se civilis bavi
vjerojatnostima, naturalis da razmatra nunosti, a divina istinu religije. Historia naturalis se
dri bitnim dijelom fizike. S Buffonom, priroda se dri ivom snagom koja se razvija i zato
spoznaje historijskim tumaenjem
U 17.st. nastaju enciklopedije koje pruaju inventar
znanja i pokuavaju pokazati njegovu unutranju povezanost. Prosvjetitelji nastoje razviti
metode za stvaranje novog znanja.
FRANCIS BACON (1561 1626) on je temeljna podruja znanja klasificirao prema bitnim
sposobnostima ovjeka ; prema njegovu umu koji sadri pamenje, razum i matu.
Pamenje tako stvara historijsko znanje, razum filozofiju, a mata umjetnost, od pjesnitva do
arhitekture. Ljudsko znanje dijeli na historiju, poeziju i filozofiju. Historija postaje temelj za
sva podruja ljudskog znanja. U njegovoj tradiciji je i prosvjetiteljsko shvaanje o ovjeku
koji mora vlastitim nastojanjem postii napredak znanja u procesu svog usavravanja.
Francuska enciklopedija za razliku od Bacona u ustrojstvu historije stavlja graansku prije
prirodne, a unutar filozofije znanje o ovjeku ispred znanja o prirodi, te je dakle na prvom
mjestu antropoloki pristup.
U drugoj polovici 18. st. iri se historijsko geografsko znanje zbog otkria zemalja s dotad
nepoznatim narodima. Amerika i francuska revolucija utjeu na poveanje znanja o povijesti.
Trebalo je smanjiti grau antikvara novim nainom prikazivanja. Prosvjetiteljska povijest bira
povijesne pojave prema kriteriju njihove vanosti unutar interpretativnog sustava koji
obuhvaa razliita drutvena podruja. Raa se iskustvo da neka pripovijest moe itateljima
dati novo znanje na temelju ve poznatih injenica. itatelj treba biti sposoban samostalno
razmiljati o znaenju tih pripovijesti. Historijski esej njeguju akademije znanosti i
umjetnosti raspisujui natjeaje za priloge sa tono odreenim temama. Nastaju specijalne
historije o raznim drutvenim temama i pokuaji svjetskih historija na temelju eseja kao
oblika kritikog razmiljanja o tijeku i smislu svjetske povijesti. Tu treba spomenuti i
statistiku. Sredinom 18 .st. dolazi do diobe znanosti i umjetnosti. Postupno se razdvajaju
racionalno znanje i estetski osjeaj. Izmeu istraivanja i umjetnikog prikazivanja oblikuje
se crta razgranienja, a istrauje preduvjet za konano estetsko pripovijedanje.
MODERNO ZNAENJE POJMA HISTORIJA
Historia je i dalje ostala istinito pripovijedanje o stvarima koje su se dogodile. Pojam historia
jo ne obuhvaa povijesnu zbilju u cjelini nego je uvijek samo izvjee o pojedinim
subjektima ili dogaajima kao to je historija Cezara ili Karla Velikog, odnosno peloponeskog
rata. O znaenju tradicionalnog pojma historia svjedoe i hrvatski leksikografi. Prema
Vraniu povijest je skazanje. Belostenec pojam historia tumai kao pamenje starih stvari,
sjeanje na starine, pripovijedanje o stvarima koje su se dogodile. Kod Jambreia historia je
pripovijest istinska. Ne postoji pojam historiografije osim kod Jambreia. Kod Stulija postoji
zahtjev da se povjesnik mora sluiti umjetnikim stilom po pravilima retorike.
U 18st. pojam historija obuhvaa splet zbiljskih dogaaja te znanje i pripovijedanje o njima.
Historija proizlazi iz vremena koje joj je svojstveno iz prolosti, sadanjosti i budunosti.
Nova historija stvara vlastitu kronologiju i dogaaji dobivaju svoj tijek koji se ne ravna prema
standardiziranom fizikom vremenu. Historija obuhvaa sloene odnose meu dogaajima i
njihova interpretacija uvjetuje znaaj pripovijesti.
U historiji dolazi do poistovjeivanja zbilje i razmiljanja. Novo shvaanje historije razabire
se i iz hrv. rjenika 19 st. ulek objanjava povijest s jedne strane kao dogaaj, prigodu, a s
druge strane kao pripovijest. On povijesnu zbilju vidi samo kao dogaaj, a ne kao povijesno
kretanje od prolosti prema budunosti. Jo ne sasvim jasnu definiciju dvostrukog znaenja

19

pojma historija daje rjenik Jugoslavenske akademije gdje je povijest pripovijedanje onoga
to je nekad bilo, dok historija obuhvaa i povijesnu zbilju i pripovijedanje o njoj.
FILOZOFSKA HISTORIJA
irina novoga pojma historija kao povijesne zbilje i njezina objanjenja izaziva ne samo
osloboenje historiografije od retorike moralnog filozofiranja, teologije i prava nego i
nastanak novog podruja spoznaje - filozofije povijesti. Racionalistika filozofija dri kako
postoje prirodni zakoni koji odreuju povijesno kretanje. Racionalizam pripovijeda idealan
red nuan vladaru, drutvu, graanstvu, smirivanju puka, a moralni su temelji Bog i razum.
ovjek je dio prirode, a ujedno je sposoban na nju djelovati. Historija dobiva uvjete da
postane poseban predmet spoznaje tek na temelju novog shvaanja povijesti kao zbilje
prolosti, sadanjosti i budunosti. Istine o injenicama trebalo bi istraivati prema
stupnjevima vjerojatnosti. Tako historija dobiva kvalitete mogueg objanjenja irih
povijesnih kretanja, a ne samo pojedinosti.
Novi pojam historia povezuje viu istinu filozofije i poezije s povijesnom zbiljom.
Povjesniar bi trebao ispitivati skrivene motive i unutranji red sluajnog dogaaja. Tek s
pomou subjektivnog filozofskog gledita povjesniar otkriva jedinstvo povijesti. Novi pojam
historia povezuju viu istinu filozofije i poezije s povijesnom zbiljom, to znai da se s
historijom dosee najvei mogui stupanj vjerojatnosti neke povijesne injenice, koji se
dokazuje svjedoanstvima, izvorima. Ljudski rod postaje subjekt svoje povijesti. Cilj i sadraj
povijesti konstruiraju se iz filozofskih kategorija. . Povjesniari filozofi trae teoriju o
opim oblicima ljudskog drutva, nastoje pronai zakone drutvenog kretanja, smisao
napretka i stalna naela ljudske prirode. Primjeri iz povijesti se nalaze u obiajima to ih je
stvorio duh naroda. Civilizacija je glavna tema prosvjetiteljske historiografije.
Povjesniari filozofi se zanimaju za podatke o duhovnom razvoju, knjievnosti, umjetnosti,
znanosti, religiji, obiajima, trgovini...
Historiografija sudjeluje u borbi protiv fanatizma, neznanja, Crkve kao feudalne ustanove,
praznovjerja masa, neodgovorne i samovoljne despocije i rata. Siromani i neobrazovani
mukarci ne mogu sudjelovati u dosezanju razumnog ivota i drutva. Racionalistika
filozofija iskljuuje iz svojih razmatranja ene svih slojeva i puk, te ulogu stvaratelja
razumnoga ivota pripisuje velikim muevima. Bitna je predodba o jedinstvu ljudskog
roda u opoj povijesti koja obuhvaa ovjeanstvo u vremenu, prostoru i kulturnoj
raznolikosti. Javlja se novi sudac ljudskih djela potomstvo, a ono postaje iskljuivi
forum za ocjenu moralnosti povijesnog ina. Oekuje se da e zlodjela biti kanjena, a
nered u skladu s napretkom razumnog djelovanja ustupiti mjesto redu.
Schiller je rekao :
Svjetska povijest je svjetski sud. Pravedni sud o ljudskim inima se ostvaruje u samom
povijesnom vremenu, novim dogaanjima.
Prvim filozofom povijesti dri se Giambattista Vico ( 1668 1744) , ali njegovo djelo tada
nije bilo poznato. Sam pojam je skovao Voltaire. Filozofija trai objanjenja koja proizlaze iz
same povijesti. Povjesniari filozofi nastoje objanjavati povijesno kretanje iz prirode
stvari. Ta filozofska historija dobiva razne nazive : hipotetska historija, historija koja
obrazlae, teoretska i vjerojatna historija. Racionalistika historiografija se obraa razumu.
Sredinju kategoriju novog povijesnog shvaanja ini pojam napretka Svijest o napretku se
javlja u znanosti, umjetnosti, filozofiji, u drutvenim aktivnostima i postupno izrasta u
uvjerenje da je povijest jedinstven, pravocrtan proces, usmjeren prema jednom cilju.

FRANCUSKA PROSVJETITELJSKA HISTORIOGRAFIJA

20

CHARLES DE SECONDAT MONTESQUIEU ( 1689 1755) teoretiar ustavnog ureenja

na temelju ogranienja kraljevske moi i diobe vlasti. eli ispitati povijesne injenice kao
temelj za zakljuke o najboljim oblicima vlasti i drutva, i dolazi do izraaja u Perzijskim
pismima i Razmatranjima o razlozima veliine Rimljana i njihove propasti, te u
Duhu zakona. Crpi obavijesti od prijanjih historiografa. Promjene oblika vlasti imaju
odreene uzroke i zadaa je povjesniara otkriti i ispitati ih. eli otkriti zakone povijesnog
kretanja, a blizak je i ciklikoj teoriji povijesnog kretanja. Uvjeren je u racionalnost
povijesnog kretanja. U djelu o Rimljanima nastoji prikupiti podatke za spoznaju o opim
naelima vlasti. U tome mu se pogledu britanski ustav ini gotovo savrenim primjerom. eli
historiografiju koja bi objanjavala injenice na temelju dobra poznavanja svjedoanstva.
Duh zakona je socioloki tekst i pokuaj historiografskog objanjenja prouavanjem
spletova uzronosti iz kojih proizlazi raznolikost zakona. Oni obuhvaaju svu raznolikost
drutvenog ivota.

FRANCOIS AROUET VOLTAIRE ( 1694 1778) oslanja se na

Descartovu tezu da matematika usmjerava prirodu, a
deterministiko shvaanje prenosi i na ovjeka. Za njega je ljudska
priroda u biti uvijek ista, a ovisi o pritisku drave, religije i
prirodnim uzrocima. Nije naistu sa pokretaima povijesnog tijeka
kojeg prema njegovu miljenju ne usmjeruje samo volja nekog
despota nego i genij naroda. eli obratiti panju na ljudsko
ponaanje, zakone , obiaje, trgovinu , financije...a zato su nuni
toni podatci. eli da se pie o ivotu i duhu naroda i to uz
pomo filozofije. Glavni predmet ispitivanja treba biti duh
vremena koji se izraava u filozofiji, knjievnosti, umjetnosti,
znanosti i tehnici. Nastoji iz mnotva podataka izdvojiti to dri
tipinim. Prema njemu veliina ljudskog uma pokazala se u 4 blagoslovljena doba antika,
razdoblje Cezara i Augusta, renesansa u Italiji i doba Luja XIV. Pie o povijesti onako kako
vidi bogato i obrazovano graanstvo. Uzor mu je engleska revolucija. Najzanimljivija mu je
politika koja podupire bogaenje slojeva na vlasti, a iz napretka prema razumnom drutvu
iskljuuje ire slojeve. Svjetina (osuena na fiziki rad) je opasnija za prosvijeeno
graanstvo ak i od plemstva koje se suprotstavlja drutvenim promjenama, pa se Voltaire
izjanjava za apsolutistiku monarhiju pod uvjetom da je vladar prosvijeen filozof.
Najznaajnije mu je djelo Stoljee Luja XIV u kojem eli pokazati uspon ljudskog duha.
Ne eli pisati hvalospjev Kralju Suncu, tovie, izvrgava ruglu njegova osvajanja i njihova
opravdanja, ali kao rodoljub i filozof izvjetava o najveim danima Francuske. To stoljee
trebalo bi da bude uzor buduim pokoljenjima. Djelo je pisano pod utjecajem engleskih
prilika, a nastoji istaknuti plemenitost ljudskog uma nasuprot plemikom porijeklu. U svoje
djelo je ukljuio i crkvene probleme. Djelo Esej o obiajima i duhu naroda o obiajima i
duhu naroda ima vee filozofsko znaenje. To je prvi pokuaj svjetske povijesti koji nastoji
pruiti obavijesti o svim velikim kulturnim sreditima na svijetu . Esej poinje uvodom o
porijeklu ovjeka, kulture i religije. Djelo sadri pregled srednjeg vijeka u historiografiji s
kritikim prikazom crkve kao feudalne ustanove. Veina poglavlja se bavi civilizacijom.
Sustavno skuplja izvore za Stoljee, upotrebljava obavijesti oevidaca i suvremenika
dogaaja, izvjea i uspomene brojnih pisaca, neobjavljena djela. U Eseju se slui
povrnim, napabirenim i netonim podatcima.
Voltaireova je kritinost, kao i humanista, svojstvo duha, a ne posljedica eruditske metode
kritike izvora. No, u prosvjetiteljskoj historiografiji erudicijska postignua postaju temeljem

21

historije kritike. Obrisi sinteze historije i erudicije poinju se ocrtavati u kotskih

prosvjetitelja koji se nadahnjuju i Voltaireovim djelom.
KOTSKA PROSVJETITELJSKA HISTORIOGRAFIJA
Kao moralisti oni trae istinu o prirodi ljudi kako bi im stvorili mogunost za sretan i koristan
ivot, a vladarima omoguili mudro vladati. Smjerove povijesnog razvoja nastoje prikazati
vjetim argumentiranjem te metodski razraenim poredbenim pristupom i sjajnim
pripovijedanjem. Znatan utjecaj na njih imao je ekonomist Adam Smith.
DAVID HUME ( 1711 1777) napisao djelo Rasprave o ljudskoj prirodi, o historiji od
Engleske od invazije Julija Cezara do revolucije 1688. Osuuje nesustavno prikupljanje
podataka, jer je zadaa povjesniara pruiti ope pouke iz povijesti na temelju sustavna i
metodina ispitivanja. Povjesniarska djelatnost je ukorijenjena u moralnoj filozofiji i dio je
njegove znanosti o ovjeku. Zanima se za ekonomske i drutvene promjene, ali je
najvanija razina politike civilizacije. Glavna tema mu je sukob interesa iz kojeg se rodila
britanska ustavnost.
WILLIAM ROBERTSON ( 1721 1793) u njegovom djelu se razabiru 2 osnovna
postignua prosvjetiteljske historiografije : pristup univerzalnoj historiji koja nastoji cjelovito
obuhvatiti kulturu odreenog razdoblja i upotreba rezultata erudicije u skupljanju i kritici
izvora. Sustavno trai izvore u britanskim i europskim knjinicama, u amerike alje upitnike
kako bi prikupio obavijesti. Prouava rast europske civilizacije i istie njezine materijalne
uvjete i ovisnost o okolini. Vjeruje u intervenciju Providnosti u povijest.
ADAM FERGUSON (1723-1816) ispituje razvoj sociolokih i politikih odnosa i istie
ekonomske initelje. Napisao je Institucija moralne filozofije, eseje o graanskom
drutvu, napretku i propasti rimske republike i naelima moralne i politike znanosti.
Fergusonu je ljudska priroda sredinje pitanje. Norme i sustav ponaanja moraju se temeljiti
na empirijskom znanju o ljudskoj prirodi i pojedinoj situaciji. Protivnik je metafizikog
shvaanja povijesti i apstraktna filozofiranja.
JOHN MILLAR (1735-1801) isto ispituje razvoj sociolokih i politikih odnosa.
Usporeuje pravne norme i njihovu upotrebu u razliitim povijesnim razdobljima. Djelo o
podrijetlu razlika meu staleima historijsko-socioloka je analiza drutvenih i politikih
ustanova na razliitim razinama razvoja civilizacije, uspona moi i monarhija te njihovih
promjena. U drugom dijelu daje pregled oblika vladavine od naseljenja Sasa do revolucije.
Bavi se odnosom spolova te plemia i seljaka to ih izvodi iz naina proizvodnje.
Prosvjetiteljski povjesniari se odlikuju kritikim duhom, ali im tono utvrivanje pojedinih
injenica nije vano. Filozofi povjesniari piu eseje i rijetko daju obavijesti o grai kojom
su se sluili. injenice odabiru na temelju unaprijed stvorenih teorija.
EDWARD GIBBON (1737 1794 ) prvi koji blago erudicije nudi filozofskom pristupu
povjesniara. Dobro poznaje izvore i literaturu te se slui njihovim obavijestima. Prezentira
dokumentaciju, poznaje vrijednost prvorazrednih izvora pisanih i spomenika. Ta
prezentacija je novost jer itatelj prvi put dobiva priliku provjeravati povjesniareve
obavijesti. Povezuje erudiciju i filozofiju. U Historiji propadanja i pada Rimskog
carstva slui se rezultatima filologa i erudita da bi odgovorio na pitanje zato je nestala
antika kultura. Prvi put obrauje pitanje postanka i napretka kranstva kao povijesne
pojave. Bavi se uglavnom politikim ustanovama i ratovima.
Prosvjetiteljski povjesniari se odlikuju kritikim duhom, ali im tono utvrivanje pojedinih
injenica nije vano. Filozofi povjesniari piu eseje i rijetko daju obavijesti o grai kojom
su se sluili. injenice odabiru na temelju unaprijed stvorenih teorija.

22

INOVATORI IZVAN PROSVJETITELJSTVA

GIAMBATTISTA VICO ( 1668-1744) djelo Nova znanost

kao osnovni predmet spoznaje predlae kulturu jer ju je ovjek
stvorio i njezini su mu zakoni razumljivi, za razliku od prirode,
koju je stvorio Bog, te njena sr zato ostaje ovjeku velikim
dijelom nepristupana. Kae da su ljudi stvorili drutveni svijet i
da se zato njegova naela mogu spoznati pri ispitivanju ljudskog
duha. Najvie se zanima za poetke ovjeanstva bitne za
spoznaju povijesnih procesa te istraivanje povijesti uzdie na
razinu znanosti. Stoji na granici sekularnog i religijskog
tumaenja povijesti. Razlikuje 3 razdoblja : bogova
(patrijarhalno drutvo), heroja ( aristokratsko drutvo) i ljudi
(doba znanosti i filozofije) . Zastupa ideju krunog kretanja
povijesti. Nastoji rekonstruirati narav primitivnih prvih ljudi,
trai njihov prastari odnos prema ivotu koji nije nikao iz
filozofije nego iz puke mudrosti, izraavajui se u prevlasti
tradicije, mita i rituala. Mnogi su autori uoili slinost mitova
kod vrlo razliitih kultura Sredozemlja i to su objanjavali
difuzijom iz jednog izvora, prije svega iz idovstva. U
suprotnosti s time Vico vidi u bogovima i junacima mitova izraz poetine logike prvih ljudi ,
njihovog konkretnog antropomorfnoga miljenja koje je postojalo kod svih, pa se slinost u
vienju bogova i heroja svuda spontano javljala i nije posljedica utjecaja nekog sredita.
Sjajna mu je analiza Homerovog pjesnitva kao proizvoda primitivnog razmiljanja te je
zakljuio da Homer ne postoji i da je ono nastalo dugotrajnim procesom. Bavio se naravlju
primitivnih jezika. Vico je kasnije doivio razna tumaenja. Dri se preteom suvremenih
shvaanja o primitivnom miljenju ili razvojne psihologije.
JOHANN JOACHIM WINCKELMANN ( 1717 1768) napisao djelo Historija antike
umjetnosti - eli raspravljati o biu umjetnosti, njezinim dubinskim dimenzijama te tako
stvara filozofsku teoriju umjetnosti. Novo vrednovanje umjetnosti temelji se na odreenoj
predodbi o autonomiji lijepog i njegov ga estetski interes potie na intenzivniju
historiografsku kritiku. Grka umjetnost postaje ideal apsolutne ljepote, unutranjeg
savrenstva. Kako svoja estetska gledita kombinira s historiografskim znanjem, filozofskom
spekulacijom i knjievnom matom, djelo doivljava razna tumaenja. Umjetnost je aktivnost
duha, razvija se po tradicionalnom uzorku ljudskog ivota, rasta, dosezanja zrelosti i
propadanja, no taj je razvoj nesvjestan, odreen nekom unutranjom snagom.
NJEMAKA PROSVJETITELJSKA HISTORIOGRAFIJA
U njemakih se prosvjetitelja, pogotovo izmeu 1760. i 1790.g. stvaraju pretpostavke za novo
historijsko miljenje spajanjem filoloko kritike metode erudita 17. i 18. st. te filozofske i
prirodoznanstvene refleksije. Francusko i britansko prosvjetiteljstvo utjeu na njemake
povjesniare, koji pokuavaju na nov nain, tj. drugaije nego humanistiko-retorika
historiografija obraditi silno naraslo empiriko znanje. Vode se iroke strune rasprave sa
novim temama, a sveuilita postaju sredita historijskog istraivanja. Bitno je u tom
razdoblju naputanje okvira retorike i utjecaja onih disciplina koje su se dotad primjerima

23

iz povijesti sluile u vlastite svrhe. Historija dakle postaje posebno znanje i znanost. U
kasnome prosvjetiteljstvu nastaju osnove za norme kritikog istraivakog postupka
standardizacijom skupljanja grae u vezi s velikim izdavakim pothvatima te
sistematizacijom pojedinih pomonih historijskih znanosti. Pojam historia sada obuhvaa i
zbiljsko povijesno kretanje i razmiljanje o njemu. Historija postaje genetika. Povijesne
pojave nastoje se prikazati pripovjednom sintezom.
U njemakih povjesniara druge polovice 18 st. etika se nepristranost preobraava u
metodiku objektivnost. Umjesto ljubavi za istinu, koja se dri plodom njegove osobne vrline,
sada se od povjesniara zahtijeva struna kompetencija za metodski reguliran postupak
argumentacije. Potrebna su naobrazba i sposobnost da se informativni sadraj izvora
metodiki-kritiki ispita. Povjesniar postaje istraiva. Radom s izvorima i mnoenjem
iskustva na temelju sve brojnijih djela historiografsko miljenje samo djelomino dobiva novu
kvalitetu znanstvenosti. Historiografsko iskustvo se temelji na meusobnom odnosu
povijesnih injenica. Poznanstvenjenje se odnosi na povezanost znanja u spletu uzroka i
posljedica. Historija postaje racionalna znanost. Historijsko djelo postaje potpuno izvjee
o rezultatima istraivanja. Ta historiografija koja sustavno prikazuje povezanost dogaaja kao
slijed uzroka i posljedica naziva se pragmatinom. Korist pragmatinosti je u opim
pravilima, u dometima teoretskog i praktinog razuma, no ona je samo nacrt bez
odgovarajuih historiografskih djela.
Povjesniari ue od filologa erudita, koji onda ta iskustva primjenjuju da bi ustanovili
pojedinane povijesne injenice. Dokumenti postaju sredstvo izlaganja pouzdane obavijesti o
povijesnim injenicama. Razvija se historijsko istraivanje izvora, spoznaja o brojnosti i
raznovrsnosti izvora i znaenju izvjea koje se na njima temelji.
Pomone historiografske znanosti dosegle su visoku razinu : diplomatika, paleografija,
kronologija, sfragistika, heraldika, genealogija, epigrafija, numizmatika. Njemaki
povjesniari trude se formulirati pravila u vezi s pojedinim pomonim historiografskim
znanostima. Na prvom mjestu je pravilo da izvjee o povijesnoj injenici mora proizai iz
obavijesti izvora kojemu se ne treba slijepo vjerovati.
Postoji miljenje da je znanje iz podataka nedovoljno jer izvori ne obavjetavaju o
dogaajima. Povjesniar mora iz fragmentarnih obavijesti, primjedbi i nagovjetaja izvora
stvoriti factum prikupljanjem to cjelovitijih obavijesti s raznih strana i kritikom izvora.
Potkraj 18st. se poinje sluiti hermeneutikom, tj. teorijom interpretacije tekstova koja se
razvila u sklopu protestantskog izlaganja Svetog pisma.. Sredite poznanstvenjenja historije
postaje sveuilite u Gottingenu. Znameniti povjesniari su Johann Christoph Gatterer i
August Ludwig Schlozer koji formuliraju teoretske pozicije moderne historijske znanosti i
utemeljuju istraivanje na postignuima pomonih historijskih znanosti. Piu manje radove i
teoretski kre putove historijske znanosti. Kritiari su prema reimu, osuuju zloupotrebu
privilegija, ali se ne zauzimaju da se dokinu.
JOHANN CHRISTOPH GATTERER ( 1727-1788) uvjereni je pijetist, protivnik je
filozofskog sustava. eli utemeljiti historiju kao posebnu znanost koja se moe natjecati sa
egzaktnim. eli utvrditi predmet istraivanja i mogunost objanjenja, pronai pogodnu
teoriju spoznaje, utemeljiti metode i stvoriti ustanove za organizaciju historijskog istraivanja.
eli pragmatinu filozofsku historiju koja bi otkrivala sustav dogaaja, pokretake sile i
dubinski odnos uzroka i posljedica. Svoje teze razrauje razmiljajui o univerzalnoj povijesti
koju pokuava sistematizirati. Zastupa uvjerenje o razliitim, ali jednako vrijednim
mogunostima spoznaje. Znanje o opem i posebnom za nj su osnovni oblici znanja. Kao i
drugi njemaki prosvjetitelji, koleba se izmeu racionalnoga (uzrono-posljedinog) karaktera
historijske spoznaje i razumijevanja prolosti pomou mate i poetske sinteze, no trudi se
pronai nain da se sprijee iracionalne crte u historijskom istraivanju, te stoga postavlja na
dnevni red pitanje subjektivnosti i objektivnosti povjesniara. Sustavno se bavi pomonim

24

povijesnim znanostima i pie prirunike iz geografije, diplomatike i kronologije. Osniva

historijski institut koji se kratko odrao.
AUGUST LUDWIG SCHLOZER (1735-1809) njegovo razmiljanje je pod utjecajem
francuske i britanske univerzalne historije, Montesquiea i novih kretanja u prirodnim
znanostima. Prema njemu cjelina odreuje spoznaju pojedinanog. Za njega najbolji
historijski prikaz je onaj koji izborom onih pravih prua najvie obavijesti o meusobnoj
povezanosti povijesnih injenica. Univerzalna historija je sustav kojim bi se sve drave na
zemlji mogle prikazati unutar jedinstva ljudskog roda. Sljedei korak je historijska
enciklopedija. Istraivanjem skupina uzronih sustava eli shvatiti njihovu posebnost i splet
njihove povezanosti. Zato zamilja obrazac razvojne i sinkronistike povezanosti injenica u
datom trenutku.
ARNOLD HEEREN (1760-1842) posljednji je prosvjetiteljski povjesniar u Gottingenu
koji kree dalje od svojih prethodnika u praktinoj primjeni razmiljanja o historijskoj
znanosti i njezinu utemeljenju na kritici izvora. Djelom Ideje o politici, prometu i trgovini
najodlinijih naroda starog svijeta predstavlja se kao sljedbenik Montesquiea i A. Smitha
te kao ekonomski povjesniar. Istrauje kako ovjek zadovoljava materijalne potrebe i kako
utjee na politike prilike, a bavi se i europskim dravnim sustavom. No, ne moe nadii
dvojstvo teorije i kritike.
JUSTUS MOSER ( 1720 1794) protivnik je prosvjetiteljstva, drutveni boljitak ne oekuje
od prosvijeenoga vladara nego od slobode i sigurnosti seljaka. eli pouiti ovjeka iz naroda
kako da u drutvenim i politikim promjenama zadri slobodu i imovinu. Ideal mu je
samouprava seljake opine. Sustavno se bavi ustavnim ureenjem, upravom i drutvenim
ustrojem. Oblike moi i uprave ne svodi na in volje vladara nego pojedine dogaaje eli
prikazati unutar meusobne povezanosti drutvenih dogaaja. Veliku pozornost posveuje
kritici izvora te kako se izvor odnosi prema povijesnoj injenici o kojoj svjedoi.
FRIEDRICH SCHILLER ( 1759 1805) (slika na sljedeoj stranici) izlae novu historijsku
sliku graanskih nacionalnih struja. eli povezati u jedno razliita podruja drutvenog ivota
kao to su crkva, filozofija, umjetnost, trgovina, politika, ali mu je u sreditu panje
sadanjost. Vjeruje u jedinstvo povijesnih procesa, dri da je mogue povezati fragmente u
cjelinu. Prvo historiografsko djelo na visokoj knjievnoj razini na njemakom jeziku je
Historija otpadanja Nizozemske od panjolske vlade. Napisao je jo i Historiju
tridesetogodinjeg rata. Schiller je odve pjesnik da bi se bavio sustavnim prikupljanjem i
savjesnom kritikom izvora.
U 19 st. povijest novoga vijeka postaje politika dogaajna historija, koja se u Njemakoj
koncentrira na primat vanjske politike. Zato se
prosvjetiteljska, ekonomska i drutvena dimenzija ostavljaju
po strani. Prosvjetiteljsku historiografiju dre jednostranim,
historijskim, prirodnopravnim proizvodom racionalizma i u
najboljem sluaju pripisuju joj kukavnu ulogu pretee u
upotrebi pomonih historijskih znanosti. Za njih je
odbacivanje prosvjetiteljskih ideja uvjet za konstituiranje
historije kao znanosti. Johann Gustav Droysen tako
sredinom 19 st. osuuje skeptiki racionalizam i nekritiko
te nehistorijsko svoenje povijesne materije na racionalnu
jezgru. Poetkom 20 st. Friedrich Meinecke dri da su
historiografije prosvjetiteljstva i 19 st. nespojive suprotnosti.
Prosvjetitelji vjeruju da prirodne znanosti i historija imaju
iste temelje iste temelje otkrivanja i objanjenja, s im se
Meinecke ne slae te tvrdi da su tek odvajanjem dvaju
tipova znanosti stvorena metodoloka naela za

25

osamostaljenje humanistikih znanosti. Kasnije, protiv politike historije istupa pokret oko
asopisa Annales.

