SADRŽAJ

Uvod.................................................................................................1
1. POJAM I DEFINICIJA TROŠKOVA ……………………………………...…. 2

1.1. PODJELA TROŠKOVA …………………………………………………………. 2

2. FUNKCIJE TROŠKOVA ............................................................................ 5

2.1. ODNOSI MEĐU KRIVULJAMA TROŠKOVA………………………………….. 8

2.2. ELASTIČNOST TROŠKOVA……………………………………………………10

2.3. EMPIRIJSKE FUNKCIJE TROŠKOVA……………………………………. … 10

2.4. KRIVULJE DUGOROČNIH TROŠKOVA.................................................... 13 

Zaključak…………………………………………………………….….… 17

LITERATURA…………………………………………………………… 18

Uvod

0
  

Kao što se može vidjeti iz samog sadržaja troškovi su vrlo široka oblast. Sva
preduzeća veliku pažnju posvećuju troškovima, odnosno nastoje da posluju uz
što niže trškove jer je osnovni cilj svake poslovne aktivnosti u ekonomskom
preduzetništvu ostvarenje viška prihoda u odnosu na troškove.

U prvom dijelu ovog seminarskog rada biće objašnjen pojam i definicije

troška. U daljem dijelu teksta bićete upoznati i sa najvažnijim vrstama troškova
kao i njihovim funkcijama. Kroz ovaj seminarski rad moći ćete i uvidjeti, iako
nije detaljnije objašnjeno, značaj troškova u svim ostalim sferama društvenog
života, a bićete upoznati i sa oportunitetnim troškovima. Sve u svemu suština
ovog seminarskog rada je da objasni suštinu i ulogu troškova u preduzetništvu.

3. POJAM I DEFINICIJA TROŠKOVA

1
Postoje brojne i različite definicije troškova a mogu se svrstati u dvije osnovne
grupe:

- Troškovi u užem smislu, prema kojim su to troškovi vezani za redovnu

potrošnju u pogonima preduzeća,

- Troškovi u širem smislu. Ovdje pored troškova za neposrednu proizvodnju

nastaju i troškovi drugih poslovnih funkcija kao npr. troškovi prodaje, nabavke,
uskladištenja i slično.

Pojam trošak ne smije se poistovijetiti sa pojmovima:

1. Izdatak, koji predstavlja svako izdavanje novca koj odmah ne implicira

trošak, jer ne mora doći do vremenskog podudaranja,
2. Isplata, koja se vezuje za transakcije gotovim novcem putem žiro-računa,
3. Rashod, koji je šriri pojam od troška i kod kojeg važi pravilo da su svi
troškovi rashodi ali da svi rashodi nisu troškovi.

Jedna od najprihvaćenijih definicija troškova je ta da su troškovi cjenovni izraz

potrošenih faktora proizvodnje. Iz ove definicije proizilazi i osnovni cilj
preduzeća – profit. Kod trošenja faktora proizvodnje za dobijanje različitog
stepena proizvodnje nekog proizvoda, pored troškova treba razlikovati i utrošak
kao količinski izraz potrošenih faktora proizvodnje u obliku mašinskih sati,
količine repromaterijala, sati rada i drugo.

Dakle trošak se dobija kada se utrošci pomnože sa odgovarajućim cijenama.

  

1.1. PODJELA TROŠKOVA 

U ekonomskoj teoriji i praksi susreću se veliki broj podjela troškova a istaćemo

najpoznatije grupe:

1. PRIRODNI TROŠKOVI. Ovo je osnovna podjela troškova, jer obuhvata

trošenje faktora proizvodnje koji se javljaju u svakoj proizvodnji. U ovu grupu
troškova spadaju troškovi materijala, troškovi osnovnih sredstava (amortizacija),
najamnine, troškovi tuđih usluga i troškovi prema zajednici.

2. DIREKTNI I INDIREKTNI TROŠKOVI. Direktni (neposredni) troškovi su

pojedinačni troškovi izrade koji se vezuju po konkretnim proizvodima i uslugama.
Indirektni (opšti, režijski) troškovi su zajednički troškovi koji su vezani za
organizovanje proizvodnje, upravljanje i rukovođenje poslovanjem, administraciju
i slično. Dakle to su troškovi većeg broja proizvoda ili cijelog preduzeća.

