TEORIJA DRAVE I PRAVA /ODGOVORI NA OKVIRNA PITANJA ZA DRUGI

KOLOKVIJUM/
1. Pojam normativnog poretka
Normativni sistem je skup,odnosno sistem normi koje se nalaze unutar njega i
meusobno su povezane na poseban nain i samo tako mogu vaiti. Da bi
opstalo,drutvo stvara odreene norme (pravila ponaanja). Radi obezbjeenja
minimalnog sklada pojedinanih ponaanja,drutvo stvara odreena pravila (norme),
kojima regulie ponaanja i omoguava koordinaciju ponaanja i postupaka u
drutvenom procesu. Norme se dijele prema vrstama zajednica,prema postupku
stvaranja i sankcijama koje se po krenju primjenjuju. Sve norme se dijele na
tehnika i drutvena pravila u uem smislu,ali postoji i podjela na nepravne i pravne.
Najefikasnije drutvene norme su one koje su stvorile organizovane drutvene
organizacije jer one mogu sprovoditi sankcije i raspolau autoritetom. Najpoznatije
drutvene norme su: obiajne,moralne,religijske i pravne norme. Sve one
predstavljaju sloen i sreen sistem pravila ponaanja koji se javljaju u svakom
drutvu,u bilo kojem od ovih oblika.
2. Vrste drutvenih normi
Drutvene norme u irem smislu obuhvataju tehnike norme,a u uem smisludrutvene norme. Norme se dijele prema 5 kriterijuma: ko stvara norme,nain
njihovog stvaranja,vrste sankcija.ko primjenjuje sankcije i sadrina norme.
-Norme mogu stvarati dijelovi drutva,njegove ue zajednice ili pak cijelo drutvo
kao globalna zajednica ili ak skup svih globalnih zajednica svijeta.
-Norme se mogu stvarati spontano,stihijski,u duem vremenskom periodu i bez
posebno donesene odluke i plana pri emu su takve norme po pravilu nepisane i
nedovoljno precizne.
-Za prekraj norme mogu biti predviene razliite sankcije u vidu organizovane
prinude ili samo sakncije druge vrste(podsmijeh,prezir).
-Norme je mogue razlikovati prema tome ko primjenjuje sankciju kao nerazdvojni
dio norme. Prema ovome,razlikujemo norme ije sankcije primjenjuje
neorganizovana zajednica i norme ije sankcije primjenjuju posebni i specijalizovani
organi zajednice.
-Drutvene norme se mogu razlikovati prema oblastima drutvenog ivota i koji se
odnose i prema kojim se grupiu.
Prema ovim kriterijumima se razlikuju 3 grupe drutvenih normi:
a)U ovu grupu spadaju malobrojne,neprecizne,nepisane i jednostavne norme. To su
MORAL,OBIAJI i ostala slina ponaanja.
b)Ovdje ulaze sloenije,preciznije i pisane norme koje stvaraju organizacije uih
zajednica i na njihovu se povredu primjenjuje sankcija. Fizika prinuda je rijetka. Tu
spadaju CRKVE,POLITIKE PARTIJE I UDRUENJA.
c)Treu grupu ine pravne norme. Najbrojnije,najpreciznije i najsloenije norme.
Stvaraju ih specijalizovani dravni organi i postoje posebni organi za primjenu
sankcije, to je razlika u odnosu na druge norme. Primjena ili samo prijetnja fizike
sile je bitno svojstvo pravnih normi.

3.Pravni poredak (pojam i elementi)

Pravni poredak predstavlja jedinstvo pravnih normi,ljudsko ponaanje po tim
normama,kao i pravnih vrijednosti u konkretnom drutvu u datom istorijskom
trenutku.Pravni poredak se sastoji od 3 elementa: PRAVNIH NORMI,LJUDSKOG
PONAANJA PO NJIMA I PRAVNIH VRIJEDNOSTI. Prvi element ima normativni
karakter,drugi faktiki,dok je trei vrijednosnog karaktera. Normativni element se
sastoji iz pravnih normi kao pravila ponaanja i pravnih akata. Faktiki element se
sastoji iz ljudskih materijalnih radnji kojima se pravne norme ostvaruju i primjenjuju.
Vrijednosni element se sastoji od drutvenih vrijednosti koje predstavljaju idejne
izvore prava. Smatra se da postoje dvije vrste drutvenih vrijednosti: NESPECIFINE
(ivot,zdravlje,porodica) i SPECIFINE (pravda,mir,pravna sigurnost). Pravni poredak
poinje stvaranjem normi, a zavrava njihovim ostvarenjem u ljudskom ponaanju.
4. Pravna norma
Pravna norma se definie kao pravilo o ponaanju ljudi sankcionisano monopolom
fizike prinude kojom raspolae drava odnosno kao norma koju donosi suverena
vlast. Pravne norme se dijele prema dva osnovna kriterijuma: prema kriterijumu
uslovnosti (USLOVNE I BEZUSLOVNE) i prema broju subjekata kojima su upuene
(OPTE I POJEDINANE).
Prema kriterijumu uslovnosti,pravne norme se dijele na USLOVNE I BEZUSLOVNE.
Uslovne norme su one koje se donose za drutvene odnose koji u momentu njihovoh
stvaranja jo nisu nastali,ali se smatra da e nastati u budunosti. Bezuslovne
pravne norme se odnose na ve nastalu situaciju i odmah se primjenjuju.
Prema broju subjekata,pravne norme se odijele na OPTE i POJEDINANE. Opte
pravne norme se odnose unaprijed za neodreen broj subjekata prava koji se mogu
nai u identinoj situaciji,dok se pojedinane norme odnose na tano odreen broj
subjekata i za tano odreenu situaciju.
5. Elementi pravne norme
Element pravne norme- Postoji nekoliko koncepcija strukture pravne norme i nisu
jedinstveni. Prema Kelzenu je kod pravne norme je odluujue postojanje pravnog
delikta i sankcije,gdje je jedno ponaanje USLOV a drugo UZROK. Prema nekim
drugim autorima pravna norma je sastavljena od 6 elemenata: POETNI
FAKT,OBJEKT ili PRESTACIJA,ZAPOVJEST,ZAKONODAVAC,SUBJEKT i SANKCIJA.
Meutim,uobiajeno je da se govori o trodjelnoj odnosno etvorodjelnoj strukturi
koja obuhvata: DISPOZICIJU,PREKRAJ (DELIKT), SANKCIJU I HIPOTEZU
(PRETPOSTAVKU) DISPOZICIJE.
6. Pretpostavka (hipoteza) dispozicije
Hipoteza pravne norme bi predstavljala onaj njen element u kome se odreuju uslovi
pod kojim se pravna norma primjenjuje,odnosno,u kome se opisuju injenice koje

izazivaju potrebu za regulacijom jednog drutvenog odnosa ili dogaaja. Ona moe
biti izraena u razliitim oblicima,kao npr: KAZUISTIKOM,NEODREENOM,POTPUNO
ODREENOM,RELATIVNO ODREENOM. Hipotezu pravne norme je lako zapaziti u
tekstu jer ona sadri opis injenine situacije na koju norma treba da se primjenjuje.
Zbog toga se kae da pretpostavka dispozicije ima socioloki karakter,jer spaja
normativno i faktiko. Sadrina hipoteze moe biti vie ili manje odreena,pa se
hipoteze dispozicija mogu razlikovati kao apsolutno i relativno odreene.

