EPISTEMOLOGIJA – TEORIJA SPOZNAJE

Aristotelova podjela
- teorijska – epistemologija, ontologija, filozofija duha
 - praktična – etika, filozofija politike
- poetička – estetika (povijest filozofije, filozofija religije, filozofija znanosti)

- temeljne vrijednosti: istina, dobro, pravedno, lijepo, sveto

- epistemologija se bavi spoznajom
- epistemološka pitanja: Možemo li išta znati? Što možemo znati? Što je znanje? Što je istina?
Kako spoznajemo?

1) Možemo li išta znati? – izvori znanja

- skepticizam
- vanjski svijet, drugi ljudi, prošlost, Bog, moralne istine
- percepcija/zaključivanje/pamćenje/komunikacija (svjedočanstvo)/introspekcija(svijest)
- naši stavovi često ovise o emocijama

2) Što možemo znati?

P1: Znam, ako znam da se ne varam.
P2: Nikad ne znam da se ne varam.
K: Ne znam.
- subj. iskustvo prilikom greške veridičke spoznaje je isto
- univerzalni i lokalni skepticizam / antički i moderni skepticizam

3) Što je znanje? – tradicionalna definicija (Platon, Kant, Russell, Ayer...)

S vjeruje da p.
p je istinito
S ima opravdane razloge da vjeruje da p.
- E. Gettier – naturalistička definicija znanja

4) Što je istina?
- korespondencija? koherencija? uspješnost? opravdana tvrdljivost? svojstvo jezika?

5) Što je opravdanje?
- trebamo li razloge? Zašto u nešto vjerujemo? Koji su razlozi za vjerovanje?

2
 - Internalizam: Je li dovoljno da ja imam neke razloge?
- Externalizam: Je li dovoljno da smo u pravu pa makar to i ne znali?

- teorije opravdanja
skepticizam relizam, antirealizam, relativizam, idealizam

Naturalizam i normativizam – epistemologija i prirodne znanosti (radikalni i umjereni

naturalizam – W. Quine, P. Kitcher, Goldman
- posebnost filozofije (J. Kim)
Individualna i socijalna epistemologija – individualna i socijalna istina
- uloga znanja u društvu
- kako društvo utječe na naša vjerovanja
Mehanizmi spoznaje: percepcija / razum / memorija / svijest / svjedočanstvo

Diskusija: za i protiv – epistemologija = etika, politika, pravo

- epistemologija i svakodnevni život
- skepticizam – privlačnost i odbojnost
- skepticizam u praxi
- relativizam i realizam (pesimizam i optimizam)
- koji je izvor znanja najpouzdaniji? I zašto?
- koje su posljedice takvog izbora?

POVIJEST RASPRAVE

3
 Logička analiza i pojmovno raščlanjivanje
- epistemologija zalazi iza naših svakodenvnih stavova o znanju
- ispituje svakodnevna vjerovanja sa daleko većom log, strogosti, u nastojanju da
odstrani nedosljednosti i zablude
- izvodi posljedice i pita jesu li prihvatljive jednako kao i početni stavovi
- AKO: 1) znamo da su se neka naša vjerovanja pokazala netočnima i da će se
mnoga pokazati netočnima; 2) znamo da ponekad nešto znamo čistim slučajem;
ONDA: Kako znamo da je ono u što sad vjerujemo točno?!
- epistemološka pitanja onkraj svakodnevnih stavova, postavili su filozofi već u davno
vrijeme antičke filozofije
- podjela na antičku i modernu filozofiju

Platon („Menon“, „Teetet“, „Država“)

„Menon“
– urođeno znanje (anamnesis)
– ono što znamo mora biti toliko jasno da nam se čini samo-evidentnim
– spoznaja istine: racionalna (dobro vođen način nalaženja odgovora u sebi)
– iskustvo tek omogućuje razumu da u sebi pronađe istinu
– nativizam – urođene sposobnosti/ideje

„Teetet“
– znanje je istinito, opravdano vjerovanje
– znanje ne može biti niti puko vjerovanje (mnijenje) ali niti istinito vjerovanje
– razlozi čine istinito vjerovanje znanjem
- razlika između znanja i vjerovanja:
istinito vjerovanje može biti korisno kao i znanje
ali ono brzo nestaje iz uma – zaboravljanje
- razlozi mogu „usidriti“ istinito vjerovanje i učiniti ga korisnijim; objašnjenje /
opravdanje čine vjerovanje znanjem

„Država“

4
 – znanje je spoznaja ideja (vječno, apsolutno, nepromjenjivo); spoznaja onog što
stvarno jest
– vjerovanje je spoznaja svakodnevnih stvari
- osjetilna vs. razumska spoznaja (čisto mišljenje)
- svakodnevna vs. filozofska spoznaja
- pojedinačno vs. opće

Aristotel (Analytica Hystera) – znanje implicira stabilnost, imunost na promjenu – kada

znamo „ne može biti drugačije“, vječne istine
- dedukcija iz istinitih premisa (silogizam) + istinite premise=znanje
- premise: empirizam – nema urođenog znanja; percepcija i generalizacija iz percepcije
sposobnost zaključivanja (generalizacija)=urođena sposobnost
poimanje univerzalnog u pojedinačnom – nous ili intuicija (samo-evidentnost)

Antičke teme:
- def. znanja
- kriteriji „prepoznavanja“ znanja
- osjetilna vs. razumska spoznaja
- urođene ideje

Moderna epistemologija

5
 - racionalizam (Descartes, Spinoza, Leibniz) i empirizam (Hume, Locke, Berkeley)
- manje važna je def. znanja – prihvaća se određenje po kojem je znanje „ono što ne
može biti drukčije“
- pitanja: Izvori spoznaje? Istina i opravdanje? Doseg spoznaje? Metoda?

Descartes – rasprava o metodi

- kriterij znanja – jasna i razgovjetna spoznaja
- praktična i jasna pravila: jasnoća i razgovjetnost/analiza/sinteza/ponavljanje postupka

„Meditacije o prvoj filozofiji“

- Arhimedova točka – znanje imuno na sumnju

- metodska sumnja (usmjereno protiv Aristotelove empirističke metafizike)
- iluzije / halucinacije / argument iz sna / zlog demona
- opažanje ili percepcija (nikad ne možemo znati da ne griješimo)
- ne možemo razlikovati pogrešnu i točnu percepciju
- Cogito, ergo sum (Descartes)
P1: Mislim
P2: Mora postojati netko tko misli
K: Dakle, postojim ja koji mislim (ja kao duhovna supstancija)
Dedukcija (Descartes):
- Božja opstojnost, vanjski svijet – sve je deduktivno izvedeno iz jedine sigurne i
apsolutne istine
- racionalizam – mat. uzor
- izvor istine je u razumu, ispravnom metodom (dedukcije) moguće je spoznati istinu
- Bog kao jamstvo

Bacon „Novi organon“

- znanje je moć
- prijezir prema dedukciji (silogizmu); deduktivno se ne mogu spoznati zakoni prirode
- znanstvena indukcija
- idoli (plemena, trga, teatra, špilje)
Empirizam – J. Locke „Ogled o ljudskom razumu“

6
 - tabula rasa – kritika urođenih ideja
- univerzalnost / nužnost / implicitnost / redundantnost
- opažanje = izvor znanja
- jednostavne ideje – generalizacija – složene ideje
Reprezentacionalizam
- ontološki realizam + kauzalna teorija percepcije
- ment. reprezentacije – ideje, misli
- neposredno su nam dostupne samo naše ideje koje reprezentiraju stvarne objekte
- od empirizma do epistemološkog antirealizma
- primarne i sekundarne kvalitete (reprezentacionalizam-epistemološki antirealizam +
subjektivnost u spoznaji sekundarnih svojstava)
- nema znanja, istine – samo stupnjevi vjerojatnoće (mnijenje)

Berkeley „Rasprava o principima ljudske spoznaje“

- empirizam-idealizam
- kritika Lockea: primarna i sekundarna svojstva su subjektivna; ideje ne reprezentiraju
objekte u vanjskom svijetu; ideje nisu uzrokovane vanjskim objektima
- epistemološki i ontološki fenomenalizam
- esse est percipii – objekti kao komplexi osjeta; subjektivni idealizam (sve su samo
ideje i duh; Bog); nema istine i znanja o vanjskom svijetu, jer nema vanjskog svijeta

Hume „Rasprava o ljudskom razumu“

- empirizam – skepticizam
- vjerovanja: metafizika; matematika i logika; prirodne i društvene znanosti
- problem indukcije
- navika i vjerojatnoća
- razum - skepticizam
- uobrazilja

Kant „Kritika čistog uma“

7
 - utjecaj Humea i Leibniza
- povezivanje opažaja i razuma (a posteriori & a priori)
- urođene ideje/sposobnosti
- noumenalno - fenomenalno
- agnosticizam – antirealizam

Njemački klasični idealizam – Fichte, Schelling, Hegel

- idealizam
- racionalizam – um kao „zakonodavac“
- „ja“ stvara „ne-ja“
- mi smo tvorci svijeta
- panlogizam
- Hegel: „Što je umno, stvarno je; što je stvarno, umno je“

Škotska škola – G. E. Moore

- filozofija zdravog razuma

- odgovori skepticizmu
- principi ljudske konstitucije osiguravaju znanje

SUVREMENA EPISTEMOLOGIJA

8
 - izvori spoznaje: percepcija / razum / memorija / svijest / svjedočanstvo
- naturalistički pristup
- nema govora o spoznaji, sve dok ne pitamo znanstvenike kako funkcionira mozak
- epistemologija se bavi onim dijelom mozga koji je odgovoran za spoznaju
- filozofski odgovori se traže oslanjanjem na empirijske znanosti

Realizam
ontološki realizam
1. teza egzistencije – svijet postoji
2. teza neovisnosti – svijet postoji neovisno o nama
epistemološki realizam
1. teza neovisnosti – naša spoznaja svijeta je neovisna o našem umu
2. teza ekvivalencije – naša spoznaja je ekvivalentna stanju stvari
3. teza bivalencije – svako naše vjerovanje je ili istinito ili neistinito
4. teza potpunosti – mi smo u stanju izgraditi gotovu sliku svijeta
5. metafizička teza – mi možemo znati da znamo
- Aristotel, srednji vijek, Descartes (racionalizam), 20. st. – racionalisti vjeruju u znanje

Antirealizam
- Kant, Kuhn, Goodman, Putnam
- često se povezuje s idealizmom, ali on je jača tvrdnja (Fichte, Hegel, Schelling)
ontološki antirealizam
- vanjski svijet postoji + on postoji neovisno o nama
- (idealizam to ne prihvaća – ja stvaram ne-ja)
epistemološki antirealizam
- negira sve teze epistemološkog realizma
- idealisti negiraju i epistemološki antirealizam
- kod epistemološkog antirealizma se javlja neka vrsta relativizma (npr. postoji neki
predmet, kojeg netko opisuje kao p, a netko kao q)

PERCEPCIJA

9
 - 2 dominantne teorije percepcije:
Teorije indirektne percepcije
- konstruktivističke teorije
- između simulacije i konačnog perceptivnog proizvoda postoje procesi koji su
interferirali
- teorije percepcije proučavaju ono što se zbiva između simulacije i proizvoda
(teoretičari i. p. tvrde da se ovdje događaju mnogi ment, procesi koji uključuju našu
memoriju) – najrazvijenija teorija percepcije
Teorije direktne percepcije
- ekološka teorija
- teoretičari direktne percepcije tvrde da između simulacije i proizvoda nema ničega
- memorija ne igra nikakvu ulogu
- realizam

