UNIVERZITET U SARAJEVU

FARMACEUTSKI FAKULTET

TKIVNI HORMONI I ALERGIJE

( Seminarski rad )

Mentor:

Student:
Br. indexa:
Status:
SADRAJ
Sarajevo, decembar 2015. godine

1. UVOD 4
2. CILJ RADA .. 5
3. MATERIJAL I METODE .. 5
3.1 Uvodno o materijalu i metodama . 5
3.2 Hormoni
5
3.3 Otkrie hormona ...
6
3.4 Tkivni hormone .... 7
3.4.1 Autakoidi .. 8
3.4.2 Neurohormoni .. 9
3.4.3 Tkivni hormone digestivnog trakta .. 9
4. REZULTATI I DISKUSIJA .. 10
4.1 Pojam alergije .....
10
4.1.1

Klasifikacija preosjetljivosti ...

4.1.2

11
Alergija i lokalni hormone ..

4.1.3
4.1.4

12
Histamin u alergiji .. 12
Proslaglandin u alergiji ...

14
4.1.5 Leukotrieni u alergiji .. 15
5. ZAKLJUAK .
17
6. LITERATURA ... 19

Saetak
Tkivni hormoni imaju specifini lokalni uinak. To su supstance koje se oslobaaju u svim
tkivima i tu ispoljavaju specifino dejstvo, mada pri veim koncentracijam to dejstvo moe biti
ope. Hormoni su tvari koje se nakon specifinoga podraaja izluuju iz posebnih stanica ili
lijezda u tjelesne tekuine, prenose do drugih (ciljnih) stanica u tijelu i nadziru njihovu funkciju.
Prema klas. shvaanju, hormoni nastaju u endokrinim lijezdama (koje svoje proizvode otputaju
izravno u krv). No u novije su doba otkrivene mnoge tvari s hormonskim djelovanjem koje ne
nastaju u endokrinim lijezdama, nego u drugim organima kojima funkcija nije primarno
endokrina (npr. eludac, tanko crijevo, hipotalamus, srce, bubreg). Takvi se hormoni nazivaju i
tkivnim ili lokalnim hormonima.
Zajedno sa ivanim sustavom, hormoni omoguuju komuniciranje meu mnotvom raznovrsnih
stanica u tijelu pa tako usklauju rad pojedinih organa i odravaju stalnost funkcioniranja
organizma, bez obzira na neprekidne promjene u njegovu okoliu. Hormoni djeluju ugl. na
metabolike procese u tijelu. Glavni su meu njima stvaranje, uporaba i pohranjivanje energije,
odravanje ravnotee razliitih iona i vode, djelovanje na rast i razvoj organizma te reguliranje
reprodukcijskih funkcija. Kako bi hormoni mogli tono nadzirati funkciju pojedinih stanica i
organa, veliina njihova oslobaanja mora biti u svakome trenutku primjerena potrebama
organizma.
Kljune rijei: hotmoni, tkivni hormoni, alergija, reakcija, lijezde, aktivnost, upala, crvenilo,
osjetljivost, transmiteri, histamin, prostaglandin, leukotrieni

1. UVOD
Hormoni su tvari koje se nakon specifinoga podraaja izluuju iz posebnih stanica ili lijezda u
tjelesne tekuine, prenose do drugih (ciljnih) stanica u tijelu i nadziru njihovu funkciju. Prema
klasinu shvaanju, hormoni nastaju u endokrinim lijezdama (koje svoje proizvode otputaju
izravno u krv). No u novije su doba otkrivene mnoge tvari s hormonskim djelovanjem koje ne
nastaju u endokrinim lijezdama, nego u drugim organima kojima funkcija nije primarno
endokrina (npr. eludac, tanko crijevo, hipotalamus, srce, bubreg). Takvi se hormoni nazivaju i
tkivnim ili lokalnim hormonima. Mnogi se hormoni i spojevi s hormonskom aktivnou danas
sintetiziraju laboratorijski, to znatno poveava mogunost njihove terapijske primjene.
Tkivni hormoni zapravo predstavljaju naziv za tvari koje potiu i pojaavaju upalu (medijatori
upale). To su derivati arahidonske kiseline (prostaglandini, tromboksan i leukotrieni). U tkivima
uzrokuju bol, otok, crvenilo i povienu temperaturu. Neki tkivni hormoni lue se u raznim
tkivima i u normalnim, fiziolokim uvjetima.
Alergija predstavlja osjetljivost organizma na djelovanje alergena na sopstvena tkiva. Razlikuju
se alergijske reakcije u pravom smislu te rijei, koje su uslovljene imunolokim patohemijskim
mehanizmima, i pseudoalergijske, koje protiu bez imunolokog stadijuma. Posljednjih godina
se poveao broj ne samo alergijskih reakcija, ve i tekih stanja koja zahvataju disajne organe,
kone omotae i sluzokou, zglobove, limfne sisteme itd.
U nastavku svog seminarskog rada u pokuati da u najbitnijim crtama obrazloim sam pojam
tkivnih hormona, njihov znaaj za sam organizam a sa tim u vezi i pojam alergije kao gore
opisane reakcije.

