Professional Documents
Culture Documents
HISTORIOGRAFIJA
HISTORIOGRAFIJA
Suvremena historiografija
- Korijeni, postignua, traganja -
HISTORIOGRAFIJA ANTIKE
DE HISTORIAE VOCABULO
Pojam antike obuhvaa kulture izrasle na obalama Sredozemlja u razdoblju od oko
1000.pr.Kr. do 500.po.Kr. Pojam historia se javlja u 5.st.pr.Kr. kod Herodota u znaenju :
ispitivanje, znanje, znanje steeno ispitivanjem, obavijest, opisivanje i pripovijedanje. U
tekstovima nalaze se pojmovi histor svjedok, znalac, vjetak, historikos istraiva,
strunjak, historiografeo pisati o povijesti, historia ispitivati, opaziti.
Herodot obavjetava o politikim i vojnim dogaajima, obiajima i raznovrsnim nainima
ivota Grka i barbara. Tukidid je suzio svoja izvjea na politike i vojne dogaaje koje je
jasnije i sustavnije predoio. Kae da opisuje rat Atenjana i Peloponeana. Posebnu definiciju
pisanja o povijesti dao je Aristotel u 4.st.pr.Kr. u Poetici. Za historiu je smatrao da je
rije o pojedinim politikim i vojnim dogaajima u odreenom vremenu kao sadrajima
knjievne vrste. Tada je upotrijebio prvi put pojam historikos. Polibije je u 2.st. pr.Kr. shvatio
pojam kao dramu u znaenju meusobno povezane cjeline koja obuhvaa ljudsku djelatnost i
dogaanja u razliitim dijelovima svijeta s usmjerenjem prema istom cilju. Teoriju pisanja o
povijesti tj. historiografiju razradio je Ciceron drei je granom govornitva s visokim
literarnim zahtjevima. Povijest je magistra vitae zato to estetski privlana historia opisuje
pojedine vojne i pol. dogaaje te izuzetna ljudska djela koja mogu posluiti kao exempla za
pol. djelatnost i moralna pravila historijskih suvremenika. Ne postoji svijest o povezanom,
kontinuiranom pov. kretanju.
Pol. rascjepkanost Grke uvjetovala je postojanje samo historiae : pripovijesti o skupinama
istovremenih dogaaja ili njihovu slijedu. Grka historiografija je nastala pod utjecajem
epskog pjesnitva i tragedije. Rijetke refleksije o historiji odnosile su se na usporedbu poezije
i historije. Rimska historiografija se usredotoila na jednu temu na rimski uspon i osvajanje
tada poznatog svijeta, legende o osnutku Rima, slavljenje rimskog drutvenog i dravnog
ureenja te primjere moralnih vrednota i istaknutih osoba i mudrosti dravnika.
ARISTOTEL Poetica filozofiju i historiju razlikuje po spoznajnoj vrijednosti
filozofija se bavi zakonitostima koje usmjeruju pozitivnu zbilju i bitna je u dosezanju razumne
spoznaje o ivotu uope, historija se ograniuje na ispitivanje pojedinosti te je oblik znanja
usko empirike prirode. A. je postao glavni filozofski autoritet, od 13-17 st. veina humanista
slijedi njegovu diobu na empiriku i racionalnu spoznaju. Zadaa antike historiografije je
bila normativni sadraj, vjerodostojnost te oiglednost filozofije, etike i politike potkrijepiti
primjerima. Filozofija je pruala pravila, historija se ograniavala na primjere.
CICERON : sustavno je razradio uvjerenja da je historija kao knjievna vrsta grana
govornitva teorijom retorike kao analizom uvjeta jezine komunikacije unutar kojih je
historija poseban sluaj. Historijsko prikazivanje mora se drati pravila retorikog ustrojstva
jezika i stilskim sredstvima izazivati osjeajni odgovor datim sugestijama. Antiki autori su
uvjereno u pounu korist historije jer bi u suprotnome exempla bila besmislena. Razlikuje u
retorici temelje i nadgradnju. Najvie se bavio nadgradnjom, koja sadri dva elementa stvar,
tj. povijesnu grau i rijei stilska sredstva. Sadraj se mora temeljiti na uzorku o slijedu
odluka , djelatnosti i krajnjeg ostvarenja. Posebnu vanost ima kronoloki slijed dogaaja,
geografski opis prostora zbivanja te autorovo miljenje. Govornik se mora sluiti postupkom
iznalaenja podataka, morao je imati gramatiku naobrazbu koja se stjecala itanjem pjesnika
- klasika. Idealni govornik mora biti izuzetno obrazovan i uen ovjek.
GRKA HISTORIOGRAFIJA
Grci su postavili temelje historiografiji u vrijeme kad je njihovo drutvo bilo na granici
mitskog i razumskog poimanja svijeta. U gradovima dravama uoavaju se promjene (
bogovi ne upravljaju ljudskim sudbinama, stvaraju prostor za izvjea na temelju vlastitog
ispitivanja). Opnu mitske svijesti poeli su oko 500.pr.Kr. kidati stariji logografi , pisci koji
piu o onome to se pripovijeda, tj. lokalne legende, genealogije, prie o raznim mjestima i
osnutku gradova.
HEKATEJ iz Mileta , (6/5.st.pr.Kr.) daje izrazito kritine primjedbe prema tradiciji.
Prikupio je obavijesti i o stvarnim dogaajima. Ovo opisujem onako kako se meni ini da je
istinito , jer predaje su Grka meusobno proturjene i ine mi se smijenima. Grki
logografi su prenijeli osnovna obiljeja epskog pjesnitva i umjetniko pripovijedanje te
zanimanje za ratne teme i moralni ivot.
HELANIK iz Mitilene, (475 395 pr.Kr), mladi je logograf , zaetnik grke kronografije ;
sistematizacije predaje kronolokim redom. Tekstovi su preteno izgubljeni , a iz sauvanih
fragmenata uoava se napor s kojim su prikupljeni podaci o razliitim stranama ljudskog
ivota od mitskih junaka trojanskog doba do 5.st.pr.Kr. U njemu kao sakupljau obavijesti
moemo prepoznati preteu humanistikih antikvara.
HERODOT iz Halikarnasa ( 484 420 pr.Kr.) Ciceron ga je nazvao ocem historije. Prvi
je upotrijebio pojam historia. eli pripovijedati o grko perzijskom ratu i o uzrocima rata.
eli pruiti umjetniki doivljaj i udovoljiti zanimanju
suvremenika za velika djela i nepoznate zemlje, u prave etiri
knjige pie o Negrcima, njihovim zemljama i nainu ivota, a u
ostalih pet o ratu ( ne zna traiti uzroke pojedinim dogaajima ,
ali nastoji dokuiti istinu u sudbini, ljubomori bogova, junacima
i demonima). Obavjetava o svom vremenu, a u traenju istine
razlikuje 3 vrste obavijesti : to je uo od ljudi koji znaju, to je
osobno vidio i to je doznao ispitivanjem. Ugled mu raste u
doba humanizma i prosvjetiteljstva, arheoloka iskapanja
dokazuju vjerodostojnost njegovih obavijesti o istoku, a natpisi
i topografska istraivanja uglavnom potvruju njegovo izvjee
o grko perzijskom ratu.
TUKIDID (460-400 pr.Kr.) uvodi naela stroge kritike obavijesti. Podruje ispitivanja svodi
na ono to je sam vidio i doivio. U Peloponeskom ratu pie o dogaajima kojima je
osobno prisustvovao, a tue informacije strogo provjerava. Vjeruje u kruno kretanje
dogaaja i nastoji da djelo bude trajno postignue. Mislio je da vlastitim ispitivanjem
nemogue spoznati istinu o zbivanjima iz prolosti. Tukidid je zauzimao visok poloaj
atenskog stratega i zapovjednika mornarice, a kako nije uspio sprijeiti jedan vaan ratni
uspjeh Sparte, morao je u progonstvo i od tamo prati tijek rata. Panja u dijelu je usredotoena
na potanko pripovijedanje o ratnim zbivanjima. Pokuava dati razumno objanjenje
savjesno ispituje odnose politikih snaga, dravne interese, pol. struje, namjere pojedinaca.
Bitnu ulogu u spletu uzronosti ima ljudska narav. Pisac je pragmatine historije. Njegova
racionalizacija nije dosljedna jer je historiografija grana govornitva. Unose se izmiljeni
sveani politiki i vojni govori, za koje kae, za razliku od govornika, da su izmiljeni ,ali ih
pokuava rekonstruirati to vjernije. Zna suprostaviti govornike sa razliitim stavovima o
istom pitanju.
pouava o jedinstvu ljudske povijesti. Prikazuje povijest kao borbu Bojeg i zemaljskog
carstva. Prema njemu Boje carstvo nije identino s crkvom, ali da je krani moraju sluati
osim ako izdaju zapovijedi u suprotnosti s Bojom voljom. Odbacuje periodizaciju na 4
carstva. Umjesto toga dijeli povijesno vrijeme na 6 doba , a posljednje doba starosti prethodi
posljednjem sudu i vjenom miru. Njegovo djelo je doivjelo razliita tumaenja.
OROZIJE Pripovijesti protiv pogana. Povezuju kransku i rimsku povijest u cjelinu
drei da jedino Rimsko Carstvo moe biti zatitnik vjere i da nakon njegovog pada mora doi
Antikrist.
GRGUR iz Toursa ( 539 594) - nastavlja kronike Euzebija, Jeronima i Orozija od stvaranja
svijeta do svog vremena. Djelo je mjeavina historiografske i hagiografske literature sa
svrhom pouke o Bojim nagradama i kaznama, pobjedi istine i prave vjere te propasti
heretika. Zato je prepuno legendi i uda.
BEDA VENERABILIS (ASNI; 672 735) bavio se kronologijom i prirodnim
fenomenima. Njegovo je djelo mjeavina kranske i antike batine. Crkvena historija
naroda Angla istie se pouzdanim kronikama i podacima o crkvenom ivotu i opoj kulturi
Angla, a opisuje i ivote opata svoga samostana. Dao je temelj uskrsnim tablicama. Povijesna
dogaanja su moralni primjeri za pouku potomstvu o kranskim vrlinama i Bojem zahvatu.
Dri da se obavijesti o prolosti ne mogu svesti na kompilacije i prepisivanje dijelova starijih
historija ili kronika nego da je mogue vlastito ispitivanje. Zato nastoji razluiti glasine i
legende od neospornih injenica te sustavno trai izvore i u djelo ukljuuje isprave i pisma.
Smatra da je dunost historiografa prikazivati dogaaje istinito i nepristrano. Nastavljai
Historije su anglosaski kroniari koji piu pukim jezikom.
Opat EINHARD (770840) ivot Karla Velikog, nadahnjuje se Svetonijevim
ivotopisima 12 rimskih careva i vjeruje da nadopunjuje njegovo djelo. Uzori su mu Salustije
i Plutarh. Iz djela je teko izvui pouzdanije obavijesti, ali je jedinstveno u realistinom
prikazu ratne i dravnike djelatnosti te obiteljskog ivota Karla Velikog. Preuzimajui
miljenje Izidora iz Seville, Einhard se ispriava to rane godine Karlova prikazuje samo kao
kompilator dostupnih izvora, tj. dri da je vrijednost njegova djela prije svega u izvjeu o
dogaajima to ih je promatrao kao oevidac.
Nastavljai, sveenici, u ivotopisima vrlo povrno obavjetavaju o onome to se uistinu
dogodilo jer im je nakana pisati po uzoru na antike i kranske predaje o ivotima svetaca. U
12.st. nastaju nove teme ; kriarski ratovi, velikake obitelji , kneevski teritoriji, gradovi.
Javljaju se pjesme koje veliaju mitske junake i odreene dogaaje. Historiografska djela i
kronike javljaju se na pukim jezicima. Javljaju se nova tumaenja. Gradovi , dinastije, novi
teritoriji trebaju svjetovnu povijesnu legitimaciju o svojim korijenima. Pisci stvaraju vlastite
mitove o kontinuitetu dinastija, gradova i teritorija.
OTON (1115-1158) Historija dviju drava, prilagouje Orozijevo tumaenje
Augustinova djela svome vlastitom vremenu. Pie o 6 svjetskih razdoblja i 4 monarhije te ne
misli da je carstvo neprijateljsko crkvenoj vlasti. Preuzima misao o pozitivnoj ulozi Rimskog
Carstva kao zatitnika crkve to pripisuje i Njemakom carstvu, ali mu je jasno da jedinstvo
carstva i crkve vie ne postoji.
GIOACCHINO DA FIORE (1130-1201) predlae novu periodizaciju koju su prihvatili
franjevci prvo doba bi bilo doba sinagoge, njega je smijenila crkva drugog doba, a nju e
zamijeniti duhovna crkva treeg doba.
TOMA AKVINSKI prema njemu postoje samo 2 epohe : Starog i Novog zavjeta, i da e
crkva kao njegova uvarica trajati do kraja svijeta.
VILIM iz Tira (1130- 1184) Gesta Francorum (historija kriarskih ratova). Prikazuje
prekomorska djela od muslimanskih osvajanja u 7.st. do dogaaja to ih je sam doivio.
Pripovijeda o osnivanju Latinskog kraljevstva, 1. kriarskom ratu, i pojedinim vladarima, a
10
Meu kronikama treba spomenuti djela Ivana Skilice i Ivana Zonare. Oba se pisca istiu
kritinou prema izvorima, naobrazbom i irinom. .
Nikefor Gregora Rimske historije - pie o upravi i gospodarstvu
Laonik Halkokondil pie svjetsku kroniku do razdoblja nakon pada Carigrada. U sreditu
panje mu je uspon i irenje Osmanskog Carstvo.