NJEMAKA HISTORIOGRAFIJA U 19. STOLJEU

FILOZOFIJA POVIJESTI
Spekulativna filozofija povijesti trai smisao povijesnog kretanja u opem ili kozmikom
planu s konanim ciljem. Pravi sljedbenici idovsko-kranske tradicije su Kant, Herder,
Schelling, Fichte i Hegel. Povijest objanjavaju kao proces ostvarenja plana providnosti. ele
opravdati miljenje o sposobnosti ovjeka da ovlada svojom sudbinom i povijesti dade smjer i
smisao. Njihovi filozofski sustavi imaju moralne temelje. Kao posebno podruje spoznaje
idealistika filozofija se javlja u razdoblju od objavljivanja prvog djela Herderovih Ideja za
filozofiju povijesti ovjeanstva, a zavrava s Hegelovim posmrtno tiskanim predavanjima
o filozofiji povijesti. Povijest zapravo zauzima mjesto religije. Filozofi naputaju
prosvjetiteljsko shvaanje povijesti na temelju uzronih analiza. Hegel kae da pojam
povijest sjedinjuje u sebi objektivno i subjektivno gledite. Vrijeme dobiva novu dinamiku
kvalitetu. Iz uenja filozofa o povijesnosti ljudske svijesti
zapravo proizlazi da svako novo pokoljenje ovjeanstva u
tijeku svog napretka mora traiti nova objanjenja. Zato za
filozofiju povijesti je vano poznavati povijest u cjelini, u
njezinu kretanju i usmjerenju.
IMMANUEL KANT (1724 1804) svojim kritikim
duhom, opreznom spekulacijom zapravo pripada
misliocima prosvjetiteljstva. Svoje uenje formulira kao
moralno pitanje i samo kao hipotezu, za razliku od drugih
filozofa. Zadaa je filozofa tumaiti povijest kao racionalan
proces koji se okree prema cilju to ga moralni razum
mora odobriti. Povijest ljudskog roda bila bi ostvarenje
tajnog plana Prirode. Razmiljajui o suprotnosti izmeu strasti, tenja i interesa pojedinaca i
ravnomjernog kretanja povijesti, Kant dolazi do uvjerenja da te dvije proturjenosti spaja
drava. Pokretaka snaga povijesti bila bi u suprotnosti ljudskih osobina i potreba za
drutvenim ureenjem njihova ivota. Zato dri da bi osnovni predmet historijskog
istraivanja morala biti drava kao sredstvo napredovanja ovjeanstva. Gledajui na povijest
kao na proces usmjeren prema kulturi i slobodi ovjeanstva, Kant nastoji objasniti pojave s
pomou njihove povijesti. Smatra da razumijevanje povijesti poiva na odnosu povijesnih
svjedoanstava i naela evolucije u pojavama.
JOHANN GOTTFRIED HERDER ( 1744- 1803) prvi je mislilac koji problematiku
filozofije povijesti dri posebnom disciplinom. Nudi ideju o zakonitom kretanju zbilje. U
povijesti nema istovrsnih ili povratnih pojava nego uvijek nastaju nova stvorenja s vlastitim
nainom postojanja. Misli da se povijesne pojave moraju promatrati kao cjeline i tumaiti iz
njihovog kretanja. Pokretake sile povijesti vidi u vanjskoj prirodi i svojstvima koje je
ovjeku udahnula providnost. Ljudska povijest ini mu se kao prirodna povijesna sila
djelatnosti i nagon u vremenu i prostoru. Kae da svi narodi sudjeluju u izgradnji i ostvarenju
ideala humaniteta. Narodi se po prvi put dre subjektima povijesti. Svaki se narod razlikuje od
drugoga. Narodna originalnost i individualnost su uroene osobine, a izviru iz duha naroda.
Protivi se prosvjetiteljskom shvaanju o velikim mudrim pojedincima kao osnovnim

26

pokretaima povijesnog razvoja. On opravdava borbu za ujedinjenje i osloboenje pojedinih

naroda i borbu za mir i suradnju meu njima, a osuuje feudalizam i apsolutizam. Njegovo
uenje ima utjecaj na nacionalne integracije u Slavena. Za njega su to miroljubivi narodi,
skloni trgovanju i stvaralakom radu koji su zadrali kulturne osobitosti i tenju za slobodom.
Kada se oslobode ropskih lanaca, postii e nevieni kulturni procvat. Na mladu znanstvenu
historiografiju utjee i njegova romantika osjeajnost. Daje poticaj da se istrauje povijesna
injenica tijekom njihovih promjena, obuhvati to vei broj injenica kao cjelinu, promotri ih
kao individualnost u povijesnom kretanju te pokua ustanoviti kako su odreene pojave
mijenjale oblik i sadraj.
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL (1770-1831) - povijesne pojave su za njega izraz
svjetskog duha koji je uvijek jednak, ali se javlja u povijesnim oblicima, a u suprotnosti je
sa Prirodom. Izrauje dijalektiku metodu i spekulira o razvoju svjetskog duha u
dijalektinom procesu teze, antiteze i sinteze. Svjetska povijest je zakonomjeran razvoj
svijesti o slobodi i njezino sustavno ostvarenje, a potvrdu svoje apstrakcije trai na starom
Istoku, u grko-rimskom svijetu, a proces su dovrili germanski narodi.
Hegel dri da se filozofija povijesti mora baviti irom jedinicom nego to je pojedinac, a te
jedinice nalazi u narodima i dravama, u njihovu duhu koji se izraava na svim ivotnim
podrujima. Za njega prava etika jedinica nije ovjek pojedinac nego moralni
organizam, narod i drava. Sloboda je vezana uz zajednice . Razvoj drava je osnovni
sadraj povijesti. No, Hegel je iz povijesti izbacio narode koji
nisu stvorili vlastitu dravu. Porie Slavenima bilo kakvu
povijesnu ulogu. Iz povijesti izbacuje i ire drutvene slojeve
jer je uvjeren da oni ne utjeu na povijesni tijek te da su im
potrebne velike linosti koje im pokazuju pravi put i
primoravaju ih njime krenuti. Dijeli historiografiju u 3 vrste :
prvobitnu, reflektirajuu tj. njemu suvremenu i filozofsku.
Istraivanje pojedinosti je za njega gubljenje vremena. eli
uzdii nepotpune, fragmentarne istine pojedinih povjesniara
na razinu historiografske znanosti. Jedino filozofi mogu
pisati svjetsku povijest jer shvaaju sadraj reflektirajue
historiografije i mogu njezina epistemoloka, estetska i etika naela primijeniti na povijest
ovjeanstva.
JOHANN GOTTLIEB FICHTE (1762-1814) zaotrava odvajanje konkretnog istraivanja
povjesniara i spekulacija filozofija. Svodi historiju na dobavljaicu pojedinih podataka koji
opravdavaju unaprijed postavljene filozofske teze. Uvjeren je da povjesniar moe biti samo
analist, pripovjeda o pojedinim prolim dogaajima.
WILHELM HUMBOLDT (1767-1835) osniva poredbene filologije. Formulira temeljne
pretpostavke njemake historiografije u 19 st. Vjeruje u krajnji smisao ljudske povijesti.
Pouava da prirodna i historiografska znanost imaju razliite metode, a da bi povjesniar
mogao shvatiti ivot mora povezati pojedine injenice u logiku cjelinu i njih spoznati u
njezinu unutranju biu. Povjesniar mora izvriti kritiko, historijsko-filoloko istraivanje te
posjedovati kreativnu matu jer samo tako moe spoznati zbilju. Njegovo shvaanje zbilje
temelji na opaanju iz perspektive unutar zbivanja. Pritom se historijska spoznaja kree
izmeu kaosa obavijesti to ih pruaju dokumenti i ideala znanosti to se temelji na
povijesnim zakonitostima, i zato se historiograf mora uivjeti u duh istraivanog prolog
drutva i kulture. Proces prouavanja mora imati 3 faze: skupljanje izvora, kritiko
istraivanje istine i njezino pronalaenje uz pomo ideja. Upozorava na znaenje drave i
nacije u povijesti te sa svojim uenjem o idejama znatno utjee na uvjerenje njemakih
povjesniara o sredinjoj ulozi drave i politikih djelatnosti.

27

NJEMAKI ROMANTIZAM
Unutar opeg romantikog ugoaja sukobljavali su se demokratsko s monarhijskim naelom,
ideja slobode i jednakosti suverenog naroda koji ima pravo sam odreivati sudbinu s
feudalnom historijskom dravnom ideologijom i staleko-konzervativnim predajama. Tu se
moe pratiti sudar revolucionarnih tenji da se ostvare graansko drutvo, nacionalno
osloboenje i ujedinjenje te kontrarevolucionarnih nastojanja da se feudalizam spasi
odreenim usklaivanjem tradicije i novih drutvenih tradicija.
U Francuskoj i Britaniji nacionalno ujedinjenje je ve bilo postignuto i zato su najznaajniji
povjesniari bili graanski liberali. U Njemakoj jo postoje izmijenjeni oblici feudalizma s
plemstvom na elu, graanstvo nije doivjelo drutvenu afirmaciju, a reimi imaju
apsolutistiko obiljeje. Povjesniari su zaokupljeni pitanjem nacionalnog ujedinjenja, a
mnogi opravdavaju feudalnu reakciju. Romantizam poslije francuske revolucije izaziva
renesansu srednjeg vijeka. Povijest postaje glavno opravdanje za oprene suvremene ciljeve.
Njemaki romantizam je odgovor na francusku revoluciju, protestantska romantika podupire
ujedinjenje Njemake pod vodstvom Pruske. Obiljeje njemakog romantizma odbacivanje
cjelokupnog misaonog sustava prosvjetiteljstva, odbijanje racionalizma i bijeg u iracionalni
svijet osjeaja, mate, uda i mistinih doivljaja.
Uzdizanje vlastite nacije protivno je kozmopolitizmu prosvjetitelja, ali i poticajima njemake
klasine knjievnosti i idealistike filozofije. Reakcionarni historizam pouava o
neprekidnom slijedu pojava u jednom narodu i dravi te nemogunosti mijenjanja tradicije
koju je stvorio mistini duh naroda. Povijest postaje mistino kretanje koje se ne povezuje s
realnim sukobima interesa i ljudskim potrebama. Dravni organi dre studij povijesti veoma
korisnim pa se u njemakim dravama ubrzano otvaraju katedre za povijest na sveuilitima.
Romantici ele uskrsnuti prolost osjeajem i poezijom. Gubi se historijska perspektiva, a
obnavlja pripovjedaka snaga. Pripovjedai o povijesti nastoje se svidjeti istoj publici koja s
oduevljenjem ita povijesne romane. Kritiki duh nestaje, ali ga zamjenjuje smisao za
povijesni tijek.
FRIEDRICH CARL SAVIGNY ( 1779 1861) historijska kola prava. Pouava da
pravni oblici nisu djelo zakonodavaca nego izraz duha naroda to ga je zakonodavac kao
njegov izvritelj provodi u ivot na temelju tradicije. Utjee na razvoj genetike
historiografije u svojoj zemlji.
SPAJANJE ERUDICIJE I GENETIKE HISTORIJE
Pod utjecajem filozofa javlja se nov nain istraivanja povijesnih dogaaja i nov pristup
povijesti koji na poetku 20 st. dobiva naziv historizam ( u Njemakoj). Dolazi do genetikog
ispitivanja povijesnih injenica, tj. upoznavanja svih etapa njihova kretanja kroz vrijeme.
Historizam pobuuje brz uspon znanstvene historije. Dravni organi dre studij povijesti
korisnim i pomau njegovu institucionalizaciju na sveuilitima na filozofskom fakultetu.
Razvoj historije obuhvaa sve duhovne tendencije u Europi 19 st. nacionalne pokrete,
romantizam, liberalizam, konzervatizam, samorazumijevanje graanstva u tijeku
modernizacije.
Povjesniari nastoje solidno ispitati obavijesti o povijesnim injenicama, pronai nove metode
i protegnuti tehniku istraivanja na nove vrste svjedoanstva. Prvi stupanj znanstvene historije
mora se temeljiti na spajanju erudicije i izvjea o samim povijesnim injenicama, tj. na
dokumentima analiziranim filolokom metodom i genetikoj historiji kao ispitivanju
povijesnih injenica u tijeku njihovi promjena.

28

Taj se proces dovrava u prvoj polovici 19 st. u djelima njemakih povjesniara Georga
Niebuhra i Leopolda Rankea. Spajanje erudicije i historijske analize moglo se provesti kao
posljedica doivljaja povijesti kod romantika, ideje evolucije njemake filozofije te
povezivanja postignua filozofije na poetku 19 st. sa rezultatima historijske erudicije 17. i
18.st. Nastaju temelji za genetiku historiju, uvjeti za historiju kao novu znanost. Pritom se
stvaraju naela i pravila na temelju iskustva iz praktinog rada. Razliiti organizacijski oblici
potiu razvoj historije u Njemakoj i izvan sveuilita, to se prije svega odnosi na
organizaciju skupljanja i izdvajanja izvora koja postaje uzor za primjenu pomonih
historijskih znanosti i kriterij u objavljivanju grae. Rije je o golemu pothvatu
Monumenta Germaniae historica.
AUGUST WOLF ( 1759 1842) zasluan je za unapreenje klasine filologije i historije.
Analitiku eli vrednovati kao povijesno razdoblje. Prelazi put od historijsko-kritike obrade
izvora do obavjetavanja o samome razdoblju nastanka izvora. Od triju oblika analize teksta
gramatike, filoloke i historijske, Wolf dri da je historijska interpretacija bitna za
znanstveno objanjenje. Prolegomena ad Homerum je analiza jedne skupine tekstova.
Dokazao je da Homerovi epovi ne potjeu od jednog autora nego iz brojnih pojedinanih
pjevanja razliitih pjesnika i da su postupno srasli u jednu cjelinu. Homer postaje predmet
historijskog istraivanja.
BARTHOLD GEORG NIEBUHR ( 1776-1831) Wolfov je postupak uzor za njegovo
istraivanje rimske povijesti. Stvara plodnu sintezu eruditskog istraivanja izvora i kritike
refleksije o povijesnoj zbilji. Pokuava rekonstruirati djelo rimskog autora Fabiusa Pictora
koje se sauvalo samo u prijepisu ili prepriavanju drugih autora. To je prvi sluaj da se jedan
izgubljeni tekst pokuava rekonstruirati kritikom izvora. Njegova historija Rima je prvi
pokuaj ispitivanja rane rimske povijesti. Posebno ga zanima sukob patricija i plebejaca, a
poticaj istraivanju daje mu rjeavanje pitanja vlasnitva nad zemljom u francuskoj revoluciji
te naputanje feudalnih odnosa u Danskoj i Pruskoj. Rekonstruira agrarno ustrojstvo i
drutveno ureenje rimske republike u politikoj perspektivi projiciranjem svog
konzervativnog shvaanja o reformiranoj stalekoj dravi ( tadanjoj Pruskoj) u rimsku
prolost. Rim je u poecima idealna drava jer su njeni graani seljaci. Tu je sljedbenik
Mosera. Dotie se drutvenog ustroja da bi unutar njega pokuao povezati razliita podruja
ljudskog ivota. Prikazuje rimsku povijest u okviru svjetske. Dri da je Rim povijesni obrazac
za staleku uravnoteenu dravu.

HISTORIZAM I RANKEOVO DJELO

Historizam istraivanje pojedinanih i kolektivnih individualnosti tj. istaknutih linosti,
drava, nacija i naroda. Zato je bitan hermeneutski pristup metodom razumijevanja kao
sreena institucija. Historijsko uenje o idejama to ga formulira Humboldt ogranieno je
na ljudsku djelatnost u svjetlu njihovih namjera.
O idejama se ne raspravlja, ali se zato raspravlja o kritici izvora kao metodskom standardu na
kojem poiva znanstvena interpretacija povijesnih injenica. Sustavni istraivaki pristup se
dijeli od prikaza rezultata koji se osposobljava za pripovijedanje u skladu s estetskim
knjievnim normama. Historizam je nastavak i preoblikovanje prosvjetiteljskih standarda : s
jedne strane je na djelu stav poznanstvenjenja, koncept napretka je zamijenjen razvojem,
a s druge strane je gubitak zbog naputanja tema iz drutvenih i ivotnih podruja. Pevladava
eurocentrini pogled na svijet drava i nacija. Historizam sistematizira postupno kritike
izvora.

29

Historizam ima dvije razvojne faze : klasino razdoblje uspona traje do kraja 80-ih godina , pa
slijedi otra kritika koja uspijeva pokolebati historike temelje. Naime, ciljevi historizma 80ih godina dosegnuti su ostvarenjem njemake nacionalne drave ( ali ne i politike slobode)
pa se njemaka profesionalna historiografija usmjeruje prema legitimaciji unutranjeg
politikog stanja i propagiranju imperijalne dravne politike.
LEOPOLD VON RANKE ( 1795-1886) najpoznatiji je predstavnik klasinoga njemakoga
historizma, koji bitno utjee na razvoj znanstvene historije ne samo u Njemakoj nego i u
drugim europskim zemljama i SAD-u. Bio je profesor Berlinskog sveuilita, pa su kod njega
tehniku i praksu historijskoga zanata uili mnogi kasniji prvaci struke. Ranke odbija batinu
prosvjetiteljstva i francuske revolucije, ali osuuje i
feudalnu
reakciju
;
odobrava
prosvijeeni
konzervativizam pruske monarhije i lojalan je njezinoj
birokraciji koja nastoji stvarati osnove za drutvene
promjene u smjeru kapitalizma, ali ne doputa da
graanstvo ovlada tim kretanjem.
Izdaje asopis
Historisch politische Zeitschrift s programom obrane
prosvijeenog kraljevskog apsolutizma od feudalnih i
liberalnih kritiara. Bivao je i savjetnikom pruskog reima,
ali svoj rad nije stavio u slubu izravne politike
propagande. U djelu Historija romanskih i germanskih
naroda formulira naelno miljenje o povijesti i
istraivanju na temelju kritike izvora. U povijesti tih naroda
vidi jezgru moderne povijesti, a u uvodu se ograuje od
samovoljne interpretacije kakvu doputa knjievnost:
Tono predoavanje injenica kakve god bile neizvjesne i
neprivlane, nesumnjivo je vrhovni zakon. Pie o
povijesnim temeljima velikih sila europskog ustava drava
u vezi s talijanskim ratovima te pokuava prikazati povijesno jedinstvo romanskih i
germanskih naroda. Iz srednjevjekovnog jedinstva nastale su europske drave kao zasebni
politiki oblici. Slavenski su narodi prema njemu imali samo drugorazrednu ulogu zatitnika
europske kulture od mongolskih i turskih najezdi.
Glavni je predmet istraivanja u Rankea drava kao individualnost, originalna tvorevina
ljudskoga duha i Boje primisli. Pojedini narodi, kao Boja stvorenja, izgrauju ustanove (
crkve i drave), to su orua koja usmjeruju ljudsku energiju na dobro cijeloga ovjeanstva.
Ranke ne pita za nastanak drava i crkava : za nj je opekorisni karakter obiju institucija
oigledan, jer ih je stvorio Bog da bi se prirodne strasti pojedinaca i naroda podvrgli ope
korisnom redu. Naelno cijeni samo mirnu evoluciju ( utjecaj Savignyeve romanistike
historijske kole), ali se ne protivi naglim promjenama kada misli da je ugroena europska
kultura. Vjeruje da je sustav europskih nacionalnih drava, koji se sam regulira, dobio nakon
potresa francuskom revolucijom konaan oblik.
Bavi se vanjskom politikom, diplomacijom i vojnom akcijom, a izvori su mu formalni,
slubeni dravni dokumenti. Ne zastupa uenje o duhu naroda, ali je uvjeren da se pojedino
dravno ureenje ne moe prenositi iz jedne drave na drugu. Smjer razvoja vidi u usponu
politikog i kulturnog znaenja velikih protestantskih drava, iji monarhijski ustav ostavlja
prostor ekonomskim i kulturnim naporima graanstva, doim katolika Francuska nazaduje,
pa se nada da e naposljetku nestati posljedice francuske revolucije. Prelazi preko problema
drutvenoga razvoja, uvjeren da duhovna naela, kojih je drava odraz, djeluju uglavnom
preko ideja dravnika, pa tako glavnu panju poklanja istraivanju namjera i djelatnosti
vodeih linosti.

30

Posao je povjesniara uoiti pojedinosti, mora raditi na dvjema razinama : istraivati

pojedinosti i nastojati uoiti njihovu povezanost. Zahtjeva strogu kontrolu metode postupka s
izvorima pomou kojih se otkriva temelj pojedinih individualnosti, a takav kriterij ne postoji
za razumijevanje povijesnih kretanja. Pokretake snage povijesti mogu se samo uoiti,
odnosno ne mogu se apstraktno definirati. Svaka je epoha kao individualnost neposredna
prema Bogu, tj. sve su vrijedne pamenja i istraivanja. Nasuprot tome prosvjetitelji su
vrednovali pojedine epohe prema njihovu mjestu u napretku ovjeanstva te im davali
pozitivnu ili negativnu ocjenu.
Autor je univerzalne historije. Ima predodbu o povezanosti svih pojava u opoj povijesti
ovjeanstva. Lokalnu povijest treba istraivati unutar povijesti cijele zemlje, biografije treba
dovesti u vezu s vanijim dogaajima u crkvi i dravi.
Svoje gledite ilustrira kritikom pisaca 15., 16.st. Umjesto retorikih sredstava eli itatelja
uvjeriti golom istinom, bez ukrasa. Ranke daje prednost izvorima kao to su diplomatska
izvjea , predstavke, dnevnici, pisma i izjave svjedoka, a posljedica je prosudba politikih
dogaaja iskljuivo s gledita vladara i vlade. Tako Ranke utemeljuje usku diplomatsku
historiju.
Sustavno vjeba sa studentima kritiku izvora u obliku seminara s time da student s vlastitim
radom, putem zajednike lektire odreenih izvora, naui historijsku metodu. Dri da historija
ne smije sluiti vanjskim ciljevima nego da je kao samostalna znanost sama sebi svrhom.
Inzistira na objektivnosti povjesniara. Ideje i djelatnost dravnika izvodi iz njihovih namjera.
Nastoji dublje prodrijeti u duhovni ivot povijesnih linosti, veliku panju obraa i
predoavanju svojih istraivakih rezultata u knjievnom obliku.
Povijesni tijek svodi na kretanje ideja uvjeren da se namjere i motivi povijesnih aktera mogu
izravno razumjeti. Ograuje se od filozofije povijesti. Rad povjesniara se ne moe temeljiti
na jedinstvenom filozofskom sustavu, ali povijest ima vlastite, unutranje povezanosti koje on
mora promatrati, on je prvi moderni povjesniar koji zna povezati kritiku analizu izvora sa
irinom filozofskog duha i svojstvima knjievnika.
RANKEOVI NASLJEDNICI
Historizam dri kako se drava temelji na etikim vrijednostima te je individualnost s
vlastitim normama koje se drugdje ne mogu primijeniti. Povjesniari zastupaju tezu o primatu
vanjske nad unutranjom politikom. Uvjereni su da slobodu pojedinca moe tititi samo
snana drava poput aristokratske i birokratske pruske monarhije. Prikazivanjem njemake
drave kao svetinje te ideolokim tumaenjem njezine predaje, njemaka historiografija se
ukljuuje u propagandu o izuzetnoj ulozi njemakog naroda u svjetskoj povijesti na kraju 19
st.
Njemakoj historiografiji peat daje prusko malonjemaka kola kao orue politike
borbe za ujedinjenje Njemake pod vodstvom Pruske. Pripadnici malonjemake struje odriu
se Rankeove tenje za nepristranim pristupom prolosti. Svojim djelima nastoje opravdati
vladajuu politiku ideologiju.
JOHAN GUSTAV DROYSEN ( 1808 1884) svoj rad posveuje opravdanju suvremene
pruske drave. Prvi sustavno izlae rezultate svoje refleksije u metodologiji historijske
znanosti, prije svega o istraivakom postupku. Osniva je pruske kole. Liberalima
suprotstavlja pruski vojni despotizam kao izvor morala i kulture, Bavi se razdobljem
helenizma i prvi ga opisuje kao povijesnu cjelinu. U Historiji pruske politike nastoji
opravdati irenje moi pruske drave kao uvjet ujedinjenja Njemake. Bavi se ispravama te
njihovom kritikom. Nastoji formulirati naela i istraivake operacije. Davao je sustavna
teoretska izlaganja o istraivakoj praksi. Povijest je zbir onog to se dogaalo u vremenu

31

izuzevi prirodu. Povjesniar bi trebao ponovno doivjeti motive, osjeaje, razmatranja

ovjeka prolosti, ali i skupnih mentaliteta kao to je duh naroda. Droysen formulira
historijsku metodu kao jedinstvo pravila za istraivaku operaciju, tj. kao sustavnu povezanost
heuristike (prikupljanje izvora), kritike izvora , interpretacije utvrenih injenica i njihovih
prikaza. Droysenova Historika izlae metodu istraivanja i pitanje sustavne analize grae i
tehnike prikaza.
HEINRICH VON SYBEL ( 1817 1895) nije pobornik, za razliku od Droysena,
birokratske i vojne drave. Ideal mu je snana drava s efikasnom vanjskom politikom, vrste
ruke prema irim slojevima, ali liberalna prema graanstvu. U Historiji razdoblja
revolucije se bavi meunarodnim odnosima u doba francuske revolucije i njenu utjecaju na
europske zemlje. Odobrava ruenje feudalizma. Osuuje ire slojeve jer ugroavaju modernu
dravu koja e djelovati u interesu graanstva. Pripadnik je malonjemake kole. Njegova
istraivanja slue potrebama svakodnevne politike. Vladare i dravnike ne promatra kao
nosioce ideja ve ih eli kritizirati. JULIUS VON FICKER (1826-1902) dokazao je da Sybel
ocjenjuje srednjevjekovno razdoblje na temelju vlastitih, unaprijed datih politikih aksioma i
da u srednjem vijeku nisu postojale njemake nacionalne tendencije.
Sybel je stekao zasluge u organizaciji znanstvenog rada i izdavanju izvora. Pokreta je i
urednik Historische Zeitschrifta. U predgovoru istie kako je posrijedi znanstveni asopis.
Prema Sybelu potrebne su diskusije koje bi pokazale razlike izmeu njemakih i drugih
historiografija, te eli vie prostora posvetiti modernom razdoblju njemake povijesti.
Program Historische Zeitshrifta obuhvaa i druga drutvena podruja.
THEODOR MOMMSEN (1817 1903) autor je slavne Rimske historije. Pie o
rimskim provincijama od Augusta do Dioklecijana i o rimskom dravnom pravu, te vodi
izdavanja goleme zbirke rimskih natpisa. Historija poinje pravom, numizmatikom i
epigrafijom. Njegova interpretacija rimske republike u skladu je s njegovim politikim
stavom i djelatnou. U rimskoj republici vidi idealnu dravu , slobodu i graanske
jednakosti. eli dati pouku o graanskoj liberalnoj dravi. Stajao je na strani suprotnoj
reimskim povjesniarima. Dobio je Nobelovu nagradu za knjievnost 1902.g.
HEINRICH VON TREITSCKE (1834-1896) nasljednik Rankeove profesure u Berlinu,
vraa se Droysenovoj glorifikaciji pruskog vojnog despotizma. Potpuno se gubi u agresivnom,
plitkom, propagandistikom urnalizmu. eli od Nijemaca stvoriti vojniki odgojenu naciju
kojom e upravljati birokracija. Upotrebljava izvore iskljuivo iz pruskih arhiva. Pobornik je
rasne teorije i trudi se da druge narode prikae manje vrijednim. Nakon ujedinjenja postaje
najutjecajniji ideolog njemakog imperijalizma.
ERNST BERNHEIM (1850-1942) dao je najbolje obrazloenje metode u duhu idealistikog
historizma. U Udbeniku historijske metode i filozofije povijesti zaokruuje napore to
ih je zapoeo Droysen. Opravdava gledite tradicionalne historije da je ona znanost o kretanju
pojedinih dogaaja. Osuuje svoenje predmeta istraivanja samo na politiku i dravu.
Njegovo uenje o kritici izvora je prilagoeno politikoj historiji. Jedan je od glavnih kritiara
pozitivistike sociologije, ali dri da bi sociologija trebala postati pomona znanost historije.
KRITIARI HISTORIZMA
injenica jest da su u Njemakoj nastale nove precizne i stroge metode istraivanja, strpljive i
razmjerno solidne rekonstrukcije povijesne zbilje. Nakon ujedinjenja jo se vie uvruje
autoritet historijske znanosti usprkos pristranoj politikoj angairanosti veine
povjesniara. Potkraj stoljea profesionalnim je povjesniarima u drugim zemljama uglavnom
jasno da je u Njemakoj obavljen glavni posao u stvaranju znanstvene historije. Iako i drugdje
nalazimo istaknute i poznate povjesniare, nigdje nema toliko istraivaa, izdanja i uope
kvalitetnih znanstvenih rezultata u svim tadanjim granama istraivanja.

