Jergovi - Inallah Madona, inallah

Moje ime je Mustafa. Od onih sam koje ti je bolje ne pogledati. A ako i meu takvima ima najgorega, onda sam taj. Kad u Tenju ena zanese, zabrane joj da pokraj moje kue prolazi. Ako me pogleda, vele, dijete e bit runo ko niko njegov. Tog adeta dre se i turske i njihove ene. A kad sam bio maksum, svojoj majci do ispod koljena, ona bi me gladila po glavi i govorila: Moj Mustafa, tebe je dobri Allah od ljubomore stvorio. Takvog da te samo on moe pogledat, a da mu ne doe muka. I jo bi rekla kako je to sretan znak, jer Bog vazda uva od ljudskog oka ono najbolje to je stvorio. A kako moe biti dobro ono to je runo, to mater nije znala rei. Uvijek ima neto to cijeli svijet zna, a samo matere ne znaju. Da znaju, ne bi se ljudski rod nastavljao. Ali nije moje da to govorim. Bolje je da dalje kazujem samo o sebi, a ne o drugima. Moje ime je Mustafa. Ali se na njega ne odazivam. Kad sebe poelim zazvati, ja apnem Gurbet. I babo mi je bio Mustafa. Kad sam se rodio, pitalo ga je kako e se zvati mali. Onako kako se zove onaj koji gaje stvorio. Ljudi se zgledae, biva je li Mujo pobudalio ili se previe dao u svoj visok nam pa bi djetetu davao Stvoriteljevo ime. A babi mome Stvoritelj nije ni bio na pameti, nego je mislio samo na sebe. Kaznit e te zbog toga dobri Allah, govorila su mu braa, stara nena se ibretila, a dedo je sjedio na svom boju, ibuio i putao da svako dobro i svako zlo prou kraj njega. Bilo je to kad sam se rodio. A onda su me nazvali Mustafom. I jo su bili sretni jer babi mome neto gore nije palo na pamet.

Jer da jest, on bi to proveo. Bila su takva vremena, kad se u Bosni nadigla sirotinja, a agama ni sto vezira nita nije moglo. Ljudi se raaju bez lica. Isto je i muko i ensko kad ima est mjeseci. Pa ne zna je li nalik ocu ili materi. S godinu dana ve neto se vidi. A kada je vidio, moj babo je sklopio ruke, onako kao to ih krteni sklope kad se pred crkvom nau, ali nita nije govorio. Samo mu je pogled kad se zaputi sokakom bio malo nii i nije gledao put neba, kao prije, i ekao da raja tri ispred njega i sklanja ono to e mu se nai na putu, nego je dizao oi do krovova najveih kua. Kako vrijeme bude prolazilo, a na meni se sve bolje vidjelo kakav sam, to e njegove oi padati sve nie, sve dok se ne nau izmeu dva kamena u kaldrmi. Mustafa bee, zvalo bi ga iz duana, raste li nasljednik? A kad bi se okrenuo da vidi ko ga izaziva, ne bi bilo nikog. Ili bi se sakrio taj to je pitao za mene, ili je babo uo glasove kojih nije bilo. Bilo mi je sedam kada je otiao od kue. Nisam ja beg, nije ono moje imanje, nije moja ena i nije moje dijete. Nikoga svoga nemam. Uz potok, daleko od grada, od vrbinog je prua nainio sebi brlog. Iao je po selima, od kue do kue, i molio sadaku. Majka bi svako malo ila po njega, govorila mu da se vrati, kumila ga svim na svijetu, ali on nije htio. Rekla mu je: Vrati se, sina nikada ne mora vidjeti. A on je rekao da nema sina i da e u dehennemu zavriti svaki otac koji ne eli vidjeti svoje dijete. Pobjegla je plaui, ali mu se opet vraala. I sve je poinjalo ispoetka. Voljela ga je onako kako ena voli svoga ovjeka, ne mislei mu nikad zlo i ne proklinjui njega kad doe najgore, nego roenoga oca kad joj je takvoga ovjeka naao. Kako bi se jesen pretvarala u zimu i kako bi poinjale ljetne vruine za kojih presui svaki izvor i nema se odakle napiti vode, tako bi moja mater Sena ila da vrati babu kui. Jednom mu je rekla: Ma nije ti on onakav ko to misli, maksum ko i svaki. A on ju je samo pogledao, onako tuno, kao to pae zagleda nogu koju mu je otkinula zamka za lisice, i nita nije rekao. Ne ree joj ni to da nema sina i da e u dehennemu zavriti svaki otac koji okrene glavu od svoga djeteta. Bilo je to na Alidun dan kada su babu moga dvojica donijela kui

i poloili ga na pod, da mu glava bude prema istoku. Imao sam dvanaest godina i sjeo sam kraj njega. Bio je miran, prsti lijeve ruke bili su mu ukoeni kao kopcu prije nego to ._.. i e epati zeca. Probao sam ih izravnati, ali bi lake salomio paliju od hrasta, nego mrtvacu savio prste. Mislio sam kako e babo moj na tabut s takvom rukom, kako e ga ruke od srca spustiti u jamu, kako e Bogu pred oi s rukom koja prijeti. Kasnije su me gurnuli ustranu. Mejta valja pripremiti za denazu. Dok su skidali one prnje sa njega, iz duge prljave kose i brade izmilila je gamad. Crne ui, bilo ih je na desetine, lutale su po drvenom podu. Nisu znale gdje da se zapute, muhadiri usred tuega svijeta. U njegovoj kosi i bradi roene, te ui i ui iz ijih su se jaja izlegle, i one jo starije, jedini su ivi stvorovi koji su smru moga babe Mustafe neto izgubili. A ja sam ga ubio jer sam ovakav kakav jesam, od gamadi manji. Zovem se Mustafa, ali sam Gurbet od vremena kad pokopasmo oca. Iz kue vie nisam iziao da ne ureknem neije dijete kada me pogleda. Nego stojim na penderu, a ljudi neka paze da svoju djecu ne putaju niz Gurbetov sokak. Kad mi dodije gledati svijet koji ne prolazi, stanem pred bau iza kue i ekam gdje e koja rua procvasti. Svojim ih rukama sadim, svake godine po dvijetri. Meni se svaka primi, a drugima nee pa se moja mater Sena hvalila komini-cama. One nisu vjerovale, a kada su prvi puta u bau dole, umalo to im se oi nisu zapalile. Dvije stotine crvenih rua, kao da je neko ognjem zasuo kaldrmu i ne gasi se sve dok ne zapue vjetar i ne rastjera latice po cijeloj ariji. Govori se: Evo nam jeseni, raspuhalo Gurbetu dule. Matere po tome djeci poinju plesti dempere za zimu. Eto koristi i od mene. U dnu bae je izvor ive vode koji ni za najgorih sua nije presahnuo. Kada je dedo moga dede Selim beg Paali gradio kuu, govorili su mu neka ne zagradi izvor, grehota je. A on im je rekao

da je to njegova voda i u njegovoj bai e i ostat, a ako ikad u ariji zavlada takva e da vode niti na jednom osim na njegovom izvoru ne bude, to e onda biti znak da nije bio u pravu i da je voda svaija i Boja. Svi e tada piti s toga izvora, a on e u dehennem jer je uzeo ono to nije njegovo. Nikada takve sue nije bilo, a je li Selim zavrio u dehennemu, nije na meni da pogaam. Ali od te vode Gurbetove su rue ovako rumene i od te vode se pred jesen laticama zarumeni cijeli Teanj. Bog mi je dao lice koje drugi ne mogu gledati, ali mi je dao vodu koju oni nemaju. Zato vazda velim da moj gubitak nije vei od mog dobitka. Kad me uje da tako govorim, mati zna rei da je dosta da se na vrhove prstiju propnem i ve mi je glava u dennetu. Ne znam ta time misli rei, je li to ve negdje ula, moe biti da se stotinama godina tako govori, a da ja nisam uo, ali mi svejedno bude drago. Ona pakao nikad ne spominje. Prije deset dana umro je na komija Mensur Abaza. Pedesetu nije navrio, a otkako znam za sebe, povazdan je sjedio na svome tronocu nagnut nad lonac koji bi mu bio meu nogama. Bio je sirotinja, a jo veoj je sirotinji krpio lonce. Toliko je radio da nikoga nije stizao pogledati u oi. Kau da se tek mrtvome moglo vidjeti koje su bile boje. Bio sam dobar s njim. Pretrao bih sokak do njegovog duana, a on bi me uvijek fino primio. To to mi ne bi vidio lice, kod njega mi nije smetalo. Mensur Abaza nikoga nije pogledao u oi. Iza njega ostala je nepokretna ena. Ukoila se pri porodu i vie nije osjeala ni noge, ni ruke. Tako dvadeset i neto godina. On je okretao i presvlaio, on je hranio i pojio, samo da Zumra ne mora. A Zumru do neki dan u ivotu vidio nisam. Niti je ona vidjela mene. Takav je bio dogovor izmeu mene i njezinoga babe. Ne sjeam se kada smo se dogovorili, ali znam da nijednu rije u tom dogovoru nismo izgovorili. Znalo se da mi je obeano da Zumra nikada nee sii u duan dok sam ja tamo i da nee proi ispod moga pendera ako sam ja na njemu. Ona bi po vodu ila svakoga jutra u osam, a ja bih na prozor izlazio petnaest minuta kasnije. Ostajao sam tano petnaest minuta, jer bi se nakon dvadeset Zumra vraala kui. Tako

je to bilo, sve do neki dan. Nakon Mensurove denaze dola je mojoj materi i rekla: Babo je alarahmetile morao po, a nas dvije ne znamo kako emo i sa ime emo dalje. Sadaku je grijeh iskati, niti bi je mi primile. Ali ima neto to nije sadaka, a to bi nam puno pomoglo. Daleko mi je, teta Seno, izvor sada kad babe vie nema... Rekla je to i briznula u pla. Mati ju tjeila, govorila joj da kraj nas ne mogu umrijeti od gladi, da primi dukat-dva i ne misli kako je to sadaka, nego da nam tako ini uslugu jer emo u dehennemu svrit ako nam komije najblii pokraj ovakvoga bogatstva budu gladni. Sluao sam iza vrata i znao sam da nije dobro jer je mati spomenula pakao. Prvi je puta tu rije prevalila preko usta. A ko je u ovoj kui izgovori, taj od slabosti ili oholosti svoje priziva veliku nesreu. Ili se dao u visok nam ko rahmetli babo Mustafa, pa e uskoro pasti nisko, da ne moe nie. Ali nita od toga nije navelo moju Senu da spominje dehennem. Ona je samo bila spremna ponuditi sve, osim onoga to nije mogla dati. Vodu s naega izvora. Ako mu to uzme, ta e Gurbetu od ivota ostati? Otila je Zumra, a da nije dobila ono to je molila i nije primila ono to joj je nueno. utio sam i pravio se da nita nisam uo. ekao sam da mi mati kae. Ali sam tako mogao ekati do kraja svijeta, ona bi utjela i svoj grijeh nosila sa sobom. Onda sam joj rekao da nema brige, putam ono to nije mogla. Neka Zumra na moj izvor dolazi po vodu. Niti e ruama zbog toga usfaliti, niti e meni kruna pasti s glave ako svakoga dana po pola sata budem dalje od njih. Tu bi se sve sretno zavrilo da sam ostao gdje mi je mjesto. I da sam mislio kako obeanja data izmeu dvojice ljudi vae i nakon to se jedan preseli na ahiret. A ja sam obeao rahmetli Men-suru Abazi i on je obeao meni da ni Zumra mene niti ja nju nikada neemo vidjeti. Reeno je da takve ljepotice u Tenju nije bilo nikad pa da je stoput kotlokrpina ker. Ali daba joj kada nosi znak matere koja se oduzela kad ju je rodila.

Toga se svaki uvegija boji pa makar o takvim znacima Kuran nita ne govori i makar je arija puna mladia koji do Knjige manje dre nego do lanjskoga snijega. Ako joj je roena mater ostala nepokretna im ju je na svijet donijela, ta bi tek bilo s onim ko bi Zumru poljubio? Ali nita od toga nije bilo vano za obeanja koja smo rahmetli Mensur i ja jedan drugome dali. On je znao kako neu da me zaboli Zumrina ljepota, a ja sam znao kako on nee da Zumra svoju nesreu poe mjeriti s mojom. Zato nikada jedno drugo nismo vidjeli. Tako bi i ostalo da se nisu umijeale rue. Prvi puta kad je Zumra trebala doi po vodu mene je kopkalo ta e za njih rei i hoe li koju pomirisati. Zamislio sam je da ide od jedne do druge, prima ih na dlanove, divi im se i mirii. I tako svaku od dvjesto rua. Ali nisam povirio u bau. Zato sam iste noi usnio Zumru meu mojim cvijeem. Vidio sam je jasno. Bila je onako lijepa kao to se govorilo, igrala je meu ruama sa ugu-mom na glavi, sve dok se ugum nije pretvorio u... Ama bolje je da o tome ne govorim, jer im o svojim snovima neto kae, makar i samome sebi, ovjek se pretvara u bilmeza. U snovima svijet nije onakav kakav jest, ali lako bi se s time izalo na kraj. Teko je to u snovima ni Mustafa vie nije Gurbet. Drugoga jutra znao sam kad e se Zumra spustiti u moju bau. Vidio sam je dok ispred ogledala vezuje maramu. Vidio sam je dok navlai nanule, ide majci u sobu i govori da e se brzo vratiti. Vidio sam je, kaem, a nita vidio nisam. I bilo bi bolje da je ostalo tako. Sjedio sam na seiji, podvinuo noge pod sebe, namjestio Knjigu na koljena, ugodio sve da mi bude to mrze ustati. Kad tako sjedim s Knjigom, vazda zovem majku da mi donese vode ako oednim. Ali kada sam, pratei prst kako s desne na lijevu stranu ispraa rijei Njegove, vidio Zumru kako silazi niz bau, sklopio sam Knjigu grubo kao daje kovaki mijeh, skoio sam sa seije i otrao do pendera. Ako je oko more, ja sam pustio tek jednu kap da poviri. Ali i ta je kap bila previe. Zumra je promicala izmeu rua, njihove glave

nadvijale su se prema njoj, ali nijednu nije bokom oeala. Kako je vjetar pomicao cvjetove, tako je ona bjeala od njih. Ni kraega bijega, ni vee hitrine. Samo da im latice ne bi ranila. Je li to zbog njihove ljepote, ili je zato da joj ne zabranim da dolazi na moj izvor, to nikada neu znati. A volio bi da je zbog drugoga. Manje bi me sad bilo strah. Moje ime je Mustafa. Od onih sam koje ti je bolje ne pogledati. Ako elim sebe zazvati, ja izgovorim Gurbet. Po tom imenu znaju me oni koji me nikada nisu vidjeli. To ime bilo je moj nam. Ni begovski, ni bogomdani, ni od strahova tuih nainjen. Bio sam Gurbet i nije mi bilo teko zbog toga. Sve do dana kada sam tek jednom kapljom oka povirio u bau dok se prema izvoru sputala Zumra. Nakon toga sam za njom prolio oba svoja mora, a Gurbet vie nije moje ime, nego ime moje nesree. A to je, pravo je rei, postalo isto. Gledam je i sad dok prema izvoru silazi i molim samilosnog Boga da se okrene i pogleda me. Nije me briga ta e vidjeti, jer ne moe biti da ne vidi kako ju gledam, a ne mene onakvoga kakav drugim ljudima jesam. Molim Boga da se okrene i time uini grijeh. A moliti za tui grijeh gore je, sigurno, od svih grijeha. Gore od toga kada otac ne pogleda svoje dijete. Znam daje tako, ali drukije ne mogu. Stojim na penderu i apem: Zumro moja! A ona ide mimo rua i znam da se nee okrenuti. Taman da je glasno zazovem, taman da zapjevam, ona e se spustiti do izvora, a da me ne pogleda. Moje ime je Mustafa, Gurbet sam na mjestu na kojem sam roen. Sadio sam rue, a kad se ar-ijom razlete njihove latice, matere djeci pletu dempere za zimu. Po tome bi me pamtio svijet da se nisam uzoholio i pogledao voli li Zumra moje rue. Sad molim Boga da pogazi rije koja je nei-zreena izmeu mene i njezinoga rahmetli babe. A znam da nee i da u ovako stajati sve dok ne presui izvor u mojoj bai ili dok u kui rahmetli Mensura Abaze bude ednih. JILDUZ Arapi su, vele, izmislili astronomiju, ali kako to da ne opisae tako vanu nebesku pojavu zbog koje je Mjesec triput vei ako se asker

boji? Ovo si je pitanje bezbroj puta postavio Abdulrahman Siko dok je sam, usred noi i ukrajinske pustopoljine, amio u hrastovoj umici, ako se umom moe nazvati sedam stabala i meu njima jedan ljeskov grm, i traio snagu da pretri nekih petstotinjak metara do iste takve, samo malo gue hrastove umice. Izdrale bi noge, bilo je u njima jo snage, iako ve trei dan nita nije jeo, ali mu se inilo da e mu puknuti srce u grudima ako krene prema istini. Rusi su mogli nahrupiti sa svake strane, bijesni i svirepi, eljni osvete za ono to su nai inili otkako su prije etiri mjeseca prekoraili granice carstva. Ne daj boe znati ba za svako zlo za kojim nam je poletjela ruka, ali da smo spalili vie od stotinu sela i pregazili etiri grada, da smo salijevali istopljeno olovo u grla ljudi pronaenih u zemunicama, da smo enama odsijecali dojke i putali ih da okolo tre dok ne iskrvare, da smo se pritom drali za trbuhe od smijeha, da smo monasima smudili brade i tjerali ih da piju vlastitu mokrau i da smo sve to radili najprije zbog straha, a da smo zatim inili i ono to se nikome ne moe rei, niti se moe sebi priznati, to Abdulrahman Siko nije mogao pred samim sobom porei, iako vlastitom rukom nikoga nije ubio, niti je ikome zapalio kuu. Ne zato to je bio bolji od ostalih, nego zato to je znao da e se ratna srea jednom okrenuti i da nema kraja zemlji Rusiji. Nakon prve bitke u kojoj smo za manje od pola sata posjekli pijanu kozaku etu, pa se kroz smijeh govorilo kako nam je rakijski zadah umiruih pokvario abdest, neprijateljsku vojsku etiri mjeseca nismo sreli. Selim pai to ne bi drago pa je usporavao napredovanje, na istom bi mjestu konaili po tri noi, i sve je govorio da nije dobro i da je od nadmonoga dvostruko naoruanijeg i brojnijeg neprijatelja gore samo to da neprijatelja nikako nema. Ako nema ljudi koji se bore, tada protiv tebe zarati drvee, a kad i drvea ponestane, onda svaki klas ita biva vojnik tuinske vojske. A u Ukrajini barem ita ne fali. U neka doba poeli smo se iza lea smijati ostarjelom Selim pai. Najvei junak u povijesti carevine, koji je sa svojom vojskom stizao do Sama i Bagdada, pred kojim su drhtali Be i Peta, i nije gubio

megdana ak ni onda kada bi poputala podrka sa sve tri strane, a to se dogaalo sve ee otkako je mladi sultan namjerio bez oeve pameti dostii njegovu slavu, taj je Selim paa sad bivao sve smrknutiji i utljiviji to smo dalje grabili v preko ruske zemlje. inilo se kako mu je sa svakim korakom sve manje zraka u pluima i snage u udovima, pa se uvlai u sebe i nestaje kao ledenica koja se topi na kunoj strehi i prije nego to se sasvim istopi, odlomit e se i poletjet prema zemlji. Nismo znali ta mu je, palili smo i ubijali, topili olovo u kazanima za hranu i trovali duu dok bi on stajao sa strane i utio. Nije nam govorio ni da je dobro, ni da je zlo ono to inimo. Poslije sam mislio da nam je trebao rei, sigurno je i Abdul-rahmanu Siki to padalo na um dok je amio u onoj umici, zamrzit e ga kao psa oni koji preive Ukrajinu, ali kako godine budu prolazile i bude se bliio dan kada e po volji Bojoj poi s ovoga svijeta, poet e se miriti sa Selim painom sjenom. Ono to nam je mogao rei, nae ui ionako ne bi ule, niti nae sitne pameti dokuile zato nije mudro da gazimo rusku zemlju veom brzinom od one koja je u ratu prirodna. Evo ta bi nam Selim paa kazao da smo mu mogli povjerovati: stari se ratnik, izdanak bogate izmirske loze, u vie navrata zamjerio onima koji su u Stambolu grijali guzice na minderima i savjetovali starog sultana na koju stranu da okrene vojsku. A bilo je to u vrijeme kad se na neku stranu mogalo poi, jer je carevina bila na vrhuncu snage i slutilo se vrijeme opadanja, pa je valjalo opasati tuih zemalja dok se jo moe. Selim paa bio je osoran preko svake mjere, razbijao je kad bi mu se smjekali i povlaili dimove, ruio bi nargile i gazio po jastucima, hvatao bi uglednike za bradu, unosio im se u lica, a sultanovo ime izgovarao je kao da se radi o posljednjem ukopljenom etiopskom robu, bez poasti u tonu i rijei. Glasovi o visokom Selimovom namu i hrabrosti, o nedostinom vojnikom umijeu i poznavanju prirodnih i ljudskih sila pomou

kojih se pobjeuje u ratu, stizali su do staroga sultana gotovo u isto vrijeme sa svjedoanstvima o Selimovoj neposlunosti i oholosti te nezabiljeenom manjku potovanja prema nadreenima i prema simbolima carevine. Oekivalo se da Selim pau poalje u progonstvo, barem na dvijetri godine dok ne ohladi glavu. Ali sultan to nije uinio. Zato to se nije htio odrei vojnika u punoj snazi, najboljeg kojeg je imao, ili zato to je na neki udan nain uivao u Selimovom ponaanju i stalnom poniavaju onih koji se sultanima vazda najvie dodvoravaju, to nikada neemo saznati. Ali nakon to je jednom prilikom i njemu proturjeio i nakon to je sultan zvao strau da izvede bezobraznika iz njegovih odaja, svi su bili uvjereni da su Selimo vi dani odbrojani i da je pogubljenje samo pitanje dana. I opet nita! Umjesto da ga smakne, sultan je Selim pai dao da vodi vojsku u rat koji po njegovome sudu nije mogao biti dobiven. Uz goleme gubitke, to u ljudstvu, to u konjima, a to u carskoj blagajni, Selim je izaao kao pobjednik i iz rata u koji nije vjerovao. Primljen je u Stambolu s najviim poastima i divljenjima, pa se mislilo kako je mudri sultan na taj nain kupio mir njegove due. Nita kao velika i jedinstvena slava, ona koja se do kraja svijeta pamti i o kojoj se piu knjige, ne potkupi i najtvrega ovjeka. Ali ne i Selim pau. Ostao je kakav je i bio. Zagonetka u vladavini hladnoga i okrutnog sultana koji je kao od ale skidao glave im bi naslutio da noge pod njima koraaju bez da im pred njim koljena zadrhte. Kada je stari sultan napokon ispustio duu, a naslijedio ga lakoumni sin, Selim paa ve je navrio sedamdesetu. Godine ga nisu nimalo izmijenile, ni u pameti ni u snazi. Jak kao bik koraao je Stambolom, a pratila ga legenda kako bi se koplje salomilo ako bi ga ko probao iz potaje probosti, a vratne bi ile, svaka deblja od stabla mlade topole, zaustavile i najotriju sablju kojom bi ga pokuali posjei. Jedini koji bi Selim pai mogao doi glave je on sam, ako mu mladi sultan poalje katil fer-man. Jedino je on dovoljno snaan da svilenu ma-hramu stegne toliko da samom sebi oduzme dah. Pa hoe li mladi sultan to i uiniti, hoe li Selim pai odaslati katil

ferman, prije nego to mu se ovaj prvi puta suprotstavi? Nije dosta pametan da to uini, govorilo se. Ne zna budalina ko mu glavu nosi, aptao je svijet, sjeajui se slavnih dana i ve alei za mrkim satrapom kojega niko nije u oi smio pogledati. Naime, mladi se sultan neprestano smijao, savjetnike tapao po ramenu kao da su mu kockarska braa. etao je dvorom okruen sve samim ljepoticama, raspustio je harem harem pretvorio Visoku portu, a prialo se ni muki nisu mrski. Sluili su ga polugoli i, uglavnom sudanski crnci, ija su tijela bila premazana bademovim uljem i svaki im mii, oprosti mi Boe, bubrio poput dojki haremskih djevojaka i zamagljivao pamet svima koji na tako neto nisu navikli. Ko zna gdje je mladi sultan sve to nauio i iz kakve se prie ispilio. Otac gaje slao okolo, u Damask i Jerusalim na kole, pa u Be i Rim na pregovore, i ko zna na kakve se sve obiaje navikao. Osim to je u prvim mjesecima vladavine pokazao iznimnu izdrljivost u teferienju i raspu-snome ivotu, pa bi mu jato trbunih plesaica maksuz dovedenih iz Bejruta plesalo bez prestanka po tri noi i etiri dana, i to je iz Bea unajmio orkestar koji je svirao nekakvu novu muziku od koje bi svi osim njega pozaspali i sanjali bez-bonike snove, mladi je sultan isplanirao nekoliko vojnih pohoda od kojih je najvei, ali i najlui bio onaj na Rusiju. Trebalo je osvojiti Kijev, doi pod Moskvu i stati na vrhove Kavkaza, te tako za svagda odgurnuti istoni krst od kapija islama i zapoeti doba dugoga mira. Nije bez pameti bio taj njegov plan, ali niko nije mogao sebi doi kada je sultan iznio kako ga misli ostvariti. Poslat e svoga slavnog vojskovou s askerijom sastavljenom od alae prikupljene s rubnih krajina carstva, od aga i begova koji su se iskvarili i osiromaili pa im treba dokazivanje, od frikih poturenjaka i od onih kojima je smrtna kazna oprotena, od tok-maka ponositih to im se vojna vjetina prenosi s koljena na koljeno i od Bosanaca kao takvih oni su uvijek dovoljno tvrdoglavi i budalasti da sunu u vatru, da podmeu glave pod tokove kada se kola zaglave u

blatu i da se dokazuju pred svijetom i kada ih niko ne gleda. est mjeseci prikupljala se takva askerija, a Selim paa je bez rijei prigovora i bez pozdrava stao na elo ordije i poao osvajati Rusiju. Ve tada je znao da nee stii do Kijeva i Moskve, niti e vidjeti Karpate, jer to nije ni bio pravi cilj prve vojne mladoga sultana. Selim paa bio je osuen da bude poraen, pregaen i osramoen u dubokoj mranoj zemlji Rusiji i da za svagda iz narodnih i dvorskih pria nestane njegova ratnika legenda. Deset hiljada ljudi koji e glavama platiti ostvarenje te ideje ionako nisu prevelika cijena. Mladi je sultan kanio oistiti svo ubre koje se za vladavine njegova oca nakupilo po zakucima carevine. Jesu li Rusi o tome neto znali i je li, moda, iz Stambola preko uhoda puten glas o lanim osvajakim namjerama, o tome se nita ne zna, ali moemo sumnjati da je bilo ba tako. Zbog ega bi nas inae pustili da pregazimo pola Ukrajine i da koljemo i palimo sve nemono to nam se nalo na putu, pa da nas onda doekaju usred movara pokraj rijeke iroke kao more i u samo etiri dana monu tursku ordiju pretvore u krdo oajnika koji ne znaju na koju bi stranu bjeali? a*Ne zna se mjesto gdje je pao slavni Selim paa. Ali ime mu je prestalo biti slavno prije nego to se aica preivjelih i s uma sunovraenih Bosanaca vratila kui. Kada ih je rod roeni napokon prepoznao, Selim pae se ve niko, u Stambolu ili izvan njega, nije sjeao. Mladi je sultan uspio u svojim namjerama i nije ostao upamen po osvojenim zemljama, niti po dobroj vladavini, nego po tome to se od njegovog doba u Stambolu sluala beka muzika. Ime e mu se spominjati i u najtajnijoj od svih dvorskih legendi, onoj koja se prenosila pogledima jer je bila zapisana u oku koje je vidjelo sve.

Na dvoru po toj legendi bjee djeak po imenu Suajb. Doveli su ga iz jednog nubijskog plemena znamenitog po visokom stasu, uskim bokovima i pjevakom daru. Suajb je za vrelih ljetnih noi velikom kineskom lepezom hladio zrak iznad sultanova uzglavlja, dok bi danju dvorio goste, poklisare iz kranskoga svijeta, uhode raznih vrsta i glasnike koji bi sultanu prenosili poruke koje nisu smjele biti zapisane. Ako bi koga trebalo otrovati, a trebalo je mnoge koji su previe znali i koje ni sultan ni onaj koji bi ih sultanu slao ne bi rado vidjeli meu ivima, tada im je Suajb donosio otrovanu hranu. Imao je tako iste oi i blag osmijeh da ni najopreznija rtva ne bi posumnjala. Ne zna se koliko ih je tako otrovao, niti se zna koliko je bilo onih koji su ga gledali s divljenjem i rado bi iz Suajbove ruke bili otrovani. Legenda dalje veli da gaje, kad je navrio petnaestu, sultan kanio otpustiti s dvora i poslati u visoke slube. Bio je prerastao svoj posao i dolo je vrijeme da ga zamijeni drugi, opet iz plemena uskih bokova, da se nikad ne oee o svijet koji dvori. Kad je uo ta sultan namjerava, Suajb je pao pred njega, plakao i molio da ga svijetli gospodar svojom rukom po-sijee, samo neka ga ne tjera od sebe. Zove li se to ljubav ili nekako drukije, nije nam poznato, v kao ni to je li sultan Suajbu dao povoda da srcem tako oslijepi, ali legenda kae daje sultan djeaku rekao da postoji samo jedno mjesto na dvoru koje mu po milosti moe biti dodijeljeno. Ako pristane na njega, vi dat e sultana skoro svaki dan, do kraja ivota. A ako ne pristane, to mu je svakako puno razumnije, nee ga vidjeti vie nikad. Moe biti rob, haremski uvar i sluga, ali u tom ga sluaju moraju prvo ukopiti. Sultan je bio zaprepaten onim to je Suajb odabrao, ali je naredio najboljim heimima stambolskim da to bezbolnije lie zaljubljenog mladia njegovih mukih moi. Tako je Suajb zauvijek ostao uz onoga kojeg je tako ljubio. Legenda vjerojatno nije istinita, ali i takva najbolje ocrtava lik ovjeka koji, da bi unitio Selim pau, zapoinje lani rat i u njemu rtvuje deset hiljada Bosanaca i njima slinih. Meu kojima sam bio i ja, ali i Abdulrahman Siko koji jo uvijek usred noi pune sjajne mjeseine

pokuava skupiti hrabrosti da iz jedne pretri u drugu hrastovu umicu. U asu kada je skoro odluio, pa samo to nije iskoio i potrao, u asu kada je bezmjerni strah jo narastao, a srce krenulo u topot divljih arapskih konja, neto je unulo u ljeskovom grmu. Odmah zatim zaulo se dugo , kakvo nita na dunjaluku nije u stanju ispustiti osim ovjeka. Meazalah!, viknuo je iko i isukao sablju. Ako odgovori, tada je na, a ako ne odgovori, tada je utvara. Odgovora nije bilo i Siko je skoio na grm i urlajui razmahivao sabljom. Udarao je dugo ne gledajui, stiskao je oi i nadao se da e svega nestati i da e se sljedeeg trenutka probuditi kod kue, udarao je i nita osim sebe nije uo, ni osjeao. Kada se konano smirio i otvorio oi, vidio je krvavu sablju, krv mu je bila po koulji, osjetio ju je na jeziku kad je oblizao usnu. Da ne pogleda koga je ubio, Abdulrahman iko potrao je prema istini. Pet minuta kasnije bio je sakriven u sljedeoj umici, pa je nastavio dalje, bjeei od neega to mu se inilo strasnijim od najgorega straha. To neto nije ni bilo strah, nego misao da je ubio, a da ne zna koga. Da mu je ta pamet bila, sigurno bi zavirio u grm, ali kada mu se kroz glavu premetnulo sve to je mahnitajui mogao posjei, bio je ve daleko i mogao je samo ispoetka listati svoj spisak. Ubio je, moda, ovjeka koji se danima sakrivao u onoj umi i nita mu na pameti nije bilo osim da spaava glavu. Gledao ga je iz grmlja pa dok mu je iko bio okrenut leima, mogao je iskoiti i zadaviti ga. Znao je zato to nije uinio. A moe biti da je ubio neko dijete, siroe kojem su ve pogubili oca i mater. Ili je ubio enu. Ili enu i dijete na sisi. Moda je zaplakalo, mater je izgovorila , kao to bi svaka majka na ovome svijetu, a on ih je onda posjekao. Najgore od svega bilo je to je Abdulrahman Siko pobio i ovjeka koji njega nije htio ubiti, i dvoje djece, muko i ensko, i enu, i majku s novoroenetom, i sve one koji mu nisu na pamet pali. Samo zato to nije pogledao u ljeskov grm. Bilo je kasno ljeto kada je doao kui. Rat u koji ga je poslalo bio je

ve odavno izgubljen i zaboravljen, a Sarajevo ko Sarajevo, drijemalo je u dolini. Gazde su mirkale na suncu ispred svojih duana, telali su talambasali, hamali su psovali, djeurlija se okolo naganjala, a Latinluk se smjekao. On je stajao nasred Atmejdana i nije znao na koju stranu da krene. inilo mu se da je najne-sretniji ovjek na svijetu. Zalio je to je ostao iv, a plaio se kakva e ga kazna stii im izdahne. Izmeu dva svijeta, ovog privremenog i onog vjenog, birao je kao izmeu dva uasa i dva dehen-nema. To to je jedan gori, ne daje ovjeku ni utjehe, a ni elje da ivi u onom koji je manje straan. Da je znao za mene i za moju sudbinu, bilo bi mu lake tog dana na Atmejdanu. Ali niti se takve stvari mogu znati, niti se zbog toga smijemo ljutiti. Ve sutra mu se posreilo. Prolazio je kraj radnje gazde Kemala Kurta, onog istog brice od kojega je pobjegao nakon to mu je pljunuo u brk jer ga je gazda oamario kada je britvom porezao muteriju, ali umjesto da mu to bude za cijeli ivot upameno, starac ga je pozvao k sebi i rekao mu: Eto, sad si bio gdje si bio, radio to si radio i vidio ono to bi bilo bolje da nisi, pa si vjerujem pametniji. I uzeo ga je da nastavi tamo gdje je prije petnaest godina stao kao brijaki egrt, puka sirotinja s Golobrdice kojoj je Bog dao viak oholosti a manjak razuma, pa je u jednom asu pomislio da mu je sueno biti veliki ratnik i da e se kui vratiti kao gazija. E, puste mladosti, mislila je poletjeti sve dok joj nije na duu sputen kamen. Ubrzo je Abdulrahman Siko shvatio emu taj kamen slui i zato je morao doivjeti ono to je doivio. Da nije one noi u hrastovoj umici ubio, moda bi zauvijek ostao isti. Ovako je radio svoj posao, malo pomalo popravljao kuicu na Golo-brdici, da bi se druge godine i oenio za Hadiru, lijepu curu, sirotu kao i on. Babo joj se nije vratio iz istoga rata iz kojega Siko jest, a mater joj umrla od alosti. Ili od neke druge boljke kojoj se ne zna ime, pa se onda alou zove. Osim ljubavi, s Hadirom ga je vezivao taj rat. Mogli su o njemu priati, mogli su i utjeti. A lijepo je kad ima nekoga s

kime moe utjeti o istoj stvari. Hadira mu je u deset godina izrodila sedam keri. Kada je osmi puta zanijela, Abdulrahman iko bio je siguran da e mu se roditi sin. Tako su mu se posloili brojevi, u takvu vjeru. Imat e sedam cura i jednoga momka. Nekome je to nesrea, jer kako poudavati toliku enskadiju, ali on nije imao takvih briga. Nai e one svoju nafaku, a sin e popraviti ono to je babo u svome ivotu pokvario. Dok je Hadira osmi puta nosila, Siko se drao pravila koje je sam izmislio i koje nije imalo uporite ni u jednom njemu poznatom vjerovanju. Kad god bi pomislio na rat, izmolio bi u mislima po jednu dovu. Zato je tih mjeseci djelovao utljivo. Nije mogao u isto vrijeme razgovarati s muterijama i moliti se Bogu, nego je rezuckao kose i brade i svo vrijeme zazivao njegovo ime. Ti ili dri bulbula pod jezikom ili si samome sebi neto jako skrivio, govorio mu je Ismet Teftedarija, jedan od onih koji su se vratili, a Siko bi slegnuo ramenima i smjekao se stisnutih usana, ba kao da se boji da mu bulbul ne pobjegne. Kada je Hadira rodila, uzalud je sjedio podim-ljen za stolom na kojem je lealo dijete i ekao da se meu nogama neto pojavi. Legla je nula na nulu i tako je nastao broj osam. Djevojici je nadjenuo ime Jilduza, po jednoj od hiljadu hiljada zvijezda iz one noi nad Ukrajinom. Svaka od njih vidjela je koliki je tada bio njegov strah i ta je zbog tog straha uinio. Ako ve nije dobio sina, neka u tom imenu bude sauvan njegov strah. Moda bi Abdulrahman Siko nadjenuo osmoj keri neko obinije ime, neko koje ne bi imalo veze s njim, da mu je moglo pasti na pamet da ja nisam imao ni sina, ni keri, ni ene nisam imao. Barem ne svoje, niti one koja bi svojom voljom pod mene legla. Jilduza nije bila nalik sestrama. Jaa i krupnija od njih, tvrda kao zvuk svoga imena, ne bi proplakala kad bi ih mater svake subote pred spavanje ibala. Naredila bi im da skinu gae, pa bi se presamitile preko seije, od najstarije do Jilduze, i svaka bi vrbovim

prutom dobila onoliko udaraca koliko je puta zgrijeila od prole subote. Bio je to nain da se osam cura dri u suri, jer da ih je kanjavala preko sedmice, ne bi imala vremena ni za ta drugo. Ovako bi Hadira subotom naveer stegnula srce i popravljala djecu. Sestre bi tulile i prije nego to prvu osine, a Jilduza je utjela i ne bi se pomaknula ili pustila glasa ni nakon to je udari deseta iba. Nije shvaala zato sestre plau dok ih mater tue i zato ona koja je najvie skrivila, pa je najvie i dobila, dva dana ne moe sjediti. Dok je bila sasvim mala, mislila je da je smisao kazne u nagrivanju, u runim crvenim prugama koje ostaju po debelom mesu i sutra se pretvaraju u jo gre ljubiaste masnice, ali kasnije je shvatila da tu postoji jo neto. Jilduza nije znala ta je to, a bila je dovoljno oprezna da ne upita. Allah ju nije astio jedinim darom kojega bi se svaki ovjek i svaki ivi stvor rado odrekao, darom da osjeti bol. Dugo je to bila Jilduzina tajna, sve dok jednom nije pokipilo mlijeko, a ona golim rukama zgrabila lonac i prenijela ga do sofre. Babo ju je gledao otvorenih usta, a onda joj dugo melemom od romanijskih trava viao opekline. Nita nije upitao, niti mu je ona ita rekla, ali od toga dana zabranio je materi da Jilduzu iba skupa sa sestrama. Ako bi neto zgrijeila, neka se to njemu kae, a on e postupiti onako kako oevi to rade sa sinovima. Kada se Hadira pobunila, na ariji je kupio srebrenu iglu dugu dva pedlja, onakvu kakve dervii koriste kada ine zikr. Jilduza je tom iglom probola obraze. Mogu i jezik, rekla je, mogu ta god mi kae. Nakon toga ju mater vie nikada nije udarila. im navre dvanaestu, djevojice postaju ene i dolazi vrijeme kada se moraju pokriti jer je sramota i grijeh da ih gledaju muke oi. Sestre su ve hodale pod arovima i aikovale s momcima samo ako ih niko drugi ne gleda, kada je na Jilduzu doao red. Hoe li biti kao one?, pitao je Abdul-rahman Siko svoju osmu ker, ali ga nije razumjela. A kako bi drukije nego kao one? Tako da niko nikad ne sazna da si ensko, da se nikada ne udaje, da se nikada u momka ne zagleda i da ivi onako kako muki ive. Vie od svega elio je da Jilduza pristane, ali se plaio da joj

naredi. Ne toliko Boga, koliko se bojao vlastitog djeteta. Ako ju unesrei, bit e to gori jad od svih jada kakve je otac u stanju uiniti. Ali Jilduzi se dopalo da bude razliita od sestara i da na tajnu koju je nosila u sebi pridoda jo jednu, ovog puta veu i privlaniju. Ona e gledati svijet onakav kakav jest, a nju e svi vidjeti onakvom kakva nije. Mater je plakala kao da joj umire dijete, a babo je rekao od sada nisi Jilduza, nego si Jilduz, pa je uzeo makaze i britvu i oiao je u muko. Obukli su joj suknene akire i koulju pa je takvu pustili iz kue. Komiluku je u poetku bilo neto udno, odakle berberu Siki najednom sin, ali ni to udo nije dugo trajalo. U gladnim i surovim vremenima, a takvo je svako vrijeme u kojem se dugo ne ratuje pa vlast umisli da je neprijatelj meu narodom, ljudi prestaju voditi rauna o tuim poslovima i umjesto da gledaju emu e se uditi, trae ono v to je obino i svakodnevno. ivi i ne sumnja ni u koga, da drugi ne bi posumnjao u tebe. Jilduza, koju bi dalje trebalo zvati Jilduz, potpuno se uivjela u novu ulogu. Hodala je kao muko, glas joj se produbio, pa ju je babo uskoro dao kod abadije Saliha Prce na zanat. Dobro joj je ilo, imala je snage u rukama i vjetine u prstima i bilo bi od nje dobra abadiluka da se opet svijet nije izvrnuo naglavce. Na sjevernim granicama carstva gomilale su se ruske trupe, prialo se da se Moskalju zamantalo od tamjana i daje namjerio od Stambola nainiti Konstantinopolj. Koliko god Sarajlije o tome ne imale pojma i koliko god u Stambolu takve prie izazivale podsmijeh, u oba grada se slutilo da stiu vremena ratova. Jedni e se opet zabavljati, a drugi e ginuti za njihovu slavu. A ni sultan vie nije bio mlad da se po vas dan zabavlja i smije. Abdulrahmanu Siki mrak je na oi pao, zane-besalo mu se i smorilo ga kada je shvatio da e Jilduz na onaj put s kojega se on jedva jedvice vratio. Ako se uope vratio i ako se povratkom moe zvati gledanje oima koje su vidjele najgora zla i milovanje rukama

koje je okrvavio u noi svog najveeg straha. Hadira je plakala i po cijele dane ponavljala jednu istu majinsku dovu: E, keri moja, to te babo posinio da mi mlada gine, dat e Allah groma da spali Moskalja. Ali niti je Bog zaduen za ratove meu ljudima, niti je do njega bilo da razotkrije prevaru s kojom je Jilduza postala muko. S navrenih devetnaest opratala se od Golobrdice, mahale u kojoj je odrasla, a komiluk je izvirivao iz avlija, vela havle vela kuvetile, Boe mili lijepe askerue, snebivala se starad, starije ene su lomile prste nad kaldrmom, poinjao je rat i vrijeme kada se ljudi opet slobodno iuavaju jedni pred drugima i uda se nizaju za neka budua sjeanja. A Jilduz je plakao djevojakim suzama, jer se mukima nije nauio, padao je po ishavijeenoj materi, dok je babo sklanjao pogled u stranu. Prije nego to e poi u rat, sin mu se ponovo pretvorio u ker. Izgubio ga je ovako ili onako. Tako je Jilduza nauila ta je bol, a da od tog nauka nije imala koristi. Jer je doao prekasno. Sirotinji su svi ratovi isti, jer je sirotinja budalasta pa gine i vjeruje kako je rtva beskrajnome Bogu mila. A on ustvari okrene glavu na drugu stranu da ne gleda kako mu stvorenja odlaze u tetu. Stvorio je i jedne i druge, krst i polumjesec je stvorio, ljude s obje strane koji jednako vjeruju u jedinoga Boga, stvoritelja Neba i Zemlje, pa kad im sablja odcapari glavu, posljednja misao glavi je da pada u blato na svetome putu i u svetome ratu. I da e dua otii u raj u kojem su valjda, iako se o tome nita ne govori, razdvojene odaje onih koji padoe pod krstom i nas koje mlad mjesec uva. Ako nisu razdvojene, pa ako je i dennet udeen da se due mijeaju jedne s drugima, tada smo zalud krvavili sablje. Sirotinji su, velim, svi ratovi isti, ali zapravo jedan drugome nisu ni nalik. Moj i Abdulrahmana Sike rat poveo je mlad ovjek, svijetli vladar, da bi dohakao slavnome starcu Selim pai. Pobijedio je im se Selim pae vie niko ne sjea. Ali ovaj rat doao mu je, sultanu, kao kazna'za onaj proli. Njegove se oi vie onako ne smiju, na dvoru vie nema trbunih plesaica, utihnula je beka muzika, ljepotice u haremu od bijesa jedna na drugu putaju nokte, a Suajbu

se ispod oiju nakupilo tuge za tri ivota, jer je njegova ljubav ostarila kao i on. Samo to je iza tih oiju isti onaj nubijski djeak, trova arobnoga osmijeha, jer kad su mu najbolji stambolski heimi razrezali kesu meu nogama, obrali dvije mlade zerdelije i uarenim noem spalili ile koje vode prema srcu, Suajb je bio osuen da mu dua ne ostari. Pa sad ne zna ko je gore proao: sultan koji se sjea mladosti ili Suajb koji najjasnije vidi kako izgleda starost. Eto, takav je bio svijetli vladar kada je okupio sve najbolje vojskovoe i upitao ih za glave na ramenima. Jesu li ili nisu tu?, dreknuo je i svi su mu, osim najmlaega, ljutog i ne ba po pameti slavnog bimbae Abdulkadira, odgovorili da su im glave tu, spremne vojsku da povedu. Sultan se nasmijao u taj smijeh sabirui svu gorinu starakoga prezira i rekao im: Nisu ordijo, vae glave su posjeene, a ja vam nareujem da ih uzmete pod ruku i odnesete pred Moskalja. Allah neka se smiluje pa da to bude dosta. A ako ne bude dosta, derat u vam kou s lea, vama i svima vaim, pa u je poslati ruskome caru da ima po emu gazati kad ujutro ustaje iz kreveta. Najbolji vojnici carevine bili su zaprepateni sultanovim rijeima, ali ono najgore tek je dolo. Bimbau Abdulkadira u dvije je minute unaprijedio i u asti postarao za barem trideset godina vojne karijere i postavio ga na elo svekolike aske-rije. Malo je rei da mu taj potez nije bio bez pameti. Abdulkadir bio je poput kurjaka usred hladne zime, kad zagrize u rtvu vie ne zna pustiti. Bez ene i djece, bez imena i porijekla, ak i bez ambicija, a sasvim sigurno bez prave vjere, jer se Boja misao ne zabija u bukovo drvo, Abdulkadir bio je kao stvoren za kratak svirep boj i za rat u kojem se puno ne planira, jer se nita veliko ne misli ni ostvariti. Pravi vojskovoe alju se u osvajanja, a abdulkadiri slue tome da obrane granice. Oni neprijatelja zaplae, ali i ogade mu zemlju na koju je krenuo. Sta e mu zemlja kojoj krvoloci brane ime i ast. U etiri mjeseca koliko je trebalo da se sva askerija skupi na

granicama carstva, i zadnji je jado koji vou nikad i ne vidi upoznao Abdulka-dirovu ud. Najkraem putem, kao da mu je neko povukao ravnu crtu po mapi, gonio ih je prema Rusiji. Ako bi mu se na putu nalo selo, on bi ga pregazio, posred njiva i oranica, ne vodei rauna to e konji polomiti noge ili to bi se na kraju krajeva s tog pohoda neko trebao i vratiti, ako nita drugo da sultanu preda izvjetaj. Bilo bi, naravno, bre da se ilo normalnim drumovima, onako kako vojska to inae ini, ali u njegovoj je glavi ak i to predstavljalo odstupanje od onoga to je svijetli sultan naredio. Stii na megdan najkraim putem i bez nepotrebnog zadravanja. Bolje da konji stradaju, a za njima i konjanici koji ne mogu sve to izdrati, nego da Rusi predosjete i krenu naprijed. Kada je shvatio da pjeadija takvu jurnjavu ne moe stizati, nego e svako logorovanje i saekiva-nje trajati po sedam dana, Abdulkadir je smislio novu, do tada nevienu, ratniku strategiju. On i osamsto konjanika poi e naprijed i napasti bez ekanja. Raunao je da pjeacima nee trebati vie od petnaest dana da ih stignu, a toliko e oni izdrati to borei se, to se sakrivajui da Moskalj povjeruje kako je bez po muke dobio bitku. I treba li rei da je anadolskom bimbai Ab-dulkadiru raunica bila kriva. U samoubilakom pohodu izginula je sva konjica. Preivjee tek etvorica. I on peti. Rusi, meutim, nisu znali da ispred njih vie nema nikoga i da bi tek sad mogli zagaziti naprijed i daleko stii, nego su ekali i viali rane. Pune tri sedmice trebalo je pjeadiji da stigne na obalu plitke, hladne i bezimene rijeke koju e Bosanci izmeu sebe nazvati Drinom, iako Drini nije ni nalik, dok joj drugi nee davati imena. U vrbiku uz samu vodu stolovao je strani Abdulkadir, izranjavljen i prljav vrebao je na drugu obalu. Samo je on meu vrbama preko vode vidio gamad rusku, stotine i hiljade njih, i bio je spreman grkljane im zubima gristi. Rusa tamo nije bilo, a Abdulkadir je siao s uma od poraza. Ili od toga to e mu se smijati kad u Stambolu uju da je rtvovao najbolje ljude, ukljuujui i sve one koji su mu do juer bili

nadreeni, a da pjeadiji ne fali dlaka s glave, osim to je malo umorna. Jilduz je sluao kako se iz vrbika uje neljudska dreka, uvlaio je glavu meu ramena i zvjerao oko sebe. Nita mu nije bilo jasno, drukije je zamiljao rat. Prvo etiri mjeseca nije vidio neprijatelja, a sada je, biva, stigao pred njega, ali umjesto da navale, sjede tu na zelenoj travi i gledaju kako jedan po jedan u vrbiku nestaju oni koji su ih doveli tu. Abdulkadir postavlja i smjenjuje, a koga smijeni, taj se iv vie ne pojavljuje. Lud je, lud je, lud je, aptao je Resul, Travnianin uz kojega se Jilduz svo vrijeme drao kao uz nekog svoga. Mladi se plaio puno vie od njega, i dok su bili na putu svo je vrijeme ponavljao: e da nam je sad moj Bedrija, dahiru da sastavi, dine da okupi, ne bi nam mladima trebalo ginuti, dini bi Moskalja za svagda potukli. Dabe mu Jilduz govorio da nije dobro tako misliti i s te strane oekivati spas, nego valja gledati da se spaava iva glava, a da se ne izgubi obraz. Da ti se ne ponu podsmjehivati. Jer ako do toga doe, tem si propao kao ovjek, tem e prije izgubiti glavu. Ali Resul je nastavljao po svome, da mu je Bedrija, dahiru da sastavi i dine da okupi. A kako samo duina daha u glasu razlikuje mukoga Bedriju od enske Bedrije, tako ga poee zaikavati da mu fale materini skuti i da ga je koliko do sino uspavljivala priama o dinima, pa mu se sad neto pobrkalo. Kad se ljudi poee smijati, Resulu je ve bilo kasno da objanjava kako je Bedrija njegov roeni brat, uveni travniki dinhoda kojem se ilo ako bi ko nagrajisao i koji bi znao jednako lako dahiru sastaviti, a poslije je razasuti. Pustili su ga na miru tek nakon to ih je put sasvim smorio i nakon to su se strahovi s vremenom skoro izjednaili. Kako je Rusija bivala blie, tako je sa dinima bilo manje ale. Resul se sasvim okrenuo Jilduzu, valjda i zato to je osjeao da i u njemu ima neto to ga ini ranjivim. Moda ne strah, jer Jilduz se ne boji, govori da je smrt nita dok upa nokat koji mu je na nonom palcu urastao u

meso. Potee ga, a kad nokat nee van, uzima kamen i udari dvaput po njemu. Sutra e biti zreo, kae. Lake je to nego razbiti orah. Nita. Resulu se tad zanebesa, kao da Bedrija sakuplja dine. Ali sada se inilo da su sve to bili dobri dani i lijepe uspomene. Abdulkadir je dreao u vrbiku i samo se ekalo ija e se glava sljedea zakotrljati. Lud je, lud je, lud je, ponavljao je Resul. Jilduz je utio zagledan u travu. Dolje je trajao ivot, mrav je urio uz list maslaka, dvije sitne ute baje naganjale su se izmeu vlati i gazile po nekim jo sitnijim bajama, proletjela je pelica manja od djejeg nokta. Da kako moe, opet bi se pretvorio u ono to nije, u tog mrava ili u utu baju. Pala je no, a od uha do uha prenosio se glas da ujutro kreu u napad. Malo ko je nakon toga mogao zaspati. Bila je no bez mjeseca, Resul se tresao od straha, povremeno se uo Abdulkadirov bijesni povik, jedina svjetlost dolazila je s rijeke. Kao da je negdje pri izvoru prikupila mjeseine i sad je nosi na sebi. Toliko da se vidi ona i nita osim nje. Jilduz je poelio da zagrli druga. Ako to uini, Resul se vie nee tresti. Oko pet su krenuli preko rijeke. Ta ruska Drina jedva da im je sezala do pasa. Lako su je pregazili, a bilo bi bolje da je bila tako duboka da ne mogu preko, makar se svi podavili. Jer ono stoje slijedilo bilo je gore od smrti. U onom naem, mome i Sikinom ratu, toga nije bilo. Razbili su nas i potukli, skoro milosrdno, a onda su nas jednog po jednog mjesecima naganjali i sustizali. Stradali smo svako za sebe, ne kao sad svi odjednom. To je valjda razlika izmeu izgubljenih i dobij enih bitaka. Anadolski bimbaa Abdulkadir je s ordijom pjeaka do nogu potukao Ruse. U Stambolu nikome nije bilo jasno kako je to mogao uiniti, a da je osim njega preivio jo samo jedan konjanik. Priu o porazu, kada su svoje glave poloili i slavni vojskovoe kojima je sultan rekao da glave ionako vie nemaju, niko nije ni mogao, a ni znao ispriati. Barem ne u Stambolu. U Sarajevu, Travniku i Livnu ionako e se svata govoriti, kao to se vazda govori, pa je svejedno

