RAZMILJANJA O PRVOJ FILOZOFIJI, RENE DESCARTES

POSLANICA (akademskoj zajednici, tj. teolozima)

- dva pitanja: o bogu i o dui treba dokazivati filozofijom, a ne teologijom. Sve to se
moe znati o bogu moe nam otkriti na vlastiti duh. Boga se lake spoznaje nego stvari
ovog svijeta
- dokazi koje D. daje se mogu shvatiti samo ako je na duh lien osjetilnih predrasuda
PROSLOV (itatelju)
- ljudski duh sebe shvaa samo kao mislee, i to znai da ''nita jasno ne spoznajem
za to sam znao da se odnosi na moje bivstvo osim (to) da sam mislee iliti ono to u
sebi ima sposobnost miljenja. U onom to slijedi pokazat u pak kojim nainom iz
toga to ne spoznajem nita drugo to pripada mojem bivstvu, proizlazi da zaista i ne
postoji nita drugo to mu pripada''
- nadalje, ako imam zamisao stvari savrenije od mene, to znai da ta stvar i zbiljski
postoji: ''ako u meni postoji zamisao stvari savrenije od mene, onda ona zaista i postoji''
SAETAK EST RAZMILJANJA
- prvo razmiljanje: izlae uzroke zbog kojih moemo sumnjati u sve stvari (posebno
materijalne); korist je to time odvajamo osjetila od duha, a i kasnije vie ne moemo
sumnjati u stvari za koje otkrijemo da su istinite
- drugo razmiljanje: duh moe pretpostaviti da ne postoje stvari u koje on sumnja, ali
shvaa da nije mogue da on sam ne postoji. Na taj nain se lako razlikuje to pripada
duhu, a to tijelu. Sva tijela zamiljamo kao djeljiva, i svaku duu kao nedjeljivu dakle,
duh i tijelo su opreni. To je dovoljno da se zakljui kako ''raspadom tijela ne slijedi i
propast duha'', ergo dua je besmrtna. Nita ne propada potpuno, pa tako ni ono
tjelesno ali ljudsko tijelo je sloeno tijelo, i kao takvo propada, doim je dua
nedjeljiva i nesloena, pa stoga nikako ne propada
- tree razmiljanje: daje se glavni dokaz bojeg postojanja, na temelju toga da
''zamisao boga koja je u nama ne moe ne imati samog boga kao uzrok''
- etvrto razmiljanje: istinite su sve stvari koje shvaamo jasno i razgovijetno
(odjelito), a ovdje se navodi i u emu se sastoji ono lano. Istinito i lano je Descartes
ovdje raspravio samo u misaonom smislu istine i lai, a ne moralnom
- peto razmiljanje: objanjava se ''tjelesna narav uzeta openito'', te se iznose novi
dokazi za postojanje boga, te se pokazuje kako i pouzdanost geometrijskih dokaza ovisi
o spoznaji boga
- esto razmiljanje: razlikuje se razumijevanje od matanja te se pokazuje prava
razlika izmeu duha i tijela, ali i ''tijesna povezanost'' duha i tijela, koji ''ine neko
jedno'' (je li to ona Descartesova hipofiza?), opisuju se pogreke koje mogu doi od
osjetila te kako ih izbjei, iznose se svi razlozi koji dokazuju zbiljsko postojanje
materijalnog i to tako da se uvidi da je postojanje duha mnogo izvjesnije nego postojanje
materije dokazi za tijelo nisu tako vrsti kao dokazi za duu i boga!
1. RAZMILJANJE O STVARIMA O KOJIMA SE MOE DVOJITI
- treba poeti ispoetka sa stjecanjem znanja, jer od malena primamo lai pod istine
treba u znanostima utemeljiti ''ono vrsto i postojano''. Treba potpuno oboriti sva svoja

ranija miljenja. Ne treba pokazati da su ta uvjerenja lana, nego samo da se u njih moe
sumnjati. Sve to je uzimao za istinito, D. je uzimao osjetilima. E, sad njih dovodi u
pitanje: moe se posumnjati ak u to da nae tijelo ustvari nije nae kao to snovi
varaju, mogu varati i osjetila. Ne moe se sa sigurnou razlikovati java od sna, jer i u
snu baratamo zaista postojeim stvarima.