32

Najvanija je kritika filozofa HEINRICHA NIETZCHEA ( 1844 1900) koji osuuje

apologetiku reima i proizvoljnost razumijevanja. U prilogu Nesuvremena zapaanja o
koristi i tetnosti historije za ivot zastupa ideju o pojedincu osloboenu transcendentalnog
iji bi cilj morao biti da sam sebe nadmai i postane nadovjek. Za njega, povjesniari
uglavnom slave prolost na tetu sadanjosti. Svrstava historiografiju u 3 kategorije :
monumentalna slavi velike linosti, antikvarna se klanja prolosti i kritika koja sudi
prolosti, raskrinkava njezine mitove i spreava gospodarenje prolosti nad sadanjou.
estoko napada miljenje da povijesni proces treba objasniti ili oblikovati pripovijedanjem te
ne eli u njemu pronai smisao. Povijest civilizacije za nj je borba jakih i slabih za mo da
opiu iluzorni svijet. Njegovo shvaanje o korisnosti i tetnosti historije je destruktivno, ali
je utjecalo na samosvijest njemakih povjesniara s kraja 19 st. Ipak, koristila ga je nacistika
ideologija.
JAKOB BURCKHARDT ( 1818 1897) kao i Nietzche bavi se kulturnom kritikom svoje
sadanjosti i misli da povijest nije kretanje prema odreenom cilju. Dri da je historijsko
miljenje jedini mogui spas europske kulture od unitenja u kapitalistikom drutvu.
Suprotstavlja se tezama njemakog historizma. Historijsko miljenje mora stvarati i jaati
drutvenu i kulturnu kritiku industrijskog drutva. Istie europsko kulturno jedinstvo i
duhovni kontinuitet. Napisao je djela Doba Konstantina Velikog i Kultura renesanse u
Italiji. Kultura ne smije propasti povijesnim promjenama, a zadaa je znanstvene historije
utjecati na kulturnu obnovu i initi kulturnu predaju temeljem suvremenog
samorazumijevanja. U predavanjima o studiju povijesti govori da se kontinuitet zapadne
kulture temelji na kritikom stvaralakom duhu koji sadrava svoja temeljna obiljeja. Kao
okvir historijskog istraivanja vidi 3 potencije dravu, religiju i kulturu u uem smislu.
Uvia da se razvoj visokoorganiziranog industrijskog i masovnog drutva ne moe sprijeiti,
pa se njegovo povijesno konzervativno shvaanje pretvara u apolitiku rezignaciju u duboki
kulturni pesimizam.
KARL MARX ( 1818 1883) se svojim pogledom na povijest protivi shvaanju njemakih
povjesniara, jezgra je Marxova uenja materijalistiko shvaanje povijesti. Njegovo
razmatranje povijesnih injenica ukljueno je u tekuu analizu i komentare njemu suvremenih
dogaaja ( lanci o klasnim borbama u Francuskoj te dravnom udaru Napoleona). Marxovo
istraivanje kapitalizma i njegova nastanka sadri mnogo povijesne grae i temelji se na
nainu rada karakteristinog za povjesniara.
Marksistike rasprave se kretale od razmatranja u korist reima socijalistikih drava do
elastine interpretacije to su je oblikovali zapadnjaki marksisti i povjesniari. Sam Marx
je uoio pogrenu recepciju svog uenja. Historijski materijalizam doivio je dogmatizaciju
odreenih socijalistikih struja. Marxovi spisi su se interpretirali usko kao ekonomski
determinizam.
Potkraj 19 st. nastaje vulgarni marksizam
s
tezom
ekonomske
interpretacije
povijesti. Marxove usputne izjave su
apsolutizirane i taj tijek misli je vrhunac
doivio u Staljinovom uenju. Jezgra
ideologije
marksizma-lenjinizma
u
zemljama realnog socijalizma je uenje o
objektivnoj zakonomjernosti. Marxove se
glavne misli pogreno interpretiraju time to
je njegova povijesna skica o nastanku
kapitalizma i graanskog drutva u zap.
Europi te njegova irenja na svijet krivo

33

shvaena kao opa historijsko-filozofska teorija, tj. kao uenje ijim putem kreu svi narodi
svijeta.
Marxova i Engelsova teorija je razrada uglavnom nedoreenih shvaanja, a isticala su
znaenje ekonomije u povijesnom razvoju, slijed zamiljenih drutveno ekonomskih
stupnjeva te klase i klasnu borbu. Sredinji element Marxove teorije je ljudska praksa, tj.
uenje da ljudi stvaraju svoju povijest, ali u drutvenim uvjetima to su ih zatekli te ih ne
mogu sami odabrati. Marx je sa svojim suvremenicima ( i s toliko kritiziranim idealistikim
filozofima) dijelio povjerenje u napredak, u mogunost ljudskih bia da shvate svoje ivotne
okolnosti i njima razumski ovladaju. Historia postaje znanje s ulogom da objasni ovjeka
onako kako to prirodne znanosti ine s prirodom. Marx pokuava radikalno demistificirati
njemaku filozofiju povijesti, ali prihvaa njezinu racionalnu jezgru. estoko je kritizirao
uenje da su ideje, dakle ljudska svijest odrednice ivota ljudi ; za nj je upravo obratno ivot
odreuje svijest.
Njegov model baze i nadgradnje jest uenje da se drutvo sastoji od vie razina koje
utjeu jedna na drugu. Promjene u bazi izazivale bi mijenjanje strukture nadgradnje, ali
ne i obrnuto.
U sreditu zanimanja su drutva kao sustavi odnosa meu ljudima. Marxa najvie zanima
kako drutva, na temelju svojih proizvodnih snaga, stjeu sredstva za opstanak i u kojim
proizvodnim odnosima ive oni koji sudjeluju u proizvodnji. Prema Marxu, povijest je s jedne
strane napredak jer ovjek sve vie ovladava znanou i tehnikom, a s druge je
pretpovijesni nazadak jer se ovjek otuuje od samog sebe i drugih.

FRANCUSKA HISTORIOGRAFIJA U 19. ST.

LIBERALNI I ROMANTIKI POVJESNIARI
Povijest postaje bitna odrednica ljudske svakodnevnice. Nacionalne ideologije bude interes za
povijeu vlastite nacije. Poslije francuske revolucije historiografija i erudicija doivljavaju
stagnaciju. U revoluciji su uniteni ili oteeni mnogi spomenici, pogotovo arhivi. Obnova
historiografije poinje u svjetlu historije pobjednika jer Napoleon eli da se pie o
najnovijoj povijesti. Policijski sustav i stroga cenzura reima dodatne su konice historijskom
istraivanju.
U doba Napoleona i restauracije javlja se politika i religiozna reakcija koja slavi apsolutnu
monarhiju i srednji vijek. U Francuskoj vanu ulogu ima Chateabriandovo djelo Genij
kranstva i time nastaje podloga za francuski literarni romantizam. Tu utjecaj imaju romani
Waltera Scotta, Victora Huoga i Alexandra Dumasa. Ponovno zanimanje za ozbiljnu
historiografiju s javlja nakon 1820.g.
U skladitima je golema koliina dokumenata iz javnih i privatnih fondova pa se trai za
obnovom erudicije i zatitom fondova. Osniva se Ecole des chartes. Najvaniji povjesniari
postaju novinari i politiari koji se bave povijeu u interesu graanstva, a u suprotnosti s
aristokracijom.
Liberalni povjesniari se nadahnjuju djelima prosvjetitelja, ali se zauzimaju za ustavno
ureenje prema engleskom uzoru. Liberali suavaju svoje teme na Europu, a najvie ih
zanima politika akcija. Liberalni povjesniari vide sebe kao pripadnike treeg stalea.
Oslanjaju se na predaju francuske erudicije.
FRANCOIS GUIZOT ( 1787 1874) protestant, ministar prosvjete za srpanjske monarhije,
i prvi organizator institucijske podloge francuske historijske znanosti, omoguuje osnutak
katedara za historiju u visokom kolstvu. Najzasluniji je za obnovu erudicije. Prvi poinje
34

kritiki izdavati izvore. Napisao je Historiju revolucije u Engleskoj te je izdao 25 svezaka

izvora. Zasluan je to se u Francuskoj pojavila eruditsko-genetika historiografija kao
kombinacija sustavne kritike izvora i vizije ireg povijesnog kretanja. U Historiji
civilizacije u Europi i Historiji civilizacije u Francuskoj prikazuje uvjete materijalnog
ivota, drutvenu i politiku djelatnost i moral. Najvie ga zanima nastanak nacionalnih
drava te naelo jednakosti. Napisao je i Historiju porijekla predstavnike vladavine.
Opravdava interese buroazije protiv rojalista. Ne pie historiju francuske revolucije u kojoj
vidi dovretak dugotrajna civilizacijskog procesa. eli objanjavati povijesne pojave.
Zakljuke stvara i na temelju prikupljanja brojnih pojedinosti i njihove klasifikacije , tj.
injenice grupira kako bi iz njih izvukao ope ideje.
AUGUSTIN THIERRY ( 1795-1856) prvi zastupa teoriju klasne borbe kao pokretake
snage povijesnog razvoja. Pie da sukobi izmeu plemstva i treega stalea u Francuskoj
poinju germanskim osvajanjem, tj. uslijed suprotnosti izmeu Franaka i starosjedilakih
Galo-Romana, ime reagira na ideologiju plemstva koje se predstavljalo potomstvom
Germana. Okree naglavce plemiku ideoloku konstrukciju kako bi rehabilitirao pretke
treeg stalea, koje vidi u srednjevjekovnom graanstvu, obnovitelju civilizacije antikih
komuna i pokretau procvata gradova u kasnome srednjem vijeku. Svoje vienje primjenjuje
i na povijest Britanije. Pod utjecajem Scotta najpoznatiji je povjesniar pripovjedake struje,
no kritika izvora je skromna. Osuuje historije Francuske u kojima moe itati samo o
dinastijama i ratovima. Preporuuje povratak izvorima povijesti.
FRANCOIS MIGNET (1796-1884) i ADOLPHE THIERS ( 1797-1877) obojica piu samo
o politikoj povijesti francuske revolucije u kojoj prvi vidi zakonitu pojavu pripremljenu
dotadanjim povijesnim tijekom, a borbu pol. struja u njoj shvaa kao izraz klasnih
proturjeja. Obojica pripovijedaju samo o dogaajima. Mignet je arhivist i izdaje zbirku, a
Thiers je publicist.
JULES MICHELET ( 1798 1874) jedini je pravi romantiki povjesniar. Izdaje Pregled
moderne povijesti, Historiju Francuske, i Historiju francuske revolucije uperenu
veim dijelom protiv sveenstva i spis Le Peuple. Stvara
pod utjecajem njemakog romantizma i idealistike
filozofije. Puk je za njega, utjelovljenje pravde i slobode, a
Bastilla je simbol ropstva. Prihvaa Herderovo uenje o
dui naroda. Istodobno je pod utjecajem prosvjetiteljskih
uenja. Prvi je autor koji na francusku povijest gleda kao na
posljedicu stvaralatva francuskog naroda. Zanima se za sva
drutvena podruja. Slui se fizikim ostacima, novcima,
graevinama te umjetnikim i literarnim djelima i
legendama. Znanstveni ga povjesniari nisu cijenili zbog
njegova ekscesivnoga rodoljublja i slavljenja Francuza i
Francuske te zbog potpuno nedostatne kritike izvora, kojima
se inae obilno koristio. Kao pravi romantik, Michelet eli
spoznati proli ivot poezijom, sanjarenjem, ekstazom , a ne
razumom. Izvanredan je knjievnik pjesnik, ali ne i
znanstveni povjesniar. Kao pripovjeda izuzetne
sposobnosti izraavanja i bljetava stila, zna itateljstvo povui sa sobom, u svoj arobni
svijet prolosti i dati povijesti sjaj to ga znanstvena analiza ne moe postii.
ALEXIS DE TOCQUEVILLEA (1805-1859) napisao je O demokraciji u Americi i
Stari reim i revolucija. Sljedbenik je Montesquiea. Englesku slavnu revoluciju ne dri
modelom za Francusku. Na umu mu je pomirba liberalnih tendencija engleskog
aristokratizma i demokratskih strujanja iz francuske revolucije te dri da ga je naao u
amerikoj demokraciji. Prema njemu, francuska revolucija je dovrila proces koji je na razne

35

naine ve tekao. Zanima ga drutveni poloaj klasa i stalea, a ne njihova formalna politika
prava. Svoje hipoteze nastoji podvrgnuti kontroli empirijskih injenica i usporeivanju. U
pitanju je sustavna potraga za obavijestima izvora. Daje teoretski prinos sociologiji te je autor
prvog djela socioloke historiografije. Umnogome je nastavlja prosvjetiteljskih povjesniara
no mnogo od njih obuhvaa obilje i irinu povijesnog kretanja.

NASTANAK PROFESIONALNE HISTORIOGRAFIJE

Najugledniji povjesniari polovice 19 st. pobornici su francuske revolucije i liberalnog
graanskog drutva. No, proturevolucionarne i protubonapartske struje tradicionalne elite
plemstva i sveenstva su i dalje snane i utjecajne u kulturnom ivotu te se manje ili vie
uspjeno i u historiografiji suprotstavljaju pobjednikoj buroaziji. Historijska svijest
plemiima i sveenicima daje priliku da pokuaju perom izvesti veliku kulturnu restauraciju
i 1866. poinju izdavati asopis za historijska pitanja. Zadaa je historijska revizija na
temelju stroge kritike izvora prema tradiciji bolandista i maurinaca sa svrhom uspostavljanja
postrevolucionarnog drutvenog ureenja i rezultatima liberalnih povjesniara, a obnovu
istine trebalo je postii vlastitom interpretacijom povijesti francuske monarhije i katolike
crkve.
U posljednjoj treini 19 st. francuska historiografija postaje znanstvena, a historijsko
istraivanje se podvrgava strogim pravilima s kanoniziranom historijskom metodom. Historija
se osamostaljuje i institucionalizira na sveuilitima. Poticaj daju sveuilini profesori
izdavanjem asopisa Revue historque. Posrijedi su umjereni republikanci, protestanti,
slobodni mislioci ili masoni.
GABRIEL MONOD ( 1844 1912) glavni urednik i nositelj usmjerenja prema stvaranju
historijske znanosti, zahtijeva od suradnika asopisa stroge znanstvene metode izlaganja, na
temelju kritike izvora i njegovanje knjievnog stila. Historiju definira kao pozitivnu znanost,
tj. kao racionalno poznavanje injenica, a na prvome mjestu je istraivanje prolosti
Francuske.
Povjesniari okupljeni oko Revue historique ele stvoriti historiografiju koja bi utjecala na
stvaranje jedinstva francuske nacije. Zato se povijesne injenice moraju ustanoviti metodski
ispravno. Povjesniari diskontuitete francuske povijesti prikazuju neposrednim
objanjavanjem pojedinih zbivanja. Nestalnost politike situacije izaziva u povjesniara
skepsu i odbacivanje svakog filozofskog pristupa. Nastoje trijezno prikazati povijesne
injenice na temelju kritike izvora. Usredotouju se na prikupljanje, klasifikaciju i opis
injenica. Revue historique ilustrira opreku izmeu metodoloke utopije pozitivne
nepristranosti i zahtjeva za snanom politikom, religijskom i nacionalnom svijeu. 1863/4.
izala su djela trojice povjesniara : Isusov ivot Renana, Antiki grad de Coulangesa i
Historija engleske literature Tainea. Sva trojica misle da ljudski razum moe dokuiti i
razumjeti sve ivotne pojave te svaki na svoj nain odreenu teoriju historije.
ERNEST RENAN ( 1823-1892) bavi se porijeklom kranstva. Prema njemu, istina ima
povijesne temelje i smisao svih proizvoda ljudskog duha proizlazi iz odreenog vremena.
Pisao je o povijesti izraelskog naroda te je isticao vrijednost Izraela i Isusa u usporedbi s
grko-rimskom antikom. Krajnjim skepticizmom se protivi znanstvenim i kritikim
povjesniarima.
NUMA DENIS FUSTEL DE COULANGES ( 1830-1889) u svome klasinom djelu
Antiki grad obrauje nastanak, promjene i propadanje antikog grada. Religija je u
poganskom drutvu sila koja povezuje obitelj s dravom, a propadanje religioznosti u kasnoj
rimskoj republici dovodi do krize koja vrhunac dosee u carstvu, kada antiki grad nestaje.

36

Pokretake snage povijesti trai u irim slojevima. Izdaje nekoliko svezaka nedovrenog djela
Historija politikih institucija nekadanje Francuske, a brojni prilozi su sakupljeni pod
naslovom Historijska pitanja. Svojom antigermanskom tezom protivi se shvaanju o
dominantnoj ulozi Germana-Franaka u nastanku Francuske, drei da se franaki politiki i
drutveni sustav tek postupno uklopio u rimsko drutvo i da su korijeni feudalizma postojali
ve u antikom svietu te da Galija Merovinga vie duguje Rimu nego Germanima.
U manifestu O nainu pisanja historije u Francuskoj i Njemakoj u posljednjih 50
godina osuuje germanofilstvo francuskih povjesniara. Kritizira stalni graanski rat meu
francuskim povjesniarima. U nastojanju da dosegne visoku znanstvenu razinu, razrauje
historijsku metodu koju definira kao sustavnu povezanost svih postupaka za kritiku izvora, a
njihova pravila povjesniar mora slijediti. Smatra da je najbolji povjesniar onaj koji je
najblii tekstovima, koji ih interpretira s najvie tonosti. Za njega je historija znanost o
ljudskim drutvima koja analizira njihov nastanak, unutranje ustrojstvo i postojanost.
Zanimaju ga kolektivna stanja.
HISTORIOGRAFIJA S POZITIVISTIKOM ETIKETOM
HIPPOLYTE TAINE (1828-1893) filozof i profesor estetike i povijesti umjetnosti. Njegove
teze su utjecale na kritiku literature i likovne umjetnosti. Uvjeren je da su razliita podruja
drutvenog ivota meusobno ovisna te eli savrenu sintezu svih razina povijesnih stvari,
prirode i ljudi. Propovijeda univerzalni determinizam. Nadahnjuje se Hegelovim uenjem,
panteizmom i darvinizmom. Njegovo djelo pripada pokretu naturalizma, a Taine potie
scijentizam , tj. dri da je stjecanje znanja u prirodnim znanostima jedini nain zbiljske
spoznaje. Historijska znanost postaje dio jedinstvene znanosti o evoluciji svijeta. Usporeuje
historiju s prirodnim znanostima, fizikom, kemijom i zoologijom te nastoji otkriti zakone
povijesnih kretanja. Teite je njegovog sustava na pokuaju da objasni linosti i pojave iz
rase, sredine i trenutka. Zanima ga sinteza pitanja civilizacije i to stvaralatvo duha i
osjeajnosti.
AUGUSTE COMTE (1798-1857) elio je da se drutvo ovlada pomou nove znanstvene
sociologije. Dri da historija nije znanost, ali to moe
postati prestane li se baviti pojedinanim injenicama i ako
se okrene generalizacijama na putu formuliranja zakona
povijesti. Odreuje historiji zadau unutar sociologije : ona
bi formulirala zakone drutvene dinamike i tako omoguila
predvianja budunosti. Uenje da je historija dio
sociologije usmjereno je stvaranju racionalne pozitivne
historije koja bi prouavala zbilju kao splet prirodnopovijesnih zakonitosti. Imao je uenje o trima fazama u
razvoju ljudskog razuma : teolokoj, metafizikoj i
pozitivnoj ili znanstvenoj. Pod pojmom zakona Comte
razumije samo utvrivanje vanjskih pojava koje se mogu
promatrati. Proiruje jaz izmeu filozofije povijesti. elja za utvrivanjem pogreno
shvaenih opih i vjenih zakona vodi u podcjenjivanje konkretnog historijskog
istraivanje i stvaranja jaza izmeu historije i sociologije. Uloga historije svela bi se na
skupljanje podataka za sociologiju.
Francuski pozitivistiki povjesniari su protivnici filozofije povijesti. Izraavaju prezir
prema sociologiji i ne zanimaju ih rezultati drutvenih znanosti. Dre se povrinskih dogaaja,
tj. tradicionalne politike historije dinastija, ratova, diplomacije, parlamenta. Nastaje

37

historiografija koja se bavi malim injenicama, ne uopavajui ih, koja samo nie kritiki
provjerene podatke, ne dajui sintezu.
Odriu se i Comtove metafizike filozofije povijesti. . Ne ele traiti povijesne zakone ni
poistovjetiti historijske metode s postupcima prirodnih znanosti. Historiografija se najee
zadovoljava politikom povijeu.
Francuska historiografija s kraja 19. i poetka 20 st. najvie je kritizirana jer se bavi
izdavanjem tekstova. Na poetku 20 st. rue se dvije iluzije franc. povjesniara - da se izvori
mogu potpuno iskoristiti jer su u njima sadrani svi nuni podatci o istraivanome dogaaju (
to izaziva povratak na erudiciju) i da povjesniar mora biti objektivan. Najpoznatiji
povjesniari franc. pozitivistike kole su E. Lavisse, C. Seignobos, C. V. Langloise.
ERNEST LAVISSE ( 1842-1922) usporedno s vlastitim istraivanjima iz povijesti
francuske i pruske uredio je vie izdanja iz svjetske i francuske povijesti.
CHARLES SEIGNOBOS (1854-1942) istaknuo se djelom o suvremenoj politikoj historiji
Europe, koje je doivjelo mnogo izdanja. Najpoznatiji je po priruniku o metodi kole s
pozitivistikom etiketom u suradnji s C.V. Langloisom.
CHARLES VICTOR LANGLOIS (1862-1929) sveuilini profesor srednjevjekovne
povijesti i ravnatelj Dravnog arhiva. Njihov Uvod u historijske studije kanonizacija je
historijske metode kao zatvorene mree pravila, a zbog jasnoe i dogmatske strogosti postao
je biblija povjesniara. Autori razlikuju vie faza u radu povjesniara mora prikazati
dokumente, na njih primijeniti niz kritikih operacija i na kraju, na temelju dokumenata koji
su kritikom postali upotrebljivi valja jednostavnim opaanjem ustanoviti povijesne injenice.
Postupak je psiholoke prirode jer se mora ocijeniti vjerodostojnost i pouzdanost autora.
Povijesnu injenicu je mogue objasniti samo iz injenice koja joj prethodi to znai da
povjesniar mora uspostaviti vezu izmeu pojedinih dogaaja. Zato su kritiari to
pojednostavljenje bogatstva povijesnog ivota nazvali dogaajnom historijom ili historijskom
pripovijeu. Autori dre da izravno promatranje pojava nije mogue, jer u obzir uzimaju
samo dokumente. Jedno od osnovnih obiljeja uvoda je iluzija da povjesniar moe
izbrisati svoju linost i strogo objektivno opisivati injenice. Seignobos svodi funkciju
povjesniara na opisivanje injenica proienih kritikom izvora. Shvaanje da se injenice
mogu nai u izvoru u gotovu stanju poto je povjesniar utvrdio njihovu autentinost i
vjerodostojnost svjedoanstva o njima pogotovo je izazvalo protivnike te vrste historiografije
da paljbu usmjere najvie na prirunik i samog Seignobosa. To naroito vrijedi za Luciena
Febvrea, utemeljitelja kole oko asopisa Annales. Seignobos se zanima za drutvene
pojave te zastupa miljenje da bi se drutvene znanosti trebale sluiti historijskom metodom.
Tim zapravo odgovara sociologu Emilu Durkheimu koji dri da je zadaa historije pruiti
sociologiji grau za utvrivanje drutvenih zakona.

BRITANSKA I AMERIKA HISTORIOGRAFIJA U 19.ST.

Bljetava knjievna tradicija i znatan broj obrazovanih pripadnika plemstva spreavaju
pretvaranje historije u znanstvenu disciplinu. Osnovni predmet interesa je ustavna povijest, a
engleski parlamentarizam se prikazuje kao uzor svim zemljama u kojima ustavno ureenje jo
ne postoji. Torijevska stranka ( konzervativci) suprotstavlja se politikim i drutvenim
reformama koje bi dirale u mo lordova i bogate buroazije dok vigovci ( liberali) se slue
povijeu kako bi opravdali politiku umjerenih, postupnih reformi u korist graanstva.
Izmeu 1802. i 1848.g. objavljivani su izvori za Englesku, Wales i kotsku, te za Irsku.
Osnutkom dravnog arhiva te sustavnim prikupljanjem, evidentiranjem i uvanjem grae
nastaje pouzdan temelj za izdavaki pothvat. Na znatno skromniji odjek nailaze demokratska i
artistika gledita, a W. Scott utjee na zanimanje javnosti za srednjevjekovne izvore, jezik i
literaturu.
38

THOMAS BABINGTON MACAULAY ( 1800-1859) najpoznatiji je vigovski pisac eseja o

engleskoj povijesti publicist, lan parlamenta i visoki dunosnik u vladi. Drali su ga
najboljim pripovjedaem u europskim razmjerima, a uivao je popularnost u mnogim
zemljama gdje je britansko parlamentarno ureenje bilo uzorom. Namjera mu je pripovijedati
o rastu britanske moi, ekonomskom, znanstvenom i moralnom napretku, bogaenju
drutvenih slojeva. Posebno je poznat postao djelom o slavnoj revoluciji 1688. Svrha djela
je hvalospjev engleskoj parlamentarnoj monarhiji pa je kritika izvora skromna , a podaci mu
slue za opravdanje vlastite ideologije. Pie o drutvenim i kulturnim pojavama : umjetnosti,
knjievnosti, religijskim sljedbama, obiajima i materijalnoj kulturi. Kae da je savren onaj
povjesniar u ijem su djelu znaaj i duh jednog doba.
THOMAS CARLYLE ( 1795-1881) pripada romantikoj historiografiji, a nadahnjuje se
njemakim romantizmom i idealistikom filozofijom povijesti, odbija mogunost racionalnog
objanjenja i povijesnih pojava i nastoji historijsku svijest osloboditi od determinizma
prosvjetitelja. Uvjeren je da ovjek dolazi do spoznaja uivljavanjem i matom, a ne logikim
rasuivanjem. U Kaosu postojanja je bitno pouiti suvremenike o velikim linostima kao
pokretaima povijesti. Povijest svijeta je za njega biografija velikih ljudi tj. samo mukaraca.
Izraava osobni doivljaj njihovih ivota uzimajui u obzir sluajne podatke koje nije kritiki
provjerio. estok je kritiar engleskog graanstva. U Francuskoj revoluciji osuuje
konzervativce, demokrate i prosvjetitelje. Djelo, dakako nije prilog poveanju znanja o
revoluciji nego samo moralna pouka. Slavi Cromwella koji je , kako kae, disciplinirao
puritanski heroizam i omoguio mu da djeluje bez prepreka starog kraljevskog apsolutizma.
Drugi veliki Carlylov heroj je Friedrich Veliki. Poznat je po lanku O historiji te
predavanja o herojima.
HENRY THOMAS BUCKLE ( 1821-1862) sebe ne dri Comteovim sljedbenikom, ali pie
pod utjecajem pozitivistikih uenja. Njegova Historija civilizacije u Engleskoj
doivljava izuzetan uspjeh zbog miljenja da bi povjesniar morao traiti zakonitosti ljudskog
djelovanja, te bi historija na taj nain postala prava znanost. eli da se prikupe obavijesti o
injenicama iz kojih bi se potpuno mogli izvesti opi zakoni o povijesnom razvoju. Dri da je
smisao civilizacije trijumf duha nad vanjskim svijetom. Dva sveska ovog djela su zamiljeni
kao uvod u opseno djelo o poredbenoj povijesti europske civilizacije. Sluio se statistikom.
JAMES ANTHONY FROUDE ( 1818-1894) pie historiju Engleske koje su njegove kolege
i Ranke smatrali netonom i pristranom.
EDWARD AUGUSTUS FREEMAN (1823-1892) zastupa teze o kontinuitetu
anglosaksonskih institucija usprkos normanskom osvajanju.
Potkraj 19 st. povjesniari probijaju uske okvire ustavne historije i obraaju panju razliitim
podrujima drutvenoga ivota. Interes se iri na izvaneuropske, kolonijalne zemlje.
WILLIAM STUBBS ( 1825 1891)- profesor na Oxfordu, usredotouje se na izdavanje Roll
Series. Prvi dio njegove Historije srednjevjekovne Engleske pisan je po naelima
Rankeove kole. Bavi se iskljuivo ustavnom povijeu.
JOHN RICHARD GREEN ( 1837-1883) u svojoj Kratkoj historiji engleskog naroda
obrauje ekonomske i drutvene injenice , a zanimaju ga kulturni fenomeni.
FREDERIC WILLIAM MAITLAND ( 1850-1906) pravni povjesniar, ini korak prema
socijalnoj historiji. Iako se ne zadovoljava pukim opisom injenica nego eli rjeavati
probleme, ostaje unutar historijskog shvaanja i odbija svaku generalizaciju.
Godine 1866. izlazi asopis English Historical Review sa zadaom da prati napredak
profesionalne historiografije. Izdavai tvrde da bi historija trebala biljeiti opu ljudsku
djelatnost i misao, ali samo u smislu izravna utjecaja na ljudske akcije. Ali drava i politika

39

postaju glavni predmet istraivanja. Kako misle da historiografija ima sredinje mjesto u
humanistikim studijima, ele asopis ureivati u mirnom i znanstvenu duhu, na temelju
metoda znanstvenog istraivanja pa pozivaju na suradnju.
Romantika historiografija 19 st. u SAD se nadahnjuje kolonizacijom Amerike, revolucijom i
njezinim posljedicama. Osnovna joj je zadaa njegovati mit o izuzetnim ljudskim kvalitetama
kolonista i vrlinama graanske demokracije.
GEORGE BANCROFT (1800-1891) otac amerike historije. U Historiji Sjedinjenih
Drava od otkria Amerike slijedi legendu o amerikoj revoluciji. Povijest SAD-a je
prema njemu nezaustavljiv napredak koji stvara sve veu slobodu, a sudbina te drave je
proiriti svoje ustanove po cijelom svijetu. Bavi se politikom povijeu.
Amerika historiografija razvija se u atmosferi nunosti kako bi se prevladale suprotnosti
Sjevera i Juga te dokinuti neprijateljstvo prema britanskim kolonijalnim monicima. Zato
pisci nastoje u duhu inteligentna i tolerantna rodoljublja trezvenije opisati razvoj liberalnih
institucija u anglosaskoj zajednici. Idol amerikih povjesniara je Ranke. Ameriki mladii
studiraju povijest na njemakim sveuilita. Pojavljuje se asopis American Historical
Review kao sredite za usmjeravanje amerike profesionalne historiografije. U krugu amer.
povjesniara raa se nesporazum u shvaanju Rankeova uenja. Prihvaa je pozitivistiki tip
historiografije, a ne uoavaju razlike izmeu tog smjera i Rankeovog uenja, te njegovu
metodu svode na tono utvrivanje injenica kritikom izvora. Nastoje spoznati kako je
zapravo bilo tipom istraivanja to ga je formulirao Seignobos, a misle da su Rankeovi
uenici.