2. CILJ RADA
Kad govorimo o radu kao cjelini, osnovni cilj jeste povezivanje tkivnih ( lokalnih hormona ) i
nastanka alergije te alergijskih reakcija. Pod pojmom povezivanja podrazumijevamo uzronu
vezu koja dovodi do nastanka gore spomenute reakcije a nastala posredstvom tkivnih hormona.
Kroz rad u pokazati prije svega sam znaaj i definisanje hormona u cjelini ali sa naglaskom na
tkivne ( lokalne hormone ) a sve iz razloga boljeg razumijevanja veze izmeu ove vrste hormona
i alergijske reakcije. Opisujui same tkivne hormone, opisivat u i njihov uticaj na alergije pa e
se kroz cijeli rad proimati povezanost istih.
3. MATERIJAL I METODE
3.1 Uvodno o materijalu i metodama
U samom radu u se koristiti prije svega materijalima u vidu knjiga, naunih asopisa i strunih
asopisa kako bi na najbolji mogui nain dola do pravih informacija veznih za samu temu mog
seminarskog rada. Prouavajui gore navedene materijale sluit u se svim potrebnim metodama
kako bih dola prije svega do definisanja i predstavljanja znaaja hormona, a potom na
praktinim sluajevima te sluajevima iz prakse prikazati povezanost i uticaj tkivnih ( lokalnih )
hormona na alergijske reakcije.
Na samom poetku u se pozabaviti definisanju obraivanju pojmova pomenutih u prethodnom
pasusu.
3.2 Hormoni
Hormoni su informacijske biomolekule koje se izluuju iz jednih, a koje utjeu na funkciju
drugih stanica. Hormoni djeluju samo na stanice s odgovarajuim hormonskim receptorima i to
preteno u smislu "kojim intenzitetom treba raditi, a ne to treba raditi".
Kada govorimo o funkcijama hormona, moemo ih svesti na slijedee:

Omoguuju tjelesni, spolni i duevni razvoj

Sudjeluju u odravanju homeostaze
Sudjeluju u fiziolokoj adaptaciji1

1 Babskij, E,B, Zubkov, A,A, Kosickij, G, I, Hodorov, B, I., Fiziologija oveka, Nauna
knjiga, Beograd, 1971.str 71
5

to se tie vrsta hormona, postoji nekoliko podjela istih, i to prema:

Izvoru
Putu prenosa
Kemizmu
Funkciji
Vrsti obavijesti
Regulaciji koncentracije2

Za moj seminarski rad i nastavak izlaganja najvanija je podjela hormona prema izvoru a ona je:

Opi hormoni - hormoni u uem smislu rijei, izluuje u krv specijalizirana nakupina

stanica tj. endokrina ljezda (npr. inzulin)

Tkivni ( lokalni ) hormoni - izluuje u krv tkivo koje inae obavlja drugu funkciju, a

samo usput i endokrinu (npr. probavni Hormoni)

Stanini hormoni - izluuju u okoli pojedinane stanice, a djeluju na susjedne stanice
(npr.citokini)3
3.3 Otkrie tkivnih hormona

Protekle su stotine milijuna godina evolucijskog razvoja dok u ovjeka nije dosegnuto sadanje
stanje sustava lijezda s unutranjim luenjem, tzv. endokrinog sustava. U najjednostavnijim
biima, u beskraljenjacima, npr. u koraljima, mekucima, glistama, postojali su, a postoje i sada,
samo tzv. stanini hormoni. Vii beskraljenjaci su kasnije, tijekom evolucije, stali proizvoditi
tkivne hormone, pretee dananjih hormona. 4
Stanini hormoni, a kasnije i tkivni, davali su impuls za fizioloka zbivanja u samoj stanici, inili
su npr. propusnom staninu membranu, da kroz nju u stanicu uu za ivot potrebni metaboliti.
Organizam kraljenjaka bivao je sve razvijeniji i bogatiji, nije vie trebala svaka stanica svoj, od
sebe stvoren hormon; razvijeni organizam sa specijaliziranim organima zahtijevao je posebne
hormone i endokrine organe za koordinaciju funkcija specijaliziranih organa. Organi za stvaranje
hormona odvajali su se od stanica i tkiva na jedno mjesto i proizvodili samo tu, u toj endokrinoj
2 Ibid, str. 71
3 Ibid, str. 71
4 Hormoni, narodni zdravstveni list, dostupno na :
http://www.zzjzpgz.hr/nzl/35/hormoni.htm , ( pristupljeno 08.04)
6