2
3. TROŠKOVI PO MJESTIMA I NOSIOCIMA. Mjesta troškova su odjeli, sektori,
pogoni i druge ekonomsko-proizvodne jedinice što zavisi od organizacije
proizvodnje. Predmet ovog razgraničenja su indirektni troškovi koji se kao
zajednički dijele prema mjestima, a zatim se alociraju na nosioce. Kao nosioci
troškova pojavljuju se učinci zbog kojih su troškovi nastali, a to su proizvodi i
usluge. Zbrajanjem direktnih i indirektnih troškova dobija se cijena koštanja za
svaki pojedini proizvod.

4. KRATKOROČNI I DUGOROČNI TROŠKOVI. Ova podjela izvršena je s

aspekta mogućnosti adaptiranja veličine preduzeća i promjene obima
proizvodnje. Troškovi u dugom roku posmatranja su prilagodivi, jer se veličina
preduzeća mijenja, zavisno od tržišnih potreba (npr. ako prduzeće u dugom roku
povećava proizvodnju neke robe i prognozira da će trend potražnje biti uzlazan i
dugoročan, onda se mijenja i struktura fabrike). Izgradnjom novih pogona, novom
opremom i povećavanjem ostalih faktora, svi troškovi poprimaju varijabilni
karakter.

U kratkom roku sredstva za rad i drugi faktori i potencijali prduzeća su fiksnog

karaktera, a obim proizvodnje mijenja se zavisno od angažovanja varijabilnog
faktora.

5. TROŠKOVI PO KOLIČINI UČINAKA. Kod analiziranja proizvodnje definisani

su: ukupni, prosječni i granini proizvod. Polazeći od te podjele mogu se
posmatrati ukupni, prosječni i granični troškovi. Ukupni troškovi su zbir fiksnih i
varijabilnih troškova, znači troškovi čitave proizvodnje i odnose se na sve
proizvode. Prosječni troškovi su jednaki odnosu ukupnih troškova i količine
proizvoda. Granični troškovi su dodatni troškovi proizvodnje po jedinici promjene
proizvodnje.

6. TROŠKOVI USLOVLJENI PROMJENAMA U OBIMU PROIZVODNJE ili

DINAMIČNI TROŠKOVI.

Zavisno od stepena korištenja proizvodnih kapaciteta (obima proizvodnje)

razlikujemo:

1. Fiksne i
2. Varijabilne troškove

Osnovna karakterisktika fiksnih troškova je ta da na njih ne utiče promjena obima

proizvodnje u kratkom roku i postoje iako je proizvodnja ravna nuli.

Čista suprotnost su varijabilni troškovi kao npr. najamnina i ostali materijalni

troškovi.

3
7. EKSPLICITNI I IMPLICITNI TROŠKOVI. Eksplicitni troškovi su stvarni troškovi
koji se događaju u preduzeću i obuhvataju troškove nabavke resursa, kamata na
finansijski kapital i sl.

Iplicitni troškovi su oportunitetni troškovi korištenja resursa kao da su oni već

vlasništvo preduzeća.

8. TROŠKOVI OPORTUNITETA – Alternativni trošak javlja se kada se izborom

jednog faktora ili stvari odričemo nečeg drugog. Drugim riječima, oportunitetni
troškovi su troškovi proizvoda i usluga mjerenih alternativnim korištenjem
napuštenih proizvoda ili usluga prilikom izbora i donošenja odluka.

9. STVARNI, OČEKIVANI I STANDARDNI TROŠKOVI.

Stvarni troškovi su izraz stvarno realizovanih troškova u jednom periodu i

dobijaju se iz knjigovodstva po isteku obračunskog perioda.

Očekivani ili planski troškovi su procjena kretanja troškova za određeni obim

proizvodnje. U poređenju sa stvarnim troškovima pokazuju odstupanja.

Standardni troškovi su, kao i očekivani, unaprijed predodređeni troškovi koji

pružaju orijentaciju i mjerilo troškova proizvodnje u ulovima efikasnosti. Pošto se
očekivani troškovi, uglavnom, procjenjuju na osnovu prethodnog perioda, a
stvarni ne pokazuju da li su rezultat dobre ili loše prakse, standardni troškovi
predstavljaju najbolji instrument za kalkulisanje troškova vezanih za proizvodnju.