POZNANSTVENJENJE HRVATSKE HISTORIOGRAFIJE U 19. ST.

U drugoj polovici 19.st. dolazi do poznanstvenjenja u objavljivanju grae i rasprava, a poticaj
za sustavno skupljanje grae je iz politikih razloga. Na Filozofskom fakultetu odgajaju se
profesionalni povjesniari. Ivanu Kukuljeviu se povjerava sakupljanje i izdvajanje povelja i
listina.
Historiografija postaje vana komponenta ivotnog pitanja moderne hrvatske autonomije dok
se Maari trude likvidirati povijesnu hrvatsku autonomiju. Hrvatska historiografija sada ima
dvostruku zadau obavijestima o hrvatskoj povijesti pomagati jaanje nacionalne svijesti u
procesu hrvatske nacionalne integracije te isticanjem tradicionalne hrvatske autonomije
podupirati teke politike borbe za modernu hrvatsku autonomiju sa znaenjem dravnosti.
Te promjene omoguuju ilirizam, Dogodovtina je uiteljica ivota, nuno ju je istraivati i
uiti iz nj. ovjek koje ne poznaje povijest, tuinac je na zemlji u ljudskom drutvu.
Nuno je dakle istraivati dogodovinu te uiti iz nje, ne samo za znanje nego mnogo vie
za upotrebljavanje ( Danica Ilirska 1836).
LJUDEVIT GAJ ( 1809 1872) naznauje kojim bi se putem mogao dosei taj cilj. Izdavao
je Ilirske novine i Danicu ilirsku.
Tradicija na kojoj moe poeti poznanstvenjenje hrvatske historiografije, utemeljeno na
postignuima erudicije , je djelo Ivana Luia De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex i
Illyricum Sacrum. Postoji odreen utjecaj prosvjetiteljske historiografije i gottingenske
kole preko zagrebake Kraljevske akademije koja ima tri fakulteta : teoloki, filozofski i
pravni.
Na znanstveno usmjerenje utjeu izdanja Monumenta Germaniae historica i Rankeove
kole.
40

Godine 1850. osnovana je prva znanstveno-tehnika podloga za historiografiju osnivanjem

Drutva za jugoslavensku povjesticu i starine, a prije svega organizacijskom, skupljakom i
arhivskom djelatnou i radovima njegova predsjednika Ivana Kukuljevia. Izjave o
neminovnosti poznavanja povijesti radi nacionalnog buenja i o nunosti znanstvenog
znaaja historijskog istraivanja stalno prate djelatnost Drutva. Franjo Raki predlae
povezivanje znanosti i nacionalne ideologije u historijskom istraivanju. Raki misli kako
historijska znanost ima posebno mjesto u narodnoj knjievnosti, jer se jedino povijest mora
najprije strogo znanstveno prouiti, a tek onda napisati u narodnom duhu. Pedesetih se
godina 19.st. nacionalna ideologija, dakle, vjenala s historinom kritikom i taj brak jo
traje. Na politiku i nacionalnu samosvijest obrazovanog graanstva Kukuljevi utjee
svojim zbornikom Iura regni Croatiae, Dalmatinae et Slavoniae.
BOGOSLAV ULEK ( 1816 1895) Trebalo je buditi i one razmjerno obrazovane
pojedince koji nisu svrili latinske kole. Zato 1868. ulek izdaje Nae pravice. U prvom
dijelu je prijevod odabranih dokumenata iz Kukuljieve zbirke i drugih latinskih izvora, a u
drugom dijelu se objavljuju dokumenti za razdoblje 1818 1863. Njegova historija je
egzemplarna, jer su odabrani dokumenti nedvojbeni dokazi hrvatskoga dravnoga prava.
FRANJO RAKI (1828-1894) daje osnovno historijsko opravdanje za pripadnost Rijeke
Hrvatskoj. U radu Odlomci iz dravnog prava hrvatskog za narodne dinastije eli
pruiti obavijesti o nekadanjoj hrvatskoj dravi kao potpori u borbi za suvremenu hrvatsku
dravnost. Zastupa miljenje da Hrvatska treba kao cjelina ui u buduu federativnu
junoslavensku dravu. Paljivo prikuplja izvore, oprezan je u interpretaciji, kritian u analizi
izvora te dri da se izvjetaj povjesniara mora okrenuti kulturnim i drugim ivotnim
oblicima.
IVAN KRSTITELJ TKALI (1840 1905) objavljuje skromnu Hrvatsku povjesticu
za puku kolu.
IME LJUBI (1822-1896) s obzirom na istraivanja u mletakim arhivima moe napisati
pregled hrvatske povijesti do 1835.
Drutvo sv. Jeronima izdaje Balenovievu Povjesticu hrvatskog naroda. U 50-im i 60-im
godinama stvara se uvjet za profesionalnu eruditsko-genetiku historiju koja u 70-im dobiva
organizacijske temelje u sustavnom objavljivanju povijesnog izvora i istraivanju rezultata.
TADIJA SMIIKLAS ( 1843 1914) napisao Poviest Hrvatska, koja se temelji na
analizi izvora, kojom eli prikazati smisao hrvatske povijesti. Nalazi ga u neprikladnoj borbi
Hrvata s jaim i veim narodima koji su ugroavali njihov opstanak te upozorava
suvremenike da su njihovi preci uspjeli odrati narodnu osobnost, dravnost i kulturu. Pie
pragmatinu povijest.
Na kraju 19.st. i po. 20st. djeluju povjesniari koji objavljivanjem grae i rasprava
usporeuju hrvatsku historiografiju. Dolazi do izgradnje eruditsko-genetike historije na
postignuima njemake historiografije.
NATKO NODILO ( 1837-1912) odbija Bossuetov providencijalistiki pristup, ograuje se
od Herderove i Hegelove puste filozofije sanjarije, blae prosuuje pozitivista Bucklea,
odbija pozitivizam Comteove kole, aristokratsku Darwinovu teoriju evolucije. Njegovo se
vienje temelji na dogaajnoj historiji. eli istraivati ire slojeve i razliita podruja
drutvenog ivota na naelu interdisciplinarnosti.
VJEKOSLAV KLAI ( 1849-1929) eli pruiti znanje studentima uz pomo Bernheimova
prirunika. Razrauje osnovne Bernhemove koncepcije. Smatra da historija kao znanost
obavjetava prije svega o moralnom ili viem svijetu koji se ogleda u povijesti
ovjeanstva. Brani historiju kao zasebnu znanost. Za njega historija istrauje promjene u
vremenu koje se javljaju kao napredak ili razvitak. Pobija pozitivistiko shvaanje o jedinstvu
znanosti i osuuje sociologe. No, u Bernhemovu duhu ipak vidi da u drutvu postoje i
tipine pojave, ali ne ulazi u pitanje ima li onda i u povijesti ponavljanja. Protivi se

41

shvaanjima da su samo heroji vrijedni istraivanja, ali osuuje i sociologe koje zanima
jedino velika gomila ljudstva iako i ona mora biti predmetom povijesnog
razmatranja.Odbija shvaanje da je jedino dravna ili politika povjestica oblik ljudske
zajednice te upozorava na brojne kulturne pojave.
FERDO II ( 1869-1940) pie Prirunik izvora hrvatske historije. Po njemu
povijest je znanost o dogaajima i promjenama meu ljudima. Glavnu panju obraa na
osobnu linost. Radno poprite historijske znanosti vidi u kulturnim faktorima, od drave,
religije, jezika i obiaja do prava, a prate ih politika, umjetnost, knjievnost, znanost, trgovina
i obrt s ekonomijom. Dijeli historiju na opu i narodnu te na provincijalnu i lokalnu.
Klai i ii raspravljaju o teoriji erudicijsko-genetike historije i nastoje definirati njihove
osnovne teze. ii pie o stupnjevima razvitka historije : o deskriptivnoj ili referirajuoj,
pragmatinoj ili pounoj te genetikoj ili razvijajuoj historiji. Izlae i neke teze njemakog
historizma, ponajprije uenje o idejama. ii smatra da povjesniar mora tumaiti
dogaaje na temelju vlastitog miljea emancipirajui se od kulturne sjene u kojoj ivi. Prema
iiu povijest ostaje uiteljicom ivota. Klai odbacuje filozofiju povjestice jer dri da ona
ne moe odgovoriti na velika pitanja povijesnog kretanja. Klai i ii nastoje sustavno
obrazloiti pitanja metodologije profesionalne historije u duhu njemake erudicijskogenetike historije. ii ostaje u uvjerenju da su glavni predmet historijskog istraivanja
politika i drava to pokazuje svojom istraivakom praksom.
JANKO KOHARI ( 1877 1905) oduevljava se za pozitivistiki nauk o prirodno
drutvenim zakonima u duhu Comteove filozofije. Osuuje kaos detalja Rankeove kole.
Historija bi morala zakonima objasniti kako su kasnije pojave nastale od ranijih, proniknuti uz
pomo zakona u biti stvari te tako predvidjeti budunost. Pritom istie zakone socijalne
nejednakosti, odnoaja radnikih.
ANTUN RADI ( 1869-1919) i za njega je povijest uiteljica
ivota. Predbacuje povjesniarima da su odve kroniari i da
pogreno shvaaju svoju zadau objektivnosti. Osuuje
utemeljenje hrvatske historiografije na povijesti velikaa i istaknutih
pojedinaca. Oduevljava se kamenim natpisima zato to su spomen
na ono vrijeme kad je hrvatski velika bi svoj i imao svog kralja.
STJEPAN RADI ( 1871 1928) kritian je prema europskoj
historiografiji. Misli da su meu povijesnim dogaanjima najvanije
seljake bune, a njima se posveuje malo panje. Prema Radiu,
povjesniari istrauju samo revolucije u kojima se javljaju sjajna
imena. Cijeni francuske autore koji piu svjetsku povijest, dri ih
objektivnim i istinoljubivima, a njihove pouke su korisne Hrvatima.
I glavni predstavnik profesionalne historije Ferdo ii svjestan je njezine aristokratske
jednostranosti. Stoga pie 1923. kako ne samo starije nego i moderna hrvatska
historiografija ima zapravo obiljeje plemiko, aristokratsko, jer glorificira hrvatsko
plemstvo u njegovoj borbi protiv bekog dvora. No, nada se da e se nai historik koji e
prikazati objektivnu borbu hrvatskog seljaka s njihovim zemaljskim gospodarima.

42

NA PRIJELOMU STOLJEA
OPRAVDANJA I KRITIKE HISTORIZMA U NJEMAKOJ
Na prijelomu stoljea u Njemakoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji i SAD-u se javljaju kritiari
dogaajne historije s prijedlozima za njezinu preobrazbu. Za profesionalnu historiografiju 19.
st. karakteristino je odricanje od istraivanje ekonomskih i drutvenih uvjeta namjerne
ljudske djelatnosti, dakle materijalnih odnosa, kolektivnih potreba, sukoba suprotnih interesa,
a pogotovo se ostavlja postrani povijesni ivot irih slojeva. Te teme, dakako, ne mogu biti
predmetom istraivanja ni povjesniara historizma, koji apsolutiziraju metodu
razumijevanja primjenjivu uglavnom samo na ispitivanje djelatnosti pojedinaca, niti
historiara pozitivizma koji ele shvatiti prolost samo iz slijeda pojedinih dogaaja o
kojima svjedoe izvori.
Kriza profesionalne historiografije izraava se otrim napadima na njezin znaaj i estokom
obranom ustaljenih postulata. Na pomolu je revizija osnovnih pretpostavki dogaajne historije
, jer industrijsko drutvo kasnoga 19st. vie ne doputa iskljuivanje drutvenih promjena i
irih drutvenih slojeva iz istraivanja. Potkraj 19 st. historizam poinje istraivati drutvo.
WILHELM DILTHEY ( 1833-1911) priskae u pomo njemakom historizmu svojim
pokuajem spoznajno-teoretskoga utemeljenja duhovnih znanosti prema kojemu se historiju,
kao i dotad svodi na istraivanje duhovnih pojava bez ispitivanja njihovih ekonomskih i
drutvenih uvjetovanosti. eli liiti duhovne znanosti pozitivistikog usmjerenja prema
prirodnim znanostima i utemeljiti njihovu metodsku samostalnost. eli nadii krajnosti uskog
empirijskog promatranja i apstraktne filozofije. Spoznaju dri intuitivnim inom ivotnog
iskustva pojedinog ovjeka, bavi se pitanjem postupne emancipacije ljudskog duha od
metafizike i religije. Historijska znanost poiva na injenici da povjesniar intuicijom i
izravnim doivljajem moe razumjeti duevni ivot ovjeka. Zastupa miljenje da je povijest
objektivni proces. Uvjeren je da je ovjek uivljavanjem sposoban spoznati sebe i povijest
koju je stvorio. Traga za sustavnom metodom za razumijevanje kulturnih ostvarenja putem
duhovnih znanosti. Dok Kant i Diltheyevi suvremenici, neokantovci, dre da ovjek moe
shvatiti sebe i svijet jer je razumno bie , Dilthey misli da ta sposobnost proizlazi iz injenice
to je on dio prirode i povijesti. Prema njemu, usporedbom se mogu uoiti zajednike crte
ljudske svijesti, no zbog svoenja spoznaje na in pojedinca, ne uspijeva razraditi spomenute
pretpostavke. Ono to mu je zajedniko s historizmom je misao da je organizirana dravna
mo pretpostavka za postojanje i povezivanje kulturnih sustava, tj. pojava na razliitim
ivotnim podrujima.
Kao i Dilthey , neokantovski filozofi dre da su filozofski sustavi 19.st. izgubili znaenje te
trae nove spoznaje za prirodne i humanistike znanosti. Pod Kantovim utjecajem, tvrde da
uroeni zakoni ljudskog duha odluuju o stvaranju ideja i da zato logina ljudska svijest moe
shvatiti zbiljske injenice kao i povjesniari historizma dre da znanstvena historija mora
imati vlastito uenje o metodi i teoriji spoznaje.
WILHELM WINDELBAND (1848-1915) - daje najznaajniji prilog diskusiji o razlici
metoda prirodnih i historijskih znanosti razmatrajui posebno logiku historijskoga
istraivanja.
Odbacuje tradicionalnu podjelu empirijskih znanosti prema predmetu
istraivanja te predlae da se klasificiraju na temelju formalnog znaaja njihovih spoznajnih
ciljeva. Zadaa je povjesniara istraiti individualne pojave u prolosti i zato njegova
djelatnost biva ideografskom. U historiji opi pojmovi imaju podreenu ulogu. Za njega su
povijesni oni narodi koji daju svoj peat povijesnom kretanju, povijesni ivot ima razuman
smisao, a povijest je proces u kojem se ideja humaniteta postupno ostvaruje.
HEIDRICH RICKERT ( 1863 1936) slae se s Wind., ali misli da kulturne znanosti kao i
prirodne moraju reducirati raznolikost povijesnog kretanja na odreene apriorne pojmove.
43

Odvaja metodoloku problematiku od samog povijesnog kretanja. Zanimaju ga pitanja

vrijednosti i vrednovanja u drutvenim znanostima i racionalna metoda istraivanja kulturnih
pojmova. Misli da pojedine kulture sadre opepriznate vrijednosti i dri da svi povjesniari
koji u svoj rad ne unose vlastite predrasude moraju doi do istih zakljuaka o istraivanim
vrijednostima. Ne obazire se na psiholoke i drutvene uvjete dosezanja spoznaje jer je to za
nj racionalan objektivan proces.
FRIEDRICH MEINECKE ( 1862-1954) zauzima najvanije mjesto meu tradicionalnim
povjesniarima. Napisao djelo Kozmopolitizam i nacionalna drava. Studije o genezi
njemake nacionalne drave - nastoji povezati politiki i idealni razvoj, preobrazbu
njemake nacije od kulturne u dravnu te razvoj konzervativnih i liberalnih ideja o
nacionalnoj dravi. Povijest Njemake se moe prikazati kao historija ideja. Usredotouje se
na biografije stvaralakih mislilaca. Bitno mu je uvjerenje da ne postoji suprotnost izmeu
interesa dravne moi i etikih naela te izmeu apsolutizacije nacije i osobnih sloboda. Dri
da je sloboda pojedinca mogua samo unutar snane, sjedinjene nacionalne drave. Bio je
urednik Historische Zeitschrifta. asopis je vodio u obrani od prvog otrog napada na
tradiciju Rankeove i Pruske kole unutar ceha njemakih povjesniara.
KARL LAMPRECHT (1856 1935) sredinja je linost u znamenitom sporu o metodi.
Izaziva polemiku Njemakom historijom. Rankeovu tradiciju opisa pojedinosti proglaava
neznanstvenom ideologijom i eli je zamijeniti metodom koja bi pokuala formulirati
razvojne zakone i politiku historiju nadomjestiti istraivanjem razliitih drutvenih podruja.
Za nj su jednako vane duhovna i materijalna strana povijesti. Povijesni zakoni koje formulira
potjeu iz socijalne psihologije. Predmet istraivanja mora biti ono ope tipino, a ne samo
pojedinano. Kulturna historija se temelji na usporedbi socijalno-psiholokih razvojnih
initelja te sadri sva podruja drutvenog ivota, od ekonomije do umjetnosti, a objanjenje
posebnosti odreenih povijesnih razdoblja i drutava trai u duhu naroda i opoj svijesti.
U opisu ekonomskog ivota prvi rabi statistike metode. eli da se krene prema pisanju
svjetske povijesti tj. zauzima se istraivanju razvojnog tipa pojedinih naroda s ciljem da se
postupno obuhvati cijelo ovjeanstvo. Idiografskoj metodi moe suprotstaviti samo
socioloku shemu i zbog toga se pripadnici etabilirane historiografije lako obraunavaju s
njime.
MAX WEBER I HISTORIJA
MAX WEBER ( 1864 1920) najznaajniji je njemaki mislilac na prijelomu stoljea i
osniva suvremene sociologije. Za njega je sredinje pitanje kako ovjek moe opstati kao
odgovorna individua u doba formalne racionalizacije drutvenih odnosa, institucionalizacije i
birokratizacije politikih i ekonomskih prilika. Teoretski
razmatra poloaj, funkciju i metode kulturnih znanosti i
uplee se u brojne polemike. Bavi se socijalnom historijom.
Na poetku djelatnosti Weber je blizak historiografiji, pa i
pod utjecajem historizma, no u toku razmatranja odnosa
ekonomije i prava te antike agrarne povijesti on se, za
razliku od profesionalnih povjesniara , bavi kako smo ve
napisali socijalnom historijom. Misli da je nemogue i
besmisleno pokuati nabrojati sve uzroke odreenih
dogaaja, pa zato predmet istraivanja mora biti ono to je
vano za odreeni kulturni interes. Povjesniar mora stoga
promatrati jedinstvenost i posebnost odreenih povijesnih
procesa s gledita njihova kulturnoga znaenja za
sadanjost.

44

On se protivi pretpostavkama historizma da se individualne cjeline povijesnog ivota

moraju interpretirati iskljuivo iz njih samih te znanstvene rezultate eli provjeravati
uzronim objanjenjima i usporedbama prolih epoha kako bi doao do opih pojmova,
analogija i razvojnih pravila. Zato Weber zapravo kree od kulturne historije prema
sistematskoj historijskoj sociologiji s visokim stupnjem apstrakcije, to potiskuje povijesnu
dimenziju. Dri da se povijest ovjeanstva ne moe objanjavati zakonitostima povijesnog
procesa, jer postoje brojni initelji koji se prepleu na uvijek drukiji nain.
Popijte neto estoko prije sljedee reenice, opaka je. Prema Weberu istraivai moraju imati
znanja o pravilnostima ljudskog ponaanja , ali potraga za tim pravilnostima ne smije im biti
cilj ispitivanja, jer izravno se znanje ne moe postii razumijevanjem, kako to misli
Dilthey, nego samo formulacijom hipoteze o motivacijama i ciljevima ljudske djelatnosti.
Razdvaja metode kulturnih i prirodnih znanosti. Zato je protivnik pozitivizma, ali u
opreci s historizmom , koji se odrie teorija te individualnost svojih istraivanja eli prikazati
samo pripovijedanjem. Njegovo je naelo da istraiva ne smije u znanstveni postupak unositi
vlastite vrijednosne sudove ; uspije li u tome moe stei objektivnu spoznaju. Kulturni
problemi uvijek su novi i drugaiji, jer se mijenja znaaj promatranja i znanstvenog pristupa.
Razum je sredstvo bez vrijednosnog sadraja kojim se prvobitno iracionalno odabrani ciljevi
doseu na racionalan nain.
Poto prikupi i sredi izvorni materijal za svoju temu, istraiva bi morao formulirati jasne
historijske pojmove, koje Weber naziva idealnim tipovima. Idealni tip kao zamiljeni
splet drutvenih odnosa, pojednostavnjenje je neizmjerna bogatstva zbilje i odgovara
istraivaevim vrijednosnim pristupima, tj. njegovoj procjeni onih injenica to ih dri
vanima za odreenu kulturu. Dakle, idealni tipovi heuristika su sredstva, svjesno otro
formulirane misaone konstrukcije koje velik broj sasvim razliitih pojedinanih povijesnih
pojava povezuju u logiku cjelovitu sliku.
eli ispitivati prodor kapitalizma. Prvi je put idealnu-tipsku metodu Weber primijenio u
djelu Protestantska etika i duh kapitalizma (1905.) gdje raspravlja o kalvinistikom
asketizmu kao jednom od bitnih poticaja za novi dinamiki ekonomski sustav kapitalizma.
Weber kae da su kalvinizam prihvatile graanske srednje klase 16.st. u najrazvijenijim
zemljama zap.Europe, zatim i Amerike, te da jo potkraj 19 st. u protestanata ima razmjerno
vie vlasnika kapitala i poduzetnika nego u pripadnika drugih religija. Prema njegovom
miljenju utjecaj kalvinista na razvoj kapitalistikog duha potjee iz trajne unutranje
osobine njihove religije. Novi duh ne bi proizlazio iz pohlepe za dobitkom koja je postojala
u svim drutvenim sustavima, nego iz etikih ivotnih normi, iz snane religijske svijesti koja
svoj izraz nalazi u ovozemaljskoj, izvanrednoj drutvenoj energiji pri ekonomskoj aktivnosti.
Protestantsku tezu nastoji razraditi i opravdati u Sabranim lancima k sociologiji religije i
posthumno izdanim prilozima Ekonomija i drutvo. Pri razmiljanju o nastanku ili
izostanku kapitalizma vano mjesto ima njegovo sustavno razlaganje tipova, ivotnih oblika i
soc. ureenja gradova. Bavi se problemima drutvene nejednakosti. S time je u vezi njegovo
uenje o klasama. Klasu definira kao skupinu ljudi jednaka drutvena poloaja s obzirom na
odreene interese uvjetovanu ansama opskrbe, privreivanja i posjedovanja.
Najvie interesa izaziva njegova analiza procesa birokratizacije. Pri analizi drutva nailazi na
tri osnovne dimenzije koje ga oblikuju : vlast, ekonomiju i kulturu, ali ni jednoj ne pridaje
znaenje pokretaa povijesnog kretanja. Konstruira tri idealna tipa vlasti : tradicionalnu,
karizmatsku i racionalno-birokratsku. Za nj je pol. vlast drutveno strukturirana , tj. posrijedi
je organizirana i normirana mo koja nosiocima vlasti s razliitom legitimacijskom osnovom
osigurava svoje ciljeve.

45

POTICAJI ZA NOVU HISTORIJU U FRANCUSKOJ

Svojom kritikom tradicionalne pozitivistike historije u Franc. i prijedlozima za njenu
preobrazbu HENRY BERR (1863-1954) dao je izuzetan prinos razvoju socijalne historije. On
eli novu historiju u smislu integralne obnove discipline, s korijenima u najsolidnijim
starijim postignuima. Pritom je posebno vana njegova organizacijsko-znanstvena djelatnost
: u svom Internaciolanom centru za sintezu poinje 1900. izdavati Reviju historijske
sinteze. Tei za radikalnom reformom drutvenih znanosti, tj. spajanjem historije, filozofije
povijesti i sociologije, eli postii sintezu znanosti o ovjeku. Knjigom Sinteza u historiji
saima svoje misli kao uvod u seriju izdanja Evolucije ovjeanstva. Dri kako je
postignuta jedino pripremna eruditska sinteza koja samo reproducira dogaaje te eli
stvoriti znanstvenu sintezu koja ih objanjava, a oprena je apriornoj filozofiji povijesti i
knjievnosti. Znaaj znanosti moe imati samo ona disciplina koja se bavi generalizacijama, a
ne pojedinostima. Pouava da su analiza i sinteza logiki nerazdvojno povezane, sociologiji
predbacuje to spekulira o drutvu umjesto da stvarno doprinese znanosti o drutvu. Durkheim
se pri utvrivanju predmeta istraivanja predmeta sociologije posebno zanima za pitanje
metode i interpretira drutvo kao sustav funkcija pri emu bi kolektivna zbilja imala primat
nad pojedinim ovjekom. Dri kako sociologija i historija imaju sline metode, no historija
moe biti znanstvena samo kao pomona disciplina sociologije. Branei se od zahtjeva da
postanu skupljai podataka za socioloke generalizacije, povjesniari oko Berrove Revije
razmiljaju o proirenju istraivanja na drutvena podruja izvan pol. djelatnosti.
FRANCOISE SIMIAND (1873-1935) istie da je drutvo objektivna zbilja koja mora biti
predmet istraivanja. Pobija sva osnovna uenja tradicionalne historije. Tvorac je socijalne
fizike, tj. poistovjeuje metode prirodnih i drutvenih znanosti te izdvaja kategoriju socijalnog
iz povijesnog razvoja to onemoguuje pristup povijesti kao tvorevini ovjeka.
Berr istie nunost hipoteza, uopavanja i utvrivanja uzronih odnosa. Istraivati uzronost u
povijesnom razvoju znai ustanoviti motive ljudske djelatnosti, tj. unutranju uzronost.
Veliku panju obraa pitanju sluajnosti i nunosti u povijesti. Upozorava da svaka povijesna
injenica ima elemenata sluajnog i zakonitog, te se jedno bez drugog ne moe razumjeti.
Glavnom pokretakom snagom povijesti proglaava tendenciju k egzistenciji koju ne
objanjava.
AMERIKA NOVA HISTORIJA
Jo oko 1900. u vrijeme velikih previranja u amerikom drutvu, veina profesionalnih
povjesniara pie u skladu s predodbama i potrebama najbogatijih slojeva. Doivljavaju
ameriku povijest kao konzervativno kretanje, a zanimaju se za dvije teme. Kontinuitet i
dravu pogotovo za ustavni razvoj. Pripovijedaju o junatvu u doba revolucije i mudrosti
tvorca ustava i kasnijih dravnika te dre da su amerike ustanove blizu savrenstva. Tek
novo pokoljenje povjesniara uoava suprotnosti izmeu ideala jedinstva, demokracije,
jednakosti, slobode i tolerancije na jednoj i zbilje na drugoj strani, tj. partikularizma regija
drava , ropstva, sustava iskljuivanja veine stanovnitva iz odluivanja, diskriminacije,
nasilja. Javlja se nova historija koja u skladu s progresivnim poretkom kritizira
interpretaciju amerike povijesti, upozorava na njezin diskontuitet i zahtijeva novi metodski
pristup historijskom istraivanju. Pobunjeni znanstvenici te realistiki i naturalistiki
knjievnici uoavaju zbilju drugaiju nego dotadanja elita. Javlja se moderna koja kritizira
uhodane akademske dogme, konzervativnost i elitizam, te traga za novim idejama. ele
reforme ekonomskog i drutvenog ureenja, a politike i drutvene ustanove shvaaju kao
proizvod drutvenih procesa.