lijezdi, hormone za odreene funkcije u tijelu. Impulse za tako ciljanu proizvodnju i distribuciju
hormona davali su dijelovi ivanog sustava (taj se, inae, stao razvijati tek poslije endokrinog
sustava). 5
Oba su ta sustava, endokrini i ivani, u svojoj funkciji toliko usko povezana da ih se moe
nazvati "neuroendokrini sustav". Sredite tog neuroendokrinog sustava ine, u podruju sredine
baze lubanje, hipotalamus kao dio sredinjeg ivanog sustava te hipofiza kao sredinji dio
cijelog endokrinog sustava tijela. Ipak, jo ima u tijelu kraljenjaka, pa i ovjeka, rijetkih
rudimenata koji lue tkivne hormone koji daju impuls za rad nekih njima bliih organa.6
3.4 Tkivni ( lokalni ) hormoni
Osim klasinih hormona, postoje i lokalni hormoni (tkivni hormoni, autakoidi) koji se stvaraju u
pojedinim stanicama rasprenim u razliitim organima i djeluju samo lokalno ili regionalno (a ne
na udaljene organe), ak i onda kada se lue izravno u krv. U tkivne hormone ubrajamo sve one
hemijske supstance koje lue razna tkiva u krv ili limfu a djeluju lokalno na funkciju nekih
organa (acetilholin, histamin, serotonin). Ovamo spadaju:

autakoidi,
neurohormoni,
bubreni hormoni,
probavni hormoni i dr.

Stanini i tkivni hormoni u najrazvijenijem organizmu, u ovjeku, skoro su se u cijelosti

evolucijom transponirali u endokrine lijezde. No, u svim razvijenim organizmima ima pokoji
rudiment koji je zaostao nezahvaen evolucijom. Za usporedbu, i slijepo crijevo je takav
rudiment. Sada su u ovjeka takvi lokalni stanini ili tkivni hormoni histamin, serotonin itd., koji
imaju vanu funkciju u organizmu; takvi su i neurohormoni koji se stvaraju na zavrecima
ivanih stanica (neurona), npr. u drku hipofize; od jo nekih pouno je spomenuti hormon
sekretin to ga lui sluznica dvanaesnika u krv kojom on dolazi u guterau gdje stimulira
luenje fermenata (enzima) koji u tankom crijevu vre probavu; eritropoetin je tkivni hormon iz

5 Ibid, ( pristupljeno 08.04.)

6 Ibid, ( pristupljeno 08.04.)
7

skupine bubrenih tkivnih hormona, on pobuuje stvaranje i sazrijevanje eritrocita (crvenih

krvnih zrnaca) koji su prijenosnici kisika, zato se u sportu on zlorabi kao doping-sredstvo.
Hormoni su visokodiferencirani organski kemijski spojevi: ili steroidi kojima je kemijska baza 4
prstena holesterina, ili prostaglandini koji su derivati nezasienih masnih kiselina, ili derivati
aminokiseline tirozina ili, najee, peptidi (bjelanevine). Hormoni odreuju da se u stanici
biokemijski procesi odvijaju u izvjesnom pravcu. Kako hormoni djeluju u tim ciljnim stanicama?
Oni se u staninoj membrani ili u citoplazmi stanice (kamo su doprli uveavi propusnost
stanine membrane) hvataju za receptore i preko njih aktiviraju ili stvaraju enzime, ili pak u
jezgri stanice preko receptora aktiviraju informacije deponirane u genima kojima se aktiviraju
jezgrini enzimi. U biologiji enzimi imaju funkciju katalizatora u kemiji; katalizatori ostvaruju ili
ubrzavaju odreene kemijske procese, a u biologiji su to metaboliki ili slini procesi. Naziv
"hormon", uveden 1902., zato je opravdana izvedenica iz grkog glagola hormnein (nadraiti,
potaknuti).7
U prvoj polovini XX. stoljea postigla je znanost o hormonima najvei napredak: njihovo
izoliranje i odreivanje kemijske formule, otkrivanje pojedinosti o njihovoj funkciji, povezivanje
hormona s odreenim bolestima, sintetiziranje veine hormona, laboratorijsko odreivanje vrste i
koliine pojedinih hormona, a s tim u vezi i uspjeno lijeenje bolesti zbog manjka ili suvika
pojedinih hormona.8
3.4.1

Autakoidi

Autakoidi su bioloki faktori koji djeluju kao lokalni hormoni, imaju kratkotrajno dejstvo,
djeluju u blizini mjesta sinteze, i ne prenose se krvotokom. Autakoidi su primarno karakterisani
po njihovom dejstvu na glatke miie. U pogledu vaskularnih glatkih miia, oni mogu da budu
vazokonstriktori i vazodilatatori. 9
Vazodilatorski autakoidi mogu da budu osloboeni tokom fizikog vjebanja. Njihov glavi efekat
se moe vidjeti na koi. Oni omoguavaju gubitak toplote.
7 ibid, ( pristupljeno 08.04.)
8 ibid, ( pristupljeno 08.04.)
9 Ahrens, Franklin A. Pharmacology. Wiley-Blackwell. 1996. Str. 112.
8

Kada govorimo o samom pojmu autakoida treba rei da rije autakoidi potie od grke rijei
autos - sam i acos - olakanje, i.e. lijek. Oni su lokalni hormoni i stoga imaju parakrini efekat.
Predstavnici autakoida su: eikosanoidi, angiotenzin, neurotenzin, NO (azot-monoksid), kinini,
histamin, serotonin, endotelini, itd.10
3.4.2

