KATAKOMBE, podzemno groblje, esto velikih razmjera, koje u starokransko doba prvobitno nosi naziv coemeterium, hypogaeum.

Kasniji naziv catacumbae potjee od toponima ad catacumbas (vjerojatno od gr. X$7] kymbe udubljenje, udolina) kojim se obiljeavao lokalitet sa cemeterijem uz crkvu sv. Sebastijana u Rimu. Obiaj pokapanja mrtvaca u podzemnim grobljima orijentalnoga je podrijetla, a pored kranskih postoje i k. koje su gradili i pripadnici drugih religija (npr. Jevreji u Rimu i Venosi). K. manjeg opsega javljaju se od kraja I st. Jedno stoljee kasnije ve ih ima gotovo po svim krajevima Rimskog imperija u Rimu, Napulju, Sirakuzi, na Malti, u Kireni, Ker'u, Maloj Aziji i dr. Najvee i najbolje istraene nalaze se na podruju Rima, a vrhunac njihova razvoja ide u razdoblje od druge pol. III do prve pol. IV st. U V st. ve prestaje obiaj pokapanja u katakombama. Nakon VIII st., kad se iz katakomba prenose kosti muenika u razline crkve po zap. Evropi, k. postepeno padaju u zaborav. Ponovo ih otkriva potkraj XVI st. Kolumbo podzemnoga Rima A. Bosio (Roma sotterranea, 1632). Moderno sistematsko istraivanje katakomba poinje u XIX st. s G. B. Rossijem. K. su se izgraivale i u novije doba. Najee su nastale proirivanjem kripta ispod crkava (npr. k. ispod crkve sv. Marije u Zagrebu) ili iskoritavanjem postojeih rovova naputenih kamenoloma (Pariz). U poetku iskljuivo mjesta za pokapanje, a tek kasnije i mjesta za obavljanje liturgijskih obreda osobito u vezi s kultom muenika, starokranske k. tvore esto vrlo komplicirani sistem podzemnih hodnika koji se kriaju pod pravim kutom. Izgraeni mjestimice u nekoliko katova, povezanih meusobno stepenicama, ti se relativno uski i niski hodnici na odreenim mjestima proiruju, tvorei ovee prostorije koje su sluile kao grobnice, cubicula, cryptae (k. Pretekstata i Priscile u Rimu) ili mjesta za obavljanje obreda. Poneki od tih prostora pokazuje ve primjenom nadsvoenja, stupova, polustupova i pilastara odreenu tendenciju prema arhitektonskom oblikovanju prostora (Coemeterium Majus u Rimu). Sami grobovi izdubeni su u zidovima hodnika ili grobnica. Rjee se javljaju sarkofazi u zidnim niama. Redovito su u zidu izdubene duguljaste etverokutne nie (loculi) koje se zatvaraju vertikalnom ploom, ili nadsvedene nie (arcosolia) u ijem je dnu izdubena raka koja se zatvara horizontalnom kamenom ploom. Ploe nose redovito ime pokojnika u sasvim jednostavnoj formulaciji i poneki religiozni simbol (golubicu, sidro, janje, ribu, Kristov monogram) ili predmet koji simbolizira zvanje pokojnika (npr. pisai pribor na nadgrobnoj ploi jednog aka). Posebno znaenje imaju k. za likovnu umjetnost: u njima su sauvani najstariji spomenici kranskoga slikarstva. Zidne slike prekrivaju plohe zidova i stropova u kapelama, kriptama i arkosolijima. U poetku to slikarstvo ide utrtim stopama rim. profanog zidnog slikarstva. Postepeno se, meutim, starokranski slikar oslobaa svega suvinoga i narativnoga s tendencijom da jednostavnim lapidarnim stilom likovno formulira osnovne ideje svoga, vjerovanja. Od ant. slikarstva on preuzima niz motiva, ali im daje kransku simboliku interpretaciju poganska Psiha (Domitiline ^.) simbolizira duu na nebu, a mitski pjeva Orfej za njega predstavlja Krista jednako tako kao i lik Dobrog pastira koji je ve davno prije njega stvorila gr. umjetnost. Pored niza simbolikih likova (paun besmrtnost, riba Krist, golubica duevni mir, ovca kranin, ribar apostol, sidro nada itd.) javljaju se u katakombama u drugoj pol. III st. ve i itavi prizori s tematikom iz Biblije. U centru te tematike stoji Krist, dobar pastir i spasitelj, Soter, uz kojega stoji Orans, simbol opine vjernika. Prizori koji ilustriraju centralnu ideju spasenja ljudi Kristovim posredovanjem ogranieni su na odreen broj tema iz Staroga (Jona koga prodire riba, Danijel u lavljoj jami, Noa u arki, tri mladia u uarenoj pei) i Novoga zavjeta (Kristovo krtenje, Lazarovo uskrsnue). Postepeno se, u toku afirmacije kranstva, tematika poneto proiruje (udesa Kristova), a u centru njenom odsad je lik Krista uitelja (Posljednja veera, Krist meu apostolima). Pored njega ve se pojavljuje i lik Bogorodice s djetetom (Prisciline k., druga pol. III sr.; Coemete num Majus, pol. IV s.). To jednostavno, grubo, puko, ekspresivno slikarstvo koje je stvarala ecclesia militans u prvim stoljeima svojega postojanja, postavlja temelje

kranskom slikarstvu iduih stoljea, kad kranstvo, napustivi katakombe, postaje ecclesia triumphans. LIT.: G. B. de Rossi, Roma sotterranea cristiana, Roma 186467. 7 Witpert, Le pitture delle catacombe romane, Roma 1903 P Styeer Die altchristliche Grabeskunst, Mnchen 1927.