46

FREDERIC JACKSON TURNER (1861-1932) tvrdi da irenje granice prema zapadu i

mogunost stjecanja slobodne zemlje su temelj amerikih demokratskih ustanova. Prekida nit
SAD-a sa Europom. Utjee na pomak istraivanja prema ekonomskim i drutvenim
problemima. eli upotrijebiti znanja iz geografije, statistike, ekonomije i sociologije i studirati
drutvo kao splet interakcije razliitih snaga. Istie da je amerika povijest veim dijelom
povijest kolonizacije zapada. Uvodi u historiografiju analitiki esej te eli postavljati i
rjeavati probleme.
CHARLES A. BEARD (1874-1948)- izuzetno kritiki pristupa amerikoj prolosti pod
dojmom krize 1893-1896. Prva knjiga mu je s temom industrijske revolucije. Objavljuje
Ekonomsku interpretaciju Ustava SAD-a. Dri da je ameriki ustav proizvod klasnog
sukoba. Eventualno stvaranja socijalistikog drutva temelji na klasnoj borbi i revolucionarnoj
preobrazbi privatnog u kolektivno vlasnitvo. Zanima ga pitanje borbe za ratifikaciju ustava u
pojedinim saveznim dravama i nastoji ustanoviti oprene ekonomske interese njegovih
pobornika i protivnika te zakljuuje da su pokret za Ustav organizirale gornje klase zbog
vlastitog ekonomskog interesa. Knjigom o usponu amerike civilizacije proiruje ekonomsku
interpretaciju povijesti i pritom utjee na zahtjeve za sustavnom reformom. Pobornici nove
historije metodologiju pozitivistike historiografije dre primitivnom, i ne slau se s
miljenjem da je tehnika Rankeove kole vrhunski domet. Slino Lamprechtu, ele da
kulturna historija obuhvati sva podruja ljudskog ivota i poslui se rezultatima drutvenih
znanosti.
JAMES HARVEY ROBINSON (1853 1936) predbacuje tradicionalnoj amerikoj historiji
puki recital, koja je po njemu zabavljena uglavnom politikim pitanjima. Uvodi
intelektualnu historiju ija bi zadaa bila upozoravati na antagonizme u miljenjima,
raistiti s besmislenim interpretacijama i objasniti zato su se pojavila neodriva shvaanja.
Nije kritiar kapitalizma , jer akcija novih , progresivnih povjesniara znai pobunu elite, no
eli da obini ovjek, kojemu pol. historija velikih linosti ne znai nita, upozna pogotovo
povijest naeg industrijskog ivota, izuma, nastanka diobe rada. Naglaava relativnost
historijskog znanja jer je u skladu s rastom znanja te se mijenjaju miljenja o odreenim
povijesnim pojavama. Ideali i ciljevi mijenjaju se s napretkom drutva i drutvenih znanosti.
CARL BECKER (1873-1945) i njemu je historijsko miljenje instrument za drutvenu
regeneraciju. Porie postojanje tvrdih injenica i dri kako nikakva historijska sinteza ne
moe biti istinita osim relativno s vremenom koje ju je oblikovalo.

IZMEU DVA RATA

PRVOBITNI ANALI
Na prijelomu stoljea sve su struje u tradicionalnoj historiografiji izvrnute pojaanoj kritici
koja postupno otvara putove za preobrazbe u historijskom istraivanju i irenje tema u samom
pristupu historiji kao znanosti te zadai i ulozi povjesniara. Kljuno mjesto u tom kretanju
ima grupa francuskih povjesniara oko asopisa ANNALES. Ona u meuratnom razdoblju
postavlja na dnevni red brojna ivotna pitanja kojima se na drugi nain bave suvremeni
povjesniari u istraivakoj praksi ili u raspravi o teoretskom okviru znanstvene historije.
Dri se da je nova francuska historija prola do danas tri faze. U poetku, je rije o maloj
grupi koja od 1920. do 1945. otro i sustavno pobija tradicionalnu dogaajnu politiku
historiju i promie nove ideje. Poslije rata ta struja preuzima francuske historijske institucije i
bavi se prije svega povijesnim strukturama dugoga trajanja. U treoj fazi uglavnom nakon
1968., dolazi do bitnih promjena, odnosno do mrvljenja dotadanjeg usmjerenja i nastanka
razliitih struja. Za to je danas nemogue definirati to je zajedniko povjesniarima stasalima
unutar idejnih napora i shvaanja u krugu Anali koje predvode vrlo poznati i utjecajni
47

profesori. Dananji pripadnici nove historije uvjeravaju da to nije kola nego okvir i
atmosfera za neprekidno traenje novih putova i mogunosti za raspravu o istraivanju
razliitih podruja drutvenoga ivota. Svi ti povjesniari, iako su im stavovi danas bitno
drugaiji, pozivaju se na oeve osnivae te historije, Luciena Febvrea i Marka Blocha, te
na duh prvobitnih Anala.
Za razumijevanje ne samo suvremene francuske historiografije nego i kretanja u znanstvenoj
historiji uope vani su uvjeti u kojima nastaju prvi, meuratni Anali te djelatnost Blocha i
Febvrea u borbi za nov pristup historiji i njihovi istraivaki rezultati. Neki autori dre da su
oni proizveli najveu preobrazbu historijske discipline od vremena erudicije na kraju 17.
stoljea.
Bloch i Febvre sreli su se 1920. kao profesori sveuilita u Strasborgu. Godine 1929 izaao je
15. sijenja prvi broj asopisa Annales d' histoire economique et sociale, kojeg su oni bili
urednici. U suprotnosti s tadanjom uskom politikom historijom urednici Febvre i Bloch
ele sasvim zapostavljenoj ekonomskoj historiji osigurati sredinje mjesto u historijskom
istraivanju, vano pogotovu u svjetlu onodobne svjetske ekonomske krize. Blochovi i
Febreovi prilozi u Analima vani su za oblikovanje nove historije, no oni potrebu za
interdisciplinarnom suradnjom ne obrazlau teoretskim raspravama nego primjerima i
injenicama.
Anali upoznaju itatelje s dometima i problemima sociologije, geografije, demografije,
statistike, kolektivne psihologije, lingvistike, etnologije, jedino prema filozofima ostaju
sumnjiavi i zatvoreni. Anali su konkretniji i borbeniji od Berrove teoretski usmjerene Revue
de Synthese , kojoj ponajprije Febvre zahvaljuje bitna nadahnua. Zato u Analima nalazimo
nove oblike i probleme : kolektivne ankete o pojedinim problemima, kronike istraivanja,
sustavne recenzije kao sredstvo borbe za nov nain pisanja o povijesti.
Osnivai Anala nadahnjuju se uvelike sociologijom Emila Durkheima. Historija bi mogla
postati znanstvena samo kada bi nadila istraivanje pojedinanoga i bavila se
usporeivanjem drutva, ali tada se zapravo ne bi razlikovala od sociologije. Iako povjesniari
Anala odbijaju Durkheimov socioloki imperijalizam i ele dokazati da historija moe
povezati metodu generalizacije i individualizacije i ujedno vriti vanu drutvenu zadau, ue
od njega kako se istraivanje usredotouje na strukturalne oblike drutava umjesto na
pojedine dogaaje.
Odluujuu ulogu u intelektualnom oblikovanju generacije koja prekida s dogaajnom
historijom ima belgijski povjesniar HENRI PIRENNE (1862-1935). iri istraivanja na
razliita podruja drutvenoga ivota. Bavi se drutvenim promjenama u srednjem vijeku na
temelju vrlo solidne kritike izvora, a njegovi se glavni prilozi odnose na ekonomsku povijest
povezanu s mnogim podrujima drutvenoga ivota. Postanak
srednjevjekovnih gradova objanjava oivljavanjem trgovine u
11. i 12. st. i jedan je od zaetnika demografije gradova i
istraivanja predmoderne proizvodnje.
Anali zacijelo ne niu izravno iz kulturne i znanstvene atmosfere
u prvim desetljeima 20 st. Miljenje da istraivanje drutvenih
struktura, kolektivnih injenica i otvaranje prema drutvenim
znanostima znai novu pojavu u francuskoj historiografiji 30-ih
godina danas vie nije prihvatljivo. Ta historija i nije toliko
nova, jer je posrijedi zapravo obnova interesa za studij grupa
te ekonomskih i drutvenih organizacija to ih je dogaajna
historija druge polovice 19st. bila napustila. Nova se historija
moe pozvati ve na Voltairea koji je elio historiju ekonomije,
demografije, tehnike, a ne samo politike, vojske i diplomacije.

48

Prvi Anali ratuju protiv dominantne politike historije kao historije-pripovijesti o povrnim
dogaajima ispod kojih se ne vide dubinske strukture, a upravo njih treba analizirati. Oni se
suprotstavljaju tzv. Koncepciji pozitivistikih povjesniara da je u autentinosti dokumenata
sadrava cijela istina, da povjesniar zato samo slijedi tragove dogaaja, da je sva kritika
operacija jedino u postupku kojim se od traga dogaaja dolazi do samoga dogaaja. Grupa
oko Anala dri da je to potpuno nerazumijevanje znanstvene operacije povjesniara, koji
pogotovo hipotezama i znanstvenim postupcima stvara vlastiti predmet analize. Godine 1933.
Febvre postaje profesor na College de France, a Bloch 1936. dolazi na Sorbonneu kao
profesor tada jedine katedre ekonomske historije u Francuskoj. Anali zato sele iz Strasbourga
u Pariz. Interes se konano pomie od velikih mueva prema malome ovjeku. ( na slici je
Pirenne)
OEVI OSNIVAI FRANCUSKE NOVE HISTORIJE
Febvre i Bloch povjesniari su vrlo razliita kova, ali zajednike okvirne koncepcije. Obojica
bitno utjeu na program nove historije u Analima . LUCIEN FEBVRE je od 1920. do 1948.
napisao u asopisu 924 priloga koji usmjeruju preobrazbu dotadanjeg pristupa historijskom
zanatu. Iako nije cjelovito formulirao svoje shvaanje, ono se moe lako rekonstruirati iz
njegovih odabranih priloga objavljenih u posebnim zbirkama. Iluzijama tradicionalne
historiografije o mogunosti apsolutne objektivnosti Febvre suprostavlja svoju poznatu
izreku o historiji, keri svog vremena. Svaka je historija koja nije barem posredno povezana
sa sadanjou mrta, jer ne moe odgovoriti na ivotna pitanja suvremenog ovjeka.
Obraajui se mladima, uzvikuje : Svren je jueranji svijet. Svren zauvijek. Zato je,
kae, dunost povjesniara osvijetliti sadanjost s pomou prolosti. Febvre ne prihvaa
misao o zakonitosti povijesnog razvoja kao objanjenje za probleme sadanjosti. Za nj je
prolost golema masa injenica koja ulijeva strah i ne moe se cjelovitije spoznati, ali
historiju vidi kao sredstvo organizacije obavijesti o kaosu povijesti, u interesu
sadanjosti.
Febvre pobija dotadanju dogmu o bezlinom podreivanju
povjesniara izvoru i pojmovima na kojima je poivala
tradicionalna historija, injenici i dokumentu, a pogotovo na
shvaanju da je povijesna injenica nedjeljiva estica povijesti
koju treba , kritikom izvora, ponovo u njemu pronai. Povijesna
injenica nije samo smrt nekog vladara ili zakljuivanje
kratkotrajna ugovora nego i postupan pad vrijednosti novca i
nadnica.
Drutvene znanosti kojima Febvre obraa najveu panju jesu
sociologija, geografija, lingvistika, i soc. psihologija. U
beskrajnim polemikama o temi historija i sociologija , a u vezi
s Durkheimovom sociolokom kolom, iskristalizirala su se
osnovna Febvreova gledita. Budui da povjesniar ne moe
shvatiti razvoj drutva ne uzme li u obzir geografsku sredinu, a
da geograf ne moe uoiti promjene u prirodi zanemari li
ovjekove intervencije u njoj, Febvre se zauzima za zbliavanje tih dviju znanosti, ak
pomilja i na mogunost njihova stapanja geohistorija.
Vie ga zanima sinkronija, tj. meusobna povezanost injenica u istraivanom razdoblju i
prostoru, nego dijakronija, tj. slijed injenica u vremenu. Febvre ne prihvaa miljenje o
hijerarhiji pojedinih struktura te o ekonomskim i materijalnim uvjetima kao bazi
povijesnoga kretanja, to je karakteristino za marksizam. Za njega odreena povijesna

49

razdoblja i drutva ne obiljeava jedna razina struktura ( primjerice ekonomija ili politika)
nego mrea njihovih odnosa. Kod Marxa cijeni poticaj to ga je zapaanjem dugotrajnih
procesa te teorijom otuenja ovjeka dao razvoju drutvenih znanosti, no odbacuje
marksistiku koncepciju o bazi i nadgradnji te klasama.
Dok Anali istiu prije svega ekonomsku i socijalnu historiju, Febvre se najvie bavi
mentalitetima, tj. duhovnim stanjima u 16 st. Prouava ih na temelju biografija, od kojih su
najpoznatije Lutherova i ona knjievnika Rabelaisa, na ijem primjeru istrauje nevjerovanja
u 16 st. eli uoiti bitne kategorije unutar kojih se u svakoj eposi i civilizaciji organiziraju
ponaanje, osjeanje i ideje ljudi kao njihovo drutveno iskustvo. Iako je Febvre prvak struje
koja se zanima za drutveni totalitet, za malog ovjeka i susjeda s ulice, a ne za istaknute
linosti, on prividno paradoksalno pie biografije koje su dotad bile kronoloko
pripovijedanje o ivotu neke istaknute linosti. No, njegova se panja ne usredotouje na
karakteriziranje odabrane osobe nego na drutvene odnose koji su mu omoguili njezinu
djelatnost. Febvre dri da pov. linost moe misliti i djelovati samo onako kako doputaju
razdoblje i drutvena okolina, koja odreuje njezino stvaralatvo. Tako preko Rabelaisova i
Lutherova odnosa prema mentalitetu njihovih drutava nastoji prodrijeti u opu psiholoku
konstelaciju dotinoga vremena i prostora. Jasno mu je da se mentalni sistem njemu
suvremenog drutva ne moe primijeniti na prolost. Materijalni uvjeti za Febvrea nisu
odrednica mentaliteta nego samo dio ireg spleta.
Usporedo s Febvreom i MARC BLOCH budi nove ideje i predlae nova usmjerenja , ujedno
kritizirajui mnoga znanja i postupke dotadanje historije. Prije svega preporua
interdisciplinarnost, a bavi se povijeu agrarnih drutava te poljoprivrede i tehnike,
drutvenim odnosima i mentalitetima. Danas se kod Blocha posebno cijene pokuaji i
program usporedbi drutvenih struktura unutar europske civilizacije u srednjem vijeku. Dok
Febvre nastoji proiriti istraivanje na sva podruja mentalnoga ivota, koja se kao totalitet
mogu studirati na primjeru linosti, Bloch panju usmjeruje na duhovne pojave koje se
artikuliraju u drutvenom i materijalnom ivotu, u praksi i obiajima ljudi. Takav pristup
danas nazivamo historijskom antropologijom.
U vrijeme oeva osnivaa Anala historija mentaliteta dio je ekonomske i socijalne
totalne
historije
suprotstavljene
dogaajnoj,
politikoj. Za razliku od suvremene, matematizirane
ekonomske historije, ondanja je usko vezana s
psiholokom, jer se obje bave malim ovjekom i
kolektivnim pojavama Bloch nastoji u Durkheimovoj
sociologiji samo pronai korisne ideje za poredbeno
istraivanje povijesnih injenica, ali ne pokuava
testirati njegove niti se baviti ikojim odreenim
drutvenim teorijama. Teorija mu je naime, sredstvo, a
ne cilj spoznaje. Uz Febvreovo djelo o nevjerovanju
16.st. , Blochova knjiga o kraljevima iscjeliteljima bitno
utjee na razvoj historije mentaliteta. Rije je o
vjerovanju da francuski i engleski kraljevi imaju mo
lijeenja kone bolesti krofula dodirom, i to posebnim
ritualom, a Bloch taj fenomen istrauje kao izraz
politike moi, zanima se za religijsku psihologiju, tj.
povijest uda, i pita se kako su te kolektivne iluzije
bile mogue (blentavi ljudi, to se uope pita). Sredinji je problem djela usporedba
kraljevskog dodira u Francuskoj i Engleskoj.
U kasnijim radovima preteno se bavi ekonomskom i drutvenom povijeu. Kao medievist,
kree stopama Henrija Pirennea i daje prve zaokruene priloge iz povijesti feudalnog drutva.

50

U knjizi Originalna obiljeja francuske agrarne povijesti (1931) iroko definira agrarnu
historiju kao istraivanje poljoprivrednih tehnika i obiaja, odluno se protivei sklonosti
tradicionalne historije da se bavi iskljuivo pravnim ustrojem feudalnih posjeda. Nastoji
razliite agrarne sustave shvatiti u spletu s drutvenim ustanovama. Tipine crte agrarnog
ureenja u dugom razdoblju od 13 st. do francuske revolucije usporeuje s agrarnim
strukturama nekih europskih zemalja. Slui se i regresivnom metodom (preuzetom od
antropologije). Na temelju suvremenog izgleda obradivih povrina, ili katastarskih nacrta, ali i
fotografija iz zraka, istrauje nekadanje obiaje. Raspored polja i nain obrade.
Danas je pak najpoznatiji po knjizi Feudalno drutvo (1936), pokuaju sinteze europskoga
feudalizma zapadno od Labe od sredine 9. do poetka 13 st., sa irokim rasponom tema : od
obrisa polja, imena mjesta, obiaja, kolektivnog psih. dranja, trgovine i vanosti novca pa
sve do arhitekture. Poredbenom metodom eli se baviti cjelinom feudalnoga drutva,
ukljuuje i pitanje mentaliteta , odnosno nain osjeanja i miljenja. Zanimljive su
pritom obavijesti o srednjevjekovnom shvaanju vremena, odnosno o uzrocima nedostatka
interesa za tono mjerenje vremena. Time je uinio prve korake prema suvremenom,
sloenom shvaanju povijesnoga vremena.
Kritika mu je zamjerila shematizaciju, i injenicu da premalo panje poklanja politikom
okviru dogaaja. Godine 1940. svojim spisom udni poraz, daje objanjenje slabosti
vojne komande, politike i intelektualaca meuraa kao uzroka katastrofe, te pokuava
sistematizirati gledite Anala, koja dri humanima i prikladnima da se franc. duhovna
strujanja dignu na vii stupanj. vabe su ga ubili 1944. Iza njega je ostao rukopis, ini se
treina teksta, nastao u najtraginijim trenucima Europe poznat pod nazivom Apologija
historije ili zanat historiara ime je znatno pomogao afirmaciji ideja Anala. Bloch prije
svega eli obraniti historiju od onih malodunih povjesniara koji su, razoarani to se
prirodni zakoni ne mogu primijeniti na istraivanje prolosti, poricali mogunost spoznaje
povijesne zbilje uope. Branei pravo historije na opstanak, uvjeren je da e ona stei svoje
mjesto meu spoznajama vrijednima najveega napora ako, umjesto jednostavna nabrajanja
dogaaja bez prave veze, dosegne racionalnu klasifikaciju injenica i postupno sve dublje
razumijevanje pojava. Za nj historija nije samo znanost u pokretu nego i znanost u
embrionalnom obliku pripovijesti prikovane za povrinske dogaaje te se mui prodrijeti u
dubinu i postati racionalan, analitiki pothvat. U tu svrhu mora odbaciti legendu i retoriku, ali
i eruditsku rutinu kao jedini smisao svoje djelatnosti. Na kritike da povjesniar ne moe
spoznati prolost jer nije bio izravan svjedok pov. dogaanja, odgovara da se svaka drutvena
spoznaja, pa i sadanjosti temelji na tragovima injenica, a ne njihovu izravnu promatranju.
Istie da istraiva mora na poetku odrediti smjer svog postupka, te da kritika izvora nije
samo sebi svrha, jer se u tom sluaju vezuje za beznaajne probleme. Erudicija se okree
uprazno shvati li se kao svrha umjesto kao orue historijske interpretacije.
GEORGES LEFEBVRE ( 1874-1959) pripadnik je prvog pokoljenja oko Anala. Za razliku
od oeva osnivaa u marksistikom duhu razrauje klasnu borbu u francuskoj revoluciji, te
je jedan od zaetnika ekonomske i socijalne historije uz upotrebu statistikih i demografskih
tehnika. Djelo Veliki strah slui kao jedan od obrazaca za historiju mentaliteta. Rije je
strahu treeg stalea od terora plemstva. Istraivanje tog kolektivnog mentalnog stanja
uspijeva prodrijeti do vanih obiljeja drutvenih struktura.
JOHAN HUIZINGA (1872-1945) umnogome je blizak Blochovim i Febvreovim
shvaanjima. U djelu Jesen srednjeg vijeka zanima se za povijest knjievnosti i
umjetnosti, a unutar svoje interpretacije povijesti civilizacije bavi se i temama s podruja
psihologije, etnologije, sociologije i filozofije. Jedan je od zaetnika nove historije u
meurau, ali i suvremene historijske antropologije zbog svog interesa za tijelo, san,

51

imaginarno, erotsko i simbolino, za oblike u kojima se vie izraava umirue

srednjevjekovno drutvo nego nastajaa renesansa.
KRAJ FILOZOFIJE POVIJESTI
Naputene su sve varijante ideje o jedinstvenome usmjerenju povijesti, nastaju dva velika
sustava interpretacije povijesti, nikli iz atmosfere prvoga svjetskog rata i meuraa, tvorci
kojih su Oswald Spengler i Arnold Tonbee, moda posljednje filozofije povijesti.
OSWALD SPENGLER (1880-1936)- u djelu Propast zapada izraava nelagodu njemake
inteligencije nakon propasti tisugodinjeg njemakog carstva. Pokuava povijest
pretvoriti u carstvo iracionalnosti te historiju proglaava podrujem pjesnika. Osuuje
ogranienost slubenih povjesniara vezanim stranakim i nacionalnim interesima. Iskljuuje
iz povijesnog ivota svaku uzronost te se povijest pojavljuje poput kaosa koji ne doputa
odreenu filozofiju povijesti. Kulture su, po njemu, poput biolokih organizama te iz biologije
preuzima pojmove homologije i analogije. Napada pravocrtnu periodizaciju i eurocentrinu
ogranienost etablirane historiografije. Nepaljiv je prema tonom utvrivanju pojedinih
povijesnih injenica. Nije prihvaena ni njegova osnovna shema o strogo determiniranomu
pov. kretanju koje se mora prihvatiti kao sudbina.
ARNOLD TOYNBEE (1889-1975) posluio se Hegelovim i Spenglerovim idejama, za
svoju konstrukciju svjetske povijesti sastavljene od kulturnih jedinaca. Bez Hegelova
svjetskog duha i Spenglerovoga determinizma, iracionalizma i pesimizma, on pokuava
povezivanjem Hegelove ideje evolucije i Spenglerove predodbe o ciklinom kretanju stvoriti
novu viziju to je izlae u dvanaest svezaka A study of History. Poinje kao sociolog koji
nastoji istraiti injenice bitne za uspon i propast civilizacija, na kraju je prorok koji se okree
metafizici i razmilja o smislu povijesti. eli povezati historiju i drutvene znanosti radi
obuhvatnog istraivanja ljudske djelatnosti. Smatra da je konani cilj povijesti novo religijsko
drutvo utemeljeno na univerzalnoj crkvi u kojoj bi bili spojeni elementi velikih svjetskih
religija, a svaka od njih je dio otkrivene istine. Povijest svijeta je zbir relativno samostalnih
povijesti pojedinih civilizacija. Rast civilizacije temelji se na odgovoru niza izazova koji s
vremenom postaju vie duhovni i unutranji. Ostaje pri shvaanju tradicionalne historije da
povijest pokreu stvaralake linosti. Njegov filozofski sustav odbijen je od svih kritiara
kasnije.
BENEDETTO CROCE ( 1866-1952) predlae opepoznatu filozofiju povijesti. U glavnim
teoretskim djelima Teorija i historija historiografije i Povijest kao misao i akcija
odbacuje Rickertovu tezu o idiografskim i nomotetskim znanostima koja se temelji na
metafizikom dualizmu duha i prirode, te joj suprotstavlja apsolutni idealizam u Hegelovu
smislu. Svoju filozofiju naziva apsolutnim historizmom. U povijesnosti vidi samo razvoj
apsolutnog duha. Povijest nije djelo pojedinih istaknutih osoba nego apsolutnog duha kao
drutvene svijesti ovjeanstva iz kojega izviru zbilja i ljudski odnosi. Svoju koncepciju
pretvaranja ovjeanstva u povijest ideja naziva etiko-politikom historijom. Dri da je
puki opis prolih dogaaja samo kronika, tj. leina i stvar, doim je historija djelo duha. Stvari
postaju izvori tek u spoznajnom procesu povjesniara, koji postavlja pitanja o znaenju i
smislu pojava. Njegova je doktrina da se historijom obnavlja prolo iskustvo u duhu
povjesniara.
GIOVANNI GENTILE (1875-1944) izjednauje povijest i bavljenje povijeu. Dri kako
nema objektivnih povijesnih injenica nego one ive u ovjekovoj uspomeni. Otvara vrata
faizmu koji negira znanstvenu historiju i bavljenje povijeu pretvara u opravdanje mita
skrojena prema potrebama reima.

52

Croce misli da je povijesno kretanje pozitivno i racionalno te opravdava svaki uspjeh i mo

kao izraz volje duha. Historija Italije nastaje kao odgovor faistikom krivotvorenju
povijesti. Opravdava vladavinu graanskog liberalizma kao doba procvata, ali u obzir uzima
liberalne ideje, a ne i njihovo drutveno utemeljenje. U Historiji Europe u 19 st. razmatra
suprotnosti pet pogleda na svijet ili religija : katolicizma, autoritarizma, demokratizma,
komunizma i liberalizma.
GEORGE ROBIN COLLINGWOOD (1889-1943) istie kako je predmet historije
istraivaka djelatnost slobodnih ljudi koji je provode u skladu sa svojim razumom. Bitna je
razlika izmeu vanjske i unutarnje strane povijesne injenice. Svaka historija je historija
misli, a za nj postoji samo jedan nain za istraivanje misli, a to je da povjesniar premisli o
svom umu. Vanjska strana povijesne injenice je sve to se moe opisati kao vanjski dogaaj,
a unutranje je ono to se moe shvatiti samo kao misao. Dogaaji ga zanimaju kao vanjski
izraz nekadanjih misli i zato kae da sve ljudske akcije ne mogu biti predmet istraivanja.
Ponovno osmiljavanje i oivljavanje dovodi hermeneutiku tradiciju njemakih povjesniara,
Diltheya i Crocea do krajnje konsekvencije redukcije historijskog istraivanja.
AMERIKI RELATIVIZAM
Nakon prvog svjetskoga rata u Europi slabi uvjerenje u sigurnost spoznaja na svim kulturnim
podrujima te u postojanje opevaee istine, koja se utvruje znanst. Istraivanjem.
Najznaajniji predstavnici znanosti i umjetnosti (Einstein, Freud, Picasso, Stravinsky)
sumnjaju u mogunost istine o objektivnoj zbilji unutar jedinstvena, stabilna i razumna reda.
Kulturni relativizam javlja se u vodeih amerikih antropologa kao moralno i intelektualno
gledite jer utjee i na sumnju u norme vlastitog drutva. Za povjesniare relativiste vana je
pojava amerike filozofije pragmatizma iji je glavni predstavnik Dewey.
Dre da je sigurno znanje o predmetu istraivanja samo ideal i istiu da se mjerilo znanja za
dosegnue odreenog cilja nalazi u sadanjosti.
U svjetskom ratu povjesniari promoviraju ameriki patriotizam pri emu je pristranost
neminovna. U meuratnom razdoblju jaa uvjerenje da je profesija povjesniara zatajila te
treba mijenjati njezine osnovne pretpostavke, pogotovo naelo objektivnosti. Beard i Becker
dre da historijska interpretacija uvijek ovisi o vremenu, mjestu, vrijednostima i namjerama
povjesniara, da ljudska misao ne slijedi neka bezvremena pravila racionalnosti.
Beard se protivi pozitivistikom shvaanju da postoje jednom zauvijek date injenice.
Zajedno sa Beckerom dri da meu brojnim injenicama ne postoji odreen kriterij za izbor
osim povjesniarevih prethodnih vrijednosti normi. Prema Beardu, povjesniar mora raditi s
hipotezom i kategorijama, odabrati svoje podatke iz mnotva injenica i biti naistu s tim da
je pristran.
Beardove i Beckerove teze nailaze na estoku kritiku povjesniara i filozofa koji brane
tradicionalni postulat objektivnosti, a meu njima je najvaniji Theodore C. Smith koji 1934.
na skuptini Amerikog historijskog drutva osuuje Bearda da rui plemeniti san osnivaa
profesije povjesniara, tj. traenje objektivne povijesne istine koje je kao glavna zadaa
historijskog istraivanja postalo obavezno nakon Rankea. Beard mu odgovara da taj
plemeniti san u kojemu pokazuje da se san povjesniara u Rankeovu smislu nije
ostvario, da nije slubeni credo Amerikoga historijskoga drutva niti se uope moe provesti
u praksi. Poziva se na injenice da Rankeova dormula i njemaki historizam lee u
ruevinama svoga poraza. U lanku o plemenitom snu Beard se brani od optube da je
njegova ekonomska interpretacija povijesti marksistika i da zato zastupa pristrana i
doktrinarna gledita prema sukobima interesa. Naputa miljenje o uzronosti u povijesti, a
daje i izjave o tome kako svijetom upravljaju ideje. Relativistiko shvaanje povezano je s

53

njegovim politikim uvjerenjem i knjigama protiv vanjske politike Roosevelta. Beard, se

naime protivio ulasku SAD-a u drugi svjetski rat.
KRIZA HISTORIZMA I NACIZAM U NJEMAKOJ
Osnovna norma klasinoga njemakog historizma , nastalog u poetku 19 st., glasi da je
historija znanost koja postupa po strogim metodskim pravilima usmjerenima prema spoznaji
objektivne povijesne zbilje, to je povjesniar moe, u Rankeovu smislu, opisati onakvom
kakva je nekad bila .Obiljeja su klasinog historizma istraivanja individualnosti,
razumijevanje kao sreena intuicija, interpretacija utemeljena na sustavnoj kritici izvora te
uenje o idejama kao pravnim realnostima (ogranieno , dodue, na istaknute pojedince,
dravu i naciju), kao i razmatranje djelatnosti velikih linosti u svjetlu njihovih namjera.
Zadaa je historiografije legitimirati ulogu wilhelmovske Njemake kao nove svjetske sile i
njezinu ekspanzionistiku vanjsku politiku. Klasini historizma dosee vrhunac
ujedinjenjem Njemake, kada se misao o nacionalnoj dravi koja e osigurati napredak
graanstva pretvara u ideju o dravi moi. Kriza historizma postaje oigledna kada se
postavlja pitanje o odrivosti tradicionalnog shvaanja o objektivnosti i vrijednosti
historijskog znanja. U atmosferi ideolokoga razgranienja veine njemake inteligencije sa
zapadnoeuropskom graanskom kulturom, na razini politikog i znanstveno-teoretskoga
samorazumijevanje stvara se ideologija o njemakom posebnom putu.
Historizam se kao pojam u 19st. uglavnom nije upotrebljavao za tadanju historiografiju.
Probija se tek u dvadesetim i tridesetim godinama 20st., pojavom pisaca koji o njemu
raspravljaju. Meutim, u njih taj pojam dobiva razliita znaenja.
Za E. Troeltscha (1865-1923) historizam je naelna historizacija miljenja o ljudskoj kulturi i
njezinim vrijednostima. K. Heussi upotrebljava taj pojam za historiografiju oko 1900. ,tj. za
njezino obiljeje izobliene redukcije na specijalistiki opis dogaaja. Meinecke dri da je
historizam oblik miljenja koji obiljeava znanstvenu epohu.
Poslije prvog svjetskog rata nastaje atmosfera za pobijanje miljenja da je povijest objektivan
proces. Lessing dri da je historija osmiljavanje besmislenog stvaranja mitova, ne znanost
nego volja. ini se da se historizmom dokazuje relativnost svih spoznaja i vrijednosti.
FRIERDRICH MEINECKE prvi svjetski rat opovrgava njegove optimistine pretpostavke o
naelnoj harmoniji duha i moi u dravi, pa u djelu o ideji dravnog interesa dri da su drava
i politika mo stvaratelji i ruitelji kulturnih vrijednosti. Zadrava elemente nekadanje
pretpostavke o harmoniji duha i moi. Najvia je zadaa etike aktivnosti moralizirati i
produhoviti odreenu dravu u kojoj se vodi borba izmeu prirode i kulture. Odbacuje
uzrona objanjenja, opravdava razumijevanje i umjetniko uivljavanje te povijest svodi na
kretanje pojedinih duhovnih injenica. U knjizi o historizmu eli prikazati veliinu
nepolitikog njemakog duha i zato pie o njemakim misliocima koji su napustili
pozitivizam i stvarali novu vrijednosnu filozofiju. Historizam proglaava najviim stupnjem
spoznaje i stabilnom normom. Za nacizam okrivljuje tradiciju racionalizma i
zapadnoeuropske demokracije. Kriza historizma otvara put prema relativizmu u
humanistikim znanostima i filozofiji. Meinecke kae da je vjera kao stvaralaka podloga svih
vrijednosti jedina mogunost da se izbjegne historijski relativizam.
KARL MANHEIM (1893-1947) bavi se odnosom drutvene pozadine, tj. interesa i ono to
se u odreenom drutvu prihvaa kao istina. Najpoznatije je njegovo uenje o djelomino
drutvenoj samostalnoj inteligenciji koja ima vie mogunosti izbjei utjecaj posebnih
drutvenih interesa i moe ispravno misliti. Ne vidi mogunost objektivnog historijskog
istraivanja, ali u tradiciji njemakog idealizma jo vjeruje da je povijest smislen proces.
Glavnu panju posveuje drutvenim i ekonomskim povijesnim initeljima. Ne eli prihvatiti
miljenje da postoje samo meusobno odvojene kulture.

