Alkoholizam

Pretjerana konzumacija alkohola može dovesti do teških tjelesnih i psihičkih tegoba. Poriv na
kroničnu pretjeranu konzumaciju, povećana tolerancija i apstinencijski simptomi se nazivaju
ovisnošću o alkoholu ili alkoholizmom.
Izraz alkoholizam se odnosi na čestu konzumaciju velikih količina alkohola koja dovodi do
tolerancije, psihičke i tjelesne ovisnosti te opasnog apstinencijskog sindroma. Kada
konzumacija alkohola dovede do znakovite kliničke toksičnosti i oštećenja tkiva, ova se dva
izraza izjednačavaju.

Osobe koje zloupotrebljavaju alkohol ili su o njemu ovisne obično zbog svog opijanja imaju
teške društvene posljedice. Često pijanstvo je očito i destruktivno; ono ometa sposobnost
druženja i rada. U konačnici, pijanstvo može dovesti do raspada veza kao i gubitka posla
zbog nedolaženja. Ljude zbog pijanstva se može uhapsiti, ili uhititi zbog vožnje u pripitom
stanju, što dalje otežava društvene posljedice izazvane opijanjem.
.

Etiologija
Opijanje do granice intoksiciranosti ili nastajanje maladaptivnog obrasca pijenja koje čini
zloporabu alkohola započinje sa željom da se postigne opijeno stanje. Osobe kojima to stanje
donosi zadovoljstvo se potom opetovano usmjeravaju na njegovo postizanje.
Neke osobine su češće u osoba koje kronično zloupotrebljavaju alkohol ili postaju o njemu
ovisne: izdvojenost, usamljenost, stidljivost, depresija, ovisnost o drugima, neprijateljski i
samouništavajući porivi i nezrela spolnost. Alkoholičari često potječu iz razorenih obitelji i
imaju poremećene odnose s roditeljima. Na obrasce pijenja i posljedično ponašanje utječu
društveni čimbenici prenošeni kulturom ili odgojem.

