SVEUILITE U SPLITU

POMORSKI FAKULTET

DARIA BOENA FORLI

ABIOTIKI EKOLOKI IMBENICI

JADRANSKOG MORA

ZAVRNI RAD

SPLIT, 2014.

SVEUILITE U SPLITU
POMORSKI FAKULTET

STUDIJ: POMORSKI MENADMENT

ABIOTIKI EKOLOKI IMBENICI

JADRANSKOG MORA

ZAVRNI RAD

MENTOR:

STUDENT:

Izv. prof. dr. sc. Merica Slikovi

Daria Boena Forli (0171252085)

SPLIT, 2014.

SAETAK
U ovom radu opisati e se abiotiki ekoloki imbenici karakteristini za more kao
ivotnu okolinu. Objasnit e se fizikalna svojstva mora kao to su temperatura, gustoa, tlak,
svjetlost i gibanje mora te kemijska svojstva kao salinitet, hranjive soli te plinovi u moru.
Fizikalna i kemijska svojstva Jadranskog mora razlikuju se od ostatka Sredozemlja zbog
njegovog specifinog poloaja stoga e se detaljno opisati gibanja mora, valovi, morske struje
i morske mijene te vrijednosti temperatura i saliniteta koje vladaju na podruju Jadrana.
Kontinentalnost Jadranskog mora ini ga ekstremnim u odnosu na ostatak Sredozemlja zato je
prvo potrebno pojasniti njegov poloaj, a zatim kolebanja u temperaturi, salinitetu i gustoi.
Prikazati e se meuovisnost tempeature, gustoe i saliniteta, takoer i kisika, ugljikovog
dioksida i hranjivih tvari. Fizikalna i kemijska svojstva utjeu na iva bia pozitivno ili
negativno pa e se u ovom radu iznijeti vrste organizama na koje djeluju razliiti abiotiki
imbenici i nain na koji je to djelovalo na njihovu sposobnost prilagodbe.

ABSTRACT
In this paper are described abiotic ecological factors which are typical for sea as
biological environment. Physical properties such as temperature, abundance, compresion,
light and motion of sea and chemical properties like salinity, nutrient salts and gases in sea
will bi explained. Physical and chemical properties of Adriatic sea are diferent from
Mediterranean sea because of its specific emplacement, therefore there will be explained
motions of sea, waves, sea currents and tides, also temperature and salinity that can be found
in Adriatic sea, in detail. Position of Adriatic sea is continental and it makes it extreme
compared to Mediterranean sea, becacause of that first its position will be explaned,
afterwards oscillation in temperature, salinity and abundance. Inderdependence of
temperature, abundance and salinity and also interdependance of oxygen, carbon dioxide and
nutrient salts will be represented. Psysical and chemical properties affect living beings
positive or negative, therefore in this paper there will be indicated types of species which are
affected by diferent abiotic factors and the way it influences on their ability to adapt.

SADRAJ
1. UVOD...............................................................................................................1
2. EKOLOKI IMBENICI..............................................................................2
3. ABIOTIKI EKOLOKI IMBENICI.......................................................5
3.1. FIZIKALNA SVOJSTVA MORA.................................................................................6
3.1.1. Toplina i temperatura..............................................................................................6
3.1.2. Gustoa.....................................................................................................................7
3.1.3. Tlak...........................................................................................................................9
3.1.4. Svjetlost.....................................................................................................................9
3.1.5. Gibanje mora.........................................................................................................12
3.2. KEMIJSKA SVOJSTVA MORA................................................................................16
3.2.1. Kemijski sastav morske vode................................................................................16
3.2.2. Salinitet...................................................................................................................17
3.2.3. Hranjive soli...........................................................................................................18
3.2.4. Plinovi u moru........................................................................................................19
3.2.5. Alkalinitet (pH)......................................................................................................21

4. SPECIFINOSTI JADRANSKOG MORA S OBZIROM NA

ABIOTIKE IMBENIKE.............................................................................23
4.1. TEMPERATURA.........................................................................................................23
4.2. SVJETLOST.................................................................................................................24
4.3. GIBANJE MORA........................................................................................................25
4.4. SALINITET..................................................................................................................27
4.5. HRANJIVE SOLI........................................................................................................28
4.6. PLINOVI U MORU.....................................................................................................29
4.7. ALKALINITET (pH)...................................................................................................29

5. ZAKLJUAK................................................................................................30
LITERATURA...................................................................................................31
POPIS ILUSTRACIJA.....................................................................................32

1. UVOD
Prirodni svijet je dinamian, ali je takoer stabilan i samoobnovljiv, organiziran kroz
fizikalne i bioloke procese. Svako ivo bie ivi u sloenim uvjetima okolia koji odreuju
njegov tijek voda, kopno, zrak. Voda kao specifina okolina sadri imbenike koji uvjetuju
odreene prilagodbe organizama. Od svih prirodnih resursa voda je najzastupljenija. Od
ukupnog volumena vode 80 do 90% nalazi se u morima. More ima nenadomjestivo i
neprocjenjivo ekoloko znaenje i zadau. Razvoj ovjeanstva od samih poetaka povezan je
s morem i njegovim istraivanjem. Specifinosti odreenih podruja oceana ponukala su
znanstvenike da podrobnije istrae more kao ivotnu okolinu. Upravo je Jadransko more zbog
svojih geomofrolokih obiljeja i poloaja est predmet prouavanja. Karakteristike
Jadranskog mora zaslune su za raznolikost i bogatstvo vrsta flore i faune.
Uvjeti okolia su promjenjivi, a ovise o prostoru i vremenu. Pojedini organizmi
specifino reagiraju na podraaje vanjske sredine. Svaki organizam moe se promatrati kao
otvoreni sustav, koji je u stalnom procesu izmjene tvari i energije s okoliem koji ga okruuje.
Razmnoavanje, razvoj i rast organizma u ovisnosti je s uvjetima okolia.[13]
Ekologija je bioloka disciplina koja izuava uzajamne odnose izmeu organizama i
njihovog okolia, a o tim odnosima ovisi odravanje jedinki i populacija vrsta, kao i njihovih
zajednica u prirodi, njihova raspodjela i gustoa na pojedinim djelovima stanita, te nain
ivota pod danim uvjetima u okoliu.[12] Svaka vrsta tei ivotnoj sredini koja je optimalna
za nju, no esto se organizmi moraju prilagoditi uvjetima bitno drugaijim od optimalnih. Svi
organizmi ive u relativno uskom povrinskom sloju Zemljine kugle u tzv. ovojnici koja se
sastoji od tri sastavnice: Zemljine kore litosfere, vodenog dijela hidrosfere i nieg sloja
atmosfere troposfere. Da bi organizmi mogli ivjeti potrebno je sudjelovanje svake od tri
sfere.[13] U hidrosferi ivot je mogu u raznolikim oblicima. Posebno je bogat do one dubine
do koje prodire Suneva svjetlost. Osim svjetlosti, za organizme je bitna i temperatura mora,
tlak, gibanje mora, salinitet, hranjive tvari, koliina kisika i ugljikovog dioksida i ostali
fizikalni i kemijski imbenici koji su dio neive prirode, a izravno utjeu na ivot organizama.

2. EKOLOKI IMBENICI
Ekoloki imbenici su utjecajne i promjenjive fizikalne, kemijske ili bioloke veliine
(varijable) iz okolia koje mogu pozitivno ili negativno djelovati na ivotne funkcije, rast,
razmnoavanje i gustou populacije.[9] To su uvjeti okolia kojima se organizam prilagoava
da bi preivio.
Dijele se na:

abiotike ili neive faktore (klimatski, fizikalni, kemijski, geografski),

biotike ili ive faktore (odnosi meu organizmima kao to su predacija,

kompeticija, parazitizam, mutualizam itd.).