IBN HALDUN (1332-1406) - stvara u doba propadanja arapskog imperija.. U prvome djelu
svoje povijesti Arapa, Perzijanaca i Berbera nazvanom Prolegomena izlae misli o
povijesti i drutvu, zbog kojih se dri preteom suvremenih drutvenih znanosti. Pretea je
Vica i Montesquiea. eli razlikovati vane i nevane povijesne injenice i zato razmilja o biti
i uzronosti povijesnih dogaaja. Usporeuje nekoliko civilizacija traei zakone koji
odreuju nastanak, rast i propast institucija i kultura. Osnovne pokretake snage povijesnog
tijeka treba traiti u ovjekovoj fizikoj okolini. Razmatra ivot razliitih drutvenih slojeva (
stoari i poljodjelci, trgovci, obrtnici, inovnici), eli ispitati mnoga podruja drutvenog
ivota te se predstavlja kao osniva novog znanja o drutvu.
HUMANISTIKA HISTORIOGRAFIJA
ZNAAJ HUMANISTIKE HISTORIOGRAFIJE
Rani novi vijek obuhvaa razdoblje od 1500-1800 g. Nakon izuma tiska sve se vie pie i
objavljuje uslijed ega slijedi jaa komunikacija i poveava se znanje i pismenost. etiri
tematske cjeline su : humanizam u 15. i 16.st., reformacija i protureformacija u 16. i 17.st.,
erudicija u 17.st. te rano i kasno prosvjetiteljstvo u 18 st.
Postoje 3 osnovna obiljeja novog shvaanja povijesti u humanista : promijenjen doivljaj
vremena uoavanjem razmaka izmeu sadanjosti te antike i srednjeg vijeka, mogunost
nedogmatskog pristupa filozofskoj i knjievnoj batini te duhovnim vrednotama antike i
poimanje pov. dogaaja iz njih samih. Predmet zanimanja postaje ovjek kao stvaralac ;
univerzalnu viziju zamjenjuju pripovijesti o pojedincima i njihovim djelima te istaknutim
zajednicama, a trae se primjeri za moralnu filozofiju. ovjek je pokreta povijesti i
pripovjeda o zbiljskim dogaajima. Humanisti ele usporediti iskustva i ustanove antike sa
vlastitom sadanjou. Antika se doivljuje kao idealna cjelina. Humanisti su prihvatili
antiko uenje o krunom kretanju povijesti. Posao se svodi na prikupljanje i razboritu kritiku
izvora. Humanistiki pokret nastaje na tlu srednjevjekovnog latiniteta, a s usponom
graanstva i gradova nastoji u renesansi oiviti postignua antike kulture. Historija je
tematski rod knjievnosti. Znaaj humanistike historiografije jest i posljedica obnove
retorike obrazovne tradicije koja obuhvaa gramatiku, literaturu, retoriku i filozofiju.
Historija je dio literature. Pouava se itanjem i interpretiranjem historijskih djela kao roda
knjievnosti. Usko je povezana sa gramatikom, etikom, politikom i filozofijom. Humanistiki
odgojni ideal sastoji se u retorikom jezinom obrazovanju i uputama za postizanje moralnog
integriteta u skladu s filozofskim uenjem. Od historiografa zahtijeva umijee govora i pisanja
te strunost. Slau se da se historija razlikuje od poezije, filozofije i retorike jer je istinito
pripovijedanje. Od historiografskih djela se zahtjeva jasnoa, razumljivost , oiglednost,
unutranja zaokruenost u izboru i organizaciji grae kao i u prikazu povezanosti i tijeka
dogaaja. Historiografsko djelo ima zadau pouiti i pruiti estetski uitak.
Humanisti nastoje pronai postupak kojim e utvrditi izvorni tekst, te nastaje filologija kao
hist.-kritika disciplina s vlastitim metodskim instrumentiranjem. Tekstove najprije treba
sakupiti, pregledati, urediti i uiniti pristupnim, a zatim traiti njihovo izvorno znaenje. Tada
nastaju : rjenici, gramatike, prirunici za antike pravno-politike ustanove, karte i atlasi.
Nastaju i prve pomone historiografske znanosti : epigrafija, numizmatika i arheologija.
Filologija restituira dokument, ali se ne odnosi kritiki prema njemu niti ispituje njegovo
11
12
nasljedne tiranije i republikanaca, zavrava u tamnici, ali ipak pie historiju Firence. U djelu
ivot Castruccia Castracanija plete legendu oko svog
junaka, izmilja, posuuje citate, anegdote, brka dogaaje. Od
Brunija ui razborito suditi o povijesnim dogaajima. Koristi se
starijim autorima. Kompozicija mu se temelji na raspravljanju o
oblicima vladavine, drutvenim sukobima, i likovima pojedinaca.
Datumi se navode na kraju veih poglavlja i knjiga. Opisuje
karakterne crte istaknutih pojedinaca kojima stavlja u usta
izmiljene govore. Stvara uvjete za prouavanje politike kao
zasebne cjeline. Pie o funkciji i znaaju organa vlasti i njihovim
zloupotrebama, o organizaciji i drutvenom temelju pojedinih
klika, razmatra mreu intriga u reimu koje su uzrokovale
propast komunalnih ustanova i njihovu zloupotrebu od tirana. U
20st. Machiavelli je priznat kao osniva moderne pol.
znanosti.
FRANCESCO GUICCARDINI u Razmatranjima o Machiavellijevim raspravama
kritizira one o Liviju. Smatra da se povijest ne ponavlja. Opravdava zasebnost historije kao
spoznaje o promjenama u vremenu i eli logiki rekonstruirati uzronosti i meuovisnosti
pov. injenica. Djelo Storie Fiorentine nije dovrio ve stvara Historiju Italije. Nastoji
izraziti kontinuitet i meusobnu povezanost povijesnih pojava. Njegovo izvjetavanje je
pokuaj politikog raspravljanja radi pouke vladara. Zastupa interese svoje drave i ostaje na
povrini dogaaja traei im uzroke u intrigama i zavjerama. Slui se razliitim dokumentima,
ali ne sustavno. Zna odrati logiki red i vezu meu dijelovima rada koje svrstava prema
godinama kako bi predoio kontinuitet. Kod njega se isto mogu nai izmiljeni govori
povijesnih aktera.
FRANE PETRI (1520 1597) - filozof. Najznaajnije mu je djelo Nova de universis
philosophia, zatim Dijalozi o povijesti. Uzor mu je Platon kod kojeg nalazi filozofiju
najsliniju kranskom nauku, dok je odluan protivnik bezbonoga aristotelizma. Zanima
ga to je historija , mogu li se nai naela klasifikacije razliitih vrsta historiografije i koji su
problemi historiografije ispitivanja. Bavi se historijskom spoznajom. Svrstava historiju u isti
red s filozofijom, umjetnou i retorikom. Predlae ispitivanje i drugih ivotnih podruja.
Misli da bi usporedba prolih i sadanjih pojava mogla historiji omoguiti da postane znanost.
Naputa retoriko knjievno utemeljenje kulture. U djelu Sretni grad iznosi idealistiku
ideju da pouke mogu poboljati ovjeka. Postavlja suvremenicima izazovna pitanja,
suprotstavlja svoje sumnje. Odbacuje ideal opeg dobra i smatra da vlast postoji da osigura
osobnu sreu pojedinca. Glavni mu je cilj da nae naine na koje dolazi do spoznaje i
spoznajnih mogunosti. Priznaje da ne zna to je povijest. On smatra da e se metodom
eliminacije pribliiti tome to je povijest. Ne zadovoljava ga definicija povijesti kao
pripovijedanja ve da je povijest traganje za injenicama. Smatra da povijest stvara ovjeka i
da se on oituje, tj. afirmira kroz povijest. Bavi se praktinim pitanjima o historiografskom
pitanju diskusije. Govori i komentira o vrsti idealnog ovjeka, priznaje vrline koje bi trebao
imati povjesniar. Kae da su pitanja koja postavlja unutarnji glas prava pitanja, a da odgovor
moemo nai i u sebi. Izvlaio je citate iz antikih djela. Suoio se s krhkou povijesti za
koju kae da ne moe biti objektivna i jednoznana. Povijest je disciplina ija je graa
ponovno gledanje i ponavljanje.
U 2 polovici 16st. veina francuskih filozofa i pravnika predlae program integralne,
savrene ili dovrene historije. Trebalo je nadii usku vojnu i pol. historiju. To je pokuaj
povezivanja filoloke kritike teksta i nastojanja da se razumno i suvislo prikau razliite
ljudske aktivnosti od ekonomskih do religije, da se objasni povijest civilizacija i naroda.
13
REFORMACIJA I PROTUREFORMACIJA
U utemeljenju historijske znanosti kritikom izvora vanu je ulogu imala crkvena historija.
Protestantske struje trae opravdanje reformacije u crkvenoj i sekularnoj povijesti, a
odgovaraju im katoliki pisci u protureformacijskoj ofenzivi za oporavak katolike crkve.
Izlae se povijest kranskog nauka i kulta te unutranjeg ivota kranstva, utvruju se
povijesne injenice kritikom izvora, precizira se tehnika rada. Meutim , cilj tome je bila
apologija doktrina i zato je kritika izvora solidna samo kada to odgovara katolikoj crkvi i
protestantima. Legende koje mogu tetiti protivniku dre se istinitim, i obrnuto.
MARTIN LUTHER (1483 1546) opravdava reformaciju posebnim tumaenjem crkvene
povijesti. Istie da je povijest djelo i Boga i ovjeka. Suprotstavlja se uenju slubene crkve o
papinskom autoritetu te smatra da crkvenu povijest treba podvri razumnom ispitivanju.
Povijesno kretanje uope se pak ne moe podvri razumnom ispitivanju jer se ono temelji na
iznenadnim Bojim zahvatima. Pie svjetsku kroniku drei se Augustinova uenja o 6
razdoblja. Svoju sadanjost dri sredinom 6. razdoblja. Antika, po njemu, nije uzorno doba,
ve prva stoljea kranstva.
PHILIP MELANCHTON (1457 - 1560)- dopunio je Cronicon Johannesa Cariona. Vjeruje
da je povijest uiteljica ivota. Na svoj nain razrauje srednjevjekovno uenje o 4 svjetska
carstva. Prema njemu, istinu apostola izobliili su brojni crkveni uitelji. Mislio je da je
zadaa pisanja o povijesti povratak izvorima istine tj. najstarijim autentinim
svjedoanstvima.
MATIJA VLAI (1520 1575) prvi je autor i organizator protestantske interpretacije
crkvene povijesti. Djelo Klju Svetog pisma temelj je hermeneutike, teorije interpretacije i
14
HISTORIJSKA ERUDICIJA
U humanizmu kritinost se temelji samo na pievu moralnom identitetu, znanju i iskustvu.
Tek u 17 st. sustavno se rabi u prosudbi istinitosti obavijesti izvora, no zahtijeva temeljitu
strunu naobrazbu. Stvaratelji novog pristupa su eruditi koji se sustavno bave kritikom izvora
15
i postupno pronalaze pravila za taj postupak. Taj posao obavljaju zatvorene grupe u
institucijama koje im mogu dati smjernice. U 17 st. dva se
bogata crkvena reda : benediktinci i isusovci sustavno bave
eruditskim radom kojeg dre religijskom djelatnou. Na
raspolaganju su im crkveni, dravni, velikaki i gradski arhivi.
Cijeli ivot posveuju prikupljanju, kritikoj obradi i
objavljivanju dokumenata, a njihov posao nakon smrti
obavljaju mlai lanovi. Tako se stvaraju metode i tehnike
pomonih
historiografskih
znanosti.
Benediktinska
kongregacija sv. Maura obavila je posao na kojem se temelji
historiografska znanost od kraja 18 st. do danas. Maurinci
putuju Europom, prepisuju rukopise, kupuju knjige, a za
sustavna ispitivanja svjedoanstava iz povijesti kranstva
usavravaju metode itanja i datiranja izvora. Imaju sustavne
planove, a proizvode i zbirke izvora koje se odnose na
mnogobrojna podruja crkvenog interesa. Istiu se izdavanjem
djela grkih i latinskih, a i drugih crkvenih otaca. U njihovu
redu nastaju i enciklopedijska djela te prilozi opoj i lokalnoj
povijesti. Maurinci su izgradili neke od eruditskih disciplina koje se u 18 st. nazivaju
pomonim historijskim znanostima : diplomatiku, paleografiju i kronologiju.
JEAN MABILLON ( 1632 1707) utemeljuje diplomatiku kao analizu i redakciju isprava i
metodu ustanovljavanja njihove autentinosti. Obrazlaganjem metode kojom se mogu
razlikovati originali i krivotvorine polae dio temelja znanstvenoj povijesti i historiografskoj
metodi.
JEAN BOLLAND (1596 1665) po njemu su isusovci nazvani bolandistima. Namjera im je
bila osloboditi ivotopise svetaca od nakupina legendi i suprotstaviti se osudama kulta
svetaca. Nastoje ustanoviti najstarije izvore, njihovu autentinost i vjerodostojnost. Izlaze
Djela svetaca 1643.g.
Isusovaki red je ukinut 1773, a obnovljen 1814., dok bolandisti nastavljaju djelatnost.
Prvobitni interesi za dogmatske istine se ire i vani su za povjesniare koji se bave drutvom
jer se u ivotima svetaca nalaze obavijesti o srednjovjekovnim drutvenim kretanjima i pukoj
kulturi.
CHARLES DUFRESNE DU CANGE ( 1610 1688) izdaje Glasanj pisaca srednjeg i
kasnog latiniteta, to je enciklopedija jer je Du Cange alfabetski registriranim pojmovima
dodao i posebne rasprave, a slino radi i za srednjovjekovni grki jezik.
LODOVICO ANTONIO MURATORIJ ( 1672 1750) eruditski program maurinaca
primjenjuje u svojim zbirkama izvora za Italiju. Produbljuje maurinsku kritiku i daje
kronoloki sreene obavijesti za istraivanje talijanske povijesti. Objavljuje izvore za
politiku povijest, a interes za institucije, kolektivne mentalitete, nain ivota i materijalnu
kulturu nalazi u Antikvitetima.