Neurohormoni

Neurohormoni su hormoni koje proizvode i otputaju neuroni. 11 U neurohormone moemo

svrstati slijedee:

Tireotropin oslobaajui hormon (TRH)

Gonadotropin oslobaajui hormon (GnRH)
Adrenokortikotropin oslobaajui hormon (CRH)
Oksitocin
Vazopresin (ADH)
Epinefrin12

U kontrastu sa drugim klasinim hormonima, koji se otputaju u krvotok i distribuiraju irom

tijela, neurotransmiteri se mogu smatrati parakrinim hormonima, jer oni prelaze veoma kratka
rastojanja do ciljnih elija.
3.4.3

Tkivni hormoni digestivnog trakta

Pod tkivnim ( lokalnim hormonim ) digestivnog trakta podrazumijevamo:

Gastrin - prisustvo razliitih vrsta hrane (osobito mesa ) u antralnoj sluznici pobuuje
oslobaanje hormona gastrina, koji snano potie izluivanje HCl-a iz eluanih lijezda.
On potie eluanu motornu aktivnost, pojaava i aktivnost pilorusa tako da potie
pranjenje eludca. Gastrin je peptid, lue ga gastrinske stanice pilorusnih lijezda.
Resorbira se u krvi i prenosi do eluanih lijezda u tijelu eludca. Potie luenje enzima
pankreasa i kontrakcije ileuma tj. potiskivanje u tankom crijevu.

10 Ibid, str. 110

11 Purves, William K.; David Sadava, Gordon H. Orians, H. Craig Heller (2001). Life:
The Science of Biology (6th iz.). Massachusetts: Sinauer Associates. str. 713
12 Ibid, str 721.
9

Holecistokinin - utie na pankreas (na acinusne stanice), tako da uzrokuje stvaranja

sekreta sa vie probavnih enzima, a malo tekuine. Izluuje ga sluznica duodenuma i
gornjeg dijela jejunuma kad hrana ue u tanko crijevo. Potie kontrakciju unog
mjehura, a nadraaj za njegovo luenje je uglavnom masna hrana koja ue u duodenum i
prisustva produkta djelimine probave proteina. Holecistokinin inhibira pranjenje kada

sadraj (masna hrana) ue u duodenum.

Sekretin - lui ga sluznica duadenuma i jejunuma, kad u tanko crijevo ue vrlo kisela
hrana. On potie epitel pankreasa na luenje velikih koliina Na-bikarbonata, a gotovo da
i ne potie luenje enzima. Sekretin je polipeptid, koji se u stanicama nalazi u
neaktivnom obliku prosekretin, ije oslobaanje uzrokuje kiselina koja doe u crijevo, a
sekretin se zatim resorbira u krv. NaHCO3 reagira sa HCl NaCl+H2CO3 slaba
kiselina disocira na H2O i CO2. Na taj nain sekretin, sprijeava poremeaj acidobazne
ravnotee. Inhibira eluano pranjenje koei peristaltiku tankog crijeva.13

4. REZULTATI I DISKUSIJA
Prouavajui gore spomenute izvore moemo vrlo lako doi do zakljuka oko definisanja i
znaaja lokalnih hormona kao takvih. U nastavku rada emo prikazati njihov uticaj i povezanost
sa alergijskim reakcijama.
4.1 Pojam alergije
Alergija predstavlja osjetljivost organizma na djelovanje alergena na sopstvena tkiva. Razlikuju
se alergijske reakcije u pravom smislu te rijei, koje su uslovljene imunolokim patohemijskim
mehanizmima, i pseudoalergijske, koje protiu bez imunolokog stadijuma. Posljednjih godina
se poveao broj ne samo alergijskih reakcija, ve i tekih stanja koja zahvataju disajne organe,
kone omotae i sluzokou, zglobove, limfne sisteme itd.
Koncept i izraz alergija je osmiljena od bekog pedijatra Clemensa von Pirqueta, i to 1906.
godine. Taj lijenik je uvidio da su tjelesne reakcije njegovih pacijenata povezane s vanjskim
alergenima, poput praine, peludi ili odreene hrane. Dugo vremena se mislilo da su sve
preosjetljivosti uzrokovane nepravilnim djelovanjem imunoglobulina tipa IgE, no ispostavilo se
13 Tkivni hormoni digestivnog trakta, dostupno na :
http://zdravlje.eu/2012/01/30/tkivni-hormoni/ ( pristupljeno 09.04.)
10

da je mnogo raznih mehanizama koji u sebi imaju tetne molekule odgovorne za bezbroj
nepravilnosti unutar tijela, prije smatranih alergijama. Dva znanstvenika, P. G. H. Gell i R. R. A.
Coombs su stvorila shemu od 4 tipa preosjetljivosti (danas znamo za jo jednu). Preosjetljivost
tipa 1 se danas naziva alergija.
4.1.1

Klasifikacija preosjetljivosti

Gellova i Coombsova klasifikacija razlikuje 4 tipa preosjetljivosti iako veina poremeaja

ukljuuje vie od jednog tipa.