je li istina ili nije. Abdulkadir se vratio kao junak, ali se ponaao kao blesa i ponavljao rijei bez smisla i reda, pa ga nisu pustili pred sultana. Izgubljena mu se pamet vie nije vratila. Bio je ve potpuno lud kada je vojsku poveo u odlunu bitku, ali ni to niko nee saznati. A moda bi trebalo. Nakon to su ga mjesec dana podnosili takvog blentavog, nareeno je da se Abdulkadira skloni. Vezan je, strpan u kavez i tako sproveden u mjesto roenja, da se tamo brinu za njega. Neko vrijeme njegov se kismet poput rie prosipao stambolskim sokacima, govorilo se da nikad ne bi poludio samo da je ostao bimbaa, da ne smije sanjati snove koji su vei nego to ti je pamet, da fukari nema tee kazne nego kad je sultan paom imenuje, a onda je i nesretni Abdulkadir bio zaboravljen. Neznatan i jadan nije zavrijedio ni da se premetne u pounu poslovicu ili narodnu izreku. Resul je preivio tako to se Jilduzu svo vrijeme sklanjao za lea. A Jilduz je pucao dok je bilo debane, s mrtvih je uzimao sablje i bodee, sjekao i udarao na sve strane i iao naprijed bre od ostalih. Kad god bi se okrenuo ili kad bi uinio korak nazad, sudarao se s Resulom, i nije mu bilo druge nego da nadire. Ako se ne plai boli, tada lake pazi da te ne ubiju. Tako je Jilduzovo ratniko umijee iznenadilo sve koji su se uz njega ili, ee, iza njega tukli, to e mu priskrbiti neoekivan ugled kod vojske. U danima koji su uslijedili nije bilo runih rijei i podsmijeha. Nisu vie drugovali samo Bosanci s Bosancima, Arnauti s Arnautima, Turci s Turcima, nego su se poeli meusobno mijeati i razgovarati, pa se vidjelo kako je udna ta naa carevina, od stotine jezika i adeta sastavljena da se ljudi jedni s drugima esto ni pogledima ne mogu sporazumjeti. Ali im to primijeti, znai da ti ne smeta i da ti je odjednom postao drag onaj crni Misirac i da ti je epavi Solunac urokljivih oiju udom postao toliko blizak da bi mu sad priao ta najvie voli da ti ena skuha za ruak. Takve prilike rijetko dou, a traju kratko. Nakon bitke, potresa ili poplave mukarci bivaju kao braa roena ili, tanije

reeno, kao kone kad se sastanu oko jufki za pitu. A njih dvojica nisu jedan drugoga mogli u oi pogledati. Naveer bi legli na dva kraja logora, ako bi se jedan umivao na potoku, drugi ne bi prilazio dok ovaj ne zavri, a ako bi se uz vatru zapodjenula pria, svaki bi sjedio na svojoj strani i ne bi progovorio sve dok drugi ne ode. Jilduz je noem skidao koru s komada drveta koje bi usput nalazio, a Resul bi se negdje sakrivao i klanjao svih pet namaza. Iako su na putu, a putnik je osloboen obaveze, on se jedini od sve vojske svaki put pomolio. Trudili su se jedan drugome biti stranci, ali takav trud vazda je uzaludan. Jilduzu se poee iriti bokovi, toke na grudima samo to se ne raskinu, a kose rastu, kalpak da podignu. Za druge je ostao isti, junak iz bitke vrijedan je potovanja, ali njemu se sve promijenilo. Kada bi ugledao svoje lice na povrini vode ili u neijoj zjenici, vidio je enu. A kada bi mu za kraj oka zapela Resulova prilika, osjeao je milinu u cijelom tijelu, pa bi mu se bokovi jo proirili, toke zakripale, a jedan bi se zlatni konac negdje raskinuo. Kada je stvarao svijet, Bog naini tri vrste razumnih bia. Insana ili ovjeka nainio je od zemlje, nesavrenog i slabog, ali samo ovjek je most izmeu dobra i zla. Dine je stvorio od plamena i zato su dini nevidljivi. Ali kako vatra moe i grijati i paliti, tako i dina ima dobrih i zlih. Meleke je nainio od svjetla i oni su vazda dobri i Bogu vjerni. Iblis je takoer bio din, ali tako zao i ohol da gaje Bog prokleo i nazvao ejtanom. Iblis je zavodnik, Iblis je ljubavnik ljudskih dua. Sastavljanje dahire opasna je stvar, jer nije lako razdvojiti dobre od loih dina, a nespretnima se zna dogoditi da u dahiru prizovu ejtana. Resul je bio uvjeren da je previe spominjui brata Bedriju, dahiru i dine, dozvao Iblisa. Zaljubio se u Jilduza, u njegovu ljepotu i snagu, u njegovo tjeenje, u to kako hoda i kako govori. Nije mogao podnijeti da ga ne gleda, hvatala ga je srdba kada bi Jilduz s nekim razgovarao, a nou bi matao o tome da mu se prikrade i smjesti se u njegovo lijegalo, s lea da ga zagrli, u krilo cijelog da ga primi i tako da zaspi. Najgore je to bi za jedan takav san bio spreman

vjeno podnositi de-hennemske muke. A da nije bio kukavica, sada bi u lijepom snivao dennetu. Pogodilo bi ga rusko tane i po-sjekla sablja, a ne bi ovo doivio. Niti bi mu tako draga bila pomisao na bitku, kada je Jilduzu bio najblie u ivotu i kada je zapravo pobijedio ejtan u njemu. Eh, daje znao da ni Jilduzu nikad ljepe nije bilo nego kad je ubijajui ljude mislio samo njega da spasi. Devet mjeseci, kao devet godina, proteklo je do povratka kui. Svijet nije vidio duljeg negleda-nja. Askerija se malo pomalo rasipala, sve dok ih kod Kladnja nije ostalo stotinjak. Oni to e prema Travniku, Turbetu i Zenici skreu desno, a ostali nastavljaju pravo. Izgrlie se i izljubie, onako u krug, kao da e zaigrati kolo. Njihov zagrljaj trajao je tek da dvaput trepne, ali da su se iz zagrljaja mrtvi sruili, svaki na svoju stranu, grom kao da je raspolutio jablana, to ne bi bilo neobino. Nakon toga su ostali mokri do gole koe, po vodi koja se s njih cijedila jo dugo se moglo doi do Travnika i Sarajeva, a da je Bosna sretnija zemlja pa da se na nju ovakve prie primaju, od mjesta na kojem su se zagrlili Jilduz i Resul zauvijek bi potekle dvije rijeke. Abdulrahmanu Siki i eni mu Hadiri samo to srce nije prepuklo od sree kad im se dijete vratilo iz rata. Ma vidi ga to se razjaao! Neka, neka, sad e ju majka pitama u svilu razmekati! Kako je te veeri u postelju legla, tako se Jilduza sutra iz nje nije mogla dii. Ili je donijela sa sobom neku nepoznatu vojniku bolest, ili je neto drugo bilo u pitanju, ali to su dani prolazili, to je bivala sve slabija i slabija. Toliko da ju ni babo vie nije zvao mukim imenom. Vei dio vremena provodila je u nekom polusnu. Tada bi spominjala dine, plitku Drinu i svakakve besmislice, zbog ega je Hadira bez prestanka plakala, a Siko je utio, drao se za glavu i razrogaenim crnim oima gutao strah. Slagao bih da kaem kako ga alim. A vie nemam iz ega lagati. Kada bi se Jilduza nakratko razbudila, tri neu-date sestre

posjedale bi oko nje, babo bi se rastrao da po ariji sakupi i ostale etiri, da je vide. Ali kad bi ih doveo, ona bi ve sanjala dine i tu svoju v plitku Drinu, tako da je Siko budnu nije ni vidio. Niti je uo kako bi se smijala dok bi s materom i sestrama priala one enske prie od kojih se svako muko mrti, pa ne zna rei da su mu drage i da bi se i sam smijao. I Jilduza se nekada mrtila. Petnaestog dana bolesti uhvatila ga je za ruku kada je opet htio potrati u ariju. ekaj, rekla mu je, ispuni mi elju i otii do Travnika. Potrai dinhodu Bedriju, svi znaju za njega, a on neka te uputi svome bratu, Resul se zove. Njemu kai da ga traim. I da se ne plai, jer nije ono to on misli da jest. Ako ne htjedne poi s tobom, ispriaj mu sve, reci mu da sam ensko, a da si ti htio sina. Ako ni tad ne htjedne, zakuni ga dragim Bogom i ivotom i kai mu da meni sad trebaju njegova lea, kao to su na megdanu njemu trebala moja. Kad mu to kae, sigurno e poi. V Siko je poao u Travnik i lako naao din-hodu, ali kad gaje pitao za Resula, on se smrknuo i kazao da mu brata nema. Rekli su mu da je malo prije karaule rekao hajte vi, sad u ja. Mislili su da ga je pripelo da pia i ve e ih stii, ali se vie nije pojavio. Traili su ga okolo, nije mogao u zemlju propasti, niti su ga u ovo doba godine mogli izjesti vuci, niti ga je oko Travnika imao ko napasti. A nije mogao u pet minuta sii s pameti, pa da ne zna kud je i zato poao. Traio ga je Bedrija na sve strane, u sedam je dana zajedno s Resulovim ratnim drugovima prevrnuo svaki grm, zavirio u svaku pojatu i kuu, ak je iao i u Guu goru, u manastir pitati fratre jesu li gdje vidjeli takvog, ali nigdje ni traga. I onda mi je, govori Bedrija Siki, priao jedan Resulov drug i kazao da ima neto u vezi s Resulom to se ne bi smjelo rei. Sta, pitam ga, odma reci. On se snebiva, zvjera okolo, kae daje moda nita i da ne bi smio grijeiti duu, ali da se moj Resul u nekog zagledao. I bi mi lake kad sam to uo, sve dok ne ree u koga. Otelo mu se srce za drugim askerom. Smrailo mi se pred oima,

progovorit ne mogu, pa od muke zviznuh ovjeka posred nosa. Pade on na zemlju, a ovi drugi, isto Resulovi dru-govi, govore mi nemoj efendija, istina je. Sta je istina kad niste ni uli? Nismo, ali ta ti je drugo mogao rei pa da ga udari. Pa kako ih niste posjekli obojicu, kako im niste odsjekli ui i nos zareali? Oni na to uutie, svaki gleda na drugu stranu, ne bi li drugi progovorio, pa se javi taj to sam ga udario: nita im nismo napravili jer se nisu ni dodirnuli. Nakon nekog vremena nisu se vie ni gledali. Pa kako ste onda znali? Tako, veli on, i ti bi znao da si ih vidio. Eto, to je cijela pria. Moga brata Resula vie nema. Znam to. Dalje neka mu Allah sudi, ja neu. A ko si ti pa se raspituje za njega? Abdulrahman Siko htjede neto slagati, ali kako nai la vezanu za mladia kojega u ivotu nije sreo. U san mi je doao Resul Travnianin, brat dinhode Bedrije, pa sam htio provjeriti ima li u mom snu ivih ljudi, promrsi Siko. A dinhoda mu se zagledao u oi, mjerka mu jagodice i elo, kao da e mu skloniti trepavicu koja samo to mu ne upadne u oko, i kae: Srea tvoja to si tako star da u ovom zadnjem ratu nisi mogao biti. Malo mlai da si, ne bi te pustio ivoga. Sad bjei i da se vie nikad nisi u Travniku pojavio. Digericu u ti u zubima pronosat! v Te rijei Abdulrahman Siko je uo kad je ve dobro potegnuo niz sokak i nije se osvrnuo. Do Sarajeva mu se inilo da ga dinhoda prati, njegove su ga oi probadale po vratu i potiljku, ali se nijednom nije okrenuo i pogledao. To da se ne okrene i ne pogleda izgleda da je Siko v obiaj cijeloga ivota. Ali Jilduzi vie nije mogao slagati. Ispriao joj je sve po redu, a ona se okrenula prema zidu i zaplakala. Nakon to je prestala, jo se samo po dahu u ogledalu moglo poznati da je iva. Leala je tako irom otvorenih oiju koje vie nisu vidjele, sve dok dva dana kasnije nije izdahnula. Bez glasa i promjene na licu, samo se ogledalo vie nije orosilo. Kau da

melek poviri kroz prozor umrloga. Ako je bio tu, onda je i on bio tih. Abdulrahman Siko dao je da se na mezarju postave dva niana, iako je bila samo jedna dena-za. Ili je nekoga potplatio, ili je opet samoga sebe prevario. Jedan je nian obini enski, gdje lei Jilduza Siko, djevojka preko ijega lica se zar nikada nije spustio. Drugi nian je muki, podignut junaku ko zna kojeg po redu boja s Rusima, junaku koji se vratio kui, a ipak umro od rata. U prvom mezaru lei Jilduza, a drugi je mezar prazan. Ali opet se ne moe rei da u njemu ba niega nema. Da nije razloga zbog kojih je postavljen, ne bi bilo ni Jilduzine najvee sree, ni njezine najvee nesree. Nekad to Allah ugodi tako da nam se ini kako ista rijeka uzvodno i nizvodno tee i kako je tano da je dunja u dennetu rasla, a na dehen-nem grane naslonila. I sve zato to ovjek uini neto zbog ega Bog tako mora ugoditi stvari. Ali njega mi nije ao. Abdulrahmana Sike mi nije ao. Jer mi ga nema ime biti ao. Nakon to tri noi nisam stao ni trenuo, zaspao sam etvrte u ljeskovom grmu u Ukrajini, i nisam se vie budio. TESPIH Ne znam u kojem je to gradu i pamti li se njegovo ime ili je izbrisano iz sjeanja s posljednjim ovjekom koji je iz njega iv otiao, ali je pria ila ovako: bila je zima, a gorjelo je i grmilo i s neba i iz zemlje. Nije se znalo kada je dan, kada no, jer da bi to saznao, ovjek mora glavu promoliti van, a zadnji put je netko izaao jo ljetos, onoga popodneva kad se uinilo da je grmljavina malo uminula i da ne sijeva kao to je sijevalo juer. Svjetlo sunca ruknulo je u sobu, svi su od bola v stisnuli oi, a on se vie nije vratio. ekali su ga i na kraju zaboravili. Nisu ga alili jer nije bilo razloga. Samo je otiao. Od tada su bili tu gdje jesu, nisu izlazili i nisu znali je li vrijeme ruku v ili bi trebalo spavati. Suureni svaki u svojoj fotelji, mirkali su jedni na druge i ve su se odavno prestali nadati da e oluja proi.

Zaboravili su da je bilo vremena u kojima nije po vas dan grmilo i sijevalo. Nisu se sjeali ta su bili prije ovoga, kakvim su se poslovima bavili, jesu li imali djece i kakve su im bile ene. 0 vanjskome svijetu znali su jo samo to da, ako jednom izau, vie se nee vratiti. Onda je prvome do ruku dopao tespih. Odakle se tu stvorio i otkuda tespih u kui u kojoj nitko nije vjerovao u Boga, o tome se nije razmiljalo. Pogotovo nije mislio onaj kojem se naao meu prstima. Spustio se na koljena ispred fotelje, zagnjurio lice u dlanove, izmeu kaiprsta i palca nala mu se ledena boba. Nije znao ni jedne rijei molitve, niti je ikada uzeo abdest. Ne, nije zaboravio kao to je zaboravio sve drugo, nego po prirodi stvari nije znao, makar se zvao Ahmed, Ab-durahman ili Mirsad. Molio se po nekom svome redu i pravilu, onom koje uspostavi dua kada se prvi puta razlije tijelom. 0 takvoj se molitvi nita ne zna. Sve dok ju ivi ne doivi. I kako bi izmolio molitvu, tako bi mu se led otopio meu prstima. Za svako prizivanje Bojeg imena jedna se ledena kuglica pretvarala u vodu. Nakon to se istopi posljednja, ovjek je mrtav, a sljedeem se u krilu zatekne tespih od leda. On pada na koljena i sve se ponavlja. Jedna za drugom prazne se fotelje, a u gradu kojem se ne zna ime, ili se imena nitko ne sjea, sve manje je ivih. Prola je zima, pa proljee i ljeto. Moda je jesen, a moda je i ona prola, kao i sljedea zima. I jo jedna. Moda je prolo pet zima i est jeseni. Moda i vie. Ili manje. Dugo traje dok svaki ovjek izmeu kaiprsta i palca ne rastopi svoj tespih. Grmilo je i sijevalo iz neba i iz zemlje, nitko na svijetu nije znao za taj grad, ni za mukarce koji umru s molitvom, a da ni rijei molitve nisu znali. Malo ih je jo ostalo u foteljama i tko zna to e se dogoditi, tko e se moliti a tko umirati, kada njih vie ne bude. Veroljub Bakra je 26. juna 1991. sjedio na pragu magacina ispred straarskoga mjesta broj tri, lomio granice izmeu srednjaka i kaiprsta, puio cigaretu i razgovarao s vojnikom Turk Marijanom. Nije ga nudio da zapali jer vojnik ne smije puiti na straarskoj dunosti, ali mu je bilo malo neugodno zbog toga. Jebe ovjeka

kojem ne bi bilo neugodno! Svejedno je to se uvijek mora znati tko je zastavnik prve klase, a tko obian regrut, Veroljub Bakra drao je da smo svi ipak samo ljudi i mora nam biti neugodno. Bio je siguran da je i Turk Marijanu neugodno to ga ovih dana u kasarni gledaju onako kako ga gledaju pa umjesto dobrog druga u njemu vide Slovenca. A Turk i jeste Slovenac, ta bi drugo bio, i sigurno postoji razlika izmeu onoga to on sada misli i onoga to mu govori njegov zastavnik. Ta razlika iznenada je nastala i Bakrau je jasno da se protiv nje vie nita ne moe uiniti. Taj vojnik s pukom vie nije njegov, bez obzira na to to jo uvijek nosi istu uniformu i kapu s petokrakom. Vie mu nije starjeina i izmeu njih dvojice nema niega to bi ih dralo na istom mjestu. Osim pravila da Bakra pui, a da Turku to nije doputeno. I osim jo neega to je zastavniku iznenada palo na pamet i zbog ega mu je dim zastao u pluima: Turk Marijan mogao bi sad repetirati puku i ispaliti mu metak u elo. Ne bi se stigao ni pomaknuti. Neprelomljena granica ostala bi mu meu prstima, mozak bi se rasuo po limenkama s mijeanom marmeladom i vreama sa solju, a Turk bi ve preskakao ogradu kasarne i trao prema umi. Sarajevo je blizu. Tamo bi se izgubio meu ljudima, naao bi civilku i sutradan se kao heroj vratio u Velenje. Ali zato kao heroj? Zato to je ubio svoga zastavnika, oca jedne keri, uskoro djeda? Bakrau je bilo teko da shvati kako su dola takva vremena. Prvi puta je tog djeaka pogledao s mrnjom. Moda prvom pravom mrnjom koju je osjetio prema drugom ovjeku. A onda je shvatio da Turk Marijan to ne moe uiniti. Ne zato to nije svjestan svojih metaka, niti zato to ne bi arko elio pobjei kui, nego zato to nee pucati u ovjeka koji mu nije uinio zlo. Ne moe pucati u onoga koji sjedi, pui i brblja o razlikama u pelinjoj ispai izmeu Bosne i Slovenije. Ne moe pucati u njega koji mu je, kad je Turku stigao telegram o bakinoj smrti i kad su mu suze kliznule niz obraze, rekao sine moj, i pitao ga treba li mu novaca za put. Zastavnik je ugasio cigaretu, ustao s magacin-skog praga i popravio uniformu. Gotovo je, rekao je vojniku, daj mi puku! Turk je odskoio dva koraka unatrag. Mislio je da Bakra provjerava je li

upamtio da vojnik na strai ne smije nikome predati svoje oruje. Taman da maral Tito doe iz Kue cvijea i zatrai od tebe puku, ti mu je ne smije dati!, sricao je kao prvaiima i lupkao kredom o kolsku plou. Vojska je drijemala opijena toplinom koju je irila pe na drva i uskoro se nisu budili niti kad je izvikivao Titovo ime. Turk je pamtio kako im je prijetio da bi jednom mogli izgubiti glavu jer drijemaju kad nije vrijeme snu. Ma pusti to, jadan ne bio, daj mi oruje i bjei preko ograde. Igrarija je zavrena. Niti sam ja tebi starjeina, niti si ti vie moj vojnik. Idi kui i pamti me po dobru. Uhvatila ga je tuga jer je Turk Marijan sigurno premirao od straha da e mu zapucati u lea. Ipak je tako. Uzalud se trudimo da jedni drugima budemo ljudi. Mali Slovenac tri kao zec koji oekuje svoj metak pa svako malo mijenja pravac da bi ga izbjegao. Gledao je za njim sve dok nije nestao u umi, a onda je tresnuo puku o zemlju. Da se ponovo rodi, sigurno ne bi bio vojnik. Veroljub Bakra bio je siguran u to. Taman da je sto puta od Kolaina i da je hiljadu puta Crnogorac iz dna kace, oruje mu se ogadilo prije nego to je doekao svoj prvi rat. v est mjeseci kasnije bio je penzioner. Ker Divna je pred Novu godinu na svijet donijela blizance, a kako su dvije bebe u isto vrijeme desete-rostruko vea briga i veselje od jedne bebe, tako je na njega palo da se oko njih bavi vie nego to se ikada bavio s roenom djecom. Ne samo da mu to nije teko palo, nego su ga Iris i Neven oslobodili od svake druge brige. Prestao je gledati televiziju i itati novine. Propustio je slike iz Vukovara i nije se poput drugih uzrujavao to ustae nasred Straduna spaljuju automobilske gume i ispred Kneeva dvora postavljaju minobacae iz kojih pucaju po narodnoj armiji. Gurao bi kolica prema hotelu Panorama, gdje je godinama ispijao prvu nedjeljnu kafu, a sad mu je Bog dao da je moe piti svakoga dana, i samo bi se nasmijao kad su mu poznanici govorili da bi mu bilo pametnije da se sprema za obranu kunih ognjita, umjesto to se,

kao da je i sam podjetinjio, igra s djecom. Pale su to, planina Romanija, divlji kraj i malo divlji ljudi. Ne bi im bilo mrsko zaratiti, a malo su jo i uknuti u glavu pa vjeruju da bi se jednoga jutra ustae mogle spustiti niz Romaniju. Ustae i mudahedini. Dobro prvi, ali gdje druge pronaoe? Smijuckao se tako Veroljub Bakra i gurao kolica prema Panorami, sve dok mu jednoga dana nije priao neki Kota Brkalovi, nastavnik fizike u gimnaziji, i rekao: Aferim Ljubo, nae kolju po Slavoniji, a ti ustae nina usred Pala! Mrak mu je pao na oi i da je mogao pustiti kolica golim bi rukama zadavio tog ovjeka. Ovako mu je samo opsovao mrtvoga oca i ko ga napravi takvim. Ali da nije bilo Koste Brkalovia, tko zna kada bi se uope i sjetio da se Divna udala za Hrvata. Goran je roeni Zagrepanin, uje mu se i u govoru, ali kao to punac o tome nikada nije mislio, tako ni zetu nije palo na um da bjei s Pala. Radio je u opini, igrao subotom nogomet s drutvom, cijepao drva za zimu i iao s jeseni u gljive. Ma vie je taj znao o muzi ovaca i o tome u koje se vrijeme sprema sir, nego oni koji nikada nosa nisu promolili iz Vuje Luke. Po svemu je njegov Goran ve bio Paljanin i Srbin. Osim po tome to uope nije bio Paljanin i Srbin. Prvoga dana proljea Veroljub Bakra je sjedio ispred svoje kue, Iris je posjeo na lijevo, a Nevena na desno koljeno. Goran je predugo namjetao objektiv pa su bebe spuznule s koljena, djed ih je lovio u zagrljaj i vraao na mjesto, djevojica se smijala, djeak se mrtio. Hajde, majstore, niani ko onaj to je puco u Kennedjja. Mogo sam ve do Dallasa sti kolko ti treba, ljutio se punac na zeta. Ali njemu nikako nije ilo. Juer je bio u Sarajevu i kupio fotografski aparat, prvi u ivotu, pa nije siguran treba li izotriti sliku na Bakraevo lice ili na gornje dugme na koulji. Ako izotri na lice, djeca e biti mutna, pa bi moda bilo najbolje da hvata dugme i da sva tri lica budu onako srednje otra. Mislio je Goran i okretao objektiv sve dok Iris nije dodijao smijeh i rasplakala se ba onako kako djeca plau kad ih roditelji ele prvi puta fotografirati. Taj pla traje dugo i zbog neega nikada ne bude zabiljeen na fotografiji. Tako nije ni onoga dana kada je Veroljub

Bakra poelio sliku s unucima od koje bi zapoeo album svoga novog ivota, pa se umjesto toga morao vratiti u onaj stari. Pola sata nakon propalog fotografiranja na vratima njegovog doma pojavio se potpukovnik Zdrav-ko Maar. To to je bio u maskirnoj uniformi, Bakraa ne bi zabrinulo, ali to to je na epoleti imao generalsku zvjezdicu, bolje je od svih rijei govorilo zato je Maar doao. Sljedee jutro Bakra je doekao za kuhinjskim stolom izmeu Divne i Gorana. Govorio im je da pravoga rata u Bosni moda nee ni biti. I nije pametno da bjee u Zagreb, jer tko zna kako bi ih tamo doekali kad uju da dolaze s Pala. A ta u Zagrebu uope i imaju? Ovdje imaju sve: kuu, posao i njega da im uva djecu. Dobro, nee ih neko vrijeme moi priuvati, ali kratko e to trajati i pravoga rata nee ni biti. Trae ga samo radi kamuflae. Pa da nije kamuflaa, zar bi zastavniku prve klase namijenili in pukovnika? Ej, braco, zna li ti ta je pukovnik! Da je zaozbiljno, ne bi ja ni kod Bulajia mogao glumiti pukovnika! Ma ta glumiti, ne bi mogao biti ni pukovnikov kaskader! Brbljao je tako Veroljub Bakra i pokuavao zasmijati zeta i ker, a oni su uglavnom utjeli i gledali u prste kojima je igrao po stolu. S dvoje male djece, mirnim i sreenim ivotom i prvom zaljubljenou koja se, evo, produavala treu godinu, njih dvoje nisu nalazili dovoljan razlog da postanu izbjeglice, a dobro su znali da je opasna glupost sve ono to im je govorio. Gotovo da su bili nesretni to im nitko nije pokucao na vrata i rekao im da imaju deset minuta da se isele. Ni stari, naravno, nije vjerovao u svoje brbljarije. Srce mu se ledilo u grudima, vie zbog toga to bi mogao ostati bez njih, a manje jer mu je Maar postavio ultimatum: Dolo je vreme, brate Ljubo, da se brani ono to je nae. Pa ako ti nee, ja ne znam ko e. II moda misli da bi ova neja trebala bez oca da ostane zato to je dedi milije da sedi kui i uva decu umesto da vojsku obuava? Ako nee oevi, onda je na sinovima da brane otadbinu. Bakra je, dakle, odluio obui novu uniformu i staviti

pukovnike inove. I vjerovao je da nema onoga koji bi drukije odluio i pustio da mu mobiliziraju zeta, koji je pritom jo i Hrvat, i bace ga u rov samo zato to se on uskurio i odluio da ga, nakon to je propala ona Titina, druga vojska nee vidjeti. Ako mu se zgadila prethodna, nee mu ni ova armija biti draa, ali postoji neto vee i vanije od svake armije. To je ono po emu smo ljudi. Koliko god gaje bilo strah, Veroljub Bakra znao je da ini pravu stvar i nadao se da e mu to sudbina vratiti. Nada mu se ispunila prije nego stoje oekivao. Poetkom jula 1992. stajao je na stijeni iznad grada i s rukama na leima gledao niz rijeku, prema novosarajevskim neboderima i Igmanu. Znao je da ga nee pogoditi, a vrijedilo je tih deset minuta na neprijateljskom pukometu vie od svega to je vojsci mogao rei. Oni su se plaili metka, iako jo nisu ni doivjeli da na njih netko zapuca. Moda su se upravo zato i plaili. Njihov pukovnik, koliko god je znao daje samo zastavnik prve klase, osobnim im je primjerom pokazivao da nema razloga za strah. Za njih je bio junak, ali sam je znao da ovaj rat ne vrijedi ni piljiva boba. Gledao je grad okupan suncem, krovove koji procvjetaju u oblaku praine, mrave kako tre niz uske ulice i sakrivaju se iza minijaturnih kontejnera za smee i mislio je kako bi bilo lijepo kada bi postojala ovakva igraka. Velika maketa grada koji naseljavaju dresirani mravi, naueni da se ponaaju kao ljudi. Koliko god kotala, kupio bi takvu igraku svojim unucima. Samo kad malo poodrastu. Otiao je u hlad, to dalje od minobacaa ije ga je ispaljivanje svaki puta zaboljelo u lijevom uhu, onom iji je bubnji probio jo kao djeak imitirajui oca koji je ilom istio ui, pa je legao u travu i zatvorio oi. Sluao je eksplozije u daljini, minobaca bi se javio svakih desetak minuta, a onda je pomislio kako se vie ne uju pele. Inae bi ih uvijek uo kada legne u travu. Koliko god ovaj rat bio nikakav, ipak je rastjerao pele. Uzdahnuo je za njih, pukovnik Veroljub Bakra, pomislio kako nikada nije bio tako vaan kao to je danas svojoj uplaenoj vojsci. Uinilo mu se da od toga ne moe biti zla.

Ali da vojska u svome strahu i nije sasvim blesava, niti je njegov dojam mira i sree sasvim taan, pokazalo se samo tri dana kasnije. Proglaena je opa uzbuna jer je neprijatelj krenuo u ofanzivu. Uzverali su se muslimani uz brda i litice iznad grada, iznenadili strau i osvojili prvi red rovova koje nitko nije uvao pa ih sada treba vratiti natrag. Krenuo je protunapad, artiljerija je dodatno zasula mravlji grad, a Bakra se sa svojom jedinicom vozio prema liniji. U kamionu je vladao muk, momci su se tresli od straha, kako i nee kad su veinom bili gradska djeca i nisu ni motiku, a kamoli puku, jo imali u rukama. Kada su se zaustavili, jedan je poeo plakati i vikati, pa su ga jedva istjerali van. Netko je mladia udario nogom u guzicu, pao je po livadi koliko je dug i irok, kao da je neto jako kriv. Akcija je ve bila pri kraju, neprijatelj je odbaen, a Bakra je trebao samo proeljati teren i provjeriti je li sve isto. Bio je to onaj viak vojnike predostronosti, ali nije mu bilo mrsko to sudjeluje u prvoj akciji. Makar i simbolino. Ako nita drugo, bit e to jednoga dana dobra pria za unuke. Prelazili su s jedne na drugu uku, penjali se uz litice i odmah zatim sputali prema gradu, skoro do prvih kua, ali osim nekoliko mrtvih ljudi, nita zanimljivo nisu vidjeli. Vojska se malo ohrabrila, iako su i dalje okretali glave od ubijenih. To je normalno. Ni Bakrau nije drago vidjeti ovjeka raznesene glave. I taman kada su se htjeli vratiti na poetni poloaj, neto je unulo iza grma, uo se jauk, a odmah zatim pucanj. Fijuknulo im je iznad glava, pukovnik je dreknuo: Lezi! Ono to se dalje dogaalo, Veroljub Bakra nikada nikome nee ispriati. Ali ne zato to bi tajio ili to bi druge elio potedjeti stranog prizora, nego zato to nee biti siguran to je tu stvarno, a to mu je dolo iz snova i vie mu ne da mira. Iza grma kupine je, nekoliko metara nie, bila gola stijena iroka desetak metara. Na toj je stijeni ugledao djeake s kalanjikovima. Bilo ih je sedam. Nijedan nije

mogao biti stariji od osamnaest. Iznad njih bilo je nebo, a ispod njih oblak, jo jedno nebo, a ispod njega vjerojatno grad. Ili mu se tako uinilo. Iako je susret bio kratak, dovoljan tek da cijev okrene prema njima, zapamtio je svako lice. I znao je zato ne diu svoje puke. Puku ne die samo onaj tko je siguran da je prazna, a pred sobom ima zvijer koju ne moe zaplaiti upljom cijevi. Ta djeca bila su oajna. Jedan plavokosi je povikao: Allahu ekber! I zatim skoio u provaliju. Ostali su poskakali bez glasa. Nestali kao da ih nikada nije bilo. Ostala je gola stijena na koju jo nije stupila ljudska noga. Tako je izgledala. Zavladao je muk, a zatim se netko iza pukovnikovih lea nasmijao. Pa su se svi poeli smijati. Osim njega. On nije mogao udahnuti zrak. I viknuti da prestanu. Stajao je skamenjen, sa stijenom na grudima, a onda je ponovo zavladao muk i Bakra je prodisao. Tog dana, sutradan, pa sve do kraja rata, vie se nisu gledali u oi. Ni vojnici izmeu sebe, ni bilo koji od njih s pukovnikom. Iste noi Bakra je shvatio da su ker i zet bili u pravu. Trebali su nekamo otii. ovjeku nije dovoljno da spasi glavu i kuu. Valjalo se spaavati od onoga to nije dobro vidjeti. Ili od trenutka kada se izgubi granica izmeu onoga to vidi i onoga to se priinilo. Snovi su runi ako nisi siguran da su samo snovi. I djeja pria je strana kada se dogaa odraslom ovjeku. Djeaci na litici ostali su bez municije. Poslalo ih je da s po jednim arerom metaka deblokiraju grad. Oni su se uzverali do vrha i nisu vie mogli ni gore ni dolje. Da ih nisu pronali, moda bi se nekako i uspjeli spustiti, ali ak ni to nije izvjesno. Muilo ga je to to je samo jedan uzviknuo Allahu ekber. Da su povikali svi, moda bi povjerovao da se radi o fanaticima koji e radije skoiti u bezdan, nego pasti u ruke neprijatelju. A moda ni to ne bi bilo dovoljno. Veroljub Bakra znao je da bi ta djeca za godinu ili dvije bila njegovi vojnici, on bi im bio zastavnik i rasporeivao bi ih po straarskim mjestima. Kada zakasne ili se vrate pijani iz grada, preutio bi to komandantu kasarne i uivao bi jer vojska pria kako

je zastavnik Ljubo dasa i hadija... Tako bi bilo da su se stvari pod zvijezdama malo drukije rasporedile. Ovako su od njega bjeali u smrt, uvjereni da bi ih klao, derao im kou s lea, nabijao na kolac, radio im tko zna ta... Uzalud je sad to nita od toga ne bi inio. Ne bi dao da im padne dlaka s glave. Djeaci u tenisi-cama i s praznim pukama u rukama bili su mrtvi. I onaj koji gaje gledao u oi kada je povikao Allahu ekber, i on je bio mrtav. Bakra nije vjerovao u Boga, ali nije sumnjao da neka kazna ipak postoji. Ne provedu je nikakvi sudovi, niti o kazni itko zna osim onoga koji je kanjen. A kanjen moe biti samo onaj tko vjeruje da je za neto kriv. Ostatak rata je prespavao. Ako je i vidio neto strano ili ako je uinio neko zlo, to se nije moglo usporediti s djecom koja nestaju. Probudio se u proljee 1996., ispred svoje kue na Palama, na istom onom tronocu. Iris mu je sjedila na lijevom, Neven na desnom koljenu. Go-ran je iz Sarajeva donio novi fotoaparat, opet je eprtljao oko objektiva, ali djeca su ve bila velika. Strpljivo su pozirali i smijali se koliko god su djed i otac traili. Iako je slikanje trajalo dugo, ovoga puta nitko nije doao i prekinuo obiteljsku idilu. Veroljub Bakra oekivao je da dou, plaio se svake noi, a jo vie kada bi ga neto podsjetilo na jedan ratni doivljaj. udo je da se tog dana nije pojavio potpukovnik Zdravko Maar u uniformi generala Vojske Republike Srpske i poveo ga sa sobom, u rat ili na dno Zvornikoga jezera gdje je u miru bojem i po vlastitoj odluci poivao drugu godinu. udo je da se nije pojavio ni sutra i prekosutra. Bakra ga je ekao i nadao mu se kao to se zdrav ovjek nada smrti, spreman da ne uini ono to e Maar od njega zatraiti. Tome jednom mora doi kraj, mislio je, i lijegao spavati s revolverom ispod jastuka. Tjeilo ga je to mu samo jedan san treba prije nego to se Goran vrati iz Sarajeva s gotovim fotografijama. Opet je gorjelo s neba i iz zemlje i nije se znalo kada je dan, a kada no. Mukarci su ispadali iz starih pranjavih fotelja i jedan za drugim uzimali u ruke kristalnu brojanicu. Pod vrelim se

jagodicama topio led, a kad bi se posljednja kuglica pretvorila u vodu, ovjek je bio mrtav. Umirali su nekim redom koji se inio nedohvatljivim sitnoj ljudskoj pameti. Ali bilo je jasno da red postoji. Nered je u svakoj pojavi lako prepoznati, ali glava maslaka, kao i galaksija zvijezda, rasporeene su po nekoj logici koja je moda iznad ove ljudske, ali nema tako glupoga stvora koji ne bi primijetio da ta logika postoji. Ista je stvar i s mukarcima koji se rue na seddu, uzimaju ledeni tespih i izgovaraju molitvu ije rijei ne poznaju. Nee se dogoditi da padnu dvojica u isto vrijeme, niti da nekog iznenadi pad. Nakon to umre posljednji, u drugome svijetu poinje novi dan. Vrijeme ti je da sie u Sarajevo, rekao je Goran i pruio mu fotografije. Uvijek isto kae kada se vrati. Prije nego to je prvi puta iao, punac mu je govorio da to ba i nije jako pametno. Netko e ga prepoznati, a ima svakakvih ljudi i raznih sudbina. Ako je nekome poginuo sin, onda e mu kao naruen doi svatko tko se usudi sii s Pala. Gorana nisu prepoznali, niti e ga ubudue prepoznavati, ali je ostalo da vazda podbada Bakraa nakon to se vrati iz Sarajeva. Ovaj bi se nasmijeio i nikad V mu nije odgovarao. Sto god bi mu rekao, bilo bi krivo jer nije mogao rei istinu. A istina je da mu se inilo nepodnoljivim da njegov zet, otac njegove unuadi, postaje mrav u velikoj lutkinoj kui, lutkinom gradu, i da ga s vrha Trebevia netko moe vidjeti kako hoda ulicom, prelazi most preko Miljacke, stoji pred izlogom duana... Ljudi su smrtni, ali ne toliko. Slike su ga malo razvedrile. Na njima se vidjelo sve ono to bi ovjek poelio, a nita od onoga to nikako ne bi htio vidjeti. Zato se ljudi i vole slikati. Da se iznenade koliko su sretni i bezbrini. Te e fotografije poslagati u veliki uti album na kojem pie Djed Ljubo i njegovi razbojnici. Divna nikako nije htjela da album ba tako nazovu, ali su djeca insistirala. Predlagala je neka budu hajduci, ali je Neven, mudrica jedna, kazao kako bi u tom sluaju djed Ljubo bio harambaa, a ne pukovnik. Odustala je i otila za svojim poslom. I stari je podjetinio uz djecu, mislila je dok se ljutnja

pretvarala u milinu. Za Divnu je stari ostao zastavnik. Zalijepio je slike na prvu stranicu, sretan to prije njih niega nema. Kupio sam lutriju, rekao je Goran, moda osvojimo stan u Sarajevu. Bakra ga je pogledao, prvo nije nita rekao, pa pomislio da bi na takvu provokaciju ipak morao odgovoriti, i onda mu je isplazio jezik. Eto ti eda Ljube i njegovih razbojnika!, doviknuo je prema kupaonici, ali ga Divna nije mogla uti od vode koja je punila kadu. Veroljub Bakra je vjerovao da e mu fotografije promijeniti ivot. Narednih sedam noi nije sanjao. Ili se nije sjeao snova jer su bili nevani. Prvi puta u posljednje etiri godine nije se zatekao u gradu kojem se ime ne pamti i ne zna se kada je dan a kada no jer grmi i sijeva iz neba i iz zemlje, a ljudi jedan za drugim ispadaju iz svojih fotelja i meu jagodicama otapaju ledene brojanice. Osme je noi spavao bez revolvera i sanjao kako hoda po Palama u odijelu i s kravatom, ali bez cipela na nogama. Cijeloga se jutra smijao ko luda Fata na praznu mehanu. Bio je to djeji san, poput onoga o padu iz oblaka, pa bi se moglo dogoditi da uskoro zasa-nja kako su mu kao pitomcu srednje vojne kole opljakali opremu iz sanduka, ili kako ga kao mladog pelara niz Romaniju naganja roj str-ljenova... Znai, prolo je, smijao se. Znai, to je bilo to. I nema vie. Kao kad prvi vjetri otpuhne maslacima glave. U televizijskom dnevniku prikazali su bradate Arape kako na rukama nose mrtvo dijete i viu: Allahu ekber. Nije se stresao na seiji. Mirno ih je gledao i bio sretan to nije tamo gdje ubijaju ljudima djecu. Da jest, moda bi i on vikao. Svakako ne bi mirno gledao niti smiljao razloge zbog kojih smije ubiti dijete. Valjda je to ve bio poetak ljeta kada je Goran u novinama proitao dobitnike one lutrije. Pukovnie, nema brige, nismo fasovali stan u Sarajevu!, naao ga je kako pije jutarnju kavu u Panorami. Nisam ni mislio, nema vie onih Titinih lutrija kad se nije znalo ko e dobiti, odgovorio je Bakra. Jest, al izvukao si se za picinu dlaku! Druga nagrada, porodino putovanje u Grku.

Gurnuo mu je pod nos i listi i novine, neka stari dobro provjeri i usporedi brojeve. Bakra je naruio pie za cijelu birtiju, sreom na hotelskoj terasi nije bilo vie od pet-est ljudi, natjerao je Gorana da popije jednu pa drugu ljutu, radovao se kao da e Grka svima, kao to bi rekli nogometai, osigurati egzistenciju do kraja ivota. Prvog augusta dvoje mladih e s djecom otputovati u Grku, a stari e se poteno odmoriti. Tako je rekla Divna, samo da preduhitri sve njegove strahove. A zapravo nije bilo potrebe. Bakrau je tih deset dana samoe bilo privlano kao da je dijete kojega roditelji prvi put ostavljaju samoga u kui. Radit e malo oko pela, iz Beograda e mu u meduvremeno stii Knjiga o matici, prvi prijevod kapitalne francuske knjige o pelarstvu koji je ekao petnaest godina, majstor Vukan sklopit e mu dvije nove konice..., posla e biti preko glave. Iako, ne radi se samo o poslu i o pelama, a jo manje o tome da su mu djeca dodijala ili da su ga, da ne uje nevolja, unuci zamorili. Neto drugo je Bakraa usreivalo. Nakon to je u petnaestoj napustio rodni dom i krenuo na kole, on vie nikada, niti na jednu jedinu no, nije ostao sam. U devetnaestoj se oenio, pa su ivjeli s Miliinim starim roditeljima u stanu od trideset kvadrata i vodili ih sa sobom gdje god se po prekomandi selio, i vazda je to bio stan od trideset kvadrata. Stari Krso Abramovi umro je nakon deset godina takvoga ivota, a Miliina mati Rosa ivjela je jo pet. Tek nakon petnaest godina braka ostali su sami u svome malom stanu i ostalo im je jo taman toliko mladosti da rode Divnu. Kada je Divna navrila sedam godina, dobio je po armijskim pravilima prvi vei stan, od etrdeset osam kvadrata. Ali ko zavraga, bilo je to u Titogradu, ba u vrijeme kada v je Sepo, sin Veroljubovog brata Jovana, stasao za fakultet. Pa je trebalo jednu sobu sauvati za njega. Na kraju je dola prekomanda za Pale i tada je iao u komandu armijske oblasti, lino generalu Demilu arcu, da ga pita ima li ikakve anse da ga due vrijeme ostave na Palama. Naime, htio bi graditi kuu. A general arac bjee

dobar ovjek, osjetljiv prema starjeinama koji bi, eto, imali viak srca a manjak pameti, pa mu je rekao: Neka, zastavnice, samo ti gradi, a ja u se pobrinut da te niko ne dira dok je ne dovede pod krov! I zbilja, Bakra je dvije godine gradio kuu, svaku je ciglu svojom rukom poloio, ali nije prolo ni mjesec dana otkako je spustio zadnji crijep, jo je fasada bila nedovrena, kad se Milica razboljela. Galopi-rajua leukemija, rekli su mu, nee doekati jesen. A bio je poetak ljeta. Vodio ju je u Ljubljanu kod v najboljih doktora, htio je u vicarsku slati gdje, I govorilo se, postoje jo bolji, ali pomoi nije bilo. Umrla je na Ilindan, iz kasarnskoga razglasa ulo se Bitola, moj roen kraj, ispred kantine je po kazni marirao ininjerijski vod, a zastavnik Vero-ljub Bakra je gologlav proao ispred vojske. Dobro to je bio gologlav, to i nije bio neki veliki prekraj, ali je plakao ko rodna godina. 0 tim se suzama godinama debatiralo po pa-ljanskim birtijama, u bilijar sali Doma JNA te po slavama i pijankama kojima su oficiri razbijali v podromanijsku amotinju. Cim bi se prvi napio, zapoinjao je s priom kako je Bakraa trebalo poslati pred vojni sud te kako od suza nema goreg naruavanja borbene spremnosti jedinica, a ako starjeina plae, tada vojsci nema druge nego da narie. Ostali bi se slagali s prvogovornikom i trudili se da na to duhovitiji nain opiu ilindan-sko popodne zastavnika Bakraa, kada su suze tekle ko kureve glave, a meteorolozi su kumili Vrhovnu komandu da prekomanduje plaipiku na presuenu akumulaciju Jablanikog jezera. Rijetko bi se naao netko da za Bakraa nae opravdanja, tek poneki porunik ili major ija se ena upravo nalazila pred porodom. Nakon to je umrla Milica, morao se sam brinuti oko Divne, a im je i ona stala na svoje noge, odmah se udala, dovela zeta, rodila

djecu... Uza sve to kroz kuu je prolo stotinu roaka, to njegovih, to pokojne ene, porodica izbjeglih iz Sarajeva, Kladnja i Tenja, neki su se zadrali sedam dana, a neki bogme i sedam mjeseci. Veroljub Bakra u vlastitoj kui nije zanoio sam. Eto, zato mu se milila njihova Grka. U miru e zaviriti u sebe, da vidi staje nakon tolikog ivota ostalo. Samoposluge jednom godinje rade inventuru, a zastavnici kad stignu. Ta mu se misao jako svidjela pa ju je zapisao da ne zaboravi. Cijeli su se juli njih dvoje spremali za put. Divna je pakirala stvari, a Goran je svako malo iao u Sarajevo jer bi ona neto vano zaboravila. Recimo, kremu za sunanje, faktor deset. Kada je u najveem duanu na Palama zatraio faktor deset, prodavaica ga nije razumjela, pa je traio da zove poslovou. Ovaj ga je najprije zbunjeno gledao, a onda se poeo smijati: Jarane, mi ti vie nemamo faktora otkad je Radovan otio u legendu! Nakon toga je iao u Sarajevo ta god je trebalo kupiti. Jo bi mu samo trebalo da ga prozovu Faktor. Nadimak koji ti u Bosni nalijepe, prati te do kraja svijeta. A njemu ionako nije bilo mrsko ii dolje, tamo gdje se prije rata ilo u Grad. Znalo mu se i danas omaknuti da, umjesto rijei Sarajevo, izgovori Grad. Ali ga nitko ne bi razumio. A onda je dva dana pred polazak doao telegram iz Zagreba u kojem je teta Mirica javljala da je Goranu umrla mama. Blago u Kristu, pisalo je, i jo: na poinak vjeni ispratit e je rodbina i prijatelji treega kolovoza u trinaest sati na groblju Mirogoj. Je li u tim rijeima bilo ironije, ili se Goranu samo inilo da ga mamina sestrina 66 optuuje to se od proljea 1990. nije pojavljivao u rodnome domu, ili jo gore da mu spoitava to se naselio u samoj vujoj jazbini, mjestu nepristojnijem i od Beograda, u to nitko nije mogao biti siguran. Bakrau je tekst telegrama zvuao kao da je izgovoren ezdeset i neke, s pozornice varadinskog kazalita, gdje je bio

doveo mladu vojsku na kulturno uzdizanje. Nije mogao dokuiti misli li ta nepoznata ena jo neto osim onoga to je napisala. Divna je vjerovala da Goran pretjeruje i da teta Mirica nije napisala nita runo. No, nije bilo dvojbe da on mora otii majci na sprovod. Od Grke nee biti nita, kako dolo tako i olo, i potvrdilo se kako srea na kocki i nije neka srea. Prije e biti da je to samo nain da ovjeku na drugoj, vanijoj, strani bude uskraeno neto to mu pripada. Tako je mislio Bakra, ali nita nije rekao. utjela je i Divna dok je po ormaru traila bijelu koulju i crnu kravatu. utio je Goran, sjedio za kuhinjskim stolom i pratio sitna zrna praine koja su padala po travarici koju mu je natoio punac po starom obiaju za ubijanje tuge. Blizanci su se unjali okolo, znali su da se dogodilo neto strano, ali nije ih se ticalo. Srca su im bila prazna, baku nikada nisu vidjeli, kao ni grad Zagreb, daleko strano mjesto u ijem se imenu osjeala neizgovorena podrazumijevajua prijetnja. To da se tata tamo rodio i da jo jednom tamo mora ii, bilo je kao bajka. Prei e devet brda i devet dolina, boriti se sa stranim zmajem i nadmudriti starog arobnjaka, samo da bi doao u Zagreb i tamo uinio neto to zapravo nema smisla, ali bez ega ne bi bilo ni bajki, ni oeva koji se u bajkama rode. Da mu je netko rekao jednu rije, ili daje rakija bila dovoljno jaka da ga uini drukijim nego to je bio, Goran ne bi otputovao u Zagreb. Ne bi se pojavio na Mirogoju, u prvome redu uz odar, niti bi stiskao vlane dlanove i u obraz ljubio stare tetke i njihove ljutite mueve. Skandal koji bi time izazvao ne bi ga se ticao, jer te ljude vie nikada nee vidjeti, niti e opet ii u Zagreb. Jednom davno otiao je na skijanje, upoznao enu u koju se zaljubio, i zapravo se nikada nije vratio. Izbio je rat u kojem je svatko morao izabrati stranu, neki su birali izmeu drava ili naroda, a on je birao izmeu Divne i mame. Iako mu to nee biti priznato, njegov izbor bio je bolniji i ljudskiji. Ali nakon to je ve izabrao, trebalo je to biti zauvijek i do kraja. Mama je i tako umrla, a da ga nije vidjela. Njoj je svejedno hoe li doi na Mirogoj. ekao je da mu to netko kae, da mu potvrdi kako je sasvim

normalno to sa enom i djecom eli otii u Grku, a ne na majin sprovod. Ali bilo je uzalud. Sam, u punevom crnom odijelu za vjenanja i sahrane, s hrvatskom putovnicom u depu, stajat e na sarajevskom aerodromu i osjeat e se prevarenim. Nee znati tko ga je i zato prevario, oekivat e da se neto iznenada promijeni, da preko razglasa izgovore njegovo ime, zaustave ga na carinskoj kontroli. No pred polazak dvojica mukaraca stajali su ispred kue i puili. Mora to uiniti, rekao je mlai. Znam, ne treba mi govoriti, odgovorio je stariji. Ne ide ti se?, pitao je mlai. Ama, kako mi se ne bi ilo, samo mi je ao to ti nee, lagao je stariji. Potom su utjeli, rije bi se ula samo kad bi onaj koji nije imao upalja elio zapaliti novu cigaretu. I znalo se ta onaj drugi misli i koliko bi lako bilo usreiti svijet, ali su jednako tako znali da se to ne moe uiniti. Ne u ovom svijetu i meu ljudima koji skupa ive. Nije bilo problema s izmjenom jednoga imena u aranmanu, pogotovo nakon to su u agenciji uli za razlog. To to je dobitniku umrla majka skoro da je izazvalo obiteljsku alost meu plavokosim hostesama. Razlog vie da pomognu, pa ako ta treba... Avion za Atenu polijetao je sa sarajevskoga aerodroma u osam i dvadeset. Probudili su se u pet, valjalo je stii od Pala do aerodroma. Autobus za Lukavicu polazio je u est, a dalje e taksijem. Dok su se sputali prema Sarajevu, Veroljubu Bakrau se eludac vezao u vor, onaj debeli kojim se privezuju brodovi na dunavskim kejovima, i stalno je gledao na drugu stranu, prema planini koja je rasla kako se autobus sputao. U Lukavicu su stigli taman na vrijeme. Taksist je imao dugu bradurinu, na retrovizoru se ljuljukala ikonica s likom svetitelja Save. Ni jedno ni drugo mu se u normalnim okolnostima ne bi svidjelo, ali sada, kada je nadohvat ruke, na domaaj revolverskoga metka ili jae ispucane nogometne lopte, od grada u koji iv ne eli stupiti, Bakrau su i etnik i ikona bili ko rod roeni i ko grb sa est baklji. Gdje si se borio brate?, pitao je taksistu. On ga je pogledao i nita nije odgovorio. Ispred

zgrada uz aerodromsku cestu djeca su igrala nogomet. Jednom od njih, nije mogao imati vie od sedam godina, na leima je iznad broja sedam pisalo Salihamidi. Dobar igra, rekao je Bakra. Ima i boljih, progovorio je taksist. Grka je bila mjesto na koje je oduvijek elio otii, a da to nije ni znao! Ne, Grka je ono mjesto na kojem se Veroljub Bakra morao roditi. Ako se ve nije rodio, onda barem da tu provede starost. Odmah bi zaboravio i Pale, kuu koju je gradio, ivot koji tamo ostavlja, zaboravio bi ak i pele: neka podivljaju ili neka ih primi neka dobra ruka, a on da ostane tu, u Grkoj! Samo da mu ostave unuke, bez njih ipak ne bi mogao, pa da ovako autobusima s klimom i televizorom luta s kraja na kraj zemlje i trai raj. Prvo je mislio daje raj naao u Ateni, na Akropoli, ali sutra su otili trideset kilometara dalje, u gradi kojem nije upamtio ime, i odmah je bio siguran da je to raj. U sedam dana krstarenja po Grkoj Bakrau je svako mjesto na koje bi doli bilo ljepe od prethodnoga. Usput se udio mlaariji koja je zanovijetala jer toliko pu70 tuju, saaljivo je gledao cure kako povraaju u crne plastine vreice, tjeio je one koje bi se rasplakale govorei da vie ne mogu izdrati... Divna ga je gledala i samo se smijuljila. Otac nikada nije bio takav. A tko bi rekao da e njega, seljaka koji se vie divio svakoj travki nego najljepoj beogradskoj graevini, tako odueviti antike ruevine. Osmoga dana doli su pred Epidaur. Sve to ovdje kaete, jednako dobro se uje i na vrhu gledalita, rekao je vodi kad su se spustili dolje. Grk koji je igrao ulogu domaina i kojem se plaao ulaz, zapjevao je da potvrdi vodieve rijei. Ekskurzija se rasprila po amfiteatru. Neki su trali gore, da uju prije nego to Grk zavri pjesmu. Iris i Neven prvi su se uzverali do vrha. Dedo, dedo, doi, pouri!, mahali su mu. Ne mogu, star sam vam ja, viknuo je. ./Ve deri se, dedo, sve se uje! Grk je ljutito prekinuo pjesmu. Dajte ljudi, umirite se, pokuavao

je vodi, ali ga nitko nije htio uti. Narod koji se sedam dana zlopatio po Grkoj, umjesto da se u miru i za manje pare suna na Crnogorskom primorju ili u Bugarskoj, napokon v je vidio udo. uje kako die onaj koji je dvadeset metara od tebe, uje kako ute najlonske arape dok se dodiruju bedra cure koja se penje prema vrhu, uje kako kripe plua ovog ovjeka koji e skoro umrijeti... Bakra nije uo svoja plua, ali je uo sve drugo, i smrt mu nije bila na kraj pameti. Imao je srce djeteta, ali je alio to ga noge ne nose toliko dobro da tri goredolje i oslukuje kako se zvukovi mijenjaju. Pola sata trajao je uur u Epidauru, a onda se ekskurzija polako smirila. Sputali su se prema sreditu amfiteatra, tamo gdje je bio vodi, a onda je jedan momak, Bakra gaje ve ranije primijetio, fin deko, Almir se zove, jednom je Divni ponio torbu kada je trebalo pouriti na brod, upitao vodia mogu li on i njegov drug neto zapjevati. Odgovorio mu je da treba traiti dozvolu jer je po pravilima samo Grku dozvoljeno pjevati. Ma pusti momka da pjeva, umijeao se Bakra. Ali dozvola..., insistirao je vodi. E,jebo dozvolu, ako je tebi teko, ja upitat Grka, ohrabrio se Bakra. Sreom, nije bilo nuno da on razgovara s Grkom, jer nije bilo tog jezika na kojem bi se njih dvojica mogli sporazumjeti. Vodi je dobio dozvolu. Almir i Denis stali su u sredinu kruga, a ostali su se razmaknuli ili su krenuli prema vrhu gledalita, tamo odakle se bolje uje. Veroljub Bakra stao je blizu mladia, uvjeren da u ovome ima i njegove zasluge. Zapjevali su tiho: Duga zimska no, nikad sa-bah do, samo tekbir uje se kroz no... Na tom je mjestu, valjda pjesma tako kae, Almir ispod glasa, ali ipak dovoljno jasno, uzviknuo: Allahu ekber! I pogledao Bakraa poput ene koja se ispriava nebu jer je osvanuo oblaan dan. On se malo stresao, ali nije naao zlu misao za koju bi se uhvatio. Pjesma je dalje pjevala o mladiima koji