Erudite 17. i 18.-bog st. najvie zanima razlikovanje vjerodostojnosti i krivotvorenih
dokumenata, ali autentinim izvorima dre najstarije dokumente i ne ispituju svjedoe li
pouzdano o nekom dogaaju. Bolandisti na poetku svakog svetakog ivota opisuju svoj
kritiki postupak. Eruditi tih dvaju stoljea, dakle kritiki ispituju izvore prema razdobljima i
sastavljaju rjenike, repertorije i zbirke izvora te prekidaju s knjievnom i umjetnikom
tradicijom humanista s obzirom na to da ih kao teologe i pravnike zanima istina, a ne
lijepo. Erudicija i historija se oblikuju kao dvije zasebne discipline : eruditi nastoje
ustanoviti istinu odreenim izvorima dok historiograf mora svladati knjievno umijee kako
bi se mogao obratiti irem krugu itatelja. Dokazi autentinosti isprava koriste se u pravne
16
svrhe, za dokazivanje prava na posjed. Rezultati erudita dugo su ostajali neiskoriteni i tek u
kasnome 18 st. povjesniari shvaaju da su njihove spoznaje i tehnike nune za svaki solidniji
opis povijesnih injenica.
IVAN LUI (1604 u Trogiru, 1679 u Rimu) Stekao je vrlo iroku naobrazbu. Ve u
prvome djelu ivotopisu sv. Ivana Trogirskog pokazuje odlike to ih je kasnio usavrio ;
pristupa kritiki prema legendama o tom svecu. Prvi put objavljuje isprave iz hrvatskog ranog
srednjeg vijeka, daje njihov vanjski opis i govori o porijeklu. Najznaajnije mu je djelo De
regno Dalmatiae et Croatiae libri sex. U predgovoru izraava smisao i svrhu svoje
istraivake djelatnosti u skladu sa normama tadanje erudicije. Mora se sluiti
pretpostavkama zbog oskudice autora. Pouzdaje se u stare isprave. Djelo dri privremenim
postignuem jer bez pomoi ne moe skupiti sve dokumente. Njegova istraivanja se temelje
na kritici izvora uz sustavne komentare te iznoenje pretpostavki i argumenata, postavljanja
pitanja i njihovo rjeavanje na razliitim razinama vjerojatnosti. Pie o problemima Dalmacije
i Hrvatske, o unutranjim prilikama i nainu ivota u Dalmaciji i Hrvatskoj. Njegovo djelo
razlikuje se od dotadanjih radova hrv. Humanistikih pisaca : Marulia, Orbinija...koji se
nisu bavili kritikom literarnih izvora ni traenjem izvora. Upoznaje sve fondove izvora iz
doba hrvatske narodne dinastije i prvi ih objavljuje. Njegovo istraivanje je argumentirano
razmatranje o tome to o pojedinim dogaajima kau autori i drugi izvori i to se na temelju
toga moe zakljuiti. Izlaganje prekida citatima iz izvora. Na kraju djela objavljuje djela
pisaca koji su vani izvori za hrvatsku srednjevjekovnu povijest, dodajui vlastite kritike
biljeke i 6 povijesnih zemljovida.
Povijesna svjedoanstva o Trogiru su dopuna djelu De Regno s podacima o politici, pravu,
drutvenim i ekonomskim pojavama, unutranjim ureenjem grada, obiajima, jeziku i
kulturi, a svrha im je dokazati autonomni poloaj Trogira i dalm. gradova. Odbacuje
predodbu da Hrvati i Slaveni potjeu od Ilira i protivi se pokuajima da se plemikim
obiteljima trai porijeklo u istaknutim rimskim rodovima. Lui nije naao nasljednika, djela
kasnijih historiografa ne temelje se na kritici izvora nego i dalje nose peat povrne
humanistike pripovijesti.
Nakon Luieve smrti poela se pripremati golema graa za Illyricum Sacrum, tj. za
biskupije na podruju rimskog Ilirika. Zapoeo je Filip Riceputi (1667 1742), a pomogli su
mu Daniel Farlati (1690 1773) i Jacopo Coleti (1734-1827). Uzor tom radu bio je napor
bolandista. Riceputi je sakupio grau i sastavio program za objavljivanje. Nakon njegove
smrti nastavlja Coleti koji objavljuje jo 4 sveska. Obilno se koriste objavljenim djelima i
rukopisima, posebno onima Ivana Luia. Illyricum Sacrum je vaan za kasniju hrvatsku
historiografiju, ali to je vie zbirka izvora koji se citiraju u cijelosti nego pokuaj
ustanovljavanja povijesnih injenica na njihovu temelju.
PROSVJETITELJSKA HISTORIOGRAFIJA
MJESTO HISTORIJE U SUSTAVU PROSVJETITELJSKOG ZNANJA
Od sredine 18 st. oekivanje nove budunosti izaziva otpor protiv starih predrasuda i povijest
se poinje shvaati kao svjetski proces napretka. Prema Kantu , prosvjetiteljstvo je izlazak
ovjeka iz maloljetnosti to ju je sam skrivio. Ta nedoraslost spreava ovjeka da se poslui
svojim razumom bez vodstva odreenih autoriteta, ali njen uzrok nije u nedostatku razuma
nego u pomanjkanju hrabrosti. Prosvjetitelji dre da treba kritizirati sve autoritete i
prosvjeivati ljude, tee za oslobaanjem ovjeka od prisila, tradicionalnih predrasuda i
nelegitimne moi i to obrazovanjem i javnom kritikom.
Nastaje utopija o buduem mirnom drutvu slobodnih, punoljetnih pojedinaca koje samo sebe
regulira. Sve je jae uvjerenje da se odgojem, reformama i promjenom institucija moe
17
utjecati na buduu sposobnost ljudi da ureuju svoje prilike kao subjekti. Utjeu na ukidanje
kmetstva, francusku Deklaraciju o pravima ovjeka, Ustav Amerikih Drava, emancipaciju
idova, te na razliite naine utire put graanskom drutvu. Ideal postaje samostalan
pojedinac koji voen razumom sudjeluje u mijenjanju ivotnih oblika i uvjeta u zajednici.
Pokret poinje kao znanstveno knjievno usmjerenje, iri se na publicistiku te na kraju
obuhvaa sva ivotna podruja. Historija uz geografiju i prirodne znanosti dobiva vano
mjesto u sustavu obrazovanja. Modernoj historijskoj znanosti temelje su stvorili prosvjetitelji,
mislioci i praktiari, uvjerenjem da se prolost moe sustavno ispitivati prouavanjem
povezanosti uzroka i posljedica. Naputa se miljenje o ponavljanju povijesnih pojava, ali dri
se da budunost i sadanjost proizlaze iz prolosti. Postaje mogue sustavno ispitivanje
povijesnih injenica. Autori pokuavaju osmisliti historiju drutava i civilizacija. Trae se
novi oblici prikazivanja. Uvjeti za prosvjetiteljstvo nastaju u drugoj polovici 17 st. Tadanje
filozofske koncepcije svode se na radikalnu sumnju u sve postojee norme koje dre povijest
ropotarnicom iz koje se mogu uzeti odreeni podaci za znanstvenu upotrebu. Taj smjer pironizam - izaziva diskusije o svim znanjima, pa tako i vjerodostojnosti pisaca evanelja.
Znanje o povijesnim injenicama dri se maglovitim i nedefiniranim. Znanje o prirodi i
mehanike vjetine izdvajaju se iz sustava umjetnosti i ukljuuju u napredujue prirodne
znanosti i matematiku. Smatra se da povijest moe dosei samo odreenu vjerojatnost, a
povijest prestaje biti grana retorike.
PIERRE BAYLE (1647 1706) djelo Historijski i kritiki rjenik. Zastupnik je
apsolutnoga skepticizma koji se ne zaustavlja ni pred kakvim dotadanjim znanjem pa ni
pred Biblijom. Nadahnut postignuima maurinaca, Bayle je erudit koji skuplja tekstove i
grupira ih abecednim redom, dakle ne pie historiju, a kritinost mu je ograniena polemikim
potrebama. On ve anticipira prosvjetiteljsku misao o napretku koji nastaje iz upoznavanja
novih injenica, iz stalnog rasta ljudske
spoznaje i akcije, iz neprekidno novih pitanja
to ih sebi postavlja ljudska misao i stvaralakih
dometa kojima ih pokuava rijeiti.
RENE DESCARTES ( 1596 1650) pod
njegovim utjecajem razvijaju se grane pojedinih
humanistikih znanosti ( racionalistika
filozofija). Prema njemu je Bog stvorio svijet u
obliku materije i duha. Materija je podvrgnuta
nepromjenjivim zakonima datim od Boga. U
duhu je bitan razum, a osjeaj i mata ovise o
njemu. Razum moe otkriti prirodne zakone te stvarati znanost koja mu omoguuje vlast nad
prirodom. Materija je determinirana nepromjenjivim zakonima, ali razum ostaje slobodan.
Njegov ahistorijski racionalizam utjecao je na erudite, jer ih je uenje o prirodnim zakonima
potaklo na razmiljanje o tome to je mogue, a to nije, da kritiziraju pisce koji vjeruju kako
su prirodni, ljudski dogaaj i udo jednako mogui.
Engleski racionalizam dobiva pokretaku snagu otkriem zakona gravitacija Isaaca Newtona.
Osnova je mehaniko matematikog modela prirode, traenja uzronih odnosa i nastojanje
da se pojedinosti obuhvate opim zakonima. Neki povjesniari, kao Voltaire, vulgariziraju
mehaniko matematiki model objanjavanja.
GEORGES LOIUS LECLERC BUFFON (1707 1788) u djelu Historia naturelle
kritizira Descartovu mehaniko matematiku filozofiju, i toboe vjenu ahistorijsku istinu
znanosti. Misli da je za znanost bitno razumjeti i opisati ono to je u pokretu, a budui da su
prirodne snage stalno aktivne, za znanstveno je objanjenje bitan njihov povijesni oblik.
Razlika je samo u predmetu istraivanja, tj. prirodi ili drutvu. Treba povezati pojave u
razumljiv sustav i traiti njegove zakone.
18
19
pojma historija daje rjenik Jugoslavenske akademije gdje je povijest pripovijedanje onoga
to je nekad bilo, dok historija obuhvaa i povijesnu zbilju i pripovijedanje o njoj.
FILOZOFSKA HISTORIJA
irina novoga pojma historija kao povijesne zbilje i njezina objanjenja izaziva ne samo
osloboenje historiografije od retorike moralnog filozofiranja, teologije i prava nego i
nastanak novog podruja spoznaje - filozofije povijesti. Racionalistika filozofija dri kako
postoje prirodni zakoni koji odreuju povijesno kretanje. Racionalizam pripovijeda idealan
red nuan vladaru, drutvu, graanstvu, smirivanju puka, a moralni su temelji Bog i razum.
ovjek je dio prirode, a ujedno je sposoban na nju djelovati. Historija dobiva uvjete da
postane poseban predmet spoznaje tek na temelju novog shvaanja povijesti kao zbilje
prolosti, sadanjosti i budunosti. Istine o injenicama trebalo bi istraivati prema
stupnjevima vjerojatnosti. Tako historija dobiva kvalitete mogueg objanjenja irih
povijesnih kretanja, a ne samo pojedinosti.
Novi pojam historia povezuje viu istinu filozofije i poezije s povijesnom zbiljom.
Povjesniar bi trebao ispitivati skrivene motive i unutranji red sluajnog dogaaja. Tek s
pomou subjektivnog filozofskog gledita povjesniar otkriva jedinstvo povijesti. Novi pojam
historia povezuju viu istinu filozofije i poezije s povijesnom zbiljom, to znai da se s
historijom dosee najvei mogui stupanj vjerojatnosti neke povijesne injenice, koji se
dokazuje svjedoanstvima, izvorima. Ljudski rod postaje subjekt svoje povijesti. Cilj i sadraj
povijesti konstruiraju se iz filozofskih kategorija. . Povjesniari filozofi trae teoriju o
opim oblicima ljudskog drutva, nastoje pronai zakone drutvenog kretanja, smisao
napretka i stalna naela ljudske prirode. Primjeri iz povijesti se nalaze u obiajima to ih je
stvorio duh naroda. Civilizacija je glavna tema prosvjetiteljske historiografije.
Povjesniari filozofi se zanimaju za podatke o duhovnom razvoju, knjievnosti, umjetnosti,
znanosti, religiji, obiajima, trgovini...
Historiografija sudjeluje u borbi protiv fanatizma, neznanja, Crkve kao feudalne ustanove,
praznovjerja masa, neodgovorne i samovoljne despocije i rata. Siromani i neobrazovani
mukarci ne mogu sudjelovati u dosezanju razumnog ivota i drutva. Racionalistika
filozofija iskljuuje iz svojih razmatranja ene svih slojeva i puk, te ulogu stvaratelja
razumnoga ivota pripisuje velikim muevima. Bitna je predodba o jedinstvu ljudskog
roda u opoj povijesti koja obuhvaa ovjeanstvo u vremenu, prostoru i kulturnoj
raznolikosti. Javlja se novi sudac ljudskih djela potomstvo, a ono postaje iskljuivi
forum za ocjenu moralnosti povijesnog ina. Oekuje se da e zlodjela biti kanjena, a
nered u skladu s napretkom razumnog djelovanja ustupiti mjesto redu.
Schiller je rekao :
Svjetska povijest je svjetski sud. Pravedni sud o ljudskim inima se ostvaruje u samom
povijesnom vremenu, novim dogaanjima.
Prvim filozofom povijesti dri se Giambattista Vico ( 1668 1744) , ali njegovo djelo tada
nije bilo poznato. Sam pojam je skovao Voltaire. Filozofija trai objanjenja koja proizlaze iz
same povijesti. Povjesniari filozofi nastoje objanjavati povijesno kretanje iz prirode
stvari. Ta filozofska historija dobiva razne nazive : hipotetska historija, historija koja
obrazlae, teoretska i vjerojatna historija. Racionalistika historiografija se obraa razumu.
Sredinju kategoriju novog povijesnog shvaanja ini pojam napretka Svijest o napretku se
javlja u znanosti, umjetnosti, filozofiji, u drutvenim aktivnostima i postupno izrasta u
uvjerenje da je povijest jedinstven, pravocrtan proces, usmjeren prema jednom cilju.