10. OPORTUNITETNI TROŠKOVI

Izgubljena mogućnost se zove oportunitetni trošak. Oportunitetni trošak odluke

se pojavljuje zato što odabiranje jedne stvari u svijetu oskudnosti znači
žrtvovanje nečeg drugog. Oportunitetni trošak je vrijednost dobra ili usluge koje
nismo koristili, a mogli smo.

Pored navedenih podjela susreću se i druge podjele u praksi a to su:

1. ekonomski i neekonomski troškovi,

2. ukalkulisani, realizovani i naplaćeni troškovi,
3. kontrolisani i troškovi izvan kontrole,
4. apsorbovani, preapsorbovani i neapsorbovani opšti troškovi,
5. troškovi proizvodnje i troškovi prometa,
6. neizbježni troškovi i oni koji se mogu izbjeći,
7. odložni i neodložni troškovi,
8. nepovratni troškovi,
9. distributivni troškovi,
10. agencijski troškovi,
11. transakcijski troškovi.

4
 4. FUNKCIJE TROŠKOVA

  

Ukupni troškovi nekog preduzeća jednaki su zbiru fiksnih i varijabilnih troškova

TC = FC + VC

Fiksni troškovi su troškovi koji ne variraju s obimom proizvodnje.

Varijabilni troškovi se mijenjaju u odnosu na obim proizvodnje.

Od ukupnih troškova proizvodnje treba razlikovati ukupne troškove koji se

dobijaju dijeljenjem ukupnih troškova s ukupnom proizvodnjom

gdje AC označava prosječne troškove po jedinici proizvoda, TC ukupne troškove,

a q ukupnu proizvodnju, koja je dobijena na osnovu ukupno utrošenih faktora
proizvodnje.

Granični troškovi na bilo kojem nivou proizvodnje predstavljaju troškove

dodatne jedinice proizvoda. to su diferencijalni troškovi po jedinici proizvoda, koji
se dobiju kada se ukupni troškovi dva susjedna nivoa proizvodnje oduzmu pa
podijele s diferencijom dva uzastopna nivoa proizvodnje:

gdje MC označava granični trošak, TC0 troškove n-tog nivoa proizvodnje, TC1
troškove prethodnog nivoa proizvodnje, q0 ukupnu proizvodnju n-tog nivoa, q1
ukupnu proizvodnju prethodnog nivoa.

Pored navedenih kategorija troškova, u analizi proizvodnje i ponude koriste se

podaci o prosječnim varijabilnim troškovima i prosječnim fiksnim troškovima po
jedinici proizvoda.

Prosječni varijabilni troškovi po jedinici proizvoda predstavljaju odnos između

ukupnih varijabilnih troškova i ukupne proizvodnje:

5
Prosječni fiksni troškovi po jedinici proizvoda dobiju se ako se ukupni fiksni
troškovi podijele s ukupnom proizvodnjom:

Ukupni fiksni troškovi su svi troškovi koji se ne mijenjaju sa količinom proizvodnje

i postoje čak i kada je proizvodnja nula.

Prosječni fiksni troškovi su fiksni troškovi po jedinici proizvoda. Što je proizvodnja

veća, to su fiksni troškovi po jedinici manji.

Troškovi kao i druge ekonomske kategorije mogu se prikazati tablicom,

dijagramom na koordinatnom sistemu i algebarskom funkcijom.

Kretanje i odnosi ukupnih i jedničnih troškova poduzeća zavisno od opsega

proizvodnje ilustrira primjer u tablici 1.1.

U stupcu 1 tablice1.1. sa q označena je ukupna proizvodnja. u stupcu 2 prikazani

su fiksni troškovi (FC) koji su za sve količine proizvodnje jednaki. U stupcu 3
ukupni varijabilni troškovi (VC) rastu od 0 do 805, zbog čega i ukupni troškovi
(TC-stupac 4) imaju stalni rast i kreću se od 55, koliko iznose fiksni troškovi, do
860 u tački maksimalne proizvodnje.

Prosječni fiksni troškovi po jedinici proizvoda (AFC – stupac5) s porastom

proizvodnje postaju sve niži, ponašaju se degresivno s povećanjem opsega
proizvodnje. Prosječni varijabilni troškovi po jedinici proizvoda (AVC –stupac 6) u
početku imaju skoro srazmjerno kretanje s opsegom proizvodnje da bi s daljim
porastom proizvodnje prešli u progresiju, ali nešto blažu od prosječnih troškova.