54

Temeljno djelo egzistencijalne filozofije Martina Heideggera je konana negacija klasinog

historizma i njegova uenja o vjenim vrijednostima i smislu. Njemu povijest nije objektivan
proces nego samo aspekt ovjekovog postojanja. Postoji samo povijesnost, vrijeme,
relativnost, te zato ovjek mora u svakoj prilici samo odluivati sukladno objektivnim
okolnostima.
Veina njemakih povjesniara za Weimarske Republike ostaje odana nazorima idealistike
historiografije, konzervativnim pol. tradicijama i pogledu na svijet naslijeenome iz
wilhelmovske Njemake. Iako se javljaju inicijative da se nadie politiko-idejna historija i
njezino slavljenje u njemake dravne moi, zbog nacistikog preuzimanja vlasti one
uglavnom zamiru. Ekonomska historija ostaje u okviru politike.
OTTO HINTZE (1861-1940) dri se posrednikom izmeu politike i socijalne historije.
Kritizira neke bitne pretpostavke uenja o idejama te o individualnosti.
ECKERT KEHR (1902-1933) odluno se protivi njemakoj historiografskoj tradiciji to ju
je uspostavio Ranke da ivot u odreenoj dravi ovisi o potrebama i interesima vanjske
politike. Primatu vanjske politike suprotstavlja primat unutranje politike koju u Njemakoj
obiljeava injenica da kapitalistika industrija i financijski krugovi nisu mogli slomiti mo
pretkapitalistikog i vojnog sustava.
Veina povjesniara nije oduevljena nacizmom, ali mu se utke prilagoavaju, i sasvim ga
dobro podnosi. To je mogue i zato to ne postoji slubeno nacistiko uenje o povijesti nego
je rije o skupu ideolokih tvrdnji. No, bitna je dogma o povijesti kao borbi viih i niih rasa
za ivotni prostor. Svjetska povijest se tumai kao borba idovstva za unitenje pozitivnih
vrednota kulturnog stvaralatva viih rasa te povijest postaje statina. Nacistika ideologija
naelno odbacuje historijsko istraivanje te zahtijeva mit i iracionalnost. Sveuilini
povjesniari se osuuju zbog nihilizma i graanske degeneracije. Nasuprot tome zahtjeva se
militarizacija u skladu s nacistikim odgojnim ciljevima. Veina povjesniara se ne slae s
mitom o krvi i tlu i germanskim kultom, ali se slau s reimom u antisemitizmu i
odbacivanju graanske demokracije. Nakon rata najistaknutiji meu njima nastoje oiviti i
ponovno opravdati osnovne zasade historizma, pokuavajui pokazati nacizam kao pojavu bez
podloge u njemakom povijesnom razvoju

SUVREMENA FRANCUSKA HISTORIOGRAFIJA

O ZNAAJU FRANCUSKE NOVE HISTORIJE
Struja oko asopisa Annales je najprodorniji pokret u Francuskoj. Nakon rata dolazi do
institucionalizacije programa grupe koja je dotad raspolagala samo asopisom Anali. Osnuje
se (pod vodstvom L. Febvrea) esta sekcija Praktine kole za visoke studije s programom
interdisciplinarnosti, otvorenim prema svim drutvenim znanostima. Dok su u
angloamerikim zemljama moderne drutvene znanosti proizile uglavnom iz sociologije ili
antropologije, u Francuskoj historija dobiva djelominu vodeu ulogu u drutvenim
znanostima upravo preko djelatnosti este sekcije, kojoj je nakon Febrveove smrti na elu
Fernand Braudel. Pod njegovim vodstvom djelatnost kole se iri te obuhvaa gotovo sve
drutvene znanosti s oko 40 istraivakih centara i vie od 10 sekcija s oko 150 seminara i
otprilike toliko predavaa. Nova historija prodire na francuska sveuilita i usmjeruje
francuske povjesniare, velikim dijelom preko doktorskih disertacija, a izdavaka poduzea i
mediji populariziraju djela povjesniara te struje. Godine 1975. esta se sekcija pretvara u
kolu za visoke studije drutvenih znanosti s pravima sveuilita.
Poslije rata nastaju novi Anali koji do danas nose naslov Anali. Ekonomije, drutva,
civilizacije. Urednici ele stvoriti asopis za drutvene znanosti pri emu bi glavnu ulogu
55

imali povjesniari. Organizacijska struktura, prodornost nositelja nove historije i izvanredni

rezultati istraivanja postupno potiu irenje ideja meu profesionalne povjesniare
europskih, amerikih i azijskih zemalja. Oko Anala je nastala sredina pogodna za
intelektualnu razmjenu ideja s time da prednost daju odreenim vrstama istraivakih pitanja.
Mladi povjesniari prihvaaju miljenje da predmet historijskog istraivanja ne lei u gotovu
stanju u izvorima nego da ga treba rekonstruirati, da se prolost i sadanjost meusobno
osvjetljuju kada povjesniar nastoji ustanoviti genezu odreene suvremene strukture. Nova
historija nastoji izbjei da bude sistematska kao drutvena znanost ili empirika kao
pozitivistika struja koja se smatrala objektivnom.
Uvrenje struje oko Anala prati i tendenciju hegemonije historijske prema drutvenim
znanostima, jer se pretpostavlja da samo ona omoguuje totalnu historiju. Rije je o tenji da
se odreeni predmet ili problem to iscrpnije obuhvati te objasni ire nego to to ine druge
znanstvene znanosti, ali rabei njihova pojmovna i metodska sredstva. Povjesniari oko Anala
imaju samo zajednike intelektualne afinitete, a njihova se djelatnost moe shvatiti samo kao
traganje za novim problemima, metodama i predmetima istraivanja (ekonomskih i drutvenih
struktura s upotrebom kvantitativnih metoda). Teritorij povjesniara ire na dotad nepoznata
podruja ljudskog ponaanja, pogotovo na ire drutvene slojeve.
Literatura o struji oko Anala govori o njezine tri pa i etiri generacije. Prvoj dakako pripadaju
oevi osnivai Febvre i Bloch, a usmjerenja druge prevladavaju nakon rata , do kraja 60-ih
godina. U tom je razdoblju glavna linost kako organizacijski, tako i u postavljanju novih
istraivakih pitanja FERNAND BRAUDEL, kojeg gospoa Gross dri najpoznatijim
povjesniarom 20 st. Obiljeje zanata povjesniara u to doba istraivanje grupa ( a ne
istaknutih pojedinaca), prije svega ekonomskih i drutvenih struktura s upotrebom
kvantitativnih metoda ( serijalna historija), procesa dugoga trajanja. Obiljeje tree
generacije koja se javlja nakon 1968. teko je definirati zbog raznolikosti usmjerenja njezinih
pripadnika. Vie nema dominantnih povjesniara. Karakteristino je za treu generaciju
ponovno otkrie Febvreove historije mentaliteta, ali uz bitne dopune i izmjene, pri emu je
vana potrga za srednjim putem izmeu historije mentaliteta utemeljene na izvorima (Febvre)
i socijalne historije druge generacije, koja se ne bavi ponaanjem i vrijednosnim normama
ljudi. Interes se premjeta s ekonomije na kulturu .U etvrtoj generaciji povjesniari poriu da
su ekonomski i socijalni odnosi temelji ljudske prakse.
BRAUDELOVO DOBA
U 50-im i 60-im godinama na usmjerenje mladih koji su stasali nakon rata odluno utjeu
Ernest Labrousse i Fernand Braudel.
ERNEST LABROUSSE (1895-1986)- svoje je glavne radove napisao izmeu dva rata, ali
nakon toga kao profesor ekonomske historije na Sorbonnei, gotovo trideset godina stvara
programe i djeluje kao mentor radova mladih povjesniara. Nacrt kretanja cijena i prihoda u
Francuskoj 18 st. zapravo je temelj nove metode jedne kole ekonomske historije. U
sreditu su interese pravilnosti i ponavljanja, s namjerom da se ustanove trajniji povijesni
odnosi. Rije je o istraivanju krize starog reima uz pomo fluktuacije cijena, pogotovo uoi
francuske revolucije. Uvodi pojmove struktura i konjunktura. Ekonomska historija otvara
vrata novim predmetima istraivanja : demografiji, lokalnoj i meunarodnoj trgovini, agrarnoj
i industrijskoj proizvodnji. Njegova kvantifikacija u ekonomskoj historiji i usmjeravanje na
socioloku historiju omoguuje serijalnu historiju koja obuhvaa sva drutvena podruja o
kojima postoje obavijesti to se mogu kvantificirati.

56

FERNAND BRAUDEL (1902-1985) zacijelo je najpoznatiji

povjesniar 20 st. Bio je izvanredan animatorski talent, i kao
predsjednik este sekcije Praktine kole za visoke studije, te
profesor u koli i na College de France, a kao glavni urednik
Anala stvara od asopisa borbeno sredstvo za nastavak i
razradu Blochovih i Febveovih poticaja. Njegova vlast u
urednitvu zavrava 1969., kada odgovornost preuzimaju
istaknuti predstavnici tree generacije. Pod Braudelovim
vodstvom nova historija osvaja sveuilite i italaku
publiku. Braudel odreuje teme istraivanja, usmjeruje mlade
povjesniare, potie razmiljanje o historiji i njezinim
odnosima s ostalim drutvenim znanostima, brine se za dijalog
meu predstavnicima razliitih miljenja. Braudel je u ali
razlikovao novu, novu novu i novu novu novu historiju,
dakle razliita shvaanja i postignua ve spomenutih triju
generacija.
Njegova historija jest dodue ekonomska kao u Labroussea, ali je i mnogo vie od toga,
nastojei biti geografskom, demografskom, kulturnom, politikom, religijskom , vojnom...
Najpoznatije djelo jednog povjesniara 20 st. zacijelo je Braudelovo Sredozemlje i
sredozemni svijet u doba Filipa II (1556-1598), najprije objavljeno 1949. Braudel prije
rata pristupa istraivanju vanjske politike kralja Filipa II, tj. okreta panjolske od Sredozemlja
prema Atlantiku. No, kada je 1935. radio u udesnom dubrovakom arhivu, doznao je da su
brodovi Republike plovili do Crnoga mora ili kroz Gibraltar do Londona, Bruggea i
Antwerpena. Tek je tada poeo doivljavati Sredozemlje kao cjelinu s kreativnim
prostorom i mnogim razliitim, ali i slinim regijama i problemima.
U skladu s Braudelovim shvaanjem povijesnog vremena, Sredozemlje ima tri dijela. Prvo
je vrijeme najduljeg trajanja, gotovo nepokretno vrijeme odnosa ovjeka i njegove prirodne
okoline, vrijeme ponavljanja, stalnih povrataka i ciklusa koji uvijek iznova poinju. Na
drugoj je razini vrijeme razmjerno polaganih promjena ekonomskih, drutvenih i politikih
struktura, tj. drava, drutava i civilizacija, te naposljetku vrijeme politikih i ratnih dogaaja
koje ima najbri ritam, jer je skrojeno po mjeri pojedinaca. Povijest prema Braudelu, treba
stoga promatrati u tri razine, u geografskom, drutvenom i individualnom
vremenu, to omoguuje pristup iz razliitih kutova gledanja. No , svako pojedinano
objanjenje mora upuivati na iru koncepciju koja obuhvaa sve tri razine, a njihova
kombinacija ini povijesni ritam. To bi bila totalnaili globalna historija.
Bavi se kulturama i drutvima u planinskim predjelima Sredozemlja, barijerama izmeu
stanovnitva planina i ravnica, te prikazuje razliitost ivota uz more, na obali i otocima, one
koji se bavi ribarstvom te trgovinom i plovidbom.
Drugi dio knjige o kolektivnim sudbinama na Sredozemlju u 16.st bavi se ekonomskim
sustavima, dravama, drutvima i civilizacijama te izraavanjem tih snaga pri promjenama i u
voenju ratova, a to je prema Braudelu socijalna historija razliitih grupa. Trei dio knjige o
dogaajima, politici i narodu obuhvaa samo povrinske dogaaje.
U svakom sluaju Braudel eli totalnu historiju kojom bi se prikazali supostojanje i
proturjenosti vremenskih razina na brojnim podrujima ljudskog ivota. Ona, meu ostalim ,
pokazuje kako se moe istraivati razvoj drutava bez marksistike koncepcije o ekonomskim
pojavama kao osnovnim pokretaima povijesnog razvoja. Braudel dodue cijeni Marxa, jer je
on, kae, prvi konstruirao prave drutvene metode na temelju dugoga trajanja, ali ih je
zamrznuo u obliku krutih zakona.
Za njega je ovjek zarobljenik dugotrajnih struktura koje bitno ograniavaju anse i slobodu
djelatnosti pojedinaca. Zato Braudelu nisu vani ni dogaaji niti konjunkture ; obuhvatne su

57

samo dugotrajne strukture, pa je njegov nain rada jedan od obrazaca strukturalne historije.
Braudel dakle ne uspijeva odgovoriti na osnovno pitanje to ga postavlja njegovo djelo, a to je
povezivanje vremenskih razina. tovie, on u dogaajima vidi epizodne injenice to ih
uglavnom poistovjeuje s politikom povijeu kao povrnim nizanjem dogaaja koji nisu
vani za objanjenje struktura. Zato Braudelov nasljednik u voenju kole Jacques Le Goff
kritizira to je u Sredozemlju politika historija svedena na puki dodatak te dri kako ne
moe biti suprotnosti i nepovezanosti izmeu razmjerno nepokretnih struktura , pokretljivih
konjunktura i brzoga ritma dogaaja.
Napisao je i trilogiju o materijalnoj civilizaciji, ekonomiji i kapitalizmu od 15. do 18. st. I
ondje inzistira na trima vremenskim razinama : u dubini je materijalna civilizacija kao
ponavljanje djelatnosti i ponaanja iz davnih vremena, na srednjoj je razini ekonomski ivot, a
na vrhu kapitalistiki mehanizam. Naputa ograde ekonomske historije (poljoprivreda,
trgovina, industrija) i temelje trai u svakodnevnom ivotu : prehrani, odijevanju...
Trina ekonomija i kapitalizam za Braudela su dakle dvije razliite injenice. U trinoj
privredi prevladava konkurencija, a razmjena je jednaka, doim kapitalizam stvara i
iskoritava monopolne oblike koji uvjetuju nejednakost razmjene, to je kae bitan problem
suvremenoga svijeta.
U djelu Identitet Francuske bavi se razliitim aspektima povijesnog ivota u Francuskoj.
Tekst se trebao sastojati od 4 velika dijela : 1.) prostori i povijest(u znaku geografije), 2.) ljudi
i stvari ( demografija i politika ekonomija), 3.)drava, kultura i drutvo ( na temelju rezultata
politologije, istraivanja kulture i sociologije), te 4.) Francuzi izvan Francuske, ali je dovrio
samo prva dva dijela. Veliku panju polae na seljaku ekonomiju, a najvie ga zanima uloga
gradova , znaenje prometa, mjesto obrta, industrije i trgovine, oblik kredita te sam
kapitalizam.

SERIJALNA HISTORIJA
Francuska nova historija velikim je dijelom strukturalna, ali ne slijedi put strukturalne
lingvistike, antropologije ili psihologije. Kod strukturalizma je rije o nepromjenjivim
apstraktnim naelima, skrivenima iza jezika kultura, drutvenih struktura i naina spoznaje.
Pierre Chaunu kae da je struktura sve ono to u jednom drutvu i jednoj ekonomiji traje
dovoljno dugo da se ne moe zapaziti. Serijalna historija je pristup istraivanju koji
konstruira povijesne injenice u vremenu, u serijama homogenih jedinica koje se mogu
usporediti, a ponavljaju se u razmjerno duljem trajanju i unutar njega u odreenim pravilnim
intervalima. U istraivanje ulazi i kvantifikacija i upotreba kompjutera. Kod kvantitativne
ekonomske historije istraivanje se svodi iskljuivo na nizove narodnog dohotka, na totalnu i
sustavnu kvantifikaciju na temelju matematikih modela.
Prva je serijalna historija ekonomska i to historija cijena te njihovih fluktuacija duljeg ili
kraeg trajanja, a serijalni postupak se iri na demografsku i socijalnu historiju te na
istraivanje mentaliteta i sustavne civilizacije.
PIERRE CHAUN predmet istraivanja u njegovom djelu je trgovaki promet izmeu
panjolske i Novog Svijeta. Bavi se historijskom geografijom te istie vanost prostora i
komunikacije.
Serijalni se pristup u 50-im godinama iri na historijsku demagogiju koja usporeuje
ekonomske i demografske cikluse. Krize se istrauju na temelju demografskih podataka.
Predmet interesa je uglavnom stari reim.

58

PIERRE GOUBERT piui o gradu Beauvaisu i njegovoj religiji spojio je historijsku

demografiju i socijalnu historiju u istraivanje religija. U prvom dijelu integrira historijsku
demografiju u historiju religije, a u drugome se bavi dugotrajnim i kratkotrajnim
fluktuacijama cijena, kretanjem stanovnitva te drutvenim diferencijama od 1600-1700. kao
posljedicom ekonomskih promjena.
LOIUS HENRI razradio je metodu i tehniku rekonstrukcije biolokog ivota obiteljske
jezgre. U historiju uvodi mikroanalizu koja se temelji na povezivanju podataka.
U 70-im godinama se javlja interes za mentalitet i predodbe to ih ljudi imaju samo o sebi,
vlastitome tijelu ili obitelji, tj. uope za njihov stav prema ivotu i smrti. Historijska
demografija se povezuje sa antropolokim pristupom. Demografsko kretanje se interpretira
kao bitna akulturna pojava. Serijalna historija ivotne pojave nastoji podrediti pravilima
istraivanja i skupljanju homogenih podataka koji se organiziraju u serije s nastojanjem da se
upoznaju dugotrajnija povijesna kretanja.
PHILIPPE ARIES (1914-1984) - najprije se bavio historijskom demografijom. Knjigom o
djetinjstvu u starom reimu pokazuje da u srednjem vijeku ne postoji svijest o djetinjstvu
kao fazi ljudskog ivota nego da se ona u Francuskoj javlja u 17.st. Prikazuje razliite faze
odnosa ovjeka prema smrti.
MICHEL VOVELLE pie o baroknoj pobonosti i dekristijanizaciji u pokrajini Provanse u
18 st. Rezultati mu se temelje na kvantitativnoj analizi oporuka. Dri da promjene u
oporukama odraavaju kretanje prema sekularizaciji i da je dekristijanizacija u doba francuske
revolucije dio ireg usmjerenja. Obraa panju na sve drutvene slojeve.
Glavni su kritiari serijalne historije autori koji se bave duhovnim kretanjima to se danas
naziva historija mentaliteta, intelektualnom ili kulturnom historijom te historijskom
antropologijom. Marx je novoj historiji blizak svojim problematskim, interdisciplinarnim
postupkom, praksom dugog trajanja i okretom prema totalnoj historiji. Dok Marx predlae
opu teoriju o drutvenom kretanju na temelju naina proizvodnje, nova historija eli nove
metode i podruja istraivanja koja bi podigla znanstvenost historije na vii stupanj.
HISTORIJA MENTALITETA
U historiji mentaliteta sve kulture postaju jednako vane. Demografski rezultati primjenjuju
se sve vie na iskaze o mentalitetima. Postaju sve bitniji za tumaenje spleta uzronosti
odreenih povijesnih pojava, velikim dijelom onih sfera koje su na granici biolokog i
mentalnog, prirode i kulture. Demografija je postala orue historijske psihologije i
antropologije. Historija mentaliteta je regionalna, tj. tei se za totalnim prikazom kulture
ili supkulture jedne regije. Historija mentaliteta je krenula od Febvrea i njegova shvaanja
mentalnog orua, tj. naina miljenja i sjeanja ljudi u odreenoj drutvenoj i kulturnoj
sredini u nekom razdoblju. Istraivanje se iri na podruja dotad poznata samo antropolozima
i nastaje vrsta socijalnokulturne historije to je obiljeavala iroko polje od fizikog ivota
ovjeka do njegovih najrazraenijih misli.
ROBERT MANDROU kolektivnu psihologiju nastoji spoznati istraivanjem mentaliteta
odreenih drutvenih u kulturnih grupa.
EMMANUEL LE ROY LADURIE bitno utjee na okret od kvantitativne historije prema
historijskoj antropologiji, koja uglavnom naputa Braudelove poticaje, postajui velikim
dijelom karakteristina za treu generaciju struje oko Anala. Naslijedio je Braudela kao
profesor na College de France. Objavljuje doktorsku tezu o seljacima Languedoca i o
povijesti klime. Knjiga o seljacima obrazac je serijalne i regionalne historije, a svoje izlaganje
zasniva na trima periodima velikog agrarnog ciklusa od kraja 15. do poetka 18.st., tj. na
kronolokom pristupu. Meu prvima je pobornicima upotrebe kvantitativnih metoda u
istraivanju dugotrajnog razvoja odreenog drutva s promjenama obrazaca ponaanja

59

institucija i ekonomija. Iznenauje knjigom o malom selu Montaillou u Pirenejima, a izvor

istraivanja je inkvizicijski proces to ga je vodio jedan biskup. Neki autori mu zamjeraju
nedovoljno kritiku upotrebu izvora. Kasnije objavljuje pripovijest o jednom krvavom
drutvenom sukobu u gradu Romans na Poklade i tu naputa istraivanje dugog trajanja te
nastoji obuhvatiti kolektivnu svijest i polusvjesne kulturne strukture. To je temelj za
strukturalnu analizu koja bi trebala sezati dalje od samog opisanog dogaaja.
GEORGES DUBY medievist. Kree od
Blochove tradicije ekonomske i drutvene
historije prema istraivanju mentaliteta, a
kako ga ponajvie zanima sustav
predodbi, daje vana djela o ideologiji,
kulturnoj reprodukciji i drutvenom
imaginarnom. U djelu Tri reda
istrauje odnos mentalnog i materijalnog u
drutvenim promjenama na primjeru
kolektivnih predodbi drutva kod sveenstva, vitezova i seljatva. Tu je rije o ideologiji s
politikom svrhom koja nije pasivna predodba o drutvu nego plan da se na njega utjee.
Izvori osvjetljavaju izravno ideologiju vladajuih klasa, a ne i one puka. Treba istraivati
individualna i kolektivna ponaanja i pritom otkriti , skupiti i interpretirati brojne rasute
znakove tih ponaanja.
JACQUES LE GOFF zauzima se za jedan dugi srednji vijek na temelju istraivanja
imaginarnog , tj. onoga to su ljudi zamiljali i kako su doivljavali zbilju.
Prikazuje promjene predodbi o vremenu, pogotovo u vezi s rastom uloga
gradova od 14.st. Vano djelo o srednjevjekovnom imaginariju jest
roenje istilitva, prikaz promjenjivih predodbi o ivotu nakon smrti kao
dijela preobrazbe feudalnog kranstva u 12. i 13. st. Vraa se pisanju
biografija i smatra da ona mora biti prikaz i tumaenje jednog osobnog
ivota unutar odreene povijesne epohe i drutva. Dri da smisao odreenog drutva treba
traiti u njegovu sustavu reprezentacija i u mjestu koje one imaju u drutvenim strukturama i
zbilji. Istraivaka pitanja primjenjuju se na razliite naine na sva
razdoblja od antike do suvremenog drutva.
Rado se istrauju teme u vezi s definicijom normi religije,
drutvenog morala i spolnosti te skretanje od njih u odreenim
drutvima. Obljubljene su teme vjetica i vragom opsjednute
osobe. Kolektivno imaginarno susree se sa folklorom. Jedna od
rairenih tema historijskog mentaliteta je puka kultura, prije svega
ona religiozna. Le Goff i Duby se bave odnosom uene i puke
kulture u srednjem vijeku.
Nastaje historija marginalnih grupa ili drugog koji ivi izvan
normi obinog drutva. Razmatraju se problemi postupanja prema
njima i njihovim supkulturama. Novi povjesniari se zanimaju za
egzistencijalna pitanja svakodnevnice. Historija obiaja postojala
je u Francuskoj i Njemakoj ve u 19 st. kada su opisi prizora iz
svakidanjeg ivota sluili kao ukras velike historije s temama
stanovanja, odijevanja, prehrane.
NORBERT ELIAS objavljuje djelo o civiliziranju obiaja u kojem se bavi promjenama
ponaanja prema tijelu u europskoj civilizaciji od 16 st. Pokazuje kako modernizacijski
pritisak apsolutistikih drava s njihovim odgojnim mjerama izaziva nastanak novih
vrijednosti i novog sustava drutvenog priznanja te naposljetku potiskuje prisutnost tijela u
svakodnevici i zatvara ga u sferu privatnog i stidljivog. Pod pojmom materijalna kultura

60

mogu se obuhvatiti istraivanja geografskih temelja, biolokih kretanja, prehrane, medicine te

kue i pokustva, odjee i velikim dijelom razvoja tehnike.
O DVJESTOGODINJICI FRANCUSKE REVOLUCIJE
Kroz cijelo 19 st. do danas pitanje povijesti i smisla francuske revolucije predmet je
strastvenih sukoba, a svaka je interpretacija ovisna o vremenu kada je napisana. Francuska
revolucija se doivljavala kao najvea prekretnica i otar prijelom u modernoj povijesti koji
ubrzano unitava drutvenopolitiki sustav starog reima. Mogu se uoiti tri faze polemika o
revoluciji : izmeu 20-ih i 80-ih godina 19.st. nastaju velike historije francuske revolucije
koje stvaraju osnove za mitove o njoj ; od kraja 80-ih do 2 .svjetskog rata afirmira se
republikanski sustav, a ideoloki sukobi ne gube na otrini ; uoi proslave 200 godinjice
revolucije i u vezi s njom dobivaju nov znaaj s nadom da je francuska revolucija konano
dovrena.
Thiers iz Migneta oblikuje opu viziju revolucije koju slavi kao buroasku, Guignot prikazuje
revolucije kao zavretak jedne razvojne logike, a s Micheletom ona je uperena protiv
Katolike crkve, a pokree je puk. Tocqueville u revoluciji vidi nastanak i zavretak razvoja
zapoeta u starom reimu. U povodu 100. godinjice izrastaju borbe za parlamentarnu
demokraciju u Treoj republici.
Jean Jauresova Socijalna povijest francuske revolucije eli politiki aspekt revolucije
dopuniti ekonomskim i drutvenim razvojem te nai u njoj korijene socijalne demokracije.
Soboul interpretira revoluciju kao klasnu borbu drei kako jakobinska diktatura ima dvostruk
znaaj : osiguranje politike i ekonomske vlasti buroazije i otvaranje perspektiva koje e
dokrajiti njenu prevlast. Lefebvre u revoluciji vidi socijalnoekonomsku prekretnicu naspram
starom reimu kao zatvorenu feudalnom sustavu.
Za rata reim marala Petaina proklinje revoluciju uope. Poslije 2.svjetskog rata javlja se
revizionistika kritika marksistiko lenjinistike interpretacije francuske revolucije. Polemike
uoi 200 godinjice poinju knjigom Fureta i Richeta koji pobijaju mit o revoluciji koji je
postojao u doba Tree republike. Za Fureta revolucionarna prekretnica je u stvaranju
demokratskog reima pa ga stoga zanimaju zakonodavni i ideoloki aspekti, a ne i drutvene
promjene.
Za Lynn Hunt je politika kultura revolucije simbolika praksa : u jeziku, retorici, slikama,
ritualima. Jezik je izraz moi i podloga politike i drutvene zbilje. Revolucija postaje tekst te
izrasta iz lingvistikih metafora sudionika, a politika se svodi na simbolike predodbe. Istiu
se dvije bitne vrijednosti revolucije : Deklaracija o pravima ovjeka i graanina i
proglaenje reprezentativne demokracije.