20
21
22
23
iz povijesti sluile u vlastite svrhe. Historija dakle postaje posebno znanje i znanost. U
kasnome prosvjetiteljstvu nastaju osnove za norme kritikog istraivakog postupka
standardizacijom skupljanja grae u vezi s velikim izdavakim pothvatima te
sistematizacijom pojedinih pomonih historijskih znanosti. Pojam historia sada obuhvaa i
zbiljsko povijesno kretanje i razmiljanje o njemu. Historija postaje genetika. Povijesne
pojave nastoje se prikazati pripovjednom sintezom.
U njemakih povjesniara druge polovice 18 st. etika se nepristranost preobraava u
metodiku objektivnost. Umjesto ljubavi za istinu, koja se dri plodom njegove osobne vrline,
sada se od povjesniara zahtijeva struna kompetencija za metodski reguliran postupak
argumentacije. Potrebna su naobrazba i sposobnost da se informativni sadraj izvora
metodiki-kritiki ispita. Povjesniar postaje istraiva. Radom s izvorima i mnoenjem
iskustva na temelju sve brojnijih djela historiografsko miljenje samo djelomino dobiva novu
kvalitetu znanstvenosti. Historiografsko iskustvo se temelji na meusobnom odnosu
povijesnih injenica. Poznanstvenjenje se odnosi na povezanost znanja u spletu uzroka i
posljedica. Historija postaje racionalna znanost. Historijsko djelo postaje potpuno izvjee
o rezultatima istraivanja. Ta historiografija koja sustavno prikazuje povezanost dogaaja kao
slijed uzroka i posljedica naziva se pragmatinom. Korist pragmatinosti je u opim
pravilima, u dometima teoretskog i praktinog razuma, no ona je samo nacrt bez
odgovarajuih historiografskih djela.
Povjesniari ue od filologa erudita, koji onda ta iskustva primjenjuju da bi ustanovili
pojedinane povijesne injenice. Dokumenti postaju sredstvo izlaganja pouzdane obavijesti o
povijesnim injenicama. Razvija se historijsko istraivanje izvora, spoznaja o brojnosti i
raznovrsnosti izvora i znaenju izvjea koje se na njima temelji.
Pomone historiografske znanosti dosegle su visoku razinu : diplomatika, paleografija,
kronologija, sfragistika, heraldika, genealogija, epigrafija, numizmatika. Njemaki
povjesniari trude se formulirati pravila u vezi s pojedinim pomonim historiografskim
znanostima. Na prvom mjestu je pravilo da izvjee o povijesnoj injenici mora proizai iz
obavijesti izvora kojemu se ne treba slijepo vjerovati.
Postoji miljenje da je znanje iz podataka nedovoljno jer izvori ne obavjetavaju o
dogaajima. Povjesniar mora iz fragmentarnih obavijesti, primjedbi i nagovjetaja izvora
stvoriti factum prikupljanjem to cjelovitijih obavijesti s raznih strana i kritikom izvora.
Potkraj 18st. se poinje sluiti hermeneutikom, tj. teorijom interpretacije tekstova koja se
razvila u sklopu protestantskog izlaganja Svetog pisma.. Sredite poznanstvenjenja historije
postaje sveuilite u Gottingenu. Znameniti povjesniari su Johann Christoph Gatterer i
August Ludwig Schlozer koji formuliraju teoretske pozicije moderne historijske znanosti i
utemeljuju istraivanje na postignuima pomonih historijskih znanosti. Piu manje radove i
teoretski kre putove historijske znanosti. Kritiari su prema reimu, osuuju zloupotrebu
privilegija, ali se ne zauzimaju da se dokinu.
JOHANN CHRISTOPH GATTERER ( 1727-1788) uvjereni je pijetist, protivnik je
filozofskog sustava. eli utemeljiti historiju kao posebnu znanost koja se moe natjecati sa
egzaktnim. eli utvrditi predmet istraivanja i mogunost objanjenja, pronai pogodnu
teoriju spoznaje, utemeljiti metode i stvoriti ustanove za organizaciju historijskog istraivanja.
eli pragmatinu filozofsku historiju koja bi otkrivala sustav dogaaja, pokretake sile i
dubinski odnos uzroka i posljedica. Svoje teze razrauje razmiljajui o univerzalnoj povijesti
koju pokuava sistematizirati. Zastupa uvjerenje o razliitim, ali jednako vrijednim
mogunostima spoznaje. Znanje o opem i posebnom za nj su osnovni oblici znanja. Kao i
drugi njemaki prosvjetitelji, koleba se izmeu racionalnoga (uzrono-posljedinog) karaktera
historijske spoznaje i razumijevanja prolosti pomou mate i poetske sinteze, no trudi se
pronai nain da se sprijee iracionalne crte u historijskom istraivanju, te stoga postavlja na
dnevni red pitanje subjektivnosti i objektivnosti povjesniara. Sustavno se bavi pomonim
24
25
osamostaljenje humanistikih znanosti. Kasnije, protiv politike historije istupa pokret oko
asopisa Annales.
26
27
NJEMAKI ROMANTIZAM
Unutar opeg romantikog ugoaja sukobljavali su se demokratsko s monarhijskim naelom,
ideja slobode i jednakosti suverenog naroda koji ima pravo sam odreivati sudbinu s
feudalnom historijskom dravnom ideologijom i staleko-konzervativnim predajama. Tu se
moe pratiti sudar revolucionarnih tenji da se ostvare graansko drutvo, nacionalno
osloboenje i ujedinjenje te kontrarevolucionarnih nastojanja da se feudalizam spasi
odreenim usklaivanjem tradicije i novih drutvenih tradicija.
U Francuskoj i Britaniji nacionalno ujedinjenje je ve bilo postignuto i zato su najznaajniji
povjesniari bili graanski liberali. U Njemakoj jo postoje izmijenjeni oblici feudalizma s
plemstvom na elu, graanstvo nije doivjelo drutvenu afirmaciju, a reimi imaju
apsolutistiko obiljeje. Povjesniari su zaokupljeni pitanjem nacionalnog ujedinjenja, a
mnogi opravdavaju feudalnu reakciju. Romantizam poslije francuske revolucije izaziva
renesansu srednjeg vijeka. Povijest postaje glavno opravdanje za oprene suvremene ciljeve.
Njemaki romantizam je odgovor na francusku revoluciju, protestantska romantika podupire
ujedinjenje Njemake pod vodstvom Pruske. Obiljeje njemakog romantizma odbacivanje
cjelokupnog misaonog sustava prosvjetiteljstva, odbijanje racionalizma i bijeg u iracionalni
svijet osjeaja, mate, uda i mistinih doivljaja.
Uzdizanje vlastite nacije protivno je kozmopolitizmu prosvjetitelja, ali i poticajima njemake
klasine knjievnosti i idealistike filozofije. Reakcionarni historizam pouava o
neprekidnom slijedu pojava u jednom narodu i dravi te nemogunosti mijenjanja tradicije
koju je stvorio mistini duh naroda. Povijest postaje mistino kretanje koje se ne povezuje s
realnim sukobima interesa i ljudskim potrebama. Dravni organi dre studij povijesti veoma
korisnim pa se u njemakim dravama ubrzano otvaraju katedre za povijest na sveuilitima.
Romantici ele uskrsnuti prolost osjeajem i poezijom. Gubi se historijska perspektiva, a
obnavlja pripovjedaka snaga. Pripovjedai o povijesti nastoje se svidjeti istoj publici koja s
oduevljenjem ita povijesne romane. Kritiki duh nestaje, ali ga zamjenjuje smisao za
povijesni tijek.
FRIEDRICH CARL SAVIGNY ( 1779 1861) historijska kola prava. Pouava da
pravni oblici nisu djelo zakonodavaca nego izraz duha naroda to ga je zakonodavac kao
njegov izvritelj provodi u ivot na temelju tradicije. Utjee na razvoj genetike
historiografije u svojoj zemlji.
SPAJANJE ERUDICIJE I GENETIKE HISTORIJE
Pod utjecajem filozofa javlja se nov nain istraivanja povijesnih dogaaja i nov pristup
povijesti koji na poetku 20 st. dobiva naziv historizam ( u Njemakoj). Dolazi do genetikog
ispitivanja povijesnih injenica, tj. upoznavanja svih etapa njihova kretanja kroz vrijeme.
Historizam pobuuje brz uspon znanstvene historije. Dravni organi dre studij povijesti
korisnim i pomau njegovu institucionalizaciju na sveuilitima na filozofskom fakultetu.
Razvoj historije obuhvaa sve duhovne tendencije u Europi 19 st. nacionalne pokrete,
romantizam, liberalizam, konzervatizam, samorazumijevanje graanstva u tijeku
modernizacije.
Povjesniari nastoje solidno ispitati obavijesti o povijesnim injenicama, pronai nove metode
i protegnuti tehniku istraivanja na nove vrste svjedoanstva. Prvi stupanj znanstvene historije
mora se temeljiti na spajanju erudicije i izvjea o samim povijesnim injenicama, tj. na
dokumentima analiziranim filolokom metodom i genetikoj historiji kao ispitivanju
povijesnih injenica u tijeku njihovi promjena.
28
Taj se proces dovrava u prvoj polovici 19 st. u djelima njemakih povjesniara Georga
Niebuhra i Leopolda Rankea. Spajanje erudicije i historijske analize moglo se provesti kao
posljedica doivljaja povijesti kod romantika, ideje evolucije njemake filozofije te
povezivanja postignua filozofije na poetku 19 st. sa rezultatima historijske erudicije 17. i
18.st. Nastaju temelji za genetiku historiju, uvjeti za historiju kao novu znanost. Pritom se
stvaraju naela i pravila na temelju iskustva iz praktinog rada. Razliiti organizacijski oblici
potiu razvoj historije u Njemakoj i izvan sveuilita, to se prije svega odnosi na
organizaciju skupljanja i izdvajanja izvora koja postaje uzor za primjenu pomonih
historijskih znanosti i kriterij u objavljivanju grae. Rije je o golemu pothvatu
Monumenta Germaniae historica.
AUGUST WOLF ( 1759 1842) zasluan je za unapreenje klasine filologije i historije.
Analitiku eli vrednovati kao povijesno razdoblje. Prelazi put od historijsko-kritike obrade
izvora do obavjetavanja o samome razdoblju nastanka izvora. Od triju oblika analize teksta
gramatike, filoloke i historijske, Wolf dri da je historijska interpretacija bitna za
znanstveno objanjenje. Prolegomena ad Homerum je analiza jedne skupine tekstova.
Dokazao je da Homerovi epovi ne potjeu od jednog autora nego iz brojnih pojedinanih
pjevanja razliitih pjesnika i da su postupno srasli u jednu cjelinu. Homer postaje predmet
historijskog istraivanja.
BARTHOLD GEORG NIEBUHR ( 1776-1831) Wolfov je postupak uzor za njegovo
istraivanje rimske povijesti. Stvara plodnu sintezu eruditskog istraivanja izvora i kritike
refleksije o povijesnoj zbilji. Pokuava rekonstruirati djelo rimskog autora Fabiusa Pictora
koje se sauvalo samo u prijepisu ili prepriavanju drugih autora. To je prvi sluaj da se jedan
izgubljeni tekst pokuava rekonstruirati kritikom izvora. Njegova historija Rima je prvi
pokuaj ispitivanja rane rimske povijesti. Posebno ga zanima sukob patricija i plebejaca, a
poticaj istraivanju daje mu rjeavanje pitanja vlasnitva nad zemljom u francuskoj revoluciji
te naputanje feudalnih odnosa u Danskoj i Pruskoj. Rekonstruira agrarno ustrojstvo i
drutveno ureenje rimske republike u politikoj perspektivi projiciranjem svog
konzervativnog shvaanja o reformiranoj stalekoj dravi ( tadanjoj Pruskoj) u rimsku
prolost. Rim je u poecima idealna drava jer su njeni graani seljaci. Tu je sljedbenik
Mosera. Dotie se drutvenog ustroja da bi unutar njega pokuao povezati razliita podruja
ljudskog ivota. Prikazuje rimsku povijest u okviru svjetske. Dri da je Rim povijesni obrazac
za staleku uravnoteenu dravu.
29
Historizam ima dvije razvojne faze : klasino razdoblje uspona traje do kraja 80-ih godina , pa
slijedi otra kritika koja uspijeva pokolebati historike temelje. Naime, ciljevi historizma 80ih godina dosegnuti su ostvarenjem njemake nacionalne drave ( ali ne i politike slobode)
pa se njemaka profesionalna historiografija usmjeruje prema legitimaciji unutranjeg
politikog stanja i propagiranju imperijalne dravne politike.
LEOPOLD VON RANKE ( 1795-1886) najpoznatiji je predstavnik klasinoga njemakoga
historizma, koji bitno utjee na razvoj znanstvene historije ne samo u Njemakoj nego i u
drugim europskim zemljama i SAD-u. Bio je profesor Berlinskog sveuilita, pa su kod njega
tehniku i praksu historijskoga zanata uili mnogi kasniji prvaci struke. Ranke odbija batinu
prosvjetiteljstva i francuske revolucije, ali osuuje i
feudalnu
reakciju
;
odobrava
prosvijeeni
konzervativizam pruske monarhije i lojalan je njezinoj
birokraciji koja nastoji stvarati osnove za drutvene
promjene u smjeru kapitalizma, ali ne doputa da
graanstvo ovlada tim kretanjem.
Izdaje asopis
Historisch politische Zeitschrift s programom obrane
prosvijeenog kraljevskog apsolutizma od feudalnih i
liberalnih kritiara. Bivao je i savjetnikom pruskog reima,
ali svoj rad nije stavio u slubu izravne politike
propagande. U djelu Historija romanskih i germanskih
naroda formulira naelno miljenje o povijesti i
istraivanju na temelju kritike izvora. U povijesti tih naroda
vidi jezgru moderne povijesti, a u uvodu se ograuje od
samovoljne interpretacije kakvu doputa knjievnost:
Tono predoavanje injenica kakve god bile neizvjesne i
neprivlane, nesumnjivo je vrhovni zakon. Pie o
povijesnim temeljima velikih sila europskog ustava drava
u vezi s talijanskim ratovima te pokuava prikazati povijesno jedinstvo romanskih i
germanskih naroda. Iz srednjevjekovnog jedinstva nastale su europske drave kao zasebni
politiki oblici. Slavenski su narodi prema njemu imali samo drugorazrednu ulogu zatitnika
europske kulture od mongolskih i turskih najezdi.