- ako se i sloi neto toliko nezamislivo i neistinito, i ono je ipak sastavljeno od
najjednostavnijih stvari koje su zapravo istinite: tjelesnost (i njena protenost), koliina,
veliina, mjesto i vrijeme. Zato su dvojbene znanosti koje barataju sloenim stvarima
(fizika, astronomija...), a sigurne one koje barataju jednostavnim (geometrija i aritmetika)
- no, moda se varam ak i u vezi matematike; ini se da nema ni jedne stvari o kojoj ne
bih mogao dvojiti. A ja elim nai neto sigurno. Jedino to mogu je sve smatrati lanim i
izmiljenim zato je bolje pretpostaviti ne dobrog boga, nego zloduha toliko lukavog da
me u svemu zavarava, pa me navodi na to da su sve izvanjske stvari obmane; tako
u promatrati sebe kao da nemam nikakvih fizikih osobina, ni osjetila ni tijela
2. RAZMILJANJE O NARAVI LJUDSKOG DUHA: DA JE ON POZNATIJI
OD TIJELA
- D. se nada da e pronai tu neku ''arhimedovsku'' toku u koju moe biti siguran; ako
ne, onda e barem biti siguran da nita nije sigurno (ni stvari iz naeg pamenja). No
moda postoji neto razliito od svih tih (tjelesnih) stvari, neke misli koje mi je bog
usadio? Ili sam ak moda ja sam tvorac tih misli? Mogu li sumnjati i u sebe sama? Ne
mogu sumnjati u sebe samog, jer ako i postoji zloduh-obmanjiva koji me cijelo
vrijeme vara, ne moe me varati barem oko toga da ja jesam.
- ipak, jo nije sigurno koji sam to ja (moda mogu za sebe uzeti neto drugo). Zato treba
vidjeti to sam dosad vjerovao da jesam, pa vidjeti moe li se i iz toga togod skeptiki
iistiti. to sam vjerovao da jesam? ovjek. Ali to je ovjek? Ako ga definiram, moram
se upitati to su dijelovi te definicije, te zapadam u probleme.
- nego, dosad sam smatrao da imam tijelo, i smatrao sam da imam duu. O tijelu nisam
uope dvojio (tijelo = ono to se moe ograniiti nekim oblikom, odrediti nekim
mjestom i ispuniti prostor tako da iz tog prostora bude iskljueno svako drugo tijelo),
vidio sam da ono ima osobine da ga mogu dohvatiti osjetilima, i da se kree (ali teko je
vjerovati da se tijelo kree samo od sebe)
- no, kad podvrgnem te tjelesne osobine propitivanju, onda vidim da u sve tjelesno mogu
sumnjati. Mogu li osjeati? Ne, jer bez tijela nema osjeanja. A mogu li misliti? To je
upravo ono to se trai: jedino miljenje mi ne moe biti oduzeto, i ja postojim toliko
dugo dok mislim: ako prestaje miljenje, prestaje i sav bitak. Ukratko, ''ja sam stvar
koja misli (ono mislee), tj. duh, ili dua, ili razum, ili um.'' Ja sam mislea stvar, to
je definicija. Ne mogu nita tvrditi u pogledu tjelesnosti sebe samog. Jer ja tjelesnost
zamiljam, dakle za tu predodbu se koristim matom; no spoznaja o sebi nije mata
- stvar koja misli, tj. ja, je ono to ''dvoji, razumijeva, tvrdi, nijee, hoe, zamilja i
osjea''. Sve to spada u istinu, jednaku onoj da ja jesam (jer to sve pripada meni). Ja
ak i zamiljam, pa ''iako moda nita od onoga to zamiljam nije istina, ipak sama
mo zamiljanja doista postoji i dio je mog miljenja''. Dakle, siguran sam u to da
osjeam (a ''osjeati, tono uzeto, nije nita drugo do misliti'').