Ekoloki imbenici takoer se mogu podijeliti u dvije skupine ako se gleda utjecaj
imbenika na gustou organizama. Tako se razlikuju:

imbenici neovisni o gustoi organizama (temperatura, salinitet, svjetlo, vjetar,

oborine),

imbenici ovisni o gustoi organizama (hrana, sadraj kisika u moru, predacija,

kompeticije).[7]
Djelovanje pojedinog ekolokog imbenika ovisi o intenzitetu, trajanju (ekspoziciji) i
kakvoi njegova djelovanja.[13] Na organizme esto djeluju dva ili vie imbenika istodobno
(npr. svjetlost, temperatura i salinitet). Najmanji intenzitet nekog imbenika znaajnog za
opstanak jedinke naziva se ekoloki minimum, a ekoloki maksimum predstavlja najvei
intenzitet koji organizam moe podnijeti. Izmeu tih rubnih vrijednosti nalazi se ekoloki
optimum koji predstavlja najpovoljniju vrijednost. Zakon optimuma ukazuje na pozitivan
utjecaj nekog od imbenika okolia na ive organizme. S obzirom na poloaj optimuma
unutar ekoloke valencije razlikuju se polivalentni tip (optimum je blie maksimumu),
mezovalentni tip (optimum je po sredini izmeu maksimuma i minimuma) i oligovalentni tip
(optimum je blie minimumu).[7]
Raspon izmeu ekolokog minimuma i maksimuma u okviru kojeg je mogu ivot
pojedinog organizma naziva se ekoloka valencija, to je amplituda variranja nekog ekolokog
imbenika u ijim je granicama mogu ivot nekog organizma.[7] Ekoloka valencija
predstavlja kontrolni imbenik okolia za dati organizam, a ujedno slui i kao regulator
njegovog irenja. Skup ekolokih valenci za pojedine imbenike ini ekoloki spektar jedne
organske vrste. Njegovo poznavanje omoguuje objanjenje opstanka jednog organizma na
nekom stanitu.[13]

Slika 1. Intenzitet djelovanja ekolokog imbenika [12]

Prema irini ekoloke valencije razlikuju se eurivalentne (euritropne) i stenovalentne
(stenotropne) vrste. Eurivalentne vrste imaju vrlo iroku ekoloku valenciju i iroku
rasprostranjenost, takve vrste esto nazivamo kozmopolitskim vrstama (rasprostranjeni su na
vie kontinenata). Stenovalentne vrste imaju usku ekoloku valenciju i ive samo u odreenim
podrujima.[7]
Kada se govori o opstanku organizama i brojnosti odreene vrste s obzirom na
ekoloke imbenike vano je spomenuti dva pravila:

Liebigovo pravilo minimuma (Justus Freiherr von Liebig, 1840.) je pravilo prema

kojemu opstanak ivih bia na nekome podruju nije odreen ukupnom koliinom svih za to
potrebnih imbenika nego samo najmanje raspoloivoga tj. mogunost opstanka i prosperiteta
jedne vrste odreeno je tvari koja se nalazi najblie minimumu iako se sve druge tvari mogu
nalaziti u optimumu ili biti blizu njega.[4]

Ope pravilo djelovanja ekolokih faktora (August Friedrich Thinemann, 1926.) -

brojnost jedne vrste na jednom mjestu odreena je onim imbenikom koji se najvie udaljava
od optimuma u odnosu na razvojni stadij s najuom ekolokom valencijom.[7]
Ekoloki imbenici imaju razliito djelovanje na ive organizme:

razdraujue uzrokuje kod organizama promjene fiziolokih i biokemijskih

funkcija,

ograniavajue onemoguuje postojanje organizama u odreenom okoliu,

modificirajue uzrokuje anatomske i morfoloke promjene organizama u

odreenom okoliu, te

signalno upozorava organizme o izmjenama nekih imbenika okolia[6]

3. ABIOTIKI EKOLOKI IMBENICI

Abiotiki imbenici (lat. factores abiotici; od gr. a negacija + gr. bios - ivot) su
imbenici fizikalnog, kemijskog ili drugog tipa koji pripadaju neivom dijelu prirode, a utjeu
na ivi dio prirode. Pod abiotikim imbenicima podrazumijevaju se u uem smislu sve tzv.
neive utjecajne varijable tj. svi vanjski utjecaji. Ima ih mnogo, ali su najvanije: temperatura,
kisik, ugljikov dioksid, svjetlost, hranjive soli, atmosfera, voda, tlo, klima, klimatske
promjene, zraenja, te sloenije pojave odnosno imbenici koji mogu djelovati na ivotne
funkcije, rast, razmnoavanje i gustou neke populacije.[9]
Osim najvanijih navedenih abiotikih imbenika mogu se izvojiti i oni sporedni. U
novije vrijeme neki od njih sve vie utjeu na ekosustav, a nekada davno nisu imali velik
znaaj. Glavni pokreta tih imbenika je ovjek. Takve imbenike moemo razvrstati na:
fizikalne:

zraenje iz svemira,

radioaktivno zraenje, UV zraenje,

elektromagnetski smog, struja, buka, toplina, pH, tlak;

kemijske: plinovi (CO, CO2, N2OX, CH4, CFClX, SO2, O3, H2S); kovine
(Pb, Cd, Hg, As, Cu); sintetiki spojevi (detergencije, umjetna gnojiva, nitrati,
nitriti), pesticidi, lijekovi;
bioloki: prioni, virusi, bakterije, gljivice, otrovi gljiva, biljaka i ivotinja; te
drutveno-gospodarski: tehnoloki razvoj, demografska eksplozija, razvoj
prometa, ratovi, prehrana, kupovna mo stanovnitva, psiholoki razlozi.[13]
Abiotiki imbenici esto se dijele na klimatske (svjetlost, temperatura, voda,
vlanost, vjetrovi), edafske (svojstva i fizika struktura tla, pH vrijednost, sastav minerala) i
geografske (nadmorska visina, geografska irina, raspodjela kopna i mora, morske struje,
reljef, vrsta tla, ekspozicija i inklinacija reljefa), meutim zbog specifinosti teme ovog
zavrnog rada u daljnjem tekstu opisati e se samo oni imbenici koji se tiu mora kao
ivotnog okolia. Znaajke morskog okolia proizlaze iz fizikalnih i kemijskih svojstava
vode.[12]

3.1. FIZIKALNA SVOJSTVA MORA

3.1.1. Toplina i temperatura
Toplina je najznaajniji ekoloki imbenik, direkto utjee na organizme, biokemijske
procese, aktivnost enzima te brojne fizike procese kao to su promjena viskoznosti i gustoe
morske vode, topljivost plinova, posebno kisika i ugljinog dioksida.
Osnovni izvor topline u moru je Suneva energija. More apsorbira velike koliine
topline od Suneva zraenja. Intenzitet primanja i davanja topline koleba u toku dana i u toku
godine. Dnevni porast i pad temperature ovisi o stupnju naoblake i visini Sunca koje odreuje
trajanje zagrijavanja. Amplitude godinjih kolebanja neto su vee i ovise o:

geografskom poloaju,

godinjem dobu[7]

Slika 2. Povrinska temperatura svjetskog mora [12]

Ostali izvori energije predaju moru mnogo manju koliinu topline, iako imaju veliko
znaenje u zagrijavanju mora. Meu te izvore ubrajaju se: Zemljina toplina, toplina
osloboena djelovanjem podmorskih vulkana, trenje estica mora nastalo njihovim gibanjem,
energija dobivena procesima oksidacije u moru, zraenje radioaktivnih tvari otopljenih u
moru i zraenje zvijezda.[2]

irenje topline u moru odvija se putem kondukcije (provoenje topline) i konvekcije

(gibanje vodenih estica).[12] Oceanska masa zagrijava se uglavnom procesom konvekcije. U
moru je jo vana termohalina konvekcija, tj. termohalino kruenje vode. Na morskoj povrini
se zbog hlaenja ili isparavanja formira voda tea nego u dubljim slojevima, ona tone i tako
djeluje na vertikalno mijeanje, te na prijenos svojstava (i topline) u donje slojeve. Vertikalne
promjene svojstava u moru nisu jednoline. esto je povrinski sloj jasno odijeljen od dubljih
naglim skokom temperature na dubini od oko 150 m do 500 m. Takav skok zove se
termoklina.[3] Zimi se temperature gornjih slojeva mora potupuno izjednauju, ta se pojava
zove izotermija.
Temperatura dublje od 1000 m postupno pada od 5C na 0C i u dubljim slojevima
poprima stalnu vrijednost. Pri samom dnu javlja se lagani porast temperature tzv. adijabatski
porast koji je posljedica povienog tlaka.[7] Posljedice termikih svojstava vode su
jednolinija temperatura svjetskih mora u odnosu na kopno tijekom godine. More stoga ima
snano klimatsko djelovanje jer smanjuje kolebanje temperature kopna.
Svakoj vrsti pogoduje odreena temperatura okolia o kojoj ovisi reprodukcijska
sposobnost, brzina rasta i razvoja, brzina kretanja i duljina ivota. Veina morskih organizama
su poikilotermni, to da znai nemaju sposobnost termoregulacije i da im je temperatura tijela
ovisna o temperaturi okoline. Homotermni organizmi imaju sredita za termoregulaciju u
hipotalamusu, posjeduju niz prilagodbi za odravanje stalne temperature tijela i uglavnom su
sekundarno prilagoeni ivotu u moru (ptice i sisavci). Morski organizmi bolje podnose nie
nego vie temperature. S obzirom na ekoloku valenciju razlikujemo stenotermne i euritermne
vrste organizama. Stenotermne vrste ne podnose velike promjene temperature (pelagike i
duboko morske vrste su uglavnom stenotermne), a euritermne vrste dobro podnose vea
kolebanja temperature zbog ega mogu biti iroko rasprostranjene.[12]