Tip I reakcije (rana preosjetljivost) su posredovane IgE protutijelima. Antigen se spaja na

IgE (koji je vezan na mastocite u tkivima ili bazofile u krvi), i pri tome se oslobaaju
ranije formirani medijatori (npr. histamin, proteaze, kemotaksini) te dolazi do sinteze
drugih medijatora (npr. prostaglandina, leukotriena, faktora aktivacije trombocitaPAF,
IL).

Ovi

faktori

uzrokuju

vazodilataciju;

poveavaju

propustljivost

kapilara;

hipersekreciju sluzi; spazam glatke muskulature; i tkivnu infiltraciju eozinofilima,

pomonikim T2limfocitima (TH2), te drugim upalnim stanicama. Reakcija tipa I je
osnovna reakcija kod atopijskih bolesti (ukljuujui alergijsku astmu, rinitis i

konjunktivitis), preosjetljivost na lateks te neke alergije na hranu.

Tip II reakcije su rezultat vezanja protutijela na stanine ili tkivne antigene ili na hapten
vezan za stanicu ili tkivo. Kompleks antigenprotutijelo aktivira citotoksine Tlimfocite
ili makrofage i komplement dovodei do oteenja stanice ili tkiva (stanina
citotoksinost ovisna o protutijelima). U bolesti kojima u osnovi lei reakcija tipa II
spadaju hiperakutno odbacivanje transplantata, Coombsova pozitivna hemolitina

anemija, Hashimotov tireoiditis i Goodpastureov sindrom.

Tip III reakcije uzrokuju akutnu upalu kao odgovor na cirkulirajue imunokomplekse
sastavljene od antigenaprotutijela nataloene u krvnim ilama ili tkivu. Ovi kompleksi
mogu aktivirati sustav komplementa ili se vezati i aktivirati odreene imunoloke stanice
te izazvati oslobaanje tkivnih medijatora. Posljedice stvaranja imunokompleksa ovise
djelomino o relativnom omjeru antigena i protutijela u imunokompleksu. U poetku
prevladavaju antigeni s malo imunokompleksa od antigenaprotutijela to nee aktivirati
komplement. Kasnije, kad su antigeni i protutijelo uravnoteeni, imunokompleksi su vei
i imaju tendenciju taloenja u razliitim tkivima (glomeruli, krvne ile), uzrokujui pri
11

tome sistemske reakcije. Reakciju tipa III nalazimo kod serumske bolesti, SLE, RA,
leukocitoklastinog vaskulitisa, krioglobulinemije, hipersenzitivnog pneumonitisa,

bronhopulmonalne aspergiloze i nekoliko tipova glomerulonefritisa.

Tip IV reakcije (odgoena ili kasna preosjetljivost) je stanino posredovan. Postoje 4
podvrste reakcije s obzirom na subpopulaciju Tstanica koje mogu sudjelovati u reakciji:
pomonike stanice tip 1 (IVa), pomonike stanice tip 2 (IVb), citotoksine T stanice
(IVc) te Tstanice koje lue IL8 (IVd). Ove stanice, senzibilizirane nakon kontakta sa
specifinim antigenom, budu aktivirane nakon ponovnog kontakta s tim antigenom;
oteuju tkivo izravnim citotoksinim djelovanjem ili otputanjem citokina, to aktivira
eozinofile, monocite i makrofage, neutrofile ili ubilake stanice, ovisno o tipu. U bolesti
kojima je u osnovi reakcija tipa IV ubrajamo kontaktni dermatitis (npr. otrovni brljan),
hipersenzitivni pneumonitis, odbacivanje alotransplantata, tuberkulozu te mnoge oblike
preosjetljivosti na lijekove.14
4.2 Alergije i lokalni hormoni
4.2.1 Histamin u alergiji

Histamin je tkivni hormon koji se iz elija oslobaa pri alergijskim upalnim procesima zbog
degranulacije mastocita i bazofila koji sadre histidin u svojim granulama. Djeluje
vazodilatatorno i poveava permeabilnost krvnih sudova, zbog ega dovodi do pojave edema i
pada krvnog pritiska. Histaminaze razgrauju histamin oksidativnom deaminacijom. Krajnji
proizvod ove reakcije je imidazol-acetat koji se izluuje urinom. Dijelom se histamin
inaktiviranakon prevoenja u N-metilhistamin, koji se nakon oksidacije i dehidrogenacije
prevodi u N-metilimidazol-acetat.
Histamin je ve dugo poznat kao pokreta (medijator) akutnih alergijskih reakcija u ljudi.
Dokazano je i njegovo izluivanje iz mastocita i bazofila nakon spajanja alergena i antitijela
(specifini IgE) na njihovoj povrini koja sadri receptore za IgE. Kako bi se moglo ispitivati
njegovo djelovanje, sintetiziran je i laboratorijski jo 1907. godine, a dobio je ime po grkoj
rijei "histos" to znai tkivo. Dajui ga intravenozno ivotinjama, Henry Dale dokazao je njegov
jak uinak na spazam bronha i nastanak vazodilatacije (irenja krvnih ila). Odgovoran je i za
14 MSD prirunik diagnostike i terapije, alergije i preosjetljivosti, dostupno na:
http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-prirucnik/imunologija-i-alergije/alergije-idruge-preosjetljivosti ( pristupljeno 10.04.)
12

