Festival Ljepota fizike, IF, Zagreb, 17. - 18. oujka 2005.

udesni svijet kvantne mehanike

udesni svijet kvantne mehanike

Svijet je udan, ree Jeremy. U usporedbi s im? zapita Spider.
George MacDonald

Najprije: Pozdrav Festivalu!

Festivalska fizika! Je li to nova fizikalna disciplina? S obzirom na definiciju da je fizika sve ono
ime se fiziari bave (G. Alaga), moda i jest. Ili je to prodor fizike na estradu, pop-fizika
glamuroznih spektakala koji privlae mase s prateim mas-medijima? A moda je to pak samo
fizika za razbibrigu, uz aicu dobrog vina? Nije nita od toga. Festival popularnih predavanja posluio je
fiziarima da budu vie valoviti nego estini, da provedu vie vremena u superpoziciji stanja:
(1,2) = c1|bavim se fizikom > + c2|druim se s ljudima>,
umjesto da cijelo vrijeme okupiraju prvo kvantno stanje i budu kolabirani u njemu. Kvantni skokovi meu ljudenefiziare poeljni su i zbog pravilnog -razvoja svakog bia pa tako i ezoterinih stvorenja zvanih fiziarima.
Osim toga, fiziari mogu biti estino lokalizirani samo ako su motreni! Ah taj festival, ba zabavno i valovito bjee
i na ovaj nain samo uputiti poeljeh: Pozdrav Festivalu! Do slijedeeg podizanja zastave!
Dakle, svijet je takav kakav jest, jer drugoga za usporedbu nema, kako ree Spider. No, ima modela koje fiziari
smiljaju i usporeuju. I ine nam se tako razliitima da je otac Niels Bohr morao izjaviti: Onaj tko nije okiran
kvantnom teorijom ne moe je razumjeti. Ali uistinu cijela klasina teorija estica i valova bila je samo priprema
terena za nadolazeu kvantnu teoriju, viestoljetni preludij za probijanje psiholoke barijere i spoznajni uzlet
kakav se ne pamti u povijesti znanosti. Osim to je kvantna mehanika najuspjenija teorija svih vremena, s
njezinom pojavom uistinu se dogodilo neto posebno u razumijevanju odnosa nas spram svijeta oko nas. Fiziar
je po prvi put izravno i neodvojivo ukljuen u fizikalno zbivanje. Dotad je bio subjektivno iskljuen. (Iskljuen?
udno, kako moe ovjek biti iskljuen iz bilo ega?) To je od Newtona do Heisenberga trebalo biti siguran znak
da neto nije u redu s naim poimanjem stvarnosti. Ali tek od pojave kvantne mehanike, fiziar, motrei primjerice
elektron, shvaa da stupa u nedjeljivu vezu posebne vrste, koja ak ne mora ukljuivati nikakvu fiziku interakciju
putem sile, niti mora ukljuivati izmjenu signala u skladu sa posebnom teorijom relativnosti, dakle stupa u udnu
kvantnomehaniku povezanost s elektronom tijekom koje mjeri osobine ne samo elektrona nego i mjernog
ureaja, ali i samog sebe. Naime, kako bi rekao ovjek Bohr, ovjekova je svijest potrebna ne samo da smisli
pokus, provede ga i interpretira njegov rezultat, nego i da omogui postojanje elementarne estice! (Hm, kako je
to udno, udesno, arobno, Stvoriteljski ak). Objekt i subjekt koji tako drastino utjee na objekt da ga
omoguuje, postali su jedno kvantni sustav. Ali da ne bismo pretjerali s visokouenim verbalizmom, zaputimo
se iz okruenja naeg svagdanjeg iskustva izravno u kvantnu stvarnost dobri primjeri iz svakidanjice povest e
nas prema sutini kvantne stvari rjeitije od suhoparnih teorija koje puno kau, ali nekome nenaviknutom, onom
tko se prvi put susree s kvantima (okiranom u smislu Bohrove izjave za tisak), jo ne otkrivaju veo sa skrivene
ljepote spoznaje.

Svijet = estice i/ili valovi

Ovo ili odnosi se na klasinu stvarnost u kojoj odrastamo. Ako smo paljivi motritelji
primijetit emo u svijetu oko nas samo dvije strane jedne stvarnosti. Onu estinu ili onu
valnu. Ili primjeujemo zrnatost ili pak valovitost.
Koje je svojstvo zrnatosti? To to predmete moemo brojati kao odvojene. I pratiti njihove
usko definirane staze kada se gibaju (r(t) i dr/dt u isti mah). Jedna lopta, druga lopta, zrno
graka, tamo vani su prebrojivi automobili, devet ili deset planeta krui
oko Sunca itd.
I valovi. Bacimo kamen na mirnu povrinu jezera - nastaju lijepe
koncentrine krunice koje se ire na sve strane. Zatim vritei zvuk
valova koje stvaraju sirene automobila iri se uzdu i poprijeko cijelog
prostora. Uvijek ih naravno uju i oni kojima nisu upueni. Zatim elektromagnetski valovi s
odailjaa TV postaje. Gdje god izvukli antenu hvatamo neki program.
Koje je svojstvo valova? ele zauzeti itav prostor, a ne kao kamen ili zrno graka boraviti u
malenom dijelu prostora, biti prebrojivi ili se gibati po uskim stazama. Valovi nemaju odreen
poloaj u prostoru nego se nastoje nalaziti istodobno svuda. Ako su proizvedeni negdje
imaju takav nain gibanja da se s vremenom ire na sve strane delokaliziraju se.

Festival Ljepota fizike, IF, Zagreb, 17. - 18. oujka 2005.

udesni svijet kvantne mehanike

Interferencija potpisuje licenciju svih vrsta valova. Pojam superpozicije

Svi valovi interferiraju inei stalne ili nestalne valne oblike. Superpozicija je iri pojam od interferencije. Kada se
dva vala nau u istom dijelu prostora tada se nadograuju ili slau jedan na drugog tako da se njihove visine
jednostavno zbrajaju ili oduzimaju. To je posljedica linearnosti diferencijalnih jednadbi koje ih opisuju.
Najjednostavniji primjer imamo kod valova na vodi. Kada dva nedaleka izvora titraju po vodi, proizvedeni kruni
valovi koji se ire po povrini dou jedan do drugog i preklope se u podruju izmeu izvora. U podruju
preklapanja nastaje razliita, superponirana slika novog, sloenog vala. Na tom mjestu kaemo da je novi val
nastao iz superpozicije dva stanja: stanja krunog vala 1 i stanja krunog vala 2, a
slika koju vidimo naziva se interferentnom slikom. Interferentna slika je posljedica
superpozicije.
Naprotiv estice ne mogu interferirati. Ta dva naina ponaanja vidljive stvarnosti
nikad se ne pomijeaju. Nogometna lopta nikada ne moe biti val jer valovi se na
nekim mjestima mogu preklopiti i nestati (destruktivna interferencija) kao to to
ponekad ini svjetlost. Svjetlo + svjetlo = mrak! Vrlo valovito! Mogu li se, za razliku od
valova, dvije biljarske kugle, nakon to udare u isto mjesto, ponititi, tako da obje
nestanu? (Ako je to netko ikada primijetio neka odmah kae ili neka zauvijek uti o
tome.) No, to se nikada ne dogaa. Ili, zamislite loptu koja se rasplinjava i zauzima sve
vei dio prostora, da se ponaa kao val. Nikada. Ili je Ronaldo zabio gol ili nije zabio
www.campus-technology.com