72 _Z2. se spremaju u rat i ostavljaju sestre, o kii, snijegu, Bosni i umiranju. 0 bijeloj damiji i o tome kako se beznadni ljudi nadaju. Melodija je bila poznata, stara narodna sa srpskih svadbi, koju su u njegovoj mladosti svirali ciganski trubai, ali ovako otpjevana, ovim rijeima i na mjestu gdje se sve najbolje uje, zvuala je poput prijekora Bogu jer je stvarajui svijet stvorio i nesreu u njemu. Stislo mu se u grlu, plakao bi sad, samo kad ga nitko ne bi uo ni vidio. Ili bi zapjevao s njima, samo kada bi mogao upamtiti rijei. Pamtio je samo one dvije koje je odavno elio zaboraviti, kao i mjesto gdje ih je prvi puta uo. Sve drugo bilo je slika, poput lutkinog grada naseljenog dresiranim mravima ije glasove ljudsko uho moe uti samo u Epidauru. Dobro se ulo kako mravi plau za svojom djecom. Nakon veere mu je pozlilo. Divna se rastrala po hotelu. Stigla je hitna pomo, a on nikako da uhvati dah pa da im kae da mu sklone tu nevidljivu kamenugu s grudi. Samo je u njoj problem. Inae je dobro. Samo ne moe disati. Sljedee stoje vidio bila je bijela bolnika soba i sjajna zelena muica koja po crnome ekranu ostavlja svijetli trag. Moje srce, pomislio je. A onda mu je dola fiks ideja da je muica zelena jer je on doao iz Bosne. Tako to grki doktori udese. Bosancu zelena, Rusu crvena, a Amerikancu valjda plava... Pa je mislio da bi bilo dobro kada bi 1 Divni nekako mogao poruiti da djecu ne dovodi u bolnicu. Da ga ne vide ovakvog. Pa je vidio plavokosog djeaka koji gaje pogledao u oi, viknuo te dvije rijei, i skoio dolje. Ovo je san, pomislio je Veroljub Bakra. Ali nije jo bio san. U sljedeem trenutku nestala je bijela soba, ekran i zelena muica koja

ostavlja svijetli trag. Sjedio je u mranoj sobi. Znao je da tu jo nikada nije bio. Ali je znao i to da sjedi ve jako dugo, u fotelji, s rukama koje su ugodno poloene, meu ljudima kojima je drago to ga vide. Ne govore nita, ali su sretni. Ne moraju ni pjevati da bi se osjetila pjesma izmeu njih. Ona na staru melodiju koju su davno svirali ciganski orkestri. Dok god je iv, ovjeka mui ono to je uo i vidio, pomislio je i bilo mu je kao da se i sam nasmijao. Nita ga nije muilo i vie se nije sjeao. 74 ZAPIS Prvi tango bal u Sarajevu odran je 15. aprila 1928., u hotelu Evropa, pred zaprepatenim gra-anstvom koje je predvodio Savo Cerani, stari tancmaher i advokat austrijski. Njegova ena Roza, roena Praanka, tri je puta u nesvijest padala dok je neki za kojega rekoe da se zove Gerardo preko sale vodio Sonjeku, kerku pukovnika Solovjeva, zavlaei joj nogu izmeu bedara i lijevim se ramenom dodirujui Sonjekine jedne pa druge dojke. Ruskinjica je prvi puta igrala tango, ali oito da je svejedno. Na njoj je bilo samo da se pusti, sve dok ju, a takav je zavretak tog prostakog plesa, maleni i proelavi Gerardo sasvim ne obljubi. Ali nije gospoi Rozi to oduzimalo dah i mutilo pogled, nego je Gerardo svo vrijeme u zubima drao rasevalu crvenu ruu. Jasno se vidjelo kako mu se trnje zabada u jezik i usnu, potekla je krv, ali on nita nije osjeao. Kad je prelomio Sonjeku preko svoje desne ruke, tako da se inilo kako e joj puknuti kima, a plavom je kosom pomela parket, nekoliko kapi Gerardove krvi pokropilo je njezinu bradu i jedna je kanula na bijelu koulju koju je gospoa Pelagija navrat na_J \ 1 -I

nos ugrabila kad se ono 1919. bjealo iz Petrogra-da. Pritrao je kelner sa solnicom i posolio mrlju dok Sonjeka jo nije ni znala to se dogodilo, ali je teko vjerovati da je Gerardova krv htjela van kad je Janja, guvernanta kod Solovjevih, jednom oprala koulju. Gospodin Savo bijesno je napustio Evropu, s konobarima se posvaao oko rauna, a sa Sigfrie-dom Wernerom, ravnateljem hotelskih balova, zbog dovoenja neudoredne parike skupine u grad. Imamo mi i guziara i kurvi za izvoz, ne trebaju nam jo i francuske!, rekao je Werneru. I neka vie ne rauna na njega za vvaltz veeri subotom. Wernera to nije pogodilo. I tako je erani ve uao u one godine kada mukarac postaje ters, pa mu je bolje da sjedi kod kue i mlaariji ne kvari eif. To mu je i rekao, ime je definitivno zakljueno njihovo prijateljstvo, zapoeto jo onih godina kada su svake jeseni zajedno putovali u Be, Savo na studij, a Werner u posjetu svojima. Cerani je bio iz bogate kue, a Werner puka sirotinja. Koliko ga je puta nahranio i napojio, o tome e obojica misliti nakon skandala koji je izazvao prvi tango bal. Savu e gristi svaki batak koji je Sigfriedu ponudio, a Sigfrieda e muiti naknadni sram, pa e spas traiti u apsintu i stranim cjelodnevnim mamurlucima. Po zavretku bala advokat Savo erani naredio je oferu da Rozu vozi kui, a on je s dvanaestoricom gnjevnih istomiljenika, sve same arijske gospode, otiao do restorana Kod dva vola, gdje su uz rakiju i meze raspravljali ta bi trebalo uiniti nakon Wernerovog ispada. Veina je smatrala da oni tu ne mogu nita, ali je Cerani insistirao da bi se trebali nekome aliti. On lino spreman je napisati predstavku ministru bogotovlja u Beograd, otii e u vladianske dvore i porazgovarati s episkopom, traiti prijem kod nadbiskupa... Ostavi se orava posla, uvjeravao ga je Jozo Suna-ri i stiskao ga za podlakticu. Tasa Koovi ga je za to vrijeme lupkao po ramenu i govorio jest, jest, Jozo je u pravu. Ma, gonite se svi vi u vraju mater, povikao je advokat Cerani i negdje oko jedan, pola dva demonstrativno napustio restoran. Na povratku kui napala su ga dvojica nepoznatih mukaraca,

izudarali ga palijom po leima i glavi te mu oteli sat i novanik. Pokuali su mu ukrasti i peatnjak, ali domali prst lijeve ruke bio se toliko zadebljao da je bilo nemogue skinuti prsten. Nakon to se leei u bolnici malo smirio, a valjda i sretan to je izvukao ivu glavu, Savo Cerani se alio kako mu je njegov poguzluk spasio ast i advokaturu. Da nije dobio tih dvadeset kila vika, a sve od alosti jer je propala Austrija, prsten bi kliznuo u razbojnike ruke i tko zna kakve bi svinjarije njime peatili. Policija nije pronala poinitelje tvornog napada na uglednoga sarajevskog advokata, ali se dugo govorkalo kako Cerani nije dobio po tikvi zbog novca, nego zato to je previe vikao protiv argen78 70 tinskoga plesa. Svaka pretjerana pobuna vodi tome da bundija dobije po glavi, a sasvim je svejedno protiv ega se pobunio. Kako god bilo, Savo i Roza vie nisu odlazili na waltz veeri, ali ni tango nije uao u modu jer u Sarajevu nije bilo mukih koji bi ga nauili plesati, a Werner vie nije dovodio plesae iz Pariza. Ali est godina kasnije dogodilo se neto zbog ega je valjalo ispriati priu o prvome tangu anonimnog Gerarda i Sonjeke Solovjeve te ulozi Save Cerania u tom plesu. U proljee 1934. Carlos Gardel doputovao je u Sarajevo! Podatak o tom dogaaju nije mogue nai u Gardelovim biografijama, niti u novinama iz tog vremena. Biografi nisu ni znali za ovo putovanje, a ondanjim novinarima u ljutoj balkanskoj provinciji Gardelovo ime nita nije znailo. Tko zna kako bi slavni Argentinac i reagirao da su pokazali interes, budui da ga je u Bosnu dovela nevolja. Krenimo po redu. Carlos Gardel tada je ve bio snimio blizu tisuu kompozicija, pojavljivao se u glazbenim igrokazima i filmovima, najprije u domovini, a zatim i u Sjedinjenim Amerikim

Dravama. Veina njegovih pjesama za podlogu je imala tango, to je dovodilo do zaudnoga spoja sudbinskih elemenata u ritmu, melodiji i tekstu. 0 emu god da je pjevao, Gardel je nagovjetavao fatalni kraj. U sutini, svaki njegov tango se svodio na pripremu onog zavrnog udarca, od kojega je zastajao dah, te je kod sluatelja, a pogotovo meu plesaima, s posljednjim taktom nastupala kratkotrajna, ali savreno jasna, senzacija smrti. Jednoga dana, vjerovao je Gardel, bit e stvoren takav tango iji e posljednji takt znaiti i posljednji udar ljudskoga srca. Meutim, nekoliko mjeseci pred put u Sarajevo, tanije na Dan mrtvih, Gardel je pijan od slave i oholosti jednoj Ciganki u Buenos Airesu pruio svoj dlan. Ranije je to odbijao, plaio se svakog predskazanja, zazirao od vraara i itaa sudbine kojih je bilo na svakom koraku, jer je i sirotinja morala od neega ivjeti. Ali tog dana povjerovao je da mu se nita loe ne moe dogoditi i da je na njegovome dlanu zapisano da je gospodar vlastite sudbine. Da nije, zar bi tango imao njegov glas? Ciganka mu je vratila novac. Gurnula ga je u dlan u koji je maloprije gledala, stisnula ga u aku, a u oima su joj se pojavile suze. Htio je znati, a ona mu je govorila kako je bolje da ne zna. Lake e izbjei sudbinu ako ne zna. Gardel je upitao kakvu sudbinu. Ciganka je rekla da ima jo dvije godine ivota. I moe se spasiti samo ukoliko bude radio samo ono to je bilo mogue prije petsto godina. Pomislio je da ga nagovara da prestane pjevati tango i gurnuo ju je niz stepenice ispred crkve svetog Miguela. Svjetina samo to ju nije rastrgala da otkrije kakvu je sudbinu vidjela u dlanu Carlosa Gardela kad se tako naljutio, ali im nije rekla. 80 .81

On je povjerovao kao to vjeruje svatko tko se boji da mu Ciganka gleda u dlan. Vjerovao je kao to vjeruju oni koji ne idu u crkvu, ali im zidari ukrste dvije daske, ugledaju Spasiteljev lik. Jednom se poalio Moricu Albahariju, svirau u hotelu Hilton, da ve noima ne moe zaspati. Moric mu nije preporuio ni au hladnoga mlijeka, ni brojanje do tisuu, nego ga je pitao za loe vijesti, je li takvih bilo u zadnje vrijeme. Ciganka mi je neto vidjela na dlanu, priznao je Gardel. Nisi joj smio dati da gleda, rekao je Moric. One ne itaju sudbinu, nego je upisuju. Pa ta sad da radim? Ako moe, zaboravi. A ako ne mogu? Moric mu na to nije odgovorio. Sef orkestra je dao znak i zasvirali su Mi noche triste. Carlos Gardel pjevao je loije nego ikad. Steglo mu se grlo, pa je pitao poput starca. Ali bilo je malo onih koji su to mogli uti. Trans u koji se pred njim padalo bio je jai i od tanga i od Gardelovog glasa. Ako ne proe, javi mi se. Ali raunaj na to da nas u tom sluaju eka dug put, rekao mu je Moric Albahari i ve je znao da nee proi i da e s Gardelom posjetiti zemlju koju je napustio prije petnaest godina. Tjeskoba i radost smjenjivat e se u Moricu, onako kako se u Buenos Airesu budu smjenjivali vjetrovi koji donose sparinu, s vjetrovima koji razgone oblake. Nije mu bilo svejedno, makar i na kratko, vratiti se u Bosnu. 82 Kada je odlazio, najprije u Split, pa iz Splita brodom do Trsta, pa iz Trsta zemljom sve do panjolske, pa opet brodom preko oceana, Moric Albahari bio je siguran da se nee vratiti. Ponio je harmoniku, iz zapaljene kue na Bjelavama spasio je samo oev sat, a od sve rodbine u Sarajevu je jo imao tetku Rutu, djedovu sestru, koja je tada imala osamdeset osam godina, ali je bila sasvim pri pameti i dobro je znala ta Moricov odlazak znai. Nije mu imala ta za dati, osim staroga kljua koji ve nekoliko stoljea nije otkljuavao nijednu bravu, ali se kod Albaharija prenosio s koljena na koljeno, kao neka vrsta hamajlije. Valjda e u dalekoj budunosti neki sretnik tom velikom i lijepom kljuu kakvima se, valjda, otkljuavaju samo dvorci, nai dovoljno veliku bravu. Nije ga

pokuavala zadrati jer je mislila da e, ako ostane, umrijeti prije nje. Tako je odredio Mozes Pinto, glavom e Moric platiti, koliko god ne bio kriv. Zato to je glavom platila Morena, Pintova ker jedinica, a bila je manje kriva od njega. Zaronila je na Bentbai i vie nije izronila, nakon to ju je Moric tajno odveo na kupanje, usred novembra kada se ne kupa nitko osim onih koji trae vraga. Ako je ve ukrao djevojku, stoje samo po sebi previe, tada je morao umrijeti spaavajui je iz ledene vode. Tako je mislio Mozes Pinto, pa je no nakon Moreninoga sprovoda zapalio kuu pokojnog Arona Albaharija, nadajui se da e sa njom u snu izgorjeti i Aronov sin. Vatra je pravedna 83 L osveta za vodu. Ali Moric te noi nije spavao. Oajni otac previdio je njegovu ljubav i tugu koja je iz te ljubavi proizala. Pobjegao je vie se brinui za Mozesov oaj, nego za svoju glavu. Nakon to mu je Gardel rekao da mu je Ciganka neto vidjela na dlanu, Moric nije imao jasan plan, niti je znao kome e ga odvesti. Htio je jo jednom vidjeti rodni grad, to mu se u elju dalo tjedan ili dva ranije, a da nije toga, ne bi mu na um palo predlagati ovjeku da se zle sudbine pokuava osloboditi na drugoj strani oceana. Zapravo, Moric Albahari nije vjerovao u uroke, a jo manje u to da postoje ljudi koji te od njih mogu osloboditi. Trebao mu je razlog da otputuje u Bosnu, naao ga je u Gardelovoj strepnji. Brod King George uplovio je u splitsku luku 12. maja 1934. Carlos Gardel i njegov pratitelj prenoili su u hotelu Astorija, da bi sljedeega dana nastavili putovanje prema Sarajevu. Uskoro je Gardel prvi puta u ivotu vidio damiju. inilo mu se daje iz stvarnoga svijeta preao u neki drugi, moda ne ba nestvarni, ali svakako manje izvjesni i materijalni svijet. Ono to je vidio podsjealo ga je na prizore iz buenosaireskih antikvarijata i egzotinih jevrejskih sitniarnica u kojima su sinovi gauosa svojim zarunicama kupovali poklone, stvarice neobinih oblika i krajnje tajanstvenih namjena. Mogu li vidjeti svirae s kobrama?, pitao je, a

Moric se samo nasmijao, Ostatak puta Gardel je djelovao mirno i spokojno, zaspao je u vlaku i nije se budio do Sarajeva. Povjerovao je da upravo stie u zemlju u kojoj se lako rjeavaju problemi s krivo upisanim sudbinama. Putovao je vlastitim dlanom i inilo mu se da bi vrijedilo tu ostati. Moric je odluio da ga odvede do prvoga hode koji e mu nainiti zapis protiv uroka i tako e stvar biti rijeena. Ako Gardel bude nepovjerljiv, nai e mu Ciganku koja, sigurno, nee vidjeti isto to i ona u Buenos Airesu, a ukoliko ni to ne bude dovoljno, nai e mu neku nenu koja e mu gatati iz graha, pa iz fildana i ugljevlja, zatim Maaricu da mu gleda u karte i jednu od onih ena iz Sarajevskog polja koje gataju po rasporedu madea na trbuhu. U svakom sluaju, male su prilike da e se vratiti u Argentinu, a da ne povjeruje. Odsjeli su u hotelu Evropa. Moricova je soba gledala prema sjeveru. Dugo je stajao uz prozor, puio i pokuavao razaznati jesu li one kuice na brdu Bjelave. Ili je to, moda, Mejta, Pothrastovi ili neka trea sarajevska mahala. Utvarao si je da prepoznaje vrhove Fincijevih i Kamhijevih krovova iza kojih je nekad, manja i siromanija, bila njegova roditeljska kuica. Njezin se krov ne bi mogao vidjeti i da nije one noi izgorjela. Neto dalje, iza tri jablana, trebala bi biti i kua Mozesa Pinta i avlija u kojoj je aikovao s Morenom. Ako sve to nisu neki drugi krovovi i jablanovi i ako se Bjelave s prozora Evrope uope vide. Panorama grada viena s hotelskih prozora nikada ne moe biti jasno razabrana. Hotelski gosti ne poznaju grad da bi znali to im je pred oima, a ljudi koji Sarajevo znaju, jer u njemu ive, nemaju to traiti u hotelskoj sobi. Ako im se, kao Moricu, i dogodi da zavre u hotelu, ono to gledaju vie nije njihov grad. Dok je on tako s prozora traio Bjelave, Carlos Gardel je sjedio u Bekoj kafani u prizemlju hotela, pio francuski konjak i sluao orkestar koji je svirao ruske pjesme. Nakon nekog vremena stigla je i pjevaica, sitna plavokosa djevojka u pomalo neprimjerenoj crnoj haljini koja je vie pristajala kazalinim premijerama. Njezin grleni

glas se dopao Gardelu, ali ne i to to je svaka pjesma zvuala kao tubalica. Ipak nije iao u sobu, dovoljno se naspavao u vlaku, nego je pio svoj konjak i sluao. Ljudi za drugim stolovima, odreda mukarci, nisu obraali panju na muziku, nego su razgovarali i smijali se. Mora da je ve predobro znaju, mislio je, i bi mu ao pjevaice. S druge strane oceana bolje bi prola. Carlos Gardel nee saznati da se zove Sonjeka Solovjeva, da je ker pukovnika ruske carske vojske, i da je est godina ranije otplesala prvi tango u Sarajevu. Moda se nita ne bi promijenilo da mu je to imao tko rei, ali ponekad su ovakva tri podatka dovoljna da ovjeku promijene ivot. Ranim jutrom, prije nego to se Gardel probudio, Moric je otiao do Magribije, damije u kojoj je nekada slubu vrio hoda Mujo Fazlinovi, valjda najvedriji Boji slubenik koji je zemljom hodao. Kod njega se znalo da e vazda sve na dobro izai, a ovjekovo je samo da se po redu i pravilu moli i obavlja sve vjerske dunosti te da drugima bude pri ruci, ali vie smijehom i dobrim rijeima, nego na sve druge naine. Kad zatreba, nai e se onaj koji e te primiti pod krov kad ti poplava odnese kuu, manje e ih biti koji e zavui ruku u dep kad ti zafali para, ali najrjei su takvi koji e ivoga insana razbrigati, smijehom pozlatiti ensku suzu i izmamiti sreu u ovjeka. Allah je nekako smatrao da e to ii samo po sebi, a sad se ni on udom ne moe nauditi kako nas je teko iz nevolje nasmijati. Tako je govorio Mujo Fazlinovi i samo bi gledao kako bi kome oblake rastjerao iz glave i srca. Dubok je bio u vjeri, ali je poesto znao nainiti zapis. Protivilo se to njegovome uzdanju u svemogueg Boga, ali znao je da mu Dobri i Pravedni zamjeriti nee, jer bi uz zapis slijedilo neto to je bilo sasvim u skladu s Muji-nim poslanjem. Rije, dvije, stotinu ili hiljadu rijei, koliko je ve trebalo i koliko bi sluaj bio teak, izgovorenih sa smijekom i blagou, koje su nekada opasno graniile sa alom, nakon ega bi se ljudski oaj rastapao kao sol u vodi. Govorilo se da nema boljega nego kada ti Mujo naini zapis, oslobaao je ljude svakojakih tegoba, lijeio teke bolesti, inio da se mu nakon trideset godina

braka nanovo zagleda u enu, a samo je on znao f!6 da nije stvar u zapisu, nego u onome to bi ljudima rekao. Pogodio bi im icu i bivali su sretniji ili su barem lake podnosili najgore nesree. Ulema do hode Muje Fazlinovia nije puno drala, iako mu nisu mogli osporiti ni znanje, ni estitost, ni potpunu predanost Bogu, ali ta misliti o Bojem slubeniku koji bi svakome, pa i zadnjoj fukari, znao rei: Ne zovi me Mustafom, jer Mustafa sam pred milostivim Allahom, a pred tobom sam Mujo. Moric je mislio da e svi Gardelovi problemi biti rijeeni ako ga dovede pred hodu Muju. On e prevoditi Mujine rijei, a Gardel e ostalo vidjeti s lica. Meutim, u Magribiji ga nije naao. Umjesto njega zatekao je ovjeuljka ukastoga lica i duge bijele brade. Rekao je da se zove Zaim, a da je hoda Mujo Fazlinovi prije dvije godine otiao u Tursku i vie se nee vraati. Dodijalo mu je natezati se sa svakakvim ljudima, veli da su stigla bezbonika vremena, a da e on ii prema istoku te da se nada kako ga vremena nee stii. Moric je upitao gdje je tano Mujo otiao, u koji grad. Zaim je odgovorio da ne zna i malo je vjerojatno da e itko u Sarajevu znati. Dok je odlazio, nije izgledao kao onaj kome bi bilo drago da ga pronau iz rodnoga kraja. Dobro kad nema Muje, ini li ti zapise?, upitao je Zaima. Kako kome i kako kad. ini li ih ljudima druge vjere? inim, ako misle da e im pomoi. Pa bi li pomogao jednom strancu? A odakle je stranac? Iz daleka. Koliko iz daleka?, pitao je ne mijenjajui ton i sve zavirujui okolo, poput ovjeka koji je zaboravio kiobran. Iz Argentine, ree Moric, ve malo nervozan. A odakle iz Argentine, nije to mala zemlja? Nije ni velika, zainatio se Moric, jedva dvadeset miliona stanovnika. Eh, ali zato panjaci kakvih nigdje nema, a od grada do grada se po sedam dana putuje. Zato pitam odakle je, pa mi reci, iz Cordobe, La Plate ili Santa Fea. Nije valjda iz Buenos Airesa. Jest, ba je iz Buenos Airesa, Moric se osjeao otprilike

onako kao Gardel kad je ugledao prvu damiju. I ta ovdje kod nas radi? Nita, ja sam ga doveo. Odakle, iz Buenos Airesa?, sad se Zaim iznenadio i prvi puta malo podie glas i prestade zvjerati okolo. Jest, brodom do Jakina, pa do Splita, a dalje autom i vozom. Aman zaman, pa zato? Da mu Mujo naini zapis. Neka Ciganka mu je u dlan gledala, pa je vidjela neto runo. Dobro, onda mi ga dovedi, jer Muju nee nai da ga do kijameta trai, ree Zaim Gardela je naao za dorukom. Djelovao je zabrinuto, kao da opet cijele noi nije spavao. Evo ga, navikao se, pomisli Moric, kratko mu je i ovo udo trajalo. Odmah su krenuli do Zaima, Gardelu ne bi drago kada se morao izuti pred ulazom u damiju, pa gaje pokuao nasmijati: U ovoj zemlji najvei je grijeh ukrasti tue cipele, tako da ne mora brinuti za svoje. Gardel ga je blijedo pogledao tako znai, ba cipele? L _... Zaim je sjeo na ilim i prekriio noge pa im ponudio da uine isto. Ima prljave nokte, pomislio je Gardel. Juer sam kopao bau, sua je dugo trajala, a kad se glina zavue pod nokte, po dva dana ju ne moe izvui van. Prevedi mu ta sam rekao. Moric je preveo, na ta Gardelu zadrhta usna i poe smiljati naku la. Neka, ne treba ti to, odmahnu Zaim. A ta ti je ona Ciganka rekla? Carlos Gardel ispriao je da mu je prorekla dvije godine ivota ako ne bude ivio kao prije petsto godina. Pa ta bi ti falilo tako ivjeti? Moric je hodi krenuo objanjavati daje Gardel slavni muziar, najslavniji u Argentini, i da pjeva posebnu vrstu muzike kakve nije bilo prije petsto godina. Tango?, upita Zaim. Jest, tango. Fino, pa neka prestane, hoda slegnu ramenima. Ne moe prestati, siknuo je Moric. Pomislio je da od ovoga nee dobiti zapis. Ne sekiraj se i ti, bolan, nainit u ja njemu zapis, ali neto ne znam hoe li mu pomoi. Moric problijedi, pa pogleda Gardela. I njemu se odavde ilo. E, vala ba bi trebao biti bleak pa da ne vidim da vam je obojici

krivo to ste mi doli. Biva, Zaim je hoda strah i zna ta vam je u glavama i o emu mislite! Nije, bolan, nego u ta e gledati kad od nepoznatoga trai pomo, nego u ruke? A ta e na mojim rukama vidjeti, naroito ako si doao iz daleka svijeta, nego prljave nokte? Moje je da kaem od ega su prljavi. Bleak bi bio i da ne znam kako e te nasekirati ako ti velim daje tvome ahbabu najlake da poslua Ciganku. Ali da ju je mislio posluati, onda ne bi meni dolazio. A sad mu sve ovo fino prevedi. Gledao je tu dvojicu ljudi, ali ga je vie zanimalo zato je ovaj na u tako dalek svijet otiao, nego zato je stranac doao. Najlake mu je posluati, jer je sve drugo to mu moe pomoi pitanje vjere, a niko ne moe biti sasvim siguran vjeruje li ili ne vjeruje. To samo Bog zna, pa onda po tom rasporeuje due tamo i ovamo. I niko osim njega ne zna ta koji od nas ima u dui i kakve mu se misli motaju glavom. Ja ne znam, a ne zna ni ta njegova Ciganka. Ali isto kao to sam ja mogao vidjeti da on gleda moje prljave nokte i kao to sam znao ime u tebe nasekirati, tako je i ona znala ime e ga staviti pod svoju mo. Vano je samo vjeruje li on u to ili ne vjeruje. Prevedi mu ovo. Mora da je od velikoga zla pobjegao, ili je nekome zlo uinio, jer se samo od osvete bjei tako daleko. Zato se i vratio, da vidi je li prolo ono to ga je gonilo. Svi se na kraju vrate. ovjek se ne moe smiriti ako se ne vrati. Kad bi ti ja sad kazao da e pasti i slomiti nogu, a Allah mi je svjedok da tako neto nikome neu pomisliti, ti bi se sapleo i slomio nogu. Moda ne bi danas, ni sutra, ali dvije godine su veliko vrijeme. Dogodilo bi se to, ali ne zato to sam ti ja on prorekao, niti zato to sam te, ne daj Boe, urekao, nego zato to mi vjeruje. Primio sam te u damiji, turban mi je na glavi, duga brada, a lice kao da sam ve umro. Reklo bi se, taj sve unaprijed zna. Tako i babe gatare. Cim se bave time, ljudi vjeruju kako i one znaju. Pa se

onda i ne mislei spotak-ne, slomije nogu i kae ma vidi to je onaj Zaim pametan. Ili mu je pamet od ejtana, ili zna ta ejtan smilja. A zapravo te dobri Allah kanjava jer si vjerovao u ono u ta ne treba vjerovati. Hajde, prevedi mu i to, pa da vidimo ta misli. Carlos Gardel nije nita mislio. Samo gaje bilo strah i elio se vratiti kui. To mi ne mora rei, nasmijeio mu se Zaim, i ja bi na tvome mjestu isto htio. Sto dalje ide, to bolje vidi da si trebao ostati. Jesam li ovo dobro rekao?, zagleda se u Morica. Nisam ja tu vaan, nismo zbog mene doli. E, vidi, a ja mislim da ste ba zbog tebe doli, a ne zbog te Ciganke. Nego, da vam obojici kaem neto, a vi shvatite kako vam je volja. Prije nego to si se ti rodio, a bogme i ovaj tvoj, bio je u Sarajevu neki Ibrahim beg Kustura. Uen ovjek, hafiz, narod veli i evlija. Ja ne znam je li ba bio evlija, ne bi se to ni za koga usudio rei, jer kako bi ja, mali Boji crv, mjerio neiji evlijaluk. Ali, eto, narodu se i to moe, nee Allah cijeli narod u dehennem slati ako pogrijei, pa neka narodu i bude. Ibrahim beg bjee doekivan kao evlija. Za turskoga vakta se nije previe uznosio u svoj nam, ili, ne daj boe, oholio. Bio je skroman, taman kao to pametan ovjek jest kad vidi da ga svi potuju pa se nema oko ega kopistiti. Vazda mirna lica, ista pogleda, a kretnje mu kao da po vas dan pazi da ne obori saksiju sa mauhicama. Takav je, velim, bio na Ibrahim beg Kustura dok god je sultan ovom zemljom vladao. Ali kad vabo ue u grad, on se naglo promijeni. Ranije bi mu niz sokak trebalo koliko da ramenima proe, a sad se nekako proirio. Doe ko gazija, sve bi da mu se andari sklanjaju s puta. Jest, i sklanjali su se. A narodu doe drago. Kako i ne bi, dola nevjernika vlast, po ariji se grade crkve i svaka bi da joj je toranj vii od Begove damije, osramotismo se, iako nam se sve ini da nas drugi sramote, a jedini on se rairio i hoda. Hodao je tako Ibrahim beg Kustura, pogled mu doao nekako

otar, sav mi je bio ko oni ihtijari kad im se prohtije druga mladost, ali u neka doba i vabe primijetie kako hafiz hoda. I mogu ti rei, ne bi im drago. Za turskoga vakta Ibrahim beg, koliko je meni poznato, nije inio zapise. Ko god bi mu traio, uputio bi ga da redovno klanja i da u srce zaviri, pa ukoliko je u srcu isto, milostivi Allah e pomoi da i u ivotu bude bolje. Ali im je dola Austrija, nainio je zapisa kome je trebalo i kome nije trebalo. Ne bi me zaudilo da ih je i za samoga sebe slagao. Mislim se, nije ti dobro tako moj 92 Ibrahime, nagrajisat e ko niko tvoj, ali ta bi ja, mali hodica, govorio jednom Kusturi. Nego utim, a svoje znam. Mujo Fazlinovi nasmijava raju i vazi da je sve dobro i da nikada bolje nije bilo, Ibrahim beg Kustura im navlai mrak na oi i sprema pobunu, a Zaim ih gleda i ibreti se. Ali opet, da me niko ne vidi. I kako se raulo za Kusturine zapise, a im se neko time previe bavi, odma ga proglase za udotvorca, tako se i meu krtenima pronese glas v da ima jedan hoda u kojega su velike moi. ula za to i neka Katarina, ker austrijskoga oficira, rodom iz Varadina, a imala je veliku muku. Zagledala se u Jozu Stjepanovia, gradskoga gulanfera, sina bogatog varekog kovaa, kojega je babo pustio da se po Sarajevu skita i rum ini na oficirskim balovima. Otkud njega koji u vojsku nije ni prismrdio, a bogme ne znam ni je li njemaki znao, na oficirskome balu? E, to bi trebalo pitati feldvebele, generale i admirale slavog naeg cara Franje, a s njima i one koji i danas misle da nije bilo bolje drave od Austrije i da se u toj vojsci znao red. Ma jest, kako nije, znao se ko i na pravoslavnoj svadbi! E, tako, zagledala se cura u Jozu, a on joj najprije dao neku nadu, kao to je i svakoj davao, ali je poslije bjeao im bi ju vidio. Sto je vie bjeao, to ga je vie na daljinu ljubila. Biva, i to je neko pravilo, ali ne daj Boe provjeravati ga.

Na kraju je otila da joj Ibrahim beg naini zapis, e da se Jozo u nju zagleda. Eto, to vam je sva pria. Ali da je tu kraj, niti bi vam je ja priao, niti bi vi mene sluali, niti bi mnogo ta bilo onako kako jest. Belaj je samo to postoje dva nastavka, od kojih nijedan nije pravi. A pravi zna samo Bog, koji zna i zato gaje od ljudi sakrio. Moda zato da provjeri kada e ko, priajui ovu priu, grdno zgrijeiti. Ja u vam, da ne zgrijeim, ispriati jedan i drugi kraj. Najprije onaj kraj koji je zaboravljen, jer se htjelo da zaboravljen bude i Ibrahim beg Kustura, hafiz, a narod veli i evlija! Pa ide ovako: jedne se subote, grdno zapo-maui, niz Vratnik spustila djevojka, sva krvava i prerezanog vrata. Ljudi pritrae, naioe i mljekarska kola, pa nesretnicu odvezoe do bolnice koja je bila sagraena nema ni pola godine. Naoe se odmah tu i policijski agenti koji su, dok je doktor zaivao ranu, pokuali ispitati curu ko joj je to uinio. Ili nije mogla govoriti od muke i krvi koja je liptala i guila ju, ili joj je neka ila od govora bila presjeena, uglavnom samo je krkljala i kolaila oi. Ali neko ju je prepoznao, pa se bolnicom, a zatim i arijom rairio glas da je zaklana ker majora Jazbeca. Narod se, bezbeli, smrznuo od uasa, jer nije esto da neko noem kidie na enski vrat, a nikad se nije dogodilo da udari na dijete tako visoke are kakva je carski i kraljevski major. Ljudima to bi kao da je udario na aginu ili painu ker, pa se povukoe u kue u strahu da e vabo sutra iz osvete zapaliti ariju. Malo ko ju je, jadnicu, stigao aliti. U strahu insan izgubi duu koliko god dobar bio. Umrla je prije jutra, a da nije rekla ko joj je to uinio. Agenti su joj poturili papir da napie, pa je ona nainila nekakvu krabotinu. Ko i jesu slova, ko i nisu slova. Dali su nekom Naimu Haditer-ziu da pogleda, gadan ovjek, strahovalo se pred njim dok je tursku pravdu utjerivao, pa se nastavilo strahovati i kad ga je vabo primio u svoje redarstvo. Gleda Naim, gleda, pa kae: Ne zna se ta je, ako ta i jest! Ali onda dadoe Schwartzu, taj je bio ko nekakav ef, iz Zagreba doao, a on veli da na papiru pie hoda. Ma gdje

ti je tu hoda?, pobunio se Naim, jer kako bi ovaj bolje znao od njega, ali Schwartz kae hoda i kapak! Onda su pozvali jo jednog ovjeka, taj je bio pisar u redarstvu, katolik. I on je potvrdio da pie hoda. Pa doe neki Kemal Burnazovi, jedan od onih to po kafanama sluaju ta ko pria pa javljaju gdje treba, on ree da ne pie nita i da se nijedno ne razaznaje slovo. Izredalo ih se tako valjda i dvadeset, to redarstvenika i andara, to vijenika i vijenikih pisara. Jedni jasno vide daje cura napisala hoda. A drugi ne vide nita. Prvi odreda krani, a drugi sve muslimani. Mislim se, e jade i nevoljo naa kad se po tome mjeri kako ko ita. Ali poslije mi se Kemo Burnazovi kleo da on nije mogao proitati, a Schwartz mi se u Boga zaklinjao daje on vidio da pie hoda. I zna li ta? Vjerujem ja obojici. Nai su se plaili vidjeti da pie hoda, a njihovi su vidjeli bolje nego inae, im je pisalo hoda. Eto tako bi. I ne ispade da je vano je li pisalo ili nije pisalo, jer su agenti ispitali drugarice od ubijene. One kazae da je dan pred nesreu govorila kako e otii kod nekoga da joj da zapis, pa da se momak zagleda u nju. A koga su prvog mogli nakon toga traiti? Bezbeli Ibrahim bega Kusturu. I ne imae s njime problema. On priznade da je neka kranka dolazila kod njega da joj saini zapis, ali da nije htio. Rekao joj je da svaka ovca treba svome stadu ii. Ti si je zaklao?, pitalo ga je pred sudom. Nisam, rekao je Ibrahim beg Kustura. Kako bi mi znali da nisi?, pitalo ga je dalje. Bismillahi rahmani rahim, ja ubio nisam!, ree Kustura i osudie ga na smrt. Sudija je rekao da nema ubojice koji se ne bi Bogom zaklinjao da nije ubio. U Kusturinoj avliji, to je dokazano, pronaeni su tragovi krvi. Mjesec dana kasnije objesie Ibrahim bega Kusturu kao zloinca. Jo neko vrijeme snebivala su se austrijska gospoda, u kuferakim kuama vladao je strah, pa niko nije izlazio poslije akama, niti su previe zalazili po ariji, da bi ubrzo ovaj sluaj iilio svijetu iz pameti. Major Jazbec, nesretni otac, je sa enom nakon Kusturinog pogub-

OA. ljenja napustio Sarajevo i nije za vjerovati da se ikad vraao u ovaj grad. U prsima te zazebe kad pomisli da ivi na mjestu koje je za ivoga ovjeka mjera najgoreg zla i da si, iako za tebe ni ne zna, i ti zera beskraja zla u imenu Sarajeva. Neka dobri Allah milostiv bude prema nesretnom majoru Jazbecu. To bi vam bio kraj prie. Je li tako da ste u njega povjerovali? I da sad na mene gledate ledenijih srca jer sam od iste vjere kao Ibrahim beg Kustura, i jo od istog Bojeg posla? Smrzlo se due u vama, pogotovo u tebi gauo, ali ipak posluajte drugi kraj. Bit e dobro za vas, a ni ja ne bi volio zgrijeiti ni pred Bogom, ni pred istinom o Ibrahim begovoj sudbini. Evo vam i drugoga kraja: Agent kojem su Katarinine drugarice rekle da je ova namjerila ii kod hode po zapis zvao se Muradif efik, roeni Turin u slubi austrijskoga cara. Stigao je u grad sa trupama baruna Filipovia pa ga narod nije volio. Iako su s vremenom mnogi poeli ii vabi niz dlaku, njemu se za sva vremena raunalo to izdajstvo. Niko nije saznao, niti je koga osim mene i zanimalo, kako se jedan Stambolija naao u slubi cara i kralja, a da nije estito znao ni njemaki, a ni na jezik. Jednom je, one prve godine, doao na dumu. Kako ue u damiju, tako ljudi krenue izlaziti. Eto, takav je bio ugled u Muradifa Sefika, iako se ne zna da je koga runo pogledao, a kamoli neto gore uinio. Cim mu cure rekoe za zapis, efik je, prije nego to e javiti oberu, otiao Ibrahim begu. Naao ga je samog u damiji, taman pred akam. Kustura je ko i vazda u ruci drao tespih, licem u sjeni sumraka, samo su mu se dlanovi jasno vidjeli. Agent je gledao u te ruke, kao da na njima moe neto vidjeti, pa upita hodu je li zaklao. Nisam, mirno je odgovorio Ibrahim beg. A zna li za koga te pitam?, nastavi efik. Znam, cura katolkinja, dijete skoro. Kako zna?

Bila je tu. I ta si uinio? Rekoh joj da ne mogu pomoi. A ona? Plakala, pa izvadila no iz njedara. Velim, ubij me, ali ti pomoi ne mogu. A ona kae, neu tebe ubiti, nego u sebe. I? Nita, rekao sam joj, nemoj, grehota je pred Bogom. Mlada si, proi e. v Sefik se tresao kao prut. Nije bio siguran da Ibrahim beg Kustura govori istinu, ali je jo manje siguran bio da lae. Ali je znao da sudija nee dvojiti. U ovjeku mora biti strana sila i muka tea od dehennema pa da samoga sebe zakolje. A ta bi trebalo biti u eni, u mladoj curi, da tako neto uini? Nita to je Muradif efik u ivotu znao, za ta je uo i to je sebi kao muku mogao predstaviti. Osudit e Ibrahim bega na smrt, a on oo e biti kriv jer je njemu reklo za zapis. Da nije njemu, reklo bi nekom drugom. Ali to ga nee spasiti da odsad pa do kraja vijeka, svake noi pred spavanje, ili svakoga dana im mu se uini da je rahat, pomisli na to da je doao glave nevinome ovjeku, hafizu, evliji, ocu koji je djetetu kazao ono to svaki otac kae mlada si, proi ce: Bjei, ima pola sata da krene, a ja do sutra neu predavati izvjetaj. Ako ti treba konj, ja u ti ga nai. Ne treba mi jer neu bjeati. Nisam kriv. Oni e rei da jesi. Na njihovu duu. Objesit e te Ibrahime! Allah sve vidi. On zna da nisam kriv. Znam i ja, zato ti i govorim da bjei. Ne nagovaraj me. Ja svoje znam, a ti ne grijei duu. Allahu je

drago ako si dobar u slubi. I halal ti bilo od mene. v Muradif Sefik je ipak saekao do jutra, sve se nadajui da e se Ibrahim beg Kustura predomisliti, a zatim je prijavio ta su mu Katarinine prijateljice rekle. I jo je dodao da se najprije treba provjeriti hafiz Kustura, jer su njegovi zapisi najpoznatiji u ariji. Ali susret s njime nije spominjao. Znao je da ga ne moe zatititi, a nije htio izgubiti slubu. vabe su Kusturi hladno presudile, a arija nije rekla ni a! Goleme su u strahu oi, pa se samo tih mjesec dana, od suenja do pogubljenja, nije moglo uti da je Ibrahim beg evlija. Ljudi to nisu izgovarali ni izmeu sebe, da sluajno vabo ne uje. Ali ne stie se Ibrahim beg ni ohladiti, a ve ga poee slaviti. Objesie nevina ovjeka! Dabogda im se sjeme dumansko zatrlo! Brujala je arija, i vie nikoga ne bi strah da bi Austrijanci to mogli uti. I bolje je ako uju! Neka se zna da narod pamti svoga evliju i da ga nee zaboraviti koliko god se carska vlast trudila. A zapravo su ljudi ufrili razliku izmeu turske i vapske vladavine. Ranije nisi smio rei ono to misli, a sad ne smije raditi ono to bi htio. Zato je veina cara Franju po dobru upamtila. Svijetu je eglen drai, taman da je i blebetanje, od svega to ruke mogu napraviti. Eto, to vam je jedna pria sa dva kraja, a vi vjerujte u onaj koji vam je miliji. Allah e znati kako je bilo i kako e se ko provesti preko sirat uprije. Ali neka znate da vam se nee u dobro raunati ako srce poklonite samo jednom kraju, pa u Ibrahim begu Kusturi prepoznate samo zloinca. Moda je bio, a moda i nije. Kasnije je narod jo svata naizmiljao, pa i to da ga je brat Alija pratio do vjeala i da mu je Ibrahim tad rekao da mu pazi na djecu, isto kao i na svoju. Zaboravili ljudi da hafiz nije imao djece. Tako nastade i pjesma o suncu koje bi sjalo, a sjati ne moe, jer ne moe ni sunce gledati kako mn

Ibrahim bega svezanog vode da ga objese. Ali je pjesma pametnija od onih koji ju pjevaju, jer se u njoj nigdje ne kae vjeaju li nevinog ili krivog. I eno je, u svakoj je birtiji i mehani moe uti, ili uz rijeku kad pada veer, i bogme je pjevaju i oni koji su zaboravili kome je posveena, biva krani, i oni koji vjeruju da je Kustura bio evlija, biva muslimani. Ne znam jesam li vam ovom priom obojici pomogao. Ako jesam, dobro je, a ako nisam, opet je dobro. Bog pomogne tamo gdje ne mogu ljudi. Eto, a tebi u nainiti zapis ako ti jo treba, ali e ti pomoi samo ako ne bude vjerovao u ono u ta ne treba vjerovati. Pusti Ciganku i ta ti je ona rekla! Svoje ti pjevaj i ne daj se gauo. Tako ih je Zaim ispratio, a da nisu znali na emu su. utke su ili prema hotelu, sve mislei ta je onom drugom u glavi. Gardel je ekao da ga Moric neto upita, a Moric nije znao ta bi pitao. Odakle hoda zna koji su gradovi u Argentini i zato je onako slatko, kao da polijeva agdu po baklavi, Gardela zvao gauo? Gdje je uo za tango? 0 tome bi Moric s Gardelom razgovarao, ali kako e Argentincu objasniti koliko je udno to to Zaim zna za Argentinu i gauose? Volio bih uti tu pjesmu, ree Gardel dok su sjedili u Bekoj kafani. Nema tu to uti, odgovorio mu je. Svejedno bi htio, moglo bi pomoi. Iste veeri Moric Albahari platio je Sonjeki Solovjevoj da Carlosu Gardelu otpjeva Sunce bi sjalo, sjati ne moe. Orkestar je odbio svirati pjesmu koja nije ruska, rekli su da ne znaju, pa je poslao konobara po harmoniku. Propadao je u zemlju dok je pred maestrom svirao neto to nije tango. Sluao je harmoniku njegovim uima, kako zapomae poput slijepca bez obje noge, ispred crkve svete Lucije u Santa Feu, sluao ju je kako se bez ritma razvlai kao sline iz noseva djeurlije po favelama Sao Paola, sluao je harmoniku od koje je bez due pobjegao, da ga ne stigne alost Mozesa Pinte, a nije se ni jednoga asa mogao sjetiti njegove Morene. Imao je njezin lik pred oima, znao je dodir malih dlanova, prepoznao bi joj oi u boji odleale

orahovine, ali nije uspijevao u srcu prizvati svoju ljubav. Hladan kao no, Moric Albahari tada je bio kriv za njezinu smrt. Ta krivnja e trajati due od pjesme koju je svirao Gardelu. Lijepa pjesma, rekao je Carlos Gardel, ali ju ona lijepo ne pjeva. ene ne bi trebale pjevati muke pjesme. Sonjeka Solovjeva je otila i vie ju nisu vidjeli. ' Ujutro je Moric sam otiao po zapis. Zaim je upravo klanjao sabah namaz, pa gaje ekao ispred damije. Grad je izranjao iz tiine, s Bistrika se uo pisak prvog ire, zaleprae uplaeni golubovi, pa se jedan za drugim javie zvukovi, kao da je svaki posljedica onog prethodnog, i zabruja ar-ija, zaue se tramvaji, zakripae arke na kapijama, a rijeka poe glasnije tei. Tako e zvuati Sarajevo do kasno u no, kada se sve smiruje i utia do gluhoga mira, i onih nekoliko sati do jutra moe se povremeno uti samo vjetar u crkvenim zvonima, um lia i kripa starih jablanova. Dok je sluao, prvi puta mu se, otkako je stigao u Sarajevo, uinilo da se vratio kui. Petnaest godina nije uo um dnevnoga grada, a nikada ga se, u Buenos Airesu, nije ni sjetio. udno kako je mogao ivjeti, a da mu ne fali. Rodio se s tom dnevnononom oprekom umora i potpune tiine, uspavljivao se u akam razaznajui odakle koji zvuk dolazi i budio se uvijek prije trenutka kada grad ponovo progovori. Sarajevska kotlina ima oblik tijela gitare, pa se tu nijedan glas nikada ne izgubi, nego dolazi do uha koje ba tada eli sluati. Postoje bunija mjesta od ovog, Buenos Aires svakako je jedno od njih, ali nema grada u kojem se istoga asa uje toliko razliitih glasova, umova i zvukova, a da je svaki mogue razabrati. Zaim je donio zapis, nije pitao gdje je Argen-tinac, zato nije doao. utke su se rastali, hoda ugaenih oiju, kao da ga je jo juer ispratio. Moric se osjeao kao utvara. Uinilo mu se da stoji naslonjen na damijski zid i gleda samoga sebe kako odlazi. Pokvario sam eludac, mrko je izustio Gardel. Sjedio je za stolom u restoranu i, jedan po jedan, lomio prste sve dok ne kvrcne zglob. Prvo na lijevoj, onda na desnoj ruci. Nakon to zavri, poinjao je ispoetka. Oajniki se trudio da kvrcne jo

104 neki. inilo se kao da je rekao sebi kako e dan dobro zapoeti ako se zauje jo jedan zglob. Prekasno je to uinio, savijao je prste do bola, ali nita. Moric mu je pruio zapis: Eto, to je to. Nosi ga uvijek uza se. Vratio se u hotelsku sobu da spakira torbu pa je opet priao prozoru, traio Fincijeve i Kamhijeve krovove i ona tri jablana iza kojih je kua Mozesa Pinte. Zatim je provjerio je li neto zaboravio ispod jastuka, zavirio je pod krevet, a tamo je netko bacio praznu kutiju cigareta Albatros. Neuredna sobarica nije ju pomela. Zavukao je ruku u dep, nije naao nita osim novia od deset sentava, ali ga je bacio pod krevet. Gardel je dvaput iao u zahod prije nego to su izali iz hotela, a zatim je jo jednom traio da taksi stane, pa je utrao u kafanu Oplenac na Marijin dvoru. Dugo ga nije bilo, vratio se bijesan jer ga nisu pustili u zahod, pa je Moric morao ii s njime, rei ta ovjek hoe i naruiti rakiju jer je konobar rekao da se u Oplencu ne sere daba. Tako su na kraju zakasnili na voz. Trali su paralelno s posljednjim vagonom, ali Gardel se nije usuivao uskoiti, iako se voz kretao tek malo bre od ovjekovog hoda. Vratili su se u hotel Evropa, recepcioner im je dao kljueve drugih soba, Moricova vie nije gledala na sjever. Bio je to dovoljan znak da uini ono ega se svo vrijeme plaio. Gardelu se smirio eludac im su zakasnili na voz, a popravilo mu se i raspoloenje. Predloio mu je da pou do mahale u kojoj je roen. Pa zato ve nismo?, pitao je Argentinac. Postoji razlog, rekao mu je. Da nije bilo moga proljeva, ti ne bi otiao do rodnoga doma!, udio se Gardel. Postoji razlog, ponovio je Moric, i vie nisu razgovarali o tom razlogu. Penjali su se uz Mejta, pa uz Sepetarevac, kroz otvorene prozore zveali su lonci, ene su se dovikivale s jedne na drugu stranu ulice, irio se miris kupusa i ovetine, a niz ulicu su se uz indijanske krikove sputala djeca na nekakvim kolicima s metalnim kotaima od ijeg se zvuka Gardelu jeila koa. Sto su se dalje penjali, postajalo je sve strmije, znoj mu je

tekao niz lea, jedva je disao, a onda ga je uhvatio smijeh. Smijao se dok je Moric pokuavao uhvatiti dah. Stajali su pred posljednjim velikim usponom i nije mu se dalo upitati ga zato se smije. Jo malo pa e izbiti na Bjelave i prvi puta je pomislio da bi odnekud mogao naii Mozes Pinto. Lice mu se nekako smrailo, pa ako do maloprije nije djelovao sretno jer se vraa svome domu, sada je Gardelu sliio na uenika koji se sa sve samim jedinicama vraa iz kole. Eto zato se smijao. Na Fincijevoj kui velikim crvenim slovima pisalo je Elektrina struja Edison, a ispod toga, u imitaciji rukopisa sitnijim crnim: Utekajte se u budunost kod Baranona Fincija! Uli su unutra, nekada je tu bio magacin kolonijalne robe, a sada je za trgovakim pultom, u crnom veernjem odijelu s leptir manom, stajao starac orlovskoga nosa i vedro mirkao prema muterijama. Merhaba, alom i dobar dan, rekao je i zamahnuo rukom pokazujui ono to mu je bilo iznad glave. Na drvenim policama presvuenim modrim pakpapi-rom bile su sijalice raznih veliina, elektrine pegle i radio aparati, a u uglu prostorije je na malom crvenom ilimu bila postavljena frizerska hauba sa stolicom. Sta gospodu vema interesira: arulje Osram, najizvrsnija doj roba, ili ova divna pegla, osobni patent mister Edisona, po kojem na mali duan ima ast nositi ime, a moda radio aparat, za glazbu danas ne trebate u operu ii, niti vam je potreban trapac u vlaku pa da u na carski i kraljevski Wienn stignete, i glazbu i Be dobit ete s radio aparatom, izraenim u Siemensu, maksuz za vas! Ili vas moda interesira ovo najudesnije otkrie moderne tehnike, doite, gospon, samo doite, lino da isprobate... Starac je iza pulta izvadio starinski ugum i lavor, viknuo: Simha, toplu mi vodu donesi, gospoda bi da isprobaju udesnu suilicu! Simha je oito ekala za vratima, utrala je s ugumom iz kojega se puilo, u drugu ruku uzela je onaj koji je ve bio tu, pa je, osmjehujui se muterijama najirim osmijehom orijenta, oba istovremeno izlila u lavor. Moric je ostao kao ukopan, prepoznao je starog Baranona i njegovu enu, ali oni njega nisu. Htio

je prekinuti ovu predstavu, a nije znao kako. Gar-del koji nita nije razumio, ali je oito bio opinjen tonom izlaganja i savrenom koreografijom, priao je pultu, spremno je dopustio da mu starac skine kaputi, a zatim je pognuo i glavu i ve mu je kosa bila mokra, Simhini prsti su je sapunali, Baranon je odjurio po jo vode i dok Moric jo nije stigao progovoriti, Carlos Gardel sjedio je ispod prve frizerske haube u povijesti Sarajeva i nije sakrivao zadovoljstvo jer sudjeluje u jednom tako neobinom ritualu. Tija Simha, ti se mene ne sjea? Bolan, sine, kako te se ne bi sjeala! Drala sam te na rukama kad si iz matere izaao, rekla je, ali ne uvrijeeno. Samo nije mogla shvatiti zato mali Albahari misli da bi ga se mogla ne sjeati. Aon? Ma njemu su malo otile oi. Cico, pa vidi li ti ko nam je ovo doao?, zgrabila je Baranona koji je Gardelu upravo pokazivao kako udesna suili-ca za kosu moe puhati kao jadranski lahor, kao pustinjski vihor, ali, ooravio ako laem, i kao karipski orkan. Moric dragi, pa to ne ree da si ti!, pomilovao ga je po obrazu. Zna koliko sam esto pomislio da u otii pod zemlju, a da te vie neu vidjeti? Nema te svih ovih godina, a mi vidi starimo, ree starac, oi mu se napunie suzama i krenue niz lice. Bez gra i plaa, samo teku, a on kao da ih 1QA i ne osjea. Simha izvadi maramicu pa ih poe brisati. Daj, stara, pusti me sad. Vidi da s naim Moricom priam! Gardelu se glava ve lagano poela ariti pod haubom, ali nije znao ta da uini. Uplaile su ga stareve suze, zapravo uplailo ga je to to se nije dogodilo nita to bi ih nagovijestilo, nego se inilo da su dio rituala. Doao sam da vidim kako je u starom kraju, ree Moric. A zato si otiao?, upita starac. Morao sam. I zar ti je tamo bilo lake? Jest, bilo je.