- ipak se ini da razgovjetnije spoznajem tjelesne stvari nego one koje su u dui
(dakle, jasnije spoznajem tjelesni svijet iako je on manje siguran od duevnog)

- stoga treba malo otii od podruja sigurne istine, te dopustiti da na duh razmotri te neapsolutne stvari: treba ''duhu popustiti uzde, da se kad mu ih malo poslije ponovno
pritegnemo, dade lake voditi''
- zato treba promotriti tijela koja najrazgovjetnije shvaamo (ne sloena i openita tijela),
ona koja su dana pred nama i naim osjetilima: npr. vosak. Njega as vidimo u krutom
stanju, as u tekuem, ali ne sumnjamo da je to jedna te ista stvar. A to ne shvaamo
osjetilima, jer ono to sam osjetilima vidio, to se promijenilo - ja sam dakle duhom
shvatio to je taj vosak; nisam spoznao osjetilima, nego duhovnim uvidom. Ono to
vidim oima, shvaam tek pomou prosudbe u duhu
- iz zakljuivanja da neka stvar jest, znam da ja zakljuujem, pa samim time slijedi i
da ja jesam: stvari spoznajem duhom, pa prema tome duh spoznajem prije stvari i
jasnije i razgovjetnije od stvari!
3. RAZMILJANJE: O BOGU, DA OPSTOJI
- oblici miljenja (osjeaji i matarije), iako moda nisu nita, zasigurno se barem nalaze
u meni. Ono kako mogu potvrditi vanjsku stvar je njena jasnoa i razgovijetnost;
''istinito je sve ono to shvaam jasno i razgovijetno (odjelito)''. Meutim, ini se da
bi me neki bog mogao prevariti i u stvarima koje mi se ine najoitije, i to duhom. No, da
bi se uklonila dvojba (koja postoji oko svega drugoga osim oko toga da ja jesam), valjalo
bi pokazati postoji li bog i moe li on biti obmanjiva.
- prvo e D. podijeliti svoje misli u red; neke su slike stvari, i to su zamisli (u punom
smislu); druge su tvrdnje, osjeaji, nijekanja, i tu su jedne volje ili osjeaji (uvstva), a
druga sudovi. Same zamisli (bez odnosa prema neem drugom) ne mogu biti lane, kao
ni osjeaji i elje. Greka moe nastati samo u tome ako pomislim da zamisli koje su u
meni jesu sline stvarima izvan mene. Postoje 3 vrste takvih zamisli: uroene, pridole
ili od mene samog nainjene
- najvee pitanje je vezano uz zamisli za koje smatram da dolaze od stvari izvan mene:
na temelju ega smatram da su moje zamisli sline tim stvarima izvan mene? Jer one
ne ulaze u mene mojom voljom, nego naprosto ''unose'' svoju slinost u mene. No, to ne
mora biti tako, jer iako one ne ovise o mojoj volji, moe ih neto drugo u meni proizvoditi
(neka sila koja nije moja volja). A taman da moje predodbe i potjeu od stvari izvan
mene, ne moraju te predodbe biti sline stvarima (npr. imam dvije predodbe sunca,
jednu osjetilnu i vidim ga kao malo, a drugu astronomsku i vidim ga kao veliko)
- no ima i drugi nain da se dokae opstojanje stvari izvan mene: naime, sve zamisli u
meni samome se vrlo razlikuju. Neke izraavaju bit, neke samo formu i prigotke, a jedna
izraava boga. Ta ima najvie ''predmetne stvarnosti'', vie od ostalih zamisli. Jer, u
uzroku mora biti sadrano barem onoliko koliko i u posljedicama, a i uzrok mora
postojati ako postoje posljedice; takoer, ono manje savreno mora nastati od
savrenijeg. U zamisli ne moe biti manje nego to je u uzroku te zamisli.
- zamislima pripada predmetni oblik bitka, a uzrocima zamisli (''bar najviima'')
pripada oblikovni oblik bitka. Nadalje, ako i zamisao dolazi tek od zamisli (a ne od
uzroka), tako ne moe unedogled, nego mora postojati prvotna zamisao u kojoj je
sadran cijeli prvi uzrok. Zamisli ne mogu sadravati nita vee ni savrenije od
prvih uzroka
- no, to da zakljuim ako shvaam da ja sam ne mogu biti uzrok te zamisli? To znai da
postoji jo neto u svijetu, to je uzrok te zamisli. Ovako: u zamisli materijalnih stvari

nema niega to ne bi mogao biti proizvod mene samoga. Neke zamisli materijalnih
stvari sam mogao ak i posuditi sam od sebe (trajanje, broj itd.)