7. Dispozicija pravne norme

Dispozicija predstavlja primarno pravilo ponaanj, koje kao normativni element
pravne norme predstavlja nalog jedne volje upuen drugim subjektima u drutvu
kako treba da se ponaaju. Dispozicija se naziva primarnim pravilom ponaanja jer je
interes onih koji propisuju normu da se prvenstveno ostvari ponaanje koje je u njoj
odreeno. Moe se govoriti o ZABRANJUJUIM,NAREUJUIM i OVLAUJUIM
dispozicijama. Dispozicije koje jasno i precizno definiu naredbu,zabranu ili pak
ovlaenje nazivaju se KATEGORIKIM. Meutim,u nekim sluajevima,kao i u
posebnoj vrsti drutvenih odnosa,dolazi do situacije da dispozicija potrebnu radnju
ne definie na izrazit,kategorian nain. Zbog ovoga se sve dispozicije,s obzirom na
stepen odreenosti same radnje predviene njima,dijele se na : DISPOZICIJE SA
NEDOVOLJNO ODREENIM PRAVNIM POJMOVIMA,ALTERNATIVNE
DISPOZICIJE,DISPOZITIVNE (ZAMJENJIVE) DISPOZICIJE,DISPOZICIJE SA DISKRECIONIM
OVLATENJIMA.
8. Pretpostavka sankcije
Pretpostavka sankcije predstavlja prekraj ili delikt. Ona je nuni i obavezni element
pravne norme,tj. uslov za primjenu sankcije. Prekraj ili delikt je nenormativni dio
pravne norme i sastoji se u ponaanju subjekta prava koje je suprotno dispoziciji.
Zavisno od vrste dispozicije,delikt moe predstavljati radnju injenja ili pak
neinjenja. S obzirom da je dispozicija upuena na svijest i volju subjekata
prava,delikt je oekivan i pretpostavljen,dakle,injenica predviena pravom. Delikti
se mogu podijeliti prema razliitim kriterijumima,ali je uobiajena podjela na 2
grupe: DELIKTI UPERENI PROTIV IMOVINE (graanskopravni delikti) i DELIKTI UPERENI
PROTIV DRAVNOPRAVNOG PORETKA (delikti protiv vlasti,tj. krivinopravni delikti).
Pored ove dvije osnovne vrste delikata,postoje i DISCIPLINSKI DELIKTI (manje
povrede slubene dunosti i radnih pravila za slubena lica i druge zaposlene);
ADMINISTRATIVNI DELIKTI (povrede javnog reda i mira,koji su po sutini identini sa
krivinim djelima,ali su toliko laki da se izdvajaju u posebnu grupu delikata).
9. Sankcija
Sankcija se satoji u obliku sekundarnog pravila ponaanja koje se primjenjuje u
sluaju da doe do delikta. Sankcija se sastoji u nalogu upuenom dravnom organu
ili samom prekriocu dispozicije. Prema ovom sadraju sankcije se dijele na
ODREDIVE i NEODREDIVE. Da bi se na subjekta prava mogla primjeniti
sankcija,pored uinjenog delikta potrebno je da postoji i odgovornost. Odgovornost
moe biti OBJEKTIVNA (bez ikakve veze sa krivicom). I SUBJEKTIVNA (potrebno je

utvrditi krivicu,tj povezanost svijesti i volje sa deliktom). Prema oblasti prava gdje se
javlja,sankcije mogu biti
KRIVINOPRAVNE,GRAANSKOPRAVNE,DISCIPLINSKE,PREKRAJNE,PRIVREDNOPRESTUPNE i sl. Sankcije dalje moemo podijeliti na SANKCIJE PREMA LICIMA i
SANKCIJE PREMA AKTIMA. Sankcije prema licima se sastoje u razliitim radnjama ija
je sutina u privremenom i trajnom oduzimanju raznih vrijednosti koje utiu na
linost prekrioca: ivot,tijelo,sloboda,imovina. Sankcije prema aktima sastoje se u
otklanjanju njihovog vaenja i dejstva u pravnom poretku i to tako da se ti akti
ponitavaju-brie se njihovo postojanje i dejstvo od trenutka donoenja odluke za
budunost.

10. Pravni akt

Pravni akt predstavlja izjavu volje i razuma kojom se stvaraju opte ili pojedinane
pravne norme,ili pak neki od elemenata pojedinane pravne norme,odnosno uslovi
za primjenu ve postojee pravne norme. Pravni akt je tvorevina ljudske svijesti.
Smatra se da pravni akt ima dva elementa: UNUTRANJI i SPOLJANJI. Unutranji
element predstavlja izjavu volje i razuma,a spoljanji predstavlja njegovu
materijalizaciju. Spoljanji element djeluje kao sredstvo da se unutranji moe
saznati. Kada je rije o materiji pravnog akta,sastoji se od dvije grupe elemenata,od
kojih je prva normativnog karaktera i sastoji se od jedne ili vie pravnih normi.Druga
grupa je sekundarnog normativnog karaktera i slue da se taj akt precizno i potpuno
odredi u pravnom poretku. Tu se ubrajaju NAZIV AKTA,OZNAENJE VEZE SA VIIM
AKTOM... Forma pravnog akta se definie kao skup materijalnih sredstava,inilaca i
postupaka kojima se akt izraava. Sadri 3 osnovna elementa:
NADLENOST,POSTUPAK ZA DONOENJE PRAVNOG AKTA i ODREIVANJE NAINA
NJEGOVE MATERIJALIZACIJE. S obzirom na oblik,pravne akte dijelimo na PISANE i
NEPISANE,potom na JAVNE i PRIVATNE,a po zadrini na OPTE i POJEDINANE. Opti
sadre opte pravne norme i predstavljaju izvore prava u formalnom smislu,dok
pojedinani akti sadre pojedinane norme ili neki od njenih elemenata,zbog ega ih
moemo podijeliti na POTPUNE i NEPOTPUNE. O izvorima prava se moe govoriti u
MATERIJALNOM,IDEJNOM i FORMALNOM smislu. Svi pravni akti su meusobno u
strogo hijerarhijskim odnosima-odnosima viih i niih elemenata. Razlika izmeu
vieg i nieg akta naziva se PRAVNA SNAGA.
11. Sadrina(materija) i oblik(forma) pravnog akta
Kada je rije o materiji pravnog akta moe se zapaziti da se ona sastoji od dvije
grupe elemenata, od kojih je prva normativnog karaktera i sastoji se od jedne ili vie
pravnih normi. Druga grupa elemenaata je sekundarnog normativnog karaktera i
ine je svi ostali sadraji koji su normativnog karaktera, ali ne slue neposredno
sadrini volje, nego slue da se taj akt precizno i potpuno individualizuje i odredi u
pravnom poretku. Meu ove sekundarne elemente ubrajamo: naziv akta, oznaenje

veze sa viim aktom, naziv donosioca akta, datum i mjesto donoenja. Forma(oblik)
pravnog akta definie se kao skup materijalnih sredstava, inilaca i postupaka
kojima se akt izraava. Forma sadri tri osnovna elementa: nadlenost za donoenje
pravnog akta, postupak donoenja pravnog akta i odreivanje naina njegove
materijalizacije. Nadlenost za donoenje pravnog akta predstavlja utvrivanje
ovlaenja odreenog subjekta da donese odreeni pravni akt. Postupak donoenja
pravnog akta obuhvata skup radnji koje nadleni organ mora uiniti pri donoenju
pravnog akta, a njihov cilj je da se prije donoenja akta utvrde relevantne injenice i
okolnosti koje su od znaaja da bi materijalizacija i sama izjava volje bili zatieni od
nedostataka. Sama materijalizacija pravnog akta predstavlja nain da se sadrina
akta saopti drugim subjektima i da se obezbjedi i fiksira njegova sadrina.