Ako jest, onda dobro. I njemu je lake to me ne vidi. Kome? Cika Mozesu. Starac uzdahnu, udica lake ironije uhvati mu se u uglu usana, pa kaiprstom zamahne prema podu. Iskrivljen od reume nalikovao je glavi onih malih pijetlova kikereza. Desetak je puta pijetao kljucnuo zrakom prije nego to je Baranon rekao: Vie nikoga on ne vidi. Deset godina pod zemljom lei i nadam se da mu nije mehka! Boe sakloni, Cico, kako moe tako govoriti o ovjeku, pobunila se Simha. Mogu. Meni dobar nije bio. Kome jest, taj neka drukije govori. Tako je zavrila posjeta Elektrinoj struji Edison. Da, da, obeao je starom Baranonu da e navratiti na kafu. Ili ako si gladan, sine, rekla je Simha... Samo je kimao potvrujui, i zbog neega im nije mogao rei da ponovo odlazi, zapravo ve bi otiao da prijatelja nije spopao iznenadni proljev. A za njega nisu ni pitali tko je i ta je, niti su mu se obratili, pa da shvate da je stranac. Gardela je malo boljela glava dok su ili dalje, ali nije vrijedno spomena, proi e. Kosa mu je bila suha kao slama i mirisala je na ruke ene koja je cijeloga dana na dvorinoj esmi prala rublje. Na ledini iza Fincijeve kue izrasla je lijeska. Djevojica u invalidskim kolicima pruala je ruku pokuavajui dohvatiti njezin list. Mogla je imati devet ili deset godina. Djeak se igrao krpenjaom, udarao je nogom i pokuavao pogoditi uski prolaz izmeu njezinih nogu. Kako se zove?, upita Moric. Paloma, a ono mi je brat, zove se Salamon, rekla je i vano napuila usne, kao starije ene kada uz kafu govore tko je umro na Bistriku, u mahali s druge strane rijeke. ta radite tu? Ja ga uvam, a on je fusbalska priredba. Igraju Sak i Graanski. Salamon je Sak, a moje su noge Graanski. Zato to ih ne mogu micati. Da mogu, drukije bi to bilo, grm bi bio Graanski, rekla je irei ruke. Nita nije savreno, pa tako ni fusbalska priredba.

A ima li ovo mjesto svoje ime?, upita Moric. 110 _,,,,. i Paloma se zbunila, jer zato bi ledina imala neko ime. Sviao joj se taj ovjek, a sad je takve stvari pita. Navikavala se na razoaranje, namrtila se i smiljala ime bi ga otjerala. Tu je bila kua u kojoj sam se rodio, ree on, ali onda je izgorjela. Tija Ruta mi je malo prije toga dala punu vreu ljenjaka, njoj donijeli planinari s Trebevia. Nije znala ta bi s tolikim ljenjacima, pa ih je meni dala. Rekla je: Ako ima curu, neka ti od njih spremi baklavu. alila se. Popodne bih stajao pokraj pendera, pa kad bi prolazila Morena, ja bih je gaao tim ljenjacima. Vidi, iz jednoga je izrasla ova lijeska, rekao je Moric. Ona ga je sumnjiavo gledala: Je li sigurno tako ili se zafrkava sa mnom? Sigurno. Zato bi se zafrkavao? Onda je ovo tvoja kua? Na neki nain jest. I sad e tu ivjeti?, bila je razoarana. Mislila je da na ledini vie nee moi uvati Salamona. Ne znam. Mislim da neu. Bolje nemoj. Bit e ti hladno, a Salamon je zloest. Vriti po cijelu no, pa nee moi zaspati. Dobro, odgovorila si me. ivjet u na nekom drugom mjestu. A ko ti je taj to stalno uti? Ma pusti ga, brat mi je, ali je mutav, pa moram stalno paziti na njega. Nije ti lako, saali se Paloma, ali nije ni meni sa Salamonom. V Eto, sad moram ii. Salom, Paloma! Dovienja. I pozdravi kui. Tko je djevojica, pitao je Gardel dok su odlazili. Ne znam, ree Moric, moda unuka susjeda Kamhija. Bio je rabin i neto je krivo napravio. A gdje je tvoja kua?, upita Gardel. Moric ga pogleda i htjede mu neto slagati, ali nije ilo. Roen sam tano na mjestu na kojem si stajao. Tu je bila postelja na kojoj me je Rahela raala. Eto, sad zna. Posljednje noi u Sarajevu Carlos Gardel usnio je straan san.

Sanjao je da su ga pobrkali s Ibra-him begom Kusturom. Neka ena prepoznala ga je dok se penjao prema Bjelavama, povikala je to je on! Dojahali su policajci, svaki je imao baken-barde Franje Josipa, ma za pojasom i duboke plave oi. Vezali su ga u lance i odveli u tamnicu, pa su mu tamo pruili list papira i olovku da napie svoje ime. Ruka nije imala snage u Gardelovome snu, iz deset pokuaja jedva je uzeo olovku, ali ju onda nije mogao dovoljno pritisnuti da na papiru ostavi trag. Kada je napokon i to uspio, umjesto slova nainio je krabotinu koju su odmah ugrabili oni policajci. Hoda, hoda, vikali su, na ta ih je u panici pokuavao uvjeriti da on nije hoda, nego je pjeva tanga i Argentinac. Zato govori arapski ako si Argentinac? I zato na glavi nosi taj veliki turban? Pokai nam kako se plee tango! Pao mu je kamen sa srca, zatraio je da mu skinu lance, pa je stao nasred tamnice, sklopio oi u svome snu, da uje zvuk Moricove harmonike i da zaplee. Ali zvuka nije bilo, a noge nisu znale na koju stranu da krenu. Gardel nije znao plesati tango. Potom je dola djevojica u kolicima, najednom su bili na nekoj livadi nasred koje je rastao grm. Koji je ovo grm?, upitala ga je. Nije znao. Da si Argentinac, to bi morao znati, rekli su policajci. On me je ubio, rekla je djevojica. Gledala sam mu u dlan i rekla mu da e umrijeti za dvije godine, a on me je onda ubio. Znamo mi to, rekli su policajci. U sljedeem trenutku Gardel je bio u sudnici. Sudac je imao crnu kapuljau preko glave, a iza lea su mu bila vjeala. Bit e objeen dok ne ispusti duu, osudio ga je. Dok su Gardela vodili prema vjealima, on se sjetio! Nisam hoda, povikao je. Znam pjesmu o hodi! Svi su zaustavili, policajci su se zaustavili, stao je sudac sa crnom kapuljaom. Djevojica se namrtila. Gardel je zapjevao Sunce bi sjalo, sjati ne moe. Dok je pjevao, vratio mu se njegov sveani taksido, a iznad vjeala pojavio se veliki kristalni luster hotela Hilton u Chicagu. Oprostite, gospodine Gardel, rekao je sudija. Kako smo samo mogli pomisliti, a onda je prihvatio kolica u kojima je bila djevojica i gurnuo ih sa stijene s koje se jasno vidio cijeli grad. Ali to nije bio Chicago, nije bilo ni Sarajevo, nego je bio Rio de Janeiro. Gledao je kako djevojica pada na krovove kua, pa na jablanove i kamenje. Bio je sretan, toliko da se poeo cerekati,

butine je trljao jednu uz drugu i osjetio je da mu navire sjeme, u snu, kao nekad davno dok je bio djeak. Ujutro je bio uasnut. Pio je aj u Bekoj kafani i nije htio razgovarati s Moricom. Vie od toga da su ga mogli objesiti u snu, uplailo ga je ono to se dogodilo na kraju. Uivao je u pogibiji desetogodinje paralizirane djevojice, na nain koji nije est u snovima. Poeo je razmiljati o tome kako ju je juer gledao i je li pomislio ita zbog ega bi ga vlastiti san tako kaznio. inilo mu se da nije. Gledao je u nju kao to i inae gleda invalide, s nelagodom i smijekom koji, valjda, slui tome da se nelagoda ne primijeti. Sta se dogodilo?, pitao ga je Moric dok je kompozicija polazila iz sarajevske eljeznike stanice. Nita, odgovorio mu je, ruan san koji bi trebalo odutjeti. Moric Albahari je razumio, ili ni njemu nije bilo do razgovora. Shvatio je, naime, kako je bilo dovoljno da mu netko samo javi u Buenos Aires da je umro Mozes Pinto pa da bi ve sutra bio na brodu koji plovi kui, sve do ledine s lijeskom. Ali nije imao nikoga tko bi mu to napisao. Kao to ne zna ni kada je umrla tetka Ruta. A morala je umrijeti, jer ljudi ne ive tako dugo. Mogao je pitati Baranona i Simhu za nju, ali ga je bilo sram. A ne bi se nita promijenilo. Vijest o smrti Mozesa Pinte jako je zakasnila u njegov ivot. Toliko da se vraa u Argentinu i zna da vie nee ii u Sarajevo. Moe li me nauiti pjesmu o ovjeku kojega su objesili?, upitao je Gardel nakon sati utnje. Teko, ali moemo probati. Vano mi je to, rekao je Gardel, moda vanije od onoga to tu pie. Izvadio je zapis iz depa. Ta malena stvar nije izgledala kao neto to bi mu moglo spasiti glavu, a pjesma koju je znao u snu ve ga je izvukla ispod vjeala. Tako se, eto, zavrila posjeta Carlosa Gardela Sarajevu, koja se ne spominje u biografijama najvanije osobe u povijesti tanga. Moda je Astor Piazzola ostavio vei glazbeni trag i moda su kasniji

nastavljai vie uinili da se ples strasti i sudbine rairi zapadnim svijetom, a moe biti da je najfatalniju ulogu u cijeloj prii odigrao jedan glumac, besmrtni Rudolf Valentino, ali nitko nije bio vaniji od Gardela. On je znao ritam i melodiju sudbine. Carlos Gardel stradao je u zrakoplovnoj nesrei iznad Kolumbije, samo mjesec dana prije nego to e istei Cigankino proroanstvo. U avionu kojim je letio trebao je biti i Moric Albahari, svira harmonike koji ga je pratio po manjim dvoranama i klubovima, gdje god ne bi svirao revijski orkestar, ali se nekoliko dana pred polazak razbolio od vodenih kozica. Uz Carlosa Gardela stradalo je jo jedanaest ljudi: lanovi njegovog kvarteta, sa zamjenskim sviraem harmonike Vittom Montovom, potom veletrgovac kafom iz Sao Paola, pilot, kopilot, stjuardesa i trojica nepoznatih ljudi, vjerojatno 114 Kolumbijaca. Je li netko od njih vjerovao u loe proroanstvo, je li bio rtva uroka ili neke od bezbrojnih latinoamerikih magija, o tome je nemogue bilo ta saznati. Ali teko emo se oteti vjerovanju da su ti ljudi sluajne rtve Gardelove sudbine koju je, opet, nemogue rekonstruirati. Moda mu je, dok su uzlijetali, palo na um kako kri Cigankin nalog da ne ini ono to ne bi inio prije pet stoljea? A ako je zbilja prestao vjerovati, kao to je obeao sarajevskom hodi Zaimu, tada je, moda, Gardelovome stradanju vodilo to to se, nakon to je Kraljica Viktorija pristala uz latinoameriku obalu, vie nikada nije sjetio pjesme koja mu je u snu spasila glavu, a ni Moric se nije sjetio da e ga uiti da ju na javi pjeva? Nita od svega toga nije izvjesno, a niti moe biti. Na kraju krajeva, samo mu je Sonjeka So-lovjeva mogla spasiti glavu. Da mu je rekla kako se zove, odakle je dola i ije su pjesme koje pjeva, Carlos Gardel se najvjerojatnije ne bi naao u tom avionu. Moric Albahari nakon tog proputenog leta i preboljenih vodenih kozica nikada nije letio avionom. Strah ili sluaj, tko e ga znati. Vie nije ni putovao u Europu. S pogibijom Carlosa Gardela izgubio

je prijatelja, ali i najboljeg poslodavca. Kasnije je svirao za turiste i gospodu po barovima Buenos Airesa, uglavnom europske lagere, talijanske kancone i tune jevrejske pjesme. Bilo je takvo vrijeme, pred Drugi svjetski rat, kada se ivjelo od svjee nostalgije graanske aristokracije koja je svakodnevno pristizala na lijepim bijelim laama. Brodovi su kasnije posivjeli, izbjeglice su bivale siromanije, a okolnosti su bile takve da nisu imali previe razloga za nostalgijom prema gradovima iz kojih su pobjegli. Ali uvijek je za Morica Albaharija bilo dovoljno posla. Da preivi i da mu ostane za mjesece kada ne bi svirao. Glasovi iz Bosne nisu stizali ili nije imao uha da ih uje. Moric Albahari umro je 1978. u starakome domu Svetoga Antuna Padovanskog, negdje na periferiji Mar del Plate. Tamo je, kao prilino io starac, proveo posljednjih petnaestak godina ivota. Svirao bi na domskim zabavama i proslavama roendana i imendana te je vodio mali crkveni zbor. Svi su mislili da e do posljednjega dana ostati bistre pameti, jer ako prevali osamdesetu preko glave, a jo si mlad u glavi, tada je malo vjerojatno da e ostariti, ali ga je posljednje jeseni, sasvim iznenada, za vrijeme dana duge sparine, napala senilija. Zaboravljao je iz dana u dan, prijatelje, lijenike i medicinske sestre, imena ljudi i stvari, svrhu lice i vilice, to da rukom ne moe proi kroz staklo, iako se druga strana jasno vidi... Ostao je sam, usred stranoga svijeta, bez jezika i imena, s jednim jedinim jasnim sjeanjem i pitanjem koje ga je posljednje muilo: kako je hoda Zaim znao sve ono o Argentini i tangu? 7 lfi. HALAL Salko. I opet, malo kasnije Salko. Ponavljam da ne zaboravim, jer tu gdje sam sad lako se zaboravlja. Sve. Pa i ime po kojem su me znali. Sve mislim, jadan, vie su me puta Salkom zavali nego to je po meni palo kapi kie, ali, eto, svejedno, moe biti da zaboravim. A ako zaboravim, onda sam izgubljen. I neu znati ta da im kaem

kada jednom po mene dou. Morat e doi, jer nikad nikoga nije ovako ostavilo. Barem koliko ja znam, a sve mi se ini da ne znam malo. Vi mi ne zamjerite to u prije nego to se pojave jo koji put ponoviti svoje ime. Znam da ste ga upamtili, ali ne bi bilo dobro da ga ja zaboravim. Kako u im onda rei ta sam uinio i zato ovdje leim. Ja sam na Trebeviu, malo nie od Prvog umara. Prou pokraj mene djeca kad sa kolom idu na izlet. Ako naie kakav nestaan deran, ili uiteljica dovoljno ne pazi, zna dijete skrenuti sa staze, pa me ugaziti. Ne zamjerim mu, kako bih djetetu zamjerio, nego se rastuim. Pomislim: vidi maloga, isti moj Fajko, ide gdje ne treba, radi ta ne treba. Daj Boe da mu je mater rodila brata, jer ako nije, grdno e u ivotu proi. Ali nije moj Fajko onakav kako se o njemu pria. I nije me zaboravio, nego je podmitio direktora groblja pa mi je na Barama podigao nian. U mezaru nikoga nema, nego su po noi natrpali kamenja u prazan grob da kome ne bude sumnjivo, a nakon pola godine postavie kameni nian. Crni. Takav je Fajko, hoe da mu se brat razlikuje od drugih. Meu hiljadu bijelih niana na Barama nema ni deset crnih. Jedan je moj. Nad grobom punim kamenja. Salko. Nazvali su me tako po amidi koji je umro mlad. Dobar je bio, meu ljudima se drao reda, a pred Bogom je bio manji od zrna prosa. U damiji nikad u prvom safu, nego bi druge putao ispred sebe, a njemu ta ostane. Samo mu je jednoga dana krv pola na usta i nije htjela stati. Vele da je pazio da krv ne ode po ilimima. Bilo mu je gore to to je svojima pokvario nedjelju, nego to sam isputa duu. Tako se prialo o amidi Salki. Dadoe mi njegovo ime da mu budem slian. A jesam li mu sliio, to nije na meni da sudim. Neka o tome govore ljudi. *** Moje ime je Ismet ajakovi, ali me zovu Isma. Doao sam iz Mostara pedeset i sedme, dvadesetu sam bio navrio, a zavlaio sam u govoru onako kako se kod nas zavlai otkad je sunca i kamena, i nisam mogao podnijeti ono sarajevsko Ismet,

Ismo! To ooo... mi je, brate, bilo isto kao da me zovu Govno. Zato sam otpoetka svakome govorio da sam ja Isma. Jest, bilo im je udno, ali su se navikli, pa me do dan danas niko drukije ne zove. Mislim da sam jedini Isma u butum Sarajevu. Napii na koverti, i svaki e me potar po takvom imenu znati. A znao sam Salku dok je jo bio ovolicki. Tanke usne, krupne crne oi, a u licu blijed kao da mu sunce nikad nije zasjalo. Takav je bio odmalena. Niti se druio s drugom djecom, niti je odraslima bio ba neto drag. Zna, ono, kad iznenada ljeti pljusne kia, ene izlete da kupe ve, a muki hvataju djeurliju i ubacuju ih u kuu. Salku bi ostavili zadnjeg, kao da nije velika teta ako po-kisne. Teko je govoriti, ali mi se sve ini da ni roenoj materi nije bio drag. Vazda je vie deverala oko brata mu i sestre, bdjela nad njima kada se razbole, pazila kakvi e biti u koli. Salko joj je bio, nekako, usput. Da nije bilo tako, moda bi s njime na dobro izalo. A moda i ne bi. Kad je trebalo upisati srednju kolu, Salko je rekao da on ne bi. Majka je slegnula ramenima, ocu je bilo svejedno. Neka Fajko i Sanela izau na pravi put, a oko najmlaega e se na kraju pobrinuti. U to vrijeme Fajko je zavravao gimnaziju, a sestra im se taman upisala na ekonomski fakultet. Stari je bio zadovoljan, preduzee je dobro stajalo, on zamjenik direktora, gradila se vikendica u Podaci, i inilo se da nema toga to bi po zlu krenulo. Nisam siguran da je Salku ikad upitao ta e raditi ako nee ii u kolu. Proe prva godina, a da Salku niko nije uo ni vidio. Samo bi proao ulicom, fino pozdravio, ali se ni sa kim ne bi upitao i nije se znalo ni kamo ide, ni ta radi. Dobro to komiluk nije znao, ali nisu znali ni otac i mater. Sve dok druge godine, bio septembar, taman djeca krenula u kolu, starom Osmanoviu ne dooe u kancelariju drugovi iz komiteta. ta je bilo? Nita!, vele drugovi. Pa zato ste onda doli? A zato ne bi doli, kao drugovi drugu? Ili ti nije drago to nas

vidi? Drago mi je, kako mi ne bi bilo drago... Ako nema vremena, moemo mi drugi put navratiti. Petak je, pa moda uri. Mogao bi na dumu zakasnit. U prvi je mah stari Osmanovi pomislio da se drugovi ale, pa zato spominju dumu. Nasmijao se, ali oni nisu. Samo ga gledaju, prekrstili noge, sru kafu, a lica im gadljiva, ba kao da piaku sru. To ga je presjeklo. Gdje ti je sin?, upitae drugovi. Eno ga, bogami, na fakultetu. Filozofija!, htjede se pohvaliti. Ne taj sin, onaj drugi. Gdje je on? A Salko, Salko je kod kue. A tebi je medresa kua? Ako ti je medresa kua, ta ti je onda Partija? Eto, tako je komija Osmanovi saznao da mu se sin potajno upisao u vjersku kolu. Kako se Salko uspio upisati bez znanja i odobrenja roditelja, to se nikada nije saznalo, ali se svata prialo. Da ga je jedan hoda preporuio i da je poturio lane potpise, pa je poslije zbog toga zavrio u zatvoru. Da je brat od starog Osmanovia slagao kako je Salko njegov sin. Da je Salko slagao kako su mu roditelji poginuli u saobraajnoj nesrei, pa je doveo nekog ovjeka kao staratelja... Svata se prialo, uvijek se svata pria, a moje je vazda bilo da sluam. Ako moram neto rei, ja ispalim vic, neki mostarski liskaluk, jer ne bih htio da se moja previe uje. Nije na meni da sudim kako je bilo i zato je bilo tako kako je bilo. Ali mirne u due danas kazati da mi nije ao ni oca ni sina. Zao mi je familije. Nisu zasluili da im se sve to dogodi. Bili su dobar komiluk. *** Salko. Po imenu bi se reklo da sam moler ili vodoinstalater. Svaki drugi moler u Sarajevu je Salko. Moda sam i ja mogao biti, ali mi se nije dalo. Puno sam o tome mislio prvih dana medrese. Oko mene Mehmed, Abdulah, Demaludin, pa v drugi Mehmed, Mustafa, David, pa Sahsivar doao iz Skoplja, Ismet iz Nia, Abdulfetah, Der-

19.9. vis... Sve neka imena koja dobije po roenju, a onda ih mora pred Bogom zasluiti. A je li se ikad koji hafiz ili alim zvao Salko. Mislio sam da nije i da se ovako zovu samo moleri i vodoinstalateri. Poslije sam shvatio da je ime onakvo kakvim ga nosi. Ja sam Salko. Salih znai dobri. A veliki Allah zna jesam li bio dobar. On sve vidi i nije me zaboravio, on zna zato ih toliko dugo ne alje po mene. Tog dana vratio sam se iz medrese, a otac sjedi za stolom i uti. Bilo je to oko podne, trebao je biti na poslu, ali ja sam znao zato je tu, zato majke nema u blizini, i zato uti. Stao sam pred njega i nisam se plaio. Samo mi se inilo da sam prevelik pored njega koji stoji, mislit e da se oholim, a nisam se htio oholiti. Nikome, pa ni ocu, nisam prkosio. Zato sam sjeo na stolicu preko puta njega. Zapalio je cigaretu i otpuhnuo dim, negdje u visine, prema lusteru. Nije skinuo kravatu, niti je otkopao gornje dugme koulje. Drugi su to inili, ali on ne. Htio je biti uredan, na ponos svojim radnicima. Imao je na sebi sivo odijelo, mijenjao ga je s onim zelenim. Kad mater jedno odnese na hemijsko ienje, on oblai drugo. Da vazda bude uredan. Eto, taj dan je imao sivo. A na reveru ona zlatna znaka s Titovim potpisom. Zagledao sam se u tu znaku, pa mi doe da zaplaem. Vele da svaki ovjek, taman bio i evlija, doivi trenutak u ivotu kada posumnja u Boga i gorko se pokaje to Mu je pristao biti svjedok. Katolici ue da je i Issa pejgamber posumnjao. Vjerujem da jest. Ja sam, priznajem pred ljudima, a priznat u i pred Njim, u milostivog Allaha posumnjao dok sam gledao Titovu znaku na oevom reveru. Vidio sam ga kako stoji pred ogledalom u hodniku i mjerka gdje da ju zatakne, malo vie ili malo nie, po sredini ili sa strane, mjerka moj stari gdje e mu znaka najbolje stajati. A kad izae van, ta znaka kazuje sve onima kojima Allah nije dao pameti i dara iz ljudskih oiju da itaju. Onima koji ne znaju da je moj otac dobar ovjek i da je od

dobrote inio sve u ivotu, upisao se u Partiju, iao na akcije, okupljao radnike savjete, borio se u komitetu za vee plae, znaka s Titovim potpisom sve govori. Haram je vjerovati u idole, kititi se znakovima koji nisu od vjere, haram je traiti veeg Boga od jednog i jedinoga, ali ja znao da moj otac u srcu haram ne ini i zato mi je dolo da zaplaem. Nakon to se proulo da sam na medresi, a jest jer ne bi sad sjedio, utio i puio, ja sam sruio sve to je on u ivotu gradio. Vie nee ni tu znaku nositi kao to ju je nosio. Uzdignute glave i malo isturene lijeve strane tijela, one na kojoj mu se Tito potpisao, moj otac vie nikada nee ii naprijed poput Marijana Benea. Kada je primijetio da ga gledam u znaku, samo su mu se oi suzile, dole kao dvije pukar-nice na bunkeru, a ja sam znao da me tada mrzi. Mislio je da se osjeam kao pobjednik, nije mi vidio suze u oima, bilo mu je previe teko da bi ita vidio. Poeljeli da me udari, oamari, zgrabi stolicu i zatue me na licu mjesta. Lake bi mi bilo. Ali otac je izvadio znaku iz revera, polako, bez imalo hitnje, pa je onu iglu poeo gurati sebi pod nokat. Nije jauknuo, nijedan mu se mii na licu nije pokrenuo, probadao si je prst sve dok mu Titov potpis nije doao na vrh nokta. Eto, sine!, rekao je, digao se i otiao. Ostao sam sjediti, noge su mi se tresle, koljenima sam udarao o stranicu stola i ulo se kako u ladici zveckaju noevi i viljuke. Pomislio sam da nikada vie zajedno neemo ruati, niti e stari preda mnom rasijecati lubenicu. Iz druge sobe uo se enski krik. Nisam prepoznao glas, ali sam znao da nije majin. *** Ne zovem se Vera, nego Munevera, ali sam frizerski salon tako nazvala jer je krae. A i bolje zvui Vera. Ko bi se frizirao u salonu Munevera! ene bi mislile da je to neka kona kod koje se doe na kafu i priu, a ja sam ti, gospodine moj, u Zagrebu zavrila za frizerku. Pa je i zato bolje da se salon zove Vera. Kao Vera Nikoli. Ali daba mi danas i salon, i muterije, naj bi radije sve ovo polila benzinom i zapalila, da i sama izgorim, samo da vie ne mislim i ne sjeam se.

Nita ja nisam slutila, sve dok tog dana ne dooh kod Hamdije, bila mu donijela sir i mlijeko to nam je mati poslala iz Ilijaa, a moj Hamdo stoji kraj vrata i die. Onako kako diu ljudi za koje zna da e skoro prestati, kao da su mu se plua proupljila pa uzalud hvata zrak kad zraka za njega vie nema. Staje bilo? Je 1' Fikreta? ena mu imala slabo srce, pa mislim, ne daj boe, da nije... On jedva odmahne glavom, biva nije. Pa ta je? Da se Fajko nije skrio s autom... Tad vidjeh da mu kraj nogu stoji maka. Lie krv s linoleuma. Onu krv koja mome Hamdi kapa iz prsta. Zanebesalo mi se, mislim past u u nesvijest, pa da ne padnem, pustih ja glasa od sebe. To vazda pomae. Cim misli da e se onesvijestiti, naj ti je po mome bolje da drekne. Odma ti se vrati kuvet i proradi glava. Ali on nita, stoji naslonjen na ogledalo, sve mu se ono staklo savija pod leima, ako pukne eto ti sedam godina nesree, die i nita ne kazuje. Utrah u dnevni boravak da vidim kome nije dobro ili ko je umro, kad tamo Salko! Sjedi za stolom kao da nita nije bilo. Dobar dan, tetka, veli mi. E, jadan li si ako ti je dobar dan! Pitam ga ta se dogodilo, ta mu je ocu. A Salko e meni: Nita, tetka, nita! Kad mi je to rekao, sve mi je bilo jasno. Kazala sam to i na suenju. Nema vam u njemu srca ni koliko u one make koja je krv lizala, govorila sam sudiji i pokazivala na Salku, a on ni da trepne. Samo sjedi, gleda pred sebe, a ako je ikada imalo pameti i imao, one sure su mu to pomutile. Nisam ja protiv vjere, Boe sauvaj, znam finih ljudi koji u damiju idu, ima i meu mojim muterijama ena koje klanjaju svih pet namaza, a klanjale bi i esti da im ga hoda propie, ima ih i to u crkvu idu, sve su to fine ene, dobre muterije, nikada ja protiv njih ne bi rijei rekla, ni protiv crkve i damije, ali ako je vjera tako dobra, zato nije Salku od zla odvratila, nego ga je na zlo navratila? To ja vas pitam, a pitala sam i sudiju. Ali daba, ne zna ni on, nego samo misli da neto sudi. Zapravo ne sudi nita i nikome, a pogotovo ne Salki koji

mirno sjedi, ma ni dlanovi da mu se oznoje. Dala mu ta njegova vjera da vie ni straha nema. A staje ovjek bez straha? Ajkula! Eto, to je ovjek bez straha. Nema tog suda koji bi sudio sinu koji ubije oca. I nije ga jednom udario sjekirom, nego vie od pedeset puta. Toliko su inspektori mogli izbrojati, a za dalje nisu znali. Udarao je moga Hamdu kao da mu je panj u umi, a ne otac roeni. Nema tog suda koji ga za to moe kazniti. A da Boga ima, i on bi nakon ovoga okrenuo glavu od ljudi. A brat mi se zove Fajko. To sigurno zaboraviti neu. A lake mi je i da svoje ime pamtim kada se s njegovim tako slae. Fajko i Salko. Skoro pa rima iz narodne pjesme. Dobar mi je bio moj Fajko. Ako bi me, dok smo bili djeca, neko u koli udario, Fajko bi odmah doletio s gornjega kata gdje su bili stariji razredi. Pa pita: Koji je, da mu valje razvalim? A kad mu ne bi htio rei ko me je napao, on bi druge pitao, hvatao za gue, lom bi inio, jer mu je dirnulo u burazera. Nije meni sve to bilo drago, tuklo je i druge, pa oni nisu imali stariju brau, ali sam ga volio to je takav. Kad nas je u prvom razredu vodilo da gledamo film Boko Buha, ja sam sve vrijeme govorio: E, ovakav bi ti bio moj Fajko da se sutra zarati! Koji god partizan da je na platnu, ja opet isto. Eto ti Sirogojna, a ja opet: E, ovakav bi ti bio moj Fajko da se sutra zarati! Drugovi mi se smijali, ali niko nita nije smio rei. Plaili su se oni Fajke, iako su znali da mu ne govorim ako me ko dira. Ali nakon to je Fajko krenuo u gimnaziju, za mene su poeli crni dani. Ko god se njega plaio, sad bi dolazio makar da mi udari amar. Krali su istaici kantu, piali se u nju dok ne bi bila puna do vrha, ekali kraj nastave da ja izaem na dvorite, a onda bi s prozora izlili na mene piaku. Eto, tako su se zabavljali. Pravo je rei da ne znam jesam li im zamjerao. Iao sam kui popisan, psi su oko mene njukali, ciganad se prstima hvatala za nos, a ja sam mislio kako sam ostao sam i dolo bi mi da plaem. Tako mi jednoga dana Bog u misli doe. Ne znam kako. Samo sam se Njega

sjetio i bilo mi je lake. Znao sam da ni ocu, ni materi to ne smijem rei. Ne bi se ljutili, niti bi me grdili, ali sam znao kako bi me pogledali. Kao ono kad smo se vozili na more, pa je pokraj ceste skapavao pas kojeg je udario auto. Zdrobljena mu desna strana tijela, otkinute ape, smrskano pola glave, ali pae pokuava ustati. I nije mu jasno zato ne moe. Gleda nas onim jednim preostalim okom, vidi da misli ta mu je vanije: da to prije stane na noge i potri ili da nam mahne repom da bi mu dali hrane. Upamtio sam kako je moj otac gledao tog psa. Tako bi i mene pogledao da sam mu rekao kako me je obasjalo Boje svjetlo. Bio sam Salko, i ostat u Salko sve dok ne dou po mene i pred Njegovo me prijestolje odnesu. Poslije kako bude. Ne znam, ili se ne sjeam, ostaju li u dennetu ljudi sa svojim imenima. Kaem, iako ne znam jesam li za denneta dobar, ali mu se nadam. Do tada moram upamtit da sam Salko, da mogu rei ako me upitaju, jer vie nemam lica, pa me po licu nee prepoznati. U stroju je bilo dvanaest ljudi. Vidio sam ih prije nego to su mi svezali oi. Devet puaka bilo je nabijeno orcima, a u tri su bili pravi meci. Oni koji ubiju da ne znaju da su ubili. Reklo im je da pucaju u srce, ali jedan je htio znati je li me on ubija, pa mi je pucao u glavu. I jest, u njegovoj cijevi bio je pravi metak. Leao sam, a jasno sam uo kako komandir vie na narodnog izdajnika koji je pucao u glavu. Ali ni on nije znao koji je od njih dvanaestorice. Zna samo jedan ovjek. I zna zato je to uinio. Halal mu od mene, iako me je u brigu stavio da moram pamtiti da sam Salko. Od brata Fajka. Nije mi u lice pucao od huje i zla, nego mu u srcu nije bilo Boga, svejedno kojim ga imenom zove, pa da zna da nije na ovjeku da se osveuje. A osvetit se htio onome koji je ubio roenoga oca. Nije, jadan, znao, ali e saznati kad za to doe vrijeme. A vrijeme dolazi svakom, pa e tako i njemu. ovjek ne grijei kad halali. Nikad. Dunost je halaliti i najgorem od najgorih. Dobrota je halal dati, radost je halal primiti. Nadam se da je i meni otac halalio prije nego to se s duom odijelio, da mi je

onako komunistiki oprostio to znaku s Titovim potpisom vie nije mogao nositi kao to ju je nekada nosio. Salko sam, i treba mi njegov oprost i tu gdje sad jesam, ili nisam, jer bez toga sam od olova i muka e velika biti onima koji me bez ljudskog halala gore budu nosili. *** Brat sam mu i odrei ga se ne mogu. Imam etiri sina, a ako dobijem petoga, zvat e se Salko. I neka svi znaju po kome se tako zove. Moje pravo je da dijete nazovem kako mi je volja, a neka moje ostane i zato u mu dati bratovo ime. Ko se smije u to petljati? Sud je sudio i osudio, gotovo je s tim za sva vremena, a rodbini, i mojoj i njezinoj, bolje je da uti. Nisu bili tu kada je trebalo i kada se moglo sve sprijeiti, pa neka ih ne bude ni kada na svijet opet mali Salko doe. Nisam vjernik, a on je bio. U damiju sam uao samo turistiki, i to u Istambulu, pa mi se nije svidjelo unutra. Ne vjerujem i nemam vremena ivot troiti na vjerovanje. Preblizu sam bio smrti da bi to inio. I nije me tada Allah spaavao, nego ovjek. Jedan. Nikome, osim meni, ne mora biti vano koji. Ali koliko god ne vjerovao, platit u da mi se izue dove, sve koje trebaju, sin da mi se opet rodi, pa da ga Salkom nazovem. Eto, to je sve to bih o svome bratu mogao rei. Jo i to da nije pravedan zakon po kojem rodbina ne smije znati za mjesto na kojem je osuenik na smrt pokopan. Naoj roenoj materi to nije vano, ali meni, eto, jest. Htio bih znati, pa da mu se denaza klanja. Ako se osuenika kaznilo, zato se kanjava one koji su ostali za njim. Toliko, i nita vie od mene. Nakon to Salke vie nema, ja rakiju liznuo nisam. Nije to se u sebi borim i to ne bi htio, nego mi se zgadila. Onoga dana kad su nam javili daje kazna izvrena, bilo je to oko pet popodne, prola je neka muka kroz mene, sve sam mirise nekako jasnije osjetio, mislio sam evo, ja diem, a on ne die vie, pa sam natoio rakiju. Kako je natoih, tako mi se die eludac, sva ona kiselina krenu van. Dva sata sam u povraao i nisam znao ta mi je. Amra se zabrinula, htjela je zvati hitnu pomo, a ja joj

govorim: Nemoj, nije to za doktora! I fakat nije bilo. etiri puta sam se bezuspjeno lijeio od alkoholizma i nisam se mogao izlijeiti. Doktor govorio: Proi e ga kad dobije dijete! Dobih prvog, drugog, treeg i etvrtog sina, ali ako bih ja i mogao bez rakije, rakija ne moe bez mene. Na kraju sam zavrio na zatvorenom odjeljenju jagomirske ludnice. Udarao glavom o zidove, molio ih da mi daju da pijem. Nita nije pomoglo, ali, eto, otkad javie da moga Salke vie nema, meni se rakija gadi. Poelo je jo u gimnaziji. Vole se momci napraviti vani pred curama, pa na velikom odmoru potegnuti dva dupla vlahova, i onda pijani zajebavati profesoricu muzikog. Takva su bila vremena, dugih kosa i kratkih pameti, a ne znam kakva su danas. Moe biti da su se i promijenila. I jo kad je stari zglajzao, izbacilo ga iz Partije, i od zamjenika direktora postade nii referent, a muka se u kuu uselila i svako dobro od juer postalo je zlo od danas, ja sam dobio novi razlog za pie. Onaj pravi muki. Pije od tegobe i jada. Ne znam kako sam se takav i upisao na fakultet. Ali, eto, primie me. Stari kae: Pazi sad sine, samo si mi ti ostao! Biva, da se ostavim pia i uhvatim knjige. Rekoh hou, kako ne bi. I mislio sam da hou, ali mi se, vidi, nije dalo. Sestra se na zor udala, samo da pobjegne iz lude kue, otila je ivjeti u Tuzlu, dobila dijete, pa se odmah razvela. Ali nije joj bilo drago dolaziti. Vidi staroga kako se rui, mater od koje ionako nikad nije bilo koristi, mene kako pijan dolazim kui, i Salku koji ni ne izlazi van otkako vie ne moe u medresu. Samo ode u podrum, po umuru prostre serdadu i klanja. Sjedio sam u fakultetskome bifeu, udarao po vinjacima sve dok me ne bi izbacili van. Jesam, koji put sam se pijan potukao. Neko bi kazao neto protiv Salke, ili bi mi se samo uinilo da kae, i ve bi izbila frka. Bilo mi je dosta da spomenu ilasa, i to kako je ilas zglajzao, a ja bi ve mislio da me to za starog zajebavaju, pa sam se opet bio spreman potui.

Prvi put kad je dola milicija mene su umjesto u zatvor odveli u bolnicu na ispumpavanje eluca. Sutradan sam ve bio na psihijatriji. Eto, tako je poelo. A Amra kao daje znala da e mi se jednom rakija ogaditi, pa me je trpila i pratila od bolnice do bolnice, udala se za mene takvoga i raala mi sinove. Neka mi jo samo Salku rodi i spomenik u joj podii, vei od onog Envera Hoxhe u Tirani. v Cim padne kia, ja osjetim kako me odnosi. Ono to su mi bili prsti, sada je od mene daleko, ako ih ko i nae, rei e kamen i zemlja. Moja plua i ono to je od glave ostalo nakon to mi je mozak iskoio i rasuo se po dvoritu kule na Zlatitu, sve biva zemljom dok ekam i nikako da doekam. Salko se zovem, a kia ne staje ve trei dan. Salko se zovem kazuje i mozak koji su u kantu pokupili dok su prali dvorite i bacili ga u smee. Na dva sam kraja Sarajeva, na Trebeviu kod Prvoga umara, i na smetljitu iznad Huma. Salko do Salke ne moe pogledom dobaciti, a izmeu je grad, tee Miljacka, i raunam da se polako zaboravlja staje od mene bilo. Jutros mi je na um palo da me jo ne nalaze jer nisam na jednome mjestu, ali Bog je svemogu, njemu je malen ovaj svijet, i nije mu daleko od Huma do Trebevia. Imam vremena da prebirem po onome to nisam dobro uinio. Ili nisam dobro mislio, to na isto doe nakon to vie nita ne mogu popraviti. Mislio sam da me moj otac ne vidi. Nije me za njega bilo, kao to njemu nije bilo Boga. Hamdo moj zlosretni, pazio je da pauka ne pogazi dok po kui hoda, pazio da mu dijete ne istri pred auto, da komadi hljeba digne s ulice i poloi ga na prozorski lim, na sve je pazio, ali mi se inilo da, od silna gledanja pred noge, ne vidi mene kad mu idem u susret. A je li bilo tako? Ne znam, niti u znati, ako nije zlo to sam mislio tako. Ako je zlo, bit e mi reeno kad za to doe vrijeme. I jesam li uao u damiju zbog oca ili zbog Allaha? Zato to me otac nije gledao ili zato to sam Boga u srcu otkrio? Salko se zovem, i lake bi mi bilo da znam siguran odgovor. A to vie ekam, to mi se vie ini da ne znam.

Nisam mu zamjerio to to me zatvorio u kuu i to me nije putao u medresu. Pusti ga, bolan, stari, sad je gotovo, govorio mu je Fajko. E, neu ga pustiti, samo preko mene mrtvoga moe do damije, odgovarao mu je. Umjesto da me zaboli, ili da me huja uhvati to me otac ne puta pred Boga, meni kao da je bilo drago. Stalo mu je do mene. Isto sam mu to i Fajko i Sanela, samo to se to ranije nije vidjelo. Nije on, jadan, izdao nijedno od nas troje, nego smo mi, svako za sebe, izdali njega i ono u to je vjerovao kao to malo koji musliman vjeruje u Boga. Fajko se propio, Sanela je otila, a ja sam se potajno okrenuo Bogu. Njemu koji je za moga Hamdu postojao samo kao nevidljivo neto to e ga posvaati s Partijom. A mater, mater je radila to i druge majke. Oko djece i kue, pa oko komiluka, da svako sa svakim bude u dobru i da na nau kuu ne padne ni ruan pogled. inila je ono to se i ini u normalna vremena. I pravila se da nita ne vidi kad vie nisu bila normalna. *** E, moja Fikreta, ta si doekala: rodila si ga da ubije! E, Fikreta, dijete moje, da si znala ta ti pod sisom raste, bi li otila doktoru Wagneru, onom vabi s Marijin dvora, i rekla mu: vadi ovo iz mene, ovjee boji. Nema Boga, Fikreta, jer da ga ima, niti bi pustio da sin ubije oca, niti bi tebi takvo dijete dao. Nikoga runo nisi pogledala... Eto, tako mi govore ene, a ja utim i ne odgovaram. Znam da mi ne govore iz dobra, nego se naslauju mojom nevoljom. Coku ustima ba kao da su rahatlokum pojele. Rekla bi im ja: nije to moj sin ubio, mome je ime Fajko, a ubio je neki drugi. Neki koji se sluajno u meni zatekao, sluajno se rodio i oko mene se motao, a da nikad, ni jednoga dana, nije bio moje dijete! Tako bi im rekla, i bila bi istina, ali neu, jer je njima najmilije tako neto uti. Zato mi i govore tako, a sve misle, i od toga to misle Trebevi odjekuje, a kamoli ne bi meni u glavi bubnjalo: Odreci ga se Fikreta, odreci ga se Fikreta! E, neu, iako mi nikad nije zaplakao, a ne sjeam se da me je ikad

majkom nazvao. Ne sjeam se da me je ikad zvao, jer bi mu zatrebala. Salko. Prokletinja moja, odrei ga se ne mogu kad nije moj. Moja je samo nevolja, i ono dvoje djece, nek su mi iva i zdrava. Jest, pitala sam se ovih mjeseci zato sam ga takvog morala donijeti na svijet. Jesam li nala odgovora? Eh, nalazila sam ih svakakvih. I onih koji bi me pod stare dane okrenuli Bogu. Ali, opet mislim, kad bi Boga i bilo, pa zar bi me na to to ga ima ovakvim zlom upozorio? Raunam da ne bi. A ako i bi, ako ga i ima, tada neka do neba uje Fikretu koja ga proklinje. Neu opsovati, nikada nisam, ali bi mogla, i bilo bi od srca. Samo kad bi znala da Boga ima. Prije e biti ono to stari ljudi govore: u velikoj srei vazda se pojavi onaj koji od iste japije naini veliku nesreu. Nekad mu to uspije, a nekada ne. ..,._. 7 37 Salki je uspjelo. Dobra je drava koja nam ne kae gdje mu je grob. Jer kad bi mi rekla, vazda bi znala prema kojoj strani svijeta se ne smijem okrenuti. Moga Hamdu upoznala sam na radnoj akciji. Gradila se pruga, ja bila mlada brigadirka, a on komandant svih sarajevskih akcijaa. Iz cijele Jugoslavije se dolo, a Srbija lijepa u ranu jesen, bukte lijeska i ruj po brdima, tee Morava, od svih bosanskih rijeka ljepa, a narod fin i gostoprimljev, doekuju nas kao roenu djecu. Od poetka je zavladalo neko takmienje izmeu nas. Svaka brigada imala je svoju dionicu, pa koja najvie probije, ta e biti proglaena za najbolju. Beograani kopaju ko ludi, biva sramota je ako je akcija u Srbiji, a oni nisu najbolji. Zagrepani doveli sve samu mukadiju, momci od po dva metra, u njima je snage za poloiti Transibirsku eljeznicu, a na nas druge gledaju onako svisoka. Kao, tem su kulturniji od nas, tem bolje kopaju. Samo Slovenci nisu previe upirali. Nakon pet dana shvatili su da nikako ne mogu pobijediti, te su se manuli orava posla. Njima je akcija posluila vie kao izlet. A naa dionica bila je najtea, s najvie stijenja, sve same provalije, poginut e ako ne pazi gdje

sta-je. Valjda se raunalo da mi ionako ne moemo biti najbolji. Jedne noi pred poveerje Hamdo je okupio itavu sarajevsku brigadu. Stao je pred nas, pa govori: Gdje su se vodile najtee bitke narodnoo-slobodilakog rata? Gdje su bile, i gdje jesu, Kozara, Neretva, Konjuh i Sutjeska? Gdje je svaki pedalj zemlje zaliven krvlju partizana? Koju nau socijalistiku republiku je drug Tito nazvao kolijevkom bratstva i jedinstva? Kako se zvao grad u kojem je Gavrilo Princip pucao u srce monarhije?... Ne govori Hamdo ta treba raditi, kako se ponaati i koliko kubika zemlje nam valja iznijeti. Samo postavlja pitanja, a sa svakim je pitanjem nama jasnije ta moramo initi. A ja malena, plava, ba curica od dva pedlja, gledam ga i sluam, i sve mi se ini da u umrijeti upita li jo neto. Hamdo pita, pa opet pita, a ja ne umirem. Onaj ko takvu smrt nije doivio, ne zna ta je ljubav. Uzeli smo se pola godine kasnije. Bila svadba na Ilidi, mala i skromna, jer takva su bila vremena. Nita nismo imali, ali nam je bilo dato da sve sagradimo vlastitim rukama. A to je puno. Nekima ni toliko nije dato. I kad bi god zakripalo, kad smo ivjeli u podrumskoj sobici, ja nosea s Faj-kom, sa svih strana prokrinjava i ne znam gdje u djetetu kolijevku postaviti, samo bi mome Ham-di rekla: Hajde, ovjek moj, upitaj me ono o Principu i kolijevci bratstva i jedinstva! A njemu bi bilo drago, pa bi me zagrlio i sve bi odmah bilo lake. Znala sam ja da mi s Hamdom samo na dobro moe izai, jer nije uzalud pobijedila sarajevska brigada. Daba Zagrebu muka sila, daba Beogradu sva Srbija, kad nisu imali Hamdu! Nije prolo ni mjesec dana otkako sam Fajku rodila, a eto ti moga ovjeka s rjeenjem za stan. Moj Hamdo nije pio, ali se tog dana jedva drao na nogama. Stao ispred kapije i vie: Grbavica, dvosobni, ezdeset i dva kvadrata! Komiluk izlazi na prozore, jedni estitaju, drugi se mrte, takvi su ljudi, svakakvih nas ima, a ja ga grlim i ne putam. Ne mislim to mi je dijete ostalo samo, nego drim moga Hamdu i plaem, suza suzu goni, jer ivot ne poinje ni kad se rodi, ni kad se uda, nego

poinje nakon to se useli u svoju kuu. Bili smo mladi i sve to nam se dogaalo donosilo je samo sreu. Poslije je i Sanela dola na svijet pa smo se preselili u vei stan na Skenderiji, doe i vikendica na moru, kupila se zemlja na Palama. Dooe i bogatija vremena, a i moj Hamdo je na poslu iao stepenicu po stepenicu, pa je od skladitara dogurao do efa proizvodnje. Bilo je to kada sam trei puta ostala nosea. Najtea mi je ta trudnoa bila, kao da sam znala ta u roditi, iskoie mi vene na nogama, po licu izbile nekakve crvene fleke, a vaga pokazuje dvadeset i pet kila vika. Ko bi me takvu pogledao? Zato nikada nisam krivila Hamdu to se zagledao u direktorovu sekretaricu. Mlada, nagodna, noge joj do uza vrat, Mirjana se zvala, dola u Sarajevo iz Sapca. Prava ona srbijanska kurva, daleko joj lijepa kua bila, nikad joj nisam oprostila. I tako, dok sam se ja vukla po kui i deverala oko djece koja jedno za drugim obolie od zaunjaka, a ono olovo u meni samo raste i biva sve tee, moj ti je Hamdo s Mirjanom obilazio motele oko Sarajeva. Ili je u Panorami na Palama, ili je kod Klaara na Bijambarama, ili na Jahorini, Borakom jezeru, u Jablanici, a meni sve govori da obilazi gradilita po Bosni. I ja ga onda umornog dvorim, iako prije nego to se vrati ve znam gdje je i s kojom bio. Javljaju mi ljudi, njegovi s posla, javlja mi komiluk, pa mi kau kako ih je zagrljene vidjelo dok etaju uz jezero, pa ta su jeli i pili, ko im je na uho svirao i ta je kurvi moj Hamdo govorio i obeavao. Znaju ljudi i ono to nikako ne bi mogli znati, ali im je mila moja patnja, te zato znaju i govore mi. A ja sluam i trpim, znam da drukije ne moe, i samo stisnem zube kad neto runo o njemu kau, da je ovakav i onakav. Moe se moj Hamdo kurvati, moe joj obeavati da e se od mene razvesti i da e nju uzeti, moe po preduzeu priati da je i u krevetu od mene bolja, kako i ne bi bila kada je kurva, ali ja znam da on ljubavi do moje nema i da e mi se vratiti. Opet u ga dvoriti i uvati, a kad mi teko bude, samo u mu rei: Hajde, ovjek moj, upitaj me ono o Principu i kolijevci bratstva i jedinistva! Da me trea trudnoa nije tako nagrdila, nikad se moj Hamdo ne

bi zagledao u direktorovu sekretaricu. Nakon to je sve prolo, pitala sam ga, i on mi je rekao. Pa sam ga jo pitala: A je li, ovjek moj, je 1' mi se sad vratilo ita od ljepote? Jest, Fikreta, vratilo se i probeharalo, govorio mi je i zaplakao. Halali mi Fikreta!, sklapao je ruke, a ja sam rekla da mu nemam ta halaliti. Eto, takva je naa srea bila, za veu ja ne znam i ne vjerujem da je na svijetu ima, sve dok se nije rodio onaj koji e na moga Hamdu podii ruku. Zato ju nije digao na mene? Da je ubio mene, a ne njega, oprostila bi mu majka. *** Samo sam joj jednom rekao: Ne daj mu da pije, sakrij mu rakiju! A ona mi je rekla: Ne pije moj Fajko, samo nekad malo popije. Tebe su u medresi nauili da takve stvari govori. A kad bi Fajku odvelo na lijeenje, ona bi po komiluku govorila da ga je poslalo na stipendiju u Njemaku. Tamo su najbolji filozofi! Preda mnom je to govorila, sve dok joj se jednom nije dogodilo da usred ruka meni i ocu kae: Kada se Fajko vrati sa stipendije... Ja sam samo spustio kaiku u tanjur, a otac nita, uti i jede. Pogledala me je kao da sam ja uio Fajku da pije. Grijeh je, preveliki, kad sin ne voli roenu majku, pa se ja, evo, i ovdje uim da ju volim, ali ako ima istine, i ako se svaka istina smije rei, tada je istina da majka nije voljela mene. Ne znam zato i kakva je moja krivnja u tome. Salko se zovem, a nazvali su me tako po amidi koji je umro mlad. Dobar ovjek je bio, pa se o tome prialo sve dok nisam doao na svijet. Nakon toga moga amidu se nije spominjalo. Drugi su mi rekli da sam po njemu dobio ime, komije su priale kakav je Salko bio. Ali otac je zautio o njemu. Sve mislim da je to zato to se vie nije imalo ta rei nakon to je ime kroz mene nastavilo ivjeti. Ako moj brat Fajko dobije jo jednoga sina, etvoricu ih ima, neka ih dobri Allah u zdravlju i srei uva, dat e mu po meni ime. Salko. Ne smije zaboraviti kako se zovem, da znam rei kada po mene dou. A ekam ve dugo, deset je kolskih izleta prolo kraj mene, i vazda neko dijete, nalik na moga Fajku, izmakne pogledu uiteljice, pa kroz granje i grmlje ugazi na mene.