Glavni je predmet istraivanja u Rankea drava kao individualnost, originalna tvorevina
ljudskoga duha i Boje primisli. Pojedini narodi, kao Boja stvorenja, izgrauju ustanove (
crkve i drave), to su orua koja usmjeruju ljudsku energiju na dobro cijeloga ovjeanstva.
Ranke ne pita za nastanak drava i crkava : za nj je opekorisni karakter obiju institucija
oigledan, jer ih je stvorio Bog da bi se prirodne strasti pojedinaca i naroda podvrgli ope
korisnom redu. Naelno cijeni samo mirnu evoluciju ( utjecaj Savignyeve romanistike
historijske kole), ali se ne protivi naglim promjenama kada misli da je ugroena europska
kultura. Vjeruje da je sustav europskih nacionalnih drava, koji se sam regulira, dobio nakon
potresa francuskom revolucijom konaan oblik.
Bavi se vanjskom politikom, diplomacijom i vojnom akcijom, a izvori su mu formalni,
slubeni dravni dokumenti. Ne zastupa uenje o duhu naroda, ali je uvjeren da se pojedino
dravno ureenje ne moe prenositi iz jedne drave na drugu. Smjer razvoja vidi u usponu
politikog i kulturnog znaenja velikih protestantskih drava, iji monarhijski ustav ostavlja
prostor ekonomskim i kulturnim naporima graanstva, doim katolika Francuska nazaduje,
pa se nada da e naposljetku nestati posljedice francuske revolucije. Prelazi preko problema
drutvenoga razvoja, uvjeren da duhovna naela, kojih je drava odraz, djeluju uglavnom
preko ideja dravnika, pa tako glavnu panju poklanja istraivanju namjera i djelatnosti
vodeih linosti.
30
31
32
33
shvaena kao opa historijsko-filozofska teorija, tj. kao uenje ijim putem kreu svi narodi
svijeta.
Marxova i Engelsova teorija je razrada uglavnom nedoreenih shvaanja, a isticala su
znaenje ekonomije u povijesnom razvoju, slijed zamiljenih drutveno ekonomskih
stupnjeva te klase i klasnu borbu. Sredinji element Marxove teorije je ljudska praksa, tj.
uenje da ljudi stvaraju svoju povijest, ali u drutvenim uvjetima to su ih zatekli te ih ne
mogu sami odabrati. Marx je sa svojim suvremenicima ( i s toliko kritiziranim idealistikim
filozofima) dijelio povjerenje u napredak, u mogunost ljudskih bia da shvate svoje ivotne
okolnosti i njima razumski ovladaju. Historia postaje znanje s ulogom da objasni ovjeka
onako kako to prirodne znanosti ine s prirodom. Marx pokuava radikalno demistificirati
njemaku filozofiju povijesti, ali prihvaa njezinu racionalnu jezgru. estoko je kritizirao
uenje da su ideje, dakle ljudska svijest odrednice ivota ljudi ; za nj je upravo obratno ivot
odreuje svijest.
Njegov model baze i nadgradnje jest uenje da se drutvo sastoji od vie razina koje
utjeu jedna na drugu. Promjene u bazi izazivale bi mijenjanje strukture nadgradnje, ali
ne i obrnuto.
U sreditu zanimanja su drutva kao sustavi odnosa meu ljudima. Marxa najvie zanima
kako drutva, na temelju svojih proizvodnih snaga, stjeu sredstva za opstanak i u kojim
proizvodnim odnosima ive oni koji sudjeluju u proizvodnji. Prema Marxu, povijest je s jedne
strane napredak jer ovjek sve vie ovladava znanou i tehnikom, a s druge je
pretpovijesni nazadak jer se ovjek otuuje od samog sebe i drugih.
35
naine ve tekao. Zanima ga drutveni poloaj klasa i stalea, a ne njihova formalna politika
prava. Svoje hipoteze nastoji podvrgnuti kontroli empirijskih injenica i usporeivanju. U
pitanju je sustavna potraga za obavijestima izvora. Daje teoretski prinos sociologiji te je autor
prvog djela socioloke historiografije. Umnogome je nastavlja prosvjetiteljskih povjesniara
no mnogo od njih obuhvaa obilje i irinu povijesnog kretanja.
36
Pokretake snage povijesti trai u irim slojevima. Izdaje nekoliko svezaka nedovrenog djela
Historija politikih institucija nekadanje Francuske, a brojni prilozi su sakupljeni pod
naslovom Historijska pitanja. Svojom antigermanskom tezom protivi se shvaanju o
dominantnoj ulozi Germana-Franaka u nastanku Francuske, drei da se franaki politiki i
drutveni sustav tek postupno uklopio u rimsko drutvo i da su korijeni feudalizma postojali
ve u antikom svietu te da Galija Merovinga vie duguje Rimu nego Germanima.
U manifestu O nainu pisanja historije u Francuskoj i Njemakoj u posljednjih 50
godina osuuje germanofilstvo francuskih povjesniara. Kritizira stalni graanski rat meu
francuskim povjesniarima. U nastojanju da dosegne visoku znanstvenu razinu, razrauje
historijsku metodu koju definira kao sustavnu povezanost svih postupaka za kritiku izvora, a
njihova pravila povjesniar mora slijediti. Smatra da je najbolji povjesniar onaj koji je
najblii tekstovima, koji ih interpretira s najvie tonosti. Za njega je historija znanost o
ljudskim drutvima koja analizira njihov nastanak, unutranje ustrojstvo i postojanost.
Zanimaju ga kolektivna stanja.
HISTORIOGRAFIJA S POZITIVISTIKOM ETIKETOM
HIPPOLYTE TAINE (1828-1893) filozof i profesor estetike i povijesti umjetnosti. Njegove
teze su utjecale na kritiku literature i likovne umjetnosti. Uvjeren je da su razliita podruja
drutvenog ivota meusobno ovisna te eli savrenu sintezu svih razina povijesnih stvari,
prirode i ljudi. Propovijeda univerzalni determinizam. Nadahnjuje se Hegelovim uenjem,
panteizmom i darvinizmom. Njegovo djelo pripada pokretu naturalizma, a Taine potie
scijentizam , tj. dri da je stjecanje znanja u prirodnim znanostima jedini nain zbiljske
spoznaje. Historijska znanost postaje dio jedinstvene znanosti o evoluciji svijeta. Usporeuje
historiju s prirodnim znanostima, fizikom, kemijom i zoologijom te nastoji otkriti zakone
povijesnih kretanja. Teite je njegovog sustava na pokuaju da objasni linosti i pojave iz
rase, sredine i trenutka. Zanima ga sinteza pitanja civilizacije i to stvaralatvo duha i
osjeajnosti.
AUGUSTE COMTE (1798-1857) elio je da se drutvo ovlada pomou nove znanstvene
sociologije. Dri da historija nije znanost, ali to moe
postati prestane li se baviti pojedinanim injenicama i ako
se okrene generalizacijama na putu formuliranja zakona
povijesti. Odreuje historiji zadau unutar sociologije : ona
bi formulirala zakone drutvene dinamike i tako omoguila
predvianja budunosti. Uenje da je historija dio
sociologije usmjereno je stvaranju racionalne pozitivne
historije koja bi prouavala zbilju kao splet prirodnopovijesnih zakonitosti. Imao je uenje o trima fazama u
razvoju ljudskog razuma : teolokoj, metafizikoj i
pozitivnoj ili znanstvenoj. Pod pojmom zakona Comte
razumije samo utvrivanje vanjskih pojava koje se mogu
promatrati. Proiruje jaz izmeu filozofije povijesti. elja za utvrivanjem pogreno
shvaenih opih i vjenih zakona vodi u podcjenjivanje konkretnog historijskog
istraivanje i stvaranja jaza izmeu historije i sociologije. Uloga historije svela bi se na
skupljanje podataka za sociologiju.
Francuski pozitivistiki povjesniari su protivnici filozofije povijesti. Izraavaju prezir
prema sociologiji i ne zanimaju ih rezultati drutvenih znanosti. Dre se povrinskih dogaaja,
tj. tradicionalne politike historije dinastija, ratova, diplomacije, parlamenta. Nastaje
37
historiografija koja se bavi malim injenicama, ne uopavajui ih, koja samo nie kritiki
provjerene podatke, ne dajui sintezu.
Odriu se i Comtove metafizike filozofije povijesti. . Ne ele traiti povijesne zakone ni
poistovjetiti historijske metode s postupcima prirodnih znanosti. Historiografija se najee
zadovoljava politikom povijeu.
Francuska historiografija s kraja 19. i poetka 20 st. najvie je kritizirana jer se bavi
izdavanjem tekstova. Na poetku 20 st. rue se dvije iluzije franc. povjesniara - da se izvori
mogu potpuno iskoristiti jer su u njima sadrani svi nuni podatci o istraivanome dogaaju (
to izaziva povratak na erudiciju) i da povjesniar mora biti objektivan. Najpoznatiji
povjesniari franc. pozitivistike kole su E. Lavisse, C. Seignobos, C. V. Langloise.
ERNEST LAVISSE ( 1842-1922) usporedno s vlastitim istraivanjima iz povijesti
francuske i pruske uredio je vie izdanja iz svjetske i francuske povijesti.
CHARLES SEIGNOBOS (1854-1942) istaknuo se djelom o suvremenoj politikoj historiji
Europe, koje je doivjelo mnogo izdanja. Najpoznatiji je po priruniku o metodi kole s
pozitivistikom etiketom u suradnji s C.V. Langloisom.
CHARLES VICTOR LANGLOIS (1862-1929) sveuilini profesor srednjevjekovne
povijesti i ravnatelj Dravnog arhiva. Njihov Uvod u historijske studije kanonizacija je
historijske metode kao zatvorene mree pravila, a zbog jasnoe i dogmatske strogosti postao
je biblija povjesniara. Autori razlikuju vie faza u radu povjesniara mora prikazati
dokumente, na njih primijeniti niz kritikih operacija i na kraju, na temelju dokumenata koji
su kritikom postali upotrebljivi valja jednostavnim opaanjem ustanoviti povijesne injenice.
Postupak je psiholoke prirode jer se mora ocijeniti vjerodostojnost i pouzdanost autora.
Povijesnu injenicu je mogue objasniti samo iz injenice koja joj prethodi to znai da
povjesniar mora uspostaviti vezu izmeu pojedinih dogaaja. Zato su kritiari to
pojednostavljenje bogatstva povijesnog ivota nazvali dogaajnom historijom ili historijskom
pripovijeu. Autori dre da izravno promatranje pojava nije mogue, jer u obzir uzimaju
samo dokumente. Jedno od osnovnih obiljeja uvoda je iluzija da povjesniar moe
izbrisati svoju linost i strogo objektivno opisivati injenice. Seignobos svodi funkciju
povjesniara na opisivanje injenica proienih kritikom izvora. Shvaanje da se injenice
mogu nai u izvoru u gotovu stanju poto je povjesniar utvrdio njihovu autentinost i
vjerodostojnost svjedoanstva o njima pogotovo je izazvalo protivnike te vrste historiografije
da paljbu usmjere najvie na prirunik i samog Seignobosa. To naroito vrijedi za Luciena
Febvrea, utemeljitelja kole oko asopisa Annales. Seignobos se zanima za drutvene
pojave te zastupa miljenje da bi se drutvene znanosti trebale sluiti historijskom metodom.
Tim zapravo odgovara sociologu Emilu Durkheimu koji dri da je zadaa historije pruiti
sociologiji grau za utvrivanje drutvenih zakona.
39
postaju glavni predmet istraivanja. Kako misle da historiografija ima sredinje mjesto u
humanistikim studijima, ele asopis ureivati u mirnom i znanstvenu duhu, na temelju
metoda znanstvenog istraivanja pa pozivaju na suradnju.
Romantika historiografija 19 st. u SAD se nadahnjuje kolonizacijom Amerike, revolucijom i
njezinim posljedicama. Osnovna joj je zadaa njegovati mit o izuzetnim ljudskim kvalitetama
kolonista i vrlinama graanske demokracije.
GEORGE BANCROFT (1800-1891) otac amerike historije. U Historiji Sjedinjenih
Drava od otkria Amerike slijedi legendu o amerikoj revoluciji. Povijest SAD-a je
prema njemu nezaustavljiv napredak koji stvara sve veu slobodu, a sudbina te drave je
proiriti svoje ustanove po cijelom svijetu. Bavi se politikom povijeu.
Amerika historiografija razvija se u atmosferi nunosti kako bi se prevladale suprotnosti
Sjevera i Juga te dokinuti neprijateljstvo prema britanskim kolonijalnim monicima. Zato
pisci nastoje u duhu inteligentna i tolerantna rodoljublja trezvenije opisati razvoj liberalnih
institucija u anglosaskoj zajednici. Idol amerikih povjesniara je Ranke. Ameriki mladii
studiraju povijest na njemakim sveuilita. Pojavljuje se asopis American Historical
Review kao sredite za usmjeravanje amerike profesionalne historiografije. U krugu amer.
povjesniara raa se nesporazum u shvaanju Rankeova uenja. Prihvaa je pozitivistiki tip
historiografije, a ne uoavaju razlike izmeu tog smjera i Rankeovog uenja, te njegovu
metodu svode na tono utvrivanje injenica kritikom izvora. Nastoje spoznati kako je
zapravo bilo tipom istraivanja to ga je formulirao Seignobos, a misle da su Rankeovi
uenici.
41
shvaanjima da su samo heroji vrijedni istraivanja, ali osuuje i sociologe koje zanima
jedino velika gomila ljudstva iako i ona mora biti predmetom povijesnog
razmatranja.Odbija shvaanje da je jedino dravna ili politika povjestica oblik ljudske
zajednice te upozorava na brojne kulturne pojave.