gol, lopta ne moe biti istodobno u mrei i izvan nje. Ali valovi to mogu. Zato se
nogomet ne igra s valovima nego s esticama.
To je stvarnost koju vidimo oko nas, odijeljena je strogo na estice i na valove
koji su uvijek samo estice ili uvijek samo valovi, nikad i jedno i drugo.
A to je sa znakovitim slovom i? Postoje li stvari na ovom jedinom svijetu koje
mogu biti i jedno i drugo, i zrnate i valovite? Postoje, to su kvanti koje jo
nazivamo mikroesticamafotoni, elektroni, protoni, cijeli atomi pa i molekule.
Ali s obzirom da se zrno graka i nogometna lopta kao i mi sami sastoje od tih nevidljivih kvantnih bia, imamo li
problem s valovitou? Ne, moja prevladavajua estina strana sjedi za raunalom ve vrlo dugo i jo se nije
rasplinula po sobi.
Postoji neto to zovemo naelom korespondencije
klasine i kvantne fizike, makroskopska stvarnost granian
je sluaj jedine stvarnosti - kvantne stvarnosti. Naime da
bismo se osjeali kvantno morali bismo biti maleni kao
elektron ili barem kao atom. Ali mi zapravo jesmo kvanti
samo je to zbog nae veliine neprimjetno. Iz tog razloga
kvantna mehanika nije otkrivena ranije, od strane Starih
grka primjerice.
No, to je s tim predmetima koje ne vidimo, ako ih uope moemo zvati predmetima?
Sudaraju li se, dakle, dva elektrona kao biljarske kugle ili interferiraju kao dva vala na vodi? Ili i jedno i drugo? Na
to pitanje ne moemo lako odgovoriti jer su elementarne estice nedostupne naim osjetilima. Ipak fiziari su na
lukav nain otkrili da elektroni nisu samo zrnati stanovnici atoma i molekula nego jasno manifestiraju i svojstva
valovitosti, dva iskustveno tako protuslovna svojstva. U tome e nam pomoi uveni Youngov pokus.

Koji je najljepi pokus u fizici?

itatelji asopisa Physics World izabrali su da je to Youngov pokus s pojedinanim elektronima. Izmeu deset
najljepih taj je pobijedio. Taj se pokus, popularno nazvan pokusom s
elektronom i dvije rupice, nalazi u samom srcu kvantne mehanike, kako je to
rekao R. P. Feynman. Razumijevanje kvantne teorije zapoinje s
razumijevanjem ovog pokusa. Ali evo savjeta: da biste ga razumjeli morate biti
okirani, a da biste bili okirani morate uporno i tvrdoglavo ustrajavati na
krivoj predodbi da su elektroni malene tvrde, samaste, iako nevidljive kuglice,
onako kako se to u prvom razredu iz kemije ui i crta. Poto je to duboko
ukorijenjena miskoncepcija, nee nam biti teko tvrdokorno ustrajavati na tome.
Odatle dolazi okiranost u Bohrovu smislu. I nakon, odokiranja, to podsjea
na odtopavanje (ok-ok), ili kao da vam netko vakuum pumpom usisava
ustaljene klasine koncepte iz mozga, bit ete spremni razumjeti bit kvantne
mehanike. Ponimo najprije s izvornim Youngovim pokusom sa svjetlom.

Festival Ljepota fizike, IF, Zagreb, 17. - 18. oujka 2005.

udesni svijet kvantne mehanike

Pokus s valovima svjetla - valovita ljepota

Thomas Young je krajem 18. stoljea pokus izvorno izveo sa svjetlosti propustivi je u najjednostavnijem sluaju
kroz dvije pukotine kao to uimo u koli. Tako je dobio dva koherentna snopa koji su iza pukotina interferirali
pokazujui na zastoru poznatu sliku s nizom izmjeninih tamnih i svijetlih podruja.
Htio je provjeriti Newtonovu pretpostavku da se svjetlost sastoji od finih estica, tako
sitnih da ih pojedinane ne moemo detektirati golim okom. I Young je morao
zakljuiti jedino to se moglo, a to je da svjetlost nije roj siunih jurilica jer bi se u
tom sluaju one gomilale u samo dva podruja (zbog samo dva proreza). Kako je
ve bilo poznato ponaanje valova na vodi (ogib, interferencija), usporedbom je
zakljuio da je svjetlost valne, a ne estine naravi i da tamo, na onim tamnim
mjestima, gdje se dvije zrake svjetlosti susreu titrajui u protufazi, tamo zapravo
nita ne titra dakle, tamo je: svjetlo + svjetlo = mrak. Dakle, valovito ponaanje.
Ali, (ta rije ali koja nas hvata za rukav-ekaj malo) 1905. Newtonova zamisao o svjetlosnim esticama ponovo
oivljuje kroz Einsteinovo tumaenje fotoelektrinog uinka. Naime svjetlost pod odreenim uvjetima moe izbiti
elektrone iz metala samo u estokim meuestinim fotonsko-elektronskim sudarima. Kasnije, 1923. godine
Compton potvruje tu teoriju i imamo u to doba neposredno prije nastanka kvantne mehanike dvije potpuno
nepomirljive teorije o prirodi svjetlosti koje e kvantna teorija uspjeno ujediniti na svoj osebujan nain.

Pokus s elektronima - okantna ljepota

A sada najljepi pokus. Prelazimo sa svjetlosti, koja nam je od kolskih dana blia kao valna pojava, na elektrone
- zbog one Bohrove izjave i nae tvrdokorne zamisli o njima kao tvrdim kuglicama, zamisli koju trebamo rasplinuti.
Naime, jo od J.J. Thomsona 1897. naovamo rije elektron odzvanja u naem mentalnom sklopu impaktno kao
biljarska kugla. J.J. Thomson je dobio nobelovu nagradu za otkrie elektronskih kuglica. Geni i povijest zajedniki
su se pobrinuli da njegov sin G. P. Thomson takoer dobije nobelovu nagradu, opet za otkrie elektrona, ali ovaj
put valovitih elektrona. Naime sin je propustio elektrone kroz neke atomske reetke i vidio interferentnu sliku, i
zakljuio, kao i Young za svjetlost, da se radi o valnom fenomenu. Pria je jo zanimljivija stoga to su i otac i sin
bili u pravu - u kvantno-mehanikom dualnom pravu.
Da bi izbjegao komplikacije s difrakcijskim reetkama kristala i slino, Feynman je prije pedesetak godina u
svojim famoznim Lectures on Physics zbog pedagokih razloga koristio misaoni pokus s elektronom i dvije rupice.
Misaoni zato, jer ga na taj nain nije bilo mogue praktino izvesti. Danas je to mogue i nedavno je ekipa iz firme
Hitachi uspjela u tome.

http://www.fortunecity.com/emachines/e11/86/qphil.html

U misaonom pokusu monoenergetski elektroni ispucavaju se du katodne cijevi i proputaju kroz dva uska
proreza ime se razdvajaju na dva snopa koja se preklapaju i detektiraju na ekranu u vidu
fluorescentnih bljeskova slino onako kako se to odvija u naim TV
prijemnicima.
Ako su elektroni zrna, na ekranu bismo trebali vidjeti samo dva podruja koja
oni pogaaju, sliku analognu onoj koju zrna iz starog i nepreciznog
kalanjikova tvore nakon rasipanja i prolaska kroz dvije makroskopske
pukotine. Ali, jao - ok! slika elektrona je valovita, vidimo na ekranu itav
niz podruja - interferentne pruge. (Slika je zapravo tokasto-valovita, kakva
je ustvari i u Youngovu pokusu sa svjetlom, ako proputamo malene intenzitete svjetlosti pojedinane fotone.)
Stoga kao i u Youngovu pokusu sa svjetlou prisiljeni smo na zakljuak da se na tamnim mjestima dolazak
elektrona pretvara se u nita! Elektron + elektron = nita! Dakle, vrlo valovito. I to je onaj trenutak na koji nismo ili
ne bismo trebali biti pripravni jer u glavi nam apriori odzvanja elektronsko - estini biljar i nadiru vrsto
ukorijenjene slike iz udbenika koje Heisenberg zabranjuje.
No dobro, ako elektroni ve interferiraju, pokuajmo to objasniti. Jedan
elektron, ma to on bio, prolazi kroz jednu, a drugi elektron kroz drugu
pukotinu i zatim se nekako valovito ponite na mjestu ekrana gdje je jedna
od tamnih pruga.
Meutim, znatieljni fiziari moraju sve provjeriti: to ako je izvor elektrona
tako slab da isputa jednu po jednu esticu? Ako u tom sluaju jedan
elektron proe kroz jednu rupicu, a kroz drugu rupicu ne proe nita, kako
naa intuicija i oekuje, jer elektron je uvijek jedno cijelo (kako je to tata Thompson mjerio),
interferencije ne moe biti, jer interferenciju omoguuje prolazak kroz oba proreza istodobno za interferenciju je
potrebno dvoje. Ipak, kako se elektroni gomilaju, na zastoru (ekranu, filmu) vidimo sve vie pojedinanih