nastanak urtika na koi zbog izlaska tekuine i staninih elemenata u potkoje, to izaziva edem,
crvenilo i svrbe.
Do danas su otkrivene tri vrste receptora za histamin - H1 receptori nalaze se u koi, H2
receptori smjeteni su du cijelog probavnog sustava od jednjaka do debelog crijeva, a u novije
vrijeme sve se vie spominju i H3 receptori koji su uglavnom vezani za tkiva centralnog
ivanog sustava (CNS).15
Tako, prema mjestu vezanja nastaju i razliiti oblici alergijskih reakcija: od onih tipinih na koi
i u podruju dinih puteva (spazam bronha) gdje se vezanje odvija preko H1 receptora, preko
gastrointestinalnih alergija, o kojima je bilo rijei u prolom broju, u sluaju kojih se vezanje
dogaa u podruju H2 receptora, do nekih neurolokih ispada (vrtoglavice, glavobolje) ako
dolazi do vezanja na H3 receptore. U generaliziranim reakcijama tipa anafilaksije dolazi do
vezanja na sve receptore s posljedino arolikom simptomatologijom. Uglavnom, rijetko imamo
samo vezanje na jednu vrstu receptora, ee je rije o razliitim kombinacijama.16
Terapijski uinak postie se grupnim lijekovima, antihistaminicima, koji sprjeavaju vezanje na
receptore i ubrzavaju razgradnju i izluivanje osloboenog histamina iz organizma. Samo
njihovom upotrebom postie se izljeenje u oko 75 posto alergijskih reakcija. Najbolji rezultati
postiu se kod reakcije vezane uz H1 receptore na koje antihistaminici najbolje djeluju. Kod
gastrointestinalnih reakcija moraju se dodavati i blokatori H2 receptora, dok blokiranje H3
receptora zasad nije pokriveno, pa se pokuava raznim kombinacijama ve spomenutih lijekova
jer je i inae prolaz lijekova u podruje CNS-a otean zbog prolaza cerebro-likvorske barijere.17
Mehanizam koji lei iza alergijske reakcije u vidu upale i svrbea je vrlo kompleksan. Kod
klasinog alergijskog dermatitisa, kod kojih upala i svrbe nastaju zbog dodira koe s
alergenima, glavni lokalni hormon koji ga potie je histamin. Primjena antihistaminika kod
15 Fogel WA, Lewinski A, Jochem J. Histamine in food: is there anything to worry
about? Biochem Soc Trans 2007; str.349-52.
16 Maintz L, Novak N. Histamine and histamine intolerance. Am J Clin Nutr 2007,
str.96
17 Whrl S, Hemmer W, Focke M, Rappersberger K, Jarisch R. Histamine intolerancelike symptoms in healthy volunteers after oral provocation with liquid histamine.
Allergy Asthma Proc 2004, str.305.
13

alergije vrlo brzo pomae. No, kod AD-a, slika je drugaija. Glavni lokalni hormon koji potie
svrbe nije histamin, ve cijeli niz kako lokalnih hormona, tako i transmitera (glasnika) koje
oslobaaju ivci u koi. Od leukotriena, prostaglandina, acetil-kolina, opioida, svi mogu biti
ukljueni kao unutranji uzrok. Stoga je upotreba antihistaminika bez vee koristi kod veine
pacijenata, premda se nairoko propisuju. ini se da neki ostvaruju uinak jer djeluju sedativno,
pogotovo starije generacije antihistminika, a i neki pacijenti znaju dobro reagirati na njih, stoga
se uvijek isplati probati. Time bar olakavaju san i tako smiruju svrbe.
4.2.2

Prostaglandini u alergiji

Prostaglandini su tkivni hormoni koji nastaju pri ozljedama i upalama. U tijelu imaju razliite
znaajne fizioloke uloge. ovjek na dan treba 5-7 g esencijalnih kiselina. Pretjerana uporaba
ulja s nezasienim masnim kiselinama nije preporuljiva, jer i zasiene masne kiseline u
organizmu imaju odreenu ulogu.
Za simptome koji nastaju u alergijskoj odnosno atopijskoj bolesti kao to su: astma, rinitis,
konjuktivitis, koprivnjaa, preosjetljivost na kukce, hranu, lijekove i neke profesionalne alergene
odgovorni su osloboeni posrednici i uzronici alergijske upale: histamin, triptaza, adenozin,
serotonin kao i metaboliti arahidonske kiseline (prostaglandini, tromboksan, leukotrijeni).
Alergija je neuobiajen odgovor naeg imunolokog sustava na razne imbenike iz okolia. Kod
osoba alerginih na pelud razvijaju se protutijela koja vezana u kompleks s peludnim alergenom
daju signal imunolokim stanicama za pokretanje niza reakcija koje zavravaju oslobaanjem
histamina i drugih tvari (prostaglandin, leukotrieni) koje izazivaju upalu i alergijske simptome.
Prilikom prvog kontakta alergena i antitijela ne dolazi do alergijske reakcije, nego samo do
stvaranja specifinih antitijela protiv tog alergena. Taj period stvaranja preosjetljivosti naziva se
senzibilizacija. Pri ponovljenom kontaktu, antitijela(imunoglobulini) prepoznaju alergen, nastoje
ga izbaciti iz organizma proizvodei velike koliine imunoglobulina E(IgE). Molekule IgE
privrene su uz stanice nazvane mastociti ili bazofili. Mastociti s receptorom za IgE na
povrini i mnotvom granula u svojoj citoplazmi, pucaju i oslobaaju razliite medijatore
alergijskih reakcija, meu kojima je najvaniji histamin. Svojim vazodilatacijskim djelovanjem
histamin uzrokuje upalnu reakciju u tkivu, to rezultira neugodnim simptomima.18
18 Bielory L, Frieldander MH, Fujishima H. Allergic conjunctivitis. Immunol Allergy
Clin North Am 1997, str. 19-31.
14