3.1.2. Gustoa
Gustoa se definira kao masa jedininog volumena.[3] Najvaniji je imbenik koji
definira dinamika svojstva mora. Gustoa morske vode odreena je temperaturom i
salinitetom na nain da postaje gua to je temperatura nia i salinitet vii. Budui da je
gustoa morske vode u velikoj mjeri odreena temperaturom, Sunevo zraenje igra
dominantnu ulogu u vertikalnoj strukturi temperature i gustoe oceana. Sunevo zraenje

najjae zagrijava povrinski sloj mora koji zbog najvie temperature ima najmanju gustou. S
poveanjem dubine morska je voda sve hladnija i sve gua.[2]
Zbog utjecaja temperature na gustou, tijekom ljeta je vodeni stupac izuzetno stabilan
jer voda manje gustoe pluta iznad vode velike gustoe. U jesen se stratifikacija slojeva
(taloenje) vodenog stupca poinje naruavati. Povrinski sloj mora se hladi i dolazi do
nestabilne situacije kada je povrinski sloj hladniji i gui od sloja ispod njega. Vertikalna
cirkulacija dubokih voda u prvom je redu rezultat razlika u gustoi pojedinih slojeva morske
vode.[12] Budui da je gustoa morske vode funkcija temperature i saliniteta ova se
cirkulacija naziva i termohalina cirkulacija koja je opisana u prethodnom podnaslovu.

Slika 3. Termohalino kruenje vode u svjetskim oceanima [7]

Osim zagrijavanjem mora, gustoa opada i dotokom slatkih voda, oborinama i
topljenjem leda, a raste s hlaenjem morske vode, poveanjem tlaka, isparavanjem i tvorbom
leda. Na otvorenim morima i oceanima gustoa se mijenja uglavnom zbog promjena
temperature jer nema velikih promjena slanosti mora, a u obalnim podrujima na gustou
morske vode znatnije utjee promjena saliniteta.

Na dubini od 20 m do 70 m dolazi do naglog skoka gustoe, tzv. piknokline.[7] Kada

neki organizam ili predmet tone prema dnu u podruju pikokline propadanje se uspori ili
prestane to je vrlo vano za ishranu morskih organizama koje tu ive.[7] Piknoklina je kao i
termoklina najslabije izraena na visokim geografskim irinama. Sa slojem termokline i
piknokline esto se poklapa i sloj naglog porasta saliniteta koji se naziva haloklina.
Termoklina, a time i piknoklina su najizraenije na ekvatoru gdje je zagrijavanje povrinskog
sloja mora najvee.[12] Prema viim geografskim irinama termoklina je sve slabije izraena
dok se ublizini polova potpuno gubi. Osim temperature, na ekvatoru velika koliina oborina
dodatno reducira gustou povrinske vode i pridonosi stabilnosti vodenog stupca.

3.1.3. Tlak
Kada se govori o tlaku u moru obino se misli na ukupan hidrostatski tlak na nekoj
dubini, ukljuujui i atmosferski tlak. Poveani hidrostatski tlak uvjetuje promjene raznih
fizikalnih i kemijskih parametara morske vode.[3] U moru se tlak poveava s dubinom i to po
stopi od jedne atmosfere svakih deset metara dubine. U najveim dubinama tlak iznosi preko
tisuu atmosfera. Od 0 do 10 metara dubine tlak se udvostruuje isto kao to se to dogaa kod
promjene dubine od 1000 do 2000 metara.
Sva oceanska dna do najveih dubina su naseljena (npr. abisalne bakterije). Obzirom
na ekoloku valenciju razlikuju se dva tipa organizama u odnosu na tlak, euribati i stenobati.
Euribati su organizmi koji podnose velike promjene tlaka, a stenobati, kojih je mnogo vei
broj, ne podnose znaajnu promjenu tlaka.[13] Organizmi pliih povrinskih slojeva u pravilu
su ue ogranieni na odreena podruja dubine. Neke vrste koje vre znaajne migracije u
pelagijalu podnose promjene tlaka od 30 do 40 atmosfera. Specifinu prilagodbu imaju i
morski sisavci koji diu atmosferski zrak, a uranjaju do veih dubina gotovo praznih plua
(koriste kisik iz mioglobina).[7]

3.1.4. Svjetlost
Svjetlost je vaan izvor energije za fotosintezu, te uvjetuje rasprostiranje i migracije
organizama. Dokazano je da intezitet svjetla opada eksponencijalno s dubinom, a dubina
prodora svjetla ovisi o prozirnosti mora. Suneva zraka pada na morsku povrinu i ponaa se
kao zraka koja prolazi iz jednog sredstva u drugo. Dio zrake se odbija od povrine, dio prodire

u vodu i djelomice se odbija od vodenih estica i estica u suspenziji, a vei dio se apsorbira.
Samo apsorbirani dio utjee na osvjetljenje mora u obalnim vodama.[12] Koeficijent
apsorpcije je konstantan za sve dubine, ali razliit za zrake razliitih valnih duljina (selektivna
apsorpcija), pa razliite valne duljine svjetlosti prodiru do razliite dubine. to je valna
duljina svjetlosti vea svjetlo dublje prodire, a ispod 20 m u more prodiru samo plave, zelene i
ljubiaste zrake. Infracrveno i ultraljubiasto svjetlo se apsorbiraju ve u prvom metru, tako
da jedino vidljivi dio spektra prodire neto dublje. Od vidljivog svjetla najdublje prodire
plavo, a najmanje crveno.[7]
Refleksija svjetla od povrine najmanja je kada svjetlo pada okomito (sredina dana).
to je kut upada svjetla vei, vei je i udio svjetla koje se reflektira. Refleksija svjetla je
najmanja kada je povrina mora mirna (bonaca), a poveava se s uzburkanou povrine
mora. Voda najjae apsorbira vee valne duine (crveno svjetlo), a najmanje krae valne
duine (plavo i ljubiasto).[12]
U istom je moru najmanja ukupna apsorpcija plavog svjetla, dok se u zagaenim i
obalnim akvatorijima minimum apsorpcije pomie prema zelenom svjetlu. Jedna od
posljedica navedenog je promjena boja s dubinom.
S obzirom na mogunost fotosinteze morsko se podruje dijeli na tri zone i to
eufotiku, disfotiku i afotiku:

eufotika zona od 0 do 50 m dubine (u vrlo prozirnim vodama na malim

geografskim irinama do dubine od 100 m),

disfotika zona do dubine od najvie 200 m (prodor svjetlosti dosta ogranien,

ne omoguava fotosintezu veine biljnih vrsta), te

ispod 200 m protee se afotika zona bez svjetlosti ili s posve neznatnim
koliinama (u prozirnim tropskim vodama mala kolicina modrih zraka moe
prodrijeti i do dubine od 1000 m)

10

Slika 4. Zone prodiranja svjetlosti [7]

Svjetlost indirektno utjee i na rasprostranjene ivotinja. Istraivanja su pokazala da u
plitkom podruju usprkos intenzivnog osvjetljenja vrlo esto izostaju alge zbog prejakog
zagrijavanja morske vode. U organizama povrinskih slojeva razvijeni su zatitni mehanizmi
koji sprijeavaju preveliku apsorpciju svjetlosti. Obojenje je morskih organizama takoer
ovisno o koliini svjetlosti i mijenja se u ovisnosti o dubini, a vrlo esto ima i zatitnu ulogu.
Prozirna tijela planktonskih organizama proputaju svjetlost, a ne apsorbiraju je (vrlo efikasna
zatita od prejakog osvjetljenja).
Nedostatak svjetla u dubokom moru djeluje u dva procesa kod ivotinja:
poveanje oiju (oi ine 1/10 organizma ili ak 1/6 - tzv. teleskopske oi)
izostanak oiju[7]
Na velikim dubinama postoji samo bioloka svjetlost - bioluminiscencija koju
proizvodi veliki broj morskih ivotinja. Bioluminiscencija se javlja uglavnom kod
dubokomorskih organizama, a slui za raspoznavanje i privlaenje plijena. Moe biti izraena
tako da svijetli cijelo tijelo, svijetle ljezdasti organi ili postoje posebni svjetlosni organi.