Festival Ljepota fizike, IF, Zagreb, 17. - 18. oujka 2005.

udesni svijet kvantne mehanike

pogodaka (bljeskova) iz kojih polako poinje izranjati opet ista interferentna slika kao i u sluaju kada svi
odjednom nahrupe na ekran. To znai da je svaki elektron u prolasku kroz ureaj morao pojedinano interferirati.
Kljuno pitanje je sada: Na koji nain svaki usamljeni elektron interferira, s ime on interferira?
Odgovor mora biti: Nain na koji interferira je oito vrlo valovit, a interferira sam sa sobom i tu smo sada
dotaknuli udesno podruje kvantne stvarnosti. Jer estica ili bolje rei kvant koji je nedjeljiv u smislu da ga
uvijek mjerimo s jednakim elementarnim nabojem i masom mirovanja mora proi kroz obje pukotine istodobno da
bi mogao interferirati sam sa sobom. Pomisao da se rascijepio kako bi proao kroz dvije pukotine u suprotnosti je
sa svim pokusima koji nikad ne nalaze pola ili trietvrt elektrona. I dodatno komplicira situaciju jer morali bismo
objasniti mehanizam koji cijepa elektron (prorezi ne mogu djelovati kao otrica noa) i ponovo ga sjedinjuje u
jedno cijelo jer - na ekranu vidimo samo jedan tokasti bljesak, trag koji odgovara cijelom elektronu. I tako smo
prisiljeni na sablasni (Einsteinova rije) zakljuak: Mora biti da je elektron prolazei kroz obje pukotine bio u
istom trenutku na dva mjesta!(?)
Provedemo li dosljedno ekstrapolaciju iz svijeta koji nas okruuje i u kojem postoje samo dvije pojavnosti, ona
estina i ona valna, to je razuman postupak, tada elektronu dolje u dubini mikrosvijeta moramo pridruiti
istodobno i estina i valna svojstva. Jedino ako je bio rasprostranjeni val mogao je proi kroz obje pukotine
istodobno. I nakon toga na ekranu se pojavljuje u vidu toke, kao jedno prebrojivo cijelo - kao estica? Ono to je
Bohr mislio kada je dao svoju izjavu je upravo ovo nezamislivo svojstvo mikroestica. Zato nam je to
nezamislivo? Upravo stoga to nikad u naem iskustvu nije zabiljeen takav dvostruk fenomen koji nazivamo
valno - estinim dualizmom. Kvant nije ni estica ni val, to je neto to odjednom ima i estina i valna svojstva.
To je neto tree to je nama nepredoivo. Problem je i psiholoke naravi, kvant se nalazi izvan naeg
uobiajenog osjetilnog iskustva kojeg smo stekli u odrastanju. Na mozak jednostavno nije se razvijao druei se
s kvantima, nije odrastao s njima pa nemamo sliku ili predodbu za takvo to. Kao to nikad ne emo moi
zamisliti svijet s 4 prostorne dimenzije. Ali ga ipak moemo razumjeti, ne ustrajemo li na zornim predodbama kao
to su to u poetku sasvim razumljivo inili kvantni fiziari pioniri. Danas, 80 godina poslije, kvantni pokusi ne bi
nas trebali (toliko) okirati nego jednostavno biti doivljeni kao udesne manifestacije ljepote Prirode.
Moemo li odavde izvui pedagoku pouku? Teko se odriemo onog to se protivi naem iskustvu kojeg oblikujemo tijekom
djetinjstva i mladosti, teko se ljudi odriu naina razmiljanja koji ih je predugo vremena uspjeno vodio. Teko se odriemo
steenih navika. To je kao krivo naueni prstomet u sviranju klavira, bolje je da uenik nita ne zna nego da pogreno zna.
Moda nije udno to je kvantna fizika znanost dvadesetogodinjaka. Heisenberg je imao samo 25 godina kada je otkrio
matrinu kvantnu mehaniku, Pauli i Dirac su bili njegovi vrnjaci, Bohr je bio student kada je objavio svoj model atoma, Einstein
je kao 16-godinjak doao do zakljuka da nita ne moe biti bre od svjetlosti, a s 26 godina je objasnio fotouinak i objavio
teoriju relativnosti itd. Moda je potreban sasvim drukiji pristup uenju fizike. Kvantna fizika odmah u prvom razredu gimnazije?
Mislim da je to ipak pogreno i da moramo ponoviti cijelu povijest fizike u saetom obliku elimo li zadrati pozitivno uenje i
svjeinu paradoksa koji nas navode na pitanja o sutini. Samo ako smo proli ili ponovo proli put od paradoksa do
razrjeenja, moemo svjedoiti ljepoti fizike.

Kolaps valne funkcije

Vratimo se elektronu i dvostrukoj pukotini. Onog trenutka kada je elektron ispucan iz elektronskog topa bio je
estian s dobro definiranim poloajem. Nakon toga se valno rasplinjava po prostoru prema pukotinama,
delokalizira se kao to to ine svi valovi. Zatim prolazi kroz obje pukotine jo uvijek kao val, interferira kao val u
podruju izmeu pukotina i ekrana i napokon se na ekranu iz tog prostora pojavi kao estica - u nekoj toki
nastaje siuan bljesak.
I sljedei je problem u tome da ne znamo u kojoj toki ekrana e se pojaviti, ni kada e izroniti iz svoje valne
rasprostranjenosti. Zapravo prema minimalistikom Kopenhagenkom tumaenju elektron ne izranja iz svog vala
nego se ono to nazivamo elektronskim valom trenutno skupi ili kolabira iz ireg prostora u toku. Pretvori se iz
valnog bia u estino bie. Tu misterioznu pojavu nazivamo kolapsom valne funkcije (kvantnim skokom u
tokasti volumen). Naime elektron kao i druge kvante opisujemo valnim funkcijama, rjeenjima uvene
Schroedingerove valne jednadbe koja je preuzela ulogu Newtonovih zakona u opisu gibanja mikroestica.

Elektron se pretvara u esticu samo kad ga pogledamo

Kako objasniti tu misterioznu pojavu kolapsa iz rasprostranjene (nevidljive) valne funkcije u vidljivi trag estice, to
jo nitko sasvim tono ne zna. Jednako ponaanje elektron izvodi pri prolazu kroz dvije pukotine. Nakon prolaska
e interferirati, ali samo pod uvjetom da ga nismo promatrali. Jer im ga pogledamo, eto njega na jednom mjestu
kolabira u jednu pukotinu! I razvoja interferencije na ekranu vie nema! Kako je mogue da na pogled na
pukotine (pogled kao openito detekcija - moemo ga snimiti i kamerom pa pogledati kasnije) moe unititi pruge
na ekranu koji moe biti proizvoljno dalek? Kako je mogue da in promatranja pukotina potakne elektron da se
pojavi u jednoj od pukotina kao jedno cijelo, a negledanje pukotina (odsutstvo detekcije) omoguuje prolazak
cijelog elektrona kroz obje pukotine? Oito, elektron se pred nama pojavljuje, iskazuje uvijek samo kao estica i to
samo onda kada ga mjernim ureajem na to prisilimo. to rei nego udesni kvantni svijet! Osjeate li se dovoljno
okirani? Ako da, onda smo na pravom putu.

