Midnight sun (Ponoćno sunce) - Vizije

Аутор <3 Forget a prince with a horse, I want a vampire with a Volvo <3. Написано датума: н
Vratio sam se u školu. To je bila ispravna stvar, vrlo neprimjetan način ponašanja.Do
kraja dana, skoro su se svi učenici vratili također u razred. Samo su Tyler i Bella
i još nekoliko drugih – koji su vjerojatno iskorištavali nesreću kao priliku da nestanu –
ostali odsutni.Ne bi mi trebalo biti tako teško učiniti pravu stvar. Ali cijelo sam
se poslijepodne borio s nagovaranjem uma – da ponovno pronađem djevojku.Kao lovac. O
psjednuti lovac. Opsjednuti, povampireni lovac.
Škola je danas bila – nekako, nemoguće – čak dosadnija nego se činila prije tjedan dana. Ka
koma. Bilo je kao da se boja iscijedila iz opeka, stabala, neba, lica oko mene… Z
urio sam u pukotine na zidovima. Postojala je jedna druga stvar koju sam trebao
raditi…a nisam. Naravno, to je isto bila pogrešna stvar. Sve je ovisilo o perspektiv
i iz koje gledate. Iz perspektive Cullena – ne samo vampira, ali Cullena, nekoga t
ko je pripadao obitelji, tako rijetko stanje u našem svijetu – ispravna stvar bi išla
nekako ovako:
''Iznenađen sam što te vidim u razredu, Edward. Čuo sam da si bio umješan u groznu nesreću
od jutros.''
''Da, bio sam, Gosp.Banner, ali ja sam bio sretnik.''
Prijateljski osmjeh.
''Nisam uopće povrijeđen… Kad bih barem mogao reći isto za Tylera i Bellu.''
''Kako su oni?''
''Mislim da je Tyler uredu…samo površinske ogrebotine od vjetrobranskog stakla. A za
Bellu, baš i nisam siguran.''
Zabrinuto mrštenje.
''Možda ima potres mozga. Čuo sam da je neko vrijeme bila dosta izgubljena – čak joj se
i priviđalo. Znam da su liječnici bili zabrinuti…''
Tako je trebalo ići. To sam dugovao obitelji.
''Iznenađen sam što te vidim u razredu, Edward. Čuo sam da si bio umješan u groznu nesr
eću od jutros.''
''Nisam bio ozlijeđen.''
Nema osmjeha. Gosp.Banner je neugodno premjestio težinu s noge na nogu.
''Znaš li možda kako su Tyler Crowley i Bella Swan? Čuo sam da je bilo nekih ozljeda…''
Slegnuo sam ramenima.
''Ne bih znao.''
Gosp.Banner je pročistio grlo.
''Hm, dobro…'' rekao je, moj hladni pogled mu je stvarao pritisak u glasu.
Brzo je otišao do prednjeg dijela razreda i započeo predavanje. To je bila pogrešna st
var za učiniti. Osim ako ne gledate iz mračne perspektive. Činilo se tako…neplemenito sp
letkariti djevojci iza leđa, osobito nakon što je pokazala više povjerenja nego sam mo
gao i sanjati. Nije rekla ništa što bi me izdalo, unatoč tome što je imala dobar razlog
za to. Bih li ja izdao nju zato što mi čuva tajnu? Imao sa skoro isti razgovor sa gđom
.Goff – samo na španjolskom, ne na engleskom – i Emmett me promatrao.
Nadam se da imaš dobro objašnjenje za ovo što se danas dogodilo.
Rose je na mučeničkom putu.
Preokrenuo sam očima bez da sam ga pogledao. Zapravo sam došao sa savršeno dobrim objašn
jenjem. Pretpostavimo samo da nisam napravio ništa da spriječim kamionet da udari dj
evojku… Užasavao sam se te misli. Ali da ona jest udarena, da je ozlijeđena i krvari,
da se crvena tekućina prolijeva, troši dok umire, miris njene svježe krvi protječe kroz
zrak… Ponovno sam protrnuo, ali ovaj put ne samo od strave. Dio mene je drhtao od
požude. Ne, ne bih bio sposoban gledati je kako krvari bez da nas izložim na vrlo očit
i šokantan način. To je bila perfektna isprika… ali neću je iskoristiti. Previše me sram.
I nisam pomislio na nju sve dok nije sve bilo gotovo.