4.2.3

Leukotrieni u alergiji

Leukotrieni, zajedno sa prostaglandinima i drugim srodnim jedinjenjima potiu od arahidonske

kiseline, nezasiene masne kiseline sa 20-C atoma. Zato je ova grupa supstancija i nazvana
eikosanoidi. Ime leukotriena potie od otkria ovih supstancjai u bijelim krvnim zrncima
(polimorfonuklearnim leukocitima) i injenici da imaju 4 dvogube veze, od kojih su tri
konjugovane. Leukotrieni su prvobitno otkriveni 1940. godine kao nepoznato jedinjenje
osloboeno u toku anafilakse, koje je bilo razliito od histamina. Nazvano je sporo reagujua
supstancija anafilakse (SRS-A). Tek 40 godina kasnije Samuelsson i njegovi saradnici sa
Karolinskog instituta u vedskoj su potpuno identifikovali i okarakterisali SRS-A kao
leukotriene i dokumentovali njihovu znaajnu ulogu u alergijskoj inflamaciji.
Leukotrieni su primarni endogeni medijatori inflamacije. Doprinose znacima i simptomima
akutnog alergijskog odgovora. Takoe, ovi lipidi izgleda da igraju znaajnu ulogu u astmi,
kanceru, imunim odgovorima, reumatoidnom artritisu, psorijazi, gihtu, ulceroznom kolitisu i
drugim poremeajima, delujui preko specifinih proteinskih receptora.
Leukotrieni djeluju kao tkivni hormoni (lokalni medijatori) u okviru autakoidnog sistema.
Perzistiraju u tkivima oko 4 sata i djeluju pri vrlo niskim koncentracijama (10-10M). 19
Najvanije osobine leukotriena su:

uticaj na kontrakciju glatkih miia (vaskularnih, respiratornih, intestinalnih),

posredovanje inflamatornog odgovora i
uee u alergijskim reakcijama.20

S obzirom na djelovanje, postoje dvije grupe leukotriena.

19 Mujovi V. Autakoidni sistem. Drutvo fiziologa Srbije. Nauka, Beograd, 1998., str.
97.
20 Berger A. What are leukotrienes and how do they work in asthma. British Medical
Journal, 1999, str. 134.
15

Prva grupa primarno djeluje u uslovima u kojima inflamacija zavisi od neutrofila, kao u

cistinoj fibrozi, ulceroznom kolitisu, psorijazi, reumatoidnom artritisu i gihtu.

Druga grupa (cisteinyl - leukotrieni) djeluje u uslovima inflamacije primarno
posredovane eozinofilima i mast elijama, prouzrokujui bronhokonstrikciju u astmi21.

Na ovom njihovom djelovanju zasniva se i primjena leukotriena u terapiji ovih oboljenja.

Takoe, skoranja istraivanja su usmjerena u pravcu razvoja lijeka za prevenciju kancera, jer je
ustanovljeno da su lipoksigenaze - enzimi koji katalizuju stvaranje leukotriena, i njihovi
proizvodi odgovorni za rast zloudnih tumora22. Razlikuje se est tipova leukotriena, koji se
obileavaju slovima abecede A-F. Po hemijskoj strukturi, leukotrieni su nezasiene masne
kiseline sa 20 C-atoma koje potiu od arahidonske kiseline (5,8,11,14 - eikosatetranoine
kiseline), viestruko nezasiene, esencijalne masne kiseline. Svi oni imaju po 4 dvogube veze u
molekulu (broj u indeksu oznaava broj dvogubih veza), od kojih su 3 konjugovane. I sam naziv
leukotriena povezan je sa injenicom da u molekulima imaju 3 konjugovane dvogube veze, kao i
sa njihovim prvobitnim nalaenjem u leukocitima.