Interferometar estica kvantna superpozicija

Interferometri su naprave koje istiu nain na koji jedna estica (dakako, kvant) moe putovati po dvije udaljene
staze istodobno, da bi nakon ponovnog sjedinjenja interferirala sama sa sobom. Postoje interferometri za
fotone, elektrone ili neutrone. Youngov ureaj koji smo opisali takoer moemo smatrati interferometrom budui

Festival Ljepota fizike, IF, Zagreb, 17. - 18. oujka 2005.

udesni svijet kvantne mehanike

da elektron prolazi kroz obje pukotine istodobno. U svakom takvom ureaju kvant je suoen s izborom kojim e
od dva mogua meusobno udaljena puta krenuti. U sluaju fotona takav se izbor lako nudi stavljanjem
poluprozirnog zrcala na put fotonu. Vjerojatnost da e proi odnosno reflektirati se od njega iznosi 50%. Kvantna
mehanika nam kae da sve dok ne gledamo, (ne pokuavamo utvrditi kojim je putem kvant krenuo), valna
funkcija kojom opisujemo kvant sastoji se od dva dijela, tj. kvant se nalazi u superpoziciji dva stanja: stanja
prolaska jednim putem i stanja prolaska drugim putem. Drugim rijeima valna funkcija putuje objema stazama
istodobno, te na kraju puta interferira to dokazuje da je elektron ili foton putovao dvama putovima.
Ti putovi mogu biti proizvoljno udaljeni, kao u izvedenom meugalaktikom pokusu gdje se jedan za drugim
hvataju fotoni odaslani s dalekog kvazara nakon to su proli s obje strane goleme galaktike. Ono to sigurno
znamo je to da je svaki elektron ili foton koji prolazi dvama udaljenim stazama, dakle se nalazi na dva
mjesta istodobno, opisan jednom cjelovitom valnom funkcijom, iako se ona sastoji iz dva superponirana dijela.
Drugim rijeima kvantna estica je uvijek cjelovita kao i njezina valna funkcija.
Kao to elektron ne moemo zamiljati kao kuglicu
nego mu moemo samo ponekad pridruiti neka
kugliasta svojstva, tako je i sa zamiljanjem
elektronskog vala kao primjerice zvunog vala. Zvuni
val se moe rascijepiti na dva odvojena dijela i dva
http://www.fortunecity.com/emachines/e11/86/qphil.html.

motritelja mogu odvojeno uti zvuk svakog od njih. No, u sluaju elektronske valne funkcije samo jedan od dva
udaljena motritelja moe detektirati cijeli elektron, dok onaj drugi tada detektira nita. Cijela rasprostranjena valna
funkcija, sastavljena od dva dijela u jednom cijelom, kolabira u stvarnu esticu kod jednog od motritelja.
Interferentna slika se tada izgubi kao i u sluaju motrenja pukotina u Youngovu pokusu. To je posebnost kvantne
superpozicije. Iz dva superponirana stanja inom motrenja nastaje kvantni skok (kolaps) u jedno od njih i pojavi
se estica, ili bolje rei, lokalizirani prebrojivi trag estine strane kvanta. Naravno treba spomenuti da se kvant
moe nalaziti i u superpoziciji vie energija, impusa ili brzina i da isto tako in mjerenja izdvaja esticu s jednom
vrijednosti tih veliina.
Usporedimo to s titranjem klavirske ice. Sluajui jedan ton proizveden na jednoj ici mi ustvari sluamo cijeli
niz tonova, kako osnovni ton tako i njegove vie harmonike sluamo zapravo superpoziciju harmonijskog niza
jedne ice. Meutim, kada bi klavirska ica bila kvantni titrajni sustav mi bismo inom sluanja (mjerenja) uvijek i
neizbjeno izdvojili iz tog niza samo jedan isti ton jedno stanje iz superpozicije moguih stanja. Nikada ne
bismo uli bogatstvo timbra glazbenog instrumenta nego bismo jednom uli samo prvi harmonik, drugom prilikom
trei harmonik ili katkada osnovni ton, a nikada superpoziciju tonova kao to to inae ujemo. Tako bi svirao
kvantni instrument kvantno skokovito, tj. u kolapsu jednog stanja.
Danas fiziari nazivaju kvante elementarnim esticama iako to nisu estice, a opisuju ih valovima (valnim
funkcijam ili psi-poljima) iako ih ne smatraju ni valovima. Kvanti imaju samo osobine, ponekad estine, a
ponekad valne, ali ne istodobno i estine i valne. (Pokuajte neto lake, zamisliti biljarske kugle koje ne
mogu istodobno biti bijele i okrugle.) Jednostavno znaju o emu govore kad pogreno govore, jer ni na govor nije
razvijen u suradnji s kvantima. Sigurno tlo pod nogama im daje savren matematiki formalizam koji funkcionira
na nain uti i raunaj, kako je kazao aljivi Feynman.
Veinu fiziara uope ne zabrinjava problem fizikalnog tumaenja pozadine kvantno-mehanikog stroja za
raunanje. Izraunati podaci podudaraju se s izmjerenim podacima i to je dovoljno. Ipak postoji i druga vrsta
fiziara koju ne prestaje opsjedati tumaenje pozadine diferencijalnih jednadbi. Oni smatraju da je to jedini put
napretka. Zato danas imamo mnoge interpretacije kvantne mehanike. Gotovo da svatko ima svoju. Neke od njih
uvode paralelne svjetove, mnoge povijesti, neke skrivene varijable, ali sve pokuavaju pomiriti logiki
nepomirljivo. Tako je nastala i nova vrsta logike - naravno kvantna logika: Idem ovim putem ili onim putem
zamijenjeno je mogu ii i jednim i drugim putem istovremeno, kao to to ini elektron u prolasku kroz dvije ili
vie pukotina.

Kopenhagenka interpretacija to se dogaa dok ne gledamo?

Kad ne gledamo, onda smo zaokupljeni raunanjem valne funkcije-prema Feynmanovoj preporuci-uti i
raunaj! Za veliku veinu fiziara u ovoj ali istina je cijela.
Velika veina fiziara usvojila je Bohr-Heisenberg-Bornovu ili Kopenhagenku interpretaciju. Dobro, bilo
je tu jo i drugih, ali ova su trojica najzasluniji deki. Ukratko, oni su vie estini nego valni fiziari.
Oni kau da prije mjerenja nema smisla pitati se gdje je bila elektronska estica jer osobine
elektrona postaju stvarne tek samim inom detekcije. Tako nema smisla pitati se kroz koju je rupicu
elektron proao, jer da bismo to saznali moramo postaviti mjerni ureaj blizu rupice i vidjeti je li kroz nju
proao. Naime, prema Heisenbergu gibanje elektrona ne moemo promatrati kao to promatramo
gibanje automobila na cesti, a da drastino ne promijenimo njegovo stanje gibanja. Za odreivanje
poloaja elektrona moramo ga obasjati barem jednim fotonom. No elektron sline energetske veliine
kao i foton biva pogoen i odbaen sa staze. Ali koje staze? Ne moemo utvrditi stazu jer bismo ga
trebali stalno obasjavati du staze. Tako ne moe postojati staza elektrona. Jednostavno ne
moemo znati to je on radio kad ga nismo gledali.
to se, dakle, dogaa kada ga ne gledamo? Nita se ne dogaa, imamo vremena rjeavati valnu
jednadbu i raunati valne funkcije. Valna funkcija ili vektor stanja samo je matematiko pomagalo,

Festival Ljepota fizike, IF, Zagreb, 17. - 18. oujka 2005.