11

3.1.5. Gibanje mora

Mnogi su initelji koji svojim djelovanjem uzrokuju razliita gibanja morske vode. Na
gibanja voda velikih dubina najvie utjeu razlike unutarnjeg morskog tlaka, razlike saliniteta,
razlike nastale nejednakim zagrijavanjem morskog dna i djelovanjem podmorskih vulkana.
Gibanje mora utjee na ivot organizama, ovisno o njihovoj veliini, sposobnosti kretanja i
okoliu u kojem ive. Gibanje morske vode vertikalno i horizontalno uzrokuje gravitacija
Mjeseca i Sunca, a gibanje povrinskih voda uzrokuju razlike u salinitetu, gustoi i
temperaturi morske vode, kao i povremeno ili stalno djelovanje vjetra na morsku povrinu.[2]
Dijele se na:

povremena gibanja valovi,

stalna gibanja morske struje, te

periodika gibanja morske mijene (doba)[7]

Valove proizvodi vjetar koji pue preko vodene povrine. Oni omoguuju mijeanje
vode povrinskog sloja s vodom dubljih slojeva, a time pospjeuju izmjenu plinova i topline
izmeu atmosfere i mora. Visina vala proporcionalna je brzini vjetra, trajanju vjetra, te duljini
morske povrine iznad koje vjetar djeluje. Gibanje valova uzrokuje kruno gibanje mora
ispod povrine. Promjeri krunica po kojima se voda giba opadaju s dubinom. Kada valovi
dospiju blizu obale gdje je more toliko plitko da vie nema mjesta za njegovo kruno gibanje,
voda se gura prema gore, visina vala se poveava. Kada kolinik visine i duljine vala postane
vei od 1/7 val vie ne moe odrati svoju teinu i on se lomi. Valovi se esto pribliavaju
obali pod odreenim kutom to za rezultat ima stvaranje struje paralelne s obalom (longshore
currents).[12]
Brzina valova opada pribliavanjem obali (zbog opadanja dubine). Ako se valovi
pribliavaju obali pod kutom tada e brzina biti manja u dijelu bliem obali , a vea u dijelu
daljem od obale, to e rezultirati zakretanjem valova prema obali. Ta pojava naziva se
refrakcija.
Valovi utjeu uglavnom na bentoske organizme pliih podruja i pelagike organizme
povrinskih slojeva. Organizmi izloeni djelovanju valova imaju izrazite i odreene
prilagodbe za preivljavanje (snane organe za prihvaanje uz podlogu, debele i vrste
ljuture od kalcij karbonata, sposobnost ukopavanja). Na lokalitetima izloenim valovima

12

oteano je prihvaanje spora i liinki stoga je kolonizacija mogua samo u udubinama ili na
drugaije zatienim mjestima. Na pjeanim, izloenim obalama, zbog velike koliine estica
pijeska ivi mnogo manji broj vrsta nego na stjenovitom dnu, a za vrijeme uzburkanog mora
ove se ivotinje zatiuju ukopavanjem u podlogu.
Morska doba (mijene) su periodina dizanja i sputanja razine mora koja nastaju kao
rezultat gravitacijskog utjecaja Mjeseca i Sunca na vodene estice, usklaenog s utjecajem
rotacije Zemlje i oblikom morskog bazena. Plima nastaje na strani okrenutoj Mjesecu zbog
njegovog gravitacijskog djelovanja, te na strani suprotnoj od Mjeseca gdje je gravitacija
minimalna pa je nadjaava centrifugalna sila koja je rezultat rotacije Zemlje. Plimna se
gibanja mogu mjeriti bilo gdje na oceanu, ali su ona osobito uoljiva na obali gdje se
manifestiraju kroz plimne struje i vertikalne promjene morske razine.[11]
Mjesec proe preko bilo koje toke na povrini Zemlje svakih 24 h i 50 min (lunarni
dan), pa bi idealno svugdje trebale biti dvije plime i dvije oseke dnevno u trajanju od 12 sati i
25 minuta. Budui da se pozicija mjeseca prema Zemlji mijenja od 28.5N do 28.5S,
relativna visina plime i oseke mijenja se geografski u ovisnosti o vektoru gravitacijske sile.
Ponekad je izraen samo jedan dnevni plimni val.
Razlikuju se tri tipa morskih doba: dnevni (jedna plima i jedna oseka dnevno);
poludnevni (dvije plime i dvije oseke dnevno); te mijeani tip (po jedna velika i mala plima i
oseka dnevno). Kada Mjesec i Sunce djeluju po istom pravcu (razdoblje punog i mladog
mjeseca) rezultat su velike plime i oseke (spring tides). Kada Mjesec i Sunce djeluju pod
pravim kutom (razdoblje i mjeseca) rezultat su male plime i oseke (neap tides). Tijekom
velikih doba privlane sila Sunca i Mjeseca se zbrajaju, tijekom malih doba privlane sila
Mjeseca je umanjena za privlanu silu Sunca.[7]
Plima i oseka bitno utjeu na ivot morskih organizama u podruju obale. Izazivaju
izranjanje i uranjanje i mijenjanju se ekoloki imbenici (stupanj vlanosti, temperatura,
slanost, a povremeno su i gibanja dosta jaka). ivotinje u ovom pojasu najee imaju vanjsku
zatitu i to uglavnom ljuture koje se mogu hermetiki zatvoriti (koljke, puevi, rakovi), a
neke brzo pobjegnu pred isuivanjem ili se ukopavaju u podlogu. Na mjestima izloenim
plimi, oseki i jakim valovima mali broj organizama moe podnijeti tako ekstremne uvjete pa
je tu ivi svijet siromaniji.
Morske struje su horizontalna gibanja morske vode. Nastaju zbog razlika u tlaku,
temperaturi i salinitetu pojedinih dijelova oceana. Povrinske oceanske struje rezultat su
interakcije izmeu planetarnog sustava gibanja zranih masa i rotacije Zemlje. Pri pokretanju
vodenih masa iz toplijih u hladnija podruja, hlaenje povrinskog sloja uzrokuje sputanje
13

tog sloja i formiranje pridnenih struja. Zbog uvjeta kontinuiteta nastaju kompenzacijske
struje, jer se odnesene vode neprestano nadomjetaju novim koliinama vode. Takva strujanja
uzrokuju i vjetrovi.
Globalno gibanje zranih masa korigirano Coriolisovom silom stvara dva velika
vrtloga (gyres) povrinskih oceanskih voda iji se centri nalaze na oko 30 sjeverne i june
geografske irine. Sjeverni vrtlog se giba u smjeru kazaljke, a juni obrnuto od kazaljke na
satu.

Slika 5. Prikaz kretanja morskih struja u oceanima [12]

Vjetar i Coriolisov efekt mogu uzrokovati vertikalno gibanje vodene mase na
rubovima kontinenata (podruje elfa). Ukoliko se povrinske vode gibaju od kontinenta to
rezultira kompenzacijskom strujom u dubljim slojevima. Dolaskom u blizinu kontinenta
dubinska struja se uzdie prema povrini. Ova je pojava poznata kao upwelling. Ukoliko
povrinske struje idu prema kontinentu, vodena masa u blizini obale ponire i u dubljim se
slojevima giba u suprotnom smjeru. Ova je pojava poznata kao downwelling.
Za razliku od povrinskih struja, cirkulacija dubinskih oceanskih voda karakterizirana
je gibanjem golemih vodenih masa ija su jedinstvena temperaturna i salinitetna svojstva
formirana u povrinskim vodama visokih geografskih irina. Hladna vodena masa visokih
geografskih irina koju karakterizira velika gustoa tone i pomie se prema niim
geografskim irinama. Tamo se razliite vodene mase slau u slojevima ovisno o njihovim

14

gustoama. Uzdune struje su odgovorne za eroziju obale te za premjetanje i odnoenje

pjeskovitog supstrata.
Struje utjeu na salinitet, temperaturu, prenoenje hranjivih tvari i kisika. Utjeu na
geografsku distribuciju organizama koji aktivno ili pasivno slijede njihov smjer, te raznose
planktonske oblike, jaja i liinke. Vei broj ivotinjskih vrsta ivi na junoj polutci to je
posljedica glavnog pridnenog strujanja od sjevera prema jugu. Slobodne dubinske struje
uvjetuju pojavu bipolarnosti to znai da odreene vrste moemo nai samo na sjeveru ili
samo na jugu. Planktonske vrste mogu biti bioloki indikatori za praenje gibanja vodene
mase.[11]