12. Izvori prava

O izvorima prava se moe govoriti u materijalnom, idejnom i formalnom smislu.
Materijalni izvori prava predstavljaju realne uzroke koji dovode do nastanka prava.
Idejni(aksioloki) izvori prava predstavljaju vrijednosti koje se stvaranjem i
primjenjivanjem prava ele postii. Ovim problemima se bavi opta aksiologija kao
dio opte filozofije i pravna aksiologija kao dio pravne filozofije. Najvanije vrijdnosti
u pravu su: pravda, pravinost, mir, sloboda, red, sigurnost i ljudsko dostojanstvo.
Za pravni poredak je karakteristino da je to skup pravnih normi, odnosno pravnih
akata koji su meusobno u strogo hijerarhijskom odnosu - odnosu viih i niih
elemenata. Razlika izmeu tih elemenara naziva se pravna snaga koja predstavlja
nivo nadreenosti i podreenosti prema drugim aktima(normama). Pravna snaga
pravnog akta je srazmjerna moi subjekta koji ga nosi. Tako su opti pravni akti u
pravilu vii od pojedinanih pravnih akata. S obzirom na to da se pojedinani akti
donose na osnovu optih, pod pojmom izvora prava u formalnom smislu
podrazumjevamo opte pravne akte - ustav, zakone, uredbe, pravilnike, naredbe,
statute, kolektivne ugovore, pravne obiaje...
13. Ustav
Ustav u materijalnom smislu predstavlja akt kojim se regulie najvei broj osnovnih
pitanja drutvenog, dravnog i pravnog ureenja zemlje. Prema jednoj grupi
shvatanja, obuhvata sva ona pravila koja se odnose na funkcionisanje i orgnizaciju
dravnih organa, njihove meusobne odnose i izgradnju sistema dravne vlasti.
Prema drugoj grupi, obuhvata ona pravila kojima se utvruje stvaranje prava u
jednoj zemlji. Tree shvatanje svodi ustav na ona pravila o organizaciji i radu
politikih institucija, kao i pojma znatno ireg od pojma dravnih organa. Prema
etvrtom shvatanju, sadrinu ustava ine pravila o osnovnih ekonomskim odnosima

u drutvu u kojima izrastaju osnovne ekonomske snage u tom drutvu. Pojam ustava
u formalnom smislu odreuje se s obzirom na pojam forme pravnog akta koji
obuhvata: nadlenost, postupak i materijalizaciju. Tako se moe rei da je ustav
najvii pravni akt koji donosi poseban ustavotvorni organ po posebnom postupku. Sa
stanovita organa koji ga donosi i postupka kojim se donosi, ustav u formalnom
smislu ima 3 obiljeja: 1) to je pisani akt; 2) to je kodifikovani akt; 3) to je pravni akt
najvie snage. Prema politikom shvatanju, ustav onemoguuje subjektivnost,
samovolju i zloupotrebu nosilaca vlasti.
14. Zakon
Pojam zakona je vieznaajan. U prvom redu, oznaava pravno pravilo uopte. U
uen smislu oznaava pisane pravne izvore uopte, pravne akte kojima se izdaje
dravna vlast. Najue znaenje pojma zakona je njegovo pravno znaenje, koje
podrazumjeva pisani izvor prava koji izdaju zakonodavni organi po posebnom
postupku. Pod pojmom zakona u formalnom smislu podrazumjeva se prani akt
odreen po svojim formalnim karakteristikama , samim tim i po svojoj snazi. U
materijalnom smislu u obzir se uzma samo sadrna te se kao zakon u materijalnom
smislu odreuju svi oni akti koji sadre opte pravni norme. Prema stepenu pravne
norme koji sadre, zakoni se dijele na opte, specijalne i individualne. Opti zakoni su
oni koji se odnose na sve graane jedne zemlje, dok su specijalni oni zakoni koji se
ondose na pojedine kategorija subjekata prava. Individualni zakoni su oni kojima se
regulie jedna konkretna situacija i oni predstavljaju jedan individualni upravni akt.
Postupak donoenja zakona ima vie faza. Prva faza je predlaganje i zrada nacrta
zakona iju osnovanost ispituje posebna komisija. Razlikuju se dva postupka
donoenja zakona - redovni i hitni. Nakon toga, prijedlog ili nacrt dolazi u skuptinu
gdje se vodi rasprava i daju eventualne izmjene i dopune. Nakon toga se glasa o
prijedlogu zakona. Zakon se usvaja majorizacijom glasova. Nakon ovoga je potrebno
da ef drave izvri proglaenje zakona ukazom. ef drave zakon moe vratiti u
parlament na izmjene i usvajanje. Na kraju se objavljuje u slubenim glasilima i
stupa na snagu po isteku roka od dana objavljivanja.
15. Podzakonski akti
Ovu kategoriju akata sainjava niz akata razliitih po nazivu i pravnoj prirodi.
Zajedniko za sve njih je to to ih donose drugi organi, a ne parlament i to su
manje pravne snage od zakona. Izrazom podrzakonski akti oznaavamo dravne
opte akte nie od zakone koje donose izvrno-politiki, upravni i lokalni
samoupravni organi. Najvaniji podzakonski akti su: uredbe, pravilnici, uputstva,
naredbe i odluke.
a) Uredbe
Veina pozitivnih propisa modernih drava definie samo formalni pojam uredbe,
dok o materijalnom najee ne govore. Ureuje se kao najvii opti pravni akt
poslije zakona, koji donosi ef drave ili vlada, najvii organi izvrne vlasti. Uredbe za
orifienje zakona nastaju na osnovu izvrne klauzule pomou koje zakonodavac
ovlauje najvieg organa izvrne vlasti ili mu nalae da donese uredbu kojom e u
okviru datih ovlatenja poblie regulisati odreenu oblast. Uredva ove vrste nema
samostalan pravni ivot te se gasi kada i zakon po kojem je donesena. Uredbazakon(uredba sa zakonskom snagom) - u ovom sluaju zakonodavac daje ovlatenje
organu izvrne vlasti da uredbom regulie odnose koji bi inae bili regulisani
zakonom. Tako parlament na izvrne organe prenosi dio zakonodavne nadlenosti.
Ova uredba ima samostalnu egzistenciju i ne gasi se nestankom zakona na osnovu

