Seminarski rad iz predmeta Politika sociologija

Fromm: Psiholoki profil Hitlera i Staljina iz djela

Anatomija ljudske destruktivnosti

Radili:
Amel Petrovi 2739/p
Emily olji 2863/p

Mentor:

Tihomir Radi 2843/p

prof. dr. Halima Sofradija

SADRAJ

1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.

Uvod.............................................................................................3
Biografija Ericha Fromma............................................................4
Definiranje destruktivnosti...........................................................5
Maligna agresija: Adolf Hitler, kliniki sluaj nekrofilije...........8
Josip Staljin: kliniki sluaj neseksualnog sadizma...................13
Zakljuak....................................................................................18
Literatura....................................................................................19

UVOD

Djelo Ericha Fromma Anatomija ljudske destruktivnosti je ostavilo veliki znaaj u

teoriji i praksi psihoanalize. Za razliku od klasinih psihoanalitiara Frommu je prioritet
analiza svjetskohistrojiskih linosti poput Hitlera i Staljina koji su svojom destruktivnou
2

ostavili enormni peat na cjelokupnu historiju ovjeanstva. Detaljnu psihoanalizu

potkrepljuje iskustvom, detaljnom biografijom linosti i psiholokom teorijom.
Fromm je na poetku svog rada panju posvetio pojmu agresije. Izdiferencirao je
agresiju na benignu i malignu, odnosno, ovu podjelu moemo razumjeti kao defanzivnu
agresiju koju poistoovjeujemo s agresijom ivotinja i agresiju koja manifestira u tenji da
drugima nainimo tetu. Refereirajui se na brojne autore u ovom djelu moemo pronai i
razmiljanja Freuda i Lorenza, a uz njihova definiranja agresije iz razliitih aspekata Fromm
pravi kompaktnu cjelinu.
Kao meritorne karaktere analize i za ovaj seminarski uzeli smo izrazito zanimljive, ali
i izrazito maligno destruktivne nekrofilne, neseksualne sadistike linosti Staljina i Hitlera.
Dijelovi seminarskog koji se konkretno bave ovim karakterima koncipirani su na nain
sutinskog prikaza Frommove analize bazirane na knjizi Anatomija ljudske destruktivnosti.

Biografija Ericha Fromma

Erich Fromm je poeo studirati 1918. na Sveuilitu u Frankfurtu na Majni. Tijekom
ljetnog semestra 1919. Fromm je studirao na Hajdelberkom sveuilitu, gdje je promijenio
smjer studija s prava na sociologiju kod Alfreda Webera (brat Maxa Webera), Karla Jaspersa i
Heinricha Rickerta. Fromm je postao doktorom filozofije (Ph.D.) 1922., a zavrio je svoju
izobrazbu u psihoanalitici 1930. na Psihoanalitikom Institutu u Berlinu. Iste godine je
otvorio kliniku i pridruio se Institutu za socijalna istraivanja u Frankfurtu. Nakon to su
3

nacisti preuzeli vlast u Njemakoj, Fromm se preselio u enevu, a onda 1934. u New York i
na Columbia University. Nakon to je napustio Columbiu, pomogao je stvaranju njujorke
filijale Washingtonske kole psihijatrije 1943. i William Alanson White instituta za
psihijatriju, psihoanalizu i psihologiju 1945.
Kada se Fromm preselio u Mexico City 1950., postao je profesorom na UNAM
(Universidad Nacional Autnoma de Mexico) i osnovao psihoanalitiki odjel u medicinskoj
koli. Pouavao je na UNAM-u do mirovine 1965. U meuvremenu je poduavao kao
profesor psihologije na dravnom sveuilitu Michigana od 1957. do 1961., a kao pomoni
profesor psihologije na odjelu Umjetnosti i znanosti njujorkog sveuilita poslije 1962.
godine. Fromm se preselio u Muralto, vicarska, 1974. i umro u svom domu 1980., pet dana
prije svog osamdesetog roendana. Sve vrijeme je imao svoju kliniku i izdavao seriju knjiga.
Poevi sa njegovim prvim radom, Bijeg od slobode, Fromova djela su poznata po
njegovim socijalnim i politikim komentarima, kao i filozofskim i psiholokim
podvlaenjima. Njegova druga knjiga, ovjek za sebe (Man for Himself): An Inquiry into the
Psychology of Ethics iz 1947. je bila nastavak Bijega od slobode. Zajedno, te knjige su inile
Frommovu teoriju o ljudskom karakteru, koja je bila prirodan izdanak Frommove teorije o
ljudskoj prirodi. Frommova najpopularnija knjiga je svakako Umjee ljubavi, internacionalni
bestseler koji je rekapitulirao i dopunio teoretske principe ljudske prirode iz djela Bijega od
slobode i ovjek za sebe (Man for Himself).
Kulminacija Frommove socijalne i politike filozofije je bila njegova knjiga "Zdravo
drutvo", tiskana 1955., u kojoj favorizira humani, demokratski socijalizam. Oslanjajui se
primarno na radove Karl Marxa, Fromm je bio prvi politiki i socioloki komentator te vrste
misli, koja je zagovarala ideal osobne slobode, koje se ee nalazila u knjigama klasinih
liberalista. Frommova inaica socijalizma je odbacila i zapadnjaki kapitalizam i sovjetski
komunizam, na koje je on gledao kao nehumane i birokratske socijalne strukture koje
rezultiraju otuivanjem pojedinaca od drutva i svijeta. Fromm je bilo vrlo aktivan u
amerikoj politici. Pridruio se Socijalistikoj stranci Amerike 1950-ih, i dao sve od sebe
kako bi se dalo alternativno gledite na makartizam koje je preovladavalo u to doba. Ipak, kao
suosniva SANE-a, Frommov najjai politiki interes je bio meunarodni pokret za mir,
borei se protiv utrke u nuklearnom naoruavanju i amerikog sudjelovanja u Vijetnamskom
ratu. Nakon to je uzalud podravao senatora Eugene McCarthyja tokom predsjednike
nominacije demokrata 1968., Fromm se manje-vie povukao s amerike politike pozornice.
4