15

3.2. KEMIJSKA SVOJSTVA MORA

3.2.1. Kemijski sastav morske vode
Morska voda je kompleksna otopina u kojoj su otopljene anorganske i organske tvari
ukljuujui i otopljene plinove. Pored toga u morskoj su vodi rasprene anorganske i organske
estice kao i brojni mikroorganizmi. Otopljene anorganske tvari u moru ukljuuju glavne
konstituente tj. elemente s dugim vremenom zadravanja i konstantnim meusobnim
omjerima, oni ine salinitet morske vode.[11]
Vrijeme zadravanja (Residence time) je prosjeno vrijeme koje jedinica teine
pojedine supstance provede u moru prije nego to se izgubi u sedimentu ili na kopnu. Vrijeme
zadravanja mnogih elemenata u moru vrlo je dugo i mjeri se u milijunima godina, za razliku
od vremena mijeanja morske vode koje se mjeri u tisuama godina. To omoguava dobru
izmjeanost elemenata u moru i homogeniziranost mora s obzirom na relativne odnose
pojedinih elemenata, a i razlog je to su relativni omjeri pojedinih elemenata u moru
(pogotovo onih s duim vremenom zadravanja) gotovo konstantni bez obzira na varijacije
saliniteta od mjesta do mjesta (Princip konstantnih proporcija). Iz toga proizlazi da je za
odreivanje saliniteta dovoljno odrediti koliinu jednog elementa u moru i iz nje izraunati
ukupni salinitet.[12]
Otopljene anorganske tvari u moru ukljuuju:
1. Glavne konstituente koji se dijele na makroelemente koncentracije >100 ppm (Cl, Na,
Mg, S, Ca, K) i mikroelemente koncentracije 1 100 ppm (Br, C, Sr, B, Si, F)
uzimajui u obzir da su dva glavna elementa u moru (klor i natrij) i ine preko 85% od
svih otopljenih supstanci, dok 6 iona s najveim koncentracijama ini preko 99%
otopljenih supstanci.
2. Elemente u tragovima koncentracije <1 ppm (veinom metali).
3. Hranjive soli - spojevi duika, fosfora i silicija, koji se uzimaju i oslobaaju tijekom
biolokih procesa, ije su koncentracije vrlo niske (10-ak ppm ili manje) i varijabilne
(kratko vrijeme zadravanja).
4. Otopljene plinove - najvaniji su elementarni kisik i ugljini dioksid[12]
Morska voda je sloenog sastava koji se odrava konstantnim
zahvaljujui dinamikoj ravnotei.[11] Osnovna razlika izmedu morske i ostalih prirodnih
voda sastoji se u poveanoj koliini odreenih soli u moru. U morskoj vodi nalazi se veliki
broj kemijskih elemenata (oko 50). Koliine nekih elemenata mogu varirati u vremenu i

16

prostoru, tj. ovise o metabolikim aktivnostima organizama. Morska je voda radioaktivna u

maloj mjeri (otopljene soli, kalija, urana, radija i torija).

3.2.2. Salinitet
Ukupna koliina soli u gramima otopljena u jednom kilogramu morske vode oznaava
se kao salinitet (g/kg).[3] Salinitet se izraava kao djelovi u tisuu (ppt) ili u promilima ().
U morskoj vodi ima oko 35 grama soli po kubnom metru. Salinitet se u otvorenim oceanima
kree u rasponu izmeu 33 i 37, dok lokalno moe varirati i znatno vie kao posljedica
ravnotee izmeu razrjeivanja morske vode uslijed dotoka slatke vode putem rijeka, oborina
i podmorskih izvora, koncentriranja soli zbog procesa evaporacije i formiranja leda.[8]
Budui da je omjer klora s drugim elementima u moru konstantan, te da je precizno
odreivanje klora metodoloki vrlo jednostavno, upravo je odreivanje klora prihvaeno kao
metoda za odreivanje ukupnog saliniteta. Salinitet se na ovaj nain moe odrediti kao:
salinitet = klorinitet x 1.81[12]
Klorinitet se precizno moe odrediti bilo jednostavnom kemijskom titracijom, bilo
mjerenjem konduktiviteta (vea koliina klora u otopini poveava vodljivost elektrine
struje). Salinitet se s neto manjom preciznou se moe odrediti i optikim refraktometrom
(poveana koliina soli u otopini poveava refrakciju svjetlosti).[12]
Jednolinost omjera slanog sastava morske vode nastao je zbog mijeanja svugdje u
oceanu. Osim sila koje izjednaavaju razlike u salinitetu u nekim djelovima oceana, postoje i
sile koje izazivaju razlike u stupnju slanosti mora. Glavni faktor poveavanja slanosti je
isparavanje koje je posebno izraeno u nekim djelovima oceana. Izlijevanje velikih koliina
slatke vode s kopna te sputanje velikih ledenjakih masa smanjuje slanost. Salinitet
povrinskih oceanskih voda varira u ovisnosti o geografskom poloaju, a najvie ovisi o
ravnotei izmeu koliine kia ili drugih oborina i stupnja ishlapljivanja. Salinitet je najnii u
podruju polova zbog otapanja leda (ispod 34) i podruju ekvatorijalnog kinog pojasa
(34,5 i 35,0).[3] Najvii salinitet nalazi se u suhim suptropskim podrujima na 30
sjeverne i june geografske irine. U visokim irinama slanost je najnia ljeti, kad se otapa
led, a najvia zimi, kad se voda zamrzava. Promjene slanosti po dubini su male, obino oko
1.

17

Slika 6. Vrijednosti saliniteta obzirom na geografsku irinu [12]

Slanost utjee na fizikalna svojstva morske vode, sniava temperaturu ledita, a
povisuje temperaturu vrelita. Promjene saliniteta utjeu na osmozu, toplinski kapacitet,
viskoznost, toplinsku i elektrinu provodljivost, refrakciju i povrinsku napetost morske vode.
Poveana napetost povrine, uvjetuje sporije isparavanje morske od slatke vode.
S obzirom na salinitet razlikujemo dva tipa morskih organizama, stenohalini i
eurihalini. Stenohalini organizmi slabo su otporni na promjene saliniteta (otvoreno more i
duboke vode, nema oscilacija saliniteta) dok eurihalini podnose bez posljedica znaajne
promjene koncentracije soli, ak u nekim sluajevima mogu prelaziti iz slane u slatku vodu i
obrnuto.[8]

3.2.3. Hranjive soli

Hranjive soli vane su za primarnu proizvodnju u moru. Obogaenje mora hranjivim
solima odvija se morskim strujama, dotokom slatkih voda i dubokomorskom vulkanskom
aktivnou. Priobalni dijelovi mora obogauju se hranjivim solima zbog urbanizacije i jaeg
donosa hranjivih soli rijekama (oneienje mora), a zbog bujanja planktona u povrinskim
slojevima mora dolazi do iscrpljenja hranjivih soli. Antartike vode uvijek su bogate
18

hranjivim solima zbog mijeanja povrinskih i dubinskih slojeva. Ispod dubine od 100 do 150
metara raste koliina hranjivih soli.[8]
Hranjive soli su neophodne za ivot organizama:
N - Strukturna komponenta proteina i nukleinskih kiselina,
P - Strukturna komponenta nukleinskih kiselina, fosfolipida i kostiju,
S - Strukturna komponenta mnogih proteina,
K - Glavni sastojak otopine u ivotinjskim stanicama,
Ca - Strukturna komponenta kostiju i materijala izmeu stanica drva kod biljaka;
regulator stanine permeabilnosti,
Mg - Strukturna komponenta klorofila; ukljuen u funkciju mnogih proteina,
Fe - Strukturna komponenta hemoglobina i mnogih enzima, te
Na - Glavni sastojak u otopini koja ini ekstracelularnu tekuinu kod ivotinja.[11]
Najveu vanost imaju soli duika i fosfora koje predstavljaju ograniavajue faktore
za primarnu proizvodnju u moru. Ima ih u malim koliinama, a vane su za izmjenu tvari u
moru. Morski fitoplankton ih neprestano uzima, a kroz hranidbeni lanac dolazi do najviih
morskih organizama kojima slue za izgradnju tijela. U stanicama organizama fosfati
uestvuju u metabolizmu eera, izgradnji kostura i vanjskih zatitnih organa bogatih
kalcijevim solima. Duikovi su spojevi nosioci vanih procesa u stanici i sudjeluju u izgradnji
aminokiselina. Ugibanjem i truljenjem morskih organizama ponovno se oslobaaju fosfatne i
duine soli u anorganskom obliku, koje se otapaju u morskoj vodi.[8]

3.2.4. Plinovi u moru

Plinovi iz atmosfere otapaju se u povrinskom sloju mora, bolje se otapaju kod nie
temperature i nieg saliniteta. Boljem otapanju plinova doprinosi i vjetar koji podie valove i
omoguava bolje mijeanje zraka i vode. S iznimkom kisika i ugljinog dioksida, more je u
svim dubinama zasieno veinom atmosferskih plinova. Otopljeni plinovi ne ulaze u kemijski
sastav morske vode. U moru se nalaze svi plinoviti sastojci atmosfere: kisik, duik, ugljini
dioksid i plemeniti plinovi otopljeni u odreenim koliinama. Plemeniti plinovi nemaju
nikakvo znaenje za ivotne procese. Najvee bioloko znaenje imaju kisik i ugljini dioksid
zbog njihove uloge u procesima disanja i fotosinteze. Elementarni duik u plinovitom stanju