ijeg ovlatenja je nastala. Uredbe po nudi se donose u hitnim sluajevima kada se

parmlament ne moe sastati, donijeti sakonski akt ili dati ovlatenje izvrnim
organima. Donose se u vanrednim okolnostima(rat, pobuna, elementarna
nepogoda). Uredbe su najvii podzakonski pravni akti.
b) Opti akti drutvenih organizacija
Opti akti koje donose razne organizacije ine nedravno, drutveno, vie-manje
autonomno pravo. Stepen autonomije ovih akata zavise od toga koliko je
organizacija normirana od strane vlasti i koliko im dravni propisi ostavljaju slobode
da ureuju svoje odnose. Osnovni takav akt je status, neka vrsta malog ustava ovih
organizacija. Statutarnim normama se propisuju ciljevi, sjedite, naziv, sastav,
nadlenosti... Donoenje statuta moe biti manje ili vie nezavisno od drave, ali se
statutarne norme moraju zasnivati na dravnim aktima koji reguliu osnivanje,
organizaciju, djelovanje i prestanak djelovanja organizacija. Osim statuta, meu ove
akte ubrajaju se i pravilnici, poslovnici i kolektivni ugovori. Putem kolektivnih
ugovora radniki sindikat i udruenje poslodavaca odgovorno odreuju osnovne
uslove rada i dohotka na nacionalnom, granskom ili konkretnom stepenu
organizacije i ti uslovi su obavezujui pri sklapanju ugovora o radu.
c)Ugovori kao izvori prava
Ugovori nastupaju saglasnom izjavom volja i sadre norme kojima same ugovorne
strane ureuju svoje meusobne odnose. Ugovori mogu biti opti i
pojedinani(prema vrsti norme koju sadre) i isto dravni, mjeoviti i
nedravni(prema uesnicima koji ih zakljuuju). Kada sadre opte pravne norme
tada postaju izvori prava. To su najee ugovori izmeu drava kao i kolektivni
ugovori u oblasti radnog prava i socijalne zatite.
d) Obiaji
Obiaji su predstavljali preovladavajue izvore prava u svim pravnim porecima do
18. vijeka. Da bi obiaji postali izvor prava potrebni je dravna intervencija. Drava
to ini tako to obiajnoj normi dodaje dravnu sankciju koju propisuje zakonodavni
organ ili tako to e sudski i izvrni pri donoenju pojedinanih pravnih akata
odreene obiajne norme smatrati optim pravnim normama za taj sluaj i na
osnovu njih donositi pojedinane pravne akte. Takve obiajne norme nazivaju se
pravnim obiajima.
e) Sudski precedent
Sudovi kao posebni i nezavisni organi donose pojedinane pravne akte - sudske
presude. A anglosanksonskom pravu ove odluke sudova iako donesene u
pojedinanim sluajevima, imaju karakter izvora prava za sve iste, ondosno sline
sluajeve, to znali da postaju izvor prava. Takve presude se nazivaju
precendentima, a pravo koj sadri takve izvore - precedentno pravo. Smatra se da
ovaj izvor prava ima niz nedostataka kao to su nepouzdanost, nepreciznost i
nepotpunost.
16. Pojedinani pravni akti
Pojedinani pravni akt je svaki pravni akt kojim se stvara pojedinana pravna norma
ili neki od elemenata pravne norme. Tek pojedinanim pravnim aktima se odreuje
kako treba da se ponaa subjekt prava u datoj situaciji. Pojedinanim pravnim
aktima se te zapovjesti konkretizuju tako da se precizno propisuje ponaanje
subjekta u individualno datim situacijama. Pojedinani pravni akti se mogu
klasifikovati prema svojoj sadrini i prema formi. Prema sadrini se dijee na potpune
i nepotpune. Potpuni pojedinani pravni akti su oni kojima se stvara pojedinana
norma u cjelosti. Ovi akti su rijetki u pravu jer se ne zna unaprijed da li e biti

povrijeena dispozicija pravne norme i iz kojih razloga. Nepotpuni ojedinani pravni

akti su oni kojima se stvara jedan element pravne norme - dispozicija ili sankcija. Oni
kojima se stvara dispozicija javlja se u formi upravnog akta ili pravnog posla, dok se
oni kojima se stvara sankcija javljaju u vidu sudskog akta.
17. Upravni akt
Uvod iz drugog dijela 16. pitanja, potom sljedee: Upravni akt u formalnom smislu
predstavlja svaki pravni akt koji donosi upravni organ u odreenom postupku. Prema
sadrini upravni akti predstavljaju akte kojima se stvaraju pojedinane dispozicije i u
okviru optih pravnih normi. Upravni akt moe biti i potpun, tj. sadravati i sankciju,
to je rjei sluaj. Upravni akt je akt vlasi, imperijuma.
18. Pavni posao
Pravni posao je pojedinani pravni akti nedravnog subjekta kojim se stvara
dispozicija pravne norme. Tom dispozicijom se regulie ponaanje subjekata koji su
tvorci, te pravnog posla. Pravnim poslom nije mogue obavezati tree lice jer se za
nastanak obaveze trai prethodna saglasnost subjekta koji se obavezuje. Postoje
jednostrani i dvostrani pravni poslovi. Jednostrani nastaju izjavom volje jednog
subjekta i stvaraju obavezu samo za tog subjekta, dok dvostrani nastaju saglasnom
voljom subjekata. Pored te podjele, postoji i podjela na kauzalne i apstraktne,
formalne i nformalne, te pravne poslove meu ivima i pravne poslove za sluaj
smrti.
19. Sudski akt
Sudski akt je, u formalnom smislu, svaki akt koji donosi sud po sudskom postupku.
To je strogo formalan akt jer je za njegovo donoenje unaprijed zakonom propisan
postupak u kome se moraju provesti odreene radnje. U materijalnom smislu sudski
akt je akti kojim se utvruje postojanje povrede prava u prolosti i izrie sankcija za
tu povredu/potpun sudski akt/ ili se konstatuje da povrede nema i da se ne moe
primijeniti sankcija/nepotpun sudski akt7. Oba elementa su logiki povezani i nalaze
se u svakom sudskom aktu u materijalnom smislu. Stoga, nije mogue govoriti o
veoj vanosti jednog od elemenata sudskog akta. Donosi se po strogo regulisanom
postupku i organ koji ga donosi je nezavisan od ostalih dravnih organa. Moe biti i
potpuni pojedinani akt/sadravati i sankciju i dispoziciju/ ali tada ne predstavlja
tipian sudski akt.