Simptomi i znakovi
Akutno pijanstvo: Alkohol se apsorbira u krv, ponajprije iz tankog crijeva. U krvi se nakuplja
jer je apsorpcija brža od oksidacije i izlučivanja. Oko 5 do 10% popijenog alkohola se
nepromijenjeno izlučuje mokraćom, znojem i izdisanjem; ostatak se oksidira u CO2 i vodu,
brzinom od 5 do 10 ml/h (apsolutnog alkohola); svaki mililitar daje oko 7 kcal. Glavno
djelovanje alkohola je depresija CNS–a.
KAUK ( koncentracija alkohola u krvi )od 50 mg/dl izaziva sedaciju ili smirenje; 50 do 150
mg/dl izaziva gubitak koordinacije; 150 do 200 mg/dl izaziva delirij, a 300 do 400 mg/dl
gubitak svijesti. KAUK >400 mg/dl može biti smrtonosan. Kad se velike količine naglo popiju
može doći do iznenadne smrti uslijed depresije disanja ili aritmija. Ovaj je problem sve veći u
američkim školama, ali je poznat i u drugim zemljama u kojima je češći.
Kronično opijanje: Osobe koje opetovano piju velike količine alkohola postanu s vremenom
otporne na njegove učinke, tako da konačno, slične količine imaju slabiji učinak. Tolerancija je
posljedica prilagodbenih promjena u stanicama CNS–a (stanična ili farmakodinamska
tolerancija). Osobe koje razviju toleranciju mogu podnijeti nevjerojatno veliki KAUK. Međutim,
tolerancija na etanol je nepotpuna, te se uz dovoljno veliku količino razvija određeni stupanj
opijenosti i oštećenje. Čak i tolerantni pijanci mogu umrijeti od depresije disanja uslijed
predoziranja alkoholom. Osobe tolerantne na alkohol su podložne alkoholnoj ketoacidozi (vidi
str. 1292), osobito tijekom opijanja. Na alkohol tolerantne osobe su križano tolerantne na
mnoge druge tvari koje deprimiraju CNS (npr. barbiturate, nebarbituratne sedative,
benzodiazepine).
Tjelesna ovisnost koja prati toleranciju je jaka, a ustezanje izaziva potencijalno smrtonosne
učinke. Alkoholizam u konačnici dovodi do oštećenja organa, najčešće do hepatitisa i ciroze
gastritisa; pankreatitisa; kardiomiopatije najčešće s aritmijama; periferne neuropatije i
oštećenja mozga (uključujući i Wernickeovu encefalopatiju Korsakoffljevu psihozu
Marchiafava–Bignamijevu bolest i alkoholnu demenciju).
Ustezanje od alkohola prati niz simptoma i znakova, obično s početkom 12 do 48 h nakon
prestanka uzimanja. Blagi sindrom apstinencije obuhvaća drhtavicu, slabost, znojenje,
hiperrefleksiju i probavne simptome. Neki bolesnici imaju generalizirane toničko–kloničke
konvulzije, ali obično ne više od 2 u kratkom vremenskom razmaku (alkoholna epilepsija ili
napadi ruma).
Do alkoholne halucinoze dolazi nakon nagle apstinencije od dugotrajnog, pretjeranog
uzimanja alkohola. Simptomi uključuju slušne iluzije i halucinacije koje su često optužujuće i
prijeteće; bolesnik je obično prestrašen a može biti i prestravljen halucinacijama i živim,
zastrašujućim snovima. Sindrom može nalikovati shizofreniji, premda mišljenje obično nije
dezorganizirano a anamneza nije tipična za shizofreniju. Simptomi ne nalikuju delirijskom
stanju kod akutnog moždanog sindroma u tolikoj mjeri kao kod DT ili drugih patoloških
reakcija povezanih s apstinencijom. Svjesnost je očuvana a znakova autonomne nestabilnosti
koji se viđaju kod DT obično nema. Kad se pojavi, halucinoza obično prethodi DT i prolazna
je. Do oporavka obično dolazi za 1 do 3 tj.; ako bolesnik nastavi piti, vjerojatno će doći do
recidiva.
DT obično započinje 48 do 72 h nakon apstinencije od alkohola, uz napade anksioznosti, sve
veću konfuziju, loše spavanje (praćeno zastrašujućim snovima ili noćnim iluzijama), jako
znojenje i duboku depresiju. Česte su promičuće halucinacije koje potiču nemir, strah i čak
užas. Tipično za početak delirijskog, konfuznog i dezorijentiranog stanja je vraćanje
uobičajenoj aktivnosti; npr. bolesnik često zamišlja da je opet na poslu i pokušava izvoditi
neke s tim povezane radnje. Delirij prati, i s njime napreduje autonomna nestabilnost, očita po
dijaforezi te ubrzanom pulsu i povišenoj temperaturi. Blagi delirij je obično praćen izraženom
dijaforezom, pulsom od 100 do 200/min i temperaturom od 37,2 do 37,8 °C. Izraženi delirij, s
općom dezorijentacijom i spoznajnom disrupcijom je povezan sa znakovitim nemirom, pulsom
>120/min i temperaturom >37,8° C.
Tijekom DT, bolesnik je podložan mnogim osjetnim podražajima, osobito predmetima pri
slabom osvjetljenju. Vestibularni poremećaji mogu navesti bolesnika da misli kako se pod
pomiče, zidovi ruše ili soba okreće. Kako delirij napreduje, razvija se tremor ruku u mirovanju,
šireći se ponekad na glavu i trup. Izražena je ataksija; treba spriječiti samoozljeđivanje.
Simptomi se među bolesnicima razlikuju ali su u istog bolesnika obično jednaki prilikom
svakog recidiva.