19

vaan u biolokim procesima u moru. S obzirom da kisik i duik imaju razliite koeficijente
topljivosti u moru, njihova je koliina u moru razliita od one u zraku.
Dva su glavna izvora kisika u oceanima: difuzija iz zraka i fotosinteza. Oba su procesa
odvijaju na povrinskim slojevima pa su oni najbogatiji kisikom. Koncentracija kisika opada s
dubinom do sloja minimalnog kisika koji se nalazi na dubinama izmeu 300 i 1000 m.[7] U
toj se dubini nalazi sloj nagle promjene gustoe morske vode (piknoklina) koji daje veliku
stabilnost vodenom stupcu i sprijeava vertikalno mijeanje vode. U tom se sloju nakupljaju
organske estice koje su izloene bakterijskoj razgradnji pri emu se troi kisik. Ispod sloja
minimalnog kisika bioloke potrebe za kisikom opadaju, pa se koncentracija kisika poveava
s dubinom. Postojanje kisika u najveim dubinama rezultat je tonjenja hladne kisikom
obogaene vode iz polarnih podruja koja se sputa prema niim geografskim irinama.
Otopljen je u molekularnom obliku O2. U more dolazi otapanjem iz atmosfere ili fotosintezom
biljaka. Topljivost kisika (i ostalih plinova) uvodi ovisi o temperaturi, tlaku i koliini soli.[11]
Kod smanjene koncentracije kisika (hipoksija) organizmi bjee ili ugibaju, samo
anaerobne bakterije mogu preivjeti i to uz potpuni nedostatak kisika (anoksija). Prema
zahtjevima za kisik organizmi se dijele na:
Eurioksibionte ive u irokoj amplitudi kolebanja kisika
Stenooksibionte mogu ivjeti samo pri vrlo specifinoj koncentraciji kisika
Koliina kisika ne ovisi samo o mogunostima morske vode da ga otopi, ve i o
procesima morskih organizama. U povrinskom sloju eufotike zone biljke osiguravaju
ivotinjama kisik stoga je u povrinskim slojevima oceana koncentracija kisika je 7-8 ml/l.[8]
Na veim dubinama zbog manjeg broja biljnih organizama, troi ga se isto ili ak i vie nego
to ga biljke oslobaaju. Dubina na kojoj se izjednauje koliina potroenog i osloboenog
kisika naziva se dubinom kompenzacije. Na velikim dubinama ili na dnu koliina kisika moe
znatno pasti i to su pojave kada dolazi do pomora pridnenih organizama. Potronja kisika
razliita je kod razliitih organizama, u toplim morima ivotinjama je potrebno vie kisika
zbog breg metabolizama kao i kod planktonskih organizama i

mladih stadija riba.

Protustrujna cirkulacija kod riba omoguava bolju opskrbu kisikom.

Glavni izvori ugljinog dioksida u oceanima su difuzija iz zraka, te procesi respiracije
i razgradnje organske tvari. Koncentracija ugljinog dioksida vea je u moru nego u zraku, a u
vodi se on nalazi i u drugim kemijskim oblicima (karbonatni i bikarbonatni ioni). Ugljini
dioksid bitan je sastojak morske vode (0.18 0.44 mL/L).[8] Primarna proizvodnja koja troi
ugljikov dioksid smanjuje njegov parcijalni tlak povrinskom sloju i pospjeuje difuziju iz
zraka u vodu (fenomen poznat kao bioloka pumpa). Visoke geografske irine karakterizira
20

hladna voda (topljivost CO2 je dva puta vea na 0C nego na 20C)[12], koja zbog velike
gustoe brzo ponire (downwelling) i tako uklanja CO 2 iz povrinskih slojeva to pospjeuje
difuziju zbog uspostave gradijenta. Uz morsku povrinu koliina ovog plina je u ravnotei s
koliinom u atmosferi. Zbog asimilacijskih procesa bilja i oksidacijskih procesa svih
organizama, razni slojevi oceana imaju razliitu koncentraciju. CO2 u moru je djelomino
prisutan u plinovitom stanju, a dio kao bikarbonati i karbonati, koji su u reverzibilnoj
ravnotei (ravnotea ugljine kiseline). Koliina ugljika vezanog u karbonate i bikarbonate
100 puta je vea od slobodnog CO2 u vodi. Koncentracije otopljenog kisika i ugljinog
dioksida u moru prvenstveno su kontrolirane biolokim procesima, fotosintezom i
respiracijom.[8]
Fotosinteza:
CO2+ H2O + svjetlo CH2O + O2
Fotosinteza smanjuje koncentraciju otopljenog CO2, a poveava koncentraciju otopljenog
kisika u moru
Respiracija:
CH2O + O2CO2+ H2O + energija
Respiracija smanjuje koncentraciju otopljenog O2, a poveava koncentraciju otopljenog CO2 u
moru. Budui da fotosinteza dominira u povrinskim, a respiracija u dubljim slojevima mora,
koncentracija otopljenog kisika opada, a otopljenog ugljinog dioksida raste s dubinom.
Kada se CO2 otopi u vodi on formira ugljinu kiselinu:
CO2+ H2O H2CO3
Ugljina kiselina vrlo lako disocira u bikarbonatne i karbonatne ione:
H2CO3 H++ HCO3HCO3-H++ CO32Ovaj proces disocijacije stvara vrlo efikasan puferski sustav koji odrava pH vrijednost
morske vode vrlo stabilnom (pH oko 8). [11]

3.2.5. Alkalinitet (pH)

Alkalinitet (bazinost/lunatost morske vode) posljedica je prisustva soli slabe
ugljine kiseline i jakih baza. Od etiri radikala jakih baza (Na, K, Ca, Mg) najvie je kalcija.
pH je mjera za koncentraciju vodikovih iona (H +), to znai da koncentracija H+ u moru
odreuje njegovu kiselost. Karbonatni i bikarbonatni ioni lako otputaju i prihvaaju vodikove

21

ione u morskoj sredini, to morsku vodu ini otpornom na nagle promjene pH. Koncentracija
vodikovih iona (pH) morske vode iznosi od 7,5 do 8,4, a vrijednost pH na povrini oceana i
sporednih mora kreu se obino izmedu 8,0 i 8,3, dok u dubini pada.[11] Zbog otopljenih
karbonata i bikarbonata morska voda je lunata. Morska voda ima velik puferski kapacitet pa
je promjena pH vrijednosti (pad pH vrijednosti nie od 7,5) obino posljedica jakog
oneienja morske vode ili poveanog koritenja kisika.

22

4. SPECIFINOSTI JADRANSKOG MORA S OBZIROM NA

ABIOTIKE IMBENIKE
Jadransko more prema nastanku, ekolokim uvjetima i sastavu ivih bia pripada
Sredozemnom moru. Jadran je izdueno more duboko uvueno u kopno, pa se smatra
kontinentalnim morem. Vei dio njegove povrine nalazi se u podruju elfa. Od
Sredozemnog mora odijeljeno je Otrantskim pragom (dubina cca 740 m). Prema
geomorfologiji Jadransko more dijeli se na dva dijela, razdijeljena Palagrukim pragom (170
m). Juni dio (Junojadranska kotlina) je jednakomjeran bazen za koji su, na istonoj strani,
svojstvene strme obale, brzo sputanje dna i razmjerno velike dubine koje na tom podruju
doseu i najdublju toku u Jadranskom moru (1233 m). Sjeverni dio Jadrana je plitak i
njegove dubine su rijetko vee od 50 metara. See sve do linije Ancona Jablanac. Drugi dio
sjevernog Jadrana esto se naziva i srednji, a zahvaa Jabunu kotlinu (270 m) i
srednjodalmatinske otoke te kanale koji se nalaze izmeu njih, a od junojadranske kotline
dijeli ga ve spomenuti Palagruki prag.[13] Istona obala preteno je kamenita, razvedena i
strma, zapadna je ostala nerazvedena, a plitko dno uz obalo prekriveno je rijenim
sedimentima. U geomorfolokom smislu, istona i zapadna obala uvelike se razlikuju, to
utjee na razvoj ivotnih zajednica s obe strane Jadranskog mora.
4.1. TEMPERATURA
Jadran se svrstava u dijelove svjetskog mora s anotermnim tipom vode. Obiljeuje ju
smjer okomitog termalnog gradijenta, od povrine prema dnu. U manjem podruju, na
raspored termalnih vrijednosti u prvom redu utjee dinamika morske vode, zatim slatkovodni
dotoci i vjetar, a u manjoj mjeri oborine.[1] Na veim podrujima presudni utjecaj imaju
vrijednosti klimatskih elemenata. Zbog Otrantskog praga sredozemna se voda slobodno
ulijeva u Jadran, a hladnija jadranska voda u Sredozemlje, stoga u Jadranu temperatura u
dubljim slojevima nije nia od 11 - 12C. Jadran se zato svrstava u umjereno topla mora.
Zbog razmjerne plitkosti temperaturne razlike u povrinskim slojevima vode, posebno u
sjevernom dijelu Jadrana, vrlo su velike. Tijekom zime temperatura mora sjevernog dijela
Jadrana iznosi izmeu 6 12C, a junog Jadrana izmeu 12 i 15C. Ljeti se u sjevernom
Jadranu povrinski slojevi vode zagriju i do 26C, a u junom dijelu u prosjeku samo oko 23 24C. Kontinentalne karakteristike oituju se u naglaenim ekstremima temperature.
Pojavljuju se velike razlike izmeu povrinskih temperatura ljeti i zimi.[3]
23