20. Pravni odnos

Pravni odnosi se najee definiu kao posebna vrsta drztvenih odnosa u kojima je
poloaj njihovih uesnika regulisan pravnim normama. Pravni odnosi se konstituiu
pravnim normama i oni mogu biti regulisani uslovnim i bezuslovnim pravnim

normama. Smatra se da postoje 4 elementa koje pravne norme pridaju drutvenim

odnosima, pretvarajui ih u pravne odnose, a to su: pravni subjekti, pravna obaveza,
pravno ovlatenje i pravni objekat. Na osnovu ovih elemenata su drutveni odnosi
izmeu najmanje dva pravna subjekta koji jedan prema drugom imaju pravnu
obavezu i pravno ovlatenje s obzirom na neki pravni objekt. U teoriji prava se
smatra da pravni odnosi mogu biti apstraktni i konkretni. Apstraktni pravni odnos bi
bio onaj koji je izraen u traenju opte pravne norme. Konkretni pravni odnos je
stvarni odnos izmeu konkretnih obaveza, s obzirom na neki pravni objekt. PRavni
odnosi se mogu podijeliti na: jednostrano obavezujue/jedna strana ima obavez,
druga ovlatenje/ i dvostrano obavezujue /svaka stranka ima istovremeno i
obavezu i ovlatenje/. Dalje se mogu podijeliti prema vrstama objekata na radne,
porodine, trgovake... Pravni odnosi se mogu podijeliti i prema tome da li se
zasnivaju na normama vlasti/imperativne norme/ ili na normama slobodne volje
stranaka/dispozitivne norme/ na javnopravne i privatnopravne odnose. Svaki pravni
odnos ima dva elementa: ovlatenje i obavezu. Pravno ovlatenje se definie kao
pravom zatiena mogunost jednog subjekta da se ponaa na odreen nain.
Pravna obaveza je pravom propisana dunost jednog pravnog subjekta da se ponaa
na odreen nain, da neto ini ili ne ini.
21. Pravno Ovlatenje
Pravno ovlatenje se definie kao pravom zatiena mogunost subjekta da se
ponaa na odreen nain. Preciznije, pravno ovlatenje se moe odrediti kao poloaj
jednog subjekta postavljen pravnom normom, da radi ostvarenja svog interesa moe
neto initi ili ne initi, te da ima dvostruku mo prema nekom drugom subjektu: 1)
mo obaveze da od njega zahtijeva neko injenje, davanje ili neinjenje s obzirom na
jedan objekt; 2) mo da tui pred dravnim organom ako ovaj ne udovolji zahtjevu.
a) Subjektivna prava
Osnovne vrste pravnih ovlatenja su subjektivna prava i nadlenost. Subjektivna
prava predstavljaju takvu vrstu pravnih ovlatenja koja se subjektima prava priznaju
radi zatite njihovog linog interesa, a pri tom oni slobodno, u granicama utvrenim
pravom, procjenjuju da li e to ovlatenje koristiti, kada i kako. Subjektivna prava
mogu biti apsolutna i relativna. Apsolutna ili stvarna prava djeluju prema svim
drugim subjektima, zbog ega je u njihovom vrenjum subjekat prava ovlaten da od
svih drugih subjekata prava zahtijeva da mu to omogue; za sluaj potrebe njega
titi pravo, odnosno drava. Relativna prava su usmjerena prema tano odreenim
subjektima prava. Subjekt obaveze je u ovom sluaju tano i unaprijed odreen zbog
ega se ova prava nazivaju relativnim subjektivnim pravima. Subjektivna prava se
mogu podijeliti i na prenosiva/uglavnom imovinskog karaktera/ i neprenosiva/npr.
pravo glasa, roditeljsko pravo.../
b) Nadlenost
Nadlenost predstavlja posebnu vrstu pravnog ovlatenja kod koga postoji pravilo
slino subjektivnom pravu, ali se njegovo vrenje ne ini u vlastitom ve u tuem
interesu, tj. u interesu lica u ije ime se vri nadlenost. Subjekt koji vri nadlenost
mora se ponaati racionalno. Nadlenost je u pravilu prenosiva iako se za njeno
prenoenje mora triti saglasnost titulara subjektivnog prava. Nadlenost se
istovremeno pojavljuje i kao ovlatenje i kao obaveza.

22. Pravna obaveza

Pravna obaveza je pravom propisana dunost jedno pravnog subjekta da se ponaa
na odreen nain, da neto ini ili ne ini. Preciznije, pravna obaveza je poloaj
jednog subjekta postavljen pravnom normom da mora neto initi ili pak ne initi
drugom subjektu, te da od ovog moe biti tuen nadlenim organima, a to znai da
moe biti prisiljen ili kanjen ako ne obavi radnju injenja ili neinjenja. Pravna
obaveza i pravno ovlatenje su u korelativnom odnosu i ta korelativnost se sastoji u
tome to u pravnom odnostu ne moe postojati ovlatenje bez obaveze.
23. Zloupotreba pravnog ovlatenja
Vrenjem jednog subjektivnog prava ovlatenja moe doi do ugroavanja jednakog
pravnog ovlatenja drugog subjekta. Takve pravne situacije se rjeavaju principom
pravinosti. Za utvrivanje postojanja zloupotrebe ovlatenja izgraivali su se
razliiti kriterijumi: subjektivni, objektivni, kao i teorija vrijednosti. Prema
subjektivnoj teoriji za postojanje zloupotrebe subjektivnog prava nuan je psihiki
momenat, tj. namjera da se drugom licu nanese teta, dok je prema objektivnoj
teoriji taj uslov sama injenica nastanka tete. Prema teoriji vrijednosti u obzir se
uzimaju oba momenta/i subjektivni i objektivni/ ime se izgrauje opta
ograniavajua norma koja sankcionie zloupotrebu pravnog ovlatenja. Kada se
vrenjem subjektivnih prava nanese teta vea od one koja bi se nanijela
nevrenjem - postoji zloupotreba subjektivnog prava.
Ukoliko se nadlenost sastoji iz ovlatenja moe se zloupotrijebiti u istom smislu kao
i subjektivno pravo, pa se pitanje sukoba nadlenosti i subjektinog prava rjeava na
isti nain kao i sukob dva subjektivna prava. Nadlenost se moe zloupotrijebiti na
jo jedan nain. Poto subjekt nadlenosti ne titi svoj interes, im ne nastupa onako
kako bi drugi subjekt/iji interes titi/ postupao, on vri zloupotrebu nadlenosti.
Zloupotreba nadlenosti je naroito znaajna kada dravni organ zloupotrebljava
nadlenost. Takva zloupotreba nadlenosti se naziva zloupotreba vlasti, odnosno
slubenog ovlatenja.
24. Subjekti prava
Subjekti prava su ljudi i drutvene tvorevine koje imaju pravne obaveze i ovlatenja
s obzirom na neke pravne objekte, tj. fizika i pravna lica. Svi subjekti posjeduju
pravnu sposobnost, to predstavlja sposobnosti da bude nosilac prava i obaveza.
Fizika lica postaju subjekti prava, tj. stiu pravnu sposobnost momentom
roenja/izuzeci-npr. u starom Rimu robovi su bili objekti prava iako su bili fizika
lica/. Pod Odreenim uslovima pravnu sposobnost fizika lica mogu dobiti i prije
roenja. Momentom smrti, fiziko lice gubi pravnu sposobnost, tj. gubi svojstvo
subjekta prava. Isto dejstvo ima i sudsko proglaenje nestalog lica za umrlo. Pojam
pravnog lica oznaava subjekta prava koji nije fiziko lice i samim tim predstavlja
posebnu vrstu subjekta prava. Pravno lice predstavlja drutvenu tvorevinu koja je u
vidu organizovanog kolektiva ljudi s odreenom imovinom, osnovana zbog opteg
zajednikog interesa i kojoj pravni poredak priznaje pravnu i poslovnu sposobnost
samostalnog pravnog subjekta.