Potraži Jaspera, nastavio je Emmett, koji je zaboravio moje maštarije. On nije ljut.
.više je odlučan.Vidio sam što je mislio, i u trenutku je soba lebdjela oko mene. Bije
s mi je bio toliko konzumiran da mi je crvena magla zamaglila viziju. Mislio sam
da ću se ugušiti.
AJME, EDWARD! SABERI SE!
Emmett je vikao na mene u svojoj glavi. Ruka mu se spustila na moje rame, držeći me
na mjestu da ne skočim na noge. Rijetko je koristio punu snagu, to je bilo rijetko
potrebno, bio je snažniji od bilo kojeg vampira kojeg smo susreli – ali sada ju je
koristio. Uhvatio mi je ruku, bolje nego da me gura na dolje. Da me gurao, stoli
ca ispod mene bi se slomila.
POLAKO!
Naredio je. Pokušao sam se smiriti, ali bilo je teško. Bijes mi je gorio u glavi. Ja
sper neće učiniti ništa dok ne razgovaramo. Samo sam htio da znaš pravac kojim je kanio.
Koncentrirao sam se na smirivanje, i osjetio sam kako se Emmettova ruka opušta.
Pokušavaj ne raditi predstavu od sebe. Dosta si i ovako u nevolji.
Duboko sam udahnuo i Emmett me pustio. Rutinski sam pretražio sobu, ali naš sukob bi
o je tako kratak i tih da ga je jedva primijetilo par ljudi koji su sjedili iza
Emmetta. Nitko od njih ništa nije razumio, i nisu se trudili. Cullenovi su bili čuda
ci – svi su to već znali.
Čovječe, mali, baš si kompliciran.
Dodao je Emmett sa simpatijom u glasu.
''Ugrizi me,'' promrmljao sam ispod glasa i čuo sam njegovo tiho cerekanje.
Emmett mi nije zamjerao, i vjerojatno sam trebao biti zahvalan na njegovoj spont
anoj naravi. Ali mogao sam vidjeti da Jasperove namjere Emmettu imaju smisla, ka
ko je on mislio da bi to mogao biti najbolji smjer. Bijes je ključao, jedva da je
bio pod kontrolom. Da, Emmett je bio snažniji od mene, ali ipak sam ga uspio pobij
editi u hrvanju. Tvrdio je da sam pobijedio jer sam varao, ali slušanje misli je i
sto dio mene, isto kao što je i njegova neizmjerna snaga dio njega. Bili smo ravno
mjerni u borbi. Borba? Je li ovo tome vodilo? Hoću li se boriti sa svojom obitelji
za ovo ljudsko biće koje jedva da poznajem? Razmislio sam o ovome na trenutak, po
mislio na krhko tijelo djevojke na mojim rukama nasuprot Jaspera, Rose i Emmetta
– natprirodno jakih i brzih, prirodne mašine za ubijanje… Da, borio bih se za nju. Pr
otiv obitelji. Zgrozio sam se.Ali nije bilo fer ostaviti je neobranjenu, kad sam
ja taj koji ju je stavio u opasnost. Nisam mogao pobijediti sam, zapravo, ne pr
otiv svih troje, pitao sam se tko će mi biti saveznici.Carlisle, sigurno. On ne bi
porazio nikoga, ali će biti posve protiv Roseinih i Jasperovih planova. To bi mog
lo biti sve što trebam, vidjet ću…Esme, nisam siguran. Ona ne bi zauzela stranu protiv
mene, i bilo bi joj mrsko ne slagati se s Carlisleom, ali bit će za svaki plan ko
ji će joj očuvati obitelj. Njen prvi prioritet neće biti ono što ona želi, već ja. Ako je C
rlisle bio duša naše obitelji, onda je Esme bila srce. Dao nam je vođu koji zaslužuje pr
aćenje; ona je to praćenje pretvorila u čin ljubavi. Svi se volimo – čak i sada, kad sam b
ijesan, osjećam to prema Rose i Jasperu, čak se i planiram boriti protiv njih da spa
sim djevojku, znam da ih volim. Alice… nemam pojma. To će vjerojatno ovisiti o onome
što vidi da dolazi. Stat će na stranu pobjednika, pretpostavljam. Znači, moram to nap
raviti bez pomoći. Nisam baš protivnik sam, ali neću dozvoliti da djevojka strada zbog
mene. To bi moglo značiti akciju otmice…Bijes mi je postao sumoran zbog naglog, crn
og humora. Mogao sam zamisliti kako bi djevojka reagirala kad bih je oteo. Narav
no, rijetko sam pogodio njene reakcije točno – ali koju bi drugu reakciju mogla imat
i osim straha? Nisam bio siguran kako ću to uspjeti – oteti je. Ne bih bio u stanju
dugo stajati pored nje. Možda da je samo otpremim nazad majci. Čak bi i to bilo ispu
njeno opasnosti. Za nju.A i za mene, shvatio sam odjednom. Ako bih je slučajno ubi
o… nisam bio siguran koliku bi mi to bol uzrokovalo, ali znao sam da bi bilo višestr
ano i intenzivno. Vrijeme je brzo prolazilo dok sam prebirao kroz sve komplikaci
je koje su bile pred mnom: rasprava koja me čeka kod kuće, konflikt s obitelji, puto
ve koje ću biti prisiljen prijeći poslije…Pa, nisam se baš mogao požaliti da je život izvan
ole i dalje monoton. Djevojka je toliko toga promijenila.