- ''sebe poimam kao stvar to misli a nije protena, a kamen kao stvar koja je protena a
ne misli''
- jedino zamisao boga moda ne moe potei od mene samog. Bog = beskonano,
neovisno i vrhunski razumno bie, koje je stvorilo i mene i sve drugo (ako drugo
postoji). Takva zamisao nije mogla doi od mene samog, dakle nuno je da bog postoji.
Ja sam konaan i ne mogu zamisliti beskonano. Vie stvarnosti je u zamisli
beskonanog nego konanog, pa je i predodba o beskonanom u meni prvotnija od
predodbe o konanom - jer kako bih inae shvatio svoju nesavrenost ako ne iz zamisli o
savrenom? Zamisao o bogu je nepobitna jer je najjasnija i najrazgovjetnija, te sadri
najvie predmetne stvarnosti
- no, ne bi li bilo mogue da se u meni samome spoznaja postupno poveava i dolazi
sama do savrenstva, bez da ju je bog tamo usadio? Ne, jer ''ve samo to to se moja
spoznaja postupno poveava, najsigurniji je dokaz o nesavrenstvu''. A takoer, tu
beskonanost ne moe proizvesti predmetni bitak, nego samo oblikovni bitak
(predmetni vs. oblikovni bitak, vano za ontologiju!)
- ali opet, ja nisam siguran zato bi zamisao bia koje je savrenije od mene nuno
potjecalo od bia koje zaista jest savrenije od mene. Mogu li ja sam stvoriti takvu
zamisao, bez da uistinu postoji takvo bie? Da sam sam od sebe, pridao bih si sva
savrenstva koja pridajem bogu. Ja sam moda oduvijek bio takav kakav sam sad,
moda me nita nije stvorilo. Ipak, da bih se ja odravao, potrebna je nekakva sila,
nekakav uzrok dakle, ovisim o nekom drugom biu! To ne mora biti bog, mogu biti i
roditelji, ali u uzroku mora biti ''barem toliko stvarnosti koliko je ima u uinku'', a
kako sam ja mislea stvar (res cogitans), a u bogu zamiljam sva savrenstva ukljuujui
i misli. Dakle, moj uzrok moe biti sam neuzrokovan ili uzrokovan; ako je neuzrokovan,
to je bog; ako je pak uzrokovan, onda ide do prvog uzroka, a to je opet bog. Napretka u
beskonanost tu (u potrazi za uzrocima) ne moe biti. Zato to postojim i imam zamisao
boga (najsavrenijeg bia), oigledno se dokazuje da bog postoji.
- no, sad je pitanje na koji nain sam primio tu zamisao od boga? Osjetilima nisam, a
nisam je ni izmislio (jer bih morao izmisliti neto vie od onog to imam u sebi); dakle,
ideja/zamisao boga mi je uroena, kao i zamisao mene samoga. Oito je i da je bog
mene i tu zamisao stvorio slino, jer slina mi je zamisao boga i mene samog. Nemogue
je da postojim imajui zamisao boga, a da ne postoji i bog sam.
4. RAZMILJANJE: O ISTINITOM I LANOM
- kad se uspije apstrahirati od osjetila, shvati se da se vie istinitih stvari saznaje o duhu i
pomou duha, nego o materiji i pomou osjetila. Saznao je D. duhom da bog postoji i da
o njemu ovisi kompletan duh. Bog ne obmanjuje, jer obmana je pokazatelj
nesavrenosti
- dok sam okrenut prema bogu, nema obmane ni lai; ali kad se okrenem prema
sebi, primijetim koliko mnogo grijeim u spoznaji
- dakle, meni se ne pojavljuje samo zamisao boga, nego i zamisao o nita: ja sam
izmeu najvieg bia i nebia, izmeu boga i nita. Greka ne dolazi od boga, nego je
ona naprosto moja lienost. No, zato mi je bog dao tu lienost, to da se mogu varati? To
ne znam, jer boji razlozi su mnogo kompleksniji od ovoga to ja shvaam

- moje pogreke mogu biti od 2 izvora: (moja) sposobnost spoznavanja i (moja)

sposobnost/sloboda izbora ukratko, od razuma ili od volje. ''Samim razumom
zahvaam tek zamisli o kojima mogu donositi sud'', i mogue je da meni u zamisli
nedostaje jako puno stvari kojih ima u stvarnosti. Ali nemam se zato buniti, bog mi je
dao toliku mo spoznaje koliku imam
- sve to je bog postavio u mene, ja mogu zamisliti kao savrenije i vee (razum,
osjetila...), samo volju ne mogu ini se da moja volja/sloboda izbora nema granica, i
da mogu to hou. Descartes nastavlja: po tome po volji se pokazuje da sam ja ''slika i
prilika boja''
- dakle, uzrok mojih pogreaka ne moe biti ni volja (jer po njoj sam slian bogu) ni
razum (jer to god je bog stavio u mene, to dobro razumijevam). Otkud onda pogreke?