Slika 7. Povrinske temperature mora dobivene satelitskim mjerenjima i usrednjene za

veljau (a) i kolovoz (b) za razdoblje od 1984. do 1992. godine [10]
Gustoa vodene mase u povrinskom sloju izmeu sjevernog i junog Jadrana
uvjetovana je zimi razlikom u temperaturi, a ljeti razlikom u salinitetu. Tijekom jeseni i
proljea razlike se smanjuju pa se smanjuje i gibanje vodene mase izmeu sjevernog i junog
dijela.[15]

4.2. SVJETLOST
Jadran ima dobru prozirnost (bistrinu), osobito na otvorenome junom dijelu.
Jadransko more uglavnom je plave boje to je svojstveno za oligotrofna mora. Vidljivost, na
mjestima gdje nema pritoka i veih naselja je izmeu 30 i 40 metara, iznimno i do 50 metara.
U rijenim estuarijima, na podruju veih naselja i na mjestima na kojima je more plitko, a
dno muljevito ili pjeano, vidljivost je mnogo manja i iznosi samo nekoliko metara. Takvo je
podruje sjevernog Jadrana (Transki zaljev, estuarij rijeke Po).[13] Zbog prozirnosti mora i
pliine svjetlost prodire do 200m i omoguuje razvoj velikom broju organizama, to ini
svjetlost jednim od najvanijih fizikalnih imbenka koji utjeu na bioraznolikost.

24

4.3. GIBANJE MORA

Dinamiku vode jadranskog bazena uvelike odreuju njegove geomorfoloke
karakteristike. Zbog uskog i duguljastog oblika, te malih dubina u svojem najveem dijelu,
Jadransko more ima vrlo izraene kontinentalne karakteristike, emu pogoduju i meteorloke
prilike. Zimi su znaajne provale kontinentalnog zraka s burom i promjenjivo vrijeme zbog
estih ciklona. Ljeti prevladava suho vrijeme pod utjecajem maestrala.[3]
Plima i oseka imaju relativno male amplitude. U junom jadranu prosjena amplituda
izmeu najvee plime i najmanje oseke je samo oko 1 metar, a u sjevernom Jadranu malo
iznad 1,5 m. Razlika izmeu plime i oseke moe lokalno ovisiti o zranom tlaku i vjetru.
Sjeverni vjetrovi i visok tlak sniavaju razinu mora, a juni vjetrovi i nizak zrani tlak diu.
Bura je vjetar koji utjee, ne samo na pokretanje vode u Jadranu, ve i na njezino
hlaenje koje je posljedica okomitog mijeanja morske vode. Bura je suh i hladan vjetar koji
zimi moe puhati orkanskom brzinom (200 km/h). Prosjena brzina iznosi oko (100 120
km/h). Najjaa je u Transkom zaljevu, Kvarneru i u Velebitskom kanalu pokraj Senja.
Valovi bure su kratki, nepravilni i strmi te se pjene i lome, ne doseu orkanske brzine. Bura je
vana za pokretanje morske vode, kao i za stvaranje obilnog rasprivanja koje ini
supralitoralni pojas. Vjetrovi slini buri su burin, maestral, tramontana i levant. Drugi vaan
vjetar na Jadranu je jugo, pue po uzdunoj osi Jadranskog mora i stvara velike valove. U
kasnu jesen i zimi jugo potiskuje vodu u sjeverni Jadran i uzrokuje nastanak iznimno visokih
plima, to je povezano s niskim tlakom.[13]
Sustav povrinskih struja u Jadranu posljedica je razdiobe termohalinih svojstava. Uz
istonu obalu Jadrana javlja se ulazna (NW) struja koja transportira slanu levantinsku vodu u
Jadran, dok se uz zapadnu obalu Jadrana odvija istjecanje manje slane vode iz Jadrana.
Gradijentske struje su osnovni uzrok ope ciklonalne cirkulacije, pri emu je ulazna struja
zimi vie izraena uz istonu, a izlazna struja ljeti uz zapadnu obalu Jadrana. Takav sezonski
ritam je uglavnom pod utjecajem gradijentskih struja, ali i sezonskih promjena vjetra. Ljeti
prevladava NW vjetar (maestral) koji pojaava izlazni tok morske vode u povrinskom sloju,
dok zimi na strujanje utjee SE vjetar (jugo), koji pojaava ulazni tok morske vode.
Osim ope ciklonalne cirkulacije, u Jadanu se javlja nekoliko vrtloga, od kojih je
najizraeniji junojadranski ciklonalni vrtlog. Vrtlona strujanja se javljaju i oko drugih
topografskih oblika kao to je Jabuka kotlina, a u sjevernom Jadranu karakteristino je

25

vjetrom (bura) uzrokovano ciklonalno strujanje u kojem se formira sjevernojadranska voda

visoke gustoe.[3]

Slika 8. Sezonske razdiobe povrinskog strujanja u Jadranu. [10]

U intermedijarnim i dubokim slojevima Jadrana strujanje je pod utjecajem
termohalinih gradijenata. Tako se uz istonu obalu odvija ulazak levantinske vode visokog
saliniteta, dok se u pridnenim slojevima Otrantskog tjesnaca javlja izlazno strujanje
junojadranske vode. Takoer, nakon nastanka u sjevernom Jadranu, gusta sjevernojadranska
voda istjee prema srednjem i junom Jadranu u pridnenom sloju, brzinom do 20 cm/s,
26

mijeajui se te mijenjajui termohalina svojstva srednjeg i junog Jadrana.[10] Jaina

morskih strujanja je konstantna i iznosi od 0,5 do 1 vora. Samo u uskim prolazima izmeu
otoka i rtova strujanja mogu dosegnuti jainu do 4 vora.[5]

Slika 9. Shema ope cirkulacije u Jadranu [10]

4.4. SALINITET
Jadran, kao dio Sredozemnog mora, ubraja se u slana mora jer mu se prosjena slanost
kree izmedu 38 i 39 .[3] Temeljem dugogodinjih mjerenja ustanovila se srednja halinska
vrijednost morske vode u jadranskom bazenu, oko 38,400 ppt.[1] Neto je nia od slanosti
istonosredozemne morske vode, pa ova svojim dotokom djelomice zaslanjuje jadransku. Na
slanost neposredno utjee slatkovodni dotok, isparavanje i oborina.[1] Zbog povremenog
unosa slanije sredozemne vode, kao i zbog veeg isparavanja, salinitet je vei u junom dijelu
Jadrana. Zbog veeg dotoka rijeka i vee koliine oborina, posebno tijekom kinih razdoblja,
u sjevernom dijelu Jadrana salinitet je manji (oko 37). Zbog male dubine, kolebanja
saliniteta vea su u sjevernom nego u junom dijelu Jadrana (mogu iznositi i do 6). Dotok
uzrokovan oborinama i rijekama vei je nego gubitak vode zbog isparavanja stoga je u
Jadranu bilanca vode pozitivna.