S varijabilnim troškovima direktno us vezani granični troškovi (MC – stupac 8),

koji u početku imaju blagi opadajući trend, a nakon druge jedinice proizvodnje
počinju rasti i u četvrtoj jedinici se izjednačuju s prosječnim troškovima po jedinici
proizvoda:

U toj tački nalaze se najniži prosječni troškovi. Nakon ove točke granični troškovi
rastu brže, što povećava i ukupne prosječne troškove po jedinici proizvoda.

6
Tablica 1.1. Ukupni i jedinični troškovi

7
 q FC VC TC AFC AVC AC MC

1 2 3 4 5 6 7 8

0 55 - 55 - - - -
             
27

1 55 27 82 55 27 82 23,5
             
22

2 55 49 104 27,5 24,5 52 22,5

             
25

3 55 74 129 18,3 24,6 43 27,5

             
31

4 55 105 160 13,75 26,25 40 40

48

5 55 153 208 11 30,6 41,6 55,5

             
66

6 55 219 274 9 36,5 45,66 78,5

             
93

7 55 312 367 7,86 44,57 52,43 107,5

8
             
124

8 55 436 491 6,88 54,5 61,38 142,5

             
163

9 55 599 654 6,11 66,55 72,66 183,6

             
206

10 55 805 860 5,50 80,50 86 230,5

Prosječni ukupni troškovi po jedinici proizvoda (AC – stupac 7) zbog niskog nivoa
proizvodnje i utjecaja fiksnih troškova u početku su vrlo visoki. Povećanjem
proizvodnje do četvrte jedinice oni imaju poadajući trend. Nakon četvrte jednice,
usljed progresivnog rasta graničnih troškova, prosječni troškovi brže rastu, iako
po blažoj stopi nego granični troškovi.

Prema tome preduzeće ima najniže prosječne troškove po jedinici proizvoda na

nivou proizvodnje gdje se izjednačavaju granični troškovi s prosječnim:

MC = AC

2.1. ODNOSI MEĐU KRIVULJAMA TROŠKOVA

Ako se podaci iz tablice 1.1. prenesu na koordinatni sustav, na slici 1.1. dobit
ćemo krivulje ukupnih i jediničnih troškova i na taj način jasnije vidjeti odnose
između krivulja troškova. Slika 1.1. prikazuje posebno ukupne troškove, a
posebno jedinične troškove. Slike su u bitnim tačkama povezane, tako da se
jasno vide i veze između ukupnih i jediničnih troškova.

Slika 1.1. pokazuje kretanje ukupnih troškova (TC) na osnovi fiksnih troškova od
55 i rastućih varijabilnih troškova. Slika 1.1. pokazuje jedinične troškove i
prosječne fiksne troškove po jedinici proizvoda.

9
b) Jedinični troškovi

Proizvodnja

10
Krivulja prosječnih fiksnih troškova ima opadajući tok kretanja od ordinate prema
apscisi. S obzirom da su fiksni troškovi jednaki za sve nivoe zaposlenosti, s
povećavanjem opsega proizvodnje, oni po jedinici proizvoda opadaju. Otuda I
proizilazi degresivna krivulja prosječnih fiksnih troškova (AFC).

Krivulja prosječnih varijabilnih troškova (AVC), nakon izvjesnog pada ima

progresivan tok kretanja, što odražava povećanje ovih troškova po jedinici
prizvoda. Ona se nalazi ispod krivulje prosječnih ukupnih trokova (AC), zato šro
oni sadrže u sebi I prosječne fiksne troškove.

Granični troškovi se izvode iz varijabilnih. Iz tablice 1.1. je vidljivo da oni imaju

mnogo brže kretanje od prosječnih varijabilnih troškova. Nakon zajedničkog
polazišta I sporijeg rasta u početku, krivulja graničnih troškova ima znatno
progresivniji tok kretanja tako da siječe krivulju prosječnih varijabilnih troškova
(AVC) u točki M1, a krivulju prosječnih ukupnih troškova (AC) u tački M.

Tačka u kojoj se izjednačavaju granični troškovi (MC) s prosječnim ukupnim

troškovima (AC), odnosno gdje se sijeku krivulje MC I krivulja AC naziva se
prijelomna tačka. Ona označava donju granicu tržišne cijene s kojom preduzeće
može pokriti samo svoje ukupne troškove.