Otuda to volju proteem preko razuma, proteem je na stvari koje ne razumijem
(ovo je pretea Kantove kritike izlaenja izvan granica mogueg iskustva. Kant je
kartezijanac!). Zato prema takvim stvarima treba biti ravnoduan: ako ne uviam jasno
i razgovijetno da je neto istina, tad se trebam suzdrati od suda. Inae, razum uvijek
mora prethoditi voljnoj odluci (odluka o tome moe li se neto uzeti kao istinito ili
lano mora dolaziti tek nakon razumske odluke o istinitosti ili lanosti suda). Ako se ja
pogreno koristim svojom voljom (i proglaavam lai za istine, zato to se nisam
prethodno posluio razumom), to nije kriv bog, nego ja. Nikad ne trebam donositi sud
prije nego je ''istina bjelodana''. Do istine dolazim samo tako da se drim onoga to
savreno razumijem.
5. RAZMILJANJE: O BIVSTVU TVARNINA (MATERIJALNIH STVARI), I JO
JEDNOM O BOJOJ OPSTOJNOSTI
- ''moe li se otkriti togod sigurno u tvarninama?''. Prije nego se utvrdi postoje li
tvarnine izvan mene, treba vidjeti zamisli kojih tvarnina su ragovijetne, a kojih zbrkane.
- razgovijetno zamiljam kvantitetu, protenost kvantitete neke stvari u 3 dimenzije,
veliine, likove, poloaj, gibanje i trajanje. I ne samo da znam njih, nego znam i njihova
svojstva, bez pogreke i to upravo tako dobro ih znam da mi se ini kao da ''ne
upoznajem togod novo, koliko da se prisjeam onoga to sam prije znao, ili da tek sad
opaam stvari koje su prije bile u meni ali im nisam poklanjao pozornost''
- a ak i ako te stvari ne postoje izvan mene, ipak ih ja nisam izmislio, nego one imaju
svoju ''istinsku i nepromjenjivu narav'' (npr. trokut i njegova pravila)
- ako bi netko i prigovorio da sam zamisao trokuta dobio od svojih osjetila, svejedno
postoji jo tisue drugih geometrijskih likova koje nigdje u prirodi nisam mogao vidjeti, a
opet mogu pronai njihova nepromjenjiva pravila (npr. ikozaedar). I ti likovi su istiniti,
jer ih jasno spoznajem (a nisu iz empirije)
- '' ako ve iz toga to zamisao bilo koje stvari mogu izvui iz svoje svijesti, proizlazi da
sva ona svojstva za koja jasno i odjelito shvaam kako pripadaju toj stvari njoj zaista i
pripadaju, zar se odatle ne moe izvesti i dokaz o postojanju boga?'' Jer, boju zamisao
pronalazim u sebi kao i zamisao brojeva i likova, pa bih zato u boje postojanje morao
imati bar onu sigurnost koju imam u matematike istine. No, jedno je bivstvo boga, a
drugo je opstojnost boga moda mogu, unato bivstvu boga, zamisliti neopstojnost
boga? (za ontologiju: kod Descartesa, bivstvo znai postojanje neega u svijesti
(oito), a postojanje u stvarnosti. ini se da je upravo to ono to Descartes misli,
drugaije nije mogue interpretirati) Ali kao to je bivstvo trokuta neodvojivo od

njegovih svojstva,a tako ni bivstvo boga nije odvojivo od opstojnosti boga. Nadalje, bog
se ne moe zamisliti nego kao postojei ali to jo uvijek ne znai da bog zaista postoji;
kako se to pobija? Descartes kae da naprosto nije dopustivo zamiljati boga kao
nepostojeeg. ''Ne postoji nijedna stvar ijem bivstvu nuno pripada opstojnost,
osim boga''
- ''u cijelosti me mogu uvjeriti samo one stvari koje poimam jasno i odjelito''. No, ako
sam i u snu, ono to je mom razumu bjelodano dano je i dalje potpuno istinito.