Kad je zvono zazvonilo, Emmett i ja smo se tiho otputili prema autu. Brinuo se z
a mene, i brinuo se za Rosalie. Znao je čiju stranu mora zauzeti u raspravi i to g
a je mučilo.Ostali su nas čekali u autu, također tihi. Bili smo vrlo tiha grupa. Jedin
o sam ja mogao čuti vikanje.
Idiot! Luđak! Moron! Bedak! Sebična, neodgovorna budala!
Rosalie je sipala konstantnu bujicu uvreda iz punih mentalnih pluća. To je otežavalo
slušanje drugih, ali ignorirao sam je najbolje što sam mogao. Emmett je bio upravu
za Jaspera. On je sigurno bio na njegovoj strani. Alice je dvojila, brinula se z
a Jaspera; pretraživala slike budućnosti. Na bilo koji način da se Jasper približio djev
ojci, Alice me uvijek vidjela tamo, kako ga zaustavljam. Zanimljivo…ni Rosalie ni
Emmett nisu bili s njim u vizijama. Znači, Jasper je planirao raditi sam. To bi iz
jednačilo stvari. Jasper je bio najbolji, sigurno, imao je najviše iskustva kao bora
c od svih nas. Jedina moja prednost je da sam mogao čuti njegove pokrete prije neg
o bi ih napravio.Nikad se nisam za ozbiljno tukao s Emmettom ili Jasperom – samo n
aganjao okolo. Osjećao sam se loše pri pomisli da bih naudio Jasperu…Ne, to ne. Samo g
a zaustaviti. To je sve. Koncentrirao sam se na Alice, pamteći sve Jasperove načine
za napad. Kad sam to učinio, vizije su se promijenile, mičući se sve dalje i dalje od
Swanove kuće. Njega sam odrezao ranije…
Prestani, Edward! Ne može se dogoditi na taj način. Neću dopustiti.Nisam joj odgovorio
, samo sam nastavio gledati.
Nastavila je tražiti dalje unaprijed; u maglovito, nesigurno kraljevstvo udaljenih
mogućnosti. Sve je bilo nejasno i neodređeno. Cijelim putem kući, optuživačka tišina nije
e promijenila. Parkirao sam u veliku garažu u kući; tamo je bio Carlisleov Mercedes,
do Emmettovog velikog džipa, Roseinog M3-a i mog Vanquisha. Bilo mi je drago što je
Carlisle već kod kuće – tišina će završila eksplozijom, i želim da bude tu kad se to dogod
tišli smo ravno u blagavaonicu. Prostorija se, naravno, nikad nije rabila za namij
enjenu svrhu. Ali bila je namještena s dugačkim ovalnim stolom od mahagonija okruženog
stolicama – bili smo obazrivi prema svim rekvizitima na mjestu. Carlisle ju je vo
lio koristiti kao sobu za sjednicu. U grupi sa tako jakim i nejednakim osobnosti
ma, ponekad je bilo nužno raspraviti o stvarima na miran način, sjedeći. Imao sam osjeća
j da sjedenje danas neće puno pomoći. Carlisle je sjeo na uobičajeno mjesto na istočnom če
lu stola. Esme je bila pored njega – držali su se za ruke na stolu. Esmine oči su bile
na meni; zlatne dubine pune brige.
Ostani.