25. Fizika lica

Fizika postaju subjekti prava, tj. stiu pravnu sposobnost momentom
roenja/izuzeci-npr. u starom Rimu robovi su bili objekti prava iako su bili fizika
lica/. Pod Odreenim uslovima pravnu sposobnost fizika lica mogu dobiti i prije
roenja. Momentom smrti, fiziko lice gubi pravnu sposobnost, tj. gubi svojstvo
subjekta prava. Isto dejstvo ima i sudsko proglaenje nestalog lica za umrlo Poslovna
sposobnost fizikog lica se odreuje kao sposobnost da sa svojim vlastitim izjavama
volje preuzimaju obaveze i realizuju prava. Potpuna poslovna sposobnost fizikih lica
se stie odreenim uzrastom - punoljetstvom. Mogue je da se i prije punoljetstva
stekne djelimina poslovna sposobnost. Ukoliko fiziko lice, najee zbog bolesti,
postane nesposobno za rasuivanje ili svojim postupcima ugroava svoja prava ili
pak prava drugih, poslovna sposobnost mu se moe, sudskim postupkom, oduzeti
potpuno ili djelimino.
26. Pravna lica
Pojam pravnog lica oznaava subjekta prava koji nije fiziko lice i samim tim
predstavlja posebnu vrstu subjekta prava. Pravno lice predstavlja drutvenu
tvorevinu koja je u vidu organizovanog kolektiva ljudi s odreenom imovinom,
osnovana zbog opteg zajednikog interesa i kojoj pravni poredak priznaje pravnu i
poslovnu sposobnost samostalnog pravnog subjekta. Veina autora je saglasna da
su glavni elementi pravnog lica: cilj, sredstva, lnstvo, organi, statut, jedinstvo i
identitet, organizacija. Jedna od osnovnih klasifikacijapravnih lica je na usanove i
udruenja, Udruenje ini skup ljudi koji su udrueni radi ostvarivanja nekog
zajednikog cilja. Ustanove predstavljaju vrstu pravnih lica u kojoj lica u njemu
ostvaruju ciljeve koji slue imovini. Pored ovih vrsta, razlikujemo i zadubine,
fondove, fondacije. Pored ove klasifikacije esto se govori o podjeli na javnopravna i
privatnopravna lica. Javnopravna lica su drave, federalne jedinice, optine, zavodi,
dravni organi dok se privatnopravna dijele na komercijalna i nekomercijalna. Pravna
lica mogu stupati samo u one pravne odnose koji spadaju u krug njihove djelatnosti,
koji je u krajnjoj liniji odreen pravnim poretkom. Pravna sposobnost pravnih lica
uvijek je odreena pravnim aktom, zakonom, statutom i sl. O poslovnoj sposobnosti
postoji vie miljenja. Po jednom, pravno lice nema poslovnu sposobnost jer mu
nedostaje volja, a poslovna sposobnost je upravo sposobnost da se voljom stvaraju
prava i obaveze. Po drugom shvatanju, pravno lice je poslovno sposobno jer ima
volju koja se formira korz zajednike volje lanova. Volju pravnih lica izraavaju
njihovi organi za iji je rad pravno lice odgovorno.
27. Objekti prava
Objekt prava predstavlja razlog ili povod pravnog odnosa, sponu koja povezuje
subjekte prava u pravni odnos. Po svojoj sutini i karakteristikama, objekt prava

moe biti razliit. Smatra se da je objek prava sve ono emu je usmjereno
subjektivno pravo. Objekti prava predstavljaju sva materijalna i duhovna dobra ili
vrijednosti s obzirom na koje pravni subjekti imaju meusobne pravne obaveze i
pravna ovlatenja u pravnim odnosima. Objekti prava, dakle, predstavljaju sponu,
sredstvo, razlog koji povezuje subjekte u pravne odnose. U objekte rava ubrajaju se
stvari, ljudske radnje, lina dobra i proizvodi ljudskog duha. ovjek/fiziko lice/ danas
nije objekt prava, iako je u ljudskoj istoriji bilo perioda kada je to bio/robovlasnika
drutva/.

28. Primjena prava

U najirem smislu rijei, pod primjenom prava podrazumijeva se niz psihikih i
materijalnih ranji kojima se utvruje da li se opta pravna norma odnosi na
pojedinaan sluaj. U uem smislu, primjenom prava smatraju se samo psihike
ranje kojima se utvruje da se opta norma odnosi na konkretan sluaj, a u najuen
smislu, primjenom prava smatra se samo izvrenje sankcije. Pravne norme se
primjenjuju kroz dva procesa: 1) ostvarujui svoji ponaanjem ovlatenja i obaveze
koje su utvrene pravnom normom/izvravanje ugovora/; 2) donosei nie pravne
norme na osnovu viih normi. U ovom sluaju radi se o primjeni prava putem
stvaranja prava. Primjena prava putem stvaranja prava ima dva dijela - pripremni i
glavni, pri emu se u pripremnom dijelu utvruju pravni, izvorni i autentini tekst
norme, te da li norma vai, a u glavnom dijelu se utvruje znaenje norme,
ispunjenost uslova ta njenu primjenu i neposredna primjena norme. Pripremni dio
postupka ima 3 faze - saznanje pravne norme, utvrivanje vaenja pravne norme i
tumaenje norme. Glavni dio postupka, takoe, ima 3 faze - utvrivanje materijalne
istine, pravno zakljuivanje i neposredna primjena prava. Primarni cilj drave je da
se pravo primjenjuje dobrovoljno, bez obzira na to to ta doborovoljnost ne mora biti
i ne moe uvijek biti autonomna/iz elje i uvjerenja/ ve je u velikom broju sluajeva
heteronomna/iz straha od sankcije/. Sankcija se za razliku od dispozicije moe
ostvariti i dobrovoljno i prinudno.
29. Vaenje pravnih normi
Pod vaenjem pravne norme podrazumijeva se svojstvo norme da aktuelno
obavezuje, a to znai da je stupila na snagu i da su njeni adresati duni da se
ponaaju po njoj. Vaee pravne norme nazivaju se jo pozitivnim, a ukupnost svih
vaeih pravnih normi u jednom drutvu ini pozitivno pravo. PRavna norma je
vaea ukoliko je na zakonit nain inkorporirana u pozitivno pravo. Norma moe
poeti vaiti na sljedee naine: 1) od trenutka njenog izglasavanja ili izricanja; 2) od
trenutka njenog objavljivnja ili uruivanja adresatu; 3) nakon proteka jednog roka/8
ili 15 dana nakon objavljivanja ili uruivanja adresatu/; 4) retroaktivno/unazad/ od
nekog vremena prije njenog donoenja. Pravna norma moe prestati da vai na
sljedee naine: 1) izriitim ukidanjem, tako da se donese nova norma u kojoj kae
da prva prestaje vaiti; 2) preutnim ukidanjem/derogacijom/, tako da se donese
nova norma iste ili vie pravne snage koja ureuje iste odnose, ali u njoj ne kae da