Ljeviar je i humanist pod utjecajem Marxa, Freuda i frankfurtskog kruga, te kritiar

suvremenog drutva. Predstavnik je neopsihoanalize. Fromm se istakao kao originalni kritiki
interpretator Freudovih koncepcija koje su njegova druga osnovna inspiracija.

Definiranje destruktivnosti
Zbog obimnosti knjige, nismo u mogunosti sve dijelove detaljno obraditi, pa emo u
ovom dijelu rada analizirati samo dijelove za koje smatramo da su znaajniji. Djelo je
koncipirano da objasni vrste agresije i njihove uzroke, a knjiga ima dva dijela i u predgovoru
autor navodi kako je ova vrsta istraivanja kompleksna i zbog toga je morao predstaviti
odreene teoretske aspekte iz drugih podruja i disciplina da bi objasnio ljudsku
destruktivnost.
Na samom poetku jako bitno je objasniti terminologiju i sam pojam agresije. U
Frommovom izlaganju on agresiju objanjava kao irok pojam (taj pojam upotrebljava se za
ponaanje ovjeka koji brani svoj ivot, za kradljivca koji ubija rtvu da bi uzeo novac, za
sadistu koji mui zatvorenika. Konfuznost ide jo dalje: pojam agresija upotrebljava se i za
seksualni pristup mukarca eni, za ambiciozne poticaje planinara, trgovca ili seljaka koji ore
zemlju). Fromm je, takoer, primjetio i nedostatak kod Freudovog definiranja agresije koje je
prema njegovom miljenju dosta usko definisan i zbog toga ima problema u elaboriranju i
daljnoj razradi tema koja se tiu agresivnog ponaanja. Pored rijei agresija u fokusu njegove
panje je i termin ovjek, a taj pojam i prema njegovom miljenju, a i prema naem ne treba
dodatno objanjavati.
Fromm se, naravno, morao referirati i na druge autore, a u svojoj knjizi spominje
Freuda i Lorenza koju su pisali na ovu temu, mada se javlja distinkcija u odnosu na period
kada su oni stvarali svoja djela i na Fromove poglede.
U diferencijaciji agresije on pronalazi dvije vrste: malignu i benignu agresivnost. Prvu
dijeli sa ivotinjama i to je oblik defanzivne agresije, dok je druga destruktivna agresija. Ove
dvije vrste agresija su povezane i s instinktom i karakterom, tako da se Fromm bavi i ovim
fenomenima. Na poetku svog izlaganja o instinktivnostni on se referira na Freuda i na
njegovo poimanje instinktivnosti. Freud je smatrao da postoje dvije vrste instinktivnosri, prva
je seksualni instinkt, a druga je samoouvanje. Freud je uz EROS (instinkt ivota) pridodao i
5

drugi, suprotan, instinkt, a to je instinkt smrti. Na kraju ovog poglavlja, referirajui se na dva
autora, akcentira i pojam rata. Freud i Lorenz su doli do zakljuka da je rat, kao nain
ispoljavanja agresije, pojam koji se ne moe iskorjeniti.
U suprotnosti s instinktivnizmom javljaju se i envirnomentalisti koji su smatrali da na
ovjekovo ponaanje utjee okolina, a ne unutranji faktori. Uz envirnomentaliste pojavljuje
se i biheviorizam. 1Njihova formula se sastoji u tome da ovjek ini, osjea i misli na nain
koji se pokazao uspjenim u postizanju onog to eli.
Fromm u svom djelu Anatomija ljudske destruktivnosti teoretski obrauje i pojam
frustracija. Referira se na nekoliko autora od kojih su neki zastupali da za agresivno ponaanje
nuno mora prethoditi frustracija, dok su drugi smatrali da frustracija jeste bitna, ali da nije od
krucijalnog znaaja za pojavu agresivnosti.
Psihoanalitiki pristup prouavanju agresije je objedinio sve prethodne pristupe. Uz
ovaj pojam se nadovezuje i uvena Freudova psihoanaliza, o kojoj zbog obimnosti ovog
seminarskog rada neemo mnogo pisati, ali emo se kroz primjere u nastavku rada baviti
psihoanalizom.
Da bi se mogla razumjeti ljudska destruktivnost potrebno je analizirati i
neurofiziologiju (prouavanje mozga). Naunici su doli do zakljuka da je mozak osnova
agresivnog ponaanja.
Na kraju prvog dijela knjige Fromm se zadrava na pojmu ovjek. Antropologija
ovjeka je determinirajui faktor u odreivanju svih pojava koje implicira ovjek, pa tako i
agresivnog ponaanja.
Druga knjiga je koncipirana na nain da objasni mailgnu i benignu vrstu agresije.
Benignu vrstu agresije objanjava kao prirodnu potrebu da se ovjek, ba kao i ivotinja,
odbrani od raznih napada, tako da smo ve napominjali da je ovo vrsta agresije koja ima
defanzivni karakter. Benigna agresija se dalje dijeli na: nehotinu agresiju, nestanu agresiju,
samopotvrujuu agresiju i defanzivnu.
Maligna agresija se oituje u vie oblika, a neki od uzroka ovakvog ponaanja su:
kronina depresija, dosada, egzistencijalne potrebe ovjeka...
1 Fromm, Erich, Anatomija ljudske destruktivnosti II, Naprijed, Zagreb, 1989, 59
6