SUVREMENA (ZAPADNO) NJEMAKA HISTORIOGRAFIJA

NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA
Vodei povjesniari pokuavaju spasiti to mogu od njemake historiografske tradicije, i to
upravo one koja nije imala uvjeta pobijati agresivni nacionalizam wilhelmovske ere i
nacizam, jer je vjerovala u objektivan povijesni proces. Upravo ono to su povjesniari ,
pogotovo Meinecke, hvalili u historizmu, odbacivanje prosvjetiteljske slike svijeta se sada
pokazuje kao konica za prihvaanje zapadnoeuropskog demokratskog ureenja.

61

HEINRICH VON SRBIK (1878-1951) historiju njemake historiografije je pisao u duhu

historizma s autoritativnim monarhijskih i konzervativnih pozicija. Dri se nacistike
ideologije krvi i tla.
GERHARD RITTER ( 1888-1967) postaje glavni predstavnik obrane njemake
tradicionalne historiografije. Zajedno sa Meineckom tvrdi da je nacizam proizvod
diskontuiteta u njemakoj povijesti, a korijene trebamo traiti u modernoj europskoj
civilizaciji, u materijalizmu, slomu religijskih i moralnih mjerila te masovnoj demokraciji
protekloj iz francuske revolucije kao opasnosti od socijalnih nemira i manipulacije ljudima.
Prema Ritteru jako industrijsko drutvo moe svladati jedino razumno jaka drava. Poziva na
povratak konzervativnoj tradiciji profesije. estok je protivnik struje oko Anala i okreta
historije prema drutvenim znanostima.
WERNER CONZE ( 1910 1986) - krenuo prema socijalnoj historiji. Protivi se redukciji
historijske znanosti na slike vrijedne uspomene i pripovijesti na podlozi razuma.
Sintetizirajua zadaa povjesniara bi bila u izgradnji strukturalne socijalne historije koju
suprotstavlja tradicionalnoj dogaajnoj historiji. Upozorava da treba u obzir uzeti i procese
koji se kreu mimo njihova nastojanja.
THEODOR SCHIEDER (1908-1984) tradicionalni instrumentarij povjesniara pokuava
proiriti tipolokim., generalizirajuim i poredbenim metodama. Upozorava na potrebu za
istraivanje procesa drutvenih promjena, elemenata kontinuiteta u drutvenim strukturama i
pravilnosti u povijesnom kretanju. eli spojiti strukturalni i generalizirajui pristup
sociologije s perspektivom politike povjesniara, usmjerenom na dogaaje.
FRITZ FISCHER izazov zastupnicima tradicionalne dravno-politike historije jest knjiga
Zahvat za svjetskom moi, iako je to jo uglavnom tradicionalna diplomatska historija.
Bavi se njemakim ratnim ciljevima u 1. svjetskom ratu i dokazuje da su sve politike grupe
zastupale ekspanzionizam. Njemaki ciljevi u1. i 2. svjetskom ratu su slini i meu njima
postoji kontinuitet.
Osnivaju se nova sveuilita na kojima mladi profesori koji trae nove putove. Svladavanje
nacistike prolosti ostaje sredinji problem. Dolazi do reakcija na teze da su nacistika
masovna ubojstva odgovor na Staljinov teror . Nakon sjedinjenja Zapadne i Istone Njemake
u toku je novi sukob u kojem je rije o dvostrukom nadilaenju prolosti nacistikog i
istononjemakog totalitarnog sustava.
HISTORIJSKA DRUTVENA ZNANOST
Mladi povjesniari su se uputili prema istraivanju razliitih drutvenih podruja. Mnogi
povjesniari dre kako metode drutvenih znanosti otvaraju historiji nova podruja
istraivanja i pomau u boljem rjeenju osnovnih pitanja. Okret prema drutvenim znanostima
u Njemakoj je reakcija na moralni i metodski slom historizma, a u vezi s time na krizu
predmeta historije u obrazovanju i javnosti. Postoji nada da e se znanstvena historija
povezana s drutvenim znanostima osloboditi historizma, a pogotovo odreenih pojava
obnove nacizma.
Pobornici nove historije kritiziraju izjednaavanje strukturalne i socioloke historije jer
strukturalnu historiju ele primijeniti na sva ivotna podruja. Strukturalna historija se bavi
odnosima i stanjima, nad individualnim procesima i strukturama, a manje pojedinim
dogaajima i osobama, te se protivi tradionalnom shvaanju da se povijesno kretanje moe
svesti na ljudsku motiviranu djelatnost, koju povjesniar spoznaje razumijevanjem , i na
dogaaje.
Kritiku socioloku historiju uvodi grupa povjesniara okupljenih oko novog sveuilita u
Bielefeldu.

62

HANS ULRICH WEHLER i JURGEN KOCKA u raspravama i zbornicima predloili su

program historijske drutvene znanosti kao socioloki, ekonomski i socijalno psiholoki
informirane historijske znanosti.
Historijska znanost bavi se strukturama i procesima kao uvjetima i posljedicama dogaaja ,
odluka i djelatnosti kojih ljudi nisu potpuno svjesni. Za objanjenje upotrebljavaju analitiki
metodski pristup i generalizirajue sheme, a analitiko razmatranje trebalo bi zamijeniti
pripovijedanje ili dopuniti pasae pripovijedanja i opisivanja. Wehler dri kako ima moralnu
obvezu zastupati drutveno-politike ciljeve : emancipaciju, prosvjeivanje te kritiku tradicije
i moi. Zato se historijska drutvena znanost sukobljava s pobornicima jaanja nacionalnog
identiteta nakon njemake nacionalne katastrofe.
Socijalna historija je poddisciplina ili sektorska znanost , a na veliko zanimanje nailaze
problemi stalea, klasa, njihov poloaj, sastav i ponaanje, institucije kao obitelj,
poduzee...Mnogo istrauju drutvene odnose i sukobe , a u sreditu panje su i procesi
urbanizacije i industrijalizacije, drutvena mobilnost i nejednakost.
U pokuaju sinteze historijskog drutva isticalo se znaenje drutveno-ekonomskog faktora
unutar ope povijesti i tako se pokuavalo organizirati prikaz spleta odreenih fenomena.
Trebalo se posluiti teorijama kao kriterijem za izbor injenica za istraivanje, strukturiranje i
sintetiziranje oko socijalnopovijesne jezgre. Djelo historijske drutvene znanosti koje je
najvie napadano i o kojem se najvie raspravljalo bila je Wehlerova knjiga o Bismarcku i
imperijalizmu. eli povezati strukturalnu i dogaajnu historiju. Drutvo politiku i ideje gleda
kao na meusobno ovisan sustav u kojem se promjene na jednom podruju proteu i na ostala.
Imperijalizam nastoji objasniti iz promjena to ih izaziva industrijalizacija na svim
podrujima drutvenog ivota, a pritom se slui teorijama rasta nacionalne ekonomije.
Svoje vienje opravdava dvjema knjigama. Mijenja shvaanje da su ekonomsko-socijalni
faktori bitni pri usmjerenju povijesnih procesa i da bi zato teorija koja se temelji na
ekonomsko-socijalnim pokretakim silama imala najveu snagu objanjenja. Brani historijska
drutva kao regulativnu ideju, a slabost je paradigme historijskog drutva u tome to se ona
moe primijeniti na analizu povijesnog razvoja posljednjih 200 godina.
THOMAS NIPPERDEY smatra se predstavnikom neohistorizma. Nastoji istaknuti politiko
obiljeje drutva i kulture. Njegov je ideal da svako doba ima vlastitu vrijednost i smisao u
neposrednom odnosu prema Bogu. Zanimljivo pripovijeda o mnogim podrujima drutvenog
ivota, a njihova meusobna povezanost razabire se neizravnim putem iz opisa brojnih
injenica. Antropoloki je usmjeren.
Dogaajna politika historija vie nije predmet istraivanja najboljih njemakih povjesniara,
ali je nastala politika socioloka historija. Ona upotrebljava hipoteze koje se mogu
kontrolirati, precizira pojmove i metode, bavi se odnosom politike i drutva, iri svoje polje
istraivanja. Biografije pripadaju socijalnoj historiji koja eli istraivati to brojnija podruja
ljudskog ivota.
LOTHAR GALL prikazao je postignua i slabosti, veliinu i granice, uspon i pad
njemakog graanstva u svjetlu jedne velike obitelji u devet generacije. U opisu sudjelovanja
lanova obitelji u oblikovanju i razvoju junonjemakog graanstva su integrirani ekonomija ,
drutvo, politika i kulturni aspekti.
U Austriji socijalna historija dobiva novi oblik to se vidi u istraivanju obitelji s otvaranjem
problema teorija i antropolokih modela. Drugi sklop istraivanja je historija grada. Treba
spomenuti historiju radnitva nastalu iz nekadanjeg automarksizma, socijalhistorijski
usmjerenu suvrememenu historiju te kulturnu historiju.

63

TEORIJA I PRIPOVIJEST
U velikim historiografijama pojavilo se uvjerenje da je pripovijedanje bitan medij historijskog
prikaza. U Njemakoj se u 80-im godinama javlja kritika koja zahtijeva povratak pripovijesti.
Veliki dio njemakog socijalno-historijskog prikaza je teoretski informirana argumentacija. U
diskusiji o teoriji se mogu uoiti 3 glavna pitanja : to je teorija, u emu je pozitivna strana
upotrebe teorija u historijskoj znanosti i moe li historijska znanost uope postojati bez
teorije.
Kocka je rekao da je teorija sustav pojmova i kategorija to slue prouavanju i objanjenju
odreenih povijesnih fenomena, a ne mogu se izvesti iz izvora. U sinkronom smislu, teorije
upuuju na istraivanju funkcionalnih i strukturalnih odnosa meu pojedinim podrujima, a u
dijakronome na uzronosti, pokretake snage, uvjete i posljedice promjena. Teorije pomau
pri vremenskom razgranienju istraivanih fenomena te razlikovanju razvojnih razina i
tijekova, tj. omoguuju sinkronijske i dijakronijske usporedbe.
Teoretske koncepcije imale bi zadau smisleno ograniiti iroko podruje istraivanja,
strukturirani sadrajne probleme tako da se obuhvate i analiziraju oni najvaniji, ime se
omoguuje ispitivanje kontinuiteta i diskontinuiteta razvoja.
Najvanije su teorije socijalne evolucije, o konjukturnim ciklusima, modelima rasta iz
ekonomije, o teorijama modernizacije , organiziranome kapitalizmu, socijalizaciji, socijalne
nejednakosti, oblikovanju klasa i revolucija. Mnogi povjesniari se okreu zanimljivim ,
elegantnim pripovijestima iz prolosti, odustajui od pojmovne jasnoe. Narativna historija i
ona svakodnevice otro napadaju kvantitativnu historiju, pripisujui joj postupni neuspjeh i
izopenje discipline historije, kritika upozorava na njezine slabosti kao da se one ne mogu
prebroditi, a ne eli uzeti u obzir da se kvantifikacijom mogu razmjerno tono opisati opa
obiljeja goleme skupine pojedinih sluajeva.
in pripovijedanja je bitan dio procesa spoznaje. Neki autori razrauju posebnu koncepciju
pripovijesti koja nije samo puko ustanovljavanje dogaaja nego i posebno oblikovanje i
strukturiranje obavijesti o predmetu istraivanja.

HISTORIJSKA ANTROPOLOGIJA I SVAKODNEVICA

U Njemakoj se sa zakanjenjem javlja historijska antropologija, a temelji se na odreenom
pojmu kulture. Posrijedi je komunikacija na temelju spleta znakova, normi i iskustva to
grupama ljudi smisleno tumai zbilju i time utjeu na njihove drutvene odnose, stvaranje
kolektivnih ivotnih oblika i mentalitete. Socijalna historija se isto bavi u posljednje vrijeme
antropoloki shvaenom kulturom.
Historija svakodnevice osuuje historiju drutvene znanosti zbog zaboravljanja svakodnevnog
ivota te modernizacijom i industrijalizacijom obespravljenih, pauperiziranih slojeva koji su
bili iskljueni iz historijskog istraivanja. Veliki dio pisaca o svakodnevici eli se baviti
pojedinostima iz predmodernog ivota, tvrdoglavou i otporom rtava modernizacije.
Dominira subjektivna strana povijesti, istrauju se samo pojedini aspekti ivota onih koji su
pogoeni povijesnim strukturama i procesima.
Problem teorija zamjenjuje se gustim opisom pojedinosti pri emu etnolog oekuje od svog
subjekta da govori sam te se nastoji obuhvatiti upravo ono novo, nepoznato u tekstovima
jedne kulture. Metodika pravila prema kojima bi trebalo primijeniti gusti opis dosad nisu
formulirana. Glavni predmet istraivanja su ovjek i njegovo iskustvo. Historija svakodnevice
dri da su drutva obiljeena konfliktima samo to se oni ne svode na klasne borbe.
Nove spoznaje autora koji su preli u mikrohistoriju elei istraivati svakodnevni ivot,
rad i iskustvo razliitih slojeva i grupa u nekom selu ili gradu, kombinirati taj rad s analizom

64

drutvenog i ekonomskog sustava, te tako stei znanje o uzrocima promjena ili stabilnosti. U
tom je smislu grupa koja se bavi protoindustrijalizacijom u knjizi Industrija prije
industralizacije objavila program razraen u vie lokalnih i regionalnih rezultata. Kocka
tvrdi da se povijesno kretanje ne moe rekonstruirati iskljuivo iz ljudskih iskustava te
ocjenjuje da je spomenuta polemika stvar prolosti.

BRITANSKA SOCIJALNA I MARKSISTIKA

HISTORIOGRAFIJA
GEORGE MACAULEY TREVELYAN ( 1876-1962) predstavlja prvu generaciju
engleskih socijalnih povjesniara. Englesku je socijalnu historiju sastavio kao ugodno
avrljanje o prolosti. Pod pojmom socijalne historije razumije historiju iz koje je isputena
politika, a u njegovu djelu nema statistike dokumentacije i istraivanja drutvene strukture.
Posrijedi je idealizirana i ideologizirana prolost. Historija bi bila prije svega umjetnost
pripovijedanja koja zabavlja i pouava graane, a pisac se mora sluiti matom i
uivljavanjem. Pokazao se kao staromodni trgovac uvjeren u nadmo engleskih ustanova i
zdravog razuma nad ostalim svijetom.
HERBERT BUTTEFILELD ( 1900-1979) kritiar je kako te orijentacije, tako i snane
tendencije u engleskoj historiografiji da se engleski parlamentarizam prikazuje kao izraz
neprekinuta napretka nakon slavne revolucije. On osuujeinterpretaciju povijesti
vigovaca ( liberali-protestanti), usklaivanu s potrebama da se opravda njihova suvremenost.
LEWIS NAMIER (1880-1960) prekida s vigovskom tradicijom, upozoravajui na
besmislenost liberalne teze da su nekadanji vigovci i torijevci analogni liberalima i
konzervativcima 19 st. Zanima ga funkcija parlamentarnog sustava u vezi s donjim domom
engleskog parlamenta. Uvodi prozopografiju kolektivna biografija parlamentarnih
zastupnika, njihovih drutvenih i obiteljskih veza. Glavnu panju posveuje osobnim
ambicijama i intrigama zastupnika. Usmjeruje se na strukturalnu analizu.
JOHN H. CLAPHAM (1873-1946) izradio je na temelju kvantitativnih metoda svoju
ekonomsku historiju moderne Britanije.
GEORGE KITSON CLARK sinteza o nastanku viktorijanske Engleske. To je pokuaj
politikog povjesniara da prodre u dubinsku povijest drutvenih procesa. Osnovni predmet
istraivanja je drutvena pozadina politikog ivota. Panju posveuje kvantitativnim
metodama , a zanima ga i iracionalno podruje osjeaja i predrasuda.
Engleska je Social History deskriptivna i ne bavi se teoretskom argumentacijom i odnosom
prema drutvenim znanostima. Izale su knjige Lawrencea Stonea o krizi engleske
aristokracije uoi slavne revolucije, te Petera Lasletta o svijetu to smo ga izgubili. S
Laslettom historijska demografija dobiva sredinje mjesto u socijalnoj historiji. Rije je o
istraivanju obiteljskih struktura.
Vanu ulogu u razvoju socijalne historije ima historija gradova koja osvjetljava brojne
aspekte drutvenog ivota na temelju novih izvora. Nastaje nova socijalna historija iz
razliitih tradicijskih korijena ,a dopunjena je usmenom i historijom ena, te shvaanjima
pokreta radionica. Na njen razvoj utjeu razvoj sociologije i antropologije.
LAWRENCE STONE osnovna kritika takve socijalne historije potekla je od nekadanjega
apostola soc. Historije L.Stonea, koji je postupno naputa i okree se antropologiji te
postaje jedan znaajnih istraivaa historije obitelji. Predlae preporod pripovijedanja. Pod
utjecajem antropologije, suvremenog romana i psihoanalize bave se nesvjesnim, a taj
preporod prema Stoneu izaziva slom dogmatskih struja poput kliometrijske amerikih
ekonomista, i socijalne u povjesniara, serijalne u Francuza, te historije mentaliteta,
psihohistorije i dakako marksizma. Makroekonomski model ekonomista povjesniara dri

65

izmiljotinom , a znanstvenu historiografiju proglaava mitom. Svoj zahtjev za preporodom

temelji na razliitim proklamacijama znanstvenosti historije.
U Britaniji djeluje grupa marksistikih povjesniara s izuzetnim utjecajem na usmjerenje
socijalne historije prema antropolokim temama. Osnovali su asopis Past and Present.
Izrasla su istraivanja o prirodi apsolutizma i feudalizma, razvoju kapitalizma, znaaju
engleskog graanskog drutva, utjecaja industralizacije na ivot radnike klase ili ulozi
radnike aristokracije.
MAURICE DOBB u studijama o razvoju kapitalizma nastoji primijeniti marksistiku
ekonomsku teoriju.
RODNEY HILTON u istraivanju feudalizma revidirao je neke Marxove stavove.
CHRISTOPHER HILL englesku revoluciju je ocijenio kao buroasku revoluciju te se
zanimao za drutvene interese sukobljenih strana o stvaranje kapitalistikog ureenja.
ERIC HOBSBAWN postavio je razlikovanje socijalne historije kao jedne od poddisciplina
historijske znanosti , te historije drutva kao koncepta sinteze, tj. usmjerenja na to
obuhvatniju analizu odreenog povijesnog drutva. Predmet historijske znanosti shvaa kao
sloeno jedinstvo dimenzija to ih treba istraiti specijalnim poddisciplinama, a uvjet za
uspjeh je irenje istraivanja na nova podruja drutvenog ivota i nove teme. Znaajna mu je
knjiga o razdoblju revolucije gdje pitanje kako dvojna revolucija , tj. francuska i
industrijska mijenjaju drutvene strukture, u kakvom su meusobnom odnosu i kako utjeu na
razliite europske regije. Obuhvaa ekonomske , socijalne, politike i kulturne spletove,
otvara nove vidike i prua nadahnua za inovacije. Daje vaan prilog historiji odozdo , a
pritom je njegovo usmjerenje antropoloko. Njegova orijentacija je strukturalna jer ga najvie
zanimaju ekonomske, socijalne i politike strukture, ali ne
zanemaruje dogaaje i akcije pojedinaca i grupa. Protivi se
strukturalizmu i ekonomskom redukcionizmu.
EDWARD THOMPSON ( na slici) dri se preteom suvremene
kulturne historije zbog svog pristupa povijesnim drutvima kroz
istraivanja pokreta masa, njihovih motivacija, zajednikih
vrednota i ponaanja. Najpoznatiji je predstavnik historije
odozdo ( od pojedinca na gore). Bitna tema su mu klasni sukobi.
U knjizi Stvaranje radnike klase se bavi kulturalnim
oblikovanjem radnikog ponaanja svijesti. Za njega je klasa
posljedica procesa na temelju zajednikog iskustva uz pomo
kojega ljudi artikuliraju identitet svojih interesa. Glavna je pokretaka snaga povijesna
promjena kultura. eli uoiti obrasce oblikovanja kulturnih vrednota i stvaranja drutvenih
svijesti na temelju iskustva obinih ljudi. U predgovoru kae da eli pripovijedati o stvaranju
radnike klase. Misli da je pripovijedanje glavni element historije kao discipline, uvjet za
objanjenje uzronih i strukturalnih odnosa. Polemizira s ekonomistikim i strukturalistikim
marksizmom pod utjecajem filozofa Louisa Althussera.

SOCIJALNA I INTELEKTUALNA HISTORIOGRAFIJA U SAD

SOCIJALNA HISTORIJA
Od 2. svjetskog rata do danas amerika historiografija je prola 3 razdoblja : u prvom za
hladnog rata u 50-im prevladava konsenzus o znaaju SAD kao predvodnika slobodnog
svijeta u opreci s totalitarnim sustavom u SSSR-u ; u drugom u 60-im dolazi do polarizacije
meu povjesniarima u vezi s vijetnamskim ratom i previranjima na sveuilitu, u treem u
70-im i 80-im dolazi do preobrazbe profesionalne historije. Nastaje podjela izmeu socijalne i
intelektualne historije u suprotnosti s gleditima progresivnih povjesniara. Poslijeratna
66

sociologija, politologija i ekonomija nastoje dosei spoznaje izgradnjom matematikih

modela.
Temelj sadraja i periodizacije amerike povijesti jo ine pripovijesti, o amerikim
predsjednicima i sredinjim vladama, a drutveni problemi su dodatak pripovijedanju. U
proslavi 200-godinjice revolucije dolazi do bitnih preobrazbi profesionalne historije te
nastaju nova ekonomska , nova socijalna, nova intelektualna i nova politika historija.
Pokuavaju se primijeniti socijalne teorije i psihoanaliza. Nastaje historija od dna nagore
koja se bavi fenomenima industrijalizacija. Nekadanji ameriki nacionalni ovinizam je
zamijenjen novom opasnou subdisciplinarne rascjepkanosti.
Nije se razvila neka dominantna kola no oevidno je kretanje od opisne prema analitikoj
historiji s interesom za metodske inovacije pri emu se novoj socijalnoj historiji posveuje
posebna panja. Nova socijalna historija se proirila i istrauje drutvene strukture, mobilnost
stanovnitva, problem ena, obitelji i spolnosti , institucije, problem gradskih naselja. Ipak,
glavna panja ostaje na odreenim ogranienim, ali kljunim problemima te u socijalnoj
historiji se ne pokazuje interes za teoretske probleme.
Od 60-ih ire se socijalnohistorijske teme pod utjecajem Francuske i V. Britanije, ali se brojni
radovi prenose na razliite teme iz 20 st. pri emu treba istaknuti amerikaniste koji se bave
amerikom povijeu i europeiste meu kojima ima strunjaka za zapadnoeuropski svijet.
Karakter nove socijalne historije moe se prikazati na primjerima historijskih ena ili spolova
te etikih grupa.
Od sredine 60-ih nije se mogla vie prikrivati injenica da je ameriki drutveni ivot ispunjen
rasnim, etnikim i religijskim sukobima te da historijsko istraivanje mora voditi rauna o
multirasnom, i multikulturalnom amerikom drutvu proetom konfliktima i napetostima.
Dolazi do uspona crne historije te se ranih 70-ih na brojnim sveuilitima i koledima uvode
crne studije. Crna historija zahtjeva istraivanje svakodnevice na temelju kulturne
antropologije. U sreditu panje su problemu crnog identiteta i crne rasne svijesti.
Rairena grana socijalne historije je historija obitelji u kojoj su se oblikovale spoznaje u vezi s
demografskim pristupom strukturama i tipovima obitelji i to u razliitim etnikim grupama te
o njihovim vrijednosnim predodbama. Rairen je i interes za povijest radnitva.
WALT W. ROSTOW formulirao je najpoznatiju modernizacijsku teoriju o nezadrivu rastu
kapitalistike ekonomije naglim usponom, a ona se temelji na zapadnom iskustvu 18. i 19.st i
oekivanju da e se ono primijeniti na trei svijet.
Od sredine 70-ih razvija se historijska sociologija te se historiziraju i dotad ahistorijske
antropologija i politologija. Sociolozi ele istraivati strukture ireg opsega i dugotrajnije
procese. Vremenski razmaci postaju bitne pretpostavke za konane zakljuke.
CHARLES TILLY predstavnik je onih sociologa koji teorije ele povezati s povijesnom
raznolikou. Zanima ga odnos izmeu dugotrajnih strukturalnih preobrazbi,
komercijalizacije, industrijalizacije, urbanizacije, rasta kapitala i nastanka nacionalnih drava
te kolektivnih , pogotovo nasilnih akcija. Kritizira ekscese teorija modernizacije koje ele
ustanoviti ope zakone drutvenog razvoja ili bezvremenske modele. Njegov cilj je analiza
utjecaja drutvenih procesa na promjenjive oblike grupnih akcija koje prate europske
revolucije, stvaranje drava i kapitalistiki razvoj. U djelu o stoljeu pobuna primjenjuje
modele za obrasce kolektivnih sukoba u Francuskoj , Italiji i Njemakoj, a u djelu o pobuni
seljaka Vandeje pita se gdje su , kako i zato te bune izbile. Slui se visokotehniziranim
kvantitativnim metodama i organizator je opsenih kvantitativnih projekata.
IMMANUEL WALLERSTEIN glavne mehanizme svjetskog kapitalistikog sustava nalazi
u nekim europskim zemljama 16.st.Za modernu povijest je bitna integracija sve vie dijelova
svijeta u opi sustav u kojem zapadne zemlje i jezgre pomou oruja i trita iskoritavaju
periferije. Dri da gornje klase odravaju mo manipulacijom drava jezgre kako bi obranile
svoj nadzor nad periferijama i tu je rije o jednoj verziji marksizma.

67

Historijska sociologija pokuava konstruirati teorije koje bi objasnile odnose procesa i

povijesne raznolikosti pri emu su kvantitativne metode sredstvo istraivanja. Predstavnici
drutveno znanstvene historije odbacuju shvaanje kliometriara da se znanstvenost mora
poistovjetiti s mjerenjem i da su kvalitativne ocjene zastarjele, nepouzdane i neupotrebljive.
Kliometriari usko povezuju mjerenje s teorijom i ele unititi kvalitativnu ili beletristiku
ekonomsku historiju koja se brojevima slui samo kao ilustracijama. ele rekonstruirati
ameriku povijest u cjelini te proli ekonomski razvoj pokuavaju objasniti u obliku
provjerenog hipotetiko-deduktivnog modela oslanjajui se na ekonomske teorije, statistiku i
primijenjenu matematiku.
ROBERT W. FOGEL konstruirao je hipotetiko-deduktivni model da bi usporedio
stvarnu razinu nacionalnog dohotka i razinu koja bi se bila uspostavila da nisu sagraene
eljeznike pruge, pomou kojeg je na temelju zbiljskih uvjeta stvorio situacije koje nisu
nikad postojale.
Jo veu prainu je digla knjiga Fogela i Engermana o ropstvu crnaca u SAD-u koju su autori
proglasili trijumfom kvantitativne metode na temelju ekonomske teorije.
GEOFFREY R. ELTON odbija Fogelovu interpretaciju da je tradicionalna historija
literarna , a kliometrija znanstvena u nastojanju da slijedi prirodne znanosti. U metodologiji
i moralnoj neutralnosti Elton istupa kao predstavnik stare politike historije. Kae a su interesi
kliometriara mnogo ogranieniji od onih tradicionalnih povjesniaraINTELEKTUALNA I KULTURNA HISTORIJA
Amerika intelektualna i kulturna historija pod dvostrukim je utjecajem interpretativne
simbolike antropologije i liberalnih teorija. U intelektualnoj historiji su vidljiva usmjerenja
koja se donekle prepliu , a to su historija ideja, tj. istraivanje odreenih idejnih sustava,
prava intelektualna historija i kulturna historija u antropolokom smislu.
Kultura se dri glavnim pokretaem povijesnih promjena te se zato javljaju bitni problemi u
vezi s historijskim objanjenjem. U kulturnoj historiji je snano prisutan relativizam.
Intelektualna historija u 80-im se obraa smislu to ga ljudi sami pridaju svom ivotu i to pod
utjecajem interpretativne, simbolike , historijske antropologije. U antropolokom smislu
kultura je nain na koji ljudi, grupe i drutveni slojevi shvaaju i izraavaju svoje ivotne
oblike, drutvene odnose i iskustva. Nova kulturna historija odbacuje diobu izmeu
objektivnosti drutvenih struktura i subjektivnosti ljudskih prezentacija.
CLIFFORD GEERTZ prihvaa se njegova definicija kulture kao povijesno utemeljena
obrasca znaenja izraenih u simbolima kao sustavu naslijeenih shvaanja . Analiza se ne
moe temeljiti na potrazi za zakonitostima nego na interpretaciji smisla, tj. na razumijevanju i
doivljavanju ljudskog duhovnog svijeta. Njegovi pokuaji analize simbolikog oblika
temelje se na sluanju iskaza informanata o odreenim dogaajima. Priklanja se semiotici,
opoj teoriji o sustavu znakova i simbola. U interpretativnu antropologiju uvodi retoriku
analizu i interpretacijom kulturnih dogaaja. Trdi da se ne moe generalizirati obuhvaanjem
brojnih sluajeva nego samo unutar svakog pojedinog i to gustim opisom.
ROBERT DARNTON svojim prilogom o jednoj epizodi u Parizu (pokolj maaka to su ga
izveli radnici u 18 .st.) predlae obrazac gustog opisa.
ROGER CHARTIER kritizirajui Darntona, istie da nisu svi znakovi u jednoj kulturi
odmah i obuhvatni simboli i da jedan te isti simbol ima mnogo znaenja, nestalna i nesigurna
zbog rascjepkanosti drutva u starom reimu s obzirom na stale, religiju i obrazovanje.