Teorije indirektne percepcije

- psiholozi: Gregory, Rock
- percepcija od početka ima 3 faze do stvaranja perceptivnog vjerovanja
1 – grupiranje stimulansa
- principi geštalta
- grupiraju se stimulansi prema sličnosti
- proizvod: 2D slika
2 – putokazi
- formiranje 3D slike (dobiva se dubina i udaljenost pomoću putokaza)
- putokazi mogu biti fiziološki i piktorijalni
- akomodacija oka
- perspektiva=bitan putokaz
- veličina bridova i udaljenost su obrnuto proporcionalne – Emertov zakon
3 – interpretacija
- interpretira se 3D slika
- da bi mogla interpretirati što vidim, moram zaviriti u svoju memoriju
- subjektivizacija percepcije
- ove 3 faze su stvorene da bi se objasnilo zašto dolazi do grešaka u percepciji (pr. iluzije)

Konstruktivističke teorije percepcije

10
 - utemeljitelj: Helmholtz + ostali: Gregory, Rock
- percepcija započinje simulacijom, a završava perceptivnim vjerovanjem
- smatra se da se između početka i kraja zbiva niz konstruktivnih događaja
- pokušavaju objasniti fenomen vizualnih iluzija
- poanta ove priče o percepciji je čisto filozofska
- zaključak mora biti antirealistički (naša spoznaja nije neovisna od subjektivnosti)
- u fazama je puno našeg subjektivnog doprinosa (u 3. fazi ponajviše)
- mi subjektiviziramo percepciju s obzirom na naše emocije/interese
- mi stvari slažemo prema principima geštalta

Teorije direktne percepcije

Ekološka teorija percepcije
- predstavnik: Gibson (70-e god. 20.st.) – iako psiholog, ima jaku filozofsku motivaciju
- svjestan je toga da je naša percepcija nerazumska
- smatra da antirealizam ne može stajati u psihologiji
- on kreće s istraživanjem od posljedica
- daje argumente protiv antirealizma a ne protiv prethodne teorije:
1) univerzalnost perceptivnih slika
- ako je naša percepcija subjektivna, onda svi mi imamo različitu sliku o svijetu
- mi vidimo isto (npr. svi vidimo pticu)
2) uspješnost
- mi smo uspješni u našem ponašanju, u onome što npr. vidimo – zaobilazim prepreke
- ne možemo reći da ne vidimo kako svijet izgleda
3) cirkularnost
- konstruktivistička teorija je cirkularna – da bi imala perceptivno vjerovanje, moram
imati memoriju/iskustvo, a da bi ga imala moram percipirati
zaključak: potrebna nova psihološka teorija percepcije, koja nema ovakve greške
- G. motivacija u percepciji: dokazati naivni (direktni) realizam (najzdravorazumskiji r.)
- on predlaže novu teoriju koja je poprilično revolucionarna, posebice za psihologe
- kod teorije direktne percepcije od simulacije do perceptivnog vjerovanja nema ničeg
indirektnog-nema nikakve interpretacije stimulusa
- nema ničeg u vjerovanju što prije nije bilo u stimulusu – nema subj. doprinosa
- postavlja se pitanje: kako mi onda prepoznajemo stvari?!
- nema nikakvih posebnih perceptivnih organa, nego je cijelo tijelo perceptivni sustav

11
 - mi ne percipiramo pojedinačna svojstva predmeta; percipiramo gotove informacije
gotove informacije = afordanse (eng. afforfances) npr. stolica-sjedljivost; nož-rezivost
- kritike afordansi: subjektivnost; objašnjenje vizualnih iluzija
- odgovor na kritike je naziv njegove teorije- ekološka
- ideja: veza čovjeka i prirode; čovjek i priroda su jedna cjelina
- Gibson želi nadići paradigmu subjekta i objekta (ekol. pristup: oni su jedno te isto)
- tj. nema subjektivnih ni objektivnih svojstava – postoje samo ekološka svojstva
- afordanse = ekološka svojstva
- ja sam veza sa okolinom
- on ne priznaje govor o subjektivnosti i objektivnosti
- Gibson: nema greški u percepciji: ono kako vidimo je ekološko svojstvo
- mi svijet vidimo točno tako kako ga vidimo
- nema subjektivnosti !!
kritika: promijenio pravila igre – gdje je realizam?
- realizam je već sadržavao dihotomiju subjekta i objekta; pretpostavlja da postoji
neovisan svijet
- njegov realizam je dvojben zbog promjene paradigme
- u ekološkoj slici nema greški
- realizam se nastoji spasiti (80-e god.)

Pokušaj formiranja indirektnog realizma III. teorija o percepciji

- predstavnici: Jerry Fodor (izjava: naš mozak radi kao komp) & Phylyshyn (Filisin)
- zanimalo ih je kako sačuvati tradicionalnu psihologiju, a da ne završe u antirealizmu
- podjela faza (3) u 2 grupe: 1. i 2. faza – svim ljudima zajedničke i to je percepcija, a
ona ne završava perceptivnim vjerovanjem; u 3. fazi dolazi do izražaja memorija,
subjektivizam i to je primitivna vrsta zaključivanja
- teza o začahurenosti percepcije (Fodor)
- teza ne-pentrabilnosti percepcije (Phylyshyn)
- ta pozicija čuva realizam = to je indirektni realizam
- postoji sintetiziranje, ali ono ne ugrožava istinitost naše percepcije
- prisiljeni su razlikovati dobru i lošu subjektivnost:
subjektivnost 1. grupe je zajednička svim ljudima – dobra subjektivnost
subjektivnost 2. grupe se razlikuje od čovjeka do čovjeka – loša subjektivnost
Evolucijski realizam

12
 - način da se spasi stav da su stvari onakve kakve vidimo
- predstavnici: Popper, Sober
- oslanja se na pokret evolucijske epistemologije (80e god.)
- evolucija – teza o prirodnoj selekciji (eliminacija neuspješnih) – Darwin
- nastoji se izvući istinitost našeg znanja iz te teze
- povezivanje istinitosti i uspješnosti – uspješnost povlači istinu
- uspješni smo jer znamo istinu
- osiguravanje istinitosti percepcije iz uspješnosti
- pretp.: evolucija „bira“ najprilagođenije organizme
- organizam – najprilagođeniji spoznajni mehanizam
- što to znači najprilagođeniji? – najuspješnije funkcionira
- ti organizmi znaju kako okolina izgleda
- evolucija „bira“ istinu
- vanjski svijet znamo preko evolucije
- pitanje: spašava li evolucija realizam?
- manje uspješni znaju manje istine
- Popper: uspješnost proizvodi istinitost
- dolaženje do istine bilo bi kraj za evoluciju
- tzv. mudriji realizam
- istinitost nam je dovoljna
Kritika: neki autori misle da evolucija ne spašava realizam – evolucijski realizam ne stoji
- Devitt: evolucija ne može spasiti istinu – uspješnost ne povlači nužno istinu
- pr, životinje su uspješne ali nemaju istinita vjerovanja
- moguće je biti uspješan i na temlju instinkta, a bez istinitih vjerovanja
- neodarwinisti: rafinirana evolucijska teorija
- sve promjene na organizmima su slučajne, nisu korelirale sa okolinom, jednostavno se
desi neki genetski poremećaj – nema harmonije u svijetu, sve je slučaj
- selekciju ne vrši samo okolina
- 3 elementa za selekciju: fenotip, genotip, šum ( prirodni potpuni slučaj)
- šum je nama neobjašnjiv
- Stich: treba razlikovati internalnu (fenotip) i externalnu (genotip) prilagođenost
- najprilagođeniji ne znači samo externalno prilagođeniji

Teorija dualnog aspekta

13
 - predložili ju psiholozi pr. Norman – nova teorija (2002)
- u perceptivnom organizmu – 2 odvojena centra: dorsalni i ventralni
- oni su anatomski odvojeni
- dorsalni je odgovoran za kretanje kroz prostor
- ventralni je odgovoran za identifikacije stvari koje vidimo
- smatra se da ekološka t. proučava dorsalni sustav, a konstruktivistička ventralni
- nitko nije u krivu od ove dvije teorije
- ventralni sustav generira antirealizam
- pitanje: imamo li realizam kod dorsalnog sustava?!
- dorsalni sustav možda spašava realizam
- intersubjektivna isitna ne jamči pravu istinu (opažanje ne jamči istinu)

RAZUM
- nitko ne spori ulogu razuma (ni empiristi ni racionalisti)
- razum operira nad informacijama koje dobivamo iz iskustva
- empiristi su skeptični prema razumu kao osiguravatelju istine
- racionalisti: razum je jamac istine
- što je uopće razum?!
- često se govori o razumu i umu; ponekad nema razlike među njima
- kad govorimo o razumu, referiramo na sposobnost zaključivanja
- um obuhvaća sve naše spoznajne aktivnosti (pojam uma je prilično zastario)
- da li je naša sposobnost zaključivanja takva da nam može zajamčiti, osigurati istinu?
- promatrat ćemo: psih. analize o zaključivanju i filoz. rasprave o naravi zaključivanja
- zanima nas i istina razuma
- neki vjeruju da postoje istine razuma koje nemaju veze sa iskustvom (a priori)
- L. Bonjour – koherentist: ne možemo se potpuno odreći ideje nužnih istina
- on govori o intuicijama, racionalnom uvidu
- intuicija = samoevidentno, jasno
- postoji aktivnost razuma neovisna od iskustva, koja sa sobom nosi samoevidentnost
- intuicije i razumski uvid se uvijek temelje na nekoj evidenciji
- evidencija je iskustvena
- intuicije i razumski uvid mogu biti pogrešni

Psihološke analize

14
 - rasprava o racionalnosti
- ako je zaključivanje dobro, onda je racionalno
- racionalnost na neki način povlači logičnost
nismo racionalni ako znamo istinu
logični smo ako nova vjerovanja slijede iz starih
- racionalnost: vjerovanja – želje
- naš fokus je na racionalnosti vjerovanja
- pitanje: kada su želje racionalne?
- rac. želje bi mogle biti autonomne (nije nastala pod vanjskim utjecajem, naša!)
- autor koji se time posebno bavio J. Elster (tvorac teorije racionalnosti)
- 80-ih godina je otvorena ova debata o racionalnosti
- tada psiholozi počinju ispitivati racionalnost, ta istraživanja su se nazivala heuristike
(predstavnici: Kahnewman & Tversky, Nissbett & Ross, Johnstone – Lairy)
- 2 izvora poremećaja racionalnosti (zbiva se mnogo grešaka u našem zaključivanju):
- uzroci poremećaja: 1) „hot“ mehanizam – potječu iz nagonske, strastvene domene
2) „cold“ mehanizam – dolaze iz hladnog, razumskog dijela
Primjeri:
1) irac. želje mogu biti formirane irac. mehanizmima (hot-procesi formiranja irac. želja)
a) „kiselo grožđe“ – želje se nesvjesno prilagođavaju realnosti ili mogućnostima, nagoni
utječu da se reducira tenzija ili frustracija kao posljedica želje koja ne može biti
realizirana; zadovoljenje s malim, linija manjeg otpora, smanjenje kriterija
b) „zabranjeno voće“ – nesvjesno, nagonski težimo onome što nemamo, frustracija kao
dio sreće; pesimističko promatranje svijeta kao način sprečavanja razočaranja (stoici,
Spinoza)
c) sklonost poznatome – nesvjesne želje, okusi, izbori se formiraju na način da se
preferira poznato pred nepoznatim radi sprečavanja frustracija
d) ovisnost – nesvjesne želje se formiraju u skladu s ovisnošću o nečemu (pr. alkohol);
preferencije za mjestima, ljudima, stilom života usklađuju se s naravi ovisnosti
e) oblikovanje mogućeg/dostupnog skupa izbora tako da se unaprijed eliminiraju
neki mogući izbori – nesvjesna želja za brakom kao posljedica želje da se ne rastane od
partnera zbog trivijalnih razloga (nagon za sprečavanje frustracija), ili nesvjesna želja da
se ne sklapa brak kao posljedica želje da ljubav ne postane stvar navike (nagon za
izbjegavanjem frustracije)
2) želje mogu ometati vjerovanja (hot-procesi formiranja irac. vjerovanja)