Ljudska agresivnost je proizala iz unutranjih promjena, odnosno iz ljudske

destruktivnosti.
Veza izmeu samopotvrivanja, agresije, mukih hormona i moda Y
kromosoma navodi na mogunost da mukarci mogu biti obdareni s vie samopotvrujue
agresije no ene i da su bolji generali, hirurzi ili lovci, dok ene mogu biti vie zatitne,
brine, bolji lijenici i uitelji.
U ovom dijelu rada smo sumirali Frommovo vienje ljudske destruktivnosti (agresije).
Njegova Anatomija ljudske destruktivnosti dala je veliki doprinos u shvatanju pojma
agresije i uzronika ratova i openito o svim vrstama nasilja. Konstantim referiranjem na
Lorenzovo istraivanje koje je provodio na ivotinjama, Fromm je uspio da napravi paralelu
ivotinja i ovjeka i doao je do zakljuka da su uzronici kod ovjeka i kod ivotinja dosta
slini.
Ratovi su veliki problem ovjeanstva, tako da je ovim autorima glavni motiv bio
analiziranje uzronika rata, ali iz perspektive prouavanja ovjekovog ponaanja. Svi autori su
doli do istog zakljuka, a to je da agresivno pronaanje dolazi iz instinkta koji se reflektira u
odreenom trenutku, a taj trenutak se moe opisati kao savreni trenutak za kanalisanje tog
instinkta. Sve je to u vezi s antropologijom ovjeka i odrednicama koje uslovljavaju
instinktivno ponaanje.
Kroz cjelokupno elaboriranje komparirali smo pojmove ovjeka i ivotinja, a
determinirajua stavka koja ih razlikuje u ovom kontekstu jeste to ovjek ubija bez razloga
(dakle, nisu mu potrebni ni ekonomski ni bioloki faktori kao to je to sluaj kod ivotinja).
Ljudska destruktivnost se danas sve vie percipira u formi nekrofilije. U ovom
vremenu sve vei primat imaju pojmovi koji su mrtvi, koji se raspadaju... Sve vei primat
preuzimaju strojevi, ali i u umjetnosti nije nita drugaije. Slikarstvo i knjievnost sve vei
primat daju ovim gore navedenim pojmovima.
Na kraju ovog dijela emo naglasiti da pored Fromma veliki doprinos izuavanju
ljudske destruktivnosti imaju Lorenz i Freud, ali Fromm je ovome pristupio na drugaiji
nain, jer struka Lorenza (zoolog) i vrijeme u kojem je Freud pisao su sugerirali da ova
njihova djela neko na kraju mora sklopiti u jednu kompaktnu cjelinu.

Maligna

agresija:

Adolf

Hitler, kliniki

sluaj

nekrofilije
Frommova analiza maligne agresije u sluaju Adolfa Hitlera, odnosno analiza
klinikog sluaja nekrofilije kod Adolfa Hitlera, polazi od kontrateze klasinim
psihoanalitiarima da se karakter ovijeka razvija do este godine, smatrajui tu koncepciju
neodrivom Fromm argaumentira: Iskustvo me dovelo do uvjerenja da je ova koncepcija
mehanicistika, te cjeloviti proces ivljenja i karaktere ne smatra razvojnim sistemom 2.
Fromm smatra da utjecaji u ranom djetinjstvu nisu u pravilu djelotvorniji od kasnijih
dogaaja, to je pokazao detaljnom psihoanalizom Hitlerovog destruktivnog karaktera.
Uzimajui Hitlera kao primjer, ne moemo oekivati da emo u njegovom djetinjstvu nai
potpuno razvijen nekrofilni karakterni sistem, ali moemo oekivati da emo nai neke
nekrofilne korjene koji vode do razvoja sasvim razvijenog nekrofilnog karaktera3

Hitlerovo porijeklo i rane godine

Jedna od osnovnih teza psihoanalize od kojih i polazi psihoanaliza osobe u
frojdovskom smislu jeste utjecaj karaktera roditelja na djecu. Upravo i Fromm polazi od te
logike sheme. No, Fromm razuvjerava one analitiare koji se vode simplicistikom
formulom da je lo razvoj djeteta grubo proporcijalan opakosti roditelja, jer prouavanjem
karaktera Hitlerovih roditelja, koliko pokazuju poznati podaci, donosi iznenaenje: i majka i
otac su bili stabilni dobronamjerni i nedstruktivni ljudi.
Majka Klara bila je domaica, koja je svoju panju u najveoj mjeri posveivala djeci.
Iako je bila pod utjecajem autoritarnog mua Aloisa, njen karakter i ponaanje bili su
paradigmatski odreeni za srednji stale njemako-austrijskog drutva. Jedina optuba je bila
ta to je bila previe popustljiva prema sinu i da je potaknula osjeaj jedinstvenosti, odnosno
2 . Fromm, Erich, Anatomija ljudske destruktivnosti, NAPRIJED, Zagreb, 1989,
str. 202
3 Ibid, str. 203
8