udesni svijet kvantne mehanike

kae Bohr.
Ne moemo motriti kvantni sustav, a da ga ne promijenimo. Na pitanje to i kakvo je bilo prije, nema naina da
saznamo jer opaamo samo ono s ime smo trenutno u interakciji! Nadalje, prema Bornovu tumaenju unaprijed
ne moemo proraunati gdje e elektron zavriti na ekranu, moemo odrediti samo i jedino vjerojatnost da se
negdje na ekranu pojavi. Tamo gdje su svijetle pruge ta je vjerojatnost poveana, a tamo gdje su tamne pruge
nije vjerojatno da se pojavi. Tek nakon to se pojavio znamo gdje je pogodio ekran.
Kako se uklapaju valna svojstva elektrona u tu interpretaciju? Na ekranu je valna slika koja tumai ono to se
zbiva u prostoru izmeu pukotina i ekrana i ona odreuje razdiobu vjerojatnosti nalaenja elektrona. Ali i prije
dolaska do ekrana, dok jo nisu detektirani, zamiljamo njihov valni aspekt-valnu funkcija koju ne vidimo, ali je
moemo proraunati iz konfiguracije terena kojim elektroni prolaze. Naime, geometrija pukotina odreuje valnu
funkciju, a Schroedinger je nekim kreativnim udom naao jednadbu iz koje
nakon matematike obrade proizlaze valne funkcije kao finalni proizvod.
(Moemo li to nazvati misterioznom povezanou kvantnog fiziara i Svemira?)
Vaan pojam superpozicije ovdje se koristi na slijedei nain: elektron se nalazi
u superpoziciji dva kvantna stanja: stanja 1, prolaska kroz jednu pukotinu i stanja 2, prolaska kroz drugu pukotinu.
Prolazak kroz obje pukotine istodobno (kad ne gledamo!) opisuje se linearnom kombinacijom ova dva stanja, kao
i kod svakog interferometra:
(1,2)> = c1 (1)> + c2 (2)>.
Koeficijenti c1 i c2 (iako kompleksni brojevi) odreuju vjerojatnosti prolazaka kroz pojedinu pukotinu; ako su
pukotine jednake irine, izgledi su izjednaeni, c12 = c22 = . Meutim, motrimo li pukotine, nastaje kolaps
(1,2)> (1)> ako smo elektron nali, primjerice, u pukotini 1. Tada je takoer i vjerojatnost skoila s na
1 (sigurno je u pukotini 1) odnosno 0 (nije u pukotini 2).
Ova interpretacija smatra vjerojatnosno tumaenje fundamentalnim, dakle ne kao nedostatak znanja nego kao
jedino mogue znanje.
Naime, prema Heisenbergu kvanti su negdje izmeu mogunosti i stvarnosti, a prema Bohru oni ne postoje prije
nego ih opazimo. Tako je motritelju pridruen povlaten status. Motritelj svjedoi o postojanju estice koja prije
mjerenja nije ni postojala. Odnosno, nema smisla nita tvrditi o elektronu unaprijed jer mi o njemu nita ne
znamo prije negoli ga uhvatimo. Prema Bornu unaprijed moemo raunati samo vjerojatnosti da elektron upadne
u neko maleno podruje. Tko je matovitiji, ova trojka s poetka 20. stoljea ili pisci znanstvene fantastike?
Determinizam nije potpuno (ili uope nije) izgubljen nego se sastoji u tome da i dalje isti eksperimenti daju iste
rezultate. A koji je konaan ishod naeg Youngova ili slinih pokusa? To je uvijek jedna te ista interferentna slika
na ekranu i to je ono to je predvidljivo. No, kako kopenhagenovci objanjavaju misteriozni kolaps ili kvantni skok
elektrona u toku? Nikako, to ostaje problem, ali oni to ne smatraju problemom dokle god je vjerojatnost
fundamentalni pojam. Valovi nisu mjerljivi nego samo odreuju vjerojatnost nalaenja po prostoru. Postoje samo
estice koje se mogu pojaviti tu ili tamo. Schroedinger je ovdje odustao i nikad se nije sloio s takvim
minimalizmom. Nerazjanjeni prokleti kvantni skokovi udaljili su ga od daljnje potrage za kvantnom istinom.

Everettovi mnogi svjetovi

Godine 1957. ameriki fiziar Hugh Everet III izloio je najekstravagantniju (za sada) interpretaciju
kvantne mehanike pod nazivom interpretacija relativnog stanja ili poznatija kao mnogi svjetovi.
Ona je slobodna od problema mjerenja koji mui Kopenhagenku interpretaciju gdje se motritelju
pridaje povlaten status koji omoguuje postojanje elementarnih estica. No, Everett zahtijeva od
nas da ivimo ni manje ni vie nego u beskrajno mnogo paralelnih svjetova. Odmah recimo da je
to ozbiljna teorija koja u temelju sadri cijeli konzistentan matematiki aparat
kvantne mehanike, samo eli na neprotuslovan nain objasniti to se dogaa s
kvantima. Osnovna ideja je sljedea: Kada je kvant suoen s izborom prolaska kroz
dvije ili vie pukotina, njegova valna funkcija nije u superpoziciji stanja nego se cijeli
svemir ili svijet tada razdvaja, cijepa na onoliko stvarnosti koliko kvant ima opcija na
raspolaganju. U jednom od tih svjetova estica (ovaj put zaista estica) proi e
jednom pukotinom, a u drugom paralelnom svijetu ona e proi kroz drugu pukotinu.
Svjetovi se preklapaju samo u podruju gdje dolazi do interferencije dok traje tzv.
dekoherencija, tj. kratkotrajno prijelazno stanje superpozicije. Nakon toga
www.hedweb.com/everett/

se svjetovi s esticama razdvoje na neovisne stvarnosti. To je to. I ne postoji proces mjerenja niti valna funkcija
ikada vie kolabira ili izvodi kvantni skok u pojedino stanje. Mi kao motritelji takoer se udvajamo u dva motritelja
od kojih jedan motri prolazak kroz jednu, a drugi od nas prolazak kroz drugu pukotinu. Nadalje, kako u svakom od
ta dva svijeta elektron moe pogoditi bilo koju svijetlu toku na ekranu, svjetovi se dalje razdvajaju u beskrajna
mnotva - u svakom od njih elektron pogodi jednu toku na ekranu. to je s onim tamnim prugama? Na tim
mjestima elektron se ne pojavljuje to znai da su se tamo dva itava svemira od njih mnogo meusobno
destruktivno ponitila. I nae kopije takoer. Dalje neka radi mata.
Treba rei i to da paralelni svjetovi, iako mogu interferirati, ipak ne mogu meudjelovati. Naime dva vala koja
interferiraju, nesmetano prolaze jedan kroz drugog to je poznata posljedica linearnosti valnih jednadbi. Neki
fiziari tvrde da je to jedina prava interpretacija, meutim Everett je svojedobno bio obeshrabren manjkom
podrke svojih kolega, posebice otrom kritikom samog Bohra. Spomenimo Oxfordskog fiziara Davida Deutscha,

Festival Ljepota fizike, IF, Zagreb, 17. - 18. oujka 2005.

udesni svijet kvantne mehanike

jednog od autora zamisli o kvantnim raunalima. Deutsch je predloio provjeru Everettove interpretacije, a koja
zahtijeva daljnji razvoj umjetne inteligencije, tj. takvog kvantnog raunala koje bi nam znalo rei dogaa li se
(unutar njega) kolaps valne funkcije ili ne. Kvantna raunala bila bi kudikamo bra s obzirom da bi rjeavala
zadae u superpoziciji velikog broja stanja.
to jo ima na tritu? Na predavanju sam izloio pregrt interpretacija, ali zbog manjka vremena gotovo sam
samo uspio rei kako je ova prekrasna, a ona predivna pa to ovdje iz slinih razloga ne bih ponavljao.