15
 a)“wishful-thinking“ – vjeovanja se oblikuju pod utjecajem želja – „što se babi htilo, to
se babi snilo“ – pr, želja za uspjehom utječe da se smatramo uspješnima
b) racionalizacija – pr. perceptivna vjerovanja mogu se prilagođavati željama ili „moji
pretpostavljeni ili profesori ne uočavaju moje sposobnosti“ (ne želim napredovati ili dobiti
dobru ocjenu, jer to ionako nije važno)
c) retroaktivno pripisivanje veće težine izabranoj opciji – vjerovanja prilagođavaju
željama, obavljenim izborima i postojećim preferencijama – samozavaravanje
3) vjerovanja mogu ometati želje (cold-proceci formiranja irac. želja)
a) planiranje karaktera – svjesno oblikovanje želje u skladu s vjerovanjem; pr, fatalizam
može utjecati na razvijanje pesimizma, pasivnosti, apatičnosti, „amor fati“ stava kao
nazora na svijet i vodiča naših želja i preferencija
b) želje koje se mijenjaju ovisno o kontextu – javljaju se kada se privlačnost opcije
mijenja s promjenom situacije (koja racionalno ne bi trebala dovesti do promjene u
preferencijama ili željama); relativna privlačnost opcija može se promijeniti kada se
različito opišu iako logički ne postoji razlika (pr. kupac je spreman dati određenu svotu
novca za radio nakon što je kupio auto, ali nije htio kupiti auto koji je za istu svotu bio
skuplji, jer je imao ugrađen radio)
4) vjerovanja mogu biti formirana irac. procesima formiranja vjerovanja (cold-procesi
formiranja irac. vjerovanja) – čisto teorijsko zaključivanje (za razliku od praktičnog
zaključivanja u kojem vjerovanja utječu na formiranje želja)
- greške u interferenciji, greška konjunkcije
- naše loše zaključivanje može biti posljedica hot ili cold mehanizma – ono nije idealno
- autori su zaključili da smo iracionalni, da naše zaključivanje nije racionalno
- odgovor se preselio u filozofiju
- inkonzistentna trijada (sva 3 suda ne mogu istovremeno stajati)
1) racioanlnost povlači logičnost
2) ljudi su racionalni
3) ljudi nisu logični
- prva skupina ljudi je tvrdila da vrijedi 2) i 3) (Steven Stich) – racionalnost se treba
definirati u terminima pragmatičnosti – racionalni smo kada smo uspješni
- druga skupina: 1) i 3) – autorima heuristike – ljudi nisu racionalni (Cosmides)
- treća skupina: 1) i 2) – odbacuju rezultate istraživanja, rezultati nisu dovoljni da bi
pokazali da ljudi nisu racionalni (Jonathan Cohen, D. Davidson)
J. Cohen

16
 - racionalnost povlači logičnost, ljudi su racionalni
- razlikuje sposobnosti i izvedbe
- experimenti pokazuju da ljudi nisu dobri u izvedbi racionalnog zaključivanja, a iz toga
se ne može zaključiti da ljudi nisu racionalni
- to ne znači da nismo sposobni
- greške se mogu smanjiti
- koji razlozi ometaju našu izvedbu?
- ljudi imaju sposobnost racionalnosti
- ljudi griješe kad se nešto ubaci između sposobnosti i izvedbe
- ljudi vrlo često jasno i točno zaključuju

Davidson
- teorija mentalnih reprezentacija, naša vjerovanja su ment. reprezentacije
- samim tim imaju svojstvo intencionalnosti (one su o vanjskom svijetu)
- to povlači tezu da su naša vjerovanja racionalna
- da smo iracionalni naša vjerovanja ne bi bila intencionalna
- pr, da naučimo nečiji jezik, moramo vjerovati da su ti ljudi racionalni
- oni nastoje spasiti pojam racionalnosti
- mi ipak nismo savršeno racionalni
- 90-e god. 20. st. – teorije minimalne racionalnosti (mi nismo sposobni za savršenu
logičnost ali smo sposobni ponekad izvesti točna vjerovanja i ponekad primjetiti da je
došlo do greške u zaključivanju)

Filozofske rasprave
- Lewis Caroll – u našem zaključivanju postoji logički problem
- kada zaključujemo uvijek imamo 2 premise iz kojih zaključujemo: A, B – 2
- ovdje se skriva premisa C, znanje o logičkom pravilu
- moramo dodati i premisu D da bi znali iz A, B i C zaključiti 2
- onda dodajemo i E premisu i tako unedogled
- zaključuje da nikada ne možemo doći do 2
- u samoj naravi zaključivanja postoji greška
- Hume: uvijek možemo posumnjati da se u našem zaključivanju dogodila pogreška
- ako jednom pretpostavimo da naše zaključivanje može biti pogrešno onda ne postoji
racionalnost

17
- naše zaključivanje je iznutra defektno
- Fumerton – je postavio pitanje koja je dobra osnova za zaključivanje?
- Krublith: kada govorimo o zaključivanju moramo biti svjesni da ono često počiva na
predrasudama
- međutim, mi nećemo odbaciti našu racionalnost
- naše zaključivanje je sadržajno prazno
- imamo masu dobrih razloga za smrtnu kaznu i masu dobrih razloga protiv
- nema stava za koje ne možemo navesti neke razloge
- test naše racionalnosti će biti da ispitujemo naše predrasude

Istine razuma
- znanje utemeljeno na percepciji je varljivo
- antički filozofi su težili ka sigurnim znanjima, otpornim na sumnju
- doxa vs. episteme
- mora postojati prava spoznaja, apsolutno sigurno znanje
- u tome je prednjačio Platon
- to znanje nije osigurno osjetilima
- moraju postojati neke istine koje će biti istine razuma – proizvod čistog umovanja
- kako doći do tih isitina razuma?
- istina razuma = spoznaja ideja
- duša je boravila u svijetu ideja i imala je neposredan uvid u ideje
- naše tijelo je tamnica duša; u tijelu duša zaboravlja sve što je znala – to znanje ipak još
postoji u njoj
- Platon govori o urođenom znanju = istine razuma (nije osjetilno znanje, ne pati od
mana doxe)
- sve što se temelji na osjetilima je varljivo
- urođeno znanje nije intuitivna ideja – ono je sigurno
- filozofi se nisu htjeli pomiriti sa mnijenjem, doxom
- danas teza o urođenom znanju nije toliko privlačna
- mišljenje o urođenom znanju promijenio je Kant; od njega nadalje se govori o a
prioriju, a ne o urođenom znanju
- distinkcija: a priori (prije iskustva) vs. a posteriori (iskustveno)
- distinkcija: analitički i sintetički sudovi

18
- Kant pokušava otkriti postoje li sudovi koji su sudovi razuma i koji nemaju nikakve
veze s iskustvom
- sigurne istine razuma: analitički sudovi a priori (pr, Neženja je neoženjen muškarac.
Lisica je ženka.) – njihova istinitost se može utvrditi neovisno od iskustva. Ako se
razumije S, iz toga se može izvesti predikat, odnosno istinitost suda
- postoje a posteriori sintetički sudovi – sudovi o svijetu (pr, Lisice su lukave)
- ti sudovi se moraju provjeriti
- Kantu nije dosta da istine razuma budu definicije
- postoje i a priori sintetički sudovi – sudovi o svijetu (pr, euklidska geometrija: 5 + 7
= 12; ili Lopta ne može biti cijelom svojom površinom crvena i ne-crvena – to
svakako nije analitički sud. Sud nam je evidentan neovisno od iskustva. Istinitost ne
otkrivamo iz iskustva
- Kant: postoje istine razuma koje nisu samo analitički a priori,već i sintetički a priori
- a priori nije isto što i urođeno znanje
- a priori znači da se istinitost može utvrditi neovisno od iskustva – slabija tvrdnja
- urođeno znanje podrazumijeva rađanje s nekim znanjem
- treba razlikovati uzrokovanje i opravdanje
- Platon: istine razuma moraju bit uzrokovati a priori
- Kant. dovoljno je opravdanje
- ono što uzrokuje istinu nije istovremeno i njegovo opravdanje
- Kant: samoevidentne istine su nužne, općenite (svi to misle, nameću se odmah je jasno
da je to istina -- to je svojstvo a priorija)
- Kant: postoji fenomenalni (onaj koji mi vidimo) i noumenalni svijet (ne možemo
znati kakav je a taj je pravi)
- općenito i nužno – intersubjektivni
- istine razuma i nove istine razuma su nužne za naš razum a ne za neki drugi
- Russell: - svjestan Kantovog ograničenja
- nema nužnih istina
- odbacuje ovakvo shvaćanje a priorija – vraća se Platonu (opće=ideja)
- a priorno znanje=znanje o odnosu između univerzalija
- zadatak razuma=otkrivati univerzalije i odnose među njima
- to vodi u čisto umovanje – to su istine razuma – to je stvar metafizike
- istine razuma provjeravamo razumom
- Ayer – kritika Russella

19
 - empiricizam=postoje definicije ali ne mogu postojati sintetički sudovi a priori
- verifikacionizam – da bi neki sud bio smislen mora biti provjerljiv u iskustvu
- metafizički sudovi nemaju smisla jer se ne mogu provjeriti u iskustvu
- odbacuje Russellovu metafiziku ali i sintaktičke sudove a priori
- prihvaća samo sintetičke a posteriori i analitičke a priori sudove
- Quine – kritika Ayera – radikalan empiricist – koherentist
- znanje je niz koncentričnih krugova
- dovodi u pitanje i iskustvo i razum kao temelje znanja
- gledamo koliko se neki sud slaže s našim iskustvom, ukoliko se ne slaže,
odbacujemo ga
- negacija=istina razuma
- 2 dogme: 1) postoji razlika između analitičkih i sintetičkih sudova
- za ustanovljavanje jednog i drugog potrebno je iskustvo
- oba su aposteriorni
2) svaki sud može biti provjeren na iskustvu
- svi sudovi iskustveni, ali iskustvo ne prosuđuje istinu
- čista iskustvena evidencija može podržati različite sudove jednako dobro
- nema čistih istina razuma; postoje samo različiti sudovi koji su opravdani
istim iskustvom
- to se danas naziva teorija neodređenosti
- Bonjour – koherentist: ne možemo se apsolutno odreći nužnih istina (govori o intuicijama)
- intuicija= samoevidnetno, jasno
- postoji aktivnost razuma, neovisna od iskustva – sa sobom nosi samoevidentnost
- intuicije i razumski uvid uvijek se temelje na nekoj evidenciji
- evidencija je iskustvena
- intuicije i razumski uvid mogu biti pogrešivi