Tačka u kojoj se granični trošak izjednačava s prosječnim varijabilnim troškovima

naziva se tačka zatvaranja. Značajna je radi sagledavanja položaja preduzeća u
kriznim situacijama, kada je tržišna cijena ispod prosječnih troškova. Ona
označava donju granicu cijene kojom se pokrivaju varijabilni troškovi.

2.2. ELASTIČNOST TROŠKOVA

Elastičnost troškova predstavlja odnos između srazmjerne promjene ukupnih

troškova i srazmjerne promjene količine proizvodnje:

ili drukčije izraženo:

Kako je obrazac graničnog troška, a obrazac prosječnog troška, to se

elastičnost troškova izražava kao odnos graničnog prema prosječnom trošku:

11
Ako je ovaj koeficijent veći od 1, granični trošak je veći od prosječnog, zbog čega
i ukupni troškovi brže rastu od proizvodnje. Kada je ovaj koeficijent manji od 1,
zanči da je granični trošak niži od prosječnog, što upućuje nazaključak da se
proizvodnja nalazi u zoni opadajućih prosječnih troškova. Krajnja tačka do koje
preduzeće može povećati količinu proizvodnje je ona u kojoj se granični trošak
izjednačava s cijenom proizvoda.

2.3. EMPIRIJSKE FUNKCIJE TROŠKOVA

U definisanju funkcije troškova koriste se razni matematički oblici, što zavisi od

vrste proizvodnje, ali i od vlastitog izbora analitičara. U praksi se najčešće koriste
sljedeći oblici funkcija:

1. TC = b˙ q + c

3. TC = a˙ q2 + b˙ q + c

3. TC = a˙ q3 + b˙ q2 + c˙ q + d

Osnova za definiranje matematičkog modela troškova je odgovarajuća empirijska

građa, od koje zavisi konkretni oblik funkicije.

U funkciji: TC = b˙ q +c, parametar b predstavlja direktne troškove po jedinici

proizvoda, parametar c izražava fiksne troškove. Ako je direktni trošak po jedinici
proizvoda 10, a fiksni troškovi 100, onda funkcija doboja konkretni oblik:

TC = 10q + 100

Prosječni troškovi iz ove funkcije su:

Iz obrasca prosječnih troškova (AC) vidi se da povećanjem proizvodnje

preduzeće smanjuje prosječne troškove po jedinici proizvoda.

Model je vrlo jednostavan i veoma značajan u poslovnoj politici, jer

uspoređivanjem cijen i prosječnih troškova preduzeće može racionalno donositi
odgovarajuće odluke o prizvodnji, troškovima i ostalim bitnim elementima od
kojih zavisi uspješnost poslovanja.

12
Međutim postoje i teškoće u definiranju modela, koje se odnose na
razgraničavanje troškova na direktne – proporcionalne i fiksne, i pronalaženje
vrijednosti parametra b, to jest direktnih troškova po jedinici proizvoda u
preduzećima s heterogneom proizvodnjom.

Direktni troškovi se mogu, kao i fiksni, definirati analitičkim putem na osnovu

podataka o proizvodnji i troškovima, kao i inženjerskom tehnikom. Inženjerska
tehnika može se koristiti u procesima gdje su definirani normativi direktnih
troškova (rada, materijala, energije, pnekad i usluga).

Nešto složenije je utvrđivanje direktnih troškova u preduzećima s heterogenom

proizvodnjom. U tim preduzećima postoji mogućnost svođenja proizvodnje na
odgovarajuće standardne proizvode i na toj osnovi iznalaženje prosječnih
troškova.