Ne zamjerim djetetu, nego poelim da mu je mater rodila brata koji e umjesto njega ii ovim putem. Nakon to je Vrhovni sud potvrdio presudu, a Maralat za Dan republike nije uvrstio moje ime na listu pomilovanja, upitao me je advokat elim li koga vidjeti. Brata? Neu brata, s njime sam se ve pozdravljao i ne bi valjalo opet. Neka me sanja onakvoga kakav sam nekad bio, a ne kakav sam tu gdje jesam. Hoe li majku da vidi? Kako je to upitao, tako se u meni sakupilo. Ne znam ega, nekakve vode koja ranije nije mogla izai, kao da je neko otpustio branu na jezeru, a dola voda u avlije, tako je i meni dola preko due. Nisam zaplakao, ali mi je poteklo urkom iz oiju. Nasmijao bih se da sam imao zato i da me nije bilo strah da moj advokat, dobar ovjek, Sve-tolik orevi se zove, sve je dao da me od smrtne kazne izvue, da on ne pomisli da sam poludio. Bolje je da misli kako plaem. Nisam mu ni odgovorio na pitanje. Mislio je da zna ta voda iz oiju znai. Tako je nastala zadnja velika briga u mome ivotu, sada znam da je bila zadnja jer poslije vie nisam imao nikakvih briga, a taje ta e majka rei kad joj advokat veli da sam ju poelio jo jednom vidjeti? Ako ga odbije, a mislio sam da hoe, kako e tom starom dobrom ovjeku biti da mi doe u tamnicu i kae mi da me ona ne eli vidjeti? Ljudi ponekad moraju prenositi rune vijesti, pa im bude teko, ponekad tee nego onima kojima takve vijesti donose. Ali ta je dobrome Bogu skrivio ika Svetolik da osueniku na smrt mora rei da mu majka ne eli doi? Laknulo mi je sutradan i radovao sam se kao da je stigla vijest o pomilovanju. A poslije sam poeo razmiljati zato je pristala doi. Zato to nije htjela pred advokatom biti majka koja se odrie sina, nego je eljela ostati rtva, ili zato to me zaista eli vidjeti? Koliko god da sam znao odgovor, nadao sam se da ga ne znam. To je smisao nade, zato ju je milostivi Allah ovjeku darivao. Dola je i sjela. Milicioner koji je stajao kraj vrata upitao je elimo li da izae na pet minuta. To je protiv propisa, mogao je izgubiti posao ako osuenika i posjetu ostavi same, ali dobar ovjek je Meho, prezime mu ne znam, pa mi je htio uiniti dobro.

Ali ona je rekla: Ne, ne treba! Je li zato to me se boji? Nije odgovorila. utjela je i gledala me onim pogledom kojim su me gledali na suenju. Nisu me poznavali, pa nisu mogli vidjeti koje su mi boje bile oi, kako su mi se irile nosnice dok sam disao, bore na kraju usana. Vidjeli su samo nekoga ko je roenoga oca ubio sjekirom i udarao ga njome po glavi dok nije iscijepao i parket ispod glave. Mislili su da sam to ja, i da nita osim toga nisam ja. Tako me je i ona gledala. Nita ju nisam pitao. Samo sam joj, kada se Meho spremao da me vodi, rekao: Ne daj, majko, bratu da pije onoliko. Uinit e svata. Nije mi odgovorila, a ja sam znao da e pred veer, jednog od sljedeih pet dana doi u moju eliju strani ljudi i da vie nikog poznatog osim Mehe u ivotu neu vidjeti. Bio sam u srcu miran, ali to je vie mira, to je u ovjeku vea tuga. Dola je subota, pa sam pomislio da mi ivota ima barem do ponedjeljka. Ali oni su doli u nedjelju. Dok su mi stavljali lisice na ruke i noge, jedan me je pridravao. Rekao bih mu da ne treba, ali valjda mu je to posao, pa zato da se mijeam. Ako padnem, upiam se od straha ili se ponem otimati, on je tu. Posjeli su me u maricu, bilo je mrano, bez ijednog prozora, ali je kroz ventilaciju iz vozaeve kabine dolazio zvuk radija. Igrale su se popodnevne utakmice, uo sam glas Mirka Kamenja-evia, njega je moj otac najvie volio. Govorio je da utakmica nije utakmica ako ju ne prenosi Mirko Kamenjaevi. I jo je govorio da je njegov dedo, a moj pradedo, Miralem tvrdio da mujezin ne zove samo ljude, nego zove i Allaha da se spremi na njihovu molitvu, pa da zato on odlazi samo u damiju s koje okujie Halid Burazerovi. Kad on stane na erefu i pusti glas, Nebo se poraduje Zemlji. E, Mirko ti je kao taj Halid, govorio je otac nedjeljom, svaki puta kad bi bile utakmice. Bog je ugodio da me njegov glas iz Sarajeva ispraa. *** Jo u onoj Jugoslaviji radio sam kao zatvorski uvar, a u ratu sam pomagao svakome kome je trebalo pomoi. Komunistima,

Jevrejima, Srbima, svakome, a ne bih bio poten kad ne bih priznao da sam jednako dobar bio i prema ubojicama, lopovima i prevarantima koje god vjere bili. Nisam ranije bio takav, kriminalac mi je bio kriminalac, a pravda je bila pravda, ali kako u ratu nema pravde i suda, mislio sam da bi valjalo biti dobar prema ljudima ta god da su uinili i zbog ega god bili krivi. Pomagao sam im da pobjegnu, prenosio vijesti i pisma, donosio hranu od kue i vie sam puta zbog takvih stvari mogao izgubiti glavu. Ali, eto, nisam, neto me je uvalo. Ako bi koji ustaa ili Nijemac nanjuio ta radim, a bilo je i takvih, pokazao bi mi da zna, ali me svejedno nije dirao. Jedan Jozo, Hercegovac, zapovjednik strae, nabrojao mi je imena zatvorenika kojima sam donosio potu i Je-vreja koje sam nahranio, pa mi je onda rekao: Orhane Demiroviu, za jednoga, a ne za dvadeset i jednoga, ide se pred prijeki sud, ali neu te prijaviti, nego u te djecom zakleti da me ne zaboravi bude li trebalo. Ehej, bilo je to 1942., na poetku sveg belaja, kad je malo ko mogao raunati da e se okrenuti ratna srea! I nisam ga zaboravio, ali slaba mu je korist od toga bila. Ubie ga partizani im su 6. aprila 1945. uli u grad. Ne stie se, jadan Jozo, ni Bogu svome nesretnome pomoliti, a kamoli da se na mene pozove. A ja ispadoh komunistiki ilegalac, iako su mi komunisti vazda bili malo bolji kriminalci, pa za-radih spomenicu i bolji posao. Pitalo me u sreskom komitetu ta znam raditi. Rekoh: nita osim okopavati bau oko kue i uvati zatvorenike. E, na tom poslu te ne moemo ostaviti. A dva su razloga zato ne moemo. Prvi je to bi bila sramota da borac od 1941. u slobodnoj komunistikoj zemlji radi kao uvar zatvora, a drugi razlog, za tebe moda i vaniji, je taj to bi ti sigurno opet pomagao zatvorenicima, pa bismo te na kraju strijeljali. Tako mi rekoe, a ja neka razmislim koji u posao odabrati. Mislio sam mjesec dana i ve sam smislio da bi mi, moda, najbolje bilo vratiti se na djedovinu i obraivati zemlju daleko od dravnih poslova na kojima se, evo, i glava moe izgubiti, kad me opet pozvae u komitet, vele: estitamo,

postao si naelnik odjeljenja za izvrenje kazni Narodne Republike Bosne i Hercegovine. I jo napomenue kako je to posao na kojem ne mogu nita zajebati. Dolazim kui, a ena me pita kolika ti je plaa. Kad sam joj rekao, umalo se nije sruila od uda. Pa jesi li, bolan Orhane, postao ministar? Nisam. A ta si onda kad ima toliku plau. Ja izvadih papir iz depa, pa joj proitah. A ta ti je posao? Ne znam, rekoh. Eto, tako sam ti ja postao ono to se u drugim zemljama lijepo zove: dravni krvnik. U ovih trideset i neto godina vie sam nesretnika ispratio na onaj svijet, nego to ih je ijedna babica donijela na ovaj. U poetku se nisam snalazio i bilo mi je teko. Kasnije sam se snaao, ali mije bilo jednako teko. Moje je da komandujem paradom, imenujem streljaki vod i napunim puke te da osuenika ispratim od elije do mjesta izvrenja kaznene sankcije. To se mjesto svakih godinu-dvije mijenja, da narod ne sazna. Vazda sam se pitao zato to narod ne smije saznati, a onda sam shvatio da nije do naroda, nego je do nas. Nema ubijanja bez sakrivanja, i zapravo je svejedno ubija li od vlastitog eifa ili u ime pravde i drave. Ja sam onaj koji pazi da osuenik zdrav i itav stigne na mjesto izvrenja kazne, a drugovi iz komiteta su bili u pravu: tu fakat nita ne mogu zajebati! I ne mogu pomoi ni sebi ni njemu. Drim ga da ne padne dok mu u eliji stavljaju lisice, pazim da uza se imam isti ve, ukoliko se ovjek upisa od straha da ga mogu presvui, kaem mu poneku rije ako vidim da mu treba. Bilo ih je koji su htjeli da ih drim za ruku, kao to se u etnji dijete dri. Udovoljio sam im. Sta god da su od mene zatraili, ja bih im udovoljio. Osim to ih nisam mogao pustiti na slobodu prije nego to tri metka uine svoje. A nije bilo ba nijednoga kojeg ne bih oslobodio. Daba to je bilo viestrukih ubojica, onih koji su silovali djecu i roene matere, ali nema tog ovjeka kojeg bih ja u tom trenutku ubio. Lako je suditi u sudnici, daj ti sudi pred zidom! Ja te ljude preboljeti ne mogu, no nakon izvrenja sankcije nikad ne spavam i uvijek mi na um padne ista stvar: Moj Orhane,

budalasti Orhane, da nisi pomagao ljudima u ustakome zatvoru, ne bi te dopalo ovo to te je dopalo! Znam da nije ljudski tako misliti, ali svako je ovjek najprije za sebe i svako najprije o svojoj muci misli. A moja muka je takva da sam pomaui drugima odmogao sebi. Jest, mogao sam davno traiti da me prera-sporede, ali bilo je kasno ve nakon to sam prvoga pred zid dovodio. Bilo mi je ostalo dva mjeseca do penzije i mislio sam da me vie nijedan nee dopasti. Pred Maralatom su se nalazile dvije smrtne presude koje je ve odbio Vrhovni sud: Stevan Karali iz Sanskoga Mosta, koji je zbog jedne ovce ubio kom-iju, enu mu i eninoga brata, te Salko Osmanovi iz Sarajeva, koji je sjekirom zatukao roenoga oca. Za Stevana se govorilo da e dobiti pomilovanje jer je naknadno ustanovljeno da je ovca bila njegova, a ne komijina. Salko se trebao izvui po dva osnova. Nije prethodno kanjavan, a u tom je sluaju zajedno ubojstvo po pravilu stizalo pomilovanje. Osim toga, psihijatri su se razili oko pitanja uraunljivosti. Jedan je kazao da je Salko Osmanovi psihopat, dakle uraunljiv, dok je drugi potpisao nalaz teke psihoze i vjerskoga ludila. Na kraju je od suda prihvaeno ono to je tvrdio prvi doktor, ali Maralat sigurno zna za ovo razilaenje. Sve sam ja to pratio i itao, raspitivao se kod strunih ljudi, telefonirao u Beograd, gdje me ve svi po imenu znaju. Godinama nita drugo i ne radim, nego prevrem knjige i enciklopedije i gledam kako bi koji osuenik na smrt mogao biti pomilovan. Zavrio sam etiri razreda osnovne i nisam neke velike pameti, jer da jesam, kao da bih bio zatvorski uvar, ali sam ve mogao doktorirati pravo, politiku i mentalne poremeaje, koliko sam o tome proitao. I vremensku prognozu sam mogao doktorirati. Ako je jesen kiovita, pa nastupe poplave i poskupi penica, poskupit e odmah i kruh, te e pomilovanja biti vie. Ali ako nakon toga doe teka zima s puno snijega, pa narod pone potiho mrmoriti protiv drave, e tada je mrka kapa osuenicima na smrt. Jo gore je kada se usred ljeta nadignu studenti na demonstracije, jer nakon toga e i nii sudovi biti ei, pa e faso-

vati smrtnu kaznu i za ono za ta bi inae dobio petnaest godina. Zato je najbolje kad nema previe ni kie, ni sunca, kad nije ni zima, ni ljeto, narodu nije ni dobro, ni loe, a drug Tito putuje po svijetu. E, kako je Tito upravo otputovao u Ameriku, a u Jugoslaviji bilo lijepo vrijeme i nije poskupio kruh, ja sam nekako raunao da u s mirom otii u penziju. Ako Stevana i Salku i ne pomiluju, a nee dok se Tito ne vrati i dok se ne slegnu utisci s putovanja, Maralat im bez njega nee ni potvrditi presudu. Ne mislim ja da je do Tita i da on uope zna kome je potpisao pomilovanje, ali znam da oni u Maralatu vole kad narod vjeruje kako on o tome odluuje. A onda me je pogodio grom kada je stigla depea o izvrenju kaznene sankcije nad Salkom Osmanoviem. Pa kako, majku mu jebem, ako se Stari jo nije ni vratio iz Washingtona? Tako, Or-hane, tako. E, ako je tako, odoh ja kod doktora da otvorim bolovanje. Dva mjeseca bolovanja, pa penzija. Iao sam od doktora do doktora, alio se na plua i bubrege, tri puta su mi radili EKG, molio sam ih, gurao im plave koverte, ali nita. Ili se doktorski svijet preko noi opotenio ili me je sudbina uhvatila za guu i ne puta. Ne znam ta je, ali ne dobih ja bolovanje, kao to Salko ne dobi pomilovanje. Bog nam dade da jedan drugome pogledamo u oi. ta sam ja vidio u tim oima? Sad kad sam u penziji i ni za ta vie ne odgovaram, niti me iko ita pita, mirne due mogu rei da sam vidio nevinog ovjeka. Svaku svoju muteriju pogledao sam u oi, osim onih jadnika kojima su se oi od straha izgubile, i svata sam u njima vidio. Ne bih to inio da nisam morao, a morao sam jer bez toga nismo ljudi i nema nikakve estitosti. Ako se u oi ne pogledamo. Bez toga bi mi se inilo kao da ja sudim i ubijam, a to ne mogu. Viao sam tugu, viao sam kajanje, one koji su ubili ali ne bi vie nikad, i one koji su ubili i ubili bi opet, viao sam oajnike, ljude koji ne znaju ta su uinili i one koji ne znaju ta e im biti uinjeno, ali djecom se svojom kunem, do Salke Osmanovia ja nisam u oi gledao nevinog ovjeka. Uhvatio sam ga za ramena, a on je mirno

stajao, ba kao da eka red kod brice. Sjedio sam do njega u marici i sluao ga kako die. Kao curica, moja Belkisa kad pie zadau iz matematike, tako je taj ovjek disao. Jest, neko e rei da Orhan pria budalatine, ali nakon to si toliko puta sluao osuenike kako u mraku diu, sve ve o tome zna. Uplaio sam se od njegovog disanja. Uto je ofer ukljuio radio. Taman je na Grbav vici poinjala utakmica eljoHajduk. Mislim se, ne sluaj to, sine moj, jer e se sjetiti da iv nee doekati drugo poluvrijeme. Ali Salko progovori: Mirko Kamenjaevi, on je najbolji. Jest, ali ima i jedan iz Zagreba, taj je isto dobar. Moj ga je otac najvie volio. A za koga je navijao? Za Zelju. v I ja isto, za Zelju. Eto, to smo jedan drugome u ivotu rekli. Kasnije vie nije bilo prie. Salko Osmanovic niti je zadrhtao, niti se upisao od straha. A jedan iz voda mu je pucao u glavu. E, da sam samo mogao znati koji je, ne bi taj dravne slube vidio. Ali otkud bih mogao znati. Sad sjedim ispred kue, gledam ljude kako prolaze i nekad mi se uini da vidim poznato lice dok zamie gore uz pekaru. Zna to i biti neko poznat, ali ee je da mi se samo uinilo. Jednom sam tako vidio rahmetli brata Rahmana, i taman da ga zazovem, kad se sjetih da je mrtav ve sedamnaestu godinu. Bude to kad previe gleda ljude, a ja ih se u ivotu nisam nagledao, pa sad koristim vrijeme. I uvijek nakon to naie uz pekaru prvi kojega nema meu ivima, kaem si da je dosta gledanja za danas, pa odem iza kue i okopavam bau. Uredna mi je baa, ljepe u Sarajevu nema. ena mi govori da sam trebao biti vrtlar. Jesam, trebao sam biti sve to nisam bio. Danas je kraj pekare proao Salko. Znao sam da nije on, ali svejedno sam viknuo za njim. Za svaki sluaj, jer svakakvih uda ima, pa daj Boe i meni jedno takvo. Onda sam otiao u svoju bau i malo kopao, a malo gledao grad pod nogama. E, da mi je

zaboraviti, opet bih se rodio. Zemlja ne uti. Zemlja je stara nena koju bole kosti. U snu se pomakne i zastenje, kripe joj kosti i pucketaju zglobovi. To sam saznao otkako sam ovdje i mislim kako e se iznanaditi svaki ivi stvor kad jednom mrtav bude. Zemlja ne uti, ali ju nekada nisam mogao uti jer ni ljudsko tijelo ne uti. Samo to mislimo da ne ujemo tutanj svojih srca, ali kada srca stanu, tad uje da su bila glasnija od grmljavine. Kada srce stane, uje Zemlju i hvata te nemir. Jer ta ukoliko je i ona iva? Ako je Allah i Zemlju uinio ivom, tada je grijeh u svakom tvrem koraku. Je li to razlog to tako dugo ne dolaze po mene? Pamtim da sam Salko, a ako me kie svog raznesu, ostat e mi ime. Ime u zadnje dati, jer kako bih bez imena pred Njegovo prijestolje stao. Salko koji je tvrdim korakom po Zemlji gazio, a Zemlja je stenjala jer su je boljele kosti. Ako Bog da Fajki jo jednoga sina, on e se umjesto mene zvati Salko. Tako su se zvali moleri i vodoinstalateri, a nijedan hafiz i alim. Ja nisam bio ni moler, ni alim, a sada sam nita koje eka da meleci po njega dou. Smiluj se, dragi Boe, da Zemlja tad bude iva, jer ako i ona zauti, Salko e zautjeti za njom. *** A mene je zaklelo da utim. I da nije, ne znam kako bih to rekla, ni da li bi se moje brojalo pred narodom i narodnim sudom. Na utnju su me za-klela dvojica brae, jedan je bio pijanac, a drugi nije. Taj to je bio pijanac bio je dobre i bogate nafake. Voljela ga je lijepa i mlada djevojka, pa ga je za sebe uzela kao to se uzima skupa i bezvrijedna stvar. Izrodila mu je etiri sina, iz ljubavi, a ne zato to se nadala da e on prestati piti. Drugi brat, taj to nije bio pijanac, doao je na svijet u krivo doba. Otac i majka upravo su potroili svoju ljubav te im je stigao poput telegrama na adresu pokojnika, ili poput ruinog sjemena na ledenu santu. Zato na njegovo lice nisu upisali ljepotu. Niko se nije

divio njegovim prvim rijeima. Nisu vidjeli kako raste. Disao je drugi brat, ali ljudima nije postojao. Ali nije me zaklelo da o tome utim. Ako bih i rekla, vie nikome ne bi bilo vano. Zaklelo me je da utim o onome to se jednoga dana dogodilo u roditeljskome domu dvojice brae. Majke nije bilo kod kue kada je doao pijani brat. Nije bilo ni drugoga brata, jer je u podrumu, u svome hramu od loeg bosanskog ugljena, Boga molio u zalazak sunca. Kod kue je, dakle, bio samo otac. Pijani sin iskao je novac, a otac je, kao i uvijek, rekao: Za pie nemam! Pijani sin zaplitao je jezikom, iznova traio, otac je znao da e to potrajati neko vrijeme i samo je ponavljao svoje rijei. Ali potrajalo je predugo, otac je htio izai iz sobe, pa je blago odgurnuo sina, ali sinje bio toliko pijan da je pao. A kada je pao, razbistrilo mu se u glavi upravo toliko da shvati zato je pao. Zato to je gurnut kao da je mrtva i nepotrebna stvar. Da nije tako, mislio je, otac bi ga barem pogledao. Pijani sin otiao je na balkon i uzeo sjekiru. Otac je sjedio okrenut leima i pokuavao udjenuti konac u iglu da zaije dugme na koulji. Dok je prvi put zamahivao sjekirom, sin nije mislio da je to ita gore nego biti gurnut. Shvatio je da je puno gore kada je ocu prs nula lubanja i kada je kriknuo poput psa kojeg je udario auto. Nakon toga pijani sin udarao je sjekirom da bi i sebe i oca uvjerio u ono to je do maloprije mislio, da to nije nita gore nego biti gurnut. Tako ih je zatekao onaj drugi brat koji se u svome hramu od loeg bosanskog ugljena molio Bogu. Molitva je predugo trajala. Ubio sam ga, plakao je brat koji vie nije bio tako pijan. Zato?, pitao je drugi brat. Ne znam. Kako ne zna?, zagrlio ga je, pa su tako stajali neko vrijeme, a ja sam se pitala ta bi se dalje moglo dogoditi. Ima etri sina, rekao je brat koji nije imao nita, ima enu. Moe li mi halaliti?, pitao je brat koji vie nimalo nije bio pijan.

Ti e halaliti meni, rekao je brat koji nije imao nita, uzeo je sjekiru u ruke i udario po mjestu na kojem bi leala mrtva oeva glava da je od glave ita ostalo. Bila sam jedini svjedok, a jedini svjedok sam mu i sada, dok na Trebeviu eka da po njega dou. Kada su ga na sudu pitali zato je ubio oca kojeg nije ubio, brat koji je u krivo doba doao na svijet odgovorio je: Ne znam. 157 ASAG V Ne sjeam se kad je to bilo. udo je da se iega sjeam u ovim godinama. Zato me vie ne pitaj kad, kad, kad... Sta ja znam kad! I zato je tebi toliko vano kad je bilo? Glavno je da je bilo. A moda ni to nije glavno. Glavno je daje dobra pria i da se pria, evo, otkako znam za sebe, a to ti je fala Bogu evo ve devedeseta godina. Moe biti da se prialo i ranije, ali ja to ne znam i ne bih ti lagao ako ne znam. Mislim, mogu ja i lagati, ne bi mi bilo prvi ni stoti put, vie sam ini mi se u ivotu lagao nego to sam istinu govorio, ali odta ti je da me slua ako unaprijed zna da u ti neto slagati. Bila u jednog dubrovakog trgovca ker jedinica po imenu Mara. Dola mu na svijet takoreku u zadnji as, mater ju rodila s navrene etrdeset tri, kad se vie nitko nije nadao da bi u kui Ivetia jo moglo biti poroda. Stari Simun, tako se trgovac zvao, u prvi mah i ne bi jako sretan to mu je Vinka, a tako mu se ena zvala, na svijet donijela ensko. Ugasit e mu se loza, nestat e mu imena, nee vie biti Ivetia kao da ih nikada na svijetu nije ni bilo. Ali nakon tri mjeseca, kada se djetece ? 159 ai prvi put nasmijalo, u imunu se elja prelomila, nestalo je svakog gnjeva, i ne bi vie on svoju Maru za stotinu sinova dao. Tako to kod oeva obino biva. Htjeli bi sinove, htjeli bi da ih u rat daju i da im se iz rata ne vrate, i sretni su kad im se sinovi rode. Ali

ta srea kratko traje. Prava i duga oinska ljubav poinje s kerima. Curica je navrila pet godina, Simun je u nju gledao kao u Boga i zvijezde bi joj s neba skidao da je mogao, ali Grad nije prestajao brujati kako se uskoro gasi ime Ivetia i kako ni imuna vie ne vrijedi Ivetiem zvati. Umrijet e skoro pa je bolje naviknuti se da plemena Ivetia vie nema. Sahranie iz pasjaluka ime prije nego to nestade onaj koji ga nosi. Ljudi vole takve stvari, kao to vole i sprovode. Nigdje se kao na sprovodu ne osjea kao iv ovjek i nikad ti tvoje ime nije tako veliko i vano, taman i da si zadnji jado iz porodice najgorih sirotana, nego kad iezne neko od asnih imena. Dolazile su do njega takve rijei, jer su i bile izgovorene da dou do onoga kojeg e najvie zaboljeti, a Simun je muao, nije odgovarao i uzvraao, ali se u njemu samo kupio bijes. Ivetii su, zna, od davnina ivjeli izvan zidina Grada i koliko god da im je bogatstvo naraslo, nisu ih putali unutra, niti su im dali da postanu sasvim gospoda. Bilo je u tome pizme, a bilo je i neeg drugog. Porodice koje su imale ugled i mo, a ivjele su izvan zidina, bile su nekad najbolja ratnika snaga Republike. Njihov je bijes titio zidine od osvajaa. Jest da bi se Dubrovani na kraju sve dogovorili s Turcima, ali opet je trebao netko za koga se znalo kako mu nije teko poginuti. Jebe diplomatski dogovor ako prije njega nije pala mrtva glava. Kao to ni primirja ne bi nita valjala da se ne potpisuju krvlju. Svakoj dravi vazda su trebali ludovi koji e s prvim migom suknuti u rat. Kao oni crnci to danas tre na stotinu metara. Niski start pa hop u grob. Ivetiima je smrt bila u krvi. U krvi im je bio onaj pelinji bijes koji je od svih bjesova najvei: pela zna da samo jednu aoku ima i da e s ubodom skonati. Zato je uva do onog asa kad vie nema spasa za nju i njezine. E, tako je Simun Iveti etao s malom Marom po Stradunu, s kraja na kraj Grada, pa u veliku lijepu kuu na Pilama, a u njemu je rastao njegov pelinji bijes. U crkvi su se smijuljili kad bi ga vidjeli, a pop je govorio kako je Bog stvorio enu da uti i legne pod mua kad joj se tako kae. I jo

je rekao da ena nema svoga lica, jer je ensko lice lice vraje, nego pobona i estita ena treba imati lice svoga mua. Puk je popu odobravao. Odobravale su babe sa crnim maramama umjesto glava. I asne su sestre odobravale, bit e uvjerene da umjesto svo-jih nose Boja lica. A Simun je prestao ii na misu i zabranio je Vinki da vie ikad prekorai crkveni prag. Ne znam koja su to bila vremena, ali bit e IM da je bilo davno, jer popovi vie ne govore takve stvari. Simun je gledao u raspelo iznad postelje pa mu se u jednom asu uinilo kako mu se i Raspeti smijulji kao to se smijalo stado u crkvi. Ili mu se nije uinilo ba to, nego neto drugo. Uglavnom, skinuo je raspelo sa zida i spremio ga u ormar, na utirkane bijele plahte. Vinka mu je govorila da to ne ini, a on joj je rekao da e, ako progovori jo jednu, uzeti sjekiru i iscijepati kri da imaju drva za potpalu. ena je utjela i gledala ga. Njoj prev zime nije bilo vano, niti to to se Simunu gasi v loza. ene nikad nisu drale do takvih stvari. I ako mene pita, u pravu su. Ime je razlog za zlo, za krv i rat, pa bi nam bolje bilo da smo svi bez imena. Krstila se nesretnica kad bi mijenjala posteljinu pa vadila onu plahtu to je ispod kria. Kad bi je rastvorila, umjesto jednoga, ocrtavalo se dvanaest raspetih. Dvanaest potpuno istih, a ne zna se koji je pravi. Ubogoj Vinki to je bilo vanije od ovih i onih imena. v A onda je Simun Iveti jedne noi otiao u v idovsku ulicu, kod nekog Salamona Levija koji nije bio rabin, ali je znao sve to rabini trebaju znati, i rekao mu je da on i njegova obitelj ele postati idovima, i ta se tu moe uiniti. Levi mu je odgovorio da su stvari jednostavne ako se na pravi nain shvate. Kad na poetku zna ta e biti na kraju, onda lijepo odmah pree

na kraj i napravi posljednju stvar. A staje posljednje?, pitao ga je Simun. Posljednje je to da zapali ovu kuu i sve idovske kue u Gradu. Prije toga moe jo samo prerezati grkljane svim Abrahamovim sinovima. Dakle, nee me primiti meu svoje?, nije shvatio Simun. To je nevano, rekao mu je Salamon Levi, jer nee znaiti nita osim to e i tvoj grkljan biti prerezan i to e i tvoja kua biti spaljena. I zato idi u miru Bojem doma, a ako si dobar ovjek, nikome nee rei da si bio kod mene. Ve to da kae zato si bio ovdje, bilo bi dovoljno da pla-nemo kao krijesnice. Ali Leviju vrag nije dao mira pa ipak na kraju v upita Simuna Ivetia zato je poelio biti idov. Kad mu je objasnio da je to zbog keri koju voli vie od Boga i obiteljske loze koju na nju eli prenijeti, Salamon Levi je iz kredenca izvadio naranu i pruio mu je. Bila je to najvea narana koju je Simun ikad vidio. Narana iz Portugala. Odnesi ovo svom djetetu, rekao je Salamon, i neka bude sretno tebi i tvojima. Oi su mu bile pune suza. Simun je iao kroz Grad u kojem vie nije bilo ive due. Mrak u kojem su svijetlile samo dvije stvari: pun mjesec i narana u Simunovoj ruci. Znao je da za njega u Dubrovniku vie nema mjesta. Nema, ako ne eli trpiti sramotu ili zbog sramote ubiti. Zato e prodat kuu i sa enom i djetetom otii tamo gdje ga ne znaju. U Trst ili u Mletke? Ne, uinit e ono to jo nitko nije. Poi e u Bosnu, pod sultanovu vlast i turske adete. Ako su njegovi ginuli zbog Grada i tukli se s Turcima, Simunovo je da ode meu njih ivjeti. Zato? Zato to je bilo uzalud prolijevati krv za domovinu. Na svijet je trebalo doi ensko dijete pa da Simun to shvati. Da se rodio sin, umro bi junakom smru za neto to ne postoji. U Biha je doao s vreom dukata u jednoj i s djetetom u drugoj ruci. Nesretnica Vinka danima je plakala i kumila ga da ne idu. Govorila je da e ih Turci nabiti na raanj. Njega na raanj, a nju tko zna na to... Dobro, nije tako rekla, to sam ja sad dodao. Svatko je ovoj prii neto dodavao pa valjda mogu i ja. A kad ostari, tko o

emu, a ti o onim stvarima... Dok sam mogao, nisu me toliko zanimale. Ali nisi doao da ti o tim stvarima priam, nego o lijepoj Mari. Koja jo nije bila lijepa Mara. Djeca su vazda lijepa pa im se valjda zato ljepota nikad ne napominje. Veina poruni kad odraste. I zato se za one koji ne porune u narodnoj pjesmi veli da su ostali lijepi. Lijepi kao djeca. Ili su tako niz bihaku ariju, Vinka dva v koraka iza Simuna, zapiljena u kaldrmu i premrla od straha. Ljudi ih gledaju i ne mogu vjerovati svojim oima. Obueni po kranskim obiajima, oito bez stana i ikoga svoga, pojavili su se nepoznati. U ona doba to se nije esto dogaalo. Zapravo, nikad se nije dogaalo. Ko god bi izvana doao, dobro se znalo ta radi i zato je doao. Ili je trgovac, ili francuski putnik, pijun i danguba, ili je u kakvoj dravnoj misiji. Ali nitko nije dolazio sa enom i djetetom. U ona vremena nije bilo turizma pa da uprti enu i djecu i krene se zlopatiti po nekim vukojebinama biva uiva i odmara se! A bilo je i opasno. Ako je u koju bosansku ariju i naiao nepoznat netko sa enom i djetetom, onda se sa sigurnou moglo znati da je muhadir, izbjeglica, da gaje potjeralo s kunoga praga. Tursko se carstvo stotinama godina smanjivalo, kao koulja koja se skuplja svaki put kad ju opere, pa nije bilo udo da naiu muhadiri. E, ali bilo je udo to to ovi muhadiri nisu bili turske vjere! Ljudi u ariji nisu znali ta o tome da misle. A onda su, bit e, shvatili da nije njihovo misliti o takvim stvarima. Ima tko e misliti. Tko? Pa vlast, brate! Ja bi se tu naselio sa enom i djetetom, rekao je Simun Turinu koji ga je gledao ispod oka i kuckao ibukom po stolu. Stol je bio onaj kancelarijski, beki, po emu se dalo zakljuiti da Turin nije od starih obiaja i navada i da bi se od njega moglo neto oekivati. A ta e ti ovdje?, upitao je Simuna nakon to je odutio taman toliko da kraninu bude neugodno. Nije mi bilo dobro tamo gdje sam bio, odgovorio mu je. I misli da e ti ba tu biti dobro?, nasmijao se Turin onim smijehom koji ne donosi radost, nego je vie kao prijetnja. Svugdje e mi biti bolje nego tamo gdje sam bio, ree

Simun. Turin ga je pogledao kao to pametan gleda budalu. Pa je malo odutio, zapiljio se u neku muicu na stolu, a kad je i ona odletjela, Turin je progovorio: Ako je tako, onda ostani! Nitko nee dirati ni tebe ni tvoje! Sta bi tom agi, pai ili ta je ve bio, da Dubrovanina pusti u ariju, to nikome nikad nee biti jasno. Ali se zna da time nita nije kupovao, ni dobrotu, ni ita to bi se dukatima plaalo. Dao je Simunu dozvolu da se naseli kao to bi se svaki Turin naselio. I nije mu na kraju pruio ruku, niti ga je vie pogledao. Kau da se est mjeseci kasnije taj Turin objesio. Dua mu prekipila pa digao ruku na sebe. Tko zna je li i to istina, ili je neko od duga vremena nadopriao priu. Eto, tako se Simun Iveti naselio u neprijateljsko carstvo. Na glavu je stavio fes, crni kakav su nosili krani, obukao se alaturka i u tren oka postao je netko drugi. Lako je postati netko drugi ako te nitko na to nije tjerao. A Simuna nitko nije tjerao. Osim ako emo tjeranjem nazvati to to su mu u Dubrovniku govorili da e mu se s tom piuljom ugasiti porodino ime. U Bihau mu tako neto nisu mogli rei jer nitko nije znao tko je i ta je Simun Iveti. A da je i znao, ne bi to bilo vano. Koga briga to e se ugasiti ime koje ionako u ariji nita ne znai. Pustio je Simun Maru da se igra s turskom djecom. Vinki to ne bi drago. Plaila se mater da e djeca kidisat na malu zato to je druge vjere. A kao da je djecu briga za vjeru! I kao da ijedno dijete na svijetu zna koje je zapravo vjere. Ali treba i mater shvatiti. Njezin je strah vei od svake ljubavi i strasniji od najstranijega zloina. Samo najgori krvolok i mater znaju mjeru zla na zemlji. Krvolok zato to zlo ini, a mater zato to se zla plai. Ali otac je raunao da e mu ker ostati medu tim svijetom, pa neka se odrana na njega navikava. Uostalom, staje njemu u ivotu koristilo to to je u Turcima vidio crnoga vraga te je protiv njih iao u ratove? Uili su ga tako od malih nogu, a sad vidi kakva je bila korist od takvoga nauka. Zato neka se dijete drui, neka sklapa prijateljstva, trebat e joj u ivotu, a kad doe vrijeme

za udaju, nai e joj momka njezine vjere, ali takvoga koji e znati ono to ona danas zna. Da bolje arije od ove nema, ni drugih ljudi do onih s kojima si rastao. Nakon to je ostao i bez svoga grada i bez svojih ljudi, Simun nije htio da se i Mari isto dogodi. Osim toga, Biha mu je bio lijep, a ljudi druge vjere bili su mu dragi. Pitaj boga ta se zapravo mutilo u glavi Simuna Ivetia da tako i toliko prevrne i zavoli ono to je za mrnju bilo stvoreno. Turke je poslalo na svijet da krteno eljade ima koga mrziti, da nam se krv ne ukvari i da nam vjera ne obljutavi. Da nas takve Bog ne ispljune iz usta. ta je, udi se to i ja tako danas mislim? Ili me samo pita? Ma zafrkava me, a zna da nije fino zafrkavati staroga ovjeka. Moda je danas drukije pa je sramota mrziti komiju, bio on Turin, Kinez ili crnac, ali ako je drukije, onda je to od juer ili od prekjuer. A mrnja prema Turcima nas je inila ljudima stotinama godina, kao to je i Turke ljudima inila mrnja prema nama. I svakoga ovjeka na zemaljskoj kugli, i prije toga dok se nije znalo da je Zemlja okrugla, ovjekom je stotinama godina inila mrnja prema drugome. Ti sad meni kae da je ta mrnja iilila? Dobro, moda je i iilila, ali ona nas je uinila ljudima. Zadnji put kad nismo mrzili, nismo ni bili ljudi nego smo bili majmuni. im smo jedni drugima podijelili imena i im smo poeli u neto vjerovati, dakle im smo se oo-vjeili, poeli smo mrziti. I onda smo neki dan prestali! Ma jebe ti to, sine moj, to smo prestali! v Samo za Simuna Ivetia ja sam sasvim siguran da je prestao mrziti Turke. Zato to mu se u glavi dogodilo neto to drugima nije. Ili zato to je mrnja prema svojima nadrasla Simunovu mrnju prema Turcima. Prestao je mrziti Turke jer je tolikom ljubavlju volio Maru. Eto, ako to moe shvatiti. A drugi su nastavili mrziti i dalje jer se njima nita nije dogodilo u glavi. Moda mrze i danas. Ali to ne pokazuju jer je, biva, nepristojno tako govoriti. Kao to je nepristojno prdnuti kad ti se prdi. No, bit e dovoljno da se opet zarati i da junatvo opet doe ispred pristojnosti, pa e vidjet je li i koliko je iilila mrnja koja je ovjeka ovjekom stvorila. Navrila je Mara tek desetu kad joj se ljepota odrasle ene ve

ocrtala na licu i tijelu. arija ju je u udu gledala. Hoda Ismet Salkan, dobar ovjek i prijatelj s kojim je Simun najradije akamluio, on uz rakiju i sir, a Ismet samo uz sir, jedne mu je ljetne veeri rekao da pripazi malo na dijete. Sta, bolan, da pripazim?, nije shvatio Simun jer jedini on Maru nije vidio mukim ve oinjim oima. Dosta mije daju pogledam i ve sam grean pred Allahom, spustio je glavu Ismet. Pa onda je ne gledaj, budalo stara!, rekao je Simun i zagrlio ga. Umjesto da ga povrijedi i razgnjevi prijateljevo priznanje, on gaje shvatio kao kompliment. udan je bio Simun Iveti. Ili smo udni svi mi koji nismo takvi kakav je bio on. Jednoga dana je u posjetu rodbini u Bihau doao trebinjski beg, mladi gazija Ali paa. Visok, naoit, taman onakav kakvi su junaci u narodnim pjesmama, projahao je Alija kroz ariju na konju alatu, divnoj betiji kakvu na svijet, naviknut da ivi i ljuduje meu malenom, kvrgavom i tunoo-kom bosanskom kljusadi, nije mogao ni zamisliti. Ali pain konj bio je ba kao da bi se sad netko provozao Bihaem u ferrariju. Uz tu razliku to nas ferrari ne bi gledao s visine, a konj je na narod mimo koji je prolazio gledao ba tako, s visine. Kao da zna koliko je bolji i vredniji od tih ljudi. A moda je i znao. ovjek blage veze nema ta sve betija zna i osjea. E, sad ti misli da ja tek onako, od duga vremena, da produim priu i tebi pokidam ivce, spominjem kako je Ali pain konj gledao na ariju? Vidi, tu si se prevario! Da je konj drukije gledao, moda ne bi bilo ni ove prie. Naime, nije bilo nikog ko nije zapazio razliku izmeu konja i njegovoga gospodara i ko tu razliku gospodaru nije u vrlinu ubrojio. Alija je bio nasmijan i onako, danas bi se reklo prirodan, pozdravljao je svakoga kome je ulovio pogled i odzdravljao svakome tko ga je pozdravio. A im bi vidio da ga netko krivo gleda, on bi se unezgodio kao to je i red da se stranac unezgodi pred pasjalukom domaina. Uglavnom, Ali pain je pogled bio u istoj ravni s pogledom svijeta kroz koji je prolazio. To se ne bi ni zapazilo da mu konj nije bio zagledan u visine. I ne bi se rasprela pria o begu koji umije i s

jahake visine biti ravan svakome ovjeku. A im si ravan ljudima, vei si od sebe samoga. U takvog se Aliju namah zaljubilo svako ensko u bihakoj ariji. Bit e da je bilo i mukih koji su se zaljubili, ali nisu to priznavali. U sedam dana koliko je Ali paa ostao u Bihau, grad je doivio neto to nije pamtila njegova povijest. Tmurna i teka lica ozarie se pred mukom ljepotom, svi poee paziti kako se ujutro oblae, jesu li im iste koulje i fino obrijane brade, a hanume su pod arovima krenule tako sijevati oima da se inilo kako stie oluja. Na neki je nain i stigla. Samo to ovu oluju nitko nee pamtiti po zlu, iako je zbog nje u prolih stotinu godina proliveno vie suza nego zbog svih tragedija koje su zadesile Bosnu. Ali nije ni svaka suza od nesree. Ima i onih koje samo sretne oi liju. Obiaj je da gazija obigra na konju ariju onog dana kad se u ariji pojavi. Da narod zna tko je doao. Pa da se useru od straha oni koji za strah imaju neke razloge. A da se prznice i ljudi bez ikakvih razloga raduju njihovom strahu. No, Alije se nitko nije imao razloga plaiti. Pa se nitko nije posebno ni iznenadio kada je on i sutra projahao arijom. Ali kada se i trei dan na konju pojavio, ljudi su poeli misliti ta iza toga stoji. etvrtog dana shvatili su da se svijetli Ali paa zagledao u neku lijepu Bianku. Jer zato bi inae po ariji jahao i cijeli svijet lijepo gledao? Kad kaem lijepo, onda i mislim lijepo. Onako kako gledaju samo oni kojima srce razbistri pogled i zamuti pamet. Ih, koliko je u bihakoj ariji bilo oeva koji tih noi nisu mogli oka sklopiti i koji su velikoga Allaha molili da im ker bude Alijina izabranica! Dobri su ga molili jer im se inilo da je Ali paa od due stvoren, a zli i pohlepni molili su Allaha jer su znali da je Ali paa bogat. Takvima se inilo da je njegovo pola Hercegovine i jo frtalj Bosne te da e se preko njega i sami u begove i gazije pretvoriti. Mislili su da e im preko kerine ljepote i Ali painog bogatstva i peene prepelice same doletjeti u usta. Te da e, onako usput, komijama s kojima su u zavadi sabljom dimiskijom od sutra sjei glave. No, uzaludne su i zlima i dobrima bile sve molitve. Zaljubi se

Alija u jedinu koja ga nije ni pogledala, jedinu iji je otac svake noi mirno spavao, u jedinu u koju se nije smio zaljubiti. Lijepa Mara tad ni jedanaestu nije navrila pa nije ni znala razliku u mukim pogledima. Gledala je gaziju na konju kao to medvjed gleda u zalazak sunca. Vidjela je ljepotu, ali nije shvaala njezin smisao. Niti joj je na kraj pameti bilo da bi joj ta ljepota mogla pripadati. Sljedeeg proljea opet je Alija sedam puta projahao bihakom arijom. Opet je arija blistala i opet oevi nisu mogli zaspati. Ali ovaj put samo zli nisu spavali. Dobri su znali da se gazija nije u njihove keri zaljubio i lako su se pomirili s tim. Dobar ovjek nikad nee biti nesretan zbog proputene prilike. Sreu ne valja izazivati, nego joj se treba prepustiti. Kao pitomoj rijeci bez virova. Oni koji su je izazivali, vazda bi umjesto sree dozvali nesreu. Utopili bi se na pravdi boga, pa bi svi priali o tome kako su se u takvoj rijeci mogli utopiti, a nije bilo boljih plivaa od njih. Tako je bilo u ona vremena, a tako je bogme i danas. Sedam je godina svakoga proljea Ali paa dolazio u Biha i sedam dana bi jahao kroz ariju. U meuvremenu poudavale su se gradske cure, stasale su nove, a enja je rasla kao to bi raslo more da se u njega poe ulijevati nova rijeka. To je nemogue jer ne moe biti da se na svijetu pojavi rijeka koje nije bilo. U prirodi se zna red, ali meu ljudima reda nema. Sad ti misli da je ljudski nered u zlu, klanju i ratu? Ama kakvi! Sve to postoji i meu stijenj em i kamenjem. Svako je zlo dio prirodnoga reda. Jedini pravi nered je u ljubavi. A Ali paa se, to zna ve barem pola sata, smrtno zaljubio u lijepu Maru. U dijete od deset godina. Pa ga je sedam proljea obilazio, a ve se petog proljea i Mara u njega zaljubila. Stajali bi jedno pred drugim i gledali se. Satima tako. A da se nikad ne dodirnu i ne progovore nijednu rije. Niti je on imao njoj ta rei, niti je ona znala ta bi njemu rekla. On je bio turski beg, a ona strankinja, pa jo kranka. Ali i da nije bilo tako, ta bi u ona vremena dvoje zaljubljenih mogli rei jedno drugome? Rijei su

dole puno kasnije, s bogatstvom i komforom. Ranije se samo utjelo i gledalo. Beskonano dugo. Naravno da su ih na kraju otkrili kako se gledaju i da se arijom proirio glas kako je Ali paa siao s pameti i zagledao se u lijepu Dubrovkinju. Ali umjesto da na to arija reagira s mrnjom, kao to je inae inila kad bi bile iznevjerene kolektivne enje i nade, ljudima je pao kamen sa srca. Dobri su oevi naprosto bili dobri pa im niija ljubav nije mogla zasmetati, a zlima je laknulo jer se Alija nije zaljubio u komijsko dijete, dakle u konkurenciju, nego u ker Simuna Ivetia koji im nikako nije mogao biti na smetnji jer su s njime moda i dijelili istu ariju i disali isti zrak, ali nisu dijelili isti svijet. I naravno da je u neka doba i do njega stigao glas o tome da se Mara i Ali paa gledaju po vas dan. Mislio je da lae svijet i da od duga vremena ogovara. A ogovaranja nemaju smisla ako nisu potpuno nevjerojatna. Maru nita nije pitao, niti je eni Vinki ita govorio. Ako mu je ikad i palo na pamet da bi u ogovaranjima moglo biti istine, Si-mun je znao da ni od pitanja, ni od velikoga govora u tim stvarima nema velike koristi. Bit e sve ono to mora biti, tako i tu ovjek nita ne moe mijenjati. Osmoga proljea Ali paa je samo jednom projahao arijom. A i to jer je morao proi kroz ariju da bi stigao pred kuu Simuna Ivetia. On mu je otvorio kapiju, upustio ga u svoj dom, a gospodstveni konj etri je sata mirno stajao nasred avlije i s visine gledao na ljude koji su virkali iza svakog oka, okupljali se i doaptavali u znatielji: o v emu se to u Simunovoj kui pria! Ve je padala veer kada je Ali paa konano iziao na avliju. Prvi puta su ga vidjeli mrkog, nikoga nije pogledao, niti se s kime pozdravio, nego je uzjahao svoga konja i otiao iz Bihaa. v Simun Iveti nije Aliji dao svoju ker. Nije ga, meutim, ni odbio. Rekao mu je neka sam upita Maru pa ako ona htjedne poi za njega,

otac e ju pustiti i mirazom opremiti. Kako da ju pitam ako rije sa njom nikad nisam progovorio?, pitao je Ali paa. Ne znam, odgovorio mu je Simun, ali druge ti nema. Pa je Alija otiao u sobu kod lijepe Mare, opet su se samo gledali, njemu se jezik svezao u vor. I onda je ona konano progovorila: Da me prosi, ne bi pola za te. A da se s drugom eni, ja bi se otrovala. Zato?, upitaju on. Tako, ree ona. Zato, opet je upitao. Tako, ponovila je. I to je bilo sve. Jo su se neko vrijeme gledali u tiini pa je Ali paa otiao. Vie se nisu vidjeli, ali su vazda jedno za drugo znali. Kako su znali? Joj tebe i tvojih pitanja! Fino su znali, kao to zaljubljeni znaju jedno za drugo. Eto, tako su znali. Moglo bi se rei da ni Mara ni Alija vie nizato u ivotu nisu toliko znali koliko su znali jedno za drugo. A da su ostali skupa, da su se samo jednom zagrlili, puno bi manje u ivotu jedno za drugo znali. Jedan zagrljaj bio je dovoljan da Mara popusti, da se slomije i pode za Aliju. Ko zna kakav bi joj Alija u ivotu bio i da li bi ju volio vazda onako kako ju je volio a da je nije dodirnuo. Nikad ne zna u ta e nekoga enidba pretvoriti. Jedne uini boljima nego to su bili, a drugi postanu gori od najgorih. Tu nema nikakvoga pravila. Istopi se elja u ovjeku kao ona kocka leda koja ispadne konobaru i zazvecka po ljetnoj terasi. Postoji jo nekoliko sekundi i pretvori se u vodu i u nita. Ali znao je i on da ju treba samo zagrliti i da e sve biti rijeeno. Da e lijepa Mara biti njegova. Zato to nije uradio? Zato to je bio beg u vrijeme kada je to neto znailo. A moda i zato to je htio Maru samo ako mu se onakva da. Onakva kakva je bila dok ju je gledao. Velika je razlika neto gledati iz daljine i to isto drati na rukama. Sve to dri na rukama, postaje dio tebe. Ni ljepe ni runije nego to si sam. A Mara je Aliji bila neto vee i vanije od onoga to je bio samom sebi. Izmeu njih dvoje bilo je ono to je vee od svake nae ljubavi. Ono za ta znamo da postoji i bez ega mali ivoti ne bi imali previe smisla. Neto to je poput neba iznad nas. Zamisli da neba

nema pa kad pogleda gore da vidi samo rupu i nita! Ne bi ti se dalo ivjeti. E, Mara i Alija su kao to nebo. Ona za njega nije htjela poi, a ubila bi se da je on poao za drugu. Taj zavjet bio je vei od ivota. Zato se tako dugo o njemu pria, zato se legenda o Ali pai i lijepoj Mari prenosi s koljena na koljeno i zato je nad njima proliveno vie suza nego nad svim bosanskim nesreama zajedno. Tako plae samo nad neim ega nisi dostojan, to je od tebe vee, a emu se nada kao to se nevjernici nadaju Bogu. Njihov je Bog vei od Boga vjerujuih. Vea je njegova mo i sjajnije njegovo prijestolje. Zato Bog voli nevjernike. I zato je enja vea od vjere. Postoji stotinu malih prizemnih razloga zbog kojih je lijepa Mara mogla odbiti Ali pau. Ja dobro znam da je veina njih tebi ve pala na um i spreman si me za njih pitati. Ali molim te nemoj! Zato to na tvoje razloge ja ne dajem ni piljiva boba. Oni me vrijeaju kao ovjeka. Vrijeaju priu od koje sam stvoren. Svi ljudi su stvoreni od neke prie. Veina je stvorena od junakih pria. Zato veina i jest zla. Moja pria i pria mojih ljudi nije junaka, iako je Ali paa bio junak, a lijepa Mara bila je jo junanija od njega. Ali njihova hrabrost nije bila od ovoga svijeta. Kao to ni ja nisam vie od ovoga svijeta. Da jesam, odavno bi poludio od svega to znam i to mi se u ovih devedeset godina dogodilo. Zanima te zato Simun Iveti Ali pai nije htio dati ruku svoje keri? Eh, sad bi ti zaobilaznim putem doao do toga da priznam stotinu tvojih malih prizemnih razloga. Sam si iz prie morao shvatiti zato on to nije mogao uiniti. Ako nisi shvatio, ja ti nisam kriv, niti je kriva pria. Svi koji je znaju, shvaaju Simunove razloge, ali ti nitko o njima ne bi govorio. Zato to je to onaj dio prie koji ima smisla samo dok se ne kae. Ako se kae, svaka arolija nestaje. I ja bi tebi sad mogao rei: Da me prosi ne bi poo za te, da se eni bi se otrovao. Pa si ti sad misli ta sam ti htio time rei. Kad ovako gledam na svoj ivot, unazad jer se samo unazad na ivot i moe gledati, sve mi se ini da bi sretniji bio da sam uinio to i lijepa Mara. Barem bi se o meni prialo i kad me vie ne bude. A nita ne bih izgubio, nijednu radost. Ako je radosti i bilo, uvijek je

tuno skonala. Mrtvi smo brate, da mrtviji biti ne moemo. Ni ja ti se nikad nisam enio pa me se moda i zato ova pria vie tie nego nekog drugog. Da sam dvadeset godina mlai, ne bi te stvari dovodio u vezu. Ili ti ne bi priznao da ih u vezu dovodim. Plaio bih se. Ovako sam ve prestar za sve strahove. Pogotovo za strahove koji bi se ticali mene i moga ugleda. Pita kakvog ugleda? E, ni to ti neu rei! Ali ne zato da ne pokvarim priu, nego zato to ti to znanje ne treba. Danas vie nikome, pa ni meni samom, nije vano zato se nisam enio. Rei u ti samo da moji razlozi nisu veliki kao Marini. Puno su manji jer za njih nemam nikakve zasluge. Naprosto sam se rodio takav. Ili me je takvim ivot napravio. 0 tome postoje razne teorije. 0 emu? Pa o tome, ovjee boji. Kad bi bolje sluao, a manje pitao, moda bi i shvatio o emu govorim. Nekad je, bit e u srednjem vijeku, postojala najstranija i najenjiviia od svih ljubavi. Vodila se izmeu viteza i dame. ivjeli su zajedno, spavali u istoj postelji, ali se nikada ne bi dodirnuli. Izmeu njih je, na sredini kreveta, leao ma. Taj ma bio je granica koja se nije smjela prei. Imao je ma i svoje ime. Asag se zvao. Stajao je s njegove lijeve i njezine desne strane, da se te dvije strane nikad ne pomijeaju. Davno sam uo i za tu priu, ali je do danas nisam shvatio. A neu je ni danas shvatiti. Zato su to radili ako nisu morali? Ajde, ti mi reci, ti sve zna! E, vidi u mome je ivotu postojalo neto to je slino tom mau, a nije bilo moj izbor. Zato mi je drago to su postojali Mara i Alija. Oni su imali izbora, a ti crkni ako ne zna zato je Mara izabrala onako kako je izabrala. Crkni ako misli da je to bio Asag. ZULUM Ime fra Jakova Durme nekako se vazda zaobilazilo u ljetopisima Kreevskoga samostana. Ali opet se ne bi moglo rei da nije spominjan kad je trebalo ili da su, ne daj Boe, asni ljetopisci zbog njega krivotvorili spiskove nae brae. Ne, nego bi ime fra Jakova Durme ispisali kao i svako drugo, a onda bi se sluajno izvrnula

tintarnica, manastirski maak bi namirisao slaninu gdje je nema pa bi nepopravljivo zamrljao fra Jakovljevo ime ili bi, a bilo je i takvih sluajeva, mievi izgrizli ba one stranice na kojima se ire opisuje staje ovaj fratar za svojih kreevskih godina radio, u kakve je nezgode upadao i po kojim bi udesima trebala biti upamena njegova dobra dua. Gdje god se na listinama i u tefterima danas vidi mastiljava mrlja, to god je od napisanog iz-blijedilo, gdje god je papir izgrien ili se raspao, i ispod svakog traga maje ape po napisanom, sigurno se krije ime fra Jakova Durme. Bilo je rano proljee, snijeg se jo nije sasvim ni otopio, kada je u predveerje jedne subote neko zalupao po samostanskim vratima. Fra Siko je ko i vazda bio najlaki na nogama, otvori on, kadli pred vratima ena, onako malo krupnija, po turski obuena. Ne stie je ni upitati ta hoe i kakva ju je nevolja u ova doba dovela pred kuu sluga Gospodnjih, a ona ve bi na pola sobe i u tren oka v se nae uz ognjite, eno ve sjedi na fra Sikinom tronocu, grije dlanove i ponavlja: Uf, jadna ti sam majko, joj Allahu dragi. Fra Serafin i fra Ilija se u taj as smrznue, v iako ruke samo to im nisu u vatri. Fra Siko zinuo i ukoio se, stoji nasred sobe ko da je opet doao onaj Francuz da nas mee na dagerotipiju. A nije, jadna ti majka Francuz, nego je Turkinja. Prava pravcata i izgleda da nije sasvim normalna. I nikad, pravo je rei, saznalo se nije je li Rejhana bila luda ili je samo uivala u strahu zaprepatenih redovnika. Ali da su se ruila carstva, a u naem se manastiru vie raspravljalo o Rejhani, nego o ubijenim vladarima i bliskim ratovima, to je bezbeli istina. A fra Jakov nije bio tu kada je ona dola, niti je kome moglo biti neobino to ga nema. Bilo bi udo da je kui doao prije mrkle noi, kao to bi jo udnije bilo da iz samostana nije umakao im je svanulo. Takav je bio i na takvoga su se svi naviknuli. Davno je gvardijan od njega digao ruke i prestao mu prijetiti premjetajem. Uostalom, kamo bi, u kakvo prkno svijeta fra Jakova mogli poslati,