- tjelesna narav je ''predmet iste matematike''
6. RAZMILJANJE: O OPSTOJNOSTI TVARNINA I O STVARNOJ RAZLICI
IZMEU DUHA I TIJELA
- postoje li tvarnine? One, kao predmet iste matematike, zasigurno barem mogu
postojati, jer imam njihovu jasnu i razgovijetnu zamisao. Sigurno je da je ''bog u
stanju proizvesti sve to sam ja u stanju shvatiti''. Takoer, njemu (bogu) je ''samo onda
nemogue neto nainiti ako je protuslovno da ja to shvatim''. ''Iz same sposobnosti
zamiljanja kojom se sluim dok se bavim tvarninama ini se kao da one
(tvarnine) opstoje''; jer, zamiljanje je ''primjena spoznajne sposobnosti na tijelo
koje je izravno nazono''
- no, treba prvo razlikovati zamiljanje od istog razumijevanja: npr. ja mogu razumjeti
to je to trokut, i takoer zamisliti ga; isto tako mogu razumjeti to je to tisuokutnik, ali
ne i zamisliti ga. Ukratko, za zamiljanje mi je potreban neki duevni napor koji mi nije
nuan za razumijevanje razlika zamisli i razumijevanja je u toj snazi zamiljanja
- ono to je sad vano: snaga zamiljanja nije nuna za bivstvo mene (tj. bivstvo duha),
jer ona ovisi o neemu izvan mene. Snaga zamiljanja je okrenutost duha prema
predmetu (tijelu), a razumijevanje je okrenutost duha prema samome sebi
- dakle, zamiljanju je lako objasniti nastanak ako tijelo postoji (a teko ako tijelo ne
postoji. Iz tog razloga (to nije jasno kako bi zamisao dola u duh ako nema tijela), da se
zakljuiti da tijelo vjerojatno postoji. Tijelo postoji vjerojatno, ali ne nuno.
- osim tih tjelesnih stvari (koje su predmet iste matematike), jo zamiljam i druge stvari
(boje, okusi, zvuci, bol...), no nita tako razgovijetno kao materijalne stvari.
- to tjelesno su stvari koje primam putem osjetila; sad treba vidjeti to se od toga smatra
istinitim i to od toga moe ostati. Prvo je Descartes spoznao vlastitu tjelesnost, prvo
spoznajem vlastito tijelo; zatim se osjeaju vanjska tijela (prvo njihova protenost,
potom ostala svojstva topline, boje, zvukove...). Ne moe se osjetiti predmet koji nije
nazoan osjetilu i ne moe se ne osjetiti predmet koji osjetilu jest nazoan.
Zakljuio je da su zamisli dobivene osjetilima ivlje od zamisli dobivenih izmiljanjem,
pa je logino da su zamisli dobivene osjetilima dole negdje izvana. Tako da je D.
pretpostavio da su zamisli u glavi sline stvarima u realnosti. Uvjerio se, kae, da
''nikakvu zamisao nemam u razumu prije nego sam je imao u osjetilima''
- no, kasnije se sigurnost osjetila gubi, jer je D. uvidio da osjetila esto varaju (iz daljine
predmet ne izgleda kao iz blizine i sl.). ''Pogreni sudovi utemeljeni su na vanjskim
osjetima, pa i na unutranjim''; potom je D. uvidio da moe osjetiti neke stvari dok
sanja jednako kao dok je budan, te zakljuio s obzirom da ovo u snovima ne dolazi od
vanjskih predmeta da osjeti ne moraju nuno dolaziti izvana. Mogue je dakle da se
vara i u onom to mu se inilo najistinitijim! Mogue je da, i protiv nae volje, neka
snaga duha stvara osjete koji su stoga potpuno unutranji.