Druga mogućnost za definiranje modela troškova je korištenje vrijednosnih

pokazatelja. Na osnovi standardnog asortimana i realno ocijenjenih tržišnih
cijena utrđuje se visina ukupnog prihoda za normalni obujam proizvodnje. Prema
tako utvrđenom ukupnom prihodu stavlja se iznos ukupnih direktnih troškova i
dobij parametar b. Na primjer, ako je ocijenjeni ukupan prihod od prodaje u tijeku
godine 1 milijon KM, a direktni troškovi 700.000 KM, parametar b = 0,70.
Pretpostavimo da su fiksni troškovi ovog preduzeća 200.000 KM model troškova
dobija sljedeći oblik:

TC = 0,70 TR + 200.000

Za TR od 1 mil. KM, TC = 0,70˙ 1.000.000 + 200.000 = 900.000 KM

Znači preduzeće posluje sa 100.000 KM profita:

Pf (profit) = TR – TC = 1.000.000 – 900.000 = 100.000 KM

Ako preduzeće poveća prodaju, na osnovi istog asortimana proizvodnje i

direktnih trškova tog asortimana bez povećanja fiksnih troškova, na primjer na
1,2 mil. KM, njegov profit će znatno porasti degresijom fiksnih troškova:

TC = 0,70˙ 1.200.000 + 200.000 = 840.000 + 200.000 = 1. 040.000

Pf = TR – TC = 1.200.000 – 1.040.000 = 160.000 KM

Opći oblik za ovaj model profita je:

Pf = TR – TC

Pf = TR – b˙ TR – c

13
 Pf = TR (1 – b) – c

Uvrštavanjem konkretnih podataka iz navedenog primjera dobijamo:

Pf = TR (1 – 0,70) – 200.000 = 0,30 TR – 200.00

Iz ovog modela proizilazi da preduzeće mora ostvariti prodaju od 666.000 KM da

bi pokrilo sve svoje troškove (fiksne i varijabilne). Povećanje prodaje na osnovi
istog donosi profit. Nasuprot tome zanči poslovanje gubitkom.

U funkciji TC = a˙ q2 * b˙ q + c nov je koeficijent a. Taj koeficijent uz q 2 čini

korekciju linearne funkcije troškova s relativno fiksnim troškovima. On se takođe
zasniva na empirijskim podacima o kretanju ovih troškova. Pretpostavimo da se
funkcija troškova T = 100q + 100 dopunjuje s ovim troškovima i da njihvo
ponašanje u odnosu na opseg proizvodnje odražava koeficijent a = 1 zajedno sa
kvadratom proizvodnje (q2), funkcija dobija sljedeći oblik:

TC = q2 +10q +100

Prosječni troškovi iz ove funkcije su:

Granični troškovi iz ove funkcije su: MC = 2q + 10. Izjednačavanjem ova dva

troška dobijamo:

Znači, preduzeće ne bi moglo snižavati troškove povećanjem proizvodnje iznad

10 jedinica, jer u toj tački ostvaruje najniži trošak po jedinici proizvoda.Funkcija
TC = aq3 + bq2 +cq + d predstavlja složeniji oblik funkcije troškova, gdje d čini
fiksne troškove, parametar c odražava direktne troškove po jedinici proizvoda
(proporcionalni troškovi) a parametri a i b uz q 3 i q2 su odgovarajući koeficijenti
koji izražavaju funkcionalnu vezu između opsega proizvodnje i troškova koji nisu
obuhvaćeni parametrima c i d (proporcionalni i fiksni).

Troškovi iz tablice 1.1. mogu se približno tačno algebarski izraziti strukturom

ovog tipa funkcije troškova, koja s konkretnim elementima ima sljedeći oblik:

TC = q3 – 5q2 + 30,5q + 55

14
2.4. KRIVULJE DUGOROČNIH TROŠKOVA 

U dugom roku svu su faktori varijabilni. Krivulja dugoročnih troškova (LTC) izvodi se iz
putanje ekspanzije preduzeća spajanjem tačaka najnižih kratkoročnih ukupnih troškova
različitih nivoa proizvodnje. Pretpostavim da preduzeće u procesu proizvodnje koristi rad
i kapital (L i K). Cijena rada w = 10 KM, kao i cijena kapitala r = 10 KM. Preduzeće
može proiuzvesti 6 jedinica prizvoda s različitim kombinacijama kapitala i rada i na
osnovu navedenih cijena faktora s različitim najnižim troškovima svake jedinice, što je
prikazano u tablici 1.2.

Tablica 1.2. Dugoročni troškovi

Sit. q K r K*r L W L*W LTC = K* r +L*w

A 1 3 10 30 3 10 30 60

B 2 4 10 40 4 10 40 80

C 3 4 10 40 5 10 50 90

D 4 5 10 50 5,5 10 55 105

E 5 7 10 70 7,5 10 75 145

F 6 10,5 10 105 10,5 10 105 210

U ovoj tablici nema fiksnih troškova, jer su svi faktori varijabilni. Svaka tačkao od
A do F pokazuje kombinacije faktora s najnižim troškovima.