To joj je bila jedina misao.Želio sam da se mogu nasmiješiti ženi koja mi je u potpuno
sti bila majka, ali nisam imao trenutno podrške za nju. Sjeo sam na drugu stranu d
o Carlislea. Esme je ispružila ruku iza njega da mi je stavi na slobodno rame. Nij
e imala pojma što će sad započeti; samo se brinula za mene. Carlisle je imao više pojma
o tome što se dešava. Usnice su mu bile čvrsto stisnute i čelo mu se naboralo. Izraz lic
a je djelovao prestaro za njegovo mlado lice. Kada su svi ostali sjeli, vidio sa
m kako se linije izobličuju. Rosalie je sjela točno nasuprot Carlislea, na drugu str
anu dugog stola. Gledala je u mene, nije odvraćala pogled. Emmett je sjeo do nje,
i misli i lice mu je bilo iskrivljeno. Jasper je oklijevao, i onda otišao stati i
osloniti se na zid iza Rosalie. Odlučio je, neovisno o ishodu rasprave. Zubi su mi
se stisnuli.Alice je bila posljednja na redu, i oči su joj bile fokusirane na nešto
udaljeno – budućnost, još nejasnu da joj bude od koristi. Kao da nije previše razmišljala
, sjela je do Esme. Ona joj je pomilovala čelo kao da ima glavobolju. Jasper se ne
lagodno trznuo i pomislio na to da joj se pridruži, ali je ostao na svom mjestu. D
uboko sam udahnuo. Započeo sam ovo – trebao bih prvi govoriti.
''Žao mi je,'' rekao sam, gledajući prvo Rose, zatim Jaspera, pa Emmetta.
''Nisam nikoga od vas želio dovesti u opasnost. Bilo je neobzirno i preuzet ću punu
odgovornost za moju užurbanu akciju.''
Rosalie me mračno gledala.
''Kako misliš, 'preuzeti punu odgovornost'? Popravit ćeš to?''
''Ne na način na koji misliš,'' rekao sam pokušavajući održati glas mirnim i tihim. ''Volj
an sam otići, ako će to popraviti stvari.''
Ako ću biti uvjeren da je djevojka na sigurnom, ako ću biti uvjeren da ju nitko od v
as neće dirati, dopunio sam u glavi.
''Ne,'' mrmljala je Esme.''Ne, Edward.''
Potapšao sam joj ruku.
''To je samo par godina.''
''Esme je upravu, mislim,''rekao je Emmett. ''Ne možeš sada otići nekamo. To bi bilo s
uprotno od korisno. Moramo znati što sad ljudi misle, sada više no ikad.''
''Alice će uhvatiti sve važno,'' rekao sam.
Carlisle je protresao glavom.
''Mislim da je Emmett upravu, Edward. Vjerojatnije je da će djevojka nešto reći ako ne
staneš. Odlazimo ili svi, ili nitko.''
''Neće reći ništa,'' inzistirao sam.
Rose je bila pred eksplozijom, i želio sam to.
''Ne znaš joj misli,'' podsjetio me Carlisle.''Toliko znam. Alice, podrži me.''
Alice me nevoljko pogledala.
''Ne znam što će se dogoditi, ako to samo ignoriramo.''
Pogledala je Rose i Jaspera. Ne, nije mogla vidjeti tu budućnost – ne kada su Rosali
e i Jasper bili toliko odlučni protiv ignoriranja nesreće. Rosalien dlan je bučno udar
io stol.
''Ne smijemo dati priliku čovjeku da kaže išta. Carlisle, moraš to vidjeti. Čak i ako svi
odlučimo nestati, nije sigurno da ostavimo priče iza sebe. Živimo toliko drugačije od o
stalih naše vrste – znaš da postoje neki koji bi voljeli ispriku da nas pokažu prstom. M
oramo biti oprezniji od svih ostalih!''
''Ostavljali smo već glasine iza sebe,'' podsjetio sam je.
''Samo glasine i sumnje, Edward. Ne svjedoke i dokaze!''
''Dokaz!'' podsmjehnuo sam se.
Ali Jasper je kimao glavom, i čvrsto gledao.
''Rose – '', započeo je Carlisle.
''Daj mi da završim, Carlisle. Ne mora biti nikakva velika produkcija. Cura je dan
as udarila glavom. Možda ispadne da je ozljeda gora nego što se činila.''
Slegnula je ramenima.