FERDO II ( 1869-1940) pie Prirunik izvora hrvatske historije. Po njemu
povijest je znanost o dogaajima i promjenama meu ljudima. Glavnu panju obraa na
osobnu linost. Radno poprite historijske znanosti vidi u kulturnim faktorima, od drave,
religije, jezika i obiaja do prava, a prate ih politika, umjetnost, knjievnost, znanost, trgovina
i obrt s ekonomijom. Dijeli historiju na opu i narodnu te na provincijalnu i lokalnu.
Klai i ii raspravljaju o teoriji erudicijsko-genetike historije i nastoje definirati njihove
osnovne teze. ii pie o stupnjevima razvitka historije : o deskriptivnoj ili referirajuoj,
pragmatinoj ili pounoj te genetikoj ili razvijajuoj historiji. Izlae i neke teze njemakog
historizma, ponajprije uenje o idejama. ii smatra da povjesniar mora tumaiti
dogaaje na temelju vlastitog miljea emancipirajui se od kulturne sjene u kojoj ivi. Prema
iiu povijest ostaje uiteljicom ivota. Klai odbacuje filozofiju povjestice jer dri da ona
ne moe odgovoriti na velika pitanja povijesnog kretanja. Klai i ii nastoje sustavno
obrazloiti pitanja metodologije profesionalne historije u duhu njemake erudicijskogenetike historije. ii ostaje u uvjerenju da su glavni predmet historijskog istraivanja
politika i drava to pokazuje svojom istraivakom praksom.
JANKO KOHARI ( 1877 1905) oduevljava se za pozitivistiki nauk o prirodno
drutvenim zakonima u duhu Comteove filozofije. Osuuje kaos detalja Rankeove kole.
Historija bi morala zakonima objasniti kako su kasnije pojave nastale od ranijih, proniknuti uz
pomo zakona u biti stvari te tako predvidjeti budunost. Pritom istie zakone socijalne
nejednakosti, odnoaja radnikih.
ANTUN RADI ( 1869-1919) i za njega je povijest uiteljica
ivota. Predbacuje povjesniarima da su odve kroniari i da
pogreno shvaaju svoju zadau objektivnosti. Osuuje
utemeljenje hrvatske historiografije na povijesti velikaa i istaknutih
pojedinaca. Oduevljava se kamenim natpisima zato to su spomen
na ono vrijeme kad je hrvatski velika bi svoj i imao svog kralja.
STJEPAN RADI ( 1871 1928) kritian je prema europskoj
historiografiji. Misli da su meu povijesnim dogaanjima najvanije
seljake bune, a njima se posveuje malo panje. Prema Radiu,
povjesniari istrauju samo revolucije u kojima se javljaju sjajna
imena. Cijeni francuske autore koji piu svjetsku povijest, dri ih
objektivnim i istinoljubivima, a njihove pouke su korisne Hrvatima.
I glavni predstavnik profesionalne historije Ferdo ii svjestan je njezine aristokratske
jednostranosti. Stoga pie 1923. kako ne samo starije nego i moderna hrvatska
historiografija ima zapravo obiljeje plemiko, aristokratsko, jer glorificira hrvatsko
plemstvo u njegovoj borbi protiv bekog dvora. No, nada se da e se nai historik koji e
prikazati objektivnu borbu hrvatskog seljaka s njihovim zemaljskim gospodarima.
42
NA PRIJELOMU STOLJEA
OPRAVDANJA I KRITIKE HISTORIZMA U NJEMAKOJ
Na prijelomu stoljea u Njemakoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji i SAD-u se javljaju kritiari
dogaajne historije s prijedlozima za njezinu preobrazbu. Za profesionalnu historiografiju 19.
st. karakteristino je odricanje od istraivanje ekonomskih i drutvenih uvjeta namjerne
ljudske djelatnosti, dakle materijalnih odnosa, kolektivnih potreba, sukoba suprotnih interesa,
a pogotovo se ostavlja postrani povijesni ivot irih slojeva. Te teme, dakako, ne mogu biti
predmetom istraivanja ni povjesniara historizma, koji apsolutiziraju metodu
razumijevanja primjenjivu uglavnom samo na ispitivanje djelatnosti pojedinaca, niti
historiara pozitivizma koji ele shvatiti prolost samo iz slijeda pojedinih dogaaja o
kojima svjedoe izvori.
Kriza profesionalne historiografije izraava se otrim napadima na njezin znaaj i estokom
obranom ustaljenih postulata. Na pomolu je revizija osnovnih pretpostavki dogaajne historije
, jer industrijsko drutvo kasnoga 19st. vie ne doputa iskljuivanje drutvenih promjena i
irih drutvenih slojeva iz istraivanja. Potkraj 19 st. historizam poinje istraivati drutvo.
WILHELM DILTHEY ( 1833-1911) priskae u pomo njemakom historizmu svojim
pokuajem spoznajno-teoretskoga utemeljenja duhovnih znanosti prema kojemu se historiju,
kao i dotad svodi na istraivanje duhovnih pojava bez ispitivanja njihovih ekonomskih i
drutvenih uvjetovanosti. eli liiti duhovne znanosti pozitivistikog usmjerenja prema
prirodnim znanostima i utemeljiti njihovu metodsku samostalnost. eli nadii krajnosti uskog
empirijskog promatranja i apstraktne filozofije. Spoznaju dri intuitivnim inom ivotnog
iskustva pojedinog ovjeka, bavi se pitanjem postupne emancipacije ljudskog duha od
metafizike i religije. Historijska znanost poiva na injenici da povjesniar intuicijom i
izravnim doivljajem moe razumjeti duevni ivot ovjeka. Zastupa miljenje da je povijest
objektivni proces. Uvjeren je da je ovjek uivljavanjem sposoban spoznati sebe i povijest
koju je stvorio. Traga za sustavnom metodom za razumijevanje kulturnih ostvarenja putem
duhovnih znanosti. Dok Kant i Diltheyevi suvremenici, neokantovci, dre da ovjek moe
shvatiti sebe i svijet jer je razumno bie , Dilthey misli da ta sposobnost proizlazi iz injenice
to je on dio prirode i povijesti. Prema njemu, usporedbom se mogu uoiti zajednike crte
ljudske svijesti, no zbog svoenja spoznaje na in pojedinca, ne uspijeva razraditi spomenute
pretpostavke. Ono to mu je zajedniko s historizmom je misao da je organizirana dravna
mo pretpostavka za postojanje i povezivanje kulturnih sustava, tj. pojava na razliitim
ivotnim podrujima.
Kao i Dilthey , neokantovski filozofi dre da su filozofski sustavi 19.st. izgubili znaenje te
trae nove spoznaje za prirodne i humanistike znanosti. Pod Kantovim utjecajem, tvrde da
uroeni zakoni ljudskog duha odluuju o stvaranju ideja i da zato logina ljudska svijest moe
shvatiti zbiljske injenice kao i povjesniari historizma dre da znanstvena historija mora
imati vlastito uenje o metodi i teoriji spoznaje.
WILHELM WINDELBAND (1848-1915) - daje najznaajniji prilog diskusiji o razlici
metoda prirodnih i historijskih znanosti razmatrajui posebno logiku historijskoga
istraivanja.
Odbacuje tradicionalnu podjelu empirijskih znanosti prema predmetu
istraivanja te predlae da se klasificiraju na temelju formalnog znaaja njihovih spoznajnih
ciljeva. Zadaa je povjesniara istraiti individualne pojave u prolosti i zato njegova
djelatnost biva ideografskom. U historiji opi pojmovi imaju podreenu ulogu. Za njega su
povijesni oni narodi koji daju svoj peat povijesnom kretanju, povijesni ivot ima razuman
smisao, a povijest je proces u kojem se ideja humaniteta postupno ostvaruje.
HEIDRICH RICKERT ( 1863 1936) slae se s Wind., ali misli da kulturne znanosti kao i
prirodne moraju reducirati raznolikost povijesnog kretanja na odreene apriorne pojmove.
43
44
45
46
profesori. Dananji pripadnici nove historije uvjeravaju da to nije kola nego okvir i
atmosfera za neprekidno traenje novih putova i mogunosti za raspravu o istraivanju
razliitih podruja drutvenoga ivota. Svi ti povjesniari, iako su im stavovi danas bitno
drugaiji, pozivaju se na oeve osnivae te historije, Luciena Febvrea i Marka Blocha, te
na duh prvobitnih Anala.
Za razumijevanje ne samo suvremene francuske historiografije nego i kretanja u znanstvenoj
historiji uope vani su uvjeti u kojima nastaju prvi, meuratni Anali te djelatnost Blocha i
Febvrea u borbi za nov pristup historiji i njihovi istraivaki rezultati. Neki autori dre da su
oni proizveli najveu preobrazbu historijske discipline od vremena erudicije na kraju 17.
stoljea.
Bloch i Febvre sreli su se 1920. kao profesori sveuilita u Strasborgu. Godine 1929 izaao je
15. sijenja prvi broj asopisa Annales d' histoire economique et sociale, kojeg su oni bili
urednici. U suprotnosti s tadanjom uskom politikom historijom urednici Febvre i Bloch
ele sasvim zapostavljenoj ekonomskoj historiji osigurati sredinje mjesto u historijskom
istraivanju, vano pogotovu u svjetlu onodobne svjetske ekonomske krize. Blochovi i
Febreovi prilozi u Analima vani su za oblikovanje nove historije, no oni potrebu za
interdisciplinarnom suradnjom ne obrazlau teoretskim raspravama nego primjerima i
injenicama.
Anali upoznaju itatelje s dometima i problemima sociologije, geografije, demografije,
statistike, kolektivne psihologije, lingvistike, etnologije, jedino prema filozofima ostaju
sumnjiavi i zatvoreni. Anali su konkretniji i borbeniji od Berrove teoretski usmjerene Revue
de Synthese , kojoj ponajprije Febvre zahvaljuje bitna nadahnua. Zato u Analima nalazimo
nove oblike i probleme : kolektivne ankete o pojedinim problemima, kronike istraivanja,
sustavne recenzije kao sredstvo borbe za nov nain pisanja o povijesti.
Osnivai Anala nadahnjuju se uvelike sociologijom Emila Durkheima. Historija bi mogla
postati znanstvena samo kada bi nadila istraivanje pojedinanoga i bavila se
usporeivanjem drutva, ali tada se zapravo ne bi razlikovala od sociologije. Iako povjesniari
Anala odbijaju Durkheimov socioloki imperijalizam i ele dokazati da historija moe
povezati metodu generalizacije i individualizacije i ujedno vriti vanu drutvenu zadau, ue
od njega kako se istraivanje usredotouje na strukturalne oblike drutava umjesto na
pojedine dogaaje.
Odluujuu ulogu u intelektualnom oblikovanju generacije koja prekida s dogaajnom
historijom ima belgijski povjesniar HENRI PIRENNE (1862-1935). iri istraivanja na
razliita podruja drutvenoga ivota. Bavi se drutvenim promjenama u srednjem vijeku na
temelju vrlo solidne kritike izvora, a njegovi se glavni prilozi odnose na ekonomsku povijest
povezanu s mnogim podrujima drutvenoga ivota. Postanak
srednjevjekovnih gradova objanjava oivljavanjem trgovine u
11. i 12. st. i jedan je od zaetnika demografije gradova i
istraivanja predmoderne proizvodnje.
Anali zacijelo ne niu izravno iz kulturne i znanstvene atmosfere
u prvim desetljeima 20 st. Miljenje da istraivanje drutvenih
struktura, kolektivnih injenica i otvaranje prema drutvenim
znanostima znai novu pojavu u francuskoj historiografiji 30-ih
godina danas vie nije prihvatljivo. Ta historija i nije toliko
nova, jer je posrijedi zapravo obnova interesa za studij grupa
te ekonomskih i drutvenih organizacija to ih je dogaajna
historija druge polovice 19st. bila napustila. Nova se historija
moe pozvati ve na Voltairea koji je elio historiju ekonomije,
demografije, tehnike, a ne samo politike, vojske i diplomacije.
48
Prvi Anali ratuju protiv dominantne politike historije kao historije-pripovijesti o povrnim
dogaajima ispod kojih se ne vide dubinske strukture, a upravo njih treba analizirati. Oni se
suprotstavljaju tzv. Koncepciji pozitivistikih povjesniara da je u autentinosti dokumenata
sadrava cijela istina, da povjesniar zato samo slijedi tragove dogaaja, da je sva kritika
operacija jedino u postupku kojim se od traga dogaaja dolazi do samoga dogaaja. Grupa
oko Anala dri da je to potpuno nerazumijevanje znanstvene operacije povjesniara, koji
pogotovo hipotezama i znanstvenim postupcima stvara vlastiti predmet analize. Godine 1933.
Febvre postaje profesor na College de France, a Bloch 1936. dolazi na Sorbonneu kao
profesor tada jedine katedre ekonomske historije u Francuskoj. Anali zato sele iz Strasbourga
u Pariz. Interes se konano pomie od velikih mueva prema malome ovjeku. ( na slici je
Pirenne)
OEVI OSNIVAI FRANCUSKE NOVE HISTORIJE
Febvre i Bloch povjesniari su vrlo razliita kova, ali zajednike okvirne koncepcije. Obojica
bitno utjeu na program nove historije u Analima . LUCIEN FEBVRE je od 1920. do 1948.
napisao u asopisu 924 priloga koji usmjeruju preobrazbu dotadanjeg pristupa historijskom
zanatu. Iako nije cjelovito formulirao svoje shvaanje, ono se moe lako rekonstruirati iz
njegovih odabranih priloga objavljenih u posebnim zbirkama. Iluzijama tradicionalne
historiografije o mogunosti apsolutne objektivnosti Febvre suprostavlja svoju poznatu
izreku o historiji, keri svog vremena. Svaka je historija koja nije barem posredno povezana
sa sadanjou mrta, jer ne moe odgovoriti na ivotna pitanja suvremenog ovjeka.