narcisoidnosti. Ipak, postavlja se pitanje, da li je to bio razlog Hitlerovoj malignoj

incestuoznosti i autistikoj preferenciji. S druge strane otac Alois, kako je ve navedeno bio
je autoritaran mu i otac, ali nikada nije bio fanatik u smislu da je fiziki maltretirao mladog
Adolfa ili sl. Izbivao je puno iz kue i uivao u ivotu uz ene i au vina, ali nikada nije bio
pijanica. Bitni dogaaji u ivotu Adolfa dogodili su se u 5-oj godini, kada je dobio brata i
osjetio punu slobodu igrajui se sa vrnjacima minijaturnih ratnih igara, poput indijanaca i
kauboja, rata izmeu Njemaca i Francuza u kojem je poprimio prve nazore etnikih
diferencija.
Iako neki analitiari smatraju da je se Adolfov odnos i nakon roenja brata odvijao u
antagonistikoj ravni prema njegovom ocu, te da je tako stekao oba aspekta edipovog
kompleksa (mrnja prema ocu, seksualnost i ljubav prema majci), Fromm pokazuje da se kod
Adolfa nikada nije izrazila drugaija ljubav prema majci od one djeije. Ona je bila simbol
boginje koja tit i koja se divi, ali i boginje smrti i kaosa. Istovremeno je bila predmet njegove
sadistike vlasti, jer je u njemu izazvala duboki bijes im ne bi bila potpuno usluna.4
Nakon to je Alois Hitler promijenio radno okruenje, sve je ee bio kod kue
provodei vrijeme sa sinovima i odgajajui ih u autoritarnom ambijentu to je mladog Hitlera
sputavalo u njegovoj slobodi, pa je ponovno bjeao u matu igrajui se vojnika. Tu je ve
stekao crte karaktera izraene godinama kasnije. Uvijek je imao potrebu da bude voa i da se
ne pokorava niijim pravilima. Nakon to je poao u gimnaziju, godine koje su slijedile do
smrti oca proizvele su odluan obrat na loije i pojaale uvjete za njegov maligni razvoj.
Odluni dogaaji u sljedeim godinama njegovog ivota bili su: neuspjeh u srednjoj koli,
sukob s ocem koji je inzistirao da postane dravni inovnik i Adolfovo sve vee i vee
gubljenje u svijetu mate iz svojih igara. Ova tri dogaaja su bila u uskoj vezi i utjecala jedan
na drugi. S obzirom na Adolfovu narciosoidnost i natprosjenu inteligenciju koju je pokazivao
za vrijeme osnovnokolskog obrazovanja, kada nije morao ulagati puno truda da bi dobio
ocjene u gimnaziji je situacija bila drugaija. Iako u Mein Kampfu navodi da je u koli bio
lo iz protesta jer je otac pod svaku cijenu htio da on bude inovnik usprkos njegovoj elji da
postane umjetnik, bjeg u igre u kojima se iskazivao kao voa i organizator, pokazivao sebi i
drugima da moe natjerati druge da ga slijede, su takoer utjecale na neuspjeh u koli. No,
Hitler, takoer, nikada nije bio radikalan u suprostavljanju prema ocu, za razliku od starijeg

4 Ibid, str. 211

9

brata koji je sa etrnaest godina napustio kuu i osamostalio se, Hitler se ipak prilagoavao
situaciji i konstantno bjeao u svijet mate.
Be i Minhen.
Poetkom 1907. godine Hitlerova majka omoguuje svom sinu da se osamostali i ode u Be
upisati likovnu akademiju. Tim je Adolf postao samostalan i slobodan, nepodreen eljama i
pritiscima oca, ak je bio i financijski osiguran za vrijeme koje je dolazilo. Svoju
narciosoidnost je produbljavao uvjerivi svog druga Kubizeka da krene sa njim u Be, upravo
je na njemu Hitler vjebao svoju mo uvjeravanja i podreivanja ljudi sebi. No, stvari nisu
tekle onako kako ih je on zamiljao. Akademiju likovnih umjetnosti nije uspio upisati to je
bio veliki poraz za njegov izraeni ego. Njegova linost i njegov nain ivota onemoguili su
ga da prizna svoje greke i da neuspjeh na prijemnom ispitu shvati kao znak potrebe za nekom
promjenom.5 Nakon neuspjeha pri upisu na likovnu akademiju Hitler ponovno pravi bijeg od
realnosti, sanjajui da e postati arhitekta, tumarajui ulicama Bea, pravei skice fasada. To
nije bio poraz samo Hitlera-umjetnika ve i Hitlera ponosnog i dobro odjevenog buruja koji
je gajio samo prezir prema niim klasama. Najgore se dogodilo i on je postao ilav, njegova
narciosoidnost nije slomljena; sada je sve ovisilo o brisanju ponienja osveivanjem svim
svojim neprijateljima i posveivanju svog ivota cilju dokazivanja da njegova narciosoidna
samoslika nije bila mata nego stvarnost. Okuao se i u komercijalnom slikarstvu,
preslikavajui radove drugih umjetnika i slikanjem razglednica, to je nastavio i u Minhenu, ali
takoer bez nekog velikog uspjeha. Poetak rata6 oznaio je moda i najveu prekretnicu u
Adolfovom ivotu. Rat je izbio upravo u asu kada je ve jedva mogao izbjegavati potpuno
priznavanje svog neuspjeha kao umjetnika, te je osjeaj ponienja zamijenio osjeajem
ponosa i sebe kao heroja.7 Iako nije uznapredovao u vojnoj hijerarhiji do vrha, bio je
ocijenjen kao hrabar vojnik i uivao je potovanje svojih nadreenih. Ipak, pobjeda
revolucionara dala je Hitlerovoj destruktivnosti njen konaan i neiskorjenjiv oblik. Revolucija
je bila napad na njega, na njegove vrijednosti, na njegove nade, na njegovu megalomaniju u
kojoj su on i Njemaka bili jedno. Njegovo je ponienje bilo to vee budui da su neki
5 Ibid, 221
6 Ovdje se misli na 1. Svjetski rat, u kojem je Hitler uestvovao na strani
Njemake vojske.
7 Smith prema Frommu.
10