- sad D. zna da ne treba prihvaati sve od osjetila, ali ni u sve sumnjati

- jedino po emu imam bivstvo je po tome to sam stvar koja misli tijelo je tek
protenost koja ne misli, pa mogu postojati i bez svog tijela. Nadalje, u sebi pronalazim
neke sposobnosti (zamiljanja i osjeanja), koje mi ipak nisu nune da bih sebe mogao
(jasno i razgovijetno) razumjeti, iako sam ja nuan da bih mogao njih razumjeti. No,
nita se ne moe razumjeti bez neke sunosti u kojoj se nalazi a vanjski predmeti
moraju biti u protenoj bitnosti, s obzirom da ih ja u razumu vidim protenima, a ne
razumskima. Jedino to preostaje je zakljuak da su vanjske stvari protene, jer
moraju biti ''u nekoj sunosti razliitoj od mene''. A bog nije prijetvoran, pa da bi mi
dao krive slike. Dakle, zamisli koje imam moraju potjecati od tjelesnih stvari! Tjelesne
stvari postoje, iako ne nuno tono onako kako ih ja osjetilima dohvaam. Dakle, ne
moram sumnjati ba u sve, nego treba vjerovati naravi. A narav je sam bog i raspored
prirodnih stvari kako je postavljen od boga, te i sve ono to je meni dano od boga
- a narav me ui da imam tijelo koje osjea, i u takvo to se ne treba sumnjati. Narav me
ui i da sam s tijelom povezan na osobit nain: ja i moje tijelo inimo ''jedinstven
sklop'', i zato meni (kao misleem biu) nije svejedno kad se tijelo ozlijedi, nego i u
samom duhu osjeam bol (''osjeaji nisu nita drugo nego zbrkani oblici miljenja nastali
od spoja due i tijela''). Narav me nadalje ui da je moje bie (duh + tijelo) izloeno
ugodi i neugodi od strani vanjskih predmeta (dakle, ja sam i duh i tijelo). No, takoer se
dogaa da me osjetila varaju (npr. ini mi se da zaista postoji boja u obojanom predmetu)
- no, narav me ipak neemu nauila (narav = ''skup svega onoga od boga mi danog''),
npr. nekontradiktornosti, tenji da se izbjegava bol i sl. No, narav nas ne ui da
zakljuujemo prema osjetilima: o vanjskim stvarima moemo zakljuivati samo duhom,
a ne sklopom duha i tijela. Narav je ipak ograniena, jer ne moe se sve spoznati
naprosto po tome kako nas priroda nagoni (ona nas moe nagoniti da pojedemo neko
jelo koje sadri otrov, a nikad i da ga izbjegnemo to nam moe rei samo razum): tijelo
udi i za onim to e mu koditi, ali zato tu postoji razum.
- razlika duha i tijela: tijelo je uvijek djeljivo, a duh je posve nedjeljiv.
- dua je nedjeljiva zato to, dok promatram duh iliti samog sebe, spoznajem da sam
jedna i cjelovita stvar koja se ne moe podijeliti. Niti je duh na taj nain spojen s tijelom
da se duh dijeli kad je dio tijela odsjeen, niti su volja, emocije i razum razliiti dijelovi
duha, jer uvijek jedan te isti duh eli, misli i osjea
- tijelo je pak djeljivo, jer ne postoji nijedno tijelo koje u mislima ne mogu podijeliti.
- iz ova dva zakljuka se vidi da je duh posve razliit od tijela.
- D. daje, pred kraj, neke naznake da mozak smatra spojem tijela i duha. Tijelo esto
upozorava duh da pokrene neku akciju za odstranjivanje boli. No, esto i osjetila mogu
duhu odaslati krive informacije (npr. alje mu informaciju kao da je ozlijeena noga, a
ustvari nije), i stoga ljudska narav, kao spoj duha i tijela, nuno ponekad obmanjuje
(upravo zato to je sloena od dvije takve razliite supstancije)
- no, osjetilnost (pogotovo o onome to je tijelu konstantno potrebno) ee oznaava
istinu nego la, posebno u svakodnevnom ivotu, u onome na to smo navikli. Zato se
sumnje uglavnom mogu odbaciti (mogu prestati sumnjati da mi se na javi zapravo
dogaa san) jer ''pamenje moje snove nikad ne povezuje s ostalim dogaajima iz
ivota kao to to ini kad sam budan''; budan ovjek ima razgovjetnost i jasnou svojih
spoznaja, a spavajui nema. No, slabost nae naravi se mora priznati