SVIJEST

20
 - mnogi svijest izjednačavaju sa razumom
- svijest = introspekcija – iskustvo o ment. stanjima
- pojam introspekcije povlači analogiju s percepcijom
- introspekcija – izvor znanja o našim unutarnjim stanjima – ment. stanja
- mora postojati izvor znanja o nama samima – to je svijest
- ovo bi bilo iskustvo o nama
- 2 vrste ment. stanja: 1) dispozicijska stanja – pr, moja vjerovanja, želje, emocije,
interesi, motivacija....
2) ment. procesi – pr, percipiranje, zaključivanje, zamišljanje...
- svijest je izvor znanja o našim vjerovanjima, željama i ment. procesima
- koliko je svijest pouzdan izvor znanja? – prvi se time bavio Descartes
- sve započinje sa sviješću, samo što se onda još ne razlikuje razum i svijest
- sva percepcija je nepouzdana – jedino ne možemo posumnjati u cogito = mislim
- mislim je proizvod svijesti a ne razuma
- iz cogita sve nastaje ali razumom
- cogito je istina u koju ne možemo sumnjati
- Cogito (iz svijesti), ergo sum (iz razuma)
- samoizvjesnost svijesti
- činjenica da mislim ne može biti pogrešna
- svijest je najpouzdaniji izvor znanja
- svijest je kao jedna metapozicija (svjesna sam da percipiram vas)
- skeptički argumenti – ne vrijede za svijest
- teorija privilegiranog pristupa – mi imamo privilegirani pristup vlastitim ment.
stanjima i nitko osim nas ne može znati ništa o našim ment. stanjima (to naše znanje je
nepogrešivo – nepogrešivost i omni science-sveznanje)
- nemoguće je da imam neka ment. stanja, a da to ne znam (sveznanje)

Kritika: 1) Psihoanaliza (Freud)

21
- dovodi se u pitanje teza sveznanja
- pojam nesvjesnog – postoje neka ment. stanja koja su potisnuta u domenu nesvjsnog, ali
isto tako utječu na naše ponašanje
- odnos nesvjesnog – santa leda
2) Bihevioristi
- psihološki pandam verifikacionista
- ne možemo prihvatiti ništa što nije provjerljivo
- nitko ne može provjeriti da li se mi stvarno, pr, bojimo
- fenomen 1. lica – dostupno je samo meni i nikom drugom
- introspekcija je nepouzdana
- odbacuju fenomen introspekcije; nijedna se istina ne može temeljiti na introspekciji
- introspekcija je neverifikabilna
3) Introspektivna alijeracija (introspektivno otuđenje)
- postoje skeptički argumenti za svijest
- iluzija vs. veridička percepcija – iznutra nam izgleda isto
- primjenjuje se kod težih psiholoških slučajeva (pr, paranoja)
- možemo se varati i u pogledu introspekcije

- predložena je teorija ograničenog privilegiranog pristupa (oslabljena varijanta

Descartesa): nije tako da smo nepogrešivi, nije tako da znamo sve; postoji nesvjesno
- introspekcija – pouzdan izvor znanja/vjerovanja u normalnim okolnostima/situacijama
- svijest nije toliko elaborirana kao percepcija ili razum

MEMORIJA

22
- nije toliko elaborirana kao percepcija i razum
- memorija je svakako važan izvor znanja
- ona ne proizvodi nikakva vjerovanja
- kako onda možemo govoriti o njoj kao izvoru znanja?
- distinkcija: generativni izvori znanja
(percepcija, razum svijest – proizvode nova vjerovanja)
prezervativni izvori znanja
(memorija; čuva postojeća znanja; bez nje znanja ne bi bilo)
- kad ne bi bilo memorije, znanje ne bi bilo moguće
- memorija ne proizvodi nova znanja, samo ih čuva
- memorija = pamćenje ?
- memorija je skup pohranjenih podataka; sposobnost zapamćivanja, prisjećanja
- pamćenje je samo dio memorije
- 2 ključna filozofska pitanja vezana uz memoriju:
1) kako znamo da su se stvarno dogodili događaji kojih se sjećamo?
2) što uopće može opravdati memorijsko vjerovanje?
- da bi govorili o tome koliko je pouzdana memorija, moramo se pozvati na psihologiju
- moramo razlikovati vrste memorije:
dugoročna – negdje spremljena (memorijska vjerovanja) – nesvjesna
kratkoročna – radna memorija (sposobnost obavljanja tekućih funkcija) - svjesna
- kratkoročna memorija je krhka, nestabilna, lako se poremeti, kratko traje
- dugoročna memorija je stabilna, čuva podatke
- nama je zanimljiva dugoročna memorija
- razlikujemo nekoliko vrsta dugoročne memorije
a) epizodna memorija (sjećanja o događajima)
b) semantička memorija (memorija o propozicijama)
c) proceduralna memorija (pr, kako vezat cipele, sjećanje o vještinama)
- mi ćemo se najviše koncentrirati na epizodnu memoriju, a nešto malo i o semantičkoj
- kako teče proces memoriranja? (dugoročna epizodna memorija)
Sve započinje percepcijom; formiramo neko perceptivno vjerovanje; to vjerovanje mora
se memorirati; ono postaje memorijsko vjerovanje; proces pamćenja: od perceptivnog do
memorijskog vjerovanja; ali tu je i proces sjećanja

23
1. faza memoriranja je pamćenje; mi nikada ne pamtimo sve; da bi nešto zaboravili to
mora biti u memoriji
Kako nešto pamtimo a nešto ne?
- 3 aspekta pamćenja:
1) prethodno znanje (prije pamtimo ono što nam je poznato)- ELABORIRANOST
PODATAKA
2) SPECIFIČNOST – bolje pamtimo konkretne, specifične sadržaje od apstraktnih
selekcija informacija; memorija je subjektivna; razni ljudi različito pamte stvari; mora se
organizirati ono što zapamtimo
3) ORGANIZACIJA – organizirana informacija lakše se pamti; ne organiziramo svi
informacije na isti način – subjektivnost; bolje pamtimo info. koje su nam relevantne
- pamćenje ovisi o subjektivnim elementima
- opasnost: zaboravljanje/nezaboravljanje – 2 teorije
1. teorija iščezavanja – zaboravljamo jer informacije blijede, iščezavaju; ako nešto ne
upotrebljavamo to će blijediti i nestati
2. teorija interferencije – nikad ne nastaju stare informacije; njih skriju nove
informacije; stare informacije više ne znamo pozvati
- ponavljanje sprečava zaboravljanje

- ako nismo zaboravili, moramo se sjetiti

- ključna stvar u sjećanju su putokazi
- da bi prisjećanje bilo uspješno, važno je imati dobar putokaz do informacije
- dobar putokaz ima dobru asocijativnu snagu
- pri učenju sami radimo dobre putokaze
- cijeli proces memoriranja ovisi o subjektivnim elementima

24
Filozofske teorije o memoriji:
INDIREKTNI REALIZAM - najstarija teorija – odgovara psihološkim nalazima
- pretp.: postoji neki događaj i on dovodi do formiranja memorijskih vjerovanja
- mi to možemo prizvati
- naše memorijsko vjerovanje „spava u našem skladištu“
- sjećanje uvijek pretpostavlja neki događaj
- ne postoji direktna veza našeg sadašnjeg stanja i tog događaja
- memorijsko vjerovanje je nastalo kauzalnošću
- kako znamo da memorijsko vjerovanje odgovara događaju?
- kritičari govore da za to nemamo nikakav dokaz

- svjesni smo samo memorijskog vjerovanja

- neki kažu da imamo osjećaj da memorijsko vjerovanje odgovara događaju
- možemo tvrditi da imamo MV, ali ne možemo tvrditi da odgovara stvarnom stanju
stvari
Prigovor za indirektni realizam: za percepciju vrijedi i za memoriju

DIREKTNI REALIZAM
- imamo događaj i postoji kauzalni lanac do moje memorijske svijesti o tom događaju
- nije podržan psihološkim teorijama – traži novu psihologiju
- kad se sjećamo nekog događaja znači da se taj događaj stvarno dogodio

FENOMENALIZAM
- 2 varijante: a) reduktivni:blaži – sigurno znamo da imamo MV, ali ne možemo
dokazati da se stvarno dogodio događaj kojeg se sjećamo
- ne postoji objektivna postojeća prošlost
b) eliminativni: radikalniji – to je sve o čemu možemo govoriti
- odbacuje fenomen prošlosti
- ne možemo imati dobar odgovor na skeptički prigovor
- svjesni smo MV, fenomena i to je sve što možemo dokazati
- reducira prošlost na naša MV
- fenomenalisti bi bili idealisti

25
 SVJEDOČANSTVO (testimony)
- izvori su drugi ljudi
- komunikacija, iskazi drugih ljudi kao izvori znanja
- vjerovanja dobivena od dr. ljudi (pr, sve što smo naučili u školi, čuli putem medija...)
- većina naših vjerovanja dobivena iz svjedočanstva
- svjedočanstvo je jedan od najvažnijih izvora znanja
- o njemu se počinje govoriti tek pred 10-ak godina
- socijalna epistemologija (ne možemo govoriti o znanju, spoznaji a da ne uključujemo
društvo, druge ljude)
- otac te ideje: Goldman
- kad bi odstranili vjerovanja koja smo dobili svjedočanstvom, ostalo bi nam jako malo
- svjedočanstvo ne proizvodi nova nova znanja – prezervativni izvor znanja
- svjedočanstvo – općenito govorenje; stvaranje vjerovanja na temelju govorenja
općenito (uključujući sve vrste medija; čak i pr, putokazi na cesti); prenašanje neke
vrste poruke; vrsta komunikacije općenito
- na prvi pogled svjedočanstvo nam se čini pouzdan izvor znanja; ali mnogi ljudi lažu ...
- vrijeme britanske filozofije: D. Hume, T. Reid – 2 suprotne pozicije o svjedočanstvu
- Hume razmatra čuda – u njih ne treba vjerovati
- otvara pitanje svjedočanstva – treba li ljudima vjerovati? -ljudi su lakovjerni, skloni
bez dokaza u nešto vjerovati - potrebno je biti na oprezu; provjeriti što drugi kažu
- to treba svesti na svoje iskustvo i ako je koherentno sa iskustvom, onda to treba
prihvatiti - REDUKCIONIZAM – svjedočanstvo se treba reducirati na pouzdanije
izvore znanja (pesimistički stav o ljudskoj prirodi)
- Reid – predstavnik škotske škole, nastavljač britanskog empirizma
- „škola zdravog razuma“ – common sense – zdrav razum = kriterij prihvaćanja bilo
koje teorije – nepotrebno tražiti dokaze
- kritizira Humea – ne treba provjeravati što nam drugi kažu –
ANTIREDUKCIONIZAM – mi imamo pravo drugima povjeravati bez provjere
1. arg.: probajte zamisliti svoj um bez onog što ste dobili svjedočanstvom
- odbaciti svjedočanstvo ne bi bilo dobro; mi smo spoznajno ovisni o drugim ljudima, a
to nam daje pravo da nešto prihvatimo bez provjere – EPISTEMOLOŠKA OVISNOST
2. arg.: mudri tvorac nas je napravio takvima da vjerujemo bez provjere
- pr, djeca vjeruju u sve; u nas je ugrađen princip povjerenja od mudrog tvorca; drugi
ljudi nam trebaju za preživljavanje, razvoj uma – princip povjerenja

26
 Hume Reid
- redukcionizam antiredukcionizam
1) epist. ovisnost
2) prinicp povjerenja
3) princip istinitosti
3. arg.: mudri tvorac je ugradio u ljude i princip istinitosti
- ljudi imaju ugrađen princip da govore istinu, iako neki ljudi lažu, i najveći lažac često
govori istinu

- i drugi izvori znanja nisu potpuno pouzdani (i percepcija nas vara)

- u suvremeno doba svi brane Reida
- pred 4-5 god. su se pojavili branitelji Humea