ranija prestaje vaiti; 3) istekom roka vaenja ako je u samom aktu odreeno; 4)
revolucionarnim obaranjem pravnog poretka; 5) zbog dugotrajne neefikasnosti
pravne norme, njenog zaborava meu adresatima.
30. Efikasnost prava
Pod pojmom efikasnost prava obino se podrazumjeva ostvarivanje ciljeva vlasti,
akata i normi iz odgovarajuih poredaka u ponaanjima njihovih adresata,
povlatenih i vladajuih. Efikasnost prava predstavlja nunu zavisnost prava od
materijalnih uslova ivota. Razlikujemo primarnu i sekundarnu efikasnost. Smatra se
da pojedinalna pravna norma moe biti primarno efikasna ako subjekt prava
realizuje primarnu zapovjest ili pak sekundarno efikasna ako ne realizuje primarnu
zapovjest ili neefikasna ako ostaju nerealizovane i primarna i sekundarna zapovjest.
Efikasnost ima svoje granice te se smatra da realno postoje gornja i donja granica
efikasnosti, pri emu bi gornja bila optimalna, a donja minimalna i oznaava
najmanji mogui postotak pozitivnih ponaanja potreban da efikasnost postoji.
Vaenje pravnog poretka zavisi od njegove efikasnosti pri emu se ona javlja kao
uslov vaenja pravne norme, conditio sine qua non, a ne conditio per quam vaenja
prava. Izmeu vaenja i efikasnosti postoji veoma uska veta koja se manifestuje u
tome da se pravna norma smatra vaeom samo tod uslovom da pripada sistemu
koji je u cjelini efikasan. Ona sama ne mora da bude efikasna da bi bila vaea ali
mora biti dio vaeeg sistema prava, koje da bi bilo vaee, mora biti efikasno i
primjenjivati se.
31. Naelo zakonitosti
Naelo zakonitosti je najvanije naelo pravnog poretka jer obezbjeuje da drava i
pravo budu usklaeni sistemi. Ostvaruje se pomou i preko naela hijerarhije koje
ustanovljava poredak pravnih akata prema stepenu njihove pravne snage. Ovo
naelo omoguava usklaenost i protivrjenosti pravnih akata. Naelo zakonitosti se
razlikuje formalno i materijalno, posredno i neposredno, prethodno i naknadno. Pod
pojmom formalne zakonitosti, podrazumjeva se usklanost i odreenost zakona i
akata manje pravne snage sa ustavom i zakonom u pogledu njihove forme, dok se
materijalna zakonitost odreuje kao usklaenost i odreenost navdenih akata u
pgedu sadrine. Neposredna zakonitost oznaava neposredni i direktan odnos
ustava i drugih akata i zakona i drugih akata, dok posredni legalitet oznaava
meusobni odnos usklaenosti akata manje pravne snage od ustava i zakona u
kome ti akti imaju razliitu pravnu snagu. Prethodna i naknadna zakonitost su odraz
relativnosti naela zakonitosti pri emu je prethodna zakonitost pretpostavljeno,
oekivano i zahtjevano stanje pri donoenju samot akta, dok je naknadna zakonitost
pojedinano utvrene i otklonjene nezakonitosti akata do kojih je dolo iz odreenih
razloga. Ispitivanje zakonitosti pravnih akata se povjerava viem sudu.
32. Pravosnanost i izvrnost
Pravosnanost predstvalja dejstvo pravnog akta koje nastupa u odreenom trenutku
i za kojeg se smatra da je zakonit. Nakon nastupanja ovog trenutka, zakonitost
pravnih akata ne moe se ispitivati pomou redovnih pravnih lijekova. Ovaj trenutak
nastupa po okonanju postupka po redovnim pravnim lijekovima, ukoliko je takav
postupak voen, ili pak istekom roka/ako nije voen/ u kome su se mogli koristiti

pravni lijekovi. Ovaj rok obino iznosi 15 dana od dana uruenja pravnog akta
adresatu. Izvrnosti znai da je pravni akt podoban da bude izvren, tj. primljen,
odnosno da su ispunjeni svi uslovi da se akt primjeni pa i prinudom. Pravilo je da
svojstvo izvrnosti imaju samo pravosnani akti iako postoji izuzeci kojima pravni
akti postaju izvreni prije nego se okona postupak po albi radi ispunjavanja
njegove zakonitosti. To se najee radi u htinim sluajevima/rat, epidemij,
elementarna nepogoda/.
33. Pojam i vrste tumaenja prava
Tumaenje ili hermeutika predstavlja nain ili postupak koji se koristi da se neto
nejasno uini jasnim. Hermeutika je, najjednostavnije, teorija razumijevanja. Pravne
norme su psihike tvorevina njihovih donosilaca iz ega nastaje potreba za
tumaenjem prava. Subjekat pretvara normu u neki znak a ostali subjekti tumae te
znakove koji su nosioci znaenja i tako saznaju znaenje sadraja norme. Tumaenje
prava se moe odrediti kao utvrivanje tanog znaenja norme. Postoje tri mogua
znaenja, pa time i sadraja norme: 1) ono koje joj daje stvaralac,; 2) ono koje norma
ima po samim upotrijebljenim znacima; 3) ono znaenje koje joj pridaje tuma.
Razlikuju se dravni i nedravni tumai. Postoji i posebna vrsta dravnih tumaa
prava, a to su oni tumai koji vre autentino i interpretativno tumaenje. Sam
proces poinje utvrivanjem znaenja norme primjenom tumaenja znakova na
osnovu zakonika znaenja. Prvo se utvruje jeziko znaenje, a nakon toga,
primjenom drugih sredstava, logiko, sistemsko i istorijsko znaenje. Na kraju se
utvruje jeziko i ostala znaenja. Ukoliko se podudaraju, tumaenje je zavreno.
Ukoliko se ne podudaraju pristupa se ispitivanju jezikog tumanenja u mjeri u kojoj
je nejasno i tako se dobije pravo i istinito znaenje pravne norme.

34. Oblici tumaenja prava

a) Jeziko tumaenje prava
Jeziko tumaenje predstavlja utvrivanje znaenja norme upotrebom pravila jezika
koja su standardizovana i klasifikovana u nauci o jeziku. Jeziko tumaenje dijeli se
na leksiko, gramatiko, sintaksiko i interpunkcijsko. Prvi sluaj nejasnosti jezikog
tumaenja naziva se pravna praznina, drugi se zove besmislenost norme a trei
neodreenost norme. Primjenom jezikog tumaenja mogue je utvrditi jedno ili vie
znaenja, koja su jeziki mouga. Ukoliko je samo jedno znaenje, tumaenje je
okonano, a ako daje vie znaenja pristupa se drugim oblicima tumaenja.
b) Logiko tumaenje prava
Metoda logikog tumaenja sastoji se u utvrivanju smisla teksta pomou pravila
loginog znaenja. logiko tumaenje predstavlja provjeru i utvrivanje znaenja
norme primjenom pravne logike na znaenja koja su dobijena drugim sredstvima
tumaenja. Pravne logike su uputstva za tano zakljuivanje koje utvruje nauna
disciplina koja prouava nain i postupak zakljuivanja - nauka o logici. Primjena
logike dovodi do dva mogua rezultata: prvi je provjera logike ispravnosti
mogunsti znaenja koje je dobijeno drugim tumaenjem, a drugi je rezultat
dobijanje znaenja koje nije neposredno i izriito sadrano u formi, ve se do njega
dolazi posebnim postupcima zakljuivanja
c) Sistematsko tumaenje prava