''Svaki smrtnik ide spavati sa šansom da se više neće probuditi. Ostali bi očekivali da
očistimo poslije nas. Tehnički, to bi trebao biti Edwardov posao, ali očito je to izn
ad njega. Znaš da sam se ja sposobna kontrolirati. Ne bih ostavila nikakav trag za
sobom.''
''Da, Rosalie, svi znamo koliko si iskusna ubica,'' zarežao sam.
Bijesno mi je siknula.
''Edward, molim te,'' rekao je Carlisle.
Onda se okrenuo prema Rosalie.
''Rosalie, na Rochestera sam gledao na drugi način, jer sam smatrao da zaslužuješ prav
du. Čovjek kojeg si ubila nanio ti je monstruoznu bol. Ovo nije ista situacija. Sw
anova kćer je nevina.''
''Ovo nije osobno, Carlisle,'' rekla je Rosalie kroz zube. ''Ovo je za zaštitu svi
h nas.''
Prošao je kratak trenutak tišine dok je Carlisle mislio o svom odgovoru. Kada je kim
nuo, Rosaliene oči su se stisnule. Trebala je znati. Da mu ja nisam mogao pročitati
misli očekivao bih njegove riječi. Carlisle se nikad nije nagađao.
''Rosalie, znam da želiš dobro, ali… jako bih želio da naša obitelj bude vrijedna zaštite.
ovremeno… nesreće i greške pod kontrolom su dijelovi onoga tko smo mi koji su vrijedni
žaljenja.''
Bilo je tipično za njega da govori i o sebi u množini, iako nikad nije sam napravio
takvu grešku.
''Hladnokrvno ubiti nedužno dijete je posve druga stvar. Mislim da je rizik koji o
na predstavlja, ispriča li svoje sumnje ili ne, ništa naspram većem riskiranju. Ako bu
demo radili iznimke da se zaštitimo, riskiramo nešto mnogo važnije. Riskiramo da izgub
imo suštinu onoga tko jesmo.''
Pažljivo sam s kontrolirao izraz lica. Nisam se smio nasmijati. Ili pljeskati, kao
što sam želio. Rosalie se mrštila.
''To bi samo bilo odgovorno.''
''To bi bilo bešćutno,'' Carlisle ju je blago ispravio. ''Svaki je život dragocjen.''
Rosalie je teško uzdahnula i isturila donju usnicu. Emmett joj je držao ruku na rame
nu.
''Bit će uredu, Rose,'' ohrabrivao ju je tihim glasom.
''Pitanje'', nastavio je Carlisle, ''jest trebamo li se mi preseliti?''
''Ne,'' zagunđala je Rosalie. ''Tek smo se udomili. Ne želim ponovno početi drugu godi
nu studija u srednjoj školi!''
''Mogla bi zadržati sadašnju dob, naravno,'' rekao je Carlisle.
''I morati se preseliti opet mnogo ranije?'' nabrajala je.
Carlisle je slegnuo ramenima.
''Sviđa mi se ovdje! Ima tako malo sunca, možemo biti skoro normalni.''
''Pa, sigurno ne moramo odlučiti sada. Možemo čekati da vidimo hoće li biti nužno. Edward
je siguran da će Swanova mala šutjeti.''
Rosalie je frknula. Ali više se nisam brinuo o Rose. Vidio sam da će se slagati s Ca
rlisleovom odlukom, bez obzira koliko bijesna bila prema meni. Njihov razgovor s
e nastavio o nevažnim detaljima. Jasper se nije pomaknuo. Razumio sam zašto. Prije n
ego su se on i Alice susreli, živio je u borbenom području, nemilosrdnom teatru rata
. Znao je posljedice podsmjehivanja pravilima – vidio je grozne posljedice svojim
očima. Ne mogu reći je li pokušavao smiriti Rosalie svojim posebnim talentima, ili ju
je pokušao razbjesniti. U ovoj se raspravi držao po strani – iznad nje.
''Jasper,'' rekao sam.
Uhvatio je moj pogled bez ikakva izraza na licu.
''Ona neće platiti za moje pogreške. Neću to dopustiti.''
''Onda će imati koristi od njih? Trebala je danas umrijeti, Edward. Samo bih to učvr
stio.''
Ponovio sam se, naglašavajući svaku riječ.
''Neću to dopustiti.''