a da ga se samo ne usrei. Neko je jednom kazao da bi tom hajvanu najvea kazna bila poslati ga natrag u Rim, jer u Rimu su samo ljudi i pokoji golub. Nema vukova, medvjeda, lisica, a to je najbolje, nema ni risa! U Rimu bi na fra Jakov Durmo skapao od samoe ili bi poeo sam sa sobom zavijati, brundati i rikati, jer se ne bi imao s kim drugim na ravnoj nozi poteno razgovoriti. Kud nam ga poslae, kukao je pokojni fra Simo, a nisu nam ga poslali, nego su ga samo neispravnog vratili. Biva, bistro je ae, pa umjesto da ga ue samo teologiji i onim znanjima koja bi fratru koristila u naoj divljoj zemljici, uputie ga na nauke o ivotinjama. Kao da e orlovima drati misu i zeeve zvati da se obrate! A njemu se sve pobrkalo u glavi, preuio je i teologiju i zoologiju, pa i ono to je sveti Franjo kazivao o bratstvu svih ivih stvorova. Umjesto da brine o ljudskim duama, fra Jakov je krenuo popisivati ivotinjske. Tu se vie nita nije moglo promijeniti. Pogotovo nakon to je prvi puta u igmanskim umama susreo risa. Nakon to su se konano sabrali, upitae Re-jhanu zato je dola i zna li gdje je dola. Veli da ju je zaaralo, evo ima tome i tri godine, pa ne moe dalje trpki jer joj proe mladost, a bogme e i ivot, samo ako se pusti. Kae da zna gdje je dola, kako ne bi znala. Kao da na ovakvo mjesto moe stii ako ne zna kuda si poao. A zna li hanuma, pita nju fra Serafin, ta bi nam tvoji uinili da znaju da si tu? Ona se tu ko i nasmija, pa govori da je to puno manje od onoga to je njoj ve uinjeno. Pa nismo ti mi krivi, zato nama dovlai nesreu pred vrata. Nisam, kae, Allaha mi moga, nisam, nego sam dola da me spaavate? Kako? Da znam kako, sama bi sebi pomogla. Vi ete znati. ta ako mi ne znamo? E, onda je sve isto i nikome pomoi nema... Tekao je tako eglen brae franjevaca i ene koju kao da je sam avo sastavljao od raznih dijelova i onda je pustio meu svijet. iroka ba kao manji rakijski kazan, a na njoj svaki od onih enskih bregova i dolina stvoren samo da vrijea pogled onima koji su se zavjetovali da e do smrtnoga asa ostati isti i Bogu vjerni. A doe

ba u vrijeme kada se uveliko pria da je Velika porta digla od Bosne ruke i pitanje je dana kada e trupe bekoga cara prei Savu i krenuti prema Sarajevu. Nikada u turskim oima nije bilo vie mraka i mrnje i nikada nisi morao bolje paziti da im se ne zamjeri. A moe li biti ta gore od toga da saznaju, ili namiriu i osjete da je Rejhana u manastiru. Od Kreevskoga samostana nee ostati ni spomena, a ni to to e se glave zakotrljati po ledini nee biti da je sasvim za baciti, pa braa krenue ispoetka, u jo veem strahu: te zato si dola, zna li gdje si dola i ide li ti u pamet ta e biti kada se sazna. A ona sve isto, kae da ju je zaaralo i da vie ne moe trpki. Bliila se pono kada se fra Jakov Durmo konano pojavio. Sav blatnjav i izgreban, habit mu u dronjcima; u jednoj ruci sjekirica, u drugoj no. Da je drukije, svi bi se iznenadili. Jednom kada se vratio onakav kakav je i otiao, fra Serafin ga je, toboe u brizi, upitao: A je 1' se to eni? Jok, to bi se enio, odgovorio je kao da mu je i to sasvim normalno. Vazda je bilo bolje fra Jakova nita ne pitati, bio je kao onaj pauk to u tue lovi mree. I mislite da se zaudio to ensko, pa jo tursko ensko, vidi usred samostana kako sjedi uz vatru i grije ruke? Jok, nego je i sam priao da se ugrije. Niti nju ita pita, niti pita nas ta Rejhana tu radi. Ostao je tako desetak minuta, a onda se povukao u svoju eliju. Da nadoknadi molitve, to bi rekao v pokojni fra Simo. A nju su braa kumila i molila, obeavala joj skidanje ini i preporuke gospodinu Bogu, samo da ode spavati na sjenik. Bila se zaintaila da e zanoiti kraj ognjita. Popustila je tek nakon to joj je fra Serafin kazao da ujaci prestaju biti ujaci ako pod istim krovom zanoe sa enskom glavom. Izgube svoje duhovne moi, a ako se to dogodi, Rejhana je uzalud dolazila, nee joj moi skidati ini. Kada je napokon izala, fra Siko je zamandalio vrata i kazao da ih barem mjesec dana nee otvarati, taman da naie meksiki car. Braa su u miru Bojem pozaspala, a ne bi da su znali kako je ova

no jo dobra kakve e biti sljedee. Kada se fra Jakov Durmo zorom nije pojavio u kapelici, niti poslije na doruku, prvo se mislili da je iziao ranije nego inae. Ali kako je mogue da je kapija zamandaljena onako kako ju je fra Siko ostavio? Tu pomislie da brata nije u snu prekinulo, valjda bi se oglasio da je bolestan, pa fra Serafin i fra Ilija otrae do njegove elije. Bilo je ve prolo devet sati, taman vrijeme kada ono najljepe sunce obasja elije koje su na istonim stranama i prozrai svaku muku i pasja-luk iz njih. Prvo to vidjee u fra Jakovljevoj eliji, bile su drvene nanule. Nakon to skine kundure, fra Jakov bi po samostanu vazda hodao u tim nanulama. Veli da je to vidio u Padovi. Vidio on i niko drugi. Stoje, eto, nanule ispred postelje onako kako ih je noas ostavio, krevet neraspremljen, pozna se na njemu trag spavaa, mantija na svom mjestu, kundure na prozoru, ali fra Jakova nema. Nasred postelje stoji ptica, lijep, krupan soko, i gleda ta braa tu rade. Pogled kao u insana, ali malo prijekoran. Biva, zar vas nije sram u tua gnijezda zalaziti. E, hajvana ljudskog, evo nam je i pticu u manastir dovukao, proguna fra Serafin, pa mahnu da ga potjera. A soko nita, trepne taman onako kako i ovjek trepe kad mu mau pred oima. Fratar da e ga zgrabiti za vrat, a ptica umjesto da na njega poe kljunom, naheri glavu i zaudi se. Ba kao da e rei budi Bog s nama na ta su od duga vremena spale Tvoje sluge da bi se za vratove hvatali i davili poten svijet. Fra Serafin zastade. Ajde Ilija, ugume nijedan, uini ti neto! Ne mogu brate mili, vidi kako nas gleda. Izaoe obojica iz fra Jakovljeve elije i ostavie otvoren prozor, da ptica moe van ako joj doe. Taj dan braa su se ponaala kao da je sve obino i kao da nita ne remeti uobiajenu manastirsku amotinju. Istim su molitvama krijepili duu i Gospodina upozoravali na zemlju koja mu se odavno nala za leima, spremao se ruak, opet je bilo kupusa i krumpira, a bogme i koje zrno rie, prosto da se zna koliko je

daleko na isto zakoraila krtena noga, fra Ilija je kao i svaki dan istio kuburu i one dvije puetine to mu ih je povjerio fra Grgo kada je prije tri godine krenuo u Padovu, v fra Siko je u podrumu prelijevao vino iz jedne u drugu bavu i mrmljao neke svoje praznovjerice protiv sireta. Pravili su se kao da sokola ni nema, a on se okolo gegao nalik na malo gospodstveniju koko, zalazio u kuhinju, nadgledao podmazivanje oruja, iao u kapelicu i dugo stajao pred oltarom zagledan u Isusa i Mariju, tuan kako tuni znaju biti samo ljudi koji svakodnevno ne gledaju isti prizor, pa znaju primijetiti njegovu nijemu bol. Povremeno bi uzletio i napravio nekoliko krugova pod niskim svodovima, a da se ne sudari sa zidom kao to se to redovito dogaalo golubovima i vrapcima ako bi sluajno zalutali u samostan. Zatim bi se spustio i nastavio dalje, korak po korak, sporo i sa saznanjem daje ovaj svijet mali i da je u njemu jo manja naa redovnika zajednica. Naveer je stao uz ognjite, kraj fra Sikinog tronoca, i irio jedno pa drugo krilo, da se bolje ogrije. Braa su dugo utjela, biva neugodno im je pred nepoznatim iznositi manastirske tajne, a ne bi se ni zgledavali, da onaj drugi ne prepozna zbunjenost i duevni nemir i ne nae razloga za kakvu neumjesnu alu. A gdje li hanuma nestade?, progovorio je fra Serafin. Eh, ko e je znati, ensko ko ensko, neko je uzdahnuo odgovor. Je 1' jo zaarana ili ju je prolo? To si upitao ili samo onako kae? Ja bogami samo onako, zato bih se raspitivao, neka je samo otila. Vala, neka je. Jest. A ta bi da je ostala? Nita, ko i sad to je nita. Jest, ba nita. Ne do Bog daje neto. I ta emo sad? Mene pita?, pitaj tog do sebe. Znat e Jakov im doe. Ako doe! E, vidjet e ovaj put, svetog mi Ilije i ovoga kria, vidjet e... Te noi niti su braa zaspala, niti je fra Jakov Durmo doao. Soko se povukao u njegovu eliju i sva je prilika da je on jedini spavao. Spustio je glavu meu krila i kao da se ulo kako pue u snu. Sutradan je fra Serafin u biblioteci sazvao sve fratre. Zatvorili su vrata i oba prozora, da ptica ne moe ui. Jo tri je dana do

gvardijanova povratka iz Poege, zapoeo je. Meni je povjerio manastir, da se brinem za red i uvam svetost Boje kue. Lako je to ako nam svima zajedno ne fali razbora, triput da mi izvrnu rakijski kazan, meni ruka za kuburom ili handarom poletjeti nee. Zato me gvardijan i odredio. Zbog razbora... Muio se fra Serafin s onim to je kanio rei, a niko da mu pomogne. Uvukla se braa u sebe, ute kao Fojniani na vjeronauku, i ekaju da on prvi kae ono u emu nikakvoga razbora nema. A on sve odgaa, znoji se, pa nastavlja: Ono to se prekojuer dogodilo, bolje vam je zaboraviti. U starome Rimu bi se reklo da je stigla furija, a u Grkoj se drukije zvalo. Zaboravio sam kako. Djeci se veli da ne otvaraju svakome vrata. Ne zamjeram ja fra Siki, svi smo mi djeca Boja... v Fra Siko se prenu na spomen svoga imena: Eno, sad u ja biti za sve kriv. A fra Serafin ga moleivo pogleda, sve bi dao da mu se sad poteno posvaati, ali bi jo vie dao kad bi neko umjesto njega kazao ono to se mora rei. Ljudi, ja mislim da je fra Jakov tu u manastiru, a da se nama samo ini kako ga nema, konano e fra Serafin. Pa krenu pogledom od jednog do drugog fratra, diu se oi kao zvijezde u kasni akam, i vidje se da potvruju. Je li tako?, upita fra Iliju koji mu je sjedio preko puta. Tako je, tiho e on, a svi poee klimati glavama. Da ih je ko u tom asu vidio, pomislio bi da upravo ismijavaju stare babe koje sjede uz poret i vesele se posljednjem sakramentu. Na kraju je sve ispalo kako je fra Serafin i elio. Kada se gvardijan vrati s puta, nee uti nita iz ega bi se dalo zakljuiti da je fra Serafin izgubio razbor, niti e se od sastanka u biblioteci stvoriti pria i budalatina s kojom e mu braa piti krv do smrti, a zatim e se prenositi s koljena na koljeno, dok god je Kreeva i Kreevskoga samostana. Neto je reeno, ali i nije reeno. Uglavnom, doznalo se da svi misle isto. Fra Jakov Durmo pretvorio se u sokola. Kako je do toga dolo i je li se transformacija dogodila po dobru ili

po zlu, zbog toga to je fra Jakov previe razgovarao sa ivotinjama ili zato to ga je neko urekao, braa nisu bila naisto. Bolje e biti ako je prvo, barem vie nee toliko izbivati iz manastira i bit e redovniji u duhovnim dunostima, ali nekako je vjerojatnije da se ipak o drugome radi. Ako je tako, onda bi i Rejhana s tim mogla imati neke veze. Ustvari, tko osim nje? Nije fra Serafin toliko alio to je Jakov iz jednoga preao u drugo oblije, nisu mu bile drage ivotinje, ujeo ga je komijin Sarov kad je bio dijete, pa mu se i danas pozna oiljak na nozi, te mu posebno drag nije mogao biti ni fratar koji se samo sa ivotinjama bavi, ali ga je neto drugo tjeralo u ozbiljne brige i mrailo njegovu inae vedru narav. Koliko god ne vjerovao u aranja, bajanja i narodske praznovjerice, svojim je oima vidio ljude koji su nagrajisali, djecu koja bi oslijepila kod zdravih oiju, ene koje su gubile mlijeko jer su na zidu ugledale pauka, popove koje bi udarila kap dok su iz mladia istjerivali vraga, a ni aveti mu nisu bile sasvim strane. Smijao se turskom vjerovanju da se oko Boia okolo skitaju karandolozi i vrebaju ljude da im se napiju krvi, sve dok prije desetak godina pred Badnjak nije putovao iz Kiseljaka. Uhvatila ga je no jer se zarakijalo kod nekog Gavre Stijepia kojem je ena rodila tri sina odjednom, pa ih je valjalo krstiti, popio je i fra Serafin malo, taman da ga bude strah uzjahati konja, nego je krenuo pjeke, korak po korak uz dorata. I tako se usred mraka, u noi bez mjeseine, dogodilo da ga uz stranu dreku zaskoi to stvorenje i svog ga izgrebe. Na licu mu je koa bila sva u rezancima, jedva je to poslije zaraslo, a habit kao da mu je eta Turaka sabljama sjekla. To je mogao biti samo karandoloz. Svi su se slagali koliko god u gluposti ne vjerovali. Osim tog istog fra Jakova. On je fra Serafinu mirno kazao kako misli da ga je napao ris, jer se ivotinja uplaila rakijskoga vonja. I eto mu sad to nije karandoloz, neka gleda u ta ga je pretvorilo! Reeno je da se pticu mora pustiti neka radi to joj je volja, dok god ini ono to pristoji ovjeku. Ako e jesti za stolom, neka jede kao i svi drugi. Ako joj je po volji ii na misu, neka ide i neka ulazi u

kapelicu kad god joj je volja. Jedino priest nee primati. Zato to niko ne moe biti sasvim siguran da je u sokolu fra Jakovljeva dua i zato da hostiju ne zgrabi kljunom. Tijelo Kristovo ne grize se zubima, a kljun je isto to i zubi, zakljuio je fra Serafin. Braa se na pticu navikoe jo istoga dana. A nisu se ni imali ta navikavati, jer je nestalo onoga to im je kod fra Jakova ilo na ivce, ne bi vie ukaljao podove kad se vrati iz ume, niti bi ispadao pametniji jer je neto preutio. A ptica nije bila hajvan pa da im smeta kad im se oko nogu plete, nego su u njoj osjeali ljudsku duu, po svemu mudriju otkako se preselila iz jednoga u drugo tijelo. Dobili su boljega brata od onoga kojeg su imali, a istovremeno ni njega nisu izgubili. Malo zamrena stvar, razmrsio bi ju samo fra Ignacije, slavni logiar iz gimnazije u Visokom, da prole godine nije umro. Na popodnevni odmor i kontemplaciju polo se u miru kakav fra Serafin nije osjetio jo od onog ljeta pred reenje, kada je sa sedmoricom vrnjaka i mladim fra Ilijom na Plehanu danju sadio ljivik, a kad padne no, odlazilo se fra Julijanu na gledanje zvijezda. Ve je bio prevalio osamdesetu i jo uvijek je dovravao svoje ivotno djelo, kartu neba nad Bosnom. Malo je kasno poeo, kad je ve otiao u penziju, a o astronomiji nije imao pojma, nego je vjerovao da svaka zemlja ima drukiji raspored zvijezda i nebo nad Firencom nikako ne moe biti isto to i nebo nad Derventom. Niko ga nije htio razuvjeravati, grehota je starcu dirati u nebo, pa su mu jo nabavili i novi teleskop. Stigao je iz Bea malo pred fra Serafinovo ljeto i vjerojatno u cijeloj Bosni nije bilo veeg uda tehnike. Fra Julijan se radovao kao malo dijete, skakutao okolo i razvlaio svoje nebeske papire po stolu. Njegova radost trajala je danima, pa se ve inilo da cijeli Plehanski manastir malo pomalo ostavlja ovu sirotu ohlaenu Zemlju i kree prema zvijezdama. Svake je noi s olovkom u zubima zurio u teleskop i kruio s jednoga na drugi kraj neba, valjda da se najprije upozna s nebeskom merajom koja mu je bila zatajena od one padovanske klo-pocije, staroga

primitivnog teleskopa to ga je donio sa sobom kad ga je zadnji put slalo na put. A onda se dogodilo ono to je fra Julijanovoj prii o zvijezdama promijenilo smisao. Zaputio se jednoga jutra preko ledine i sapleo se o mladicu ljive koju su mladii juer posadili. Hitro je poskoio, krenuo na drugu stranu i sapleo se o drugu mladicu. Padao je tako pet-est puta sve dok neko nije pritrao da mu pomogne, na staje starac poeo vikati kao da mu deru kou s lea. Iz usta su mu izlazile one najgore koijake psovke kakve se ni meu najraskalaenijom braom nisu nikada ule, otrgnuo se, potrao i opet se sapleo o mladicu. Jadan fra Julijan vie nita nije vidio. I to je trajalo ko zna otkad. Bio je skoro sasvim slijep, a tajio je jer bi se onda u samostanu znalo da e nebeska karta ostati nedovrena. Dok god braa misle da je i dalje crta, i njemu se samome ini da je tako. Nauio je kretati se po navici i unutranjem oku, znao je u pedalj gdje svaka stvar stoji, svi su mu koraci bili odavno prebrojani, pa ga je u svijetu u kojem se stoljeima nita ne mijenja jedino mogao iznenaditi novi ljivik. Dogovoreno je da se nezgoda preuti, a da se fra Julijan obodri tako to e mu svake veeri slati mlade bogoslove da ih poduava gledanju zvijezda. On je zbog toga bio presretan. Bog je stvorio nebo da ovjek s vremena na vrijeme digne pogled, da mu glava ne pretegne, vrat se ne iskrivi, a u nosnice se ne ponu zavlaiti mravi i razne baje, govorio je na prvoj podui. Mladi ga je Julijan sluao i inilo mu se da nema vee istine od one koju ugledaju slijepe oi. On im je pokazivao to sve na nebu trebaju vidjeti, pitao: Je li, mladiu, vrbika ti tvoga, na ta je tebi nalik anamo ona zvijezda? pa bi se udio kad neko odgovori kako je anamo ona zvijezda ba ko kap kada se nou smrzne na prozorskome staklu, jer je njemu ta zvijezda ista izvor Gospavinog potoka, sva malehna da ovjek nikad ne bi rekao da iz nje takav sjaj moe izbit, kao to ni za taj izvor ne bi rekao da e iz njega tolika voda sunut. U tim dugononim promatranjima neba nikada se nije osjetila tjeskoba, koja bi gonila na podsmijeh, jer starac zapravo nita ne vidi. Ako

postoji mir due, onda je za fra Serafina mir u ljetu kada su sadili ljive, a nou od fra Julijana uili o zvijezdama. Eto, taj mu se mir povratio dok je leao na svojoj drvenoj postelji, gledao u strop i sluao kako sokol nabada po hodniku, cokoe po kamenu svojim otrim pandama, brat na fra Jakov Durmo. Dobro bi bilo da se tog popodneva zavrila pria, jer tada jedno ime ne bi bilo zatajeno u ljetopisima Kreevskoga samostana. Ali kraj nije tamo gdje bi ovjek htio, nego se nastavlja dok se ne potroi ono od ega je sve poelo. Nakon to su prola dva obina dana i tri mirne noi, treega je jutra, onoga dana kada je naveer gvardijan trebao stii iz Poege, neko opet zalupao na manastirska vrata. Fra Siko je opet ne mislei poletio da otvori, a tamo stajae ovjek sav u dronjcima, prljav i neobrijan, ni na ta nalik. Ko si sad ti?, iznenadio se fratar. Kako bolan ko sam, ljutnu se nepoznati. Vidi ovog Ilija brate, dalje se udio fra Siko. Vidim, kako ga ne bi vidio. Sta hoe dobri ovjee? ovjek ih je gledao u nevjerici, na pola puta izmeu bijesa i velikoga straha, a sa sitnom sumnjom da ga sprdaju. Meutim, njih dvojica su bili nikad ozbiljniji. Brate, oe malo kruha?, upita fra Ilija. Jok vala, nego bi uao, ree ovjek, a njih obojica malo ustuknue. Ali fra Serafin je odmah znao i odmah je u odrpancu prepoznao fra Jakova. Uostalom, nije se mogao u etiri dana puno ni izmijeniti, a niti je ranije ba bio jako uredan i ist, ali braa su tako iskreno povjerovala da se fratrova dua preselila u sokola da im njegovo lice nije nita znailo. Trebali su se na njega naviknuti, a to je zahtijevalo jednak napor pameti i due kao i priviknuti se da je ovjek postao ptica. Ako nita drugo, njihova vjera je duboka i iskrena. Svetome Ocu bi gruhnule suze na oi kad bi ih vidio, mislio je fra Serafin poslije, i nije ga putala ljutnja. Fra Jakov Durmo prvo nije htio rei gdje je bio, ali kad ga je pritisnulo i zaprijetilo da mu ovaj samostan nije djedovina i da bi

moglo biti i tako da kreevske kapije zavazda gleda s vanjske strane, priznao je da je otiao s onom hanumom. Zgrijeio sam, kazao je, strano da strasnije ne moe biti. Opet lae, niti bi tebe ensko uvuklo u napast, niti je ona ena po tvojoj mjeri nainjena, triput je vea i ira, odvratio mu je fra Serafin, a onda je Jakov ispriao ono to bi ostalo ubiljeeno u ljetopisu da je sljedee godine rodila penica te da one druge mievi nisu morali hartiju jesti. Evo, kako je fra Jakov zborio o svome izbivanju, njegovim glasom izreeno: Negdje pred jutro, ve je bio otkucao trei sat, a etvrti samo to nije, zaue se glasovi pod prozorom. Jedan glas bio je enski i ljudski, iako nije ljudske rijei izgovarao, a drugi bijae glas ptice. Prepirali su se i natezali, isto zaove pred svadbu, nisi mogao razaznati oko ega, ali se osjetilo da to ve dugo ine i da im nije prvi put. Lako je to prepoznati. Kada se ljudi cijeloga ivota mrze, a Bog, sudbina ili to to su od iste japije nainjeni, ne daju im da se razdvoje ni na jedan dan, tada u njihovoj mrnji nastaje neki vii red. Upadaju jedno drugome u rijei, a opet se zna kad je na kome da grdi i huli, kopaju si oi, ali svaki put najave to, bacaju jedno na drugo sahane i topuze ako su im topuzi pri ruci a opet to ine tako da se onaj drugi svaki put moe izmaknuti. Takav red postoji i meu ivotinjama. Kad vuk kidie na vuicu da joj pregrize grkljan, ili kad se seoski psi za kime uhvate, ini se da jedno nee preivjeti, a ipak nikome nita ne bude. Na dva kraja loge svaki lie svoje rane, a tako su blizu da im se repovi dodiruju i znaju da drukije ne bi mogli. Sluam ja tako njih, razie se san s oiju, razbistri magla u glavi, ba kao da nikad nisam ni spavao. I sve si mislim ta li bi toj eni da ne govori ljudskim jezikom. Znam da nije mutava, jer da jest, i ptica bi od nje bjeala. Bit e da su joj od duga razgovora rijei umakle s jezika, pa ustadoh da povirim. Kadli pod prozorom ena, ima u njoj mesa za dva dobra junaka, mae rukama, sva se zarumenila, samo to ne pukne, a oko nje leta i u lice joj se unosi sokol. Lijepa, krupna ptica, vidi se da nije ivjela od sirotinje. Ali svejedno ju je neka muka pritisnula, dok ovako i ovoliko sa enom razgovara. Rekoh, moe li to malo tie, sluge Boje se nee naspavati. Tek da

vidim je li ena zbilja zaboravila ljudski jezik i da dobiberim ale u svau, a ona die glavu, samo to me ne spali onim oima i zamahne rukom, udari pticu, sokol odskoi i uuti se. Vidi da sad nije njegovo. Elem, rekla mi je da se ne pravim lud i da smo se uz ognjite ve zajedno grijali, da se zove Re-jhana i da manastir nee pustiti na miru dok ju ne oslobodimo ptijih uroka. Zato ba mi, zato ne poe hodi? Veli da je ila i da joj je rekao da on tu nita ne moe, jer u njega nita ne pie o ptijim urocima i aranjima, ali da bi fratri mogli znati poto u njihovim knjigama ima raznih besposlica. Ma vidi ti hode, nije ni on lud, tem se oslobodio napasti, tem je krst ocrnio. Kae ona, deder sii dole, pa u ti rei ta je bilo. Rekoh, kako u sii u ova doba, ta e ujaci misliti. Veli, sii, jer ako te ja budem silazila, nee se majci vie popeti. A ja ta u, nego sioh. Onako kroz prozor, kako u drukije. Jest, habit sam zaboravio, ali kao da mi je mogao i zatrebati. Stoji ona preda mnom, eto je ko stog sijena, stao sokol uz nju, malo vea koko, ali lijep kako insan nikada ne moe biti. Stali tako, a ti Jakove sudi! Dobro, rekoh, da ujem kako je bilo. Ali nemoj ta slagati, da meni tvoj ahbab poslije ne kopa oi. I bogme ispria Rejhana. Veli, kad je navrila petnaestu, bila je najljepa cura u selu, a ne bi ljepe ni u susjedna tri. Na planini Bjelanici, dokle god oko see, meu Brutusima, Hrvatima i Krdalijama nije bilo takve. Oko Rejhane se otimao ko god bi ju vidio, muki bi letjeli kuama da sinove prave ne bi li im ona bila nevjesta. Propadao je krumpir u trapovima, crkavale krave u talama, vukovi su upadali u torove, ali njih nije bilo briga. Trajala je duga no Rejhanine ljepote, pa je te godine na Bjelanici zaeto sinova vie nego prije i poslije toga. Ali kako ljepota i razbor ne idu skupa, a dje-voje u tim godinama nema mira, tako je i Rejhana bila ivi nalet. Bjeala bi od kue, spavala u snijegu i grijala se u medvjeim brlozima, zavlaila

dlanove u njihovo krzno i haraila po medvjeim snovima. Veli da je saznala ta sanja svaki medvjed na planini Bjelanici i da medvjeda ima raznih kao i ljudi. Jedni se u snu odmaraju, a drugi se kad otopli diu, umorniji nego to su legli. Ako ne bi bila s njima, onda bi se okolo naganjala sa zeevima ili se penjala na one najvie stijene ne bi li u daljini ugledala Stambol. Mislila je da se s tih visina moe vidjeti najdalja daljina i eznula je da mlad mujezin s najviega stambolskog minareta pogleda prema Bjelanici, ugleda nju i zaljubi se. Ili sinovi sultanovi da s najviih kula zraknu prema toj ljepoti, pa da dou i odvedu je. Eto, tako je Rejhana jadna mislila da e biti. Jednom se tako penjala po stijenama i taman da e s jedne prei na drugu, rukom se uhvatila za kamen, kad ju neto epa za mali prst. Kako ga uhvatilo, tako ga i odgrizlo. Vidjela je krv kako iklja, pomislila daju ni prinevi ni mladi mujezini takvu nee htjeti, i u njoj se rodi veliki bijes. Onaj kada se ljudska dua same u najmanje zrno, u bljesak sunca otriji od sablje. Pogledala je ko je to uinio i ugledala sokola s tri sokolia. Sokolie nije bilo. Kako je pogledala, tako se zapali gnijezdo. Uzalud je soko oblijetao oko svoje djece. Nije im bilo spasa. Izgorjeli su u najveoj tuzi, onoj kad dijete umire mislei da mu svemogui roditelj ne eli pomoi. Od Isusa na kriu, do sokolia i do najmanjega malog mrava koji zna ko mu je otac, a ko mater, nema nikakvih razlika. Ostaje dijete dok ne shvati da ti je otac nemoan. Doivi li da to shvati, sam si ve otac neemu. Kako je Rejhana shvatila da ju je soko prokleo, to ne zna ni sama, ali shvatila je odmah. Vratila se kui i vie nikada nije bazala po Bjelanici, prst je zarastao i skoro da se nije ni poznalo da ga nema, ali od toga dana poela je gubiti ljepotu. Prvo je okrupnjala, dojke su joj narasle kao u najvee rodilje, bokovi se proirili i glas ogrubio. Nos joj je doao kao ovei krumpir, ui kao u muka, dlake izrasle po cijelom tijelu, na kraju krenula rasti i brada. Vonjala je kao kuja pred tjeranje, curilo je iz nje na sve strane, pa je od nje ve bjeao i rod najroeniji. Kao onaj koji je s kraja na kraj planine kurbana nosio na pleima i

nakon tri dana ga bacio domainu pred noge, tako se znojila i smrdila sirota Rejhana. A onda joj je, nakon to se sve to izdeavalo i nakon to je postalo jasno da je za nevjestu nee uzeti ni najgora sirotinja, sokol prvi put doletio pred njezinu kuu. Tada je krenuo razgovor koji, evo, ve traje tri godine dana, u kojem ona nije nauila ptiji govor, ali je nauila ptije kletve, svae i nesree. I tako je dola u Kreevski samostan da ju oslobodimo uroka, a sokola navratimo da joj halali. Teak zadatak, velim joj ja, teak bi bio i za velikoga Boga ako ne vjeruje da ivotinjskim svijetom upravlja po istim zakonima i adetima kao to upravlja svijetom ljudi. Vjerujem i u to, veli ona. A ja, ta u, nego utim i mislim kako nije na meni da odreujem vjeruje li neko, nego mi je initi kao da svi vjeruju, a Rejhana e brzo saznati kolika je njezina vjera jer se ni Boga, ni njegovu oajnu djecu, onu koja leti, kao ni onu koja samo hoda, u nesrei ne moe prevariti. Soko je ostao da me odmijeni u manastiru, veli da e sve biti kao da sam ja tu i da moja braa nee primijetiti razliku, a ja neka uinim ono to je po pravdi. Pa ako pravda jest i ako hanuma vjeruje, on e joj halaliti. Tako se Rejhana i ja zaputismo na Bjelanicu. Rekao sam joj da me odvede na istu onu stijenu gdje je sokolu okom gnijezdo zapalila. Ako se ne sjea koja je, neka se proba domisliti prije nego to stignemo, jer nema nikakve fajde ako me do druge stijene dovede. Ona kae da zna i da ne treba puno misliti jer tu stijenu nikada ne bi pobrkala s nekom drugom. A kako bi i zaboravila mjesto gdje je sokolu zulum uininila. Ako se i ne urezu u pamet, takve se stvari duom pamte. Nema na zemlji puno takvih koji su inili zulum, a zaboravili su gdje, kome i kako. Bog je uredio da se ne zaboravi. Dva nam je dana trebalo da doemo do ispod stijene, a jo jedan da se do nje uzveremo. Na sivom kamenu nije bilo ni traga da je tu nekada bilo gnijezdo. Rekoh, zna li od ega je i kako gnijezdo bilo

nainjeno? Kae, znam, stotinu sam takvih vidjela. E, dobro, onda poi okolo, trai granice, mijesi blato svojom pljuvakom, a kad ti je nestane, dobra e biti i voda ispod pazuha. Ja ti ne mogu pomoi, jer gnijezdo treba na tebe vonjati i svaka granica mora tvojom rukom biti donesena. Kad sam popuio dvije lule duhana, gnijezdo je bilo gotovo. Spustili smo se bre nego to smo se popeli, ona je otila na svoju stranu u svoje selo, a mene evo sad tu, pred vama brao ujaci. Vi vidite ta ete i kako ete, hoete li vjerovati da sam vas velikoga belaja oslobodio i da sam uinio dobro djelo, ili ete misliti da sam pobudalio. Ono to ne moete rei, niti e mi ikada iko iza lea umoriti, jest da sam bludno sagrijeio. Jer to sam vam ve slagao i niste mi vjerovali, iako bi mi milije bilo da mislite da sam grenik, nego da sam budala. Kako je fra Jakov Durmo zavrio svoju ispovijest, tako se svi pogledi okrenue fra Serafinu. Biva, njegovo je da presudi, prije nego to se gvardijan veeras vrati s puta. A on uti, skupilo se u njemu jada za deset ivota i ne zna ta mu je gore. Ovo to je uo, ono to se od njega oekuje, ili ono to bi tek moglo biti poto se gvardijan vrati. Gdje je ptiurina? Dovedite mi ptiurinu!, povika i braa se rastrae po manastiru da trae sokola. Samo je fra Jakov ostao sjediti. Tuno se smijei i gleda fra Serafina ravno u oi. Nema sokola, poao je kui. Sad ima gdje tugovati. Kako je to rekao, fra Jakov brinu u pla. Zagnjurio lice u dlanove, a dlanovi mu kao one najvee lopate koje svirepi gazde daju slabo plaenoj sluinadi. Pred Bogom su isti, korica kruha za stotinu punih lopata, kao da Bog ne zna i nema oi da vidi kako u svaku stane barem deset normalnih ljudskih lopata. E, ba su toliki dlanovi fra Jakova Durme. Suze mu se slijevaju niz linije na dlanu, vododerine pred sobom tjeraju prainu i blato. Ako se sluajno na dlanu zatekao neki mrav, utopio se u fratrovim suzama. Braa ne naoe pticu koja je do maloprije bila tu, a fra Serafin odjednom kao da je zaboravio ta mu je bilo na umu, o emu se prialo i oko ega valja prosuditi. Veli da se gvardijana mora

doekati u pometenom i oribanom samostanu, da ne bude kako je ostavio redovnike, a zatekao krmke, nee fra Serafin tako neto dozvoliti, jer je njemu na obraz, pa rastjera ljude da metu i ribaju. Tebi se neto poemerilo u glavi. Ili u dui. Ili na pola puta. Ali se sigurno poemerilo. Zato e ii u svoju eliju i do daljnjega e se odmarati. Gvardijan kada te upita, potvrdit e da je tako. Nou ti san ne ide na oi, uje glasove tamo gdje ih nema, izgubio si apetit. Eto, tako e uiniti i ne daj Boe da bude drukije. Fra Jakov Durmo je legao i leao je tako naredna tri mjeseca, sve dok se nije malo zaboravilo. Gvardijanu su poneto rekli, a poneto su preutjeli, ali mu od onoga to je uo nastupio bururet u mislima. Prvo mu se inilo da se dogodilo neko zlo koje, ali zato?, kane sakriti od njega. Onda su mu bili kao djeca kad proliju mlijeko, pa materi slau da su ga popili. Na kraju je zovnuo fra Serafina u svoju eliju i rekao mu: Ovo ti je sad prilika, jedna i vie nikad! Sad mi moe rei kakva je to ptica po tvom odobrenju ila na misu i konaila u samostanu. Je li ljudska ptica da ste s njome tako fino eglenisali, pa ako jest, zato je Ilija zove pticom kad krtene due imaju imena, a v ne krila, i ta je Siko mislio kad je rekao da je letjela kao gospoa, ne dodirujui zidove krilima? Reci mi jeste li se napili neije rakije daskovae, pa vam se svima na tri dana pamet pomutila, zato si nareivao da se oriba samostan? I od ega da se oriba? Kakav si to peksinluk htio sakriti od mene? Koga su Turci poslali da pohara manastir? v ujem da je bila hanuma. Je li to moda ta ptica? I kako to da je samo Jakov malo pobolio, a ostali priaju budalatine i biva da su zdravi? Eto, sve mi to sad fino reci! A ako ne rekne, ne dao ti dragi Bog, Serafine, da vie ita i vie ikad od svega toga ujem. Neka bude kao da nita nije bilo, jer od mene nee praviti budalu. Fra Serafin je samo utio i povremeno uzdisao. Svaki put kada bi

htio zapoeti, misao bi mu se zaplela o neku ludost, o neto to se ne moe rei a da se gvardijana prethodno ne pripremi, pa bi uzdahnuo i krenuo misliti na ono to bi ga pripremilo, ali i to bi bila jo jedna ludost, uz koju je mogao ii samo jo jedan uzdah. I nita osim dah-tavog muka. Taj muk prepriavat e se i pamtit narednih stotinu godina, koliko e proi prije nego to pria doe do mene, a ja ju potajice zapiem. Velim potajice, jer je bila priana i do naih vremena prenesena kao interna fratarska ala na vlastiti raun. Ili ala o drevnim vremenima kada su redovnici mogli pomisliti da se ljudska dua preselila u sokola i kada se moglo dogoditi da se soko, ptica koje u nas gotovo vie i nema, a kad je i ima, tada bjei od svega dvononog, pitomo proeta hodnicima franjevakog samostana. Ja priu o udesnome ivotu fra Jakova Durme, fratra ije ime se ne spominje, nisam mogao shvatiti kao alu, niti sam se mogao smijati fra Serafinovom muku i uzdisaju. Neka mi zato bude oproten manjak smisla za humor. I poimo onda prema kraju. 0 Rejhani se vie nikada nije ulo pa se ne zna ni je li joj soko halalio i pustio ju na miru, niti da li joj se vratila ljepota. 0 njoj se vie nije prialo, ne samo pred gvardijanom ili fra Serafinom, nego ju braa ni izmeu sebe nisu pominjala, iako je teko vjerovati da bi proao dan a da se hanume nisu sjetili. Jedni su se zauvijek pitali je li fra Jakov od njih napravio budale i izmislio cijelu priu samo da sakrije gdje je onih dana izbivao. Takvi nisu prestajali raunati, brojati i preslagivati to im je rekao te u knjigama traiti objanjenja za neobine pojave koje su se zaredale tih dana. Drugi mu nisu mogli oprostiti to ih je, barem na dandva, uvukao u svoj ivotinjski svijet i u zabludu prepoznavanja ljudske due u pernatome hajvanu. On se nakon mjeseci pokore, kad se morao praviti daje lud pri zdravoj pameti i lagati da nou nije oka trenuo, iako je spavao poput onih medvjeda s Bjelanice, vratio umama i raznim umskim stvorovima. Opet je odlazio u zoru i vraao se kad bi ve

davno pala no, ali o tome ta je vidio, koga je sreo i s kojom je ivotinjom danas eglen vodio, vie nikome nikada nije govorio. A ni braa ga nisu ba previe ispitivala. Jedino na ta bi se raznjeio i progovorio bilo bi kad ga fra Serafin upita nije li moda sreo nekog risa. Fra Jakov Durmo bi tada razvezao o maku iz njegovih uma koji je ivio tu prije nego to su se preko mjere nakotili ljudi od sve tri vjere, a onda se sve manje i manje mnoio, uplaen od ljudi, iako jai i okret-niji od njih, tako da je sad skoro na odlasku, pa ako mu redovnici svetoga Franje ne pomognu, uskoro ga vie nee biti. Tako je govorio fra Jakov o posljednjoj stvari u ivotu o kojoj je s ljudima elio govoriti. Fra Serafin ga je samo sluao, povremeno klimao glavom, vrhom prsta pratio oiljak koji mu je na vratu ostao od karandoloza i mislio kako je slaba vjera u njemu pa bi se i sad najradije svaao oko toga je li ga one pijane noi napao ris ili avet iz turskih praznovjerica. Fra Jakov vjeruje u jedno, ostali fratri vjeruju u drugo, a fra Serafin je vazda na pola puta. On e o njima pisati u ljetopisu, a fra Jakov-ljevim e imenom hraniti mieve, zalijevati ga tintom i nutkati samostanskog maka da ga mokrim apama izbrie. Pa e sljedei ljetopisac initi to isto, sve dok fra Jakov Durmo ne ode s ovoga svijeta, zaljubljen u Rejhaninu ljepotu koju nikada nije vidio. ALKATMER Te je godine grom sedam puta udarao u minaret nae damije. Kako udari, tako se ljudi vie u kue povuku, a Alija Ferizovi doe na jo gori glas. Kada je prvi put opalio, cijela se arija zatresla, a gologlave se kone rastrale po kii i viu: Jadna majko, ubilo nam hodu. A kako je od naeg mjesta do prve potene arije i tri dana dobra jahanja, sva je prilika da emo, ako je Alju ubio grom, ostati bez jedinog hode i bez mujezina, pa muevima i ne bi neobino kad im ene na sramotu istrae iz avlija. Ali dogodi se udo, pa Aliji ne bi nita, iako je, kleo se svim ivim i mrtvim, vidio munju pola metra od sebe. Ajd, dobro je, nek nam je hoda iv i zdrav, smirio se svijet i svako ode za svojim poslom.

I ne proe ni sedmica, kadli usred vedra dana, ama da je i oblaka iz Firdusove lule bilo!, pue nebo i opali munja ba kad je na Aljo na vrh minareta bio. Od tog dana damiju smo prozvali Caavua, jer je ispala kao da si je iz dimnjaka izvukao, a hodu Aliju Ferizovia djeca prozvae hadi Jaje, jer mu vie nikada nije izrasla nijedna dlaka ni na glavi, ni na rukama, a bit e ni tamo gdje se ne vidi. Poslije je grom udarao jo pet puta, vazda u vrijeme kada bi hoda bio u damiji, ali svijet se ve bio navikao, svima postalo obino i skoro da smo se znali i zabrinuti ako bi munje predugo zaobilazile nau Caavuu. Mi muki znali smo da je to zbog njega i da se Allah ljuti na urokljive enske oi koje su hodu pratile gdje god se okrenuo, a one su samo utjele i mislile svoje i nita ne bi odgovarale ako bi neko od nas kazao da je Alju porunjalo otkako mu je spalilo kosu i bradu. Te godine zavjerili su se u naem mjestu muki i enski svijet. Na urevdan rodila je Begzada, mlada udovica travara Mehmeda Krdalia, zdravoga sina. Ostavio joj ovjek radost kad je odlazio, rekla je. Allah to samo najboljima daje, dometnu je Aljo. A ja sjeo pa raunam koliko ima otkako je Mehu sastavilo sa zemljom dok je nou obilazio ovce. I koliko god raunao, ispada deset mjeseci manje petest dana. Ako je Begzada i prenijela dijete, dobrano ga je prenijela, a ako je neto drugo u pitanju, onda ju bog nee od arije spasiti. Ali kao da niko osim mene nije raunao, ili je svako ekao da drugi prvi progovori. Dijete je ponijelo Mehino ime, da se ne zaboravi ko mu je babo, ili da se sakrije materina sramota. Iza rahmetli Mehmeda ostalo je dobra imanja, nakupilo se toga jer su njegovi mehlemi lijeili od Soluna pa do Bia, a za zdravlje se dukati ne tede, pa je Begzada mogla fino ivjeti, nita ne raditi i podizati dijete. Ali izgledalo je tako samo prve godine djeakova ivota. Nakon to nije prohodao kad i druga djeca, niti je znao sastavljati rijei, nego je arlaukao ako bi bio gladan i putao nekakve hajvanske glasove i ako mu nita nije

trebalo, Begzada je shvatila da joj je daba svo bogatstvo ovoga svijeta i da e s tim malim teko vidjeti haira. A Aljo ko Aljo, pozivao je roditelje na red jer ga djeca zovu hadi Jaje, prijetio da e otii iz mjesta, negdje gdje do Bojih slubenika vie dre, i sve je ee u vrijeme dume spominjao ejtana. Korio nas je da svakoga jutra glave ostavljamo pod jastukom, govorio da su nam se srca usmrdjela od prijetvornosti, pa se ne moe disati u damiji, prijetio da e nam se oi okrenuti naopako zbog virenja u tuu avliju, napominjao da su nam se usta iskrivila od lai izgovorenih ispod glasa... I tako svakoga petka. Izlazei iz damije morali bismo dobro provjeriti je li nam svaki krak na svome mjestu jer bi nas roeni hoda tako ogadio da se inilo da nijedan dio tijela nije preskoio. Osim onog jednog. Tog nije spominjao jer je sramota u damiji o anamo onim stvarima vaiti. Ili zato da se ko ne dosjeti. Ako je Aljo i zalazio u Begzade, znao se dobro sakriti pa ga niko nikada nije vidio. A je li ta o tome znala Fadila hanuma, muenica njegova, to nikada neemo znati. Vazda je hodala sputene glave i teko da joj je iko, pa i mu roeni, vidio oi. Govorio sam joj, nemoj bona Fadila, ko kae da si ti kriva, moe bit da je do njega, moe bit da Aljo ne umije napraviti dijete. A ona bi samo utjela, kao da je znala. Moda i jest, jer vele da se od Boga i moe sakriti, ali da ene uvijek osjete kad im se mu nae drugoj meu bedrima. Nanjue ejtana taman da ga sakrije u hiljadu i jednog alkatmera. Ne znam je li to iz mene pogan progovara, ali ja mislim da je svo vrijeme iao u Begzade, da je skidao ini s djeteta i pokuavao ga uiti onome to mu od Boga nije bilo dato. Ne bi se inae dogodilo da mali Meho ipak prohoda, a s vremenom i progovori, prestane se glasati ko bijesna zvijer, pa na kraju postane nalik drugoj djeci. Namjestio je njemu Aljo usta da ne bali niz njih, uputio je njega Aljo da mu glava ne slui da s njome po avliji tandre i zabija se elom u direke, nauio ga je da se srcem smije i posloio mu sve dijelove koje je u ljudi na dumi kleo. Jedino to nije mogao popraviti, bile su oi. Meho je po materi bio plavook, ali vazda zamuenog pogleda, kao kad bi u potok izlili lukiju.