J. A. Coady – nemoguće je da se naše svjedočanstvo bazira na evidenciji jer ona ne može

biti uvijek dovoljno dobra
- moguća su 2 načina provjere:
1) lokalna – provjera temeljem vl. iskustva; na taj način svjedočanstvo ne može biti
provjereno; čisto zaključivanje je presiromašno da bi opravdalo iskaze drugih
(siromaštvo evidencije)
2) globalna – ne gledamo samo vlastita iskustva nego sva vjerovanja koja imamo;
možemo naći razloge da povjerujemo (problem cirkularnosti: pozivamo se na
svjedočanstvo da bi opravdali drugo svjedočanstvo)
- evidencija za svjedočanstvo je uvijek problematična, nedostatna
- zato je antiredukcionizam pozitivan, legalan stav

P. Graham – lingvistički argument (zajedno s Coadyjem) koji podržava princip istinitosti:

naša komunikacijska praxa dokazuje da ljudi govore istinu- kad ne bi bilo tako, ne bi bilo
komunikacije; kad bi ljudi većinom lagali, komunikacija bi izumrla

T. Burge – postoji apriorni dokaz u korist antiredukcionizma – nema emprijijskih dokaza

- proizlazi iz analize svjedočanstva - netko nam nešto prenosi; ukoliko nam je to
smisleno, tom čovjeku pripisujemo status racionalnog izvora
- ako nešto razumijemo, informator je rac. izvor- daje pravo da mu povjerujemo bez
evidencije – racionalnost je dovoljno dobra

27
A. Plantinga & M. Dammett – argument iz dizajna – nastavak principa povjerenja
- mi smo dizajnirani tako da smo skloni povjerenju
- P.: to je dokaz Božjeg postojanja
- D.: to je posljedica evolucije
- povjerenje je vrsta evolucijske strategije (da bi preživili moramo razviti povjerenje)
R. Axelrod – potvrđuje Plantingu i Demmetta
- povjerenje postoji i kod jednostaničnih životinjica
- prisiljeni smo imati povjerenje zbog preživljavanja
- ovo su arg. na strani Reida

Suvremeni redukcionizam: J. Adler, E. Fricker, P. Falkner (inkonzistentna trijada):

1) epistemički odgovorno prihvaćanje svjedočanstva je moguće
2) povjerenje se temelji na evidenciji
3) evidencija za povjerenje je uvijek nedostatna
- postoji mogućnost da prihvatimo 2) i 3)
- 2/3 – PURIZAM – vrsta skepticizma u pogledu svjedočanstva
- svjedočanstvo nikada nije pouzdan izvor znanja jer evidencija nikada nije dostatna
- ½ - redukcionizam / evidencijalizam – epistemički odg: povjerenje je moguće i
temelji se na evidenciji
- epistemološka praxa: imamo 2 tipa situacija
1) obične/ paradigmatične – neposredno prihvaćamo nešto što dobijemo iz okoline
- vrlo često imamo pravo što smo povjerovali
- uspješnost: mi imamo neke razloge zašto vjerujemo; no opet je tu prisutna ...
- evidencija: to su svakodnevne situacije; već je ugrađena u nas; jer smo i prije imali
puno iskustva s tim
2) neobične/ parazitske – svjesno tražimo dodatnu evidenciju
- ovdje provjeravamo i opet nas prevare
- automatsko prihvaćanje na početku, provjeravamo a onda nakon nekog vremena nam
to postaje normalno
Evidencijalisti se posebno bave običnim situacijama (jer je njih puno više nego neobičnih).
Mi samo u posebnim slučajevima ne možemo sumnjati u osjetila (pr, kada auto juri na nas
nećemo razmišljati varaju li nas oči ili ne; instinktivno reagiramo). Naše prihvaćanje nije stvar
naše volje – INVOLUNTARIZAM; mi vrlo često prihvaćamo iskaze koji su istiniti – to je
stvar nekog automatizma

28
 - vrsta prestabilirane harmonije – sve je lijepo složeno; naša vjerovanja su u skladu sa
stvarnom slikom stvari
- u običnim situacijama smo uspješniji
- evidentisti smatraju da se ta harmonija ne može pretpostaviti
- obične situacije su tako jednostavne, tako da mi njihovu provjeru obavimo nesvjesno
- involuntarizam ne stoji
- bolje je reći da mi imamo dosta iskustva da sve nesvjesno provjeravamo
1. arg. – podjela situacija
2. arg. - involuntarizam

3 arg. evidencijalizma:
- evidencijalizam je neizbježan
- ljudi imaju epistemološko pravo prihvatiti svjedočanstvo bez evidencije
- kakvo je to epistemološko pravo?
- antirealisti kažu da ono potječe iz konstitucije našeg razuma
- evidencijaliste zanima što to znači imati epistemološko pravo; 3 interpretacije:
1) GLOBALNA (najradikalnija interpretacija) – apsolutno, bez ikakave evidencije;
nemam nikakvo generalno opravdanje, a nije mi potrebno ni pojedinačno opravdanje
2) LOKALNA (slabija interpretacija) – ne treba nam pojedinačno/lokalno opravdanje;
dovoljno je znati da u principu ljudi govore istinu; treba nam generalno opravdanje
3) MINIMALNO LOKALNA – potrebno generalno opravdanje, a lokalno samo ponekad
- 1) ne može stajati, jer je puka lakovjernost
- varijante su 2) i 3), one su uvjerljivije
- tko prihvati 2) i 3) = evidencijalist
- reidovci= apriorni evidencijalisti – dovoljni su im samo a priorni dokazi
- javljaju se 2 pitanja: a) kvaliteta evidencije (koja evid. nam treba, koji razlozi su dobri)
b) kvantiteta evidencije (koliko dokaza treba)

29
 KVALITETA EVIDENCIJE – koja evidencija nam treba?
- imamo svjedočanstvo P, koji razlozi nam trebaju?
J. Harwig – dvojbeno je koju vrstu evidencije možemo imati
- smatra da imamo 2 vrste evidencije: o sadržaju P-a i o informatoru
- nemoguće je imati razloge koji govore u prilog sadržaja P; ako već znam nešto o
sadržaju P-a; to nije nova evidencija
- možemo imati razloge o informatoru
- dokazna građa o informatoru je to što nam treba; informacije o nečijem moralnom i
epistemološkom karakteru
Ross i Nissbett: karakter nije važan – fundamentalna greška pripisivanja
- teorije ličnosti pretpostavljaju postojanje nečeg kao što je karakter
- karakter objašnjava nečije ponašanje
- pretpostavlja se da su karakterne crte robusne (otporne na različite situacije)
- tkđ. pretp.: karakterne crte konzistentne (pojavljuju se u skupinama – pr, dobri vs. loši)

Harwig je pretpostavljao ovu teoriju ličnosti

- 50ih god. 20. st. javlja se kritika ove teroije – situacijska psihologija koja se razvija
unutar socijalne psihologije
- karakterne crte nisu ništa realno (dokazano Milgramovim experimentom o utjecaju
kazne na učenje)
- ponašanje čovjeka određuju situacije a ne karakter
- ne postoje nikakve karakterne crte – Doris, Stich i Harman
- kompromis: lokalne karakterne crte, društveni obrasci ponašanja

KVANTITETA EVIDENCIJE – koliko evidencije moramo imati?

- purizam – ne možemo prihvaćati tuđe iskaze bez razloga
- nikad ne možemo biti apsolutno sigurni da drugi čovjek govori istinu
- nikad nije moguće imati epistemološko odgovorno povjerenje- tu su puristi skeptični
- kad nekome povjerujemo, nikad ne možemo biti 100% sigurni
- neki su zato odbacili svjedočanstvo kao izvor znanja (pr, Descartes)
- kontekstualizam – intuicije koje slijedimo;automatski prihvatimo ono što čujemo
- nisu sve situacije iste – gruba distinkcija: obične/paradigmatske i neobične/parazitske
- kontekstualisti prihvaćaju skepticizam, ne odbacuju svjedočanstvo

30
 SIŽE 5. SEMESTRA
- izvori spoznaje
- naturalistički pristup – umjereni (Stich, Kitcher, Goldman)
- 70e god. 20. st.: Quine – naturalistička epistemologija
- postoji i normativistički pristup(Kim)- normativisti odbijaju vezu sa prirodnim znan.
naturalizam --------------------- normativizam
- druga distinkcija: deskriptivna ----------------preskriptivna
- percepcija – opis . ZA (realisti) vs. PROTIV (antirealisti)
- razum – opis – ZA (racionalnost) vs. PROTIV (iracionalnost)
- problem a priori – ZA (racionalizam) vs. PROTIV (empirizam)
- problem: indukcija-dedukcija – ZA (racionalizam) vs. PROTIV (empirizam)
- svijest: opis – ZA (teorija privilegiranog pristupa) vs. PROTIV (kritičari t. p. p.)
- memorija: opis – REALIZAM vs. FENOMENALIZAM
- svjedočanstvo: opis – ZA (antiredukcionisti) vs. PROTIV (redukcionisti)
- skepticizam – pozicija na sasvim suprotnoj strani od realizma, antirealizma,
fenomenalizma (odbacuje mogućnost znanja)
Podjela:
- Stroud; Unger – brane skepticizam
- Moore (nema odgovora skepticizmu; ostaje nam zdrav razum)
- Strawson (praktičan život pokazuje da skepticizam ne stoji - naturalizam)
- Lewis, Cohen, De Rose (kontekstualizam, stupnjevi znanja)
- relativizam (skeptici su u pravu, ali pojam znanja se relativizira)

31
 ZNANJE
- Platon: klasična tradicionalna def. znanja u „Teetetu“ (dijalog koji se bavi znanjem)
Znanje je istinito opravdano vjerovanje
- trodjelna def. znanja: 1) vjerovanje
2) istinito vjerovanje
3) istinito vjerovanje koje je opravdano
- uvjet vjerovanja je bazičan
- vjerovanje je mentalno stanje (dispozicijsko)
- vjerovanje ima svojstvo intencionalnosti (o nečemu je)
- možemo li imati znanje bez vjerovanja?
- pr. čovjek zna da mu je kuća spaljena iako govori „ne vjerujem da mi je kuća
izgorjela“ – pr, u kojem znanje ne uključuje vjerovanje (emoc.)
- protupr, da bi imali znanje o nečemu, u to se ne mora vjerovati
- većina kaže da se ne može imati znanje ako se ne vjeruje
Da bi imali znanje mora se vjerovati
- ne može se reći: „znam ali ne vjerujem“
- imati znanje bez istine nije moguće
Postavlja se pitanje što je istina?
- istina je poklapanje moje propozicije sa stvarnim stanjem stvari
- ako utvrdimo da nema istine, onda nema znanja
- ključan uvjet opravdanja
- da bi stvarno nešto znali, potrebno je imati dobru dokaznu građu za vjerovanje
- slučajevi epistemičke sreće – slučajevi u kojima mislimo da imamo znanje; pr, sat
stane u 12:00 i sljedeći dan u 12:00 čovjek pogleda na sat i vjeruje da je 12:00
(slučajno je tako, poklopilo se)
- pojam epistemičke sreće je prepoznao Platon, iako je imenovan kasnije
- niste zaslužni da imate znanje, ali ispada da znate – pr, epistemičke sreće
- Platon uočio da sreća nema veze sa znanjem
- u daljnjoj raspravi govori se o pojmu istine i pojmu opravdanja

32
 TEORIJE OPRAVDANJA
2 podjele:
1) povijesne teorije opravdanja
- fundacionalizam/teorija utemeljenja
- koherentizam
- relijabilizam
2) moderne teorije opravdanja
- internalizam
- externalizam