Obraajui se mladima, uzvikuje : Svren je jueranji svijet. Svren zauvijek. Zato je,
kae, dunost povjesniara osvijetliti sadanjost s pomou prolosti. Febvre ne prihvaa
misao o zakonitosti povijesnog razvoja kao objanjenje za probleme sadanjosti. Za nj je
prolost golema masa injenica koja ulijeva strah i ne moe se cjelovitije spoznati, ali
historiju vidi kao sredstvo organizacije obavijesti o kaosu povijesti, u interesu
sadanjosti.
Febvre pobija dotadanju dogmu o bezlinom podreivanju
povjesniara izvoru i pojmovima na kojima je poivala
tradicionalna historija, injenici i dokumentu, a pogotovo na
shvaanju da je povijesna injenica nedjeljiva estica povijesti
koju treba , kritikom izvora, ponovo u njemu pronai. Povijesna
injenica nije samo smrt nekog vladara ili zakljuivanje
kratkotrajna ugovora nego i postupan pad vrijednosti novca i
nadnica.
Drutvene znanosti kojima Febvre obraa najveu panju jesu
sociologija, geografija, lingvistika, i soc. psihologija. U
beskrajnim polemikama o temi historija i sociologija , a u vezi
s Durkheimovom sociolokom kolom, iskristalizirala su se
osnovna Febvreova gledita. Budui da povjesniar ne moe
shvatiti razvoj drutva ne uzme li u obzir geografsku sredinu, a
da geograf ne moe uoiti promjene u prirodi zanemari li
ovjekove intervencije u njoj, Febvre se zauzima za zbliavanje tih dviju znanosti, ak
pomilja i na mogunost njihova stapanja geohistorija.
Vie ga zanima sinkronija, tj. meusobna povezanost injenica u istraivanom razdoblju i
prostoru, nego dijakronija, tj. slijed injenica u vremenu. Febvre ne prihvaa miljenje o
hijerarhiji pojedinih struktura te o ekonomskim i materijalnim uvjetima kao bazi
povijesnoga kretanja, to je karakteristino za marksizam. Za njega odreena povijesna
49
razdoblja i drutva ne obiljeava jedna razina struktura ( primjerice ekonomija ili politika)
nego mrea njihovih odnosa. Kod Marxa cijeni poticaj to ga je zapaanjem dugotrajnih
procesa te teorijom otuenja ovjeka dao razvoju drutvenih znanosti, no odbacuje
marksistiku koncepciju o bazi i nadgradnji te klasama.
Dok Anali istiu prije svega ekonomsku i socijalnu historiju, Febvre se najvie bavi
mentalitetima, tj. duhovnim stanjima u 16 st. Prouava ih na temelju biografija, od kojih su
najpoznatije Lutherova i ona knjievnika Rabelaisa, na ijem primjeru istrauje nevjerovanja
u 16 st. eli uoiti bitne kategorije unutar kojih se u svakoj eposi i civilizaciji organiziraju
ponaanje, osjeanje i ideje ljudi kao njihovo drutveno iskustvo. Iako je Febvre prvak struje
koja se zanima za drutveni totalitet, za malog ovjeka i susjeda s ulice, a ne za istaknute
linosti, on prividno paradoksalno pie biografije koje su dotad bile kronoloko
pripovijedanje o ivotu neke istaknute linosti. No, njegova se panja ne usredotouje na
karakteriziranje odabrane osobe nego na drutvene odnose koji su mu omoguili njezinu
djelatnost. Febvre dri da pov. linost moe misliti i djelovati samo onako kako doputaju
razdoblje i drutvena okolina, koja odreuje njezino stvaralatvo. Tako preko Rabelaisova i
Lutherova odnosa prema mentalitetu njihovih drutava nastoji prodrijeti u opu psiholoku
konstelaciju dotinoga vremena i prostora. Jasno mu je da se mentalni sistem njemu
suvremenog drutva ne moe primijeniti na prolost. Materijalni uvjeti za Febvrea nisu
odrednica mentaliteta nego samo dio ireg spleta.
Usporedo s Febvreom i MARC BLOCH budi nove ideje i predlae nova usmjerenja , ujedno
kritizirajui mnoga znanja i postupke dotadanje historije. Prije svega preporua
interdisciplinarnost, a bavi se povijeu agrarnih drutava te poljoprivrede i tehnike,
drutvenim odnosima i mentalitetima. Danas se kod Blocha posebno cijene pokuaji i
program usporedbi drutvenih struktura unutar europske civilizacije u srednjem vijeku. Dok
Febvre nastoji proiriti istraivanje na sva podruja mentalnoga ivota, koja se kao totalitet
mogu studirati na primjeru linosti, Bloch panju usmjeruje na duhovne pojave koje se
artikuliraju u drutvenom i materijalnom ivotu, u praksi i obiajima ljudi. Takav pristup
danas nazivamo historijskom antropologijom.
U vrijeme oeva osnivaa Anala historija mentaliteta dio je ekonomske i socijalne
totalne
historije
suprotstavljene
dogaajnoj,
politikoj. Za razliku od suvremene, matematizirane
ekonomske historije, ondanja je usko vezana s
psiholokom, jer se obje bave malim ovjekom i
kolektivnim pojavama Bloch nastoji u Durkheimovoj
sociologiji samo pronai korisne ideje za poredbeno
istraivanje povijesnih injenica, ali ne pokuava
testirati njegove niti se baviti ikojim odreenim
drutvenim teorijama. Teorija mu je naime, sredstvo, a
ne cilj spoznaje. Uz Febvreovo djelo o nevjerovanju
16.st. , Blochova knjiga o kraljevima iscjeliteljima bitno
utjee na razvoj historije mentaliteta. Rije je o
vjerovanju da francuski i engleski kraljevi imaju mo
lijeenja kone bolesti krofula dodirom, i to posebnim
ritualom, a Bloch taj fenomen istrauje kao izraz
politike moi, zanima se za religijsku psihologiju, tj.
povijest uda, i pita se kako su te kolektivne iluzije
bile mogue (blentavi ljudi, to se uope pita). Sredinji je problem djela usporedba
kraljevskog dodira u Francuskoj i Engleskoj.
U kasnijim radovima preteno se bavi ekonomskom i drutvenom povijeu. Kao medievist,
kree stopama Henrija Pirennea i daje prve zaokruene priloge iz povijesti feudalnog drutva.
50
U knjizi Originalna obiljeja francuske agrarne povijesti (1931) iroko definira agrarnu
historiju kao istraivanje poljoprivrednih tehnika i obiaja, odluno se protivei sklonosti
tradicionalne historije da se bavi iskljuivo pravnim ustrojem feudalnih posjeda. Nastoji
razliite agrarne sustave shvatiti u spletu s drutvenim ustanovama. Tipine crte agrarnog
ureenja u dugom razdoblju od 13 st. do francuske revolucije usporeuje s agrarnim
strukturama nekih europskih zemalja. Slui se i regresivnom metodom (preuzetom od
antropologije). Na temelju suvremenog izgleda obradivih povrina, ili katastarskih nacrta, ali i
fotografija iz zraka, istrauje nekadanje obiaje. Raspored polja i nain obrade.
Danas je pak najpoznatiji po knjizi Feudalno drutvo (1936), pokuaju sinteze europskoga
feudalizma zapadno od Labe od sredine 9. do poetka 13 st., sa irokim rasponom tema : od
obrisa polja, imena mjesta, obiaja, kolektivnog psih. dranja, trgovine i vanosti novca pa
sve do arhitekture. Poredbenom metodom eli se baviti cjelinom feudalnoga drutva,
ukljuuje i pitanje mentaliteta , odnosno nain osjeanja i miljenja. Zanimljive su
pritom obavijesti o srednjevjekovnom shvaanju vremena, odnosno o uzrocima nedostatka
interesa za tono mjerenje vremena. Time je uinio prve korake prema suvremenom,
sloenom shvaanju povijesnoga vremena.
Kritika mu je zamjerila shematizaciju, i injenicu da premalo panje poklanja politikom
okviru dogaaja. Godine 1940. svojim spisom udni poraz, daje objanjenje slabosti
vojne komande, politike i intelektualaca meuraa kao uzroka katastrofe, te pokuava
sistematizirati gledite Anala, koja dri humanima i prikladnima da se franc. duhovna
strujanja dignu na vii stupanj. vabe su ga ubili 1944. Iza njega je ostao rukopis, ini se
treina teksta, nastao u najtraginijim trenucima Europe poznat pod nazivom Apologija
historije ili zanat historiara ime je znatno pomogao afirmaciji ideja Anala. Bloch prije
svega eli obraniti historiju od onih malodunih povjesniara koji su, razoarani to se
prirodni zakoni ne mogu primijeniti na istraivanje prolosti, poricali mogunost spoznaje
povijesne zbilje uope. Branei pravo historije na opstanak, uvjeren je da e ona stei svoje
mjesto meu spoznajama vrijednima najveega napora ako, umjesto jednostavna nabrajanja
dogaaja bez prave veze, dosegne racionalnu klasifikaciju injenica i postupno sve dublje
razumijevanje pojava. Za nj historija nije samo znanost u pokretu nego i znanost u
embrionalnom obliku pripovijesti prikovane za povrinske dogaaje te se mui prodrijeti u
dubinu i postati racionalan, analitiki pothvat. U tu svrhu mora odbaciti legendu i retoriku, ali
i eruditsku rutinu kao jedini smisao svoje djelatnosti. Na kritike da povjesniar ne moe
spoznati prolost jer nije bio izravan svjedok pov. dogaanja, odgovara da se svaka drutvena
spoznaja, pa i sadanjosti temelji na tragovima injenica, a ne njihovu izravnu promatranju.
Istie da istraiva mora na poetku odrediti smjer svog postupka, te da kritika izvora nije
samo sebi svrha, jer se u tom sluaju vezuje za beznaajne probleme. Erudicija se okree
uprazno shvati li se kao svrha umjesto kao orue historijske interpretacije.
GEORGES LEFEBVRE ( 1874-1959) pripadnik je prvog pokoljenja oko Anala. Za razliku
od oeva osnivaa u marksistikom duhu razrauje klasnu borbu u francuskoj revoluciji, te
je jedan od zaetnika ekonomske i socijalne historije uz upotrebu statistikih i demografskih
tehnika. Djelo Veliki strah slui kao jedan od obrazaca za historiju mentaliteta. Rije je
strahu treeg stalea od terora plemstva. Istraivanje tog kolektivnog mentalnog stanja
uspijeva prodrijeti do vanih obiljeja drutvenih struktura.
JOHAN HUIZINGA (1872-1945) umnogome je blizak Blochovim i Febvreovim
shvaanjima. U djelu Jesen srednjeg vijeka zanima se za povijest knjievnosti i
umjetnosti, a unutar svoje interpretacije povijesti civilizacije bavi se i temama s podruja
psihologije, etnologije, sociologije i filozofije. Jedan je od zaetnika nove historije u
meurau, ali i suvremene historijske antropologije zbog svog interesa za tijelo, san,
51
52
53
54
56
57
samo dugotrajne strukture, pa je njegov nain rada jedan od obrazaca strukturalne historije.
Braudel dakle ne uspijeva odgovoriti na osnovno pitanje to ga postavlja njegovo djelo, a to je
povezivanje vremenskih razina. tovie, on u dogaajima vidi epizodne injenice to ih
uglavnom poistovjeuje s politikom povijeu kao povrnim nizanjem dogaaja koji nisu
vani za objanjenje struktura. Zato Braudelov nasljednik u voenju kole Jacques Le Goff
kritizira to je u Sredozemlju politika historija svedena na puki dodatak te dri kako ne
moe biti suprotnosti i nepovezanosti izmeu razmjerno nepokretnih struktura , pokretljivih
konjunktura i brzoga ritma dogaaja.
Napisao je i trilogiju o materijalnoj civilizaciji, ekonomiji i kapitalizmu od 15. do 18. st. I
ondje inzistira na trima vremenskim razinama : u dubini je materijalna civilizacija kao
ponavljanje djelatnosti i ponaanja iz davnih vremena, na srednjoj je razini ekonomski ivot, a
na vrhu kapitalistiki mehanizam. Naputa ograde ekonomske historije (poljoprivreda,
trgovina, industrija) i temelje trai u svakodnevnom ivotu : prehrani, odijevanju...
Trina ekonomija i kapitalizam za Braudela su dakle dvije razliite injenice. U trinoj
privredi prevladava konkurencija, a razmjena je jednaka, doim kapitalizam stvara i
iskoritava monopolne oblike koji uvjetuju nejednakost razmjene, to je kae bitan problem
suvremenoga svijeta.
U djelu Identitet Francuske bavi se razliitim aspektima povijesnog ivota u Francuskoj.
Tekst se trebao sastojati od 4 velika dijela : 1.) prostori i povijest(u znaku geografije), 2.) ljudi
i stvari ( demografija i politika ekonomija), 3.)drava, kultura i drutvo ( na temelju rezultata
politologije, istraivanja kulture i sociologije), te 4.) Francuzi izvan Francuske, ali je dovrio
samo prva dva dijela. Veliku panju polae na seljaku ekonomiju, a najvie ga zanima uloga
gradova , znaenje prometa, mjesto obrta, industrije i trgovine, oblik kredita te sam
kapitalizam.
SERIJALNA HISTORIJA
Francuska nova historija velikim je dijelom strukturalna, ali ne slijedi put strukturalne
lingvistike, antropologije ili psihologije. Kod strukturalizma je rije o nepromjenjivim
apstraktnim naelima, skrivenima iza jezika kultura, drutvenih struktura i naina spoznaje.
Pierre Chaunu kae da je struktura sve ono to u jednom drutvu i jednoj ekonomiji traje
dovoljno dugo da se ne moe zapaziti. Serijalna historija je pristup istraivanju koji
konstruira povijesne injenice u vremenu, u serijama homogenih jedinica koje se mogu
usporediti, a ponavljaju se u razmjerno duljem trajanju i unutar njega u odreenim pravilnim
intervalima. U istraivanje ulazi i kvantifikacija i upotreba kompjutera. Kod kvantitativne
ekonomske historije istraivanje se svodi iskljuivo na nizove narodnog dohotka, na totalnu i
sustavnu kvantifikaciju na temelju matematikih modela.