Dogodi se od vremena do vremena da se sve arijske prie prekinu i na neko vrijeme zaborave, da zlo iz ljudi iili i da se stisnemo jedni uz druge kao da smo braa pa ponemo hvaliti milostivog Boga za ono to nam je do tada bilo najtee i najgore. Hvalimo ga jer je nae mjesto na kraj svijeta i u prknu carevine, tako da mu se ni ime ne zna jer nema stranca koji bi ga po imenu zvao. A mi mu ime mijenjamo po raspoloenju: jal je Carija, jal je Donji Dehennem, jal je Guzicine Guzice Guzica, jal je, Bogu hvala, sakriveno od svakoga ljudskog hajvana. Stie vijest da se pola Bosne pobunilo. Pola Bosne i sva Hercegovina. Jedni kau da se krst nadigao protiv Sultana, drugi vele, ama ta e raja, lako je za raju, nego se begovat puke uhvatio pa bi da vezira utjera u suru. Kako god bilo, nema rijeke ni potoka da krvavi ne teku i nema direka pobodenog u zemlju a da na njemu nije nataknuta ljudska glava. A kako glava nije anamo ona stvar, pa da odmah vidi je li turska ili je vlaka, tako niko ne zna protiv koga se i zato pobunila. Ko god poe u drva ili u kiridiluk, kome god se kosa polomila pa se zaputi do prvog pazara da kupi novu, vrati se blentav od silnoga straha i tri mu dana treba ruku da smiri pa da moe fildan prinijeti ustima. Od posjeenih glava, spaljenih sela i sruenih hramova na kojima se vie ne pozna kojoj su vjeri pripadali, ovjeku se zamuti pogled ko Begzadinom Mehi. Hvala Bogu, ta god se Bosnom rairilo, do nas nee doi! I onda se jedno jutro, tek stoje svanulo, pokaza da ni to nije istina. Onako kroz san, kad jo ne zna jesu li ovo tvoje misli i tvoj ivot ili te zaspala glava vodi gdje te nije, ujem djeji pla. Ne bi mi bilo udno, niti bih se budio, kao to se ne budim ni zbog komijskih etvero, ali taj pla nekako nije onakav na kakve sam navikao. Nije to jedan glas, nisu ni dva, ne cvili ni troje djece u isto vrijeme, nego ih je puno vie. Sta bi to moglo rasplakati toliku djecu? Navuem kundure i izaem van, kad tamo Aljo sa sedamnaestero

maksumadi. Polugoli i musavi stiu se oko njega, reklo bi se gladni i edni, a oi im svima ko crni isplakani bunari u kojima se utopilo sve ivo. On ih grli i tjei, a vidi da ne zna kud bi s njima. Dobro je, nisu tvoja, mislim se, ali mu nita ne govorim. Zamalo se pred damijom ve okupilo pola mjesta. Aljo ide s tefterom i popisuje djecu. Oni najmanji ne znaju kako se zovu, a oni vei su Lazar, Milanka, Jovan, Rua... A jedan, plavo mu oko, veli: Ja sam Miloev brat. Dobro, a kako je tebi ime, pita ga hoda. Mali opet isto: Ja sam Miloev brat. Nita drugo ne zna, a kako bi i znao. Ako se odraslima ruke tresu od straha, kako bi dijete ita znalo. Osim brata kojeg vie nema. Nakon to ih je popisao, Aljo naredi da svi koji mogu u kuu uzmu dijete. Kako to ree, ljudi se pooe povlaiti i bjeati. E, ne primao ja Vlaad pod svoj krov!, oglasi se Hasan Mujagi, zadnja fukara, kua mu mimo svih sokaka i izvan mjesta, tamo gdje vukovi zalaze kad im doe da vide insana. I gadno se prevare! Jer ako je Hasan insan, onda su i oni na pola puta da to postanu. Aljo ga je samo pogledao, a da mu nita nije rekao. Ali i to je narodu bilo dosta. Kakav god hoda bio, ta god se o njemu mislilo i koliko god ivo bilo sjeanje na sedam gromova u minaret nae damije, ljudi su znali koliko bi skupo mogli platiti to im se dua skupila i otanjila da se kroz nju vidi kolika su govna. Uze tako svaki svoje Vlae, to za hodin hator, to iz straha od Boga ili zato to se sve u ivotu mora platit, pa tako i mi platismo jer nam je arija nakraj svijeta i jer do nas ne dolazi nijedna pobuna, svejedno ija i kakva bila. Ali ako i moe ostati daleko od pobune, ne moe te mimoii nesrea nevino stradalih. Nijedna tuina njima nije dosta daleka. Podij elise se po kuama svi mali Lazari i Jo-vani, nene se sve ibrete kad ih valja po imenu zvati, a ja koliko god ih od duga vremena prebrojavam, nikako da ih je vie od esnaest. Jedno se negdje zagubilo, a nije teko otkriti koje. Fali bistro plavo oko, fali Miloev brat. Iao sam okolo i provjeravao, raspitivao se onako usput, biva ne zanima me, a svejedno bih volio znati. Ne samo da ga nisam naao, nego ga se niko nije sjeao. Kako bi kome

spomenuo da jedno Vlae nije znalo svoga imena, ali se sjealo ko mu je brat, taj bi me blijedo pogledao ili bi mi govorio da sam neto pomijeao i da se pria rodila u mojoj glavi. Odavno, ima tome i dvadeset godina, u ariji nema budaline, nema bojaka, pa raunaju da bi od mene takvoga mogli nainiti. Ako sam jedini koji pamti Miloeva brata, to znai da sam enuo pameu. uti jadan, rekla mi je Halida, kundurdije Ibre udovica. Ne spominji ono ega nema jer e svijet pomisliti da nema ni tebe. Vidim, nema mi druge nego da sam provjerim gdje se zaturilo jedno Vlae. A gdje u ga traiti, nego tamo gdje ve znam da jest. Obilazio sam oko Begzadine avlije, sve gledao kad e se otvoriti kapija pa da povirim, ali ko zavraga, niti koga da naie, niti da uhvatim udovicu kad ide na pazar. Trajalo je tako est-sedam dana, prestao sam ii na ruak, jednom sam i zanoio pod orahom u bai preko puta, ali kapija nikako da se otvori. I onda mi se jednoga jutra njegova ruka spustila na rame. Priunjao mi se iza lea ko maka, niti sam mu uo hod, niti osjetio dah, i samo me tako uhvatio za rame. Do tog je trenutka bio nita i zrak, a onda je oivio. Bez dlake na licu, znoj mu se slijeva u oi jer nema obrva i trepavica, pa mirka kao da stalno gleda u sunce. Pita me ta radim tu. Kaem mu: Nita, stojim. Kako stoji ako te ja vidim da ui? A zato me pita ako vidi, velim mu ja, i zato si unuo kraj mene. Onako, kae on. E, pa ako ti ui onako, to i ja ne bi uao onako? Jest, kae on, ali se ne ui onako cijelu heftu. Hoda Alija Ferizovi, po narodski Aljo, a po djeje hadi Jaje, vidio me je, dakle, svih sedam dana koliko sam ekao da se otvori Begzadina kapija i da provjerim je li u njezinoj avliji jedno ili dvoje djece. Niko osim njega nije znao da sam tu, jer nikoga nije zanimalo. Njega jest. A hoe li se iko osim mene upitati zato jest? Nee, kao to se niko nije zapitao ni gdje je nestalo sedamnaesto siroe, ni kako je rahmetli Mehmed Krdali deset mjeseci nakon smrti dobio sina, ni zastoje damija u naoj ariji prozvana Caavuom. Oko ovog zadnjeg moda su se i

pitali, ali su prestali im su gromovi prestali udarati u minaret. Takav je na narod. Za dobro ne pita, a zlo brzo zaboravi. Od tog dana zatvorio sam se u kuu i ekao. U petak nisam otiao na dumu. Nije me bilo ni sljedeeg petka, ni svih petaka u toj godini. Je li ko pitao za mene? Nije bogami niko. Je li ko pitao za mene? Nije bogami niko. Je li ko pitao za mene? Nije niko, ali me svi onako iskosa gledaju, kao da sam meed pa se boje da ih ne upitam za med. Hajde izai u ariju, sine, zbog babe ako ne zbog sebe. Posluao sam oca i izaao, a tamo imam ta da vidim. Lijep proljetni dan nakon duge zime, pro-beharale i voke i ljudi, a Begzada hanuma izala s Mehom u etnju. Sve okom sijeva po epencima, sve pipka svilu pred duanima, sve se za zdravlje pita sa arijskim gospoama i prstom pokazuje na maloga. Te kako je fin, te kako je bistar, na velike kole bi ga valjalo dati, na Aljo veli da e u osamnaestoj biti zreo za hafiza... Ja gledam i sluam, i ne mogu sebi doi! Je li mogue da sam jedini koji vidi da to dijete nije Meho? Jest daje plavook, ali Begzadinom sinu oi su mutne kao kad u potok prospe lukiju, a ovom malom oba su oka bistra da bistrija ne mogu biti. Taman da triput Kuran naui napamet, ostat e ono to jest Miloev brat, a ne edo nae zajednike sramote. Begzadine sramote zato to je one godine kada su udarali gromovi uinila neto to ljudska usta ne mogu izgovoriti, a nae zato to ne elimo vidjeti da su kosa, brada i obrve naeg hode ve zavrili u dehennemu. Ostalo e tamo skupa sa svima nama. Zato me Bog iskuava ako nisam uinio zlo? Nisam ni pomislio. Samo sam svojim oima gledao ta se dogaa u ariji. A sada bih trebao popravv ljati ono emu popravka nema. Sejtan je sakriven iza hiljadu i jednog alkatmera. Odluio sam Miloeva brata vratiti njegovima, a mutnookom Mehi neka pomogne Bog, ako ga prokletnica mater ve nije

zadavila i zakopala u stajski gnoj. Ne, nije mi se dalo u san da tako moram uiniti, niti sam se mogao s nekim posav-jetovati. Babo je ve star i polako ga naputa pamet, a od one je vrste ljudi koji ne vide ni ono to vide. Majka me voli vie nego Boga pa je svako zlo vazda drala daleko od mene. Kada bi saznali ta mi je na pameti i ta moram uiniti, njih bi me dvoje u lance vezali. Ne bi me pustili da napravim ono to moram, taman zbog toga propao svijet. Bit e da se pobuna smirila, a vezir je ostao isti, jer se ljudi poee iz ume vraati bez straha u oima i vie se nije za glavu hvatao onaj kojem se istupi kosa. Bosnom je zavladao mir, iako se ne zna koliko e trajati. Moda sto godina, a moda ni tri dana, zavisi od toga koliko e trebati da prokuha krv. Kada je stvarao svijet i ovu zemlju na njemu, kada je dijelio ljude na vjeru i nevjeru, na mjesec i krst, dobri nas je Allah u svemu nainio razliitima, osim u jednoj stvari. Ginemo lako i ne traimo razloge, nego oni dou sami od sebe. A On sjedi na nebeskom prijestolu i udi se kako nam je ivot malo drag dok ga ima, a koliko suza pustimo kad ga vie ne bude. Ali ako i nije od Boga sve to nam je sudbina, pria o mudrom Vlaetu i tupom turskom kopiletu sigurno jest. Kua nas kao to stari dedo vrhom jezika probava kafu da vidi je li vrela, a ne da u hladno pue ko kakva hanuma ili da se opee ko maksum za kojeg kafa i nije. Zato je na meni da spaavam ovu ariju na kraju svijeta, o tome neu misliti da se ne pokolebam. Dan nakon Bajrama, kad svi najtvre spavanju, vratit u Milou brata. Ako je ostalo onih koji bi spasili svoje due, neka pou sa mnom. Do tada u se primiriti i ekati, da neko neto ne posumnja ili da hadi Jaje, ejtan to je uzeo Alijino ime, ne prozre moje namjere. Ako me je vidio dok sam bio nevidljiv, tada bi iz mojih oiju mogao znati ono to mi je pravedni Bog dao u zadatak. Sjedio sam na seiji, premjetao se s guza na guz, pio kamilicu i odbijao dimove iz ibuka, mater govorila: Vidi ga, u pau se pretvorio, a nigdje mu

painice!, na ta bih se ranije znao mrgoditi, kao to se, bit e, mrgodi svaki sin kojega bi mater na zor oenila, ali sad se smijem punih plua i iroka oka. Njoj da ugodim i da neto ne posumnjaju. Neka misle da sam lahke glave i jo lake pameti, ptice zlatnih krila nebom da mi lete, jer samo tako u biti siguran. Prinosit u babi pekun, jer on vie nema moi u rukama, ubrat u alkatmer umjesto njega i neu ga pitati koji je to cvijet, jer se babo vie ne sjea kako se cvjetovi zovu. Uskoro e i ljudima zaboraviti imena. Njemu polako pada mrak, tuga se halvatom iri i vreba u koje e srce ui. Blago njemu, nisu ga dopala vremena koja dolaze. A onda sam, nekoliko dana pred Bajram, prilegao da odmorim misli i taman me je uhvatio san, kad zauh glasove s druge strane zida. Jedan je materin, ne razabirem joj rijei, ali ujem je kako nakon svake druge ili tree zacoke poput zrikavca u augustovski akam. Drugi glas mi je isto poznat, enski je, ali ga u prvi tren ne mogu prepoznati. Ili zato to ga nisam dovoljno puta uo, ili zato to ne bih volio da je to ono to jest. Ali daba mi trud, daba mi vjera da e sve na dobro izai, kad je to Fatimin glas. ena kojoj niko nije ulovio pogled i ne zna joj se boja oiju jer je nerotkinja, ula nam je u kuu. A zato ako nikada prije nije bila? Hoda ju je poslao da materi mojoj, i babi, govori o meni. Ako i ne znam ta i kako govori, dosta mi je majino coktanje pa da mi sve bude jasno. Zatvorit e me u sobu bez prozora i vezati lancima. Tako e me drati sve dok Miloev brat ne izui za hafiza i ejtan ne zavlada svijetom. Iskrao sam se iz kue da se vie nikada ne vratim. Nee u dennet onaj koji na oca ili mater digne ruku, svejedno zato to uini. Zato mi je bolje da idem i u umi iznad mjesta ekam dan kada u Milou vratiti brata. Prije nego to se arija izgubi meu borovima, okrenut u se jo jednom. Vrh Caavue je zailjen trupac zaboden u nebo. Prokrvarit e Boji taban, dogodit e se veliko zlo, pred njegovim gnjevom svaka je ljudska glava maslaak. Ledene su noi medu stablima, taman da je stoput po ljudskoj ljeto i voke samo to nisu dozrile. Nisam mogao spavati, nego sam

do pred zoru drhtao i uvlaio ruke u rukave sve dok se dlanovima nisam uhvatio za hladne jabuke ramena. Dolo mi je da zaplaem i vratim se kui materi, uvuem joj se u postelju i zgrijem se uz nju kao to sam se grijao kad sam bio dijete. to od pusta sna, a to od straha i praznog srca, zaboravih zato sam tu i uini mi se da nije vrijedno spaavati ariju na kraju svijeta, makar sam se tu rodio i jedina mi je, i da nema smisla spaavati svijet ako vidi da on ne eli biti spaen. Za malo sna, topline i mira podnio bih vjenost dehen-nemskih muka. Ali onda mi je doao spas. Ne od onoga to je stvarno, nego od onoga to je moglo biti. Zamislio sam Begzadinog Mehu, onoga pravog, a ne Milo-eva brata, vidio sam ga kako raste, zamiljao mater dok djetetu pere guzicu, a ono se joguni. Vidio sam grenicu i paenicu koja je legla pod tuega ovjeka pa ju je ve na Zemlji stigla strana kazna da plod svoje utrobe isti i pere cijeloga ivota, onako kako gaje istila i prala prvoga dana. Dok joj meu rukama raste i postaje vee od nje, dok ga prekrivaju muke dlake i govno mu od blage djeje milote poprima strani odrasli smrad, dok ga pred spavanje nuna i broji mu prve sijede u kosi, ono zauvijek ostaje plodom njezinoga grijeha. Dok ga gleda, pred oima joj mora biti rahmetli Meho Krdali koji je negdje prebirao travke i ledio se u tabutu dok je razvratnica irila noge. Sve to joj se zbiva, kazna je za ono to je uinila. Pa i kad pomisli da kazne vie nema, kad joj se uini da su se malo razbistrila dva mutna modra oka i da imanje to joj je iza Mehe ostalo vrijedi vie od pameti pa bi svog tokmaka mlaoj eni mogla ostaviti na brigu, Begzada samo prelazi iz jedne u drugu muku. Pa svaki puta kad izgovori medet Allah!, biva joj jo tee. Evo, jasno je vidim kako u kuu dovodi siroticu, lijepu poput vile i nakon to je stotinama njih sebe za koricu kruha dala, i kako joj pokazuje budueg mua. Da je kurva nad kurvama, ne moe joj se takav ne gaditi. Ali bolji je i on nego stotine drugih o istome troku. Pa e nesretnica poi za njega i pod Begzadinim okom pitati ga za sofrom i poj iti ga nad esmom, i guzicu mu prati kad na to doe red. Svekrva e ju pratiti u stopu da nevjesta ta ne

pogrijei, ali e Begzadi najvea kazna biti to ih nee moi ispratiti nou u postelju. Pa dok mater bude pre-mirala od straha da e joj nevjesta uguiti dijete jastukom, nesretnica ena skidat e sve sa sebe, nudit Mehu gurabijama iz njedara i zvati ga da zaviri dolje i doeka pticu lastavicu kad joj izmeu noga izleti. Je li gori materin strah da e te noi ostati bez djeteta, ili je gore to e joj pred oi doi da nevjesta mora popustiti elji dok u zatvoru bez pravoga mukog ivi, pa e tokmaka vabiti da rukama lovi gurabije i jezikom doekuje lastavice. Strano je, a strano biti mora, jer je kazna Boja vazda gora od grijeha, a muke se izmjenjuju da greniku ne bi bilo lake jer se na muku navikao. Prije nego to se navikne, vazda ga stie nova muka. Tako je to s Begzadom, u ledenoj umskoj noi, dok mi san ne ide na oi i ledene jabuke ramena dlanovima lovim. Medet Allah, medet Allah, uju se grijene due kad se vie ne usude nijednu izgovoriti dovu. Medet Allah, medet Allah, ujem kako jei Begzada. Medet Allah, duge noi, progovaram, ali se iza borova promalja sunce. To je udo, mislim, i ini mi se kao da spavam. Probudilo me je podne, laganog i osloboenog svih strahova noi. Poao sam na vodu, pa nai travke koje su dobre za jelo. Prepoznat u ih, pa i ako ranije za takve nisam znao. Doekat u Bajram u pustinji umskoj, kao putnik, kao bolesnik, kao ratnik bez oruja izvan srca. Tako je i bilo. Znao sam, im doe no, meni zapoinje pria o Begza-dinim mukama, o ludome Mehi i nesretnici koja je za koricu kruha pod stotinu mukih legla, a sada se pati jer tokmak ne zna za enske ari. Mrznem se uz tu priu, ali da nema nje, izgubio bi vjeru i razlog. Kao nagrada, u zoru mi dolazi san. Medet Allah, duge noi. Progovaram i mislim o nesrei onih kojima druge molitve nisu date. A onda mi se, dok sam brao kruke divljake, priinilo da ruka koja se protee da dohvati jednu, pa je prekratka jer jedva jagodicama oee njezinu glatku koru, nije moja ruka. ija je ne znam. Uhvatio me je strah. Da nisam pojeo neto otrovno. Je li ko uo za otrovnu kruku? Nasmijao sam se tome i pobjegao. Bit e da sam istegnuo vrat i da mi se od propinjanja za vokom neto

poemerilo u glavi pa sam hranu odluio traiti po tlima. Tako sam naiao na gnijezdo svijeno u grmu kupine. Zmijsko ili ptije, ne znam. A u gnijezdu jedno bijelo jaje, vrhom okrenuto prema gore. Pomislih da je to glava hode Alije Ferizovia. I taman da ju bijesno zgazim, kad mi doe da sam ga se sjetio po imenu. Ni hadi Jaje, ni Aljo, ni ejtan, nego hoda Alija Ferizovi. Stojim tako i ne mogu se sjetiti jesam li uo da je iko ikada spomenuo sedam gromova u minaret Caavue. Mora da jest, ali ja ne znam. A volio bih u pamet prizvati barem nekog. Poslije bi bilo lake. Jer ako se ne sjeam da je iko o tome svih ovih godina govorio, moe biti da su mi se i ti gromovi samo priinili. Jest da nam se damija zove Caavua, jest da nam je hoda elav i osav, ali zato je tako? Dok sam svuno Begzadine prizivao muke, one su bile pria pa bi, kako je no v prolazila, izgledale stvarne. Sta ako je i sve ostalo kao dlanovi na hladnim jabukama ramena? Otresao sam glavom, jednom, pa drugi put, i jo... Otresao sam dok me nije prolo. Prije nego to poludim, zavui u se u Begzadin halvat, ispuniti zavjet i vratiti Milou brata. Medet Allah, jo samo jedna duga no! Jutro nakon Bajrama pusta je arija. Po ba-ama cvjetaju alkatmeri i na sve strane uje se ruino ulje. Mirie posteljina koja se zrai o avli-jama, niz kaldrmu zvee orasi to ih je bacilo neko oholo dijete jer su uplji. Dugo su ekali da postanu dar pa se u njima osuio plod. Tuno je znati da rastu ljudi koji nee znati da je u darivanju, a ne u plodu, razlog za sreu, zahvalnost i vjeru. Jo tunije je da su svi u ovoj ariji na kraju svijeta takvi. Preskoio sam avlijski zid. Na esmi je bila drvena palija kojom se istjeruje neist iz arafa. Uzeo sam je i uvukao se u kuu. Uao sam na vrhovima prstiju i u prvi mi se tren uinilo da nema nikoga. A onda sam ugledao njega kako sjedi na sehari presamien, a dolje meu stopalima mu knjiga. Ui. Brate Miloev, zovnuo sam ga, a on se

prenu, ispravi. Taman toliko da zamahnem. I ne stie se osvrnuti. Obojica smo uli isto, po tome e se na kija-metski dan znati da smo bili ljudi, fijuk palije kao fijuk vjetra koji donosi snijeg i zimu. Otiao je bez glasa, uz prasak bundeve kad s pretrpanih kola tresne o kaldrmu. Sad trim niz ariju, a iza mene glasovi i topot koji biva sve brojniji i glasniji. Na sve strane razletjele su se kue, iz avlija su suknule nijeme oi, a odmah zatim se i one pretvaraju u topot. Bjeat u sve dok ne izgubim dah ili dok ne doem na kraj mjesta, do stijene Orlovae uz koju se uzverati moe mrav. I nijedan drugi stvor. Ili e me dobri Bog tu pretvoriti u mrava, ili e uiniti da nestanu oni koji me gone. Medet Allah, medet Allah... MISIR Ne daj ti boe Ivana Zaviinog sna, govorilo se jo za onih vremena. Ili ne do bog Ivana Zaviinog sna. A kasnije, ako bi velika i neobjanjiva nevolja spopala ovjeka, reklo bi se da mu je to od Ivana Zaviinog sna. Na kraju se vie nije znalo ni tko je Ivan Zaviin, ni to bi rije sna zapravo znaila. Ali tko ju izgovori i tko osjeti onaj trenutak kada se jezik zgrbi izmeu s i n, a grlu je tijesno da izbaci a, dobro je znao kada se na Ivana Zaviina valja pozvati i prirediti tu malu igru glasova koja najprije moe opisati nesree od kojih se ne umire, ali koje ovjeka ne prou sve do smrti. Ivan Zaviin bio je posljednji ivi izdanak bogate primotenske loze iji se grb jo uvijek moe vidjeti na proeljima gradskih kua koje su im nekada pripadale, a danas su uglavnom bez krovova, u nekadanjim salonima rastu grmovi kupine, po spavaim sobama se natjeravaju make i svake veljae se deru i zavijaju, tako da narod u noima bez mjeseca vjeruje da se to uju duhovi mrtvih gospodara. Zapomau didovi Zaviinih pod mukama stranim turskim, uju se galioti s mletakih laa dok voda prodire u utrobu broda i zvee lanci jednom prikovani i zakovani zavazda, gore na lomai babe Zaviinih, vjetice na visokoj nozi, kosti pucaju slugama koji su pomijeali kvasinu i vino, niz skaline se kotrljaju novoroeni

kopilani i boemiprosti ta sve ljudima u noima kad zavijaju make na um nee pasti. Pet je takvih kua, svaka je jednako propala jer je Zaviinih iz generacije u generaciju bivalo sve manje, ali kue se nikad nisu prodavale. Sramota je prodati, jer prodaju samo oni koji nemaju. A Zaviini su uvijek imali pa bi im bilo drae da se krovovi profundaju i da im se u profundama razraste svijet zbog kojega e cijeli grad strahovati kad u veljai oblaci zaklone mjesec, a make zaponu svoj ljubavni pir. Nakon to je umro Ivanov otac, a za njim stric i tetka, poelo je propadanje jo dvije kue. ekao se dan kada e potonuti jo dva krova i bogatstvo Zaviinih se svesti na posljednju, najmanju od svih kua u kojoj je Ivan ivio sam, jer se nikada nije oenio. Dolazili su mu ljudi iz Zadra i ibenika da kupe dok se jo ima ta kupovati, on bi ih primio, pogostio i sasluao, ali im bi mu rekli koliko nude, Ivan Zaviin bi govorio da novca ima dovoljno za jo dva ivota, pa ako mu nekako uspiju srediti da ih od svetoga Petra dobije, dat e im kue besplatno. Ljudi bi se samo zgledali i odlazili bez pozdrava. Nakon to su mu kupci prestali obilaziti dom, Ivan je od lokalnog udaka dorastao u opasnu budalu koje se valja uvati. Iako nikoga nije ni runo pogledao, a kamoli da bi uinio neko zlo, bila su dovoljna zavijanja maaka u profundama, ti glasovi duhova Zaviinih, pa da ljudi ponu zazirati i od toga da se Ivanu nau u mislima. Povjerovali su da on trai naina kako bi doao do ta dva ivota, koliko mu je nedostajalo da do kraja potroi obiteljsko bogatstvo. U vrijeme kada za Ivana Zaviinog vie nitko nije elio uti i kada su ljudi ve ili obilaznim putevima samo da ne prou pokraj njegove kue, pet profundi i dvije koje e to tek postati, a njegovo se ime ne bi spominjalo niti u najbezazlenijim razgovorima, u to je vrijeme na otoku Susku jedna ena rodila sina i dala mu po oevoj elji ime Aladin. Takvoga imena nikada nije bilo u ovim krajevima, ali nikome nije bilo za udo. Pomorci svakoga vraga donose doma, sablje iz Damaska, nargile iz Kaira, sekstante iz Manile, svakakve boletine s raznih strana, pa zato ne bi i to ime. A pop koji je dijete

krstio rekao je da je uzalud to e ga u crkvenim knjigama upisati kao Karla ako e ga mater i otac drukije zvati. I tako se na Sudnji dan ne raspoznajemo po zemaljskim imenima, nego po glini od koje smo bili nainjeni. etrdeset dana nakon Aladinova roenja otac se neoekivano pojavio doma. Ubio sam ovjeka, rekao je, i morao sam bjeati s broda. Sigurno me trae i sigurno e me nai ako jako daleko ne pobjegnem. Samo sina da vidim. Ako me i ne upamti, neka mu moj biljeg ostane. J Kraj djeakova uzglavlja ostavio je finski no. Otrica je tako jako bljesnula pod svjetlom petrolejke da se uinilo kao da su se u maloj sirotinjskoj kui zapalila tri svjetionika s Rta dobre nade. Nije vidio suze na eninim obrazima. Zato to nju nije ni pogledao. Samo je zurio u djeaka, pokuavajui mu na licu prepoznati odrasle crte, one po kojima se nalazi slinost izmeu oca i sina, ali nije ih naao jer se te crte pojave u vrijeme kada se ljudsko mladune poinje sjeati. A do toga je jo trebalo proi vremena. Otiao je razoaran jer na Aladinu nije ostavio biljega. Ili se samo inilo da nije. Mater je no spremila na vrh kredenca, da se djeaku ne svidi kad malo poodraste. Nije ju brinula otrica, vjerojatno bi njome osvjetljavala dom da je ivjela sama, ali crne slutnje obuzimale su je zbog tri recke urezane u drku od ruina drveta. Njezin ovjek nije samo jednom ubio, nego je to uinio jo dvaput, s gustom i da se ne zaboravi. Morao je imati i drugi no kojim bi ubiljeio zloine prvoga, a daj boe da i na toj drali nije bilo mrtvih. Znala je da se vie nee vratiti i eljela je da ga se ne sjea. Odluila je da djeaku nikada ne govori o ocu. Ali uzalud, im je progovorio, Aladin je ve sricao njegovo ime. Moj aa je mornar, rekao je dok je jo piao u gae. Jo se nesigurno gegao po dvoru kada je ve znao imena otoka u Sjevernome moru. Ne bi to ni bilo neobino da je Aladin sve

to imao od koga uti. Ali niti mu je ona, ili bilo tko drugi, rekla kako se zove otac, niti je mogao znati daje bio mornar. Imena otoka mater je znala jer ih je jednom davno, dok je jo vjerovala u blagoslov njihova braka, od mua nauila za zimskih noi bez svijee i petroleja. Djeak je to znao, a da mu se ne kae. Pomislila je da moda govori u snu. Da nesrea ne bi dalje rasla i da Aladin njezinom krivnjom ne primi oevo zlo, svake bi noi pred spavanje u usta stavljala sirovi krumpir, a preko bi vezivala maramu da ga u snu ne ispljune. Tako je bila sigurna da nee govoriti ono to ne treba. Gdje je no, pitao je jednog dana Aladin. U tom asu kao da joj se pod svakim kimenim prljenom razdrobila ledena tua. Nema noa, rekla je. Kako nema, zaudio se Aladin. Otac ga je za mene ostavio. Nisi ga uvala? U oima mu nije bilo ljutnje. Izgledao je kao razoarano dijete koje ak nee ni zaplakati. Nikada nije plakao. Bio je miran, tih i posluan, po svemu bolji od ostale otoke djece. Nita, osim imena otoka u Sjevernom moru, u vezi njega nije budilo zebnju. Majka se popela na stolicu i dohvatila finski no. Aladin je uzeo krpu i obrisao otricu. Lijep no, rekao je. S njime se moe otvoriti iva koljka. Sutra je to i pokuao, uo se kratak krik, kao da je galeb, ili se ena okliznula pred gustjernom, a zatim se pojavio na vratima s razrezanim dlanom. Od korijena kaiprsta se dijagonalno pruao zijev iz kojeg je liptila krv. Kao daje pokuao prepraviti liniju ivota. Mater mu je obloila aku krpama, stegnula mu ruku u miici, ali krv se nije zaustavljala. Eto ti finski no, govorila je da mu izmami suze. Tad bi joj bilo lake. Nije zaplakao. Ljudi pomagajte, umire mi dite, razletjela se mater po mjestu. Narod je bjeao u kue, ene su sklanjale poglede ustranu, muki bi triput zavesla-li prema puini. Nije dobro nai se blizu kad umire dijete. Mlada je dua ilava i lako se moe dogoditi da se u smrtnome asu preseli u tue tijelo. A tad nastaje borba koja se obino zove ludilom. Dvije due bore se oko jednoga tijela, ali kako

je starosjedilaku nemogue izbaciti van, jer koliko god bila slaba u vlastitom se nalazi gnijezdu, tako s ludim ovjekom najee umiru ili odlaze dvije due, pa bi i alost trebala biti dvostruka. Obino nije tako, ali i to samo govori kako onima koji na zemlji ostaju nije toliko stalo zbog izgubljene due, koliko ih plai to vie nee biti tijela na koje su se navikli. No, to je ve druga pria koja je ovdje vana samo toliko da se zna zato je narod bjeao od Aladinove matere. Drukije bi bilo da je samo rekla kako je dijete razrezalo dlan i krv nee da stane. Ovako su jedini koji su eljeli pomoi bila trojica stranaca ija je brodica s jednim jedrom ve desetak dana bila usidrena u luci. Govorili su nekim neobinim jezikom koji bi uhu na pedesetak koraka bio isti venecijanski, pet-est koraka zatim razumio gaje svatko tko je natucao panjolski, ve na dvadesetom koraku bio je to sicilijanski, a kad bi se ovjek naao pred njima, ne bi vie razumio nita, taman da je u uhu imao sve jezike babilonske. Zato se u mjestu govorilo da su stigli iz Misira, jer misirski nitko nikada nije uo, a i odjea im je bila takva da se inilo kako dolaze iz krajeva gdje dalmatinska noga nikada nije stala. Bili su ogrnuti crnim mantijama koje su podsjeale na popovske, ali su se od njih razlikovale po tome to su sezale do poda i nije bilo jasno kako ih skidaju sa sebe jer su okovratnici, bez ijednog puceta, bili sasvim pripijeni uz vrat. Na mantijama je bio samo prorez za desnu ruku, dok je ljevica uvijek bila sakrivena. Sto god su radili, na brodu ili izvan njega, inili su to s jednom rukom, pa se inilo da lijevu niti nemaju. Poli su s materom do kue. Jedan je uzeo krenu, tanju i od kose i od najsitnijih dlaica na djejim prstima, drugi je ponio iglu. Trei nije prestajao brbljati na nerazumljivom jeziku. Ona bi mu neto govorila, a on je vano klimao glavom i nastavljao. Oito da je sve razumio. Dok je jedan drao ruku, drugi je zaivao dje-akov dlan, a trei je izmeu kaiprsta i palca drao kraj konca. Aladin je bio miran i stresao se poput psa kad se skloni od kie tek kada je nakon posljednjega ava valjalo zategnuti krenu.

230 231 Na odlasku mater im je umjesto plae ponudila komad kruha. Nisu uzeli, ali da je znala venecijanski i da je stajala pedeset koraka dalje, razumjela bi da e joj crni ljudi ponovo navratiti. Ivan Zaviin nikada nije nogom kroio na brod, niti je uao u more. Nije u ivotu ni prst umoio, provjerio je li zbilja slano i je li kamenje pod vodom glatko kao to se pria i jesu li opasna klijeta rakova. U djetinjstvu mu je bilo zabranjeno primaknuti se obali i to je bila jedina zabrana koju je od oca i majke doivio. Ali i jedini oigledni vanjski znak plemstva Zaviinih. Nikada stupiti na brodsku palubu, nikada se na sputati do mora, nikada ne pogledati, a kamoli dodirnuti mreu ili udicu. More je pokora sirotinje bez imena i koljena, a njima po kojima se pamte sve slavne prolosti grada, ne jedna nego barem sedam prolosti, dato je da pored mora ive i da ga ne primjeuju. Kada bi puhnulo jugo i miris mora se proirio Primotenom, Zaviinima se dizao eludac na povraanje. To je takoer bio znak plemstva. U djetinjstvu je Ivan hinio tu muku i imitirao odrasle koji bi tih dana iz sebe izbacivali sve to bi pojeli, a kada je odrastao, zbilja nije mogao zaustaviti eludac pred mirisom mora. Otoci su Zaviinima bili ono to su za ostale ljude zvijezde i druga nebeska tijela. Mjesta nedokuive enje i tajni u kojima najradije boravi ljudska fantazija i gdje se svake noi otputi svijetla strana due. Da se moe preskoiti more, ili da su ovjeku data krila, nestalo bi raja. Sirotinja bi stigla do zvijezda, a plemstvo bi polo na otoke. Ta enja istovremeno je tako jaka i slijepa da su neprimijeeni ostali svi oni koji su moda doli sa zvijezda, kao to Zaviini nikada nisu sreli niti jednog Bodula. A da i jesu i da su kojim sluajem uli u razgovor s takvim ovjekom,

malo je vjerojatno da bi mu povjerovali kako je doao s otoka. Nakon to vie nitko nije zalazio u kaletu s profundama, dvorima koje e to postati i kuom u kojoj je ivio Ivan Zaviin, on se polako poeo odvikavati od ljudi. U prvo vrijeme jo je i doekivao seljake iz zalea, koji su mu donosili janjetinu, sir, krumpir i sol, a onda im je poeo ostavljati dukat ispod kunoga praga. Oni bi svakoga petka podigli kamen, uzeli zlatnik i ispred vrata ostavljali robu. Dvaput bi zazvonili kravljom klepetuom, Ivan bi priekao pet minuta da odu, a onda bi uzeo namirnice. Tako je najbolje. Nakon to dovoljno dugo ne vidi ljudske oi i ne uje govor, poinje ti se initi da ih nema i da je ovaj svijet nainjen samo za tebe. Ne postoji bolji nain da se ostvari besmrtnost. Kad nestane svih drugih ljudi, tvoja smrt gubi svoj razlog. Dok su tri crna ovjeka zaivala Aladinov dlan, Ivan Zaviin ve je bio siguran da je ostao sam na svijetu. A one noi pred zoru kada su se crni ljudi uvukli u kamenu kuicu u kojoj je spavala ena s krumpirom u ustima i povezom preko njih, Ivan Zaviin ve je bio vrst u namjeri da zaboravi ljudski jezik. Tri su je ruke iznijele van, tiho da se djeak ne probudi, a ona ih je gledala razrogaenim crnim oima i nije mogla kriknuti niti se pomaknuti. Ruke su joj visile poput mrtvih borovih grana koje je salomila bura, ali se jo nisu stigle osuiti. Djeak se probudio sam. Vani su ga doekali ljudski pogledi koje nije mogao prepoznati. Dobri i bogobojazni su ga gledali s prezirom i povlaili se pred njim u kue, oni koje je ve uo da psuju Boga gledali su ga s mrnjom, a ruke bi prekriili na prstima ili ih zavlaili u depove dlanovima mijesei muda i pazei da se ne ubodu na koju udicu. Oni, pak, koji su trebali voditi rauna da ta dva svijeta, onaj koji vjeruje i drugi koji psuje, ive u miru i skladu, vikali su daje kurva pobjegla s Misircima, a kopile je ostavila njima. Kuje ostavljaju govna ispred domova potenog svijeta i trebalo bi platiti ibenskim lovcima da naprave hajku i oiste otok. Boj se dana kada e crkve vonjati na frikinu, jer nee biti dosta tamjana. Tako su vikali, a Aladin se sljedeega jutra zavukao u kou, uronio meu skue, morsku travulju i hlapove, i pobjegao s otoka.

Sa sobom je ponio samo finski no i odluio je pronai oca. Nije znao ta vie eli: da spasu majku od crnih ljudi i vrate se sa njom doma ili da se osvete ljudima. I dobrima, i onima koji to nisu, a najvie uvarima zemaljskog i nebeskog mira. Kada je iskoio van s isukanim noem, prekriven ribljim krljutima, s kosom od morske trave i sa sedam rakova koji su se u predsmrtnom strahu uhvatili za njegovo meso, ribari su povjerovali da je pred njima sam vrag. Ili barem vraji egrt zaduen za ribarske posle. Nisu se stigli ni prekriiti, a Aladin je ve bjeao preko rive, isputajui krikove od kojih je i oamuenoj ribljoj eljadi dolazilo da zauvijek sklopi oi pred strahotama ovoga svijeta. Poznatim, ali i onima koje tek valja doivjeti. Aladin je vjerovao kako svijet nije puno vei od Suska, a zatekao se u Primotenu koji je bio ogromniji ne samo od svijeta, nego i od onoga to se u snovima dalo zamisliti i to se uvijek ini puno veim i irim od svega to budne oi gledaju. A gdje je Sjeverno more i gdje su otoci, gdje je Misir u koji su crni ljudi odveli mater, gdje je sve to je znao, a da nije znao kako? Trao je po gradu dok su ga noge nosile, ljudi su bjeali od njega i on je bjeao od njih. Stezao je no bolnim dlanom, jer je znao da bez njega ne moe izai pred oca. Kada ga jednom ipak pronae. Na kraju je samo poelio otpoinuti, ali gdje god bi se okrenuo, izmilili bi oni koji ga se plae. Na kraju se naao u pustoj kaleti, meu profunda-ma, ispred kue ija su se vrata inila odavno zatvorenim. Legao je pod solar, glavu poloio na kameni prag i spustio no kraj sebe. Otrica mu je davala svjetlo sve dok sunce nije zalo, a tada je Aladina progutao mrak. Bila je to posljednja no Ivana Zaviina. Nakon nje pripadat e mu samo vrijeme koje provede budan.

Pred zoru se trgnuo iza sna, skoio je iz postelje i sjurio se niza skaline. Nije stigao ni cipele navui, niti se ogrnuti, a ni pomisliti to ga to goni dolje. Otkljuao je sve tri brave na vratima, sunuo van, sapleo se i pao. Zanebesalo mu se kada je vrhom brade udario u kamen kojim je poploan solar. Mjeseeva bjelina prelazila je u rumen, Ivanu se uinilo da kamen gori. Pokuao je ustati, ali su mu se noge ponovo zaplele. Okrenuo se onako leeki i naao se licem u lice s djeakom. On ga je iznenaeno gledao i strano je zaudarao na ribu i more. Ivan se jedva suzdrao da ne povrati, progutao je ono to mu se diglo do grla, ali djeak nije ni trepnuo. To ga je iznenadilo, uputio mu je grimasu, to je bilo lake nego progovoriti, ali djeak je gledao jednako iznenaeno. Tada je Ivan Zaviin prvi puta pomislio da ga to gledaju mrtve oci. Sjedio je leima okrenut Aladinu i pokuavao razmiljati o tome to sad mora uiniti. Ali je u glavi bio zid sainjen od nerazumnog osjeaja, misli koja mu se vraala koliko god od nje bjeao, da se probudio kasno i da je morao doi ranije, dok je djeak jo bio iv. Bio je kriv, ali nije znao zato. I Ve je bio dan kada je konano ustao, spustio dlan na elo koje jo nije bilo sasvim hladno, pa srednjakom i palcem sklopio djeakove oi. Ugledao je no, lijep, kakav nikada nije vidio. Uzeo ga je u ruku, ali na otrici nije bilo nijedne kapi krvi. Znai djeak nije ubijen. Njegovu smrt nitko nee ponijeti na dui. Zakopao je tijelo u najstarijoj od pet profundi, prastrievoj kui koja se uruila prije vie od pedeset godina, i dugo se mislio hoe li no poloiti kraj djeaka. Ali je shvatio da bi to bilo runo. Ako ve ne moe biti sahranjen onako kako se sahranjuju ljudi, a ne moe jer bi u tom sluaju Ivan Zaviin morao razgovarati s mjetanima i objanjavati im ta se dogodilo, tada je bolje da ne bude pokopan s noem, kao ubojica. Pomislio je i to da bi zbog mrtvoga djeaka moda trebao prekinuti svoju utnju, ali tko bi ga sasluao ako ga svi smatraju ludim i prokletim?

A moda bi i tako uinio Ivan Zaviin, samo da je znao to e mu se dogaati sljedee noi. Za sanje ve u snu znao da nije njegov. Sklup-ao se ispred tuih dvora i stao dozivati oca. Gledao je prema moru, u crtu od koje poinje nebo, jer je znao da je on tamo iza. Tako je, dozivajui ga, zaspao u svome snu i ponovo usnio daje ispred tuih dvora i da doziva oca. Dok god se nije probudio, Ivan je tonuo iz sna u san, stalno sanjajui isto, vjeito tui san. Bilo je to prve noi, a tko zna koliko je noi proteklo prije nego to je grad saznao za muku ovjeka s kojim nitko nije govorio, niti ga je itko viao, jer u kaletu s profundama, dvije kue koje e to postati i jednom u kojoj ivi posljednji ple-menita Zaviinih, ljudska noga ve dugo nije kroila. A niti e dok god Ivan ne umre u svome snu, dok god se ne profundaju i zadnji krovovi i dok god se svaki kamen od kojega su kue bile nainjene ne pretvori u prah. Do tada e barka sa crnim ljudima ve doploviti do Misira, a narod e u nevoljama ponavljati: Sauvaj te boe Ivana Zavi-inog sna. I vazda e grlu biti tijesno prije no to jezik skupi svoja dva glasa. I I JID Ime Save Turudije-Kostia jednom e se, moda za deset ili petnaest godina, pojaviti na indeksu amerike Kongresne biblioteke u kojoj su, meu publikacijama iz cijeloga svijeta, pohranjeni i svi brojevi vanijih dnevnih novina koje izlaze u Srbiji. Dogodit e se to kad sustav bude u potpunosti kompjutoriziran, sve novinske stranice skenirane i sva na njima spomenuta imena uvedena u golemi lako pregledni abecedarij, gdje e biti registrirana uestalost pojavljivanja, uz datum i mjesto na kojem je neko ime svoj dnevni ivot nastavilo u novinama. Ime Save TurudijeKotica pojavit e se samo jednom, u beogradskim Veernjim novostima od 21. 11. 1992, u rubrici Crna hronika. U tekoj saobraajnoj nesrei koja se dogodila kasno sino kod

Bajine Bate, jedanaest lica je tee povreeno, a jedan mukarac je smrtno stradao. Sudarili su se autobus niskih registarskih tablica i privatni kamion bez oznaka. Tee je po-vreen voza autobusa Blagoj e Setinov, dok su preostala desetorica putnici kamiona, kao i smrtno stradali Sava TurudijaKosti (23), rodom iz Zaje-ara. Organi javne bezbednosti istrauju uzroke ove tragine nesree koja se dogodila na ravnom i preglednom delu ceste. Srea u nesrei je da je niski autobus bio prazan, jer bi inae gubici u ljudskim ivotima bili mnogo vei. Ovaj dogaaj ne spominje se u izdanjima drugih novina od 21. 11. 1992, niti u sljedeih nekoliko dana. Nigdje se nisu pojavile ni itulje s imenom Save TurudijeKotica, a nee biti objavljeni ni rezultati istrage o razlozima nesree. To je, donekle, i razumljivo. Bilo je ratno vrijeme, pa jedna, u biti mirnodopska smrt nije mogla previe znaiti. Ako se jednoga dana ekscentrini istraiva novinske dokumentacije na junoslavenskim jezicima zainteresira za saobraajnu nesreu kod Ba-jine Bate, ili ga privuku ritam i melodija imena Save Turudije-Kostia, pa poeli rekonstruirati njegov ivot, to e mu, bez obzira na dostignutu ali i pretpostavljenu tehnoloku razinu, kako biblioteke u Washingtonu tako i drugih dokumentacijskih centara, biti nemogue. ak i ako se predamo vjeitom optimizmu znanstvenoga napretka, ni u narednih petsto godina nee biti razrijeen sluaj Save Turudije Kotica. Koji sluaj? Pa taj koji postoji ve injenicom da je ivio i umro ovjek tog imena. Dodatnu tekou buduem bi istraivau mogla predstavljati injenica da se ime Save Turudije Kotica pojavljuje samo u tri slubena dokumenta nestale drave. U opinskoj Knjizi roenih, na listi osoba sa stalnim prebivalitem u Zajearu te u imeniku prvoga razreda Osnovne kole Ivan Goran Kovai. U drugi razred nije upisan, niti postoji zabiljeka o prelasku u drugu kolu, iako bi je, po tada vaeim pravilima, moralo biti. U Zajearu se Save TurudijeKotica nitko ne sjea, a njegove roditelje, Vukosavu i

Slavoljuba, nemogue je nai. Ne ive u tom gradu, a nema ih ni u Knjizi umrlih. Ne postoji ni odjava stalnog prebivalita u opini. ivjeli su u Ulici Borisa Kidria, broj 12. Ni kue s tim brojem danas nema, sruena je 1984. Moglo bi se, meutim, krenuti tragom kamiona u kojem je, prema pisanju Veernjih novosti, poginuo Sava Turudija-Kosti. U tadanjoj Stanici dravne bezbednosti u Bajinoj Bati, koja je pred kraj rata preimenovana u Policijsku stanicu, pohranjena je saobraajna dozvola za teretno vozilo marke FAP, proizvedeno 1962. i registrirano u Tuzli, na ime Stjepana Keroevia, stalno nastanjenog u Vlasenici, Socijalistika Republika Bosna i Hercegovina. Uz dozvolu je i kratka slubena biljeka, pisana rukom, irilinim pismom: Totalna teta. Naloiti uklanjanje olupine o troku vlasnika vozila! Onaj tko je takvu biljeku napisao, oito je elio zadovoljiti formu i tako skinuti sa sebe moguu odgovornost za uklanjanje unitenog kamiona, pa za poneto upuenije svjedoke povijesnih zbivanja, to budui istraiva iz Washingtona ne mora biti, biljeka djeluje kao ogledni primjer cinizma jaih i monijih. Po imenu vlasnika kamiona i njegovoj pretpostavljenoj narodnosti, lako je, naime, zakljuiti da je Stjepanu Keroeviu u ljeto 1992. konfiscirano njegovo vozilo. Celnitvo Srpske optine Vlasenica je odmah po zauzimaju mjesta izdalo naredbu o opoj mobilizaciji vozila i tehnike u korist srpske vojske, pa je malo vjerojatno da bi Keroevi mogao sauvati svoj kamion, ak i da ga kao Hrvata nisu protjerali iz grada. Policajac koji je sainio biljeku sve ovo je jako dobro znao. Jedino to mu nije bilo poznato, niti ga je osobito interesiralo, jest da je Stjepan Keroevi preivio srpsko osvajanje Vlasenice i da je uspio pobjei u Tuzlu. Na dan unitenja svoga kamiona on je u kui Nusreta Zukanovia pregraivao veliku spavau sobu i pretvarao ju u dvije manje, jednu za Nusretovu ker, drugu za sina. Zukanovi mu je taj posao poteno platio i jo mu je pomogao da doe do Volkswagenovog kombija u kojem e Sjepan narednih mjeseci i godina prevoziti cigle i cement. 0 starom kamionu nije puno razmiljao, kako dolo tako i otilo!,

ali je govorio da je dobro to mu je ostalo onih hiljadu maraka koje je mislio uloiti u novi mjenja. Da mehaniaru Jovi Bara-liu pet dana pred okupaciju nije puklo slijepo crijevo, Stjepan bi ostao i bez tog novca. Ali moda je do nesree kod Bajine Bate dolo upravo zbog kvara na mjenjau njegovog kamiona. To, meuI tim, nije razlog da bi se Keroevi osjetio odgovornim za smrt nepoznatog mladia, Save Turudije Kotica, ali ipak je, pet godina kasnije, kada je saznao za sudbinu svoga FAPa, kratko razmiljao 0 njemu. Uzdahnuo je i slegnuo ramenima. Stjepan Keroevi je od takvih ljudi, a nije ih puno, koji bi se lako odrekli hiljadu maraka za njega velikog novca da promijene sudbinu mladia o kojem nita ne znaju. Ili skoro nita! Keroevi je, ipak, mogao pretpostaviti kako se Sava Turudija Kosti, s jo desetoricom, zatekao na njegovom kamionu. Konfisciranim teretnim vozilima, a bilo ih je devet, kamionima i kombijima razliitih veliina, tipova i starosti, raspolagao je Milun SlaojeGepard. Prije rata je Sladoje bio porunik JNA, stacioniran u Han Pijesku, da bi neposredno nakon napada na Sloveniju dobio otpust iz slube, po sopstvenoj molbi. Tada je osnovao odred za odbranu srpskog ivlja i vjekovnih srpskih zemalja Milo Obili, u narodu poznatiji kao Maja brigada, jer su, osim Geparda, tu bili i Ris, Kuguar, Panter, Lav, Lave, Tigar... Ratovali su na teritoriju Podrinja, a kad je rat preao u novu fazu, kamionima Maje brigade pre-voeni su vikenddobrovoljci iz Srbije, probisvijeti 1 poneki avanturist i pubertetlija eljan slave. Sti zali su uglavnom na brda oko Sarajeva, tu ostajali dvatri dana, a zatim se vraali kui. Ovaj bizarni turistiki aranman Gepard je naplaivao pedeset maraka po glavi, osim u sluajevima kad bi mu se 243

posreilo da naie inozemna tura. Tako je jednom francuskome filozofu tri dana boravka u rovovima na Trebeviu naplatio pet hiljada njemakih maraka, a tek neto jeftinije prola su trojica glumaca i jedna glumica, ekipa koja je gostovala na beogradskom FESTu s nekakvom bugarsko njemakom koprodukcijom, te su poeljeli na licu mjesta provjeriti autentinost pirotehnikih efekata iznad Sarajeva. Gepardu se nitko nije mijeao u posao, ali mu je bilo zabranjeno da na Trebevi donosi vlastito oruje. Vojska mu je naplaivala iznajmljivanje strojnica i minobacaa, a kako je svatko tko bi doao na ovakav safari elio i malo zapucati, i vojnim je komandantima bilo u interesu da Gepardu to bolje ide. Turist koji bi, naravno uz Gepardove upute, poelio ispaliti minobacaku granatu na grad, platio bi je dodatnih sto maraka. Sedamnaestog studenog 1992. deurni oficir na poloaju iznad Osmica bio je porunik Ilija Toki. Dva kamiona Maje brigade trebala su po najavi stii oko dva, ali su kasnili zbog kvara, pa su se pojavili tek oko pet. Toki je Gepardu predao poloaj i zaputio se prema Palama. Prije nego to je otiao, kratko je prekontrolirao Gepardove dobrovoljce i naloio vodniku Denisu uroviu da u dnevnome izvjetaju zabiljei koliko je puaka zadueno, u kojim je intervalima pucano i koliko je metaka ispaljeno. Ostavio je pet minobacakih granata, u sluaju da bude onih koji su spremni platiti i to. Denis urovi sjea se da mu je oko pola sedam, kada se ve sputao mrak, doao mladi izrazito pritavog lica i niskoga rasta, pruio mu novac i rekao da bi on opalio jednu. Odbio ga je, jer je ve bilo kasno, ali se zatim dogodilo neto neobino. Dobro, onda sutra, rekao je mladi, i pred vodnikom uroviem uredno presavio novanicu i spremio je u lisnicu. Stavio ju je u onaj providni plastini okvir u koji mladii obino zataknu fotografiju djevojke, a stariji mukarci slike ene i djece, ali ovaj je na tom mjestu imao neki enski lik izrezan iz novina. Ko ti je to?, pitao ga je urovi. Ne znam, ali zar nije lepa?, odvratio je mladi i pokazao mu sliicu iza koje je spremio novac.

Plavua srednjih godina lizala je u sladoled i gledala u objektiv. Bio je to pogled s obiteljskih fotografija, slikao ju je netko koga je poznavala, vjerojatno negdje na moru. Zato li je takva fotografija izala u novinama? ena na njoj uroviu ne samo da nije djelovala poznato, nego je izgledala kao netko tko ne moe biti poznat. Samo je ta novinska fotografija spasila cijeli dogaaj od zaborava i, moda, imenu Save Turu-dijeKotica dala priliku da jednoga dana, u nekom buduem istraivanju, bude sasvim razotkriveno. Da vodnik Denis urovi tada nije prvi puta vidio nekoga tko u novaniku nosi nepoznato ensko lice izrezano iz novina, te da lice nije bilo toliko obino, mladi pristava lica nestao bi meu stotinama onih kojima je urovi naplatio ispaljivanje jedne minobacake granate. Ovako je o njemu malo due razmiljao, bolje ga zagledao, pa ak je i upamtio da se mladi zvao Sava i da mu je rekao da ga regrutna komisija nije primila u vojsku. Je li to bio Sava TurudijaKosti teko emo saznati, ali nije pretjerano vjerojatno da je istoga dana u Gepardovim kamionima meu pedesetak ljudi bio jo jedan Sava. Vodnik urovi sjea se da je Maja brigada provela no u tri vikendice na Trebeviu te da su se na poloaj vratili oko osam ujutro. Mladi je bio nestrpljiv, nije prolo ni pola sata, a on je doao sa svojih sto maraka. Vodnik je Gepardu dao kartu s koordinatama po kojima se tog dana moglo pucati, a ovaj je Savi ponudio da izabere izmeu dvadesetak crvenih taaka. Sava je, kao da igra tombolu, zaokruio jednu koja se nalazila blizu Marijin dvora. Gepard mu je pomogao da namjesti nianske sprave, pa gaje pustio da sam opali. Mladi je bio zagluen praskom, ali je oduevljeno skakao po ledini i vikao: Ono je moja, ono je moja! Jedan od bijelih oblaia koji se podigao nad krovovima u dolini zbilja je bio Savino djelo. Nita znaajnije i vee od toga nije za ivota uinio.