27

Slika 10. Vrijednosti saliniteta u Jadranu kroz godinja doba. [10]

4.5. HRANJIVE SOLI

Istraivanja istone obale Jadrana pokazala su da su koncentracije hranjivih soli
umjerene ili niske, a razina otopljenog kisika je visoka pa se Jadransko more moe opisati kao
oligotrofno. Koncentracije klorofila su bile u rasponima karakteristinim za oligotrofno
priobalno more. Izuzetak su podruja pod neposrednim utjecajem rijeka ili podzemnih voda,
na kojima je ustanovljeno mezotrofno stanje (Bakarski i Katelanski zaljev, ili stanje na
granici eutrofnog (ibenska luka). U nekim pliim, manje slanim i hranjivim tvarima
bogatijim dijelovima (Transki zaljev, Katelanski zaljev) zbog dotjecanja slatke vode bogate
hranjivim tvarima dolazi do eutrofikacije (poveanje primarne proizvodnje organske tvari u

28

odnosu na tipinu razinu). To je osobito zraeno ljeti i u jesen, kada je mijeanje slojeva
morske vode slabo.[13]
Jadransko more u cjelini slabo je produktivno, oligotrofno more, produktivnije uz
obalu i u podruju kanal. Niska razina org. produkcije posljedica je male koliine hranjivih
soli u vodi, posebno fosfora i duika. No sjeverni se Jadran, zbog razliitih specifinih
utjecaja, smatra jednim od najproduktivnijih podruja u Sredozemnome moru. Prema grubim
procjenama, u Jadranskome je moru do sada naeno izmeu 6000 i 7000 biljnih i ivotinjskih
vrsta. [14]
4.6. PLINOVI U MORU
Analiza viegodinjih podataka za postaje junog i srednjeg Jadrana ukazuju na
postojanje ciklikih promjena. Maksimumi zasienja kisikom su na svim postajama
ustanovljeni tijekom 2000. ili 2001., kao i smanjenje zasienja do 2004. godine, te ponovni
porast do sljedeeg maksimuma tijekom 2006. godine. Ove oscilacije u periodima od 5 do 6
godina su posljedica pojaanog upliva morske vode iz Sredozemlja u Jadran tijekom
navedenih razdoblja. Jedan od glavnih obiljeja ovih maksimuma je porast produktivnosti u
podruju junog i srednjeg Jadrana. U sjevernom Jadranu se takoer mogu uoiti ciklike
promjene, ali bitno manjeg intenziteta, prvenstveno zbog djelominog utjecaja otvorenih voda
sjevernog Jadrana. Otvorene vode sjevernog Jadrana su pod utjecajem eutrofnog potencijala
sjevernojadranskih

rijeka, (naroito

rijeke

Po),

i odlikuju

se bitno

veom

promjenjivou zasienja kisikom gornjeg dijela vodenog stupca.

4.7. ALKALINITET (pH)

Istraivanjem je dokazano da je uobiajena pH vrijednost za istonu obalu Jadrana 8,2
uz oscilaciju od 0,1. Na poveanje pH utjee fotosinteza, u Jadranu i do 0,2 pH jedinice, a
intenzivna razgradnja organske tvari moe smanjiti pH i ispod 8. [15] Raspon pH vrijednosti
varira od 8,18 do 8,29 ovisno o postaji u kojoj je vreno mjerenje. U podruju srednjeg
Jadrana vrijednosti su vie u probalju u odnosu na podruje otvorenog mora dok je u
sjevernom Jadranu obrnuta situacija. Razlog tome je unos hranjivih soli rijekom Po.[15]
Utvreno je da se javlja trend smanjivanja pH vrijednosti.

29

5. ZAKLJUAK
U ovom radu obraene su karakteristike Jadranskog mora u odnosu na abiotike
ekoloke imbenike. Kod fizikalnih svojstava rezulati upuuju na razlike izmeu sjevernog i
junog Jadrana kod gotovo svih imbenika. Razlog tome je pliina sjevernog dijela Jadrana,
uvuenost u kontinent, te rijeke koje dotokom slatke vode mijenjaju sastav morske vode.
Uzevi u obzir geografska obiljeja Jadrana, te koristei se rezulatatima istraivanja i
procjenama Instituta za oceanografiju i ribarstvo dolo se do zakljuka da je Jadransko more
toplo more koje karakteriziraju velike razlike u njegovoj povrinskoj temperaturi. Openito
vrijednosti temperature i saliniteta znatno su promjenjivije u odnosu na Sredozemlje ili
oceane. Kako je gustoa u meuovisnosti s temperaturom i salinitetom, promjenjiva je, te
uzrokuje gibanje vodenih masa i termohaline kovnekcije. Na gibanje mora u Jadranu utjee
njegov izdueni oblik i kontinentalne osobine, dotok slatke vode iz sjevernojadranskih rijeka,
a najvie iz rijeke Po uzrokujui da vodena masa koja ulazi s Otranta struji sjeverozapadno uz
hrvatsku obalu, a izlazna struja tee uz talijansku obalu od sjeverozapada prema Otrantu. Iako
razine plime i oseke imaju male oscilacije moe se zakljuiti da su izraenije u sjevernom
dijelu Jadrana. U kemijskim svojstvima istraivanja pokazuju da Jadransko more pripada
oligotrofnim morima dok prema sjeveru sve vie ukazuje na mezotrofno. Mezotrofne
karakteristike javljaju se i u zaljevima (Katelanski zaljev, Transki zaljev) zbog poveanog
oneienja. Istraivanjem abiotikih imbenika Jadranskog mora moe se zakljuiti da
Jadran kao ivotni okoli prua optimalne uvjete za razvoj velikog broja organizama. Njegove
pitome karakteristike razlog su velikoj bioraznolikosti, ali i velikom broju invazivnih vrsta
koje se tu rado nastanjuju. ovjekova dunost je da tu bioraznolikost odri i da svojim
djelovanjem ne remeti djelovanje prirode.

30

LITERATURA
[1] Biani, Z.; Bakovi, T.; Kasum, J.: Termohalinska svojstva morske vode sjeverozapadnog
dijela Vikog kanala, Nae more 50(3-4)/2003
[2] Bonai, D.: Osnove oceanografije, kolska knjiga, Zagreb, 1987.
[3] Gai, M.; Zore-Armanda, M.: Oceanografija, Pomorski fakultet Dubrovnik, Split, 1988.
[4] http://en.wikipedia.org/wiki/Justus_von_Liebig
[5] http://www.euromarine.hr/o_hrvatskoj.php?id=1
[6] Krmar, S.: Ekoloki imbenici, https://www.google.hr/#q=ekolo%C5%A1ki+
%C4%8Dimbenici+kr%C4%8Dmar
[7] Slikovi, M.; Jeli Mreli, G.: Ekologija mora, https://www.pfst.hr/uploads/3.Ekoloski_
%20cimbenici.pdf
[8] Slikovi, M.; Jeli Mreli, G.: Ekologija mora, http://www.pfst.hr/uploads/4.Ekoloski_
%20cimbenici_%202.pdf
[9] Springer, O. P.: Ekoloki leksikon, Ministarstvo zatite okolia i prostornog ureenja RH i
Barbat, Zagreb, 2001. http://www.sumari.hr/biblio/pdf/10039.pdf
[10] Struje u Jadranu, http://skola.gfz.hr/d6_8.htm
[11] oli, M.: Ekologija mora, http://jadran.izor.hr/hr/nastava/solic/EKOLOGIJA
%20MORA/SKRIPTA.pdf
[12] oli, M.; Ekologija mora, http://jadran.izor.hr/hr/nastava/solic/EKOLOGIJA
%20MORA/PREDAVANJA/02.%20ZNACAJKE%20MORA%20KAO%20ZIVOTNOG
%20OKOLISA.pdf
[13] Turk, T.:, Pod povrinom Mediterana; kolska knjiga, Zagreb, 2011.
http://www.modrijan.si/slv/Knjizni-program/Knjizni-program/Knjige/rastline/Pod-gladinoMediterana
[14] www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=28478
[15] www.mzoip.hr/doc/More/Pocetna_procjena_morski_okolis.pdf

31

POPIS ILUSTRACIJA
Slika 1. Intenzitet djelovanja ekolokog imbenika [12]............................................................3
Slika 2. Povrinska temperatura svjetskog mora [12].................................................................6
Slika 3. Termohalino kruenje vode u svjetskim oceanima [7]..................................................8
Slika 4. Zone prodiranja svjetlosti [7].......................................................................................10
Slika 5. Prikaz kretanja morskih struja u oceanima [12]..........................................................13
Slika 6. Vrijednosti saliniteta obzirom na geografsku irinu [12]............................................17
Slika 7. Povrinske temperature mora dobivene satelitskim mjerenjima i usrednjene za veljau
(a) i kolovoz (b) za razdoblje od 1984. do 1992. godine [10]...................................................23
Slika 8. Sezonske razdiobe povrinskog strujanja u Jadranu [10]............................................25
Slika 9. Shema ope cirkulacije u Jadranu [10]........................................................................26
Slika 10. Vrijednosti saliniteta u Jadranu kroz godinja doba. [10].........................................27

32