revolucionarni voe bili Jevreji koje je mnogo godina smatrao arhineprijateljima i koji su od
njega

nainili

bespomonog

promatraa

destrukcije

njegovih

nacionalistikih,

malograanskih ideala.
Hitlerovi neuspjesi redali su se stupnjevito, od neuspjeha u koli, preko neostvarene elje da
postane umjetnik do neuspjeha u vojnim pretenzijama Njemake s kojom se identificirao.
Nemamo dovoljno detalja da bismo dokazali prisustvo jakih nekrofilnih tendencija u
njegovom ponaanju. Vidjeli smo samo karakteroloku osnovu koja je pogodovala rastu
takvih tendencije. Tek od 1912. godine, budui da je dostupan obiman materijal o njegovom
ivotu, moemo prepoznati, sa sve veom jasnoom, manifestacije njegove nekrofilije.
Hitlerova destruktivnost i potiskivanje destruktivnosti
Gradovi i ljudi su bili objekti Hitlerove destruktivnosti. Kontradiktornost u karakteru
izazvana porazima ambicija i izraena narcisoidnost uvjetovali su da od sanjara graditelja
Bea, Minhena, Linca i Berlina, postane ovjek koji je elio razruiti Pariz, Lenjingrad, pa
naposlijetku i Berlin. Najekstremniji izraz njegove manije za destruiranjem zgrada i gradova
bio je njegov dekret Spaljena zemlja za Njemaku, izdan u rujnu 1944. godine u kome je
naredio da, prije no to neprijatelj zauzme njemaki teritorij, sve bitno za odranje ivota
bude razoreno8 Manifestacije Hitlerove destrukcije bile su vie nego oite. Meu prvim
manifestacijama destruktivnosti, to se moe uvidjeti i itajui Mein Kampf jeste
istrebljenje defektnih ljudi, zatim mjere koje je poduzeo kako bi se obraunavao sa
pobunjenicima, ali glave rtve fizike destrukcije su bili Jevreji, Poljaci i Rusi. Osim
demagogije koju je irio meu svojim vojnicima i sljedbenicima kako su Jevreji prijetnja
Njemakoj, posebno je zanimljiva izjava upuena valkovskom9 u kojem otkriva stvaran
motiv za destrukcijom Jevreja, Poljaka i Rusa, a to je pobjeda revolucionara u 1. Svjetskom
ratu. Krajnja manifestacija Hitlerove destruktivnosti bila je i naredba da se i njemaki narod
uniti, jer je Hitler sam osjetio da mu se poraz pribliava.
Adolf vjerovatno ak nije svjesno lagao kada je govorio da je jednostavno poprimio staru
ulogu umjetnika i pisca, nikada ne priznajui svoj neuspjeh na ta dva polja. Izgovori te
vrste meutim imali su mnogo vaniju funkciju, onu koja je povezana sa sri Hitlerove
karakterne strukture: funkciju potiskivanja svijesti o vlastitoj destruktivnosti. Npr. svaku
8 ibid str.229
9 Ministar vanjskih poslova ehoslovake za vrijeme 2. Svj rata
11

akciju, naredbu je racionalizirao opstankom, razvojem, sjajem njemake nacije. No, jo

