Postoji ta jedna djevojka u ogledalu. Cesto se pitam tko je. Ponekad mislim da ju poznajem, a ponekad pozelim da je to stvarno istina.

U njenim ocima je prica, uspavanka i pozdrav. Kada me pogleda mogu vidjeti...da pati iznutra. Postaje hladnije, no djevojka jos uvijek samo gleda. Suzdrzana tuga ocitava joj se na licu iako je ocito da se pokusava boriti protiv nje. Neuspjesno. Jedna bistra suza skotrlja joj se niz obraz. Pozelim otici, ali pogled mi je prikovan na te duboke smede oci. Sto se dogodilo? Iznenada, djevojka se nasmije. Bio je to usiljeni smjesak, tako lazan, ali opet donio je olaksanje. Skupila je svu svoju snagu za samo taj jedan sicusni trzaj usnama. Trag krupne suze polako se poceo susiti. Obrise do kraja ono sto je od njega ostalo. Medutim, u jednom kratkom trenutku, sve ponovno zamre. Iscrpila je i taj zadnji atom svoje snage i smjesak iscezne. Nisam podcjenjivala djvojcinu tugu, no ipak nisam mogla suosjecati. Osjecala sam se tupo i htjela sam pomoci, ali nisam ni ja imala nista vise snage nego sto je imala ona. Nije me zanimalo sto ce se dalje dogadati. Htjela sam da sve prestane. Svijet da se zaustavi i da u samo jednom trenutku sve bude moguce. To bi bilo dovoljno. Naravno, glupe mastarije jedne cure sa sela nisu se ostvarile. Ni sada, niti ce ikada. Jednostavno sam se okrenula i otisla. Ucinila sam nesto poslije cega nema povratka. Nesto sto sam se trudila odgoditi vec dugo vremena. Sada me sustiglo i ponjelo u nepovrat, u valu crvene boje koja se polako razlijevala. Od tada nisam vise vidjela djevojku iz ogledala. Kao ni ostala poznata lica koja su me svakodnevno okruzivala. Tisina, ona teska koju je nemoguce prekinuti.