Nelokalnost. EPR-paradoks
Zamislimo bacanje dvaju kocaka. Jednu bacate vi, a drugu va prijatelj i
rezultati se uvijek poklapaju (3,3), (1,1), (6,6), (5,5)Zakljuit ete da tu
postoji neto vie od sluajnosti, pogotovo ako ste meusobno tako daleko
da udesne kocke nisu mogle komunicirati signalima brzine svjetlosti. To je
ono to bi Einstein nazvao sablasnim djelovanjem na daljinu. Ako kocke
ipak komuniciraju onda kaemo da to ine nelokalno odnosno
superluminalno. Iako je potpuno nevjerojatno za kocke, ipak to postoji i
karakteristino je za kvantnu mehaniku neovisno o interpretaciji.
www.physics.syr.edu/LIGHTCONE

Godine 1937. Einstein, Podolsky i Rosen (odatle kratica EPR) smiljaju misaoni pokus koji e pokazati da
kvantna teorija ne moe opisati stvarnost bez unutarnjih proturjeja. Posebice se to odnosi na problem mjerenja.
Imamo li na poetku dva elektrona ili dva fotona s ukupnom koliinom gibanja nula, tada, nakon to su simetrino
upueni na suprotne strane svijeta, ali ne znamo na kojem pravcu, znat emo samo to da njihov zbroj koliina
gibanja uvijek ostaje nula, zbog njihova suprotna gibanja. Odavde slijedi da mjerenjem jednog od njih utvrujemo
istodobno i na daljinu koliinu gibanja onog drugog, iako on moe biti svjetlosnim milenijima daleko, na drugom
kraju galaktike ak. To je suprotno onom to tvrdi Bohr da je za mjerenje osobina estice potrebno izravno
meudjelovati s njom. Dakle, paradoks. Meutim Bohra taj argument uope nije uznemirio. Jer estice su
povezane jednom nedjeljivom, uvezanom valnom funkcijom i mjerenjem jedne estice nastaje kolaps cijele,
zajednike valne funkcije. Na taj nain je trenutno dobiven podatak i o drugoj estici, iako je ona izvan dosega
signala koji se prenosi brzinom svjetlosti, prema posebnoj teoriji relativnosti, najveom moguom brzinom
prijenosa signala. Kaemo da su takve estice kvantno uvezane.
Razmotrimo jo i slijedeu inaicu EPR pokusa. Neka je dovoljno izolirani atom iz udaljenog meuzvjezdanog
prostora u nekom trenutku iz sebe izbacio foton. S obzirom da je foton bio dobro lokaliziran u malenom podruju
veliine atoma, njegov je impuls praktiki potpuno neodreen, foton se iri na sve strane, a stanje njegova
impulsa je radijalno simetrina valna funkcija, dakle s potpuno ravnopravnim smjerovima gibanja (ne uzimajui u
obzir stanje polarizacije). Ukupni je impuls sustava: (atom nakon emisije + foton) jednak nuli. I svaki podsustav,
atom i foton pojedinano, iz razloga radijalne simetrije, takoer ima impus jednak nuli. Nakon vrlo dugo vremena,
recimo 100 godina, jedan siuan dio rasprostranjenog krunog elektromagnetskog vala polumjera 100
svjetlosnih godina dolazi do nas na Zemlji u na detekcijski ureaj. Ali, kao to znamo, klik naeg detektora ne
znai da smo uhvatili dio nego cijeli foton. To je ono to smo nazvali kvantnim skokom u toku trenutnim
kolapsom kvanta iz podruja polumjera 100 svjetlosnih godina u toku. Kako je cijeli foton udario u na ureaj koji
ga je uhvatio iz odreenog smjera, detektor je otrpio trzaj na smjeru atom-detetektor. Sada, da bi zakon ouvanja
impusa bio sauvan, mora biti da je istodobno (oito ne u smislu posebne relativnosti) atom doivio jednak trzaj
na suprotnu stranu. Kako je atom znao da treba trznuti kad je prolo 100 godina od emisije fotona? To znai da
su atom i foton opisani jednom zajednikom kvantno uvezanom valnom funkcijom. Kolaps se morao dogoditi i kod
detektora i kod atoma istodobno kao da prostor i vrijeme izmeu njih uope ne postoji.
Iako je Einstein jedan od utemeljitelja kvantne fizike, poznato je da se on nikada nije mogao pomiriti s
Kopenhagenkim tumaenjem nego je imao svoju - statistiku interpretaciju, to e rei da je po njemu kvantna
fizika samo prijelazna teorija. Uloga Einsteina je bila vana jer je svojim beskrajnim raspravama s Bohrom
pridonio bistrenju pojmova, a osim toga nikad ne treba zanemariti miljenje znanstvenika takve goleme intuicije
kakvu je imao Einstein. Tko zna to e donijeti budunost. O EPR paradoksu se i danas raspravlja.

Schroedingerova mica-maca
Ni Schroedinger nije htio kupiti Kopenhagenku interpretaciju. On je odustao
zbog prokletih kvantnih skokova, no prije toga je smislio paradoks kvantne
make kako bi pokazao da je kvantna mehanika beznadno pogrena kada je
interpretiraju Bohr i Heisenberg. Maka je smjetena u kutiju s radioaktivnim
uzorkom koji s vremena na vrijeme isputa alfa estice. Alfa estice mogu
aktivirati otrov koji e ubiti maku. No, alfa raspad dogaa se nasumino, recimo
da se unutar sat vremena u prosjeku raspadne jedna alfa, ali ne znamo
www.nobelprize.org

kada, u prvoj minuti ili moda u 37. minuti. Ako kutija nije prozirna, ne znamo je li nakon nekog vremena maka u
njoj iva ili mrtva. Schroedinger se pitao kako je mogue da maka bude istodobno i iva i mrtva ovisno o
superpoziciji stanja jezgre? Maka moe biti ili jedno ili drugo, ali ne i jedno i drugo istodobno. Bohrov odgovor je
bio jasan. Mi to ne znamo dok ne otvorimo kutiju i tako izazovemo kvantni kolaps make u jedno od ta dva stanja.
A to da je maka istodobno iva i mrtva prije otvaranja to je vie stvar izraunavanja vjerojatnosti za jedno ili
drugo, i nije toliko povezano sa stvarnou. Zanimljivo je Everettovo tumaenje mnogim svjetovima. Onog

Festival Ljepota fizike, IF, Zagreb, 17. - 18. oujka 2005.

udesni svijet kvantne mehanike

trenutka kada se kutija otvori, svijet se cijepa na dvije paralelne stvarnosti. U jednu od njih odlazi iva maka
zajedno s motriteljem, dok u drugoj zavri mrtva maka zajedno s kopijom motritelja i svim ostalim. Primijetimo da
je sve to ekvivalentno problemu elektrona s dvije pukotine odnosno udvajanja stanja u interferometru estica.

Nova varijacija na staru temu?