FUNDACIONALIZAM
- najstarija teorija opravdanja
- što čini vjerovanje opravdanim? Razlozi, evidencija?
- što je dobar razlog da vjerujemo u nešto? – dobar razlog je ono u što smo se sami
uvjerili (svojim očima)
- percepcija je dobar razlog
- u osnovi našeg znanja moraju postojati dobri temelji
- sva ostala vjerovanja su izvedena iz temeljnih
- opravdanje=pozivanje na vlastitu percepciju
- svi se moraju pozvati na neku vrstu percepcije
- dobro vjerovannje se opravdava perceptivnim vjerovanjem
- postoje 2 vrste vjerovanja: a) temeljna/ perceptivna vjerovanja
b) vjerovanja nadogradnje/ superstrukture
- za njih ne vrijedi isti način opravdanja
- vj. nadogradnje su opravdana inferencijalno, jer ih se izvodi i svodi na vj. 2. vrste
- temeljna vj. su opravdana neinferencijalna, ona su samoevidentna
- asimetričnost u opravdanju (nisu sva vjerovanja na isti način opravdana)
- najčešći je ovaj empirijski fundacionalizam
- no postoji skupina koja je fundacionistička, ali ne i empiristička (pr, Descartes –
perceptivna vj. ne mogu biti temelji znanja, jer su problematična; temelj znanja je
cogito, samoevidentna istina)
- na cogito se nadovezuju ostala vjerovanja
- nisu svi fundacionalisti jednaki

33
 - svjesni su da će se javiti neki problem – u temelje znanja su stavili nešto što nije
sasvim izvjesno (osjetila su nepouzdana: jednako izgleda halucinacija i percepcija)
- skeptički arg. su izgrađeni na fundacionalizmu (Descartes)
- naša percepcija je mnijenje
- problem varljivosti (nepouzdanosti) percepcije
- skepticizam pretpostavlja fundacionalizam
odg. fundacionalista
a) radikalni f.
Descartes – fundacionalizam je točan, alli percepcija ne može biti temelj znanja
log. pozitivisti – percepcija ipak može biti samoevidentna osnova našeg znanja;
tražili su temeljnija vj. od perceptivnih; mora se poznavati jezik;
u temeljima znanja stoje protokol-rečenice (rečenice koje u sebi ne
sadrže jezik) – Neurath, Schlick

b) umjereni f.
perceptivna vj. ne mogu biti samoevidentna; ali ona su nekorigibilna – ne daju se
ispraviti unatoč znanju (Lewis) – ne možemo odustati od fundacionalizma

c) slabi f.
Alston; Russell – vjeruju u fundacionalizam, ali percepcija nije samoevidentna, ali je
dobar kandidat da ju prihvatimo kao premisu za daljnja vjerovanja

Što je motivacija za fundacionalizam? Koji su dobri razlozi za neko vjerovanje?

Zašto je fundacionalizam common sense pozicija? – postoje 2 filozofska objašnjenja:
1) moramo staviti percepciju u naša temeljna vjerovanja; percepcija nam
omogućuje empirijsko iskustvo; naše znanje je znanje o vanjskom svijetu;
percepcija je naš prozor u vanjski svijet
2) fundacionalizam sprečava regres u opravdanju, za neko vjerovanje moramo
imati dobre razloge; ako nemamo dobre razloge imamo regres ad infinitum;
ako opravdanje ide u beskonačnost moramo se zapitati je li početno vjerovanje
uopće u pravu; mora postojati sigurna osnova, koja je točna i gdje niz
opravdanja završava; čvrsta osnova je percepcija

34
 - motivacija fundacionalizma bila je da mi možemo sačuvati znanje
- ne smije biti regresa u opravdanju
- ako ima regresa, nemamo dobre razloge za opravdanje
- mora biti nešto na kraju svih pozivanja
- ako u osnovi nemamo nešto sigurno, sve ostalo pada u vodu
mogući problemi: - Descartesovi skeptički arg. u pogledu percepcije – smiju li perceptivna
vjerovanja biti temeljna vjerovanja?

a) skepticizam – perceptivna vj. su potpuno nepouzdana, jer smo podložni iluzijama,

halucinacijama, zlom demonu ... Naša osjetila su nesavršena. Nama iznutra pogreška i
točna stvar izgledaju jednako. Onako kako vidim, meni se čini da je tako. Isti
subjektivni doživljaj. Subjektivizam napada temelje našeg znanja

b) antirealizam – naša percepcija je određena našim pozadinskim iskustvom; naša

percepcija je „zaprljana“ prethodnim znanjima. Naša ontologija vanjskog svijeta je
određena znanjem/ teorijom o vanjskom svijetu. Svaki jezik sadrži objektivizaciju
vanjskog svijeta. Naša percepcija ne može biti teorijski neutralna.

prigovor: napada regres u opravdanju – regres nije spriječen (L. Bonjour).

Fundacionalisti misle da su perceptivna vjerovanja temeljna. Ona imaju svojstvo „e“ koje
ih razlikuje od ostalih vjerovanja. Da bi nekom pripisali svojstvo „e“ moramo imati neka
druga vjerovanja u odnosu na koje pripisujemo svojstvo. Perceptivna vjerovanja nisu
samoevidentna, već izvedena iz drugih, iz vjerovanja nadogradnje. Perceptivna vjerovanja
nisu kraj. Njihov status „e“ je izveden u odnosu na vjerovanja nadogradnje. Bonjour –
pravi prikaz opravdanja je koherentizam, a ne fundacionalizam

35
KOHERENTIZAM – teorija usklađenosti
- gl. predstavnici: Hegel, Blanshard, Sellars, Bonjour, Quine
- naše vjerovanje mora biti dobro uskađeno s drugim vjerovanjima
- mi imamo određena vjerovanja i svako novo vjerovanje biti će opravdano ukoliko je
koherentno s postojećim vjerovanjem
- naša vjerovanja su dobri razlozi za nova vjerovanja
- ne postoji podjela među vjerovanjima, sva vjerovanja imaju jednak status
- nema privilegiranih vjerovanja
- svako vjerovanje mora proći test usklađenosti
- svako vjerovanje se opravdava na isti način, nijedno nije samoevidentno
- simetričnost u opravdanju (demokracija među vjerovanjima)
- sva vjerovanja se opravdavaju inferencijalno
- internalizam u opravdanju – svi razlozi su internalni nama, moraju nam biti dostupni
- treba obrazložiti pojam koherencije/ usklađenosti
što je zapravo koherencija:
1) uvjet nekontradiktornosti – koherencija znači da ne postoji kontradikcija; to nije
dovoljan uvijet iako je nužan
2) a) implikacija – jaka logička veza; vjerovanje prihvaćamo ako je ono log. implikacija
naših vjerovanja koja već imamo (zahtjevni koherentizam)
b) objašnjenje – slabiji uvjet; da bi neko vjerovanje prihvatila, moram ga moći
objasniti pomoću prethodnih vjerovanja (umjereni koherentizam)
c) razboritost – najslabiji uvjet; neko vjerovanje prihvaćamo ako je njega razboritije
prihvatiti nego njegovu negaciju – tad je to vjerovanje opravdano

- osnovni problem za koherentizam: zamislite osobu sa svojim skupom vjerovanja i

imamo sud p. možemo zamisliti skup vjerovanja koji opravdava p. ali možemo
zamisliti i drugog čovjeka koji prihvaća ne-p.
- možemo imati p i ne-p jednako dobro opravdano
- u što treba vjerovati – u p ili u ne-p?
- koherentisti će se obiti u glavu što nemaju sigurne osnove

36
Kritike:
- primjedba izolacije – problem empirijskog sadržaja – ako sva vjerovanja imaju jednak
status, onda se mogu prekinuti veze s vanjskim svijetom, ne podržava ih stvarni
empirijski sadržaj; nema vjerovanja koja imaju privilegirani status, koherentizam
dopušta izolaciju od vanjskog svijeta/ empirijskog sadržaja
- problem pluralnosti + relativizam = slijede iz primjedbe izolacije
- koherentizam je izgubio vezu sa vanjskim svijetom, jer nijedno vjerovanje nema
privilegirani status
- regres u opravdanju – regres završava u cirkularnosti – stalno pozivanje na daljnju
argumentaciju i prije ili kasnije ćemo se pozvati na neko već spomenuto vjerovanje;
vjerovanja se međusobno opravdavaju

koherentizam se nastoji izvući:

1) sva vjerovanja imaju isti status, ali perceptivna vjerovanja su naša veza s vanjskim
svijetom; ona moraju biti informativno opravdana; moraju imati antecedentni/ prethodni
status, njih posljednje odbacujemo
Kritika: to je slabi fundacionalizam
2) cirkularnost im ne predstavlja problem; prave distinkciju između dobrih i začaranih
krugova; njihova cirkularnost nije problematična

37
RELIJABILIZAM – teorija pouzdanosti
- najnovija teorija (II. pol. 20. st.)
- otac: A. Goldman (zdravorazumski teoretičar)
- dobar razlog mora stalno voditi k znanju
- to ne uspijeva ni fundacionalizam ni koherentizam
- svi prethodnici su zanemarili povijest nastanka vjerovanja
- povijest vjerovanja (proces stvaranja vjerovanja) je ključna za njihovo opravdanje
- dobra i loša vjerovanja se razlikuju po procesu kako se dobivaju
- opravdano je ono vjerovanje koje formiramo na pouzdan način
Što zapravo znači pouzdan način?
- možemo napraviti 2 liste pouzdanih vjerovanja
+ 1. percepcija; 2. log. zaključivanje; 3. evidencija/ dokazna građa...
- 1. nagađanje; 2. emocionalno stvorena vjerovanja; 3. intuicija; 4. tračevi ...
moramo gledati na koji način je nastalo vjerovanje prema listama i prema tome je li
vjerovanje dobro/ opravdano
- relijabilizam može biti vrlo intuitivan
pouzdanost definira kroz 3 uvjeta:
1) pouzdanost – omjer istinitih i neistinitih vjerovanja; više je istinitih nego neistinitih
vjerovanja – jača pouzdanost
2) snaga – nadopunjuje 1); pouzdana metoda je ona koja ima veću pouzdanost u
ukupnom broju vjerovanja; ne gleda se samo omjer, nego ukupna količina vjerovanja
3) brzina – nije jako ključan; nije nerelevantn kojom brzinom nastaju neka vjerovanja,
ako dugo nastaju vjerovanja su neefikasna (pr, experimenti)

- Goldmana muči kako znati što je dobar razlog (mi možemo imati super razlog, ali
pogrešno opravdanje razloga)
- razlika: subjektivno i objektivno opravdanje
- Goldman je zapravo dao kriterije za subjektivno opravdanje
- da bi vjerovanje bilo opravdano nije ključno znati da imamo dobre razloge; bitno je
znati da je pouzdan proces formiranja vjerovanja, dakle proces je objektivan
- treba eliminirati slučajeve kada imamo internalno opravdanje, a ono nije stvarno
dobro opravdanje
- on rješava probleme subjektivnog opravdanja

38
 - oni koji smatraju da se opravdanje temelji na subjektivnim razlozima su internalisti;
a oni koji smatraju da se temelji na objektivnim razlozima su externalisti
- relijabilizam je externalistička teorija (nužno je objektivno opravdanje)
- internalističke teorije su: fundacionalizam i koherentizam

prigovor: znanje povlači znanje da znamo

- relijabilizam i externalizam su sinonimi
- evidencijalizam = internalizam
postoje još 2 prigovora:
1) problem općenitosti – pravo listu pouzdanosti i nepouzdanosti procesa, no pr,
percepcija nije pouzdana po noći; nijedan proces nije pouzdan u svim situacijama;
liste se ne mogu tek tako napraviti
2) problem opsega – moraju se uključiti mogući svjetovi kad definiramo pouzdanost i tad
je teško odrediti što je a što nije pouzdano
- Goldman ignorira ove probleme

39
TEORIJE ISTINE
1) Korespondencijska – tradicionalna, zdravorazumska, najviše se koristi
2) Koherentistička – novi vijek, druga po kronološkom redu
3) Pragmatistička – kraj 19. st.
4) Deflacijske teorije – skup teorija; 20. st.
5) Verifikacionistička (epistemička – drugi naziv)

KORESPONDENCIJSKA TEORIJA ISTINE

- početak filozofskog mišljenja, antika
- Aristotel: adekvatnost stvari i naših misli
- novi vijek: Spinoza, Wittgenstein, Russell
- najintuitivnija i kronološki prva t. i.
- nekakv sud je istinit akko je stvarno tako („p“ je istina akko p)
- imati istinu znači znati kakve stvari stvarno jesu, neovisno od bilo kakvog
spoznavatelja
- istina = poklapanje stvari i misli; objektivnog svijeta i našeg vjerovanja
- korespondencijska t. i. pretpostavlja realizam (i ontološki i epistemološki)
- pretpostavlja se da stvarno postoji svijet neovisan o nama i da mi možemo znati kakav
on stvarno jest
problem: kako znamo da naše vjerovanje odgovara stvarnom stanju stvari?!
- korespondencijska t.i. pretpostavlja da možemo izaći iz glave i ustanoviti izomorfizam
između „p“ i p.