efikasniji oblik potiskivanja je stvaranje reakcije kada osoba negira njihovo postojanje
razvijanjem crta koje su upravo suprotne. Npr. Hitler nikada nije prisustvovao ubojstvu,
smaknuu, nikada nije ulazio u logore, postao je vegaterijanac nakon to mu je poluneakinja
i ljubavnica izvrila samoubojstvo itd. Pred kraj ivota, kada je osjetio pribliavanje svog
konanog poraza, Hitler vie nije bio sposoban i dalje potiskivati svoju destruktivnost.
Drastian primjer je reakcija na vienje mrtvih tijela voa neuspjelog pokuaja pobune
generala iz 1944. godine, ovjek koji nije mogao gledati leeve sada je izdao nareenje da se
pokau filmovi o muenjima i smaknuu generala i o leevima u njihovoj zatvorskoj odjei
objeenim o kuke za meso.
Drugi aspekti Hitlerove linosti i odnos prema enama
Da bismo razumjeli ovjeka, a tako i Hitlera, njegove postupke i namjere, nije
dovoljno analizirati samo neke od njegovih strasti, kompletna karakterna slika se stvara tek
zadiranjem i u druge karakterne crte. Da bismo shvatili kako je taj ovjek gonjen
destruktivnou, uspio postati najmonijim ovjekom u Europi, kome su se divili mnogi,
moramo pokuati uoiti njegovu cijelu karakternu strukturu. Uz nekrofiliju Hitler takoer
prua sliku sadizma, premda je ona zasjenjena snagom njegove udnje za otvorenom
destrukcijom. Istovremeno njegovo podredljivo dranje uzrokovalo je osjeaj da djeluje u
ime vie sile. U jednoj reenici Hitler izraava i svoje sadistike i nekrofilne aspekte: One
(mase) ele pobjedu jaega i unitenje ili bezuvjetnu predaju slabijeg 10 Sadist bi zahtjevao
bezuvjetnu predaju, a nekrofil unitenje. Tri druge karakterne crte, meusobno usko
povezane, bile su njegova narcisoidnost, njegovo povueno dranje i nedostatak bilo kakvog
osjeaja ljubavi, topline ili suosjeanja. S Hitlerovom narcisoidnou je povezan potpuni
nedostatak zanimanja za bilo koga i za bilo to. Toj apsolutnoj narciosiodnosti odgovaralo je
potpuno nemanje ljubavi, njenosti ili suosjeanja za bilo koga. I prijatelje 11 poput
Kubizeka i Speera drao je za publiku i oboavaoce, iako postoji enormna razlika izmeu
odnosa njih dvojice i Adolfa.

10 Hitler prema Frommu, 1986

11 Fromm navodi da Adolf Hitler nije imao prijatelje, pa ove dvije linosti
oznaava kao osobe koje su se najvie pribliile prijatelju Adolfa Hitlera
12

Hitlerovi odnosi prema enama pokazuju isti nedostatak ljubavi i njenosti ili suosjeanja kao
i njegovi odnosi prema mukarcima. Izgledalo bi da taj iskaz proturjei tvrdnji da je Hitler bio
vrlo vezan za svoju majku; ali ako pretpostavimo da je Hitlerova incestuoznost bila malignog
tipa, tj. da je bio vezan za svoju majku, ali da je ta veza bila hladna i impersonalna, bit emo
spremni zakljuiti da su njegovi odnosi prema enama, u njegovom kasnijem ivotu, takoer
bili hladni i impersonalni. Meu enama za koje se Hitler zanimao moemo razlikovati u biti
dvije kategorije, uglavnom karakterizirane njihovim drutvenim poloajem: (1) ugledne
ene koje odskau svojim bogatstvom, socijalnim statusom ili svojom glumakom slavom, i
(2)ene koje su bile drutveno nie od njega, kao njegova poluneakinja Geli Raubal i
njegova dugogodinja ljubavnica Eva Braun. Njegovo ponaanje i osjeaji prema enama iz
prve grupe bili su sasvim drugaiji od onih prema enama iz druge grupe. I u odnosu prema
enama iskazuje se Hitlerova elja za dominacijom, posebno kada je rije o prvoj grupi ena,
njegova narciosoidnost i maligna nekrofilija.

Josip Staljin: kliniki sluaj neseksualnog sadizma

Josif Visarionovi Staljin, ili Iosif Besarion (Soso) Dugavili, sin postolara Visariona
i slukinje Ekatarine Ivanovi Dugavili, roen je u Gruziji gdje je rano djetinjstvo proivio
u velikom siromatvu. Bio je etvrto dijete, ali jedino preivjelo, nakon troje koji su preminuli
nedugo nakon poroda. Njegov otac je bio pijanica, i postoje tvrdnje da je prema mladom
Staljinu i njegovoj majci bio grub i nasilan, to je zasigurno moralo ostaviti traga na razvoju
Staljinovog karaktera. Vrlo je vjerojatno da je upravo zbog odnosa s ocem Staljin osjeao
ogorenje prema onima koji vladaju te prema svakome tko je bio iznad njega.12Njegova majka
Ekaterina je bila strpljiva i brina, jako pobona, Staljina je poslala u crkvenu kolu, a njegov
odnos prema majci moe se tumaiti kroz nekoliko konkretnih primjera, izmeu kojih je vrlo
znakovit onaj da majci nakon njezine smrti nije doao na pogreb niti je dopustio da joj se stavi
kri na grob.13Jedan od Staljinovih biografa Anton Antonov-Ovsejenko navodi jo jedan
dogaaj koji potkrepljuje tezu da nije volio svoju majku. Kada je 1927. doao u Tbilisi i

12Green, Vivian H. H., Ludilo kraljeva, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006., 324