Nikada nitko nije dao prihvatljivo objanjenje za udesnu pojavu identiteta svih estica iste vrste. Taj identitet ne
moe biti trivijalnost nego se mora uzeti u obzir kao sredinji misterij fizike.
C.W. Misner, K.S. Thorne, J.A. Wheeler
Koja je uloga pojedinog elektrona u pokusu s dvije pukotine? Njegova je uloga da sudjeluje u izgradnji
interferentne slike i da ostane pritom bez identiteta kao termiti u izgradnji termitnjaka ili kao Borg s kolektivnim ja
iz Zvjezdanih staza. Elektron ima i manje od toga, uope se ne moe govoriti o nekom elektronu, a da se ne
govori o svim elektronima. Wheeler je jednom rekao Feynmanu: Znam zato svi elektroni imaju jednak naboj i
masu. Zato to su svi elektroni jedan elektron. Kada uhvatimo jedan elektron na zastoru moemo li tom
elektronu pripisati identitet? Elektron je ostavio trag, ali trag nije elektron. Iz injenice da postoji prostorno
vremenska podudarnost - u nekoj toki u neko vrijeme pojavio se elektron - uope ne slijedi da je on dobio
identitet. Identitet ima svjetska toka traga (x,y,z,t) u mrei drugih toaka na ravnini ekrana koji se sastoji od
nizova atoma koji tvore tu mreu. Naime, ako se elektron pojavi sada i negdje u naoj sobi pa se zatim pojavi
kasnije negdje drugdje u sobi, odakle znamo da se radi o istom elektronu? Nemogunost praenja staze
elektrona onemoguuje nam da tvrdimo o tom i tom elektronu u razna vremena. Praenje staze objekta znai
oznaavanje, a elektron ne moemo oznaiti, recimo, prilijepiti mu broj. Dva su elektrona i vie nego jednaka tijela
(A=B A=A), dva u jednom ili jedan udvojen (umnogostruen).
Ne postoje dva jednaka kamena, svaki ima svoj identitet. ak i kada bismo nali dva identina kamena s istim
rasporedom atoma znali bismo koji je koji, jer jedan je ovdje, a drugi je tamo. Mogli bismo definirati dva identina
objekta na taj nain da kaemo: ako njihovom zamjenom fizikalni proces ostaje nepromijenjen, onda su to
identini objekti. Dva elektrona ne moemo fizikalno ak ni zamijeniti jednog s drugim. Niti ne trebamo, oni uvijek
izgrauju jednu te istu interferentnu sliku na ekranu (ako ne pogledamo kroz koju je rupicu proao). Imaju
kolektivnu valnu funkciju koja je postojana u tom smislu da je odreena zadanim rubnim uvjetima (geometrijom
dvije pukotine) i oblikom valne jednadbe.
Uzmimo elektron u slobodnom prostoru. Zato bi elektron u slobodnom prostoru bio u nekoj odreenoj toki, a
ne u nekoj drugoj? Sve su toke ekvivalentne. Za to se brine valna funkcija koja je jednoliko rasprostranjena po
prostoru u kojem nema nikakvih ogranienja (potencijala). Prema tome je razmiljanje o elektronu koji je
istodobno svugdje (za Bohra i Heisenbega - nigdje) prirodnije (uva simetriju prostora) nego naruiti tu simetriju
isticanjem jedne toku u kojoj boravi elektron kao klasina estica za zadanim poetnim uvjetima. Naruavanje
simetrije dolazi onog trenutka kada se motritelj ukljui u stvarnost i poremeti je svojom nazonou ili inom
mjerenja. Tada se stjeu uvjeti za krenje simetrije, za kvantni kolaps u toku. S obzirom da je elektron uvijek
cjelovit u smislu da se pojavljuje s invarijantnim nabojem, masom i spinom to je i razlog zato nastaje kolaps. Kad
cjelovitost identinih elektrona ne bi bila ouvana, kada bi se elektron mogao rascijepiti na dijelove, ne bi bilo
kolapsa valne funkcije i mi bismo tada mjerili dio energije elektronskog vala kako je to sluaj u klasinoj slici
valova na vodi ili valova zvuka.
Pritom je svejedno gdje na ekranu nastaje kolaps jednog elektrona jer elektroni posjeduju permutacijsku simetriju
(zamjena dva elektrona ne daje nita novo), a ona slijedi iz jednakosti svih elektrona (u odnosu na prostor i
vrijeme nalaenja njihovih tragova-posljedica interakcije). Osnovno je, dakle, naelo apsolutne jednakosti svih
elektrona uvezano s permutacijskom simetrijom. Ako permutacija dva elektrona ne daje nita novo, tada je
svejedno gdje e koji od njih ostaviti trag. I da nije tako ne bismo dobivali niz pruga nego samo dva podruja,
jer bismo uvijek bili u stanju znati koji je elektron proao kroz koju pukotinu s obzirom da bismo ih mogli u naelu
razlikovati (oznaiti). Ako interferentna slika nastaje od mnogih pojedinanih tragova, onda nije bitno gdje e
nastati pojedinani trag, bitno je da je slika konano takva kakva je, odreena i unaprijed predvidljiva.
Odatle se moe objasniti i Heisenbergovo naelo neodreenosti. Ako smo zapazili elektron u nekoj toki
slobodnog prostora, nakon toga e elektron imati na raspolaganju svaki smjer i iznos brzine kako bi se nakon
mjerenja svim tokama prostora ponovo vratila ravnopravnost, naime elektron e biti opisan kruno simetrinom
valnom funkcijom analogno valu na vodi koji nastaje iz tokastog izvora i putuje na sve strane izotropno. Ukoliko,
u suprotnoj krajnosti, inom mjerenja ustanovimo odreen smjer i brzinu gibanja elektrona, tada gubimo bilo
kakav podatak o poloaju elektrona jer vektor brzine elektrona je klasa svih usmjerenih duina s poetcima u svim
tokama prostora. Iz pravilne matematike definicije pojma vektora slijedi neodreenost poloaja. Za razliku od
brzine Newtonove estice za koju bismo prije mogli rei da je usmjerena duina s poetkom u poloaju estice
nego vektor, vektor brzine u kvantnoj mehanici je zbilja matematiki vektor koji odraava ravnopravnost toaka
prostora. Negdje izmeu ove dvije krajnosti nalazi se pokus s dvije ili jednom pukotinom. irina pukotine nije
toka i zato vektor impulsa nije potpuno neodreen iz ega proizlazi difrakcijski uinak.
Profesor Rubi je na predavanju postavio pitanje to se dogaa na samo jednoj pukotini. Jednostavno moemo
odgovoriti: kako elektron nema identitet tako ni ne moe krenuti jednom od staza u difrakcijskoj kutnoj irini
impulsa. Ako ga prisilimo da se pojavi negdje na toj irini nismo sigurni gdje e kasnije pogoditi ekran jer ne
znamo o kojem se elektronu radi kasnije, ak ne moemo ni postaviti to pitanje jer su svi elektroni kao jedan
elektron. David Bohm je vjerovao da postoji dublja, subprostorno - vremenska stvarnost i da percepcija mnotva
identinih elektrona dolazi na neki nain kao projekcija u prostor-vrijeme, neto kao odraz u mnogim zrcalima.
Profesor Babi je s pravom primijetio da nisam spomenuo korespondenciju s klasinom mehanikom. Treba,
dakako, napomenuti da je uinak interferencije toliko siuan da ga gotovo ne primjeujemo. Crtei i slike iz

Festival Ljepota fizike, IF, Zagreb, 17. - 18. oujka 2005.

udesni svijet kvantne mehanike

pedagokih razloga prenaglaavaju irinu interferentnih pruga. Elektronski snop prolazei kroz pukotine ostaje
uzak u smislu klasine staze. Pruge su mikroskopskih dimenzija. Kvantni pokus je izvanredno profinjen.

Neto o kvantnom determinizmu

Zamislimo da su proton i elektron klasine estice. Kako bismo od njih sastavili atom vodika. Postoji bezbroj
razliitih poetnih uvjeta i namjetanja poloaja i brzine elektrona. I kada odaberemo i uskladimo sve to u jednu
orbitu ona je vrlo osjetljiva na okolne smetnje. Jo imamo i neprekidno zraenje to dovodi do pada na proton.
Nasuprot tome kvantno oblikovanje atoma je vrlo jednostavno. Uzmemo proton i elektron stavimo ih zajedno i
atom je tu. Kvantno usklaivanje se spontano odvije. Dozvoljene energije i sve ostalo samo se oblikuje i nema
klasinog usklaivanja poetnih uvjeta. Uvijek dobijemo jednake atome i molekule s ouvanjem kvantne simetrije.
Kako bismo izgradili molekulu DNK na klasian nain? Nikako.
Kad govorimo o determinizmu klasine mehanike upadamo u zamku. Naime rei, kad bismo znali poetne uvjete
gibanja mogli bismo proraunati budunost estice, gdje se ona nalazi u svakom buduem pa i prolom trenutku,
znai upravo to da ih ne moemo odrediti jer je upitno ba to znanje o poetnim uvjetima, pa prema tome ne
znamo kojom e putanjom estica otii u svoju budunost. Svako mjerenje je smetnja. U gornjem primjeru
gibanja elektrona u atomu, postoji bezbroj mogunosti gibanja, bezbroj mogunosti staza elektrona oko jezgre.
Ako ne znamo poetno stanje elektrona nema smisla govoriti o determiniranosti njegova gibanja. Nasuprot tome
u svakom atomu kao kvantnom sustavu potpuno su determinirana njegova mogua stanja. Rjeavanje valne
jednadbe uvijek za svaku vrstu atoma dobivamo ista stanja u kojima elektron moe biti, koja moe zauzeti. Ne
moe se nikad dogoditi da atom svaki put kada ga proraunamo ima drugi niz stanja. U tom smislu je kvantna
mehanika ne samo jednostavnija, nego i deterministikija teorija od klasine Newtonove mehanike. Poetni uvjeti
su atom vodika, atom helija, molekula vode itd, to su uvijek jedni te isti entiteti.