68

Socijalni povjesniari opiru se svoenju cijele materijalne i drutvene povijesti na simbolini

plan, a intelektualni povjesniari teko mogu prihvatiti mogunost
da bi odreeni simboli imali isto znaenje. Geertza zanima samo
kulturna mrea , a njezin razvoj.
NATALIE ZEMON DAVIS antropoloki pristup eli povezati s
povijesnom dinamikom. Ona misli da se antropolokim pristupom
pojedinim sluajevima, tj. interpretacijom simbolikih obrazaca i
znaenja kulturnih pojava moe spoznati kultura odreenih
kulturnih sustava, a pogotovo nain na koji sudionici sebe i vanjski
svijet. Poznata je postala po esejima o drutvu i kulturi u ranoj
modernoj Francuskoj. U njima se bavi ritualiziranim i teatralnim
aspektima izgreda svjetine za franc. vjerskih ratova u 16.st,
motivacijom i opravdanjem nasilja na temelju zajednikih
biblijsko-liturgijskih i tradicionalnih
vjerovanja i obiaja. Zanima je samo
kako nasilje svjetine daje obol jedinstvenu stvaranju smisla u
zajednici, a ne uzima u obzir utjecaje drutvenog poloaja, moi
i preobrazbi. Napisala je knjigu o povratku Martina Guerrea,
a sudjelovala je i u proizvodnji istoimenog filma. Davis je jedna
od poznatih feministikih spisateljica, pa je kritika izvora
optuuje da svoje predodbe u nedostatku svjedoanstva izvora ,
pripisuje seljakinji iz 16 st., naime eni M. Guerrea. Pritom
autorica izriito osporava da postoji granica izmeu faktinog i
fiktivnoga, a svoje ispunjavanje praznina u izvorima opravdava
domiljanjem. Dri kako postoji jedinstvena seljaka kultura i
kako se na temelju obavijesti o drutvenim i ekonomskim
odnosima meu spolovima mogu rekonstruirati misli i osjeaji seljakinje, ene M. Guerrea.
Jedna od najvanijih grana amerike intelektualne historije je psihohistorija, a pojavila su
se i pitanja koje psiholoke teorije treba primijeniti na povijesne teme : psihoanalizu,
neoanalitiku i dr. Psihoanaliza je metoda lijeenja u psihijatriji i psihoterapiji no Freud se
zanimao za drutvene i kulturne uvjetovanosti psihikih problema te pisao o knjievnosti i
umjetnosti i sluio se primjerima iz antropologije da bi opravdao svoje teze.
ERIC ERICSON uveo je psihohistoriju kao granu historije . Napisao je biografiju Luthera i
Gandhija. Obnovio je i proirio Freudove pokuaje uvida u upotrebu psihoanalistikih tehnika
za razumijevanje prolosti. Ima koncept o 8 ivotnih razina ovjeka pri emu je mladost
najvanija doba za razvoj linosti. Misli da je nuno teoretsko usmjerenje na odnos osobe
prema drutvenom ureenju.
PETER GAY- misli da se psiholoka teorija moe primijeniti na druge povijesne metode i
kulture, jer dri da je psihoanaliza disciplina koja se razvija. Istie da psihoanaliza moe biti
samo pomona disciplina historije. Protivi se uvjerenju da se povijesni tijek moe objasniti
iskljuivo na psiholokom temelju. On bi htio psihoanalitiku historiju ideja kao potpunu
historiju.

POSTMODERNA I LINGVISTIKI OBRAT

POSTMODERNISTIKI TEORETIARI
Revolucija postmoderne izaziva uvjerenje o kraju zap. Civilizacije, o gubitku smisla svega to
se sad dralo njezinim najveim postignuima. Postmoderna poinje 50-ih u SAD-u pobunom
69

papa protiv elitne kulture u knjievnosti, 60-ih se iri na arhitekturu, 70-ih se pojavljuje u
radovima franc. filozofa, a kasnije i u Njemakoj.
Naputa se ideologija prosvjetitelja i liberala 19 st. Postmodernu perspektivu obiljeavaju
radikalni pluralizam i relativizam. Najvanije je postii korisno znanje, ne pitajui se je li
istinito. Prema Lyotardu ne postoji jedna nego samo konkretne istine. Mnogi protivnici
predbacuju pobornicima postmoderne da nekritiki prihvaaju beznaajne sluajne ideje i
ivot bez humanistikih ideala. Postmodernistiki relativizam preplavljuje amerika
sveuilita, odjele za antropologiju, lingvistiku, literaturu i intelektualnu historiju.
Postmodernistiki pristup pokuava dekonstruirati profesionalnu historiju kojoj je zadaa da
preko svjedoanstava i izvora trai obavijest o povijesnoj zbilji. Historija bi stoga bila igra
uspomenama , rijeima i tekstovima s teitem na dekonstrukciji.
FERDINAND DE SAUSSURE (1857-1913) strukturalni lingvist.
Izalo je djelo o osnovama ope lingvistike s koncepcijom o jeziku
kao zatvorenu autonomnu sustavu sintaktike strukture koji se
temelji na odnosu oznaitelja i oznaenog. Jezik bi bio sustav
znakova to ga treba istraiti sinkroniki, tj. u datom trenutku. Prema
njemu, strukture odreuju ovjeka, a ne on njih.
Literarna teorija je izgubila identitet zato to eli obuhvatiti
filozofiju, lingvistiku, psihologiju i kulturne studije , tj. ima
imperijalistike namjere kao nekad filozofija, sociologija,
antropologija i lingvistika.
CLAUDE LEVI-STRAUSS antropolog, napravio vaan korak u razvoju strukturalizma ,
odbacujui prosvjetiteljsko uvjerenje o jazu izmeu mitskog i razumnog. Dokazuje da
miljenje tzv. primitivnih naroda sadri svojstvenu racionalnost. U naizgled razliitim
mitovima vidi varijacije odreenog broja temeljnih tema te analizira dijelove mita koji imaju
znaenje samo onda kada su na odreeni nain povezani, a pravila tih kombinacija ine
gramatiku. Misli kako nema kriterija za sreivanje obavijesti o pov. dogaajima te postoji
onoliko kronologija koliko je kultura. Kronoloki i pripovjedaki prikaz historiografije njemu
je znanstven, a u najgorem sluaju rije je o samoobrani.
ROLAND BARTHES (1915-1980) - kae da su konstitutivne crte historije iskljuivo poetska
imaginacija i da hvalisavo razmetanje historiografije objektivnou ima ideoloku funkciju.
Vidi samo retoriku stranu historiografije i gradi lingvistike argumente iskljuivo na
primjerima iz klasine predznanstvene historiografije. Prelazi preko odnosa jezika i
historijskog istraivanja te svojom koncentracijom na tekst unaprijed iskljuuje problem
istraivanja. Za nj je paradoksalno da bi narativna struktura bila znak i dokaz povijesne zbilje,
pa zato tvrdi da se naracijom ne moe postii istinit i objektivan prikaz. Jedan je od osnivaa
naratologije.
MICHEL POUCALT (1926-1986) filozof. Najprije se pohvalno izrazio o francuskoj novoj
historiji 50-ih i 60-ih godina. No, francuski povjesniari ga prihvaaju tek u 70-ih
preuzimanjem njegovih velikih tematskih izazova od ludosti i tamnice do spolnosti. Kasnije
kritizira historiju mentaliteta i najpoznatije autore oko Anala zbog toga jer svoja ispitivanja
temelje toliko na duhovnom ivotu koliko na drutvenim fenomenima. Historija ludosti u
klasino doba odnosi se na razdoblje 16. do 18. st . kojem pripisuje konstrukciju
antagonistikih figura ludosti i razuma. U knjizi Roenje klinike pie o novom pristupu
bolesnom tijelu i tijelu uope, a u djelima Rijeima i stvarima zanima ga arheologija
humanistikih znanosti. Svoje ope koncepte nastoji izloiti u djelu Arheologija znanja .
U djelu Nadzirati i kazniti govori o roenju tamnice te strategijama i tehnikama moi u
opreci s pukim dranjem. Nastaju i tri sveska pod naslovom Historija seksualnosti,
negira procesualni znaaj povijesti. eli arheoloki rekonstruirati strukture meusobno
odijeljenih diskursa kako bi pokazao njihove unutranje moi u dotinom razdoblju. Zanimaju

70

ga igre bez uzroka koje stvaraju skup dominantnih predodbi na temelju uvijek prisutna
odnosa moi i znanja. Za njega je zbilja samo kreacija jezika, a diskurs u diskontuiniranim
praktikama obuhvaa sve oblike kulture. U ranijim radovima shvaa mo kao silu represije
nad ljudima. Organizacijsko naelo moi je institucionalna mrea mikromoi koja
obuhvaa sve aspekte drutvenog ivota. Moderno drutvo se temelji na anonimnim
strukturama moi i stvara poopeni tamniki sustav i opu taktiku podvrgavanja.
JACQUES DERRIDA- dri se da je njegova dekonstrukcija glavni suvremeni oblik
postkulturalizma. Iznosi tezu o nemogunostima bilo kakve
znanosti o knjievnosti. Njegove tvrdnje su svojstva kombinacija
filozofije i bavljenja knjievnou i u njega ostaje samo
neidentificirana tekstovnost. Preostaje samo pomno itanje u
svrhu osvjetljavanja unutranjih proturjenosti to ih sadri svaki
tekst.
Omiljena je tema deridanskog itanja freudova dekonstrukcija.
Deridanska dekonstrukcija je posluila i feministikoj
historiografiji u nastojanju da otkrije unutranje proturjenosti
tradicionalnih opravdanja muke dominacije u historijskim,
filozofskim, psihoanalitikim ili knjievnim diskursima. U jeziku
vidi gusti oznaitelja s promjenjivim znaenjem, bezgraninu
igru signifikacije, jer dri da ne postoji kriterij za odreivanje
znaenja tj. zbilje.

LINGVISTIKI OBRAT U SAD

Francuske lingviste i filozofe prve su u SAD prihvatili praktiari literarnog kriticizma.
Lingvistiki obrat znai da ljudska spoznaja ne izvire iz zbilje nego da je iskljuivo jezik uvjet
svake spoznaje. U intelektualnoj historiji je raireno miljenje da jezik nije izraz date zbilje
nego sam konstituira vlastitu zbilju. Jezik postaje sredite kulture, a ovjek je samo njegov
objekt, pogotovo zato to ne moe kontrolirati pravila i kodove jezika. Pod utjecajem
strukturalne lingvistike prevladavala je nakon 2.svjetskog rata u literarnoj teoriji nova
kritika koja se okrenula unutranjoj analizi tekstova na temelju odnosa rijei
Literarni kritiari unose nemir i nesigurnost u razliite humanistike znanosti,
dekonstruiraju literarnu teoriju .
Na udaru je kontekstualna ortodoksija tj. uvjerenje da se dogaaji i ideje moraju objasniti na
temelju njihova poloaja u pov. kontekstu. Tvrdi se da je dioba teksta koji bi ga determinirao
sama po sebi ideoloki konstrukt. U amerikoj literarnoj teoriji postoji i smjer novi
historizam koji nastoji da se nadiu granice izmeu literature, historije, antropologije,
umjetnosti, politike i ekonomije.
Nova kulturna historija takoer naputa nekadanje miljenje da knjievni tekstovi imaju
odreeni smisao to ga kritiari moraju identificirati.
Dolazi do pitanja uloge pripovijedanja i retorike. Tradicionalni povjesniari pripovijedaju na
nain klasinog povijesnog romana 19.st. ; u suvremenoj knjievnosti nalazimo irok spektar
vrlo razliitih stilskih i izraajnih oblika. Romanom i pripovjednom historiografijom se bave
teoretiari vie humanistikih disciplina. Pie o odnosu ili sporu historiografije i
knjievnosti, prije sve romana.

71

CARL HEMPEL pokuao je svesti historijsko objanjenje na nekolicinu metoda

znanstvenog objanjenja, a zatim je kritika nastojala pokazati nedostatnost ih modela s
obzirom na praksu.
ARTHUR DANTO njegovo miljenje da je pripovijedanje zapravo sredstvo spoznaje i
oblik objanjenja podupiru neki povjesniari. Diskontinuirani vremenski slijed dogaaja moe
se prezentirati kao povezanost dogaaja pripovijedanjem kojim se pojedini dogaaji dovode u
vezu s cjelinom. Nastoji opravdati svoje pretpostavke za ukidanje opreke pripovijedanja i
teorije.
HAYDEN WHITE historiografiji, literaturi i poeziji zajedniki su temeljni oblici
figurativnog jezika, a povjesniar bira koji e stilski oblik upotrijebiti. Priznaje da
historiografija i knjievnost imaju razliite predmete i polazita i ne porie da su se dogaaji
prikazani u historijskoj prezentaciji doista zbili, ali misli da se svaki pokuaj njihova opisa
zasniva na imaginaciji, te istie metahistorijsku, tj. estetsku razinu koja prethodi stvaranju
pojmova i odreuje karakter pripovijesti, strategiju objanjenja i stil autora. Za Whitea postoje
3 metahistorijske narativne strategije kojima se postie privid objanjenja : to su 1.) etiri
mogua naina zapleta : romanca, komedija , tragedija i satira ; 2.) etiri mogua ideoloka
pristupa : anarhistiki, konzervativni, radikalni i liberalni ; 3.) etiri mogue argumentacije :
formativizam, organicizam, mehanicizam, kontekstualizam.
To ovisi o etirima glavnim tropima poetskog jezika - metafori, metonimiji, sinegdoti i
ironiji. Isputa empirike dimenzije tj. problem odnosa imaginacije i obavijesti izvora, tj.
historije kao verbalnog artefakta u prozi i historije kao istraivanja. Ne eli historiju priznati
kao spoznaju, drugaiju od one u fikciji. On joj odrie jedino vlastiti postupak za dosezanje
istine. Sustavno ignorira istraivaki postupak profesionalne historije.
DOMINICK LA CAPRA pobornik je literarno-teoretske intelektualne historije. Istie
proturjenosti u tekstovima i kae kako one spreavaju bilo kakav cjelovit pripovjedni prikaz
o povijesnoj zbilji Kontekst je mnoina tekstova te otro osuuje povjesniare koji u
kontekstu , tj. zbilji vide bitan okvir za davanje smisla tekstovima kao svjedoanstvima o toj
zbilji. Tvrdi da ne postoji predtekstualna prola zbilja.
White i LaCapra preporuuju nadahnjivanje suvremenim romanom umjesto drutvenim
znanostima. Za njih ne vai pravilo da je historija ograniena izvorima, a knjievnost naelno
slobodna. Nastoje stopiti historiju, literaturu i filozofiju. Za njih, cilj jezine rekonstrukcije
prolosti sastojao bi se samo u smislenoj pripovijesti izrasloj iz poetskog ina.
PAUL RICOUER misli da povijesni dogaaji imaju narativnu strukturu i da se stoga
povjesniarevo pripovijedanje o njima moe prihvatiti kao objanjenje. I on istie vanost
poetskog ina u historiografiji. Misli kako povjesniari ne smiju gledati pojave iz perspektive
povijesnog initelja nego moraju identificirati drutvene snage.
Le Goff je uvjeren da je znanje o povijesnom kretanju u vremenu mogue. Dri da se
znanstvenom historijom moe spoznati povijesna zbilja, to potkrepljuje prikazom vanih
pojava iz nastajanja historije kao znanja o prolosti kojim se postupno stvara profesionalna
historija. Odbija tvrdnje o neznanstvenosti historije na temelju njezina izjednaavanja s
knjievnou, filozofijom povijesti, politikom ideologijom ili strukturalistikim ili
poststrukturalistikim shvaanjima.
JOYCE APPLEBY, LYNN HUNT i MARGARET JACOB one su praktiarke nove
kulturne historije, a zauzimaju se za istinu u historiji. Protive se svoenju historijskog znanja
na tekstove bez prave veze s zbiljskom prolou. Dre kako je nastojanje da se spozna
povijesna istina, koliko god bila nesigurna, bezuvjetna zadaa profesije. Historija se po njima
bitno razlikuje od fikcije, jer eli znati to se dogodilo u prolosti. Rehabilitiraju historijsku
objektivnost kao odnos izmeu povjesniara i vanjskoga predmeta njegova istraivanja, te
inzistiraju na ljudskoj sposobnosti razlikovanja pogrenih od razmjerno adekvatnih prikaza

72

prole zbilje i stvaranja standarda koji praktiarima i itateljstvu pomau da to uoe.

Inzistiraju na znanstvenim metodama, uvjerene kako teze drutvenih znanosti o strukturama,
procesima i povezanim sustavima uzronosti ostaju vano orue u istraivanju povijesnih
drutava i djelovanja. Istiu da promjenjive strukture ne determiniraju postupke ljudi, ali
ograniavaju mogunost njihova djelovanja. Stoga je poeljna pluralistika demokracija koja
titi razliitost miljenja, posreduje izmeu drutva i pojedinca, znanja i strasti , jasnoe i
smuenosti, nade i sumnje.
CHRISTOPHER LLOYD dri da su drutvene znanosti u stanju metodoloke i teoretske
konfuzije u ruhu pluralizma. Predlae kako da se poboljaju osnovni koncepti i oblici
objanjavanja porijekla i prirode zbiljskih struktura i njihovih preobrazbi. Protivnik je
historiografije zdravog razuma te iracionalnog razumijevanja suprotstavljenog racionalnoj
ideji istine. U svoje radove eli ukljuiti iskustva antropoloki usmjerenih autora koji svoju
zadau vide u matovitoj interpretaciji znaenja prolih kultura, akcija, vjerovanja i
mentaliteta.

ULAZAK ENA U POVIJEST

S naglim rastom broja studentica na sveuilitima i ena u intelektualnim zanimanjima raste
intenzitet i znaaj borbenosti akademski obrazovanih autorica koje se bave enskim studijama
i velikim dijelom se dre feministicama. Pojam feminizam se odnosi na nastojanje da se
ukloni diskriminacija ena u razliitim ivotnim podrujima.
Kritika je uperena protiv etabliranog znanstvenog pogona, njegovih ideologija i razliitih
strategija iskljuivanja ena. Feministika znanost je kritiko ispitivanje metoda i teorija
koje odravaju neravnopravnost spolova, te eli potaknuti promjene ondje gdje znanstveno
miljenje pokazuje patrijarhalne crte. Danas prevladava tenja da se pokae udio ena u
povijesti u svim ivotnim podrujima. Historija ena u 80-im prelazi u historiju spolova.
Otvaraju se vrata istraivanja spletova raznolikosti mukih i enskih oblika identiteta i
opstanka te brojnim promjenjivih odnosa meu spolovima. U 17 .st. u Francuskoj i Italiji ene
su pisale kronike i povijesti pojedinih obitelji te vjerskog ivota, a ostavile su i memoare. U
francuskoj revoluciji se spisateljice protive diskriminaciji ena, a Olympe de Gouges
predlae Narodnoj skuptini izjavu o pravima ene i graanke koja nije prihvaena.
MaryWollstonecraft izdaje spis o mehanizmu potlaenosti ena.
Optuba da su u dosadanjoj historiji ene samo spol ojaala je nakon knjige Simone de
Beauvoir o drugom spolu. U 70-im, u doba francuske tree republike, biografije velikih
ena su opstale samo kao beletristika. ene postaju vidljive irenjem socijalne i
antropoloke historije. Nastaju interdisciplinarne Women's studies
uz sudjelovanje
etnologije i psihologije, socijalne psihologije, sociologije, politologije i medicine. Women's
studies ispituju sve to su mukarci u znanosti doprinijeli kako bi se uvrstila mo uope, a
posebno odrali patrijarhalni odnosi. Velik dio historije spolova ima obiljeja
poststrukturalizma i postmoderne pod utjecajem lingvistikih teorija. Postoji miljenje da je
glavna zadaa historije spolova dekonstrukcija mukih diskursa o enama.
Kocka se protivei autonomnoj historiji ena kao nekoj posebnoj drutvenoznanstvenoj
disciplini koja bi se kretala izvan toga okvira, kae kako drutvene napetosti izmeu enskog i
mukog iskustva ne smiju spreavati zajedniku diskusiju. Dri da se historija ena mora
kretati unutar normi socijalne historije. eli spojiti dotad nepovezane poticaje socijalne
historije koja istrauje klase i drutvene slojeve i historiju ena . tj spolova. Historija ena je
najprije nastala u SAD-u kao istraivanje u svakodnevici to je znailo izdvajanje ena iz
opih drutvenih odnosa. Zato se 70-ih pojavila historija spolova. Gender history razvija
svijest o tome da su prole i sadanje okolnosti razliite u iskustvima mukaraca i ena.
73

Najvanije je djelo Povijest ena na zapadu, od antike do 20 st., nastalo uz sudjelovanje

vie od sedamdeset autorica i autora iz razliitih zemlja u okruju zanimanja francuske
historije za istraivanje obitelji, mentaliteta, svakodnevice i marginalnih skupina. Prethodilo
mu je opseno izdanje iz povijesti privatnoga ivota.

RUSKO SOVJETSKA HISTORIOGRAFIJA

Obavijesti o ruskoj historiografiji valja poeti s prosvjetiteljstvom.
VASILIJ TATIEV ( 1686-1750) pie o ruskoj povijesti s politikim ciljem te prvi
predlae njezinu periodizaciju. Povijesne pojave objanjava psihikim motivima istaknutih
linosti i potrebama drutva koje poistovjeuje s dravom. Povijest doivljava kao
napredovanje razuma i prosvjeenosti te se prvi bavi historijskom kritikom i nastoji
klasificirati ruske srednjevjekovne izvore prema njihovoj vjerodostojnosti.
NIKOLAJ KARAMZIN (1766-1826) Historija ruske drave - utjee na plemiku
historiografiju i kulturnu atmosferu uope- Njegova koncepcija postaje slubeno tumaenje
ruske povijesti iza kojeg stoji dravna vlast.
Ruska historiografija u 19. st. doivljava uspon u skladu sa usavravanjem tehnike
istraivanja na temelju kritike izvora s otvaranjem arhiva i drugih ustanova, pri emu je
posebno vana nastava historije na sveuilitima. U radovima uglavnom nalazimo sve
smjerove politikog i kulturnog ivota : slubeni, plemiki, slavenofilski, graansko-liberalni,
radikalnodemokratski , narodnjaki i marksistiki.
MIHAIL POGODIN (1800-1875) eli istaknuti da Rusiju ne oekuju promjene koje su se
dogodile u Europi nakon 1848. Tvrdi da u ruskoj povijesti nije bilo suprotstavljenih
drutvenih slojeva kao u Europi i propovijeda mit o ujedinjenju cara s monarhijom.
Slavenofilska historiografija zastupa shvaanje o rascjepu izmeu drave i naroda, ali
odobrava samodravlje. Mistiku istoka, grku kulturu, Bizant i pravoslavlje suprotstavlja
nacionalnoj i proraunatoj rimskoj kulturi i katolicizmu. Dolazi do pojave dravne kole pod
utjecajem graanskog liberalizma, koja nakon reformi preuzima vodstvo. Ona istrauje
dravno ureenje, zakonodavstvo i stalee, a neki se bave i ekonomskim pitanjima.
Najpoznatiji predstavnik dravne kole i najbolji ruski povjesniar 19 st. je SERGEJ
SOLOVJOV (1820-1879). U Historiji Rusije od najstarijih vremena zamjenjuje i pobija
Karamzinove tvrdnje. Uzima u obzir slinost povijesnog kretanja u Rusiji i Zapadnoj Europi,
obraajui veliku panju sredinjem problemu ruske historije u 19 st. odnos naroda i drave.
Slubenoj plemikoj i slavenofilskoj koncepciji suprotstavlja misao o odnosu i meusobnom
odnosu drave i naroda.
Najbolji graanski povjesniar je VASILIJ KLJUEVSKI ( 1841-1911) koji se bavi
drutvenim strukturama te ekonomskim i kulturnim pitanjima. Vrhunac dosee knjigom
Kurs ruske povijesti. U koli Kljuevskog pripada PAVEL MILJUKOV (1859-1943),
prvak konstitucionalno-demokratske stranke. Osnovne razlike izmeu Rusije i Zapada vidi u
tome to se ruska drava pojavila kasnije nego na Zapadu pa je zato imala znatno veu ulogu
u drutvenom kretanju. Probija uske sheme dravne kole.
EVGENIJ TARLE ( 1875-1955) istrauje poloaj radnike klase za francuske revolucije.
Zanima se za probleme u drutvenom kretanju. Zanima se za probleme industrijalizacije i
vanjske trgovine u Napoleonovo doba.
GEORGIJ PLEHANOV (1856-1918) otvara vrata marksizmu u Rusiji dokazujui da
postojanje kapitalistikog sustava je ve oigledno i da je Rusija prema tome na istom putu
74

kao zemlje Zapadne Europe. Prouava odreene povijesne pojave kako bi opravdao
socijalistiki pokret i njegov program. Sa spisom K pitanju o ulozi linosti u povijesti
utjee na na historijske interpretacije dogmatskog marksizma. Protivi se objanjenju
povijesnih pojava samo djelatnou i idejama istaknutih pojedinaca. Moni pojedinci mogu
utjecati na sudbinu drutva , ali u potpunosti ovise o organizaciji drutva i odnosa drutvenih
snaga.
VLADIMIR ILJI LENJIN ( 1870-1923) nastoji objasniti vane pojave ruske povijesti kao
opravdanje svoje politike prakse. Interpretacije temelji na shvaanju zakonitosti povijesnog
razvoja. Nastoji prikazati ope crte feudalizma, posebno klasnu borbu seljaka i
zemljoposjednika do reforme 1861. Bavi se razvojem kapitalizma u Rusiji, pobijajui
narodnjaka gledita da taj sustav u Rusiji ne postoji. Time eli opravdati svoje uvjerenje u
neminovne graanske-demokratske i proleterske revolucije u Rusiji.
Marksizam je po Lenjinu posljednja rije nauke. Ovdje se nauka mora zaustaviti jer nema vie
to da trai. Put ka istini je naen i treba samo njime povesti
ovjeanstvo. Ukazivanje svakog drugog puta je samo
odvraanje od apsolutne istine". Sve drugo osim marksizma
samo je bolesna fantazija i izvrdavanje filozofskog idealizma,
rav produkt ravog drutvenog poretka" , i zbog toga se Lenjin
prema svakom drugom gleditu koje se ne slae sa njegovim,
odnosi kao prema ideji neprijateljske sekte.
Razvoj sovjetske historiografije moemo podijeliti u 4 faze :
doba od 1917. do sredine 20 ih obuhvaa poetne napore za
stvaranje marksistike sovjetske historiografije ; od sredine 20-ih
do 30-ih obiljeena je usponom i vrlo raznolikom problematikom
; od 30-ih do 1956. mogua je jedino staljinistika historiografija
; te nakon 1956. poinje doba destaljinizacije, ali historiografija i
dalje ostaje slubena, zatvorena u okvirima to ih doputa Centralni komitet.
MIHAIL POKROVSKI (1868-1932) nakon listopadske revolucije, preuzima zadau
organizacije historijske istraivake i pedagoke djelatnosti. Brine se za teoretske rasprave,
izdavanje kolektivnih radova i istraivake planove, a organizira i Drutvo povjesniara
marksista. Napisao je Pregled ruske povijesti. Ustraje u svom prijanjem shvaanju o
bitnoj ulozi trgovakog kapitala u ruskoj povijesti. Rusku povijest prikazuje shematski uz
pomo apstraktnih generalizacija, a ne osvre se na ruske nacionalne osobitosti.
Staljinove postavke i formulirovke se uzdiu kao neoboriva istina, a povjesniari osueni
iskljuivo se baviti njihovim razraivanjem. Staljin eli na prvo mjesto izdignuti pojedine
linosti ili vanjske uzroke. Njegova intervencija poinje pismom O nekim pitanjima
historije boljevizma. Nastoji stvoriti podlogu za isticanje vlastite linosti kao najzaslunije
u svim etapama. Da bi likvidirao dotadanju sovjetsku historiografiju. Staljin se slui
politikim optubama zbog trockizma, te provjeravanjem znanstvene proizvodnje
Komunistike akademije i Drutva povjesniara marksista. Promovira povijest kao djelatnost
velikih linosti. Posebno se slavi car Ivan Grozni pa se u njegovom znaaju trae uzroci
drutvenih promjena i istie njegovo tobonje jedinstvo s narodom. Takoer podupire kult
ruskih generala iz napoleonskih ratova. Sovjetska historiografija se svodi na citiranje Staljina,
odobravanje njegovih stavova i puko opisivanje dogaaja.
Tri godine nakon Staljinove smrti poinje destaljinizacija na drutvenom, kulturnom i
znanstvenom podruju. Proglaava se povratak na uenje Marxa, Engelsa i Lenjina, a na
dnevni red dolazi pitanje drutvenih znanosti koje su se dotad drale nepotrebnim i
buroaskim. Nastoje se obuhvatiti sve pojave. Otvaraju se arhivi, izdaju grae, reorganiziraju
ustanove i pojavljuju novi asopisi.

75

76