Obrve su mu se skupile. Ovo nije očekivao – nije mogao vjerovati da ću mu se suprotsta
viti. Protresao je glavom.
''Neću dozvoliti da Alice živi u opasnosti, ma koliko mala ona bila. Ti za nikoga ne
osjećaš ono što ja osjećam za nju, Edward, i nisi proživio ono što sam ja proživio, bez ob
a jesi li mi vidio sjećanja ili ne. Ti ne razumiješ.''
''Ne osporavam to, Jasper. Ali sada ti govorim, neću ti dozvoliti da naudiš Isabelli
Swan.''
Gledali smo se – ne ljutito, ali odmjeravali strane. Osjećao sam da isprobava raspol
oženje oko mene, testira mi odlučnost.
''Jazz,'' rekla je Alice, prekidajući nas. Još me na trenutak gledao i onda pogledao
u nju.
''Ne muči se govoreći mi da se možeš sama zaštititi, Alice. Već to znam. Ali i dalje moram
'
''Nisam to namjeravala reći,'' prekinula ga je Alice. ''Htjela sam te zamoliti za
uslugu.''
Vidio sam što joj je na umu, i usta su mi se otvorila s čujnim izdisajem. Gledao sam
je šokirano, tek nejasno svjestan da me sada budno promatraju i ostali osim Alice
i Jaspera.''
Znam da me voliš. Hvala. Ali stvarno bih cijenila kad ne bi pokušao ubiti Bellu. Prv
o, Edward je ozbiljan, a ne želim da se vi dvoje svađate. Drugo, ona je moja prijate
ljica. Ili, bit će.''
Bilo je jasno kao i zvono u njenoj glavi: Alice, nasmiješena, sa svojom ledenom bi
jelom rukom oko toplih, krhkih ramena djevojke. I Bella se smijala, također, s ruk
ama oko Aliceinog struka. Vizija je bila posve čvrsta; jedino je vrijeme bilo nesi
gurno.
''Ali…Alice…'' dahtao je Jasper.
Nisam se uspio natjerati da okrenem glavu da vidim njegov izraz lica. Nisam se m
ogao odvojiti od slike iz Aliceine glave da mu čujem misli.
''Voljet ću je jednog dana, Jazz. Veoma ću se naljutiti na tebe, ako je ne ostaviš na
miru.''
Još sam bio zaključan u Aliceinim mislima. Vidio sam budućnost kako treperi kad je Jas
per odlučio razmotriti njen neočekivani zahtjev.
''Ah,'' uzdahnula je – njegova neodlučnost je napravila novu budućnost. ''Vidiš? Bella n
eće ništa reći. Nemaš se zašto brinuti.''
Način na koji je rekla njeno ime… kao da su već bliske osobe od povjerenja…
''Alice,'' stisnulo mi se grlo. ''Što… je ovo…?''
''Rekla sam ti da dolazi promjena. Ne znam, Edward.''
Ali zatvorila je usta, i mogao sam vidjeti da dolazi još toga. Pokušavala je ne misl
iti na to; odjednom se jako fokusirala na Jaspera, iako je on bio previše iznenađen
da radi napredak u svojoj odluci. Radila je to ponekad, kada je željela nešto sakrit
i od mene.
''Što, Alice? Što skrivaš?''
Čuo sam Emmetta kako čangriza. Uvijek je bio frustriran kada smo Alice i ja imali ov
akve razgovore. Protresla je glavom, pokušavajući me ne pustiti u misli.
''Je li o djevojci?'' zahtijevao sam.''Je li o Belli?''
Stisnula je zube u koncentraciji, ali kada sam rekao Bellino ime, pobjeglo joj j
e. Ispad je trajao malen djelić sekunde ali bilo je dovoljno dugo.
''NE!'' viknuo sam.
Čuo sam kad je stolica udarila u pod, i onda sam shvatio da stojim.
''Edward!'' Carlisle je ustao, također, i stavio mi ruku na rame.
Jedva sam ga bio svjestan.
''Učvršćuje se,'' Alice šaptala. ''Svake si minute odlučniji. Za nju su ostala samo dva pu
ta. Jedan ili drugi, Edward.''
Mogao sam vidjeti što je vidjela…ali nisam to mogao prihvatiti.
''Ne,'' ponovio sam; ali nije bilo jačine u mom odbijanju.
Noge su mi pokleknule i morao sam se pridržati za stol.
''Hoće li netko, molim vas, objasniti nama ostalima misterij?'' žalio se Emmett.