KOHERENTISTIČKA TEORIJA ISTINE

- Hegel: antirealizam (kao i Kant)
- mi možemo znati samo svijet pojava, ali ne možemo znati kako izgleda stvarni svijet
neovisno o nama
- mi smo zatvoreni u svijet pojava
- istina je intersubjektivna
- naši sudovi važe nužno i općenito, ne možemo zamisliti suprotnost naših vjerovanja –
to ne znači da je svijet stvarno takav
- nasljednici: Fichte, Schelling, Hegel (od Kanta)
- Hegel uoblikuje teoriju istine – neki sud je istinit akko je u skladu s našim ostalim
vjerovanjima - „p“ akko koherira s ostalim vjerovanjima

40
-
- tomu su skloni i fenomenolozi, antirealisti
- ovo je kao razočaraniji oblik korespondencijske teorije istine
- Kant: ne možemo spoznati noumenalni svijet, znamo kako svijet izgleda za nas
- Hegel: pravi idealist; ne pretpostavlja postojanje vanjskog svijeta koji je objektivan i
neovisan; mi smo tvorci prirode (ja stvara ne-ja) – sve što je stvarno, umno je, sve
što je umno stvarno je – stvarnost = proizvod našeg uma
- zatvoreni smo u svijet naših misli, nema objektivne realnosti
- problem: s kojim vjerovanjima koherira moje vjerovanje? relevantan skup vjerovanja?
koheriranje s mojim vjerovanjima ili vjerovanjima zajednice? Subjektivizam (jak
problem) ili relativizam? Subjektivizam i relativizam su neprijatelji istine
- rješenje: P je istinito akko koherira sa intersubjektivnim vjerov., vjerovanjima svih
nas
- najveći problem: zli demon

PRAGMATISTIČKA TEORIJA ISTINE

- kronološki 3.; 19/20. st.
- am. filozofija: James Dewey, Pierce, Rorty ...
- bazira se na vezi uspješnosti i istine
- naša uspješnost je dokaz da možemo imati istinu
- konceptualna veza uspješnosti i istine; jedno podrazumijeva drugo
- argument iz čudnovatosti: tvrditi uspješnost i neistinitost
- odbacuje se ideja korespodencije: nemamo direktnu vezu „p“- p – može biti uspješnost
- pragmatisti ne pretpostavljaju p
- uspješnost je istina, istina je uspješnost
- ne zanima ih metafizički svijet izvan nas, jer do njega nemamo pristup
- „p“ je istinit akko je korisno slijediti „p“
- korisnost znači uspješnost
- problem: što znači da je neki sud koristan za mene
- teret relativizma i subjektivizma: za koga, kada korisno?
- „p“ je istinit ako je koristan je sve zainteresirane spoznavatelje (moguće rješenje)
- problemi s relativizmom
- t. i. pretpostavljaju apsolutizam
- pragmatisti odbacuju tradicionalan pojam istine

41
 DEFLACIJSKE TEORIJE ISTINE
- ideja: napuštanje metafizičkog značenja pojma istine
- istina je svojstvo jezika („p“)
- gledamo jezik, misli, a ne vanjski svijet
- nešto je istinito ukoliko ja to tvrdim - „p“ je istinito akko tvrdim „p“
- ove t. i. ispuhuju istinu
- razne varijante deflacijskih t.i.:
a) redundancijska (Ramsey) – pojam istine je redundantan
b) performativna (Strawson) – jezik ima performativnu funkciju (mi jezikom nešto
činimo - tvrdimo)
c) diskvotacijska (Quine) – skidanje navodnika
d) minimalistička (Morowitz) – reducirana t.i.; da se izbjegnu sve zamke koje mogu
zahvatiti istinu

VERIFIKACIONISTIČKA TEORIJA ISTINE

- Putnam – antirealist
- mi ne možemo nikad postići istinu
- objektivna istina je za nas nedostižni ideal
- čim je nešto ideal, imamo ideju da tome trebamo težiti
- možemo se truditi da se približimo tom idealu na sve moguće načine
- pojam istine zamjenjuje se pojmom opravdane tvrdljivosti
- napušta pojam istine u klasičnom smislu
- justified belief – opravdano vjerovanje
- warranted – postizanje opravdane tvrdljivosti
- istina se svodi na razloge, na opravdanje
- ne možemo nikad znati istinu
- internalistički pojam istine
- možemo pojačati internalno opravdanje koliko god možemo
- govori se o istinitosti, ne o istini, jer je ona nepostiziva

42
Je li opravdano istinito vjerovanje znanje? (E. Gettier)
- 1963. objavljen članak
- znanje – 3 uvjeta: a) uvjet vjerovanja
b) uvjet opravdanja
c) uvjet istine
- da li ovakva definicija funkcionira? je li ta def. dobra?
- def. znanja Gettiera, Chisolma, Ayera (varijante Platonove def. znanja)
- ova 3 uvjeta nisu dovoljna za znanje ali su nužna
1. moguće je imati opravdanje za nešto što je neistinito
2. S vjeruje da p Dedukcija, imam razloga
Ako p onda q prenijeti opravdanje
S zna da ako p onda q sa p na q
S vjeruje da q
- to su 2 slučaja kojima se bavi Gettier
1. slučaj
- Smith i Jones za posao
- (d), ako (d) onda (e); K: (e)
- Smith vjeruje u (d) iz čega zaključuje (e)
- moguće je imati opravdanje za nešto iako se to ne zna
2. slučaj
- Jones, Smith, Brown
- disjunkcija
- f, f – (g,h,i); K: g, h, i
- Smith ima opravdanje vjerovati u bilo koja od ova 3 suda
- može se dogoditi da (f) nije istinit
- (h) može biti istina, čak i ako to Jones ne zna

- ako ovo nije dobra def. znanja – što je onda?

- u suvremenoj filozofiji postoje 3 načina rješavanja ovog problema
- nažalost, možemo zaključiti da je pojam znanja vrlo nejasan

43
ZNANJE – vjerovanje, istina opravdanje
1) tradicija 4. uvjeta – pozivanje na G.E.Moorea; fenomen epistemičke sreće; mora se
imati sigurno/ konkluzivno opravdanje (4. uvjet); 4. uvjet se pripisuje A. Plantinga-u;
smatra da moramo imati neosporedivo opravdanje; uvode externalizam u
internalizam def. znanja; opravdanje mora biti externalističko; ova tema je danas
razrađena u epistemologiji vrline (E. Sosa); vrlina: namjera ili čin?
2) naturalistička teorija znanja – D. Armstrong, A. Goldman (am. filozofija); treba
mijenjati def. znanja; pozivanje na prirodne znanosti; pokušavaju biologijski definirati
čovjeka; čemu služi mozak? – da spoznajemo; znanje – vjerovanje formirano na
prirodno ispravan način; metafora sa termometrom: ako je ispravan pokazuje ispravno
temperaturu – tako je i sa našim spoznajnim mehanizmom; mozak je napravljen za
spoznavanje vanjskog svijeta i ako dobro funkcionira, imamo znanje o vanjskom
svijetu; znanje imamo ako smo ispravno formirali vjerovanje (ako je sve u redu s
našim kognitivnim aparatom); znanje se definira po terminima prirodnih znanosti
3) teorije relevantnih alternativa – F. Dretske, A. Goldman (prijelaz milenija); cilj:
eliminirati relevantne mogućnosti pogreške; pr, zebra i prefarbana mula – u ZOO-u
smo sigurni ali ako ju vidimo kako trči poljem pitat ćemo se jeli to stvarno zebra ili je
netko pofarbao mulu; ne može postojati jedinstveno opravdanje za sve situacije; ako
sam eliminirala relevantne alternative, mogu reći da znam; ono što čini naše
vjerovanje opravdanim, potrebno je eliminirati relevantne mogućnosti pogreške;
odbacuje se externalizam; internalizam je preslab; stupanj opravdanja ovisi o
mogućnostima pogreške; iz ove teorije se pojavio kontextualizam (Cohen, DeRose,
Williams...); nema jedinstvenog određenja znanja; znanje ovisi o kontextu/
epistemičkoj situaciji; 1. epistemička situacija je skepticizam; svakodnevna situacija;
imamo različite epistemološke pozicije koje određuju različite epistemološke kriterije
znanja; kriteriji znanja su različiti; moramo znati relevantne mogućnosti pogreške;
kontextualisti priznaju poraz pred skepticima

- 1. problem 4. uvjeta: kako znate da je razlog stvarno dobar?

- 2. varijante znanja (naturalistička teorija znanja)
a) kauzalna teorija znanja (Armstrong) – znanje je kauzalno ispravno formirano
vjerovanje; vanjski svijet djeluje na naše osjetilne organe; ispravnost se definira kroz
kauzalnu teoriju

44
b) teorija pouzdanih procesa (Goldman) – vjerovanje formiramo pouzdanim procesom
je znanje; možemo imati znanje o budućnosti
- je li naturalizam dobar pristup
- problem: i ova teorija pretpostavlja externalizam
- def. znanja je spašena, ali ja ne znam da li stvarno imam znanje – ono je van dosega

- znanje je iskonski nejasan pojam – tako možemo zaključiti nakon svega

- zato bi mogli reći da znanja nema
- mi samo otprilike možemo znati da (ne) znamo
- vagve=nejasno
- ima mnogo nejasnih pojmova, pr, visok/nizak, grad/selo; ćelavost

Socijalna epistemologija
- tradicionalna epistemologija je individualna; bavi se „glavom“ pojednica
- 50-e god. 20. st.: Freud – o znanju se ne može govoriti neovisno o društvu
- neki smatraju da se treba odbaciti tradicionalna epistemologija, koja započinje s
Platonom, jer nije zadovoljavajuća i treba ju zamijeniti nekom novom epistemol.
- ta nova epistem. je vrsta socijalnog konstruktivizma (spoznaja je soc. konstrukt)
- drugi autori smatraju da mnoga naša znanja su formirana u društvu
- Aristotel: zoon politikon – znanje ima formu dijaloga – društvo je bitno, ali to ne znači
da treba odbaciti tradicionalnu epistemologiju – dolazimo do soc. epistemologije
- soc. epistemologija je analitička varijanta, a ono prvo spomenuto je kontinentalna
- u soc. konstruktivizam spadaju strukturalizam i postmodernizam (Wittgenstein,
Edinburška škola...)
- u soc. epistemologiju spadaju Goldman, Kitcher...
- soc. epistemologija je reakcija na soc. kontruktivizam
- soc. konstruktivizam traži odbacivanje svih tradicionalnih epistemoloških pojmova
(istina, znanje...)
- postoje znanje i istina kao soc. konstrukti; to nije apsolutno znanje
- tu poziciju bitno određuje RELATIVIZAM (nema istine, objektivnog znanja)
- soc. epistemologija: društvo djeluje na nas, no ne moramo završiti u relativizmu,
završavaju u VERITIZMU