Liječenje
Akutno pijanstvo: Kad se ljudi napiju do stupnja intoksikacije, pri liječenju se prednost daje
sprječavanju daljnjeg uzimanja alkohola, što može dovesti do gubitka svijesti i smrti. Nakon
toga treba osigurati njih i druge ljude, sprječavajući pijance da upravljaju motornim vozilom ili
drugim prijevoznim sredstvom ili bavljenje nekom drugom aktivnošću povezanom s
opasnošću od smrti ili ozljede u alkoholiziranom stanju. Nakon sniženja KAUK–a somnolentni
bolesnici mogu postati budni i ratoborni.
Kronično opijanje: Na početku je potrebna medicinska obrada kako bi se otkrilo postojeću
bolest koja bi mogla komplicirati apstinenciju, i isključiti ozljedu CNS–a koja bi mogla
oponašati apstinencijski sindrom ili biti njime prikrivena. Simptomi apstinencije se moraju
otkriti i liječiti. Moraju se poduzeti koraci za sprječavanje Wernicke–Korsakoffljevog sindroma
Neki su lijekovi koji se često primjenjuju za liječenje apstinencijskog sindroma po svojim
farmakološkim učincima slični alkoholu. Svi bolesnici koji započinju apstinirati su kandidati za
primjenu depresora CNS–a, ali oni nisu svima potrebni. Mnogi bolesnici se mogu detoksicirati
bez primjene lijekova, ako se pravilna pažnja posveti psihološkoj potpori i ohrabrivanju te ako
pristup i okruženje ne djeluju prijeteće. Međutim, ove metode mogu biti neizvodive u općim
bolnicama ili hitnim službama.
Osnova farmakoterapije su benzodiazepini. Doziranje ovisi o vitalnim znakovima i psihičkom
statusu.
U alkoholičara, benzodiazepini mogu izazvati intoksikaciju, tjelesnu ovisnost i apstinencijski
sindrom te stoga s njihovom primjenom ne treba nastavljati nakon razdoblja detoksikacije.
Pojedinačne konvulzije nije potrebno posebno liječiti; ponavljane konvulzije odgovaraju na
diazepam u dozi od 1 do 3 mg IV. Rutinska primjena fenitoina nije potrebna. Ambulatno
liječenje fenitoinom je gotovo uvijek gubljenje vremena i trošenje lijeka, jer se konvulzije
zbivaju samo kod stresa uslijed ustezanja od alkohola, a bolesnici koji apstiniraju ili obilno piju
ne uzimaju antikonvulzive.
Premda se DT (delirium tremens) počinje povlačiti nakon 24 h, on može biti smrtonosan te se
zato mora hitno liječiti. Bolesnici s DT su izrazito sugestibilni i dobro odgovaraju na tješenje. U
osnovi ih nije potrebno tjelesno obuzdavati. Mora se održavati ravnoteža tekućina, a odmah
se moraju primijeniti velike doze vitamina B i C, osobito tiamina. Znakovito povišenje
temperature je kod DT loš prognostički znak. Ako se za 24 h ne uoči poboljšanje, treba
posumnjati na druge poremećaje, poput subduralnog hematoma, bolesti jetre ili bubrega ili
druge psihičke poremećaje.
Odvikavanje: Održavanje trijeznog stanja je teško. Bolesnika treba upozoriti da će nakon
nekoliko tjedana kad se oporavio od zadnjeg napada, vjerojatno pronaći izliku da pije.
Također mu treba reći da će možda biti u stanju nadzirati uzimanje alkohola tijekom nekoliko
dana, ili, rijetko, nekoliko tjedana, no kako će na kraju vjerojatno izgubiti kontrolu.
Često je najbolji pristup rehabilitacijski program. Većina bolničkih rehabilitacijskih programa
traje 3 do 4 tj., a provode se u centru iz kojeg je, za vrijeme trajanja programa, zabranjeno
izaći. Rehabilitacijski programi kombiniraju medicinski nadzor i psihoterapiju, uključujući
pojedinačnu i grupnu terapiju. Psihoterapija obuhvaća postupke koji pojačavaju motivaciju i
podučavaju bolesnike kako da izbjegnu okolnosti u kojima se pije. Važna je potpora društva,
kao i obitelji i prijatelja.
Anonimni alkoholičari (AA) (u SAD–u, op. prev) odnosno Društvo liječenih alkoholičara
koristio je alkoholičarima više od svih drugih pristupa. Bolesnik treba pronaći grupu u Društvu
u kojoj se osjeća ugodno. Društvo pruža bolesniku prijateljstvo osoba koje ne piju i uvijek su
dostupne, kao i okruženje u kojem se ne pije a u kojem se može družiti. Bolesnik također čuje
kako drugi pred svima izlažu sve razloge za opijanje koje je i on imao. Pomoć koju on pruža
drugim alkoholičarima može mu pružiti samopoštovanje i samouvjerenost koje je prije nalazio
tek u alkoholu. Za razliku od drugih zemalja, u SAD–u AA skupine uključuju velik broj osoba
koje ne djeluju na dobrovoljnoj osnovi već pod prisilom suda ili po nalogu socijalnog radnika
koji nadgleda uvjetno puštanje iz zatvora. Mnogi alkoholičari ne žele sudjelovati u AA već im
je prihvatljivije pojedinačno savjetovanje ili grupno ili obiteljsko liječenje. Za one koji traže
građanskiji pristup postoje organizacije kao što je LifeRing Recovery (Secular Organizations
for Sobriety).
Primjena lijekova se treba kombinirati s psihoterapijom.