Uvod u hormone

Endokrini sustav usklađuje djelatnost različitih organa putem hormona, koje u krvnu struju
otpuštaju specifične vrste stanica u žlijezdama s unutarnjim lučenjem (tj. bez izvodnih kanala).
Hormoni iz krvne struje utječu na funkcije ciljnih tkiva. Neki hormoni djeluju na stanice istog
onog organa iz kojeg se oslobađaju (parakrini učinci), čak i na istu vrstu stanica (autokrini
učinci). Hormoni mogu biti peptidi različitih veličina, steroidi (derivati kolesterola) ili derivati
aminokiselina.
Hormoni se selektivno vežu o receptore koji se nalaze na površini ili u nutrini ciljnih stanica.
Unutarstanični receptori interakcijom s hormonima (npr. kortikosteroidi, vitamin D, tireoidni
hormon) podešavaju funkciju gena, dok površinski receptori vežu hormone koji reguliraju
enzimsku aktivnost ili utječu na ionske kanale [(npr. hormon rasta, tireoliberin (TRH)

Hipotalamo–hipofizni odnosi
Hormoni hipofize u različitom opsegu nadziru djelatnosti perifernih endokrinih žlijezda. Neke
funkcije (npr. lučenje inzulina iz gušterače, koju u prvom redu određuje razine glukoze u plazmi)
su pod neznatnim nadzorom, dok je većina drugih (npr. lučenje tireoidnih i gonadnih hormona)
na taj način temeljito upravljana. Lučenje hipofiznih hormona je opet pod nadzorom
hipotalamusa.
Interakcija hipotalamus–hipofiza (hipotalamo–hipofizna osovina) predstavlja sustav negativne
povratne sprege. Hipotalamus prima podražaje iz gotovo svih predjela CNS–a i pretače ih u
poruke hipofizi. Hipofiza potom otpušta niz hormona koji potiču pojedine endokrine žlijezde
diljem organizma. Hipotalamus registrira promjene u razinama hormona koje su te žlijezde
izlučile pa povećava ili smanjuje podraživanje hipofize kako bi održao homeostatsku ravnotežu.
Hipotalamus modulira djelatnost prednjeg i stražnjeg režnja hipofize na različite načine.
Neurohormoni sintetizirani u hipotalamusu dolaze do prednjeg režnja (adenohipofiza) preko
specijaliziranog portalnog sustava žila i reguliraju sintezu i otpuštanje 6 glavnih peptidnih
hormona. Ti hormoni adenohipofize podešavaju periferne endokrine žlijezde (štitnjaču,
nadbubrežne i gonadne žlijezde) te rast i laktaciju. Između hipotalamusa i prednjeg režnja
hipofize nema izravnih živčanih veza, dok stražnji režanj (neurohipofiza) sadrži aksone koji
potječu iz hipotalamičkih neurona. Ti aksoni predstavljaju i spremišta za 2 peptidna hormona
koje proizvodi hipotalamus, a nadziru ravnotežu vode, izlučivanje mlijeka i kontrakcije
maternice.
Gotovo svi hormoni koje stvaraju hipotalamus i hipofiza oslobađaju se u valovima; između
razdoblja lučenja ubacuju se razdoblja neaktivnosti. Neki hormoni [npr. adrenokortikotropni
(ACTH), hormon rasta (HR), prolaktin (PRL)] pokazuju jasne dnevne ritmove, dok drugi [npr.
luteinizirajući hormon (LH) i folikul–stimulirajući hormon (FSH) tijekom menstrualnog
ciklusa)] pokazuju mjesečna kolebanja, na koja se nadograđuju cirkadijalni ritmovi.
ACTH = adrenokrotikotropni hormon (kortikotropin);
FSH = folikul–stimulirajući hormon; CRH = hormon koji oslobađa kortikotropin; GHRH =
hormon koji oslobađa hormon rasta; GnRH = hormon koji oslobađa gonadotropine; HR =
hormon rasta;
LH = luteinizirajući hormon; PRL = prolaktin;
TRH = hormon koji oslobađa tireotropin;
TSH = tireostimulirajući hormon.
* Samo u fiziološkim okolnostima ili intermitentnoj egzogenoj primjeni; trajna infuzija naprotiv
koči lučenje gonadotropina.

Hipotalamički nadzor
Do danas je utvrđeno 6 fiziološki važnih neurohormona hipotalamusa .Osim dopamina, koji je
biogeni amin, svi ostali su mali peptidi. Nekoliko ih se stvara i u hipotalamusu i na periferiji,
gdje djeluju kao lokalni parakrini sustavi, osobito u probavnom traktu. Jedan od njih je
vazoaktivni intestinalni peptid (VIP), koji potiče i lučenje PRL. Neurohormoni mogu nadzirati
lučenje više hormona hipofize, koje ovisi o poticajnim signalima iz hipotalamusa, jedino lučenje
PRL ovisi o inhibicijskim signalima. Pri ozljedi hipofiznog drška, koji spaja hipofizu s
hipotalamusom, povećava se lučenje PRL, dok se oslobađanje svih drugih hormona smanjuje.
Mnoge lezije hipotalamusa (npr. tumori, encefalitis i druga upalna oštećenja) mijenjaju
otpuštanje tamošnjih neurohormona. Kako se ti spojevi sintetiziraju u različitim centrima unutar
hipotalamusa, neke promjene pogađaju samo jedan neuropeptid, a druge više njih, s
posljedičnom hiper– ili hiposekrecijom.