45
 RELATIVIZAM
- vezan s idejom da naša spoznaja ovisi o društvu, nije individualan fenomen
- društvo utječe na vjerovanje pojednica – determinira što je istinito, opravdano, što je
znanje ... – ne postoji jedna objektivna istina
- postoje 3 vrste relativizma
1) negacija postojanja objektivne istine (klasičan oblik relativizma)
- nema objektivne istine (Wittgenstein, Foucault)
- znanje i sitina su soc. konstrukti/ društveni proizvod
- znanost je set konvencija (visokosofisticiran)
- Edinburška škola: matters of fact (činjenice su soc. konstrukti) mi ih konstruiramo
- nema metafizičke relacije između našeg vjerovanja i stvarnog stanja stvari
- ovo je najtvrđi oblik relativizma, najparadigmatskiji
- specifično za postmodernu filozofiju
- Derrida: znanje i istina su jezični konstrukti – sve ovisi o diskursu
- jezik određuje naše znanje
- naše misli su određene našim jezikom (Shapir-Whorf)
- misli --- jezik; jezik --- misli
2) možda postoji objektivna istina, ali mi to ne možemo spoznati, ne možemo doći do nje
- tu poziciju imamo i kod Kanta
- više podvrsta: a) heuristike – naš kognitivni make-up onemogućuje dolazak do istina
- naša vjerovanja nisu izolirana od nagona i emocija
- hot-mehanizmi utječu na način formiranja vjerovanja (da
nam ne bude teško živjeti) – nisu kognitivni mehanizmi
- Kahneman, Tversky – inzistiraju na tome da naša
vjerovanja ne mogu biti objektivna
- vjerovanja su uvijek određena društvom
- cold-mehanizmi uzrokuju greške u zaključivanju
b) teorijska neodređenost – Quine: nikada ne postoji samo 1 teorija koja
objašnjava neku evidenciju; postoje alternative
- teorija je samo 1 od mogućih
- nijedna teorija nije konačna
- besmisleno je govoriti o objekivnoh istini
- najčešće prolazi teorija najjačeg teoretičara

46
 c) falibilizam – ne može nikad imati definitivne razloge za vjerovanje
- Rorty – traži napuštanje tradicionalne epistem.
- ne možemo doći do objektivne istine
- znanje je društveni konstrukt
3) najblaži oblik – možda postoji objektivna istina, i možda ju uspijevamo spoznati, ali je
odnosi moći u društvu onemogućuju
- najčešće je istina korumpirana od institucija moći
- feministička epistemologija – muškarci su dominantna skupina; oni su
nametnuli svoj način razmišljanja kao jedini i pravi način znanstvenog
mišljenja; kao jedini ispravni
- istina je korumpirana od onih koji posjeduju moć
- političko-militaristički pristup znanosti (Latour) – znanost kao
institucija proizvođenja istine je onemogućila da se dođe do istine
- teorija će biti prihvaćena ovisi o tome odakle dolazi (pr, s kojeg
sveučilišta dolazi znanstvenik)
- moguća kritika relativizma: Goldman „Postojanje istine u društvenom svijetu“
- njegovo stajalište preuzeo i Kitcher
- polazi od tog da od kad čovjek postoji ima želju za znanjem
- ljudi stvarno žele znati kakve stvari jesu
- mi intuitivno vjerujemo da postoji 1 istina
- poziva se na razne antropologe
- ljudi žele, traže istinu
- relativisti učinili strašilo od pojma istine
- relativizam treba shvatiti na pravi način – obj. istina je moguća ali mi nismo u njenom
posjedu, ali svakog trena smo joj sve bliži
- mi napredujemo na putu istine
- istinitost=nešto što sliči na istinu
- realizam je učinio ustupak relativizmu
- relativizam dovodi do nečeg poput spoznajnog šarlatanstva – svatko tko ima spoznaju
može reći „To je moja istina“
- bilo kakav stav je jednako dobar kao i drugi – to je suprotno našoj intuiciji
- relativizam opravdava neku vrstu epistem. neodgovornosti
- ako prihvatimo relativizam, moramo prihvatiti tezu da je bilo koji način za doći do
istine jednako dobar – to nije u redu

47
- koja vrsta konvencija je najpouzdanija? Goldman: znanost=komparativno
epistemološki superiorne metode
- metode znanosti pokušavaju ići ka istini
- Goldman se slaže da istina može biti korumpirana
- ljud. motivacija nije plemenita i to može biti efikasno
- korumpirana istina nije dugoročna
- postoji određeni mehanizam kontrole koji onemogućuje znanstveniku da u potpunosti
korumpira istinu

48
SIŽE
- relativizam – soc. konstruktivizam (postmodernizam) – feministička epistemologija
- feministička epistem.: 1) feministička teorija stajališta
2) feministički postmodernizam
3) feministički empirizam (svo znanje proizlazi iz iskustva, ne
može biti dobrog objašnjenja znanja ako ne konzultiramo
znanosti koje se bave kognicijom; treba razumjeti i društ.
procese koji utječu na formiranje vjerovanja)
- perspektiva žena je različita od perspektive muškaraca
- moramo biti svjesni da je naše znanje uvijek znanje unutar neke perspektive

Odnos: realizam - relativizam

- R. Fumerton: taj odnos se može ublažiti
- realizam: možemo spoznati v.s. istinito
- relativizam: v.s. postoji, ali ga ne možemo spoznati istinito
- Fumerton: ovo dvoje nije nespojivo
realizam: 1. svijet postoji --- ontol. egzistencijalizam
2. svijet postoji neovisno o nama --- ontol. neovisnost
3. možemo spoznati taj svijet --- epist. neovisnost
4. sva vjerovanja su T ili L --- binarnost
5. moguće je postići konačnu sliku svijeta --- jedinstvenost
6. moguće je doći do istine --- istina
7. možemo znati da znamo istinu --- meta-teorija
- relativizam napada 3 – 7
- Fumerton: 3 – 5, zadržava istinu (nećemo moći spoznati istinitu sliku svijeta, ali to ne
znači da nemamo znanje)
- svijet postoji neovisno o nama
- spoznaja ovisi o našem backgroundu
- nema jedinstvene slike svijeta
- vjerovanja ne moraju biti samo T ili L
- to je pokušaj da se spoje 2 tradicionalno odvojena stajališta

49
 SOC. EPISTEMOLOGIJA
- Goldman, Kitcher
- ne odbacuje tradicionalnu epistemologiju
- kako formirati u društvu dobro vjerovanje? kakva su dobra soc. vjerovanja?
- društvo djeluje na formiranje naših vjerovanja
- 3 stajališta: 1) KONSENZUALIZAM – kriterij dobrih soc. vjerovanja je konsenzus
(moramo usuglasiti naša različita vjerovanja)
2) EXPERTIZAM – slušamo stručnjaka jer ima najbolja moguća vjerov.
3) VERITIZAM – moramo gledati koje su metode do sada se pokazale
najboljima i njih preferirati
- ove 3 pozicije su soc. pandam individualnoj epistem.:
1) KOHERENTIZAM
2) FUNDACIONALIZAM
3) RELIJABILIZAM

50
 Konsenzualizam
- konsenzus, suglasje – mora biti osnova svake znanosti
- može li konsenzus biti kriterij stvaranja dobrog vjerovanja u društvu?
- osn. problem: ne znaju svi jednako
- p i ne-p mogu imati istu, jaku, konsenzualnu podršku (u raznim društvima)
- konsenzus ne jamči da ćemo doći do najboljih mogućih vjerovanja
- to je banalni konsenzus (K. 1)
- neki nisu htjeli odustati od konsenzusa – rac. konsenzus (K. 2: Lehrer, Wagner)
- treba postići rac. konsenzus
- vjerov. moraju proći faze istraživanja; ne mogu biti bilo kakva da bi ih se usuglasilo
- svatko mora pripisati kredibilitet drugome – tako se približavaju jedno drugome
- 3. varijanta: zdravorazumski konsenzus (K. 3: Reid, Moore)
- nećemo se usuglašavati kao na način K2
- kod svih ljudi postoji zdrav razum
- razni ljudi imaju razne skupove vjerov., ali nešto je zajedničko – presjek=zdrav razum
- ljudi imaju isti kognitivni make-up
- postoji skup vjerovanja koji je svima zajednički, i oko njega se ne moramo
usuglašavati – već je usuglašeno
- vjerovanja=opravdana ako se usuglašavaju sa zajedničkom bazom vjerovanja, sa
postojećim konsenzusom
- prihvatljiva vjerovanja su ona koja su prihvatljiva zdravom razumu
- problem: siromaštvo zdravog razuma
- zdrav razum će preferirati staro pred novim, i jednostavno pred složenim
(konzervativizam, opravdava status quo) – generira konformizam
- čini se da konsenzus ne može osigurati dobra vjerovanja

Expertizam
- nisu sva vjerovanja jednako vrijedna
- postoje vjerovanja koja trebaju biti privilegirana u društvu – stavovi stručnjaka
- stručnjaci – komparativno bolji vodiči ka istini
- vjerovanja stručnjaka su temeljna
- vjerov. ostalih ljudi=opravdana ako odgovaraju vjerov stručnjaka (svojevrsni elitizam)
- problemi: a) tko su stručnjaci? (objektivni vs reputacijski)
- vjerovanja reputacijskih stručnjaka ne mogu biti temeljna

51
 b) kako prepoznati objektivne stručnjake?
- ako ga mediji i proglase stručnjakom, ne mora značiti da je objektivan
c) što kad se stručnjaci sukobe?
- koga slijediti?
- rješenje: uvesti konsenzus stručnjaka

Veritizam
- dobra su ona vjerovanja/institucije koje nastaju na istini; slijede praxe koje su
najpouzdanije u proizvodnji istine
- brani cenzuru
- Goldman (autor veritizma) – daje 5 kriterija za prepoznavanje dobre praxe:
1) uvjet pouzdanosti – mora proizvoditi više istinitih nego neistinitih vjerovanja
2) snaga – koliko uopće vjerovanja proizvodi?
3) plodnost – ta vjerov. budu korisna što većem br. zainteresiranih spoznavatelja
4) efikasnost – što je moguće manji troškovi (jeftinija vjerov.)
5) brzina – što je moguće brže proizvoditi vjerovanja
- dobra praxa = epistemički paternalizam (- vrsta cenzure, kontrole informacija?)
- ta praxa ne izgleda baš dobra na 1. pogled (obzirom na moral i politiku)
- epistemološki kriterij: istina
- Goldman: ep. paternalizam dobar da se s njim dojde do istine
- hoće da se koncentriramo samo na istinu
- ep. paternalizam je dobar za društvo, istinu
- već u društvu postoji praxa ep. paternalizma (pr. am. pravosuđe, porota)
- ep. paternalizam postoji i u školama – učenici dobivaju samo neke informacije
- ep. paternalizam postoji i u medijima, reklamama
- važno je imati dobre experte, tj. kontrolore informacija
- ali možemo doći do istine i na druge načine
- zašto skrivati istinu, kad se može i lagati da bi se dobila istina
- u nekoga se može usaditi istinito vjerovanje i represijom
- ep. paternalizam – problematičan u ep. praxi
- veritistički kriterij = problematičan
- trebamo razvijati druge vještine za doć do istine

52