Osnovno sredstvo ovog tumaenja je sistem prava. Njime se utvruje

pravo/istinito/ znaenje pravne norme pomou njenog povezivanja sa drugim
normama u poretku i sistemu prava. Moe se vriti na osnovu tri kriterijuma: na
osnovu mjesta donoenja; na osnovu vremena donoenja; na osnovu smisla norme.
Primjenjivo je prije procesa primjene norme, ai nerijetko i u toku procesa. Razlikuje
se sistematsko tumaenje u uem i irem smislu. U uem smislu, sistematskom
tumaenju se pristupa kada ni jeziko ni logiko tumaenje nisu dovoljni. U irem
smislu, u sistematsko tumaenje spada i upotreba analogije za popunjavanje pravnih
praznina, posebno pozivanje na opta pravna naela
d) Istorijsko tumaenje prava
Istorijsko tumaenje prava predstavlja utvrivanje znaenja norme tako to se
ispituje uticaj razliitih drutvenih okolnosti na donoenje pravnih normi kao i uslovi i
razlozi za promjene koje je pravna norma doivjela od trenutka donoenja do
trenutka tumaenja. Zasniva se na injenici da je pravo istorijskog karaktera, tj. da
znaenje svake norme ima svoj razvoj i promjene, bez ijeg poznavanja ne moemo
pravilno i potpuno saznati znaenje norme u trenutku tumaenja. Smatra se da je
pomono sredstvo ciljnom tumaenju. Sastoji se u poreenju pravne norme koja se
tumai sas normama o istom odnosu koje su joj prethodile.
e) Ciljno tumaenje prava
Tumaenje prava pri kojem se nastoji utvrditi cilj zakona naziva se teleoloki.
Zadatak ciljnog tumaenja je da blie ispipa krajnji cilj norme i njenu vezu sa optim
ciljevima pravnog poretka. Sva ostala tumaenja su mu podreena. Razlikuje se
subjektivno ciljno i objektivno ciljno tumaenje. Kod prve vrste se pod pravim
znaenjem norme smatra ono znaenje koje su njeni tvorci htjeli postii njime, dok
se kod druge vrste tumaenja kao pravo znaenje norme odreuje ono koje drutvo
postavlja vremenu njene primjene, nezavisno od toga ta su tvorci norme htjeli
postii.
f) Statiko i evolucionistiko tumaenje prava
Statiko tumaenje prava istrauje misao koju je norma imala u momentu kada je
donesena, dok evolucionistiko istrauje smisao koji norma u trenutku tumaenja ili
svoje primjene i osnovna mu je pretpostavka da se taj smisao mijenja/evoluira/ od
trenutka donoenja norme do njene primjene. Evolucionistiko tumaenje normu
prilagoava nastalim drutvenim promjenama, ini je savremenijom. Smatra se da
statiko tumaenje ima vie ansi za uspjeh u drutvima u kojima se tradicija
pretpostavlja inovaciji.
35. Pojam i elementi sistema prava
Sistem predstavlja mnotvo pojava koje se sreuju u razne sistematske jedinice
prema odreenim kriterijumima i tako postaju jedna smislena i relativno
neprotivrjena cjelina. Pod izrazom sistem prava podrazumjevaju se dviej razliite ali
srodne pojave: hijerarhijsko sreivanje pravnih normi i nauno sreivanje pravnih
normi. Nauni pravni sistem predstavlja ukupnost pozitivnih i istorijskih pravnih
normi jednog drutva, dravnih i nedravnih, koje su razvrstane prema njihovom
sadraju. Pozitivnost razvrstavanja prema sadraju ogleda se u: 1) razvrstavanje
veeg broja vaeih pravnih normi olakava pronalaenje normi koje su adresatima
potrebne u njihovim pravnim odnosima; 2) to razvrstavanje slui i tumaenju
pravnih normi, posebno sistematskom; 3) ova sistematizacija slui i otkrivanju i
uklanjanju protivrjeje meu pravnim normama; 4) prema sistematizaciji pravnih

normi na pravne grane konstituiu se pravne discipline; 5) smatra se da

razvrstavanjem pravnih normi na grane prava utie i na odreivanje nadlenosti
dravnih organa. Pravne institucije obuhvataju skup pravnih pravila kojima se
regulie jedan drutveni odnos. Sve pravne institucije povezuju se u cjeline koje se
zovu pravne grane. Pravne grane izmeu sebe mogu biti manje ili vie srodne ili
potpuno nesrodne. Srodne grane para grupiu se u pravne oblasti.
36. Pravne oblasti
a) Unutranje i meunarodno pravo
Unutranje pravo ini skup vaeih pravnih normi unutar jedne drave, dok bi
meunarodno pravo obuhvatalo vie grana prava, meu ostalim meunarodno javno
i privatno pravo. Pod meunarodnim javnim pravom podrazumjevao bi se skup
normi koje reguliu odnos izmeu meunarodno priznatih subjekata, dok bi privatno
regulisalo privatnopravne odnose sa elementom inostranosti u kojima se
prvenstveno rjeava sukob zakona i nadlenosti dva ili vie pravnih sistema. Monisti
istiu jedinstvo meunarodnog i unutranjeg prava, dok dualisti istiu da je
meunarodno pravo prAvo, kao i unutranje, te da postoje dva sistema jedan pored
drugog. Monistiko shvatanje dijeli se na dvije velike teorijske pozicije od kojih jedna
daje primat unutranjem, a druga meunarodnom pravu.
b) Javno i privatno pravo
Smatra se da podjela cjelokupnog prava nastala jo u rimskom pravu. Danas se
smatra da javno pravo obuhvata norme koje se odnose na organizaciju drave, njeno
funkcionisanje, njene javne slube, dok bi privatno pravo regulisalo meusobne
odnose pravno jednakih pojedinaca, bez ikakve integracije javne vlasti. Kod
razgraniavanja javnog i privatnog prava javljaju se mnoge teorije: teorija interesa;
teorija subjekata; teorija subjekcije; teorija nunog subjekta. Pri tome bi javno pavo
obuhvatalo odnose izmeu drave i pojedinaca u kojima se ona javlja bez upotrebe
vlasti, kao i odnose mau samim pojedincima. Kao najprihvatljivije mjerilo za podjelu
prava smatra se kriterijum vlasti. U javno pravo spadaju sve norme autoritativnog
karaktera kojima drava namee svoju volju drugim subjektima. Oni odnosi u kojima
su uesnici ravnopravni, u koje se ulazi dobrovoljno, spadaju u privatno pravo.
c) Materijalno i formalno pravo
Materijalno pravo odreuje prava i obaveze subjekata prava, ali i sankcije za sluaj
prekraja dispozicije norme. Norme koje odreuju oblike, puteve i sredstva za
realizaciju normi materijalnog prava u sluaju krenja dispozicije, ine formalno ili
procesno pravo. Materijalno i procesno pravo su meusobno povezani i ne mogu
funkcionisati samostalno.