''Moram otići,'' prošaptao sam Alice, ignorirajući ga.
''Edward, već smo to prošli,'' rekao je glasno Emmett. ''To je najbolji način da djevo
jka počne pričati. Osim toga, ako ti odeš, nećemo znati priča li ona ili ne. Moraš ostati i
suočiti se s tim.''
''Ne vidim te da iako odlaziš, Edward,'' rekla mi je Alice.''Ne znam možeš li uopće više o
tići.''
Razmisli o tome, dodala je tiho. Razmisli o odlasku.
Vidio sam što je mislila. Da, ideja da nikad više ne vidim djevojku, bila je… bolna. A
li je bila i nužna. Nisam mogao dozvoliti niti jednu od budućnosti na koju sam je očit
o osudio. A nisam niti previše sigurna za Jaspera, Edward, Alice je nastavila.
Ako odeš, a on pomisli da je opasna za nas…
''Ne čuje to,'' proturječio sam joj, i dalje samo polusvjestan publike.
Jasper se kolebao. Ne bi nikad učinio nešto što bi povrijedilo Alice. Ne u ovom trenut
ku. Hoćeš li riskirati njen život, ostaviti je neobranjenu?
''Zašto mi to radiš?'' uzdahnuo sam.
Glava mi je pala u ruke. Nisam Bellin zaštitnik. Ne mogu biti. Nije li Aliceina po
dijeljena budućnost dokaz toga.
Ja je volim, također. Ili budem. Nije isto, ali želim je u blizini za to.
''Voliš je, također?'' prošaptao sam u nevjerici.
Kimnula je.
Tako si slijep, Edward. Zar ne vidiš kamo ovo vodi? Ne vidiš li gdje si već?
Neizbježnije je od toga da sunce izlazi na istoku. Pogledaj što vidim…Prestravljeno sa
m protresao glavom.
''Ne.''
Pokušavao sam ušutjeti vizije koje mi je otkrivala.
''Ne moram ići tim pravcem. Otići ću. Promijenit ću budućnost.''
''Možeš pokušati,'' rekla je skeptičnim glasom.
''Oh, molim te!'' riknuo je Emmett.
''Obrati pažnju,'' siknula mu je Rose. ''Alice ga je vidjela da je pao na čovjeka! K
ako tipično za Edwarda!'' napravila je bijesni zvuk.
Jedva da sam je čuo.
''Molim?'' rekao je Emmet preneraženo.
Onda je njegov živahan smijeh protresao prostoriju.
''Je li to ono što se događa?''
Ponovno se nasmijao.
''Teška stvar, Edward.''
Osjetio sam mu ruku na ramenu, i odsutno sam je maknuo. Nisam mogao obraćati pozor
nost na njega.
''Pao na čovjeka?'' ponovila je Esme, iznenađenim glasom.''Na djevojku koju je danas
spasio? Zaljubio se u nju?''
''Što vidiš, Alice? Točno,'' zahtijevao je Jasper.
Okrenula se prema njemu; nastavio sam obamrlo gledati prema njoj.
''Sve ovisi o tome je li dovoljno snažan ili ne. Hoće li je ubiti – '' ponovno se okre
nula prema meni, '' – što bi me stvarno razljutilo, Edward, da ne spominjem što bi to
značilo tebi –'' opet se okrenula Jasperu, ''ili će biti jedna od nas jednog dana.''
Netko je izdahnuo; nisam gledao da vidim tko.
''To se neće dogoditi!'' ponovno sam vikao.''Niti jedno!''
Alice kao da me nije čula.
''Sve ovisi,'' ponovila je.''Možda jednostavno neće biti dovoljno snažan da je ubije – a
li bit će blizu. Trebat će iznimnu kontrolu,'' sanjarila je. ''Čak više nego što je ima Ca
rlisle. Možda će biti taman dovoljno jak…Jedina stvar za koju nije dovoljno snažan jest
da se drži podalje od nje. To je izgubljen slučaj.''
Nisam mogao pronaći svoj glas. A ni drugi nisu bili sposobni, također. Prostorija je
bila tiha. Gledao sam u Alice, a svi ostali su gledali u mene. Mogao sam vidjet
i svoj prestravljeni izraz lica iz pet razičitih gledišta. Nakon dugog trenutka, Car
lisle je udahnuo.
''Pa, ovo…komplicira stvari.''