Prva je serijalna historija ekonomska i to historija cijena te njihovih fluktuacija duljeg ili
kraeg trajanja, a serijalni postupak se iri na demografsku i socijalnu historiju te na
istraivanje mentaliteta i sustavne civilizacije.
PIERRE CHAUN predmet istraivanja u njegovom djelu je trgovaki promet izmeu
panjolske i Novog Svijeta. Bavi se historijskom geografijom te istie vanost prostora i
komunikacije.
Serijalni se pristup u 50-im godinama iri na historijsku demagogiju koja usporeuje
ekonomske i demografske cikluse. Krize se istrauju na temelju demografskih podataka.
Predmet interesa je uglavnom stari reim.
58
59
60
61
62
63
TEORIJA I PRIPOVIJEST
U velikim historiografijama pojavilo se uvjerenje da je pripovijedanje bitan medij historijskog
prikaza. U Njemakoj se u 80-im godinama javlja kritika koja zahtijeva povratak pripovijesti.
Veliki dio njemakog socijalno-historijskog prikaza je teoretski informirana argumentacija. U
diskusiji o teoriji se mogu uoiti 3 glavna pitanja : to je teorija, u emu je pozitivna strana
upotrebe teorija u historijskoj znanosti i moe li historijska znanost uope postojati bez
teorije.
Kocka je rekao da je teorija sustav pojmova i kategorija to slue prouavanju i objanjenju
odreenih povijesnih fenomena, a ne mogu se izvesti iz izvora. U sinkronom smislu, teorije
upuuju na istraivanju funkcionalnih i strukturalnih odnosa meu pojedinim podrujima, a u
dijakronome na uzronosti, pokretake snage, uvjete i posljedice promjena. Teorije pomau
pri vremenskom razgranienju istraivanih fenomena te razlikovanju razvojnih razina i
tijekova, tj. omoguuju sinkronijske i dijakronijske usporedbe.
Teoretske koncepcije imale bi zadau smisleno ograniiti iroko podruje istraivanja,
strukturirani sadrajne probleme tako da se obuhvate i analiziraju oni najvaniji, ime se
omoguuje ispitivanje kontinuiteta i diskontinuiteta razvoja.
Najvanije su teorije socijalne evolucije, o konjukturnim ciklusima, modelima rasta iz
ekonomije, o teorijama modernizacije , organiziranome kapitalizmu, socijalizaciji, socijalne
nejednakosti, oblikovanju klasa i revolucija. Mnogi povjesniari se okreu zanimljivim ,
elegantnim pripovijestima iz prolosti, odustajui od pojmovne jasnoe. Narativna historija i
ona svakodnevice otro napadaju kvantitativnu historiju, pripisujui joj postupni neuspjeh i
izopenje discipline historije, kritika upozorava na njezine slabosti kao da se one ne mogu
prebroditi, a ne eli uzeti u obzir da se kvantifikacijom mogu razmjerno tono opisati opa
obiljeja goleme skupine pojedinih sluajeva.
in pripovijedanja je bitan dio procesa spoznaje. Neki autori razrauju posebnu koncepciju
pripovijesti koja nije samo puko ustanovljavanje dogaaja nego i posebno oblikovanje i
strukturiranje obavijesti o predmetu istraivanja.
64
drutvenog i ekonomskog sustava, te tako stei znanje o uzrocima promjena ili stabilnosti. U
tom je smislu grupa koja se bavi protoindustrijalizacijom u knjizi Industrija prije
industralizacije objavila program razraen u vie lokalnih i regionalnih rezultata. Kocka
tvrdi da se povijesno kretanje ne moe rekonstruirati iskljuivo iz ljudskih iskustava te
ocjenjuje da je spomenuta polemika stvar prolosti.
65
67
68
papa protiv elitne kulture u knjievnosti, 60-ih se iri na arhitekturu, 70-ih se pojavljuje u
radovima franc. filozofa, a kasnije i u Njemakoj.
Naputa se ideologija prosvjetitelja i liberala 19 st. Postmodernu perspektivu obiljeavaju
radikalni pluralizam i relativizam. Najvanije je postii korisno znanje, ne pitajui se je li
istinito. Prema Lyotardu ne postoji jedna nego samo konkretne istine. Mnogi protivnici
predbacuju pobornicima postmoderne da nekritiki prihvaaju beznaajne sluajne ideje i
ivot bez humanistikih ideala. Postmodernistiki relativizam preplavljuje amerika
sveuilita, odjele za antropologiju, lingvistiku, literaturu i intelektualnu historiju.
Postmodernistiki pristup pokuava dekonstruirati profesionalnu historiju kojoj je zadaa da
preko svjedoanstava i izvora trai obavijest o povijesnoj zbilji. Historija bi stoga bila igra
uspomenama , rijeima i tekstovima s teitem na dekonstrukciji.
FERDINAND DE SAUSSURE (1857-1913) strukturalni lingvist.
Izalo je djelo o osnovama ope lingvistike s koncepcijom o jeziku
kao zatvorenu autonomnu sustavu sintaktike strukture koji se
temelji na odnosu oznaitelja i oznaenog. Jezik bi bio sustav
znakova to ga treba istraiti sinkroniki, tj. u datom trenutku. Prema
njemu, strukture odreuju ovjeka, a ne on njih.
Literarna teorija je izgubila identitet zato to eli obuhvatiti
filozofiju, lingvistiku, psihologiju i kulturne studije , tj. ima
imperijalistike namjere kao nekad filozofija, sociologija,
antropologija i lingvistika.
CLAUDE LEVI-STRAUSS antropolog, napravio vaan korak u razvoju strukturalizma ,
odbacujui prosvjetiteljsko uvjerenje o jazu izmeu mitskog i razumnog. Dokazuje da
miljenje tzv. primitivnih naroda sadri svojstvenu racionalnost. U naizgled razliitim
mitovima vidi varijacije odreenog broja temeljnih tema te analizira dijelove mita koji imaju
znaenje samo onda kada su na odreeni nain povezani, a pravila tih kombinacija ine
gramatiku. Misli kako nema kriterija za sreivanje obavijesti o pov. dogaajima te postoji
onoliko kronologija koliko je kultura. Kronoloki i pripovjedaki prikaz historiografije njemu
je znanstven, a u najgorem sluaju rije je o samoobrani.
ROLAND BARTHES (1915-1980) - kae da su konstitutivne crte historije iskljuivo poetska
imaginacija i da hvalisavo razmetanje historiografije objektivnou ima ideoloku funkciju.
Vidi samo retoriku stranu historiografije i gradi lingvistike argumente iskljuivo na
primjerima iz klasine predznanstvene historiografije. Prelazi preko odnosa jezika i
historijskog istraivanja te svojom koncentracijom na tekst unaprijed iskljuuje problem
istraivanja. Za nj je paradoksalno da bi narativna struktura bila znak i dokaz povijesne zbilje,
pa zato tvrdi da se naracijom ne moe postii istinit i objektivan prikaz. Jedan je od osnivaa
naratologije.
MICHEL POUCALT (1926-1986) filozof. Najprije se pohvalno izrazio o francuskoj novoj
historiji 50-ih i 60-ih godina. No, francuski povjesniari ga prihvaaju tek u 70-ih
preuzimanjem njegovih velikih tematskih izazova od ludosti i tamnice do spolnosti. Kasnije
kritizira historiju mentaliteta i najpoznatije autore oko Anala zbog toga jer svoja ispitivanja
temelje toliko na duhovnom ivotu koliko na drutvenim fenomenima. Historija ludosti u
klasino doba odnosi se na razdoblje 16. do 18. st . kojem pripisuje konstrukciju
antagonistikih figura ludosti i razuma. U knjizi Roenje klinike pie o novom pristupu
bolesnom tijelu i tijelu uope, a u djelima Rijeima i stvarima zanima ga arheologija
humanistikih znanosti. Svoje ope koncepte nastoji izloiti u djelu Arheologija znanja .
U djelu Nadzirati i kazniti govori o roenju tamnice te strategijama i tehnikama moi u
opreci s pukim dranjem. Nastaju i tri sveska pod naslovom Historija seksualnosti,
negira procesualni znaaj povijesti. eli arheoloki rekonstruirati strukture meusobno
odijeljenih diskursa kako bi pokazao njihove unutranje moi u dotinom razdoblju. Zanimaju
70
ga igre bez uzroka koje stvaraju skup dominantnih predodbi na temelju uvijek prisutna
odnosa moi i znanja. Za njega je zbilja samo kreacija jezika, a diskurs u diskontuiniranim
praktikama obuhvaa sve oblike kulture. U ranijim radovima shvaa mo kao silu represije
nad ljudima. Organizacijsko naelo moi je institucionalna mrea mikromoi koja
obuhvaa sve aspekte drutvenog ivota. Moderno drutvo se temelji na anonimnim
strukturama moi i stvara poopeni tamniki sustav i opu taktiku podvrgavanja.
JACQUES DERRIDA- dri se da je njegova dekonstrukcija glavni suvremeni oblik
postkulturalizma. Iznosi tezu o nemogunostima bilo kakve
znanosti o knjievnosti. Njegove tvrdnje su svojstva kombinacija
filozofije i bavljenja knjievnou i u njega ostaje samo
neidentificirana tekstovnost. Preostaje samo pomno itanje u
svrhu osvjetljavanja unutranjih proturjenosti to ih sadri svaki
tekst.
Omiljena je tema deridanskog itanja freudova dekonstrukcija.
Deridanska dekonstrukcija je posluila i feministikoj
historiografiji u nastojanju da otkrije unutranje proturjenosti
tradicionalnih opravdanja muke dominacije u historijskim,
filozofskim, psihoanalitikim ili knjievnim diskursima. U jeziku
vidi gusti oznaitelja s promjenjivim znaenjem, bezgraninu
igru signifikacije, jer dri da ne postoji kriterij za odreivanje
znaenja tj. zbilje.
71
72
kao zemlje Zapadne Europe. Prouava odreene povijesne pojave kako bi opravdao
socijalistiki pokret i njegov program. Sa spisom K pitanju o ulozi linosti u povijesti
utjee na na historijske interpretacije dogmatskog marksizma. Protivi se objanjenju
povijesnih pojava samo djelatnou i idejama istaknutih pojedinaca. Moni pojedinci mogu
utjecati na sudbinu drutva , ali u potpunosti ovise o organizaciji drutva i odnosa drutvenih
snaga.
VLADIMIR ILJI LENJIN ( 1870-1923) nastoji objasniti vane pojave ruske povijesti kao
opravdanje svoje politike prakse. Interpretacije temelji na shvaanju zakonitosti povijesnog
razvoja. Nastoji prikazati ope crte feudalizma, posebno klasnu borbu seljaka i
zemljoposjednika do reforme 1861. Bavi se razvojem kapitalizma u Rusiji, pobijajui
narodnjaka gledita da taj sustav u Rusiji ne postoji. Time eli opravdati svoje uvjerenje u
neminovne graanske-demokratske i proleterske revolucije u Rusiji.
Marksizam je po Lenjinu posljednja rije nauke. Ovdje se nauka mora zaustaviti jer nema vie
to da trai. Put ka istini je naen i treba samo njime povesti
ovjeanstvo. Ukazivanje svakog drugog puta je samo
odvraanje od apsolutne istine". Sve drugo osim marksizma
samo je bolesna fantazija i izvrdavanje filozofskog idealizma,
rav produkt ravog drutvenog poretka" , i zbog toga se Lenjin
prema svakom drugom gleditu koje se ne slae sa njegovim,
odnosi kao prema ideji neprijateljske sekte.
Razvoj sovjetske historiografije moemo podijeliti u 4 faze :
doba od 1917. do sredine 20 ih obuhvaa poetne napore za
stvaranje marksistike sovjetske historiografije ; od sredine 20-ih
do 30-ih obiljeena je usponom i vrlo raznolikom problematikom
; od 30-ih do 1956. mogua je jedino staljinistika historiografija
; te nakon 1956. poinje doba destaljinizacije, ali historiografija i
dalje ostaje slubena, zatvorena u okvirima to ih doputa Centralni komitet.
MIHAIL POKROVSKI (1868-1932) nakon listopadske revolucije, preuzima zadau
organizacije historijske istraivake i pedagoke djelatnosti. Brine se za teoretske rasprave,
izdavanje kolektivnih radova i istraivake planove, a organizira i Drutvo povjesniara
marksista. Napisao je Pregled ruske povijesti. Ustraje u svom prijanjem shvaanju o
bitnoj ulozi trgovakog kapitala u ruskoj povijesti. Rusku povijest prikazuje shematski uz
pomo apstraktnih generalizacija, a ne osvre se na ruske nacionalne osobitosti.
Staljinove postavke i formulirovke se uzdiu kao neoboriva istina, a povjesniari osueni
iskljuivo se baviti njihovim razraivanjem. Staljin eli na prvo mjesto izdignuti pojedine
linosti ili vanjske uzroke. Njegova intervencija poinje pismom O nekim pitanjima
historije boljevizma. Nastoji stvoriti podlogu za isticanje vlastite linosti kao najzaslunije
u svim etapama. Da bi likvidirao dotadanju sovjetsku historiografiju. Staljin se slui
politikim optubama zbog trockizma, te provjeravanjem znanstvene proizvodnje
Komunistike akademije i Drutva povjesniara marksista. Promovira povijest kao djelatnost
velikih linosti. Posebno se slavi car Ivan Grozni pa se u njegovom znaaju trae uzroci
drutvenih promjena i istie njegovo tobonje jedinstvo s narodom. Takoer podupire kult
ruskih generala iz napoleonskih ratova. Sovjetska historiografija se svodi na citiranje Staljina,
odobravanje njegovih stavova i puko opisivanje dogaaja.
Tri godine nakon Staljinove smrti poinje destaljinizacija na drutvenom, kulturnom i
znanstvenom podruju. Proglaava se povratak na uenje Marxa, Engelsa i Lenjina, a na
dnevni red dolazi pitanje drutvenih znanosti koje su se dotad drale nepotrebnim i
buroaskim. Nastoje se obuhvatiti sve pojave. Otvaraju se arhivi, izdaju grae, reorganiziraju
ustanove i pojavljuju novi asopisi.
75
76