Ako podatke o proizvodnji prenesemo na apscisu a podatke o ukupnim

troškovima na ordinatu i spojimo te tačke, dobijamo krivulju dugoročnih troškova.

Slika 1.2. Krivulja dugoročnih ukupnih troškova

15
  

Krivulja dugoročnih ukupnih troškova (LTC) polazi iz ishodišta koordinatnog

sustava.

Ako podijelimo dugoročne ukupne troškove s proizvodnjom, dobit ćemo

dugoročne prosječne troškove:

Dugoročne granične troškove (LMC) također možemo dobiti iz dugoročnih

ukupnih troškova (LTC). Oni održavaju promjenu dugoročnih troškova po jedinici
promjene proizvodnje. To su dodatni ukupni dugoročni troškovi koj je potrebno
učiniti da bi se proizvela dodatna količina proizovdnje:

Tablica 1.3. prikazuje dugoročne prosječne i dugoročne granične troškove

izvedene i podataka u tablici 1.2.

Prenošenjem ovih podataka u koordinatni sustav dobit ćemo krivulje dugoročnih

prosječnih i dugoročnih graničnih troškova (slika 1.3.)

Odnosi i veze između LMC i LAC su isti kao i kod kratkoročnih troškova (MC i
AC). Krivulja LMC siječe krivulju LAC u tački dugoročnih prosječnih troškova
(tačka D). U toj tački dugoročni granični troškovi su jednaki dugoročnim
prosječnim troškovima.

LMC = LAC = 26,25

16
 Tablica 1.3. Dugoročni prosječni i granični troškovi

Situacija q LTC LAC LMC

0 0 0 0 0

        60

A 1 60 60  

        20

B 2 80 40  

        10

C 3 90 30  

        15

D 4 105 26,25 26,25

        40

E 5 145 29  

        65

F 6 210 35  

17
Slika 1.3. Krivulja dugoročnih LAC i LMC

Krivulja dugoročnih prosječnih troškova spaja tačke minimalnih kratkoročnih

troškova (MC = AC), to jest najnižih troškova koji bi se učinili različitim
kombinacijam faktora za svaki nivo proizvodnje. To znači da tačke od A do F
predstavljaju najniže kratkoročn prosječne troškove za proizvodnju od 1 do6
jedinica. Najniži dugoročni prosječni troškovi su u tački D (26,25), gdje je
proizvodnja q = 4, a ukupni troškovi 105. Pod pretpostavkom da postoji
odgovarajuća potražnja na tržištu i da su osigurani izvori financiranja, jer je to
optimalni kapacitet kojim se postižu najniži prosječni troškovi proizvodnje u
dugom roku.

Ako je preduzeće već imalo odgovarajuću proizvodnju, na primjer kapacitet za

proizvodnju od 3 jedinice (q = 3), investiranje u izgradnju novog pogona ili
proširenje postojećeg bi omogućilo efikasnije poslovanje, jer bi prosječni troškovi
po jedinici proizvoda bili sniženi s 30 na 26,25 KM. Ovaj optimum nalazi se u
tački D na slici 1.3., gdje se sijeku krivulj dugoročnih prosječnih troškova i krivulja
dugoročnih graničnih troškova:

LAC = LMC

18
 Zaključak

  

Iz svega navedenog može se zaključiti da su troškovi vrlo zanuimljiva oblast.

Lakše ih je razumjeti nego odstraniti. Svi troškovi su specifični na svoj način,
zavisno od uslova i situacije u kojoj se javljaju. Jedna od najzanimljivijih
karakteristika troškova je ta da se javljaju u svim oblastima društvenog života.
Stoga i postoje velika nastojanja za minimizacijom troškova barem u nekim od
tih oblasti kako bi oni bili niži od ukupnih prihoda čemu se svakako i teži.

19
  

 
LITERATURA

1. Bakalar Jozo: "Mikroekonomija", Sveučilište u Mostaru i Napredak Sarajevo,

1997

2. Kapić Reuf: "Mikroekonomija", HARFO-GRAF, Tuzla 1999

2. Samuelson & Nordhaus: "Ekonomija", MATE, Zagreb 1992

20