''I ja kažem,'' složio se Emmett.
Njegov glas je bio blizu smijeha. Emmett je pronašao šalu čak i u uništavanju mog života.
''Mislim da plan ipak ostaje isti,'' rekao je Carlisle pažljivo.''Ostat ćemo i gleda
ti. Očito, nitko neće… nauditi djevojci.''
Ukočio sam se.
''Ne,'' rekao je tiho Jasper. ''mogu se složiti s tim. Ako Alice vidi samo dva način
a – ''
''Ne!''
Glas mi nije bio ni povik, ni urlik, ni plač iz očaja, već neka kombinacija sva tri.
''Ne!''
Morao sam otići, da budem što dalje od galame njihovih misli – Rosalienog samouvjereno
g gađenja, Emmettova humora, Carlisleove vječne strpljivosti…Još gore: Aliceinog uvjeren
ja. Jasperovog uvjerenja u njeno uvjerenje. I najgore od svega: Esminog… veselja.
Iskrao sam se iz sobe. Esme mi je dotakla ruku dok sam odlazi, ali nisam razumio
gestu. Potrčao sam prije nego što sam izašao iz kuće. U jednom skoku sam prešao rijeku, i
utrčao u šumu. Kiša je opet počela pljuštati toliko jako da sam bio mokar za par sekundi.
Sviđao mi se debeli prekrivač od vode – radio je zid između mene i ostatka svijeta. Zat
vorio me, pustio da budem sam.Trčao sam prema istoku, preko i kroz planine bez mij
enjanja ravnog pravca, sve dok nisam vidio svjetla Seattlea na drugoj strani. St
ao sam prije nego što sam dotaknuo granice ljudske civilizacije. Mokar od kiše, posv
e sam, konačno sam se natjerao da pogledam što sam učinio – na način da sam osakatio budućn
st.
Prvo, vizija Alice i djevojke zagrljene – povjerenje i prijateljstvo je bilo tako
očito da je vrištalo iz slike. Belline velike čokoladne oči nisu bile divlje u ovoj vizi
ji, ali i dalje pune tajni – u ovom trenutku, čini se kao da su to sretne tajne. Ona
nije ustuknula od Aliceine hladne ruke. Što je to značilo? Koliko je znala? U tom z
aleđenom trenutku života iz budućnosti, što je mislila o meni? Onda druga slika, toliko
ista, ali sada obojena užasom. Alice i Bella, njihove ruke i dalje obavijene jedne
oko druge u pouzdanom prijateljstvu. Ali sada nije bilo razlike između tih ruka – o
bje su bile bijele, glatke kao mramor, čvrste kao željezo. Belline velike oči više nisu
bile čokoladne. Šarenice su bile šokantno, jako grimizne. Tajne u njima su bile neriješe
ne – prihvaćenost ili usamljenost? Bilo je nemoguće reći. Lice joj je bilo hladno i besm
rtno.
Drhtao sam. Nisam mogao potisnuti pitanja, slična, ali različita: što je to značilo – kako
je do toga došlo? I što je sada mislila o meni? Mogao sam odgovoriti na posljednje.
Ako sam je prisilio u ovaj prazan poluživot zbog svoje slabosti i sebičnosti, zasig
urno bi me mrzila. Ali postojala je jedna mnogo strašnija slika – gora od svake koju
sam imao u glavi. Moje oči, jarko grimizne zbog ljudske krvi, oči čudovišta. Bellino sl
omljeno tijelo na mojim rukama, sivo, isušeno, beživotno. Bilo je tako konkretno, ta
ko čisto. Nisam mogao podnijeti to gledati. Nisam mogao. Pokušao sam to izbrisati iz
glave, pokušavao vidjeti nešto drugo, bilo što drugo. Pokušavao sam vidjeti ponovno izr
az njenog živog lica koje mi je prije zaklanjalo pogled. Sve beskorisno. Aliceina
mračna vizija mi je ispunila glavu, i mučio sam se s agonijom koju je izazvala. U među
vremenu, čudovište u meni je bilo preplavljeno veseljem, oduševljeno vjerojatnosti nje
govog uspjeha. Mučilo mi se.To nisam mogao dopustiti. Morao je postojati način da pr
evarim budućnost. Neću dopustiti da Aliceine vizije upravljaju sa mnom. Mogu odabrat
i drugačiji put. Uvijek postoji izbor. Mora.