13Green, Vivian H. H., Ludilo kraljeva, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006., 323
13

ugledao svoju majku meu svijetom koji ga je doekao, on joj je tad dobacio: I ti si dola
stara kurvo? 14
Staljin je bio odlian uenik, iznimnih sposobnosti, brzo zapaen od strane svojih
uitelja, ali ne samo zbog njegove inteligencije, nego i posjedovanja sklonosti isticanju, elji
da nadvisi sve svoje kolege i vrnjake. Tokom svog kolovanja se po prvi put u ivotu susreo
sa klasnim razlikama i mrnjom, ali je pokazao i svoju mo upravljanja drugim ljudima. Iz
toga doba potjeu dva zanimljiva primjera te njegovi moi. U prvom se vidi njegova elja za
vlau. Najomiljenija Sosina (Staljinov nadimak) igra bila je krivi (kolektivni djeji boks).
Postojale su dvije momadi boksaa: oni koji ivjeli u gornjem gradu i predstavnici donjega
grada. Mlatili su jedni druge nemilosrdno, a mali krljavi Soso bio je jedan od najspretnijih
boraca. Znao se on iznenada nai iza lea snanoga protivnika. Ali uhranjena djeca iz donjega
grada bila su snanija. I tada je Ceradze, najsnaniji boksa u gradu, ponudio Sosi da prijee k
njima, ali on je odbio jer je u svojoj momadi bio prvi.. 15 Drugi primjer pokazuje njegovu
sposobnost organiziranja i upravljanja ljudima jaim od sebe. Organizirao je drutvo
najsnanijih djeaka i nazvao ga Tri muketira. Petja Kapanadze, Mihail Ceradze, Gria
Giludidze imena su djeaka koji su bespogovorno izvravali sve naredbe omalenog
d`Artagnana Sose.16 Staljin je kasnije pokazao brigu za svoja tri prijatelja iz mladih dana te
im je i u starosti slao pisma i pomo.
Nakon ranog kolovanja majka ga upisuje u sjemenite, gdje je bio prisiljen na stroga
pravila koja su oblikovala njegov ivot u sjemenitu, mogue je da je Staljin upravo u tom
periodu svog ivota osjetio prijezir prema religiji te uoio licemjerstvo crkvenog i dravnog
ustrojstva u kojem siromani uvijek izvlae deblji kraj. Staljin iz sjemenita na kraju biva
izbaen, kao razlog mnogi izvori navode razliite tvrdnje, ali on je uvijek govorio da se to
dogodilo zbog njegovog propagiranja marksizma.
Imao je nekoliko fizikih mana, naime, bio je niskog rasta, tek 163 centimetra, koe
lica izbrazdane nakon preboljenih velikih boginja, teko je pomicao lijevu ruku u laktu nakon
14Antonov-Ovsejenko, Anton, Staljin portret tiranina, Naprijed, Zagreb, 1986.,
239
15Radzinski, Edvard, Staljin, ITG, Zagreb, 2000., 29
16ibid.

14

vrlo opasnog trovanja krvi, i imao je spojen drugi i rei prst lijeve noge. Vivian Green navodi
da je zbog svog neuglednog izgleda te uz svoje fizike mane, moda imao osjeaj manje
vrijednosti.17Antonov-Ovsejenko puno je otriji te kae da su njegove tjelesne mane, zajedno
s njegovom duevnom izopaenou, urodile velikom mrnjom koja se u pojedinim prilikama
pretvarala u krajnju opakost.18
Staljin je prema Frommu bio jedan od istaknutih primjera mentalnog i fizikog
sadizma, kolski primjer neseksualnog sadizma. Kao sr sadizma navodi strast za
posjedovanjem apsolutne i neograniene vlasti nad ivim biem. Prisiljavati nekoga tko nije
sposoban braniti se da podnosi bol ili ponienje jedna je od manifestacija apsolutne vlasti, ali
nikako ne i jedina. Osoba koja ima potpunu vlast nad drugim ivim biem pretvara to bie u
svoju stvar, svoje vlasnitvo, dok ona postaje bog drugog bia.
Prvi je meu revolucionarima uveo muenja zatvorenika, prakticirao je iznimno
okrutna muenja koja je ponekad osobno predlagao, a u njima je uglavnom bio usmjeren na
mentalni sadizam. Jedan poseban oblik u kome je Staljin uivao bio je da uvjeri ljude u
njihovu sigurnost da bi ih samo dan ili dva kasnije dao uhititi.19
Uivao je u osjeaju nadmoi nad sudbinom drugih, i time to ju je u tim trenucima
samo on znao, dok su se rtve osjeale sigurno zbog ega su ih njihove nesree jo vie
pogaale. Narod je za Staljina tada vjerovao da nije u toku dogaaja. Bilo im je puno lake
povjerovati u njegovo neznanje nego u suptilnu perfidiju.
Staljin se nije nita manje okrutno odnosio prema enama i djeci, zabiljeeno je da je
ponekad ene i djecu svojih partijskih funkcionera slao u logore za prisilni rad, to su oni
bespogovorno prihvaali smatrajui da je za to imao ispravne razloge. No bolji odnos nije
imao ni prema svojoj eni i djeci. Staljin je bio vrlo privren svojoj prvoj eni Ekaterini
Svanidze iako je nekad bio nasilan prema njoj. Ona je umrla pri porodu, a na njezinom
sprovodu je navodno rekao: To je stvorenje mekalo moje tvrdo srce. Kad je umrla, moja je
naklonost narodu umrla s njom.. Jedan od njegovih engleskih biografa Alex de Jonge kae da
je tad postao: psihiki bogalj, koji zbog te invalidnosti nije imao pristup u svijet osjeaja, to
17Green, Vivian H. H., Ludilo kraljeva, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006., 322
18Antonov-Ovsejenko, Anton, Staljin portret tiranina, Naprijed, Zagreb, 1986., 254
19Fromm, Erich, Anatomija ljudske destruktivnosti II, Naprijed, Zagreb, 1989., 113
15