21 Ibid, str 134-135

22 Poff CD, Balazy M. Drugs that target lipoxygenases and leukotrienes as emerging
therapies for asthma and cancer. Inflammation and Allergy, 2004, str. 19-33.
16

5. ZAKLJUAK
Hormoni su informacijske biomolekule koje se izluuju iz jednih, a koje utjeu na funkciju
drugih stanica. Hormoni djeluju samo na stanice s odgovarajuim hormonskim receptorima i to
preteno u smislu "kojim intenzitetom treba raditi, a ne to treba raditi
Protekle su stotine milijuna godina evolucijskog razvoja dok u ovjeka nije dosegnuto sadanje
stanje sustava lijezda s unutranjim luenjem, tzv. endokrinog sustava. U najjednostavnijim
biima, u beskraljenjacima, npr. u koraljima, mekucima, glistama, postojali su, a postoje i sada,
samo tzv. stanini hormoni. Vii beskraljenjaci su kasnije, tijekom evolucije, stali proizvoditi
tkivne hormone, pretee dananjih hormona. djeluju samo lokalno ili regionalno (a ne na
udaljene organe), ak i onda kada se lue izravno u krv. U tkivne hormone ubrajamo sve one
hemijske supstance koje lue razna tkiva u krv ili limfu a djeluju lokalno na funkciju nekih
organa (acetilholin, histamin, serotonin). Stanini i tkivni hormoni u najrazvijenijem organizmu,
u ovjeku, skoro su se u cijelosti evolucijom transponirali u endokrine lijezde. No, u svim
razvijenim organizmima ima pokoji rudiment koji je zaostao nezahvaen evolucijom
Alergija predstavlja osjetljivost organizma na djelovanje alergena na sopstvena tkiva. Razlikuju
se alergijske reakcije u pravom smislu te rijei, koje su uslovljene imunolokim patohemijskim
mehanizmima, i pseudoalergijske, koje protiu bez imunolokog stadijuma
Histamin je ve dugo poznat kao pokreta (medijator) akutnih alergijskih reakcija u ljudi.
Dokazano je i njegovo izluivanje iz mastocita i bazofila nakon spajanja alergena i antitijela
(specifini IgE) na njihovoj povrini koja sadri receptore za IgE. Kako bi se moglo ispitivati
njegovo djelovanje, sintetiziran je i laboratorijski jo 1907. godine, a dobio je ime po grkoj
rijei "histos" to znai tkivo.
Prostaglandini su tkivni hormoni koji nastaju pri ozljedama i upalama. U tijelu imaju razliite
znaajne fizioloke uloge. ovjek na dan treba 5-7 g esencijalnih kiselina. Pretjerana uporaba
ulja s nezasienim masnim kiselinama nije preporuljiva, jer i zasiene masne kiseline u
organizmu imaju odreenu ulogu
Leukotrieni su veoma vana grupa eikosanoida. Brojni nauni podaci danas govore o kljunoj
medijatorskoj i moderatorskoj ulozi leukotriena u inflamatornom procesu, alergiji, imunim
odgovorima, kao i vaskularnom odgovoru na ishemiju. Meutim, ostaju jo uvijek brojne enigme
17

koje treba nauno rasvijetliti prije klinike ekstrapolacije. Njihovim saznavanjem otvorie se
nove mogunosti u lijeenju onih bolesti u ijoj patogenezi leukotrieni igraju znaajnu ulogu.

18

6. LITERATURA
1. Ahrens, Franklin A. Pharmacology. Wiley-Blackwell. 1996.
2. Babskij, E,B, Zubkov, A,A, Kosickij, G, I, Hodorov, B, I., Fiziologija oveka, Nauna
knjiga, Beograd, 1971.
3. Berger A. What are leukotrienes and how do they work in asthma. British Medical
Journal, 1999.
4. Bielory L, Frieldander MH, Fujishima H. Allergic conjunctivitis. Immunol Allergy Clin
North Am 1997.
5. Fogel WA, Lewinski A, Jochem J. Histamine in food: is there anything to worry about?
Biochem Soc Trans 2007.
6. Maintz L, Novak N. Histamine and histamine intolerance. Am J Clin Nutr 2007.
7. Mujovi V. Autakoidni sistem. Drutvo fiziologa Srbije. Nauka, Beograd, 1998.
8. Poff CD, Balazy M. Drugs that target lipoxygenases and leukotrienes as emerging
therapies for asthma and cancer. Inflammation and Allergy, 2004.
9. Purves, William K.; David Sadava, Gordon H. Orians, H. Craig Heller (2001). Life: The
Science of Biology (6th iz.). Massachusetts: Sinauer Associates.
10. Whrl S, Hemmer W, Focke M, Rappersberger K, Jarisch R. Histamine intolerance-like
symptoms in healthy volunteers after oral provocation with liquid histamine. Allergy
Asthma Proc 2004.
Internet izvori
1. Hormoni,

narodni

zdravstveni

list,

dostupno

na

http://www.zzjzpgz.hr/nzl/35/hormoni.htm
2. MSD prirunik diagnostike i terapije, alergije i preosjetljivosti, dostupno na:
http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-prirucnik/imunologija-i-alergije/alergije-idruge-preosjetljivosti
3. Tkivni hormoni digestivnog trakta, dostupno na : http://zdravlje.eu/2012/01/30/tkivnihormoni/

19