Moe li fiziar protisnuti amebu kroz dvije rupice ilifilozofa?

Profesor Anton Zeilinger
iz Bea sa svojom je
ekipom uspio napraviti
Youngov pokus s velikom
molekulom fulerena oblika
nogometne lopte koja se
sastoji od 60 atoma
ugljika (C60). Molekula je
veliine poprenog presjeka molekule DNK. Moda e doi dan kada e fiziari biti u stanju
protisnuti i cijeli organizam, recimo amebu, kroz dvije rupice i dobiti njezinu interferentnu sliku
na zastoru. Meutim, prema de Broglievoj relaciji, njezina brzina prolaska kroz ureaj trebala
bi biti tako malena da bi na rezultat pokusa trebalo ekati nekoliko godina. Naime, zbog
relativno velike mase, brzina bi trebala biti malena kako bi valna duljina amebe bila dovoljno
velika za vidljivu interferenciju. Kada se radi o protiskivanju inteligentnijeg bia, filozofa primjerice, iz istog razloga
trebalo bi ekati pravu vjenost za njegove svijetle i tamne pruge, vrijeme reda veliine starosti svemira.
Prof. Zeilinger je miljenja da nije glavna svrha tragaima za kvantnom istinom konstruirati snaniji laser, bre
raunalo ili nuklearni reaktor. Umjesto toga Za mene je glavna svrha kvantnog pokusa pokazati ljudima kako je
udnovata kvantna stvarnost. Veina fiziara je vrlo naivna, jo uvijek vjeruju da postoje stvarni valovi i
estice.

Nick Herbert i kvantna stvarnost iza naih lea

Kao to smo rekli, ono to vidimo uvijek je estina strana kvanta. Kvantne valove nikad neemo vidjeti, ali znamo
da su tu negdje gdje su se pojavili elektroni, ili pak atomi od kojih je nainjen zid. Nick Herbert je kvantni pisac i
znao je rei da uvijek ima neki udan osjeaj valovitosti iza svojih lea. Kao da kvantna stvarnost iza njegovih
lea izvodi neto udno valovito, rasplinjavajue. Koliko god se brzo okrenem, trenutni kvantni skok-kolaps jo
je bri. I zid je opet materijalan, tvrd i na mjestu. Ali im ga ne gledam imam osjeaj kvantne juhe iza sebe. Zaista,
kvantna mehanika nas ui da je stvarnost estina dok je gledamo, a dok je ne gledamo stvarnost je valna (ili to
samo tako zamiljamo). Kako rijeiti slijedei problem mjerenja? Recimo da vi gledate zid iza mene kojeg ja ne
vidim. Moete mi rei: ne morate se okretati da biste vidjeli estinu stvarnost, ja vam mogu to priopiti. Dakle, zid
je tvaran, a ne valovit. Tko je u pravu? (ifra: kolektivni motritelj.)

Kvantni ivot
Mislim da je Heisenberg jednom figurativno izjavio: Dokaz pudinga je njegov okus. Zaista ne moemo znati
unaprijed kakav je puding i da li je to to vidimo uope puding. Tek u interakciji spoznajemo stvarnost. Kvantna
izjava je i ovo: Dokaz formule 1 je sjesti u nju i voziti je. Uope ne znamo to je to formula 1 dok ne isprobamo

Festival Ljepota fizike, IF, Zagreb, 17. - 18. oujka 2005.

udesni svijet kvantne mehanike

zvijer. Dakle, ukoliko elimo proivjeti ivot kako valja, moramo ga konzumirati na kvantni nain, a ne moda na
virtualan TV nain! Pedagoka poruka je: budimo igrai, a ne statiari, ubacimo se u zbivanje i nauimo neto!
Jo neto, ako imamo odgovor na sve mogue ivotne kvantne skokove, superpoziciju svih moguih ishoda,
onda iznenaenja na sutranji dan ne bi trebalo biti. Kvantno mehaniki nain razmiljanja pomae nam
predvidjeti sve (ili gotovo sve-u stvarnom ivotu) mogue ishode, iako ne znamo unaprijed koji od njih e se i
ostvariti. Prije nekoliko stoljea, pod utjecajem uspjeha Newtonove mehanike stvorena je zamisao o Svemiru kao
savreno podmazanom satnom mehanizmu gdje je sve tono determinirano, pa i naa svakidanjica. Nasuprot
tome paradigma kvantne mehanike nudi nam pragmatian nain razmiljanja koji je u ivotu jedini mogu.

Kvantna Mona Lisa

Neu zaboraviti Mona Lisu, iz estetskih razloga. Ako je netko stekao na predavanju pogrean
dojam o primjeni kvantne mehanike u slikarstvu, preuzimam odgovornost za takvu
miskoncepciju. Ipak, mozak je neistraeno kvantno podruje, a svaka je slika mentalna slika.
Naime, slika Mona Lise kao umjetniko djelo, bez onog koji je gleda nema nikakvog smisla. Ali
tom tvrdnjom nikako nisam imao namjeru braniti ideju o superpoziciji dva kvantna stanja na
Mona Lisinom osmjehu: stanja radosti> + stanja tuge>. Leonardo je upravo to htio predoiti,
iako naravno nije poznavao kvantnu teoriju.

Ipotreba za mentalnim slikama u fizici

ovjek teko moe funkcionirati bez slika ili bez rijei, no u potrazi za skrivenim znaenjima,
tek nakon to iscrpi sve slike i potroi sve rijei, dolazi do nepredoive i neizrecive - istinske
ljepote. Najbolji je onaj dio ljepote koji ne moe izraziti nikakva slika (Francis Bacon).
Moda je Werner Heisenberg osobno doao nadomak takvoj ljepoti kad je dao ovu
ekstremnu izjavu: Kvantna mehanika moe postojati bez ikakvih zornih predodbi. Odavde
slijedi da je atom samo sustav diferencijalnih jednadbi. Ipak, svatko od nas sam treba
prokriti vlastiti slikovni put do takvih spoznaja, inae one ne mogu biti zaokruene.
Razmiljajui o pisanju ovakvih tema koji istiu ljepotu, udesnost ili okantnost kvantne
mehanike, ovjek pomisli da razumijevanje ovisi o emocionalnom stanju, slino onom kada konzumiramo
umjetnost Iskustvo nastavnika mi govori da se rijetko tko eli baviti neim to je tek suhoparno jasno. Jer kada
bi nam Priroda bila suvie jasna, ne bi bila istinita - u skladu s Bohrovom komplementarnom opaskom.
Matematiki opis Prirode, ma kako uspjean ili elegantan bio, ne moe biti jedini zadatak kvantne mehanike.
Postoji jo temeljniji zadatak, a to je: otkriti to stoji u pozadini jednadbi, to se nalazi na samom dnu kvantne
spoznaje - ako dno uope postoji.
Estetika je pokretaka snaga suvremene fizike. Fiziari su otkrili neto udesno: Priroda je, na osnovnoj razini,
predivno zamiljena. (Anthony Zee).
Na kraju, sjeanje: Festival je bio vrlo ivopisan i slikovit. Razlog mog sudjelovanja je bio izazov, nauiti neto
novo i prisiliti se na djelovanje, provesti dobro vrijeme i zabaviti se. Puno sam profitirao od Festivala i siguran sam
da nisam usamljen sluaj, da su svi obogaeni. Prema tome, jo jednom: Pozdrav Festivalu! Do slijedeeg
podizanja zastave! A ako nam je (kvantni) svijet i dalje udan, sjetimo se Spidera, s ime emo ga usporediti?
A moda nije kvantna mehanika udna nama nego smo mi udni kvantnoj mehanici.
goran.bozic1@zg.hinet.hr

10

Festival Ljepota fizike, IF, Zagreb, 17. - 18. oujka 2005.

udesni svijet kvantne mehanike

11