je raspirilo njegovu zavist i mrnju.20 Njegov odnos prema vlastitoj djeci moe najbolje
opisati zgoda koja govori o situaciji u kojoj je njegov sin bio zarobljen. Trebalo je doi do
zamjene zarobljenika, a Nijemci su u zamjenu za njegova sina traili generala Friedricha
Paulusa. Na taj je zahtjev Staljin odgovorio: Vojnika za marala ne mijenjam..
Jo jedan od oblika iskazivanja njegovog sadizma bila je i sama nepredvidljivost
njegovog ponaanja. Nekada je za odreene ljude nareivao da budu uhapeni, da bi ih nakon
muenja i strogih osuda oslobodio, a potom imenovao na visoke dunosti, esto bez
objanjenja. Silno je uivao u injenici da ih je samo jednom svojom rijeju mogao ubiti,
muiti, ponovo ih spasiti ili nagraditi. Osjeao je da ima mo boga nad ivotom i smru, mo
prirode da uzrokuje napredak i destrukciju, da nanosi bol i da lijei.. Radilo se o motivu
Staljinovog uivanja u dojmu vlasti hirom i raspoloenjem koje ne ograniava nikakav
princip.
Ovakvo ponaanje se vidjelo na primjeru Staljinovog odnosa prema njegovom starom
prijatelju Sergeju Ivanoviu Kavtaradzeu, koji je Staljinu jednom pomogao u Petrogradu, i
koji je bio pripadnik trocistike opozicije, te mu je Staljin jednom prilikom pomogao vrativi
ga iz progonstva. No Kavtaradze i njegova ena iznenada bivaju uhapeni, on biva optuen za
planiranje Staljinovog ubojstva sa Budu Mdivanijem, i osuen na strijeljanje nakon
dugotrajnog muenja. Mdivaniji je strijeljan, a on iz nepoznatih razloga osloboen i vraen
supruzi, nakon ega je dobio posao i stan. Staljin ga je esto posjeivao i zvao na veere,
zbijao bi ale, ali za vrijeme jedne od tih veera iznenada je ustao i pred svojim gostom rekao:
I jo si me elio ubiti.
Sadistiki karakter se boji svega to nije sigurno i predvidivo, onoga to prua
iznenaenja koja bi ga prisilila na spontane i izvorne reakcije. Zbog toga se boji i ivota.
ivot ga strai upravo zato to je, po samoj svojoj prirodi, nepredvidiv. On je strukturiran, ali
nije metodian; postoji samo jedna izvjesnost u ivotu: da svi ljudi umiru. Ljubav je jednako
neizvjesna. Biti voljen zahtijeva od subjekta da sam voli, da pobuuje ljubav, a to uvijek
donosi rizik odbacivanja i neuspjeha. Zbog toga sadistiki karakter moe voljeti samo kada
vlada, tj. kada ima mo nad predmetom svoje ljubavi. Sadistiki karakter je obino

20Green, Vivian H. H., Ludilo kraljeva, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006., 326-327

16

ksenofobian i neofobian netko tko je stran tvori novinu, a ono to je novo pobuuje
strah, sumnju i odbojnost jer se tada trae spontane, ive i nerutinizirane reakcije.21

21Fromm, Erich, Anatomija ljudske destruktivnosti II, Naprijed, Zagreb, 1989, 117

17

ZAKLJUAK

U radu smo saeto prikazali nekoliko najvanijih poglavlja Frommovog djela

Anatomija ljudske destruktivnosti, u kojima smo predstavili kratku biografiju Ericha Fromma,
pojasnili njegovo definiranje pojma destruktivnosti, i na primjeru Hitlera objasnili malignu
agresiju, te neseksualni sadizam kroz linost Josipa Staljina.
U diferencijaciji agresije Fromm pronalazi dvije vrste: malignu i benignu agresivnost.
Prvu dijeli sa ivotinjama i to je oblik defanzivne agresije, dok je druga destruktivna agresija.
Ove dvije vrste agresija su povezane i s instinktom i karakterom, tako da se bavi i ovim
fenomenima. Ljudska agresivnost je proizala iz unutranjih promjena, odnosno iz ljudske
destruktivnosti. Ljudska destruktivnost se danas sve vie percipira u formi nekrofilije.
Hitlera prema Frommu uz nekrofiliju Hitler takoer obiljeava i doza sadizma, premda
je ona zasjenjena snagom njegove udnje za otvorenom destrukcijom, takoer se oituje i
izrazita narcisoidnost i elja za dominacijom.
Kao jedan od istaknutih primjera mentalnog i fizikog sadizma, odnosno kolski
primjer neseksualnog sadizma navodi Staljina. Sr sadizma za njega je strast za
posjedovanjem apsolutne i neograniene vlasti nad ivim biem.

18

LITERATURA

1. Fromm, Erich, Anatomija ljudske destruktivnosti II, Naprijed,

Zagreb, 1989
2. Green, Vivian H. H., Ludilo kraljeva, Naklada Ljevak, Zagreb,
2006
3. Antonov-Ovsejenko, Anton, Staljin portret tiranina, Naprijed,
Zagreb, 1986.
4. Radzinski, Edvard, Staljin, ITG, Zagreb, 2000
5. http://hr.wikipedia.org/wiki/Erich_Fromm

19