*** Ni to se, kao ni bilo ta drugo, ne moe sa sigurnou rei, ali vjerojatno je minobacaka granata ispaljena tog jutra s poloaja Maje brigade bila ona koja e nekoliko sekundi kasnije pogoditi zgradu Orijentalnog instituta i u prah i pepeo pretvoriti hiljade stranica starih rukopisa, vrijednih i manje vrijednih knjiga, remek djela arapske kali-grafije te nekoliko naroito dragocjenih iluminacija donesenih tko zna kad iz Istambula, koje navodno vrijeaju Boga, ali su i krijepile vjeru nekog od umnijih carskih slubenika pristiglih u Bosnu po poslovima koji su se jednako ticali zemaljskih i nebeskih pitanja. Iluminacije su bile vjeito nerazrijeeni sluaj islama. Fascinirale su svojom ljepotom i resile za dobrih vremena imperiju i njezine knjige, ali im bi se doba prozlila, to zbog izgubljenih ratova, a to zbog nerodnih godina ili oholih i nesposobnih sultana, pristigli bi pravovjernici da u ime Boga popravljaju kvar, pa su iluminacije trgane iz knjiga i spaljivane. Teko je i zamisliti veu rtvu za umjetnost od sakrivanja iluminacija pred takvim naletima nevremena. Stoga je u svakom do danas sauvanom crteu slavnih stambolskih iluminatora upisana i neija rtva. Ako nieg drugog, a ono rtva straha i nesanice zbog sakrivanja neega to ele unititi raspomamljeni borci za vjeru. Metu je, vjerojatno, odabrao mladi imenom Sava, koji nije bio pripadnik nijedne vojne ili pa-ravojne jedinice. Taj Sava je, pretpostavljamo, bio ba Sava Turudija Kosti, koji e dva dana kasnije poginuti u prometnoj nesrei kod Bajine Bate. Ako je to bio on, tada je njegova ruka i ispalila minobacaku granatu. Trenutak u kojem je to uinjeno sluajno je odabran, nije se vodilo rauna o rui vjetrova, meteorolokoj situaciji nad gradom i ispravnosti minobacaa. Milun Slaoj eGepard, koji je podeavao nianske sprave, nije poznavao orue, pa nije mogao uraunati stupanj podbaciva-nja ili prebacivanja. Stoga e zauvijek ostati tajnom je li zgrada Orijentalnog instituta bila odabrani cilj, ili je koordinata koju je mladi odabrao markirala oblinji Dom zdravlja, neto udaljeniju

republiku Skuptinu ili neku od brojnih stambenih zgrada. Ako je Sava Turudija-Kosti unitio blago Orijentalnog instituta, kao to pretpostavljamo da jest, najvea teta nije u unitenju starih rukopisa i knjiga, ali ni onih nekoliko iluminacija iako nije za preutjeti ni cinizam sluajnosti po kojem je iluminacije spalio na volju njihovih ve odavno mrtvih protivnika, jer sve to je uniteno ve je odigralo ulogu u individualnim i kolektivnim povijestima. Rukopisi su proitani, iz njih je stigao nekakav nauk, odreivali su ljudske sudbine, na njima je izgraena jedna kultura, a veinom su i popisani, pa njihovi vidljivi tragovi postoje u knjinicama i dokumentacijama od Washingtona do Bea, Berlina, Kaira i Carigrada. Priu koja je zajedno s tim rukopisima spaljena mogue je rekonstruirati, pa koliko god rekonstrukcija bila nepotpuna, a moda i sasvim kriva, ona je nastavak ivota neega to je sagoreno u poaru. Pria koja je, meutim, unitena, i nee je biti do kraja svijeta, jer je nitko osim Boga vie ne moe znati, a On ni ljudima ni sebi ne pria prie, nalazila se u tri kartonske kutije koje su desetak dana prije poara ostavljene na hodniku drugoga kata. U njima su se nalazili nepregledani stari rukopisi, zaostavtina Salamona Baruha, sarajevskog antikvara i kolekcionara djela arapske kali-grafije. Te su kutije u institut donijeli Rahela Nik-evi i njezini sinovi, a Salamonovi unuci, Goran i Petar. Dan je bio krvav, granate su zasipale grad, snajperisti su strijeljali po svima koji su se usudili izai van, i trebalo je puno hrabrosti, ali i dobrog sluaja, da tri teke kutije prenesu od Bjelava do Marijin dvora i da se kui vrate ivi. Sutradan je kretao konvoj Jevrejske optine, Nikevii su iseljavali u Izrael, a te su kutije bile zalog za novi ivot. Da su ih ostavili iza sebe, u stanu u koji e se tko zna tko useliti, vjerojatno netko iji je dom ve izgorio, ili neka od onih ubogih obitelji protjeranih iz istone Bosne, Rahelu i sinove bi, makar da odu na kraj svijeta, muila izdaja koju su poinili ostavljajui ono to je njihov otac i djed sakupljao cijeloga ivota, u emu je vidio najveu ljepotu, ali i tajni klju vlastite sudbine. Naime, Salamon Baruh divio se djelima

arapske kaligra-fije, ne bi prolo dana da rukopise ne rasprostre po stolu i s povealom u ruci ne prati pokrete ruke koja je vodila kaligrafovo pero, a da nije znao ni elifa arapskoga pisma. Mogao je nauiti, ali nije htio. Vie mu je vrijedila iluzija da je jedan svijet stvoren zbog ljepote, a ne zbog sadraja. Rukopise je Salamon Baruh popisivao u trgovaku biljenicu modrih korica. Navodio je broj stranica, vrstu papira i stanje u kojem bi rukopis doao u njegove ruke, jesu li ga, i koliko, izgrizli mievi, je li stradao od vlage ili je izblijedio na suncu, je li od poetka do kraja pisan istom rukom, ili je djelo vie zapisivaa. Biljeio je i od koga je i za koje novce otkupio rukopis. A uz datum bi naveo i kakvo je toga dana bilo vrijeme, kakve su bile prilike u zemlji i svijetu, te je li se neto vano dogodilo u gradu, jesu li svi ukuani na broju, ima li bolesnih i je li netko negdje otputovao. Salamon Baruh inae nije vodio dnevnik. Jedini dani koje je elio sauvati bili su oni kada bi doao do novog rukopisa. A moda se radilo i o nekom njegovom osobnom vjerovanju, neemu to bi okrutan i povran svijet nazvao praznovjericom. Prvi datum u biljenici modrih korica je 17. decembar 1923. Tada je od Grigorija Jeftanovia, u zamjenu za muziku kutiju koja je svirala Malu nonu muziku, dobio dvije rukopisne stranice istrgnute iz knjige, a pisane crnim i crvenim tuem. Muhamed Buuk rekao mu je da se radi o stranicama iz Kurana. Tog 17. decembra 1923. u Sarajevu je padao snijeg i ve ga je toliko bilo napadalo da su se niz Mejta i Banjski brijeg sveuesnaest sliurala djeca i odrasli. Baruh je napomenuo i sljedee: Srea naa da smo arija na kraj svijeta, svjetske nam nevolje bivaju daleko od pameti, pa i staro i mlado misli da je ova zimska ljepota jedino to danas pod kapom nebeskom ima biti. Posljednji datum u biljenici je 14. mart 1975. Tog je dana Salamon Baruh kupio svoj posljednji rukopis. Fehim Kasumagi prodao mu je za hiljadu dinara dvanaest zlatom ureenih stranica, ispisanih crnom tintom. Na dnu dvanaeste stranice je votani peat, a ispod njega, istom tintom, rijei upisane

latininim pismom: Pamet nije bit se, klati, ve na viri biti brati! Slijedi neto dua napomena o prilikama tog dana: Vrijeme se nije proljepotalo, iako se neki dan inilo da hoe. Mla-arija se smije, ne smetaju njima kia i magle, a v stariji stiu ake i pod vodom dre dah. ekaju da se sunca i zraka nadiu. Ja, evo, stiem svake godine sve jae i sve mi je vee udo kad proljee doekam. Taman sahranie Veljka Vlahovia, kad radio javi daje umro Ivo Andri, knjievnik. Izmeu dva rata mi je dolazio u antikvarnicu, mislim da sam mu jednom prodao Njegoa. Uzalud su stiskali ake, jer sunca i zraka ne doekae, a od mene su mlai i jedan i drugi. Izmeu prve i posljednje Barunove biljeke tano je 349 datuma. Toliko je, dakle, u kutijama bilo rukopisa i toliko dana koje je Salamon sauvao. Drugog svjetskog rata u Sarajevu, to se biljenice tie, ne bi ni bilo da 27. maja 1944. Hubert Pomeranke nije odnekud donio svitak uvezan svilenom trakom, ispisan sigurnom rukom, kistom i crnim tuem, remek djelo, 70x35cm Slijedi napomena: Insistirao je da ne naplati, rekao sam mu da ga vrati gdje ga je i naao ako nee naplatiti. Sam sam odredio cijenu: mjesena plaa vieg potanskog slubenika po isteku prve godine poslije rata. Raunam da u tada imati toliki novac. Uzdrava me i skriva za svoj raun, nadam se da bih i ja njega da je takva prilika, ali ono to je kupljeno, mora biti i plaeno. U eheru je sunano, nou izlazim na krov i diem. Hubert mi kazuje da Njemaka gubi rat. On se toga plai, ja zbog toga tugujem, a radosni smo obojica. Njegov je strah od pobjednika, a moja tuga je to znam da se nee vratiti moja braa i sestre, stric Riki, tetka jedna i druga. Hubert je Nijemac, a ja sam sam. Dobar mi je pa mu opratam to nije rekao cijenu. Ime Huberta Pomerankea nakon toga nije spomenuto. Ne zna se je li preivio gnjev pobjednika, niti to na koji mu je nain Salamon Baruh isplatio dug, mjesenu plau vieg potanskog slubenika po isteku prve godine poslije rata. Biljenicu s modrim koricama Rahela je prvi puta otvorila 25. februara 1977. godine, one noi pred

sprovod. Nije mogla spavati dok je oevo tijelo poivalo u mrtvanici koevske bolnice, pa je otvorila ladicu iznad Salamonove postelje. Tu je drao stvari koje bi mu mogle zatrebati dok bi do pred jutro itao. Najvei blagoslov penzije je to ovjek moe spavati do podne, govorio je kad bi ga ujutro, prije nego to krene na posao, nalazila kako jo uvijek ita u krevetu. U ladici su bile naoale za blizu i naoale za daleko, kutijica mentol bombona, depni sat, lanska knjiica planinarskog drutva, nekoliko trgovakih olovaka, pumpica za astmu, lijekovi i biljenica modrih korica. Rahela ju je otvorila i poela itati. Kada je dola do 27. maja 1944., zaplakala je. Ali ne nad mrtvim ocem, kojega je od malih nogu vie doivljavala kao djeda, jer je bio dvostruko stariji od majke i odavno je prevalio ezdesetu kada se Rahela rodila. Plakala je zbog Huberta Pomerankea, ovjeka ije ime joj otac nikad nije spomenuo. Gdje si bio za vrijeme rata? U guzici! Pa u Sarajevu, gdje bi bio. I kako ti je bilo? Puno bolje nego drugima. Kako to? E, tako to su mi se ljudi nali pri ruci. I bogme su mi bili bolji nego to sam samom sebi! Tako je otac govorio Raheli, a ona ga zbog neeg nije upitala kako su se zvali ti ljudi. Zvali su se, eto, Hubert Pomeranke. Dok je traila njegovo ime u nastavku biljenice modrih korica, i nije ga nalazila, Rahela je prvi puta pomislila ono to e ju kasnije pratiti kroz ivot i postati njezina najvanija misao, dragocjena upravo onoliko koliko su Salamonu Baruhu dragocjeni bili arapski rukopisi. To to je roena, to to misli i osjea i to je rodila dva sina, a zatim izgubila mua, svu sreu i nesreu koja roenjem nastaje, ona duguje ocu, jer je jedini od obitelji ostao iv. Otac je njezin zaviaj, njezin grad, jezik i domovina. Sve drugo je privid, pa danas izgleda ovako, a sutra e

onako, isti su razlozi za ljubav i za mrnju. Shvatila je te noi da moe otii na kraj svijeta, a da ne zaali za onim to ostavlja, jer ako je jednom, prije njezinog roenja, tako tanka bila nit njezinoga ivota, ako je trebao umrijeti onaj koji e ju tek roditi, tada izvan oca nema niega to bi inilo njezine korijene. Postoji jo samo Hubert Pomeranke, duh ili fantom, kojeg e traiti dok je iva. Dugo se tog posljednjeg sarajevskog dana premiljala ta da uini s biljenicom. Da ju spali ili da ju ponese sa sobom? Nema smisla predati ju Orijentalnom institutu zajedno s rukopisima, jer amaterske biljeke jednog antikvara tim ljudima nita ne znae. Pomislila je i da biljenicu ostavi Jevrejskoj optini, ali se samoj sebi nasmijala, jer se samo po 27. maju 1944. na tim stranicama moglo naslutiti da ih je ispisivao Jevrejin. Ali ak ni na taj dan, njezin otac nije to za sebe napisao, nego tek: On je Nijemac, a ja sam sam. U stvari, Rahela je arko eljela biljenicu modrih korica baciti u pe, pa zapoeti ivot daleko od nesretne zemlje Bosne i Sarajeva, grada koji e krvavo skonati, a iz kojeg ona ima povlasticu otii, povlasticu otkupljenu, valjda, vremenima za kojih je Hubert Pomeranke uvao njezinog oca. eljela je sasvim otii, bez tragova i uspomena, bez primisli da je ikada bilo ovog ivota, ove zemlje i grada te, to je najvanije, bez tuge koju bi donijela tamo gdje dolazi. Lako se oprostila od doma u kojem je odrasla, od svojih stvari, oeve sobe, izgrebanih stranica kreveta po kojima su Goran i Petar arali drvenim bojicama dok su bili mali. Nije alila za posteljinom i runicima, roendanskim poklonima i gumicama za tegle sa zimnicom u ladici s priborom za jelo... Primjeivala je sve sitnice zbog kojih bi trebala aliti i bila je ponosna jer ne ali. Kominici Feridi je odnijela kavez s papagajem Zairzinjom, lako i bez osvrtav nj a, iako je Zairzinjo ve dvadesetu godinu ivio tu. A Goran je pustio suzu: E, jebe svijet u kojem ptice ne mogu biti Jevreji... Lako se opratala s prijateljicama s posla. One v

su plakale, ali Rahela nije. Zalile su jer odlazi i vie se nee vratiti, a Rahela je samo eljela da i one preive rat. Vie ih nikada nee vidjeti, znala je i tvrdoglavo je nastojala biti vrsta. Jedino nije mogla izdrati biljenicu modrih korica. Na kraju ju je stavila na vrh putne torbe, gorko svjesna da time propada pokuaj konanoga odlaska. Da, nee se vratiti, ali ostat e tanka nit, tanja i od one o kojoj je 27. maja 1944. visila mogunost njezina roenja. Daj Boe da se ova nit jednom prekine i da joj daleki i nepoznati postanu grad i zemlja u kojima je roena. 0 sudbini triju kutija Rahela Nikevi i njezini sinovi nee nita saznati. Novine u Izraelu nisu pisale o unitenju Orijentalne biblioteke u Sarajevu, niti je taj dogaaj komentiran na satelitskim televizijskim programima. Tako se nije mogla uspostaviti ni metafizika veza, ona do koje je stalo i Bogu i knjievnosti, izmeu Rahele i Save Turu-dijeKotica, ovjeka koji je, vjerojatno, unitio ono to je Rahelinome ocu bilo najvea vrijednost i ljepota. Stoga emo priu nastaviti bez Salamona Baruha i njegove keri. Ionako se ono najvanije tie pritavoga mladia po imenu Sava, kojeg zbog sitnoga rasta i neuhranjenosti regrutna komisija nije primila u vojsku. Da su lijenici bili popustljiviji, da su se saalili ili barem shvatili koliko mu je bilo vano postati vojnik, Sava vjerojatno ne bi dva dana pred smrt ostvario svoje veliko ivotno djelo. Ne bi unitio priu koja nee biti ispriana do kraja svijeta, jer ju nakon unitenja tri Barunove kutije zna samo veliki Bog, a on ni sebi ni ljudima ne pria prie... ili nervozan pisac. Premiljao sam se oko trgovine, jer ne znam ta u s tim, ali sam se uplaio da e pop cijelu stvar baciti u smee ako ju ne uzmem. Ve su ga odbili u mejtefu. Platio sam mu u knjiv gama, takoer uglavnom bezvrijednim. Zega je ve danima, ne zna se kad je pala zadnja kia, bolje je ne izlaziti iz kue. U Beogradu ponovo kriza Vlade, princ Pavle putuje po svijetu, a budui kralj ne zna ko mu glavu nosi. Tetka Ruta operisala slijepo crijevo, doktori kau daje stigla u posljednji as.

Rukopis koji je kupio od popa unjare jedini je kojega Baruh nikada nije do kraja prelistao. Prodao bi ga da je imao kome ili da je vjerovao da ita vrijedi. Sva je prilika da je od svoga nastanka pa do unitenja Orijentalnog instituta taj rukopis ostao neproitan. Da ga je itao onaj tko zna itati, vjerojatno i ne bi stigao pred Salamona Baruha. Ali u pravu je bio stari antikvar: nervozan bjee Abu Jusuf Ab-delgani, Allah neka se smiluje napaenoj njegovoj dui. Njegova pria nee biti ispriana, jer je izgorjela zajedno s pedeset stranica papira. ** *** U biljenici modrih korica je pod datumom 14. august 1935. stajalo sljedee: Od don Antuna unjara, katolikog popa, otkupio pedeset ouvanih stranica. Rav rukopis, slaba kaligrafska kola Abu Jusuf rodio se u Ramallahu, u zemlji Isse Pejgambera, kao sedmo Jusufovo dijete, a trei sin. Uio je za hafiza, ali nije douio, jer su dola vremena kada je sablja vanija od kalema. A ni strpljenje mu nije bilo jaa strana, to za Knjigu nikako nije dobra preporuka. I tako se poklopie dvije urbe, jedna carska, a druga Abu Jusufova, pa od nedouenog hafiza ispade dobar asker. Je li srea ili je nesrea, to je inae teko rei, ali za njega se znalo. Da je na drugu stranu okrenulo, vie bi radosti imao u ivotu, a bolji bi bio i onima oko sebe. Nije Abu Jusuf bio okrutan, niti su ratovi u njemu probudili ivinu a uspavali ovjeka, plaio se on Boga i dobro je razumio ono to je po Knjizi uio, ali mu se dogodilo neto nakon ega nikada vie nije bio kao drugi ljudi. Imao je dvadeset tri, slavljen, hvaljen i poznat koliko vojnik to

smije biti, osvajao je tvravu na morskoj hridi. Stotine ih je ve izginulo pokraj njega, onih koji su se vie plaili za svoje ivote, i inilo se kako krvaviji nema kraja. Vonjao je barut, tresla se zemlja, ali tvrava nije padala, niti se inilo da je ita blia padu nego dok je u miru stajala branei granicu koju su, eto, po padiahovoj i Bojoj volji morali prei i prebrisati. Nije bilo druge, nego da se trojica najhrabrijih, ili onih ija je vjera najtvra, uzveru po hridi i, u isto vrijeme s tri strane, uu u tvravu. Ako Bog da, jedan bi mogao ostati iv. Abu Jusuf Abdelgani se prvi javio. Potom su se javila jo dvojica kojima se ne znaju imena ni razlozi. Abu Jusufov razlog bio je to mu se urilo. Bitka je dugo trajala, a on se plaio da joj nee biti kraja. Beskraj vremena strasniji je od smrti. Imao je jasan razlog, onaj koji je i Bogu razumljiv, pa je Abu Jusuf, jedini od trojice hrabrih, ostao ziv. Osvojio je tvravu, ali je tvrava pala po njemu. Razumni su govorili da je bila naeta od topovske uladi, a oni drugi, ne znam kako ih nazvati, rekli su da je tvrava ukleta i da se granica ne bi smjela prelaziti. Razumne pohvalie, a one druge posjekoe, ako su bili previe glasni. Abu Jusuf leao je ispod gomile kamenja od kojeg bi se mogli nainiti niani za jedan mali mrtvi grad. Ili bi se od njega mogao nanovo izgraditi taj grad. Toliko je kamenja bilo, a sve je palo po jednom ovjeku. Leao je u mraku i mislio koliko e vremena proi prije nego to mu se dua odijeli od tijela. Kako ga nita nije boljelo, niti ga je kamen prignjeio, Abu Jusuf zakljui da bi to vrijeme moglo biti jako dugo. Beskraj strasniji od smrti. Vojska je zanoila uz ruevinu, ali je bio jedan koji nije mogao zaspati. Imenom Abdulah, roenjem od Damaska, nekad je svirao oud blizu damije, pa su naili neki i ponudili mu da bira: ili e ga pogubiti jer se njegova muzika uje u damiji i vrijea Boga, ili e poi sa njima i u ratu dokazati daje, kao to Abdulah tvrdi, svaka muzika u Boju slavu. Izabrao je rat, jer mu je bilo ao da vie ne zasvira. A rat je larma, graja, rika i dreka, rat je cilik eljeza i tutanj

baruta, prh ptica kada se razbjee i um velikog mora kada bici doe kraj. Predobro je Abdulah uo te zvukove, vraali su mu se u ui im bi zatvorio oi, pa zato nije mogao spavati. Ali te veeri uo je jo neto. Disanje sruene tvrave. Umirala je poput starog pelivanskog medvjeda ostavljenog u praini velike trnice u Damasku. Abdulah je pomislio da ludi. Jer ako u njegovim uima ve die i gomila kamenja, tada je dobri Allah zbog neega sklonio s Abdulaha sav razbor i ostavio mu duu da podivlja, kao more. Opet je zaalio to vie nikada nee svirati svoj oud. Ali moda ne die kamenje, nego ispod njega die ovjek. Ujutro je vojsci naredilo da krene dalje, granicu da prekorai, a Abdulah je trao naokolo i vikao da je ispod kamenja iv ovjek, jedan od one trojice. Nije, rekli su mu. Sikter, marvo!, rekli su mu Pa su potegli sablje da sasijeku askera koji je s uma siao i povlai bimbau za skute. U dehennem emo svi skupa ako ostavimo ivog ovjeka pod kamenjem, ovjeka koji je osvojio tvravu! Prijetnja paklom uvijek pomae, pakao ljude ini jednakima, jer kad i najmanji ljudski crv pred padiahom dehennem spomene, svijetli e vladar ozbiljno shvatiti rije. Samo tu i nijednu drugu. A kamoli nee bimbaa kojem, ionako, dehennem ne gine zbog svakog junakog ina na koji je vojsku natjerao. I Dobro, rekli su Abdulahu, ti i jo desetorica sklanjat ete kamenje. Ali ode ti glava, tebi i njima, ako ga ivog ne bude. Ode ti glava, tebi i svoj desetorici, ako naete ivog nevjernika. Ode ti glava, ali samo tebi, ako asker bude toliko ranjen da ne doeka sutranjeg dana. Moe se predomisliti, rekli su Abdulahu, pa rei sad da ivoga

pod kamenjem nema! Abdulah se nije predomislio. Nije mogao, jer bi mislio da silazi s uma i da je uo kamenje kako die, pa bi na kraju, znao je dobro, s uma i siao. Ako ve ludi, mislio je, neka mu glavu odrube, a za ostalih deset koji e stradati neka pred Bogom odgovara onaj koji ih nevine pogubi. Ali nije disalo kamenje, nego je ispod kamenja disao Abu Jusuf Abdelgani. Gazija pred ijim je junatvom tvrava pala. Na sebi nije imao nikakvih rana i skoio je na noge im su sklonili posljednji kamen. Zato si to uinio, zato si me spasio?, upitao je Abdulaha. Da te nisam spasio, odgovorio je on, nikada vie ne bih zasvirao oud. Abu Jusufu je bilo dovoljno to objanjenje, iako muziku nije ni volio ni shvaao. Omami poput opijuma, a ne uini nita da zaboravi svoju muku. Ali prihvatio je da ivot poinje ispoetka, iz Ab-dulahove omame. E, da je to bila jedina omama Abu Jusuf ova! Mjesec dana kasnije, kada je nakon duga vremena trebao zanoiti pod atorom, a ne pod vedrim nebom, Abu Jusuf postao je svjestan one druge, koja e mu unititi ivot, usmjeriti njegovu sudbinu, ali i sudbine stotina i hiljada ljudi koji e uz njega, i puno poslije njega, stradati. Zbog Abu Jusuf ove omame. Ovako je to bilo: prole su sve bitke, granica je pomaknuta, razumni su se vratili kuama, a nerazumni su glavinjali po gradovima i tuno ar-laukali, Abu Jusuf je bio slavljen kao junak i kao udo. Allah je utisnuo svoj znak na pobjedu u posljednjem ratu, jer je Abu Jusufa sauvao ivog ispod gomile kamenja. Junakova slava irila se s kraja na kraj poznatoga svijeta, a on je svoju muku spoznao tek kada je prvi puta legao spavati. Stoje due leao, to se vie znojio, svod je bivao sve nii. Da bi disao, morao je bez prestanka misliti kako je lako sabljom nainiti rupu u atoru. Ali im bi ga poeo hvatati san, misao se gubila, a Abu Jusuf bi se poeo guiti. Muio se tako do nekih doba, da bi na kraju legao ispred atora i zaspao poput djeteta.

Probudio se vedar i lagan, lako zaboravivi ta mu se sino zbivalo. Letio je okolo, uivao u slavi, obuzdavao tatinu i oholost, branio starcima da mu ljube ruku i Boga se svako malo prisjeao. Razlozi Abu Jusufove sree nisu, meutim, bili od oholosti nainjeni, niti je iznenada postao tat ovjek. Bio je iv, mravak Boji ispod irokog neba, i inilo mu se da od toga nema i ne moe biti vee sree. Da ga je netko tada pitao za dennet, Abu Jusuf bi ostao zbunjen. Njegova dua nije poznavala boljeg raja od ovoga u kojem je ivio. Ako je i to grijeh, tada je Abu Jusuf bio grean, a nona je omama postala njegovom kaznom. Otiao je na poinak, a da se nije ni sjetio kako mu je bilo prole noi. U atoru je izdrao manje od pola sata. Iskoio je van, dok mu je srce divlje udaralo, a na grlu mu je leao teak kamen. Dugo e trebati da kamena nestane i da Abu Jusuf klone na prostirku ispred svoga atora. A onda se ponovio dan od juer, od sree i radosti nainjen, pa jo strasnija no. Mjeseci su proli prije nego to je Abu Jusuf odustao od pokuaja da zanoi pod atorom. Za ledenih noi sav bi se umotao u devine koe, samo bi mu virio nos, a jedno mu se oko u snu otvaralo. Svakih pola sata. Samo da provjeri jesu li iznad njega nebo i zvijezde. Nakon nekog vremena dolo je opet vrijeme ratova, a kako su se pomicale granice, tako je nestajalo reda meu ljudima. Moda je svijetli padiah vladao u ime Boga, ali Bog oito nije elio da se njegovo carstvo prostire du cijeloga zemaljskog ara. Ponjava moe biti duga nekoliko metara, ali joj se mora znati kraj, ilim moe biti irok kao najvea stambolska damija, ali i tom ilimu ima kraja. Jedino se carstvu nije znao kraj, i to nikako nije moglo biti dobro. Abu Jusuf je to znao, ali nije govorio. A zato to nije govorio, njegova je slava nagraena znamenjem carstva. Upitalo ga je u kojem gradu eli da budu sagraeni njegovi dvori. U onom gdje pada najmanje kie.

Tako je za Abu Jusufa u Bengaziju sagraen dvorac od bijelog kamena, koji je, izvana gledajui, bio najljepa graevina od Maroka sve do Sirije. Ali je Abu Jusuf naredio da njegov dom, dar velikog padiaha za sva junatva, ne smije imati krova. Graditelj Husein rekao mu je da on mora nainiti krov. Ako ga naini, ja unutra ui neu, a tebi u iskopati oi i posjei prste, da ne moe vie graditi. I tako je Husein u Bengaziju sagradio dvorac bez krova. Ali nije dugo Abu Jusuf u njemu ivio, jer je Husein otiao padiahu rei da mu nije dozvoljeno da sagradi krov. Plaio se, nesretan, da e ga vladar pogubiti ukoliko za udnu graevinu uje od drugih. Padiah je naredio da se Husein zadavi pred okupljenim narodom, ali ne zato to nije nainio krov, nego zato to je doao kao uhoda, a da to nitko od njega nije traio. Istog je dana poslao ljude da mu dovedu Abu Jusufa. Zna li ljudski crve koliko u naplatiti tvoj prijezir? Abu Jusuf je utio i saginjao glavu, samo to elo nije spustio na vladareva stopala. Nije mu mogao rei da nije prijezir prema njegovome daru ono zbog ega majstoru Huseinu nije dopustio da sagradi krov na dvorcu. Sedam glava da ima, svaku bih dao da ti odrube, ali ni to ne bi bilo dosta!, bjesnio je padiah. I umjesto da pogubi zlosretnoga Abu Jusufa, naredio je da ga se protjera u Bosnu. I neka se vie za njega ne uje. Tako i bi. Okovae u lance Abu Jusufa Abdel-ganija, pa ga bacie na brod koji je isplovio prema Albaniji. Nemojte me zatvarati, molio je Abu Jusuf, Bogom se kunem da neu bjeati. Nema ti kamo pobjei, nasmijao mu se jedan od onih koji mu do juer nisu bili ni do koljena. Ali ga nisu zatvarali, nego su ga kao psa vezivali ispred musafirhana na putu kroz Albaniju, Sandak i Bosnu, pa sve dalje na zapad. Ako bi tko i upitao za roba, zato ga tako loe dre, razboljet e im se i umrijeti, a teta jer je u snazi, straa bi se smijala, dok bi Abu Jusuf tako strano zakrgutao zubima da bi pita brebo-lje pobjegao. Na nebu je bilo sve manje zvijezda i sve su ee bile noi kad se

nije vidjela nijedna. To ga je uznemiravalo i plailo vie nego rosa zbog koje se svakoga jutra budio mokar. Znala bi naii i neka ivotinja, onjuiti ga i nastaviti dalje. Sa svih strana uli su se krici, strasniji od onih koje je sluao u ratu, pa je Abu Jusuf mislio da u ovoj zemlji imaju obiaj da nou mue ljude. Vremena mu je trebalo da shvati kako to nisu ljudski, nego ivotinjski glasovi. Bog e mu dati da upozna vuka, medvjeda, lisicu i zeca, i da bude prvi od svoga roda koji e te ivotinje razlikovati po glasu i zvuku. v Doveli su ga u gradi na kraju svijeta. Carija od sedamosam duana, damija i kuerci od blata ratrkani u dolini rijeke koja je vie nalikovala na potok, nego na ozbiljnu vodu. Pogledom je po okolnim brdima traio tvravu, ali je nije bilo. Zatim je gledao ljude. Bjeloputi starci sijedih brada sjedili su pred svojim duanima, puili duhan i pravili se da ne primjeuju ni njega, a ni one koji ga vode. Bilo im je svejedno, i za njega i za tvravu koje nema. Samo su ekali da kolona proe i nestane. A onda su se poela skupljati djeca. Najprije su vrebali iz prikrajka, a kada ih nitko nije potjerao, poeli su se primicati. Kose su im bile u bojama slame i pustinjskoga pijeska, u rukama su nosili kamenje, pa su zagledali malo njega, a malo strau, hoe li im dopustiti da udare po njemu. Abu Jusuf pomisli da bi ve odavno bio mrtav i miran da su ga ostavili pod tvravom koju je osvojio. Odveli su ga kovau da mu skine okove. On je to brzo obavio i nije ga pogledao u oi. Bolje je ne upamtiti onoga kome si skidao okove jer bi ga sutra mogao susresti slobodnog, a ne zna se kome e pri tom susretu biti neugodnije. Zatim su ga odveli do kue, pokazali mu vreu s branom, kantu s maslom, sjekiru, srp i motiku. Otili su bez pozdrava. Tako zapoinje nesrea Abu Jusufa Abdelga-nija. U prvo vrijeme ga nisu morile none omame. Spavao je u bai iza kue, bilo je to jedno od ljepih proljea, pa su i noi bile toplije nego one u pustinji, a ni zvijezda na nebu nije

nedostajalo. S ljudima je razmjenjivao utnje, ako bi ga netko gledao i Abu Jusuf bi gledao njega, a ni djeca nisu grabila kamenje kad ga vide. No, uskoro se dogodilo neto to e ih uputiti da se bolje upoznaju. Bio je petak, vrijeme dume, kada su se s brda spustili konjanici. Moglo ih je biti dvadesetak, pucali su u znak upozorenja, pa su oni starci pobjegli u kue, a matere su naokolo grabile svoju djecu. Abu Jusuf je stajao i gledao ljude na konjima i nikako mu nije bilo jasno tko su ti ljudi, niti po ta su doli. I nije shvaao zato svi od njih bjee. Ali kada su poeli upadati u duane i iznositi robu, poelo mu je bivati jasnije. U grad bez tvrave mogao se spustiti kako je tko htio i uzeti ta mu je trebalo. Uao je u kuu, uzeo sjekiru i stao pred duan u koji je upravo upao jedan od razbojnika. Saekao je da izae s vreom brana u rukama, a onda je zamahnuo sjekirom i iz sve snage ga udario po zatiljku. ovjek je bez glasa pao u prainu, a Abu Jusuf mu je uzeo handar, puku i fieklije, pa je krenuo dalje. Zaklao je jo dvojicu, prije nego to su ostali primijetili da se neto dogaa. Tada se zametnuo boj u kojem je planula arija, pucalo se na sve strane, niti je on znao koliko je razbojnika, niti su oni slutili da je on samo jedan. Na kraju megdana ostalo je leati osam mrtvih hajduka i deveti koji se previjao i urlao u rukama drei vlastita crijeva, dok su ostali pobjegli. Abu Jusuf mu je priao, uhvatio ga za kosu i prerezao mu vrat. Dok je iao kui, nije ni slutio da ga sve vrijeme gledaju stotine oiju. Kada je ubio prvog, pomislili su da je Abu Jusufa trebalo zatui da ne ini nered po ariji. Kada je ubio drugog, premrli su od straha jer su znali da e se razbojnici svetiti nad narodom. Ali kada je ubio posljednjega, a nakon toga mirno zaklao ranjenika da

se ne mui, puno mirnije nego to itko od njih ubije konja kad slomije nogu, Abu Jusuf je u oima arije postao ono to je ve jednom bio. Gazija kojem e se diviti, o kojem e priati prie, i u tim priama uveliko pretjerivati, onaj koji e bez pogovora vladati arijom, samo ako to bude elio i ako mu bude trebalo da vlada. Donijeli su mu ivoga ovna. I ilim izatkan u Isfahanu. arana s glavom kao u djeteta. enu su doveli da mu pripravi arana. Dok je jeo, ona je kleala uz sofru, spremna da skoi i skine mu sunce sa nebesa. Samo ako Abu Jusuf to zatrai. Ali on nita nije traio. Nije razumio ta ti ljudi govore, niti su oni razumjeli njega. Jedini s kojim je mogao razmijeniti rije bio je imam, mlad i naoit ovjek, roenjem Sarajlija, ali opet samo kuranske sure. Obojica su znali njihova znaenja, ali ne i jezik na kojemu bi nastavili razgovarati. Donijeli su mu seharu od hrastovine, sa zlatnom bravom i kljuem. Skemliju da ima na to sjesti kad izae pred kuu. I bou punu zrelih senabija. Dolamu i akire, kundure i bijelu lanenu koulju, pa kada je to obukao, bili su sretni koliko im je zapravo slian. Zvekir mu je na kapiju prikovao isti onaj kova koji mu je skinuo okove. Gledao gaje u lice i pravio se da ga prvi put vidi. A moda ga ranije, zbilja, nije vidio. Abu Jusuf mu se zahvalio, teman uinio, ali se ovjek zbunio. Nije znao ta treba uiniti, jer nije znao za takav pozdrav, pa krenuo da mu poljubi ruku. Abu Jusuf to nije mogao podnijeti. Nikad nikome nije dopustio da mu ljubi ruku. Moda i zato to bi on, ako je hodi u djetinjstvu ili kasnije kakvom evliji morao ljubiti ruku, vazda pomislio isto: Zna li itko, na nebu ili na zemlji, razlikovati jutarnje govno onoga koji ruku prua, od govneta onoga koji ruku ljubi? Tako je u darovima i asti prolo ljeto, stigla je bogata jesen, svega je rodilo vie nego inae, a razbojnici se nisu pojavljivali. Narod je ivnuo i podigao glave, starci su tapovima lupkali po kaldrmi,

ugovarale su se enidbe, bez straha se ilo na vodu i pred derviku tekiju, desetak kilometara uz rijeku, gdje je voda bila udotvorna i gdje bi se mladim curama ispunjavale one elje koje se nikome nisu smjele izgovoriti. Ali brzo proe ta jesen, Abu Jusuf je tek trebao nauiti kako je jesen u ovim krajevima najkrae i najvarljivije godinje doba, pa zaredae kie. Nastojao je to due ostati budan, sve se nadajui da e kia stati, a jednom je ak pokuao zanoiti pod krovom. Skoio je im je zatvorio oi, istrao je van, ali se do jutra nije mogao smiriti i zaspati. Tada je Abu Jusuf posljednji put u ivotu zatvarao oi bez otvorenog neba nad glavom. Ubrzo je shvatio i to da je uzalud u Bosni ekati da prestane kia. Kad jednom prokapa, sigurno nee stati barem tri dana, i nema mu druge nego da spava na kii. Umotao bi se u tri ponjave, pokrio ovjom koom, a budio se mokar do gole koe. Izjutra bi uao u kuu, palio pe, grijao se i suio ponjave te proklinjao sudbinu i svoju urbu koja ga je natjerala da osvaja tvravu. Moda su i bili u pravu oni koji su govorili da preko granica ne valja ii, jer e i vojsci i carevini to donijeti prokletstvo. Jedino to su malo pretjerivali. Proklet je ostao samo najhrabriji asker. Ali i kiu bi Abu Jusuf nekako podnio da nije uslijedilo neto gore. Kada se u ariji ve govorkalo da e pasti snijeg, pa su mu pokazivali i objanjavali ta je to snijeg, dogodila se ona nebeska pojava za koju Abu Jusuf nije ni znao da postoji. Nad gradi u dolini pala je teka magla, nije se vie vidjela druga strana rijeke, tako da je mala kamena uprija odlazila ravno u teko gnjecavo tijesto, i samo se po huku i uboru moglo znati da ovjek nije zalutao pod ruke divovske ene koja je umijesila pitu, i svakog se trena moe dogoditi da i njega, i ovu malu bijednu ariju na kraju svijeta, poravna njezina velika oklagija. Jo i nekako bi Abu Jusuf podnio to to se ne vidi druga strana rijeke, i to bi zalutao od jednog do drugog duana, a put do damije pronaao bi iz desetog pokuaja, ali ga je uasnulo to da je

nebo bilo nie od stropa u njegovoj kui, nie i od pustinjskoga atora, toliko nisko da mu se inilo da e ga, ako malo poskoi, dohvatiti vrhovima prstiju. Skakutao je, skakao je i dipao se Abu Jusuf Abdelgani, protezao se da dodirne nebo, preznojavao se i muio, srce mu je lupalo, mrailo mu se pred oima, i svaki mu je uzdah bio posljednji. Umirao je, a nije mogao umrijeti. Te je noi leao na goloj zemlji, nita nije vidio, osim to je osjeao da vrhom nosa dodiruje nebo. Okrenuo se na trbuh, a cijelo mu je nebo poleglo na lea. Digao se i otiao u kuu, po svijeu. Ali kad ju je vani zapalio, izgledalo je jo gore. U potpunome mraku Abu Jusuf se osjeao kao da je iv u grobu, a s upaljenom svijeom bi prostora i zraka bilo manje nego u grobu. Jasno je osjetio kako mu zemlja ulazi u usta i nosnice. Te noi nije zaspao. Sutradan gaje spopala jo gora muka. Magla se nije razilazila, a on vie nije skakao da bi dodirnuo nebo, nego je skakao jer mu se inilo da se tako moe izboriti za vie prostora. I za zrak. Zraka je bilo sve manje, i vie nita Abu Jusuf nije uo, ni rijeku, ni ljudske glasove, ni rzanje konja i mukanje krava, osim svoga srca. Tutnjalo je kao tisuu hiljada bubnjeva koji na sudnji dan rue svijet. Neki su ga ljudi vidjeli kako skae pred kuom, mumla i zavija kao ranjeni vuk, a niz obraze mu teku suze. Jadna majko, jadni smo ti mi, pobudalio je na gazija, doi e hajduci i poklati sve u ariji! Ali onda je pao snijeg i najednom se razvedrilo. Svaka kua u ariji dala je po ponjavu za Abu Jusufa, a oni bogatiji dali su i po jednu-dvije ovje koe. Na snijegu iza kue na stotinu ponjava i ovjih koa, rumen u licu, sa smijekom djeteta, tri je dana i tri noi spavao ovjek koji je narod branio od hajduka. Oko njegovoga leaja okupilo se ljudi i ena, sve najuglednije i najpametnije to je bilo u ariji, da paze na njegov san. Matere su pjevuile uspavanke, arobnice su izgovarale rijei koje rastjeruju uroke, imam je uio na bijelom istom snijegu, za zdravlje, razum i ivot Abu Jusufa. A kada bi zrakom poletjele pahuljice, ljudi su ih rukama hvatali iznad njegove glave, a ene su skidale arove s lica i vrelim dahom topile snijeg, da ne padne po njemu, da ga ne probudi.

Nakon to se dobro naspavao, Abu Jusuf je krenuo prema vrhu najvieg brda nad gradom. Privukao ga je sunev sjaj koji je tamo bio nekako bistriji. Iao je da se nadie zraka i da vidi zato se boje pri vrhu razlikuju od onih u dolini. Nebo je bilo visoko, ali se inilo kako je nad brdom jo visoije. Trebao mu je dan hoda kroz snijeg da se do gore uzvere. Stao je na vrh brda, pogledao na drugu stranu i zaplakao od sree. Pred njim je bio prostor iri i dublji od pustinje. Vidjelo se do kraja svijeta, i bilo je plavo kao dragi kamen na padiahovom zlatnom prijestolju. Dolje pod njegovim nogama leao je grad sa zvonicima, okruen kulama i utvrdama. Po svijetu nevjernika nije pao snijeg. Krenuo je nizbrdo, i ve nakon dvjestotinjak metara zamirisalo je more, hodao je po kamenju, sva zima i magla ostale su mu za leima. Zaao je u nekakvo ipraje, ve mu je bilo vrue, poeo se znojiti, jedva se nekako probio na drugu stranu, i umalo to nije pao u neiji kokoinjac. Stajao je Abu Jusuf Abdelgani na suhozidu, a pred njim je bilo selo od dvadesetak sivih kamenih kua. Malo dalje ista takva crkvica, na stijeni ispod koje se prualo more. Gdje li su se, dragi Boe, ovi ljudi penjali, i od ega su bjeali da se ovdje nastane, mislio je Abu Jusuf i nije se micao. Turin, gospe moja, Turin!, kriknula je ena u crnom, a Abu Jusuf je pobjegao nazad u ikaru. Osjeao je zlovolju, onu koja truje ljude a za Boga ne zna, dok se kroz snijeg probijao prema svojoj ariji. Abu Jusuf Abdelgani znao je da sljedeu maglu ne moe preivjeti. Selo Drae sagradili su pri vrhu brda katolici iz sela Curguzi, koje se nekada nalazilo iznad Abu Jusufove arije. Nije to bilo ba tako davno, ali se toliko toga u meuvremenu promijenilo da se ini kako je jako davno. Godina je bila 1690. kada je princ Eugen Savojski preao granicu, a kranski svijet se ponadao da je doao kraj turskome zulumu. Nada im nije bila od ista srca i velike

pameti, pa je bilo onih koji su krenuli za Eugeno-vom vojskom, ubijali i pljakali tursku raju. Svetili su se za ono to je prije toga bilo, a jo vie za ono to nikada nije bilo. Nije Bog, njihov koliko i na, protiv osvete samo zato to ovjek nema pravo kanjavati grijeh drugoga ovjeka, nego je Bog protiv osvete jer ovjek ne zna za mjeru, pa je svaka ljudska odmazda, otkad je svijeta i vijeka, vea i strasnija od prethodnoga zloina. Ali koliko su oni koji ljubie Eugenove stope bili male pameti, potvruje i to to nisu shvatili nain na koji je kranski princ gazio po Bosni. Njegove trupe su palile i unitavale sve pred sobom, sela i gradove, utvrde i uprije, ali i hanove i musafirhane. Pa zar bi onaj koji eli osvojiti zemlju, i proiriti granice svoga carstva, unitavao i ono to e mu sutra trebati? Znao je princ da u Bosni nee ostati, ali to kranska raja nije znala. I onda je nakon osvete stigla nova osveta. Eugen je otiao, a Turci su preorali zemlju na kojoj v su bili Curguzi, pa su po njoj prosuli deset vrea soli, da na toj zemlji zadugo nita ne izraste. Neka se zna gdje je bilo kaursko selo i gdje ga nee vie biti. A narod je krenuo u surgun s dvojicom fratara koji su se stalno svaali. Mlai je hvalio kranskoga vojskovou i tjeio ljude kako e se Eugen vratiti i poklati sve tursko, a stariji je fratar psovao i Eugena Savojskog i Turke i sva carstva na kamaru! Narod je, veinom, bio uz mlaega, a starijega su samo poprijeko gledali i nita mu nisu smjeli rei. Opasan je bio taj fra Mato: s jedne strane handar, a s druge kubura. Dosta je bilo da te pogleda i frkne na tebe ispod onog brka i ve bi te grom pogodio. A imao je i istog takvog konja. Ako mu se tko sluajno primakne vie nego to je po njegovoj konjskoj pameti pristojno, dobio bi kopitom posred iverice. Dok je fra Mato spavao, taj ga je konj uvao. Ne dao ti bog njukati oko fra Matinog lijegala. Trpio je on mlaega subrata, u sebi mu svata govorio, podnosio ga to ulijeva narodu lanu vjeru, trpio to se junaci bez pokria, sve dok mu nije prevrilo pa mu je skresao u brk. E, tu je fra Mato

pogrijeio, jer niti je bio dovoljno brz na jeziku, niti su prilike bile takve da se njegova potuje kao pametnija, te su zapoele svae u kojima je on stalno bio na zijanu. Ali kada se na kraju narod poeo smijati onome to je govorio i kako je odgovarao mlaem od sebe, fra Mato je potegnuo kuburu: Progovori li jo jedne ja u ti se, ovoga mi kria, moliti za pokoj due! Nastavak puta protekao je u grobnoj tiini. Je li se tu netko tresao od straha, ili je bilo i upisanih gaa, e to se vie ne zna, jer je ipak prolo vremena. Kada su doli do mjesta na kojem su u vrijeme Abu Jusufovo ve bile Drae, fra Mato je naredio narodu da tu ostane i eka, a njih e dvojica sii do grada da izvide stvari. Tri dana kasnije vratio se samo fra Mato. Mrk i ljut, gori nego to je inae bio, naredio je mukim glavama da se okupe, a ene neka idu to dalje, jer ovo to e sada rei nije za njihove pameti. Elem, ovako je bilo: U gradu nema mjesta, tijesno je i narodu koji tamo ivi, a nije im ba ni jako milo to dolazimo. Jer ako je Turin nas danas potjerao, mogao bi se sutra spustiti i do mora, a onda eto belaja. Nije Turin Ilijino pae pa da se boji vode! Rekli su da smo fukara i nesorta, da nam se po niemu ne vidi da nismo Turci. Prekrstio sam se triput i pokazao im ovaj kri, a oni su rekli da bi i Turin mogao toliko nauiti i da je lako oko vrata kri objesiti. Bog neka mi oprosti, tada sam im se matera spomenuo, pa kad su htjeli na mene skoiti, izvukao sam handar. Rekoh, doite pa vidite kakav sam mejtef u Turaka izuio. A oni nita, povukli se i samo mrmore. Vele da e nas, ako odavde siemo, u more pobacati. Ja im, eto, vjerujem koliko vjerujem i ovome kriu. Nismo od njihove japije nainjeni i kapak. A tu gdje smo sad, nema vode, a zemlju e valjati na dlanovima donositi, i opet daj Boe da ita iz nje izraste. Na vama je da sad izaberete. Ili ete ostati na ovom kamenu, ili mi neete vjerovati, pa ete sii u grad, ili ete se vratiti u Bosnu i poturiti se. Ako to jo moe nakon to je proao carski teferi. Ja vam odmah kaem da ostajem. Dolje mi se drugi put ne silazi,

taman da me prime kao brata roenog, jer mi je nekako prenisko, a turit se vala neu, jer ja svoga Boga znam i nije mi od volje da ga s druge strane upoznajem. I jo ovo: ako kome fali fra Prdonjica, slobodno mu je da krene nizbrdo. Njega su primili. Vele da on nije Turin. A kako bi i bio Turin kad je i svata i nita! v Eto, tako je narod iz Curguza ostao s fra Matom. Nisu ga voljeli, niti su se oko njega puno brinuli kada je pao u postelju, niti je netko zaplakao kada je malo kasnije umro. Otiao je s ovoga svijeta bez odrjeenja grijeha, jer nisu na vrijeme poli u grad po sveenika, a grob mu je zarastao u drau istoga ljeta, bodljikava je puzavica sasvim prekrila kameni kri, pa je strancu, a takvih sreom nije bilo, slika mogla nalikovati na udo. Kao da je draa sama nainila kri nad grobom mrkoga bosanskog fratra. Ali nije to bio jedini neobini kri u Draama. Fra Mato je sagradio i malenu crkvicu, onu koju e Abu Jusuf ugledati sa suhozida, i u njoj je vlastitim rukama istesao i uobliio Raspetoga. Fra Matin se Isus na kriu mrgodio, ba kao da e ljuto ispsovati one koji su ga raspeli, kao da e skoiti odozgor i onako drven i kvrgav, kakva je bila borovina, ali i fratrov drvodjeljski dar, uvesti malo reda u ovaj unereen ili tanije reeno usran svijet. Nakon to je fra Mato umro, narod bi ulazio u crkvu samo da se nasmije njegovom Kristu. Bili su poboni, ali fratra nisu voljeli, i to im moe biti oproteno. Ljudska zahvalnost rijetka je vrlina, tako da nezahvalnost i nije preveliki grijeh. Barem je kod sirotinje tako. Ali est mjeseci kasnije iz grada je doao novi fratar, pa je fra Mato polako mogao biti zaboravljen. Samim tim ni njegov Isus vie nije bio smijean. Ljudi su malo pomalo poeli silaziti u grad i trgovati. Prodavali su ovje i kozje meso i povre, a kupovali sol, ali se nikad nisu due zadravali. Ne pamti se da je netko u gradu i prenoio, to nije ni udo, jer ih nisu lijepo gledali, ak i nakon to se zaboravilo odakle su i zato doli. Prolo je deset godina prije nego to se prva gradska cura udala u Drae, ali i ta je bila sirota, bez oca i matere, pa su je braa lako dala, samo da se za nikakvu dotu oslobode

enske glave. Tada je selom prvi puta zazvonio drukiji govor. Mare, tako se cura zvala, bila je brbljivija od ena iz Draa, a milina ju je bila uti. ta god je Mare priala, ljudima se inilo da se uz njezine rijei odmaraju. Drago Curguz za kojeg se udala je uz nju prestao stariti. Tako je u Draama roena enja za curama iz grada na moru. Uglavnom uzaludna, ali zbog toga ne manje jaka. Na kraju umrije i Drago Curguz, ode za njim i njegova Mare, odoe pod dalmatinski kamen, tamo uz fra Matu, svi koji su sa njim doli iz Bosne. Ve su starila i njihova djeca, a malo toga se u Draama mijenjalo, osim to vie nije bilo onih koji e se sjeati, niti je bilo velikih razloga za sjeanje. Ostala je jo poneka pjesma iz staroga kraja, ali ni za nju se nije pamtilo odakle je, a po obali Draani rasue neke svoje tvrde i teke rijei, za iste takve stvari, pa ih je svijet uz more prihvatio kao svoje. Ali nita osim tih rijei. Draani su im bili nasilni i teki ljudi. Da jednog u more baci, i taj bi kao kamen potonuo. ena koja je pola u kokoinjac pokupiti jaja zvala se Kate Bogdanovi. Gledala je ovjeka iznad sebe, kako stoji na suhozidu i ne mie se. Nije bio kao nai ljudi, drukija je roba na njemu, a drukije se i dri. Lice mu je tamno kao da ga je suio na suncu. Oi svijetle kao mladi bajami, ni crne kao u jednih, ni plave kao u drugih ljudi, nego onakve kakve Kate ni u koga nije vidjela. Turin, gospe moja, Turin!, po oima ga je prepoznala. *** Abu Jusuf je objasnio imamu da ariji prijeti opasnost. Kako mu je objasnio? Kuranskim surama, iaretom, te s ono turskih rijei to ih je imam mogao razumjeti. Od svih uda koja je u Bosni zatekao, Abu Jusufu je najvee tekoe predstavljalo udo da ljudi koji se nazivaju Turcima ne znaju turski i govoriti. Imam je shvatio da e se hajduci vratiti, Abu Jusuf je zato i iao u planinu, pa valja pripremiti puke, sablje i handare. Istina, sablje nije bilo nijedne, a puaka bjee onoliko koliko ih je Abu Jusuf oteo

hajducima, pa je kovau naloeno da iskuje to vie noeva. Hajduci e doi im se prvi puta podigne magla. Zato treba krenuti pred njih i napasti kad se bude znalo da e magla pasti. Svi starci u ariji, Abid Kula, kazandija koji je ve preao stotu, Mujo Fermanovi, devedesetogodinjak, skitnica i pijanac, Izet Koro, pukar, nekada davno doselio se iz Sandaka, pa Husnija, kujundija, Muhamed i brat mu Alija, Firdus, Halid, travar Mesa, i jo njih nekoliko koji su bili toliko stari da im je rod roeni pozaboravljao imena, trebali su pratiti ta im govore kosti, mokrani mjehuri i plua. Ako lea kau sutra e snijeg, tada neka ute, ili ako ne kau nita, pa se zna da e biti lijep sunan dan, ali ako starci ponu gubiti dah, ako se ne budu mogli popisati, a svaka im kost krene urlati i zapomagati, tada neka zovu na sav glas, jer sutra e, najdalje prekosutra, magla pritisnuti ariju, pa je valja preduhitriti i krenuti hajducima u susret. A starci ko starci, nikako da od njih pedeset sloi jedno miljenje. Ili jednoga boli, sve iz kreveta skae koliko ga boli, a drugi lahki kao ptice, ili zaboli sve druge, a on miran kao dijete. Ne daje glasa od sebe. Dou mu unuci, pitaju: Dedo, hoe li biti magle?, a on ne odgovara. Umro. Zato ga je i boljelo. Proe tako i zima, lijepa, snjena i sunana kao malo koja dosad, a magla nikako da padne. Kova je ve iskovao toliko noeva da su za svakog odraslog mukarca u ariji bila po dva, pa je kovao i dalje, bit e da se nae i trei, da ga u zubima nose. A nalo se i jo nekoliko puaka, za koje se nije ni znalo. istili ljudi kuu, ili su dizali pod i traili dukate to ih je rahmetli daida, roeni krtac, bio sakrio, pa umjesto dukata pronali puke. A ta e age rei ako na svoju ruku megdan zametnemo? Sta e svijetli vezir? Nee oni to ni doznati! Kad se iz ove arije ulo glasa? Moglo bi nas i nestati, svi da se na ahiret preselimo, ne bi se u Travniku i Sarajevu o tome saznalo ni za dvije godine. Ako se ta i prouje, niti je aginsko, niti je vezirovo da nae brige vode. Nai hajduci, naa i nafaka! I dok se arija zabavila o predstojeem megdanu, Abu Jusuf se nou mrznuo u snijegu, a danju bi loio vatru i suio ponjave.

Najvea briga mu je bila to bi se ovje koe nakon nekog vremena stvrdnule od vlage, pa je morao nabavljati nove. Mjeseno bi nastradalo jedno dobro stado ovaca, a sve zbog njega i njegove none omame. Vele da je bio neki hadija iz Soluna, suta estitost, dobrota i krepost, niti je puio, niti je psovao, a vino da i ne spominjemo. Ali ga jednom netko po ej-tanu nagovorio da povue dimdva iz nargile, dobar opijum, makedonski. Od tog asa, pa do smrti, dobri je hadija namjesto ljudskih vidio volujske glave. Jedino kada bi se pogledao u ogledalo, vidio bi ovjeka. Umro je, kau, od samoe. Ova pria se priala po Siriji i Misiru, Abu Jusuf ju je stotinu puta uo, uvijek kada bi neko pripalio nargilu, ali nije u nju vjerovao, sve dok ga nije spopala njegova omama. Dobri je hadija barem mogao kriviti opijum, a Abu Jusuf je krivio samo svoju ludu glavu koja ga je tjerala da leti ispred ostalih. Od smrti mu je bio gori beskraj ekanja. Tako je bilo i sad. Znao je da e magla pasti, ali nije znao kad. Plaio se da ga jednoga jutra ne probudi nebo koje mu je naleglo na nos i elo. Bilo je to prvih dana proljea, kada je imam jedne veeri pokucao na njegova vrata. Mahao je rukama i inio strane grimase, pretvarao se u jednoga, pa u drugog ovjeka. Zaas bi se presamitio u struku, pa ispeo na vrhove prstiju, a zatim uvukao glavu u ramenima i pravio se grbav. Nos mu je bio kao dobar krumpir, pa bi se uiljio u vrh koplja i onda rascvjetao kao od sifilisa. uda je imam inio od sebe, da ga u Stambolu ili Damasku vide, odmah bi mu rekli da se pusti orava posla, nije on za imama, nego neka se uhvati defa i tambure, pa e velike pare kao pelivan zaraditi. Abu Jusufu je sve bilo jasno! Starci su se odreda pomamili, ne zna kojem je gore, je li onom koji ne moe piati ili drugom koji pia svakih pet minuta, onom kojega bole lea ili njegovom ispisniku kojeg boli kljuna kost koju je slomio kada je kao mladi pao s konja. Sve mu je imam lijepo objasnio. Sutra e biti jo i nekako, ali prekosutra pada magla kakve dugo nije bilo!

Abu Jusuf se digao u zoru, obukao ono u emu je doao u Bosnu, vrsto se opasao, fieke napunio barutom, pa je s pukom, kuburom i handarom iziao pred kuu. Pred njim su u potpunome muku stajali mladii i zreli ljudi, njih pedesetak, sve plavokosi i plavooki, ni nalik na junake. E, da je malo ugljena, barem da im se kose nagarave, ne bi li izgledali strasniji. Ali gdje e sad ugljena nai? Brzo je Abu Jusuf odustao od svoje ideje. Neka u boj idu onakvi kakvima ih je dobri Allah nainio! Zna On zato i takvih treba biti. *** Narod je taman iziao iz crkve kada se zacrnilo nad Draama. Sa suhozida i stijena, iz kronji murvi i koela, iz bunja i drae, s neba i oblaka iskoie bijesni Turci. Vitlali su noevima i pucali iz prangija, tako da se ljudi mahinalno krenue osvrtati. Na koga, Boe, toliki nadiru? Koja li im je sila na drugoj strani megdana. E, ali nikakve ne bi sile. Navalili Turci na selo Drae, na ljude koji su izlazili iz crkve, pa sijeku sve ispred sebe, razvlae se crijeva po kamenjaru, padaju glave i kotrljaju se nizbrdo, tamo prema gradu. Pa sve viu, mrtve glave, ne bi li ih ula gradska gospoda i njihovi mletaki gospodari, da ljuti nadiru Turci i da se nee zaustaviti sve do mora. Pregazit e krst i sve krtene due, ako ih netko, mila majko, ne zaustavi. Jedva da se netko uhvatio kosjeria da njime raspali Turina, a kubura nijedna s nae nije pukla strane, nego se samo gledalo kako pokupiti ene i djecu, pa s njima u bjeaniju. Dok si se okrenuo, ve su cijele Drae bile na Mijatovoj glavini i meu krapama gdje se ilo po vodu. v Sta ovo bi, ljudi Boji? Ali nikoga da odgovori. Stoje ljudi, ruke im vise besposlene i bespotrebne, vise kao kuri u staraca, a ene zinule i ne znaju kako bi poele naricati, ne znaju rijei za ovu priliku. Sta ovo bi, ljudi Boji?, upitat e opet netko. Dan nam je proao gledajui sta e Turci uiniti od naega sela. Dobro smo vidjeli svaku kuu, i njih kako oko kua letaju. Pa se oko crkve okupljaju, bit e gledaju ima li medu njima mrtvih i ranjenih.

A kako bi ih bilo kad smo se razbjeali svi kao jedan! Tu smo i zanoili, a sutradan se ve valjalo pobrinuti oko jela i pila. Djeca gladna plau, matere odmah za njima, nadigla se dreka i vika, do neba se uje, a nebo uti. Pop Ivan samo iri ruke, slijee ramenima, udi se i on. Sta bi Turcima da udare na Drae, kad u Draama nikakvog blaga nema? Zato ve nisu produili prema gradu, nego su se kod nas utaborili, pa ekaju? Mjesec smo dana na Mijatovoj glavini, a u taj mjesec golim rukama smo lovili divlje koze, zmije davili i pekli, jeli svakakvo lie i travu, nainili nekoliko ognjita, pod krov stavili desetak katuna i dragom se Bogu zakleli da nam opaine zbog kojih nas Turcima kanjava, vie na pamet nee pasti. A sad vas, svijetli knee, molimo da nam pomognete turskoga zuluma da se oslobodimo. U moru kranskome Drae su jedna mala kap, ali ako tu kap pustite, iscurit e jednom i more. Utjeemo se vama, mili knee, pomognite, za ime Kristovo! Crn je Turin, crn mu obraz bio! *** Abu Jusuf Abdelgani danju je sjedio ispred crkve i gledao more. A nou bi naredio da mu na istome mjestu prostru ponjave, pa bi sanjao snove od meda i badema. Nakon dugo vremena poelio je enu. Naredio bi da mu iz arije dovedu neku, bilo je vazda niijih Rumunjki i svaijih Ciganki, ali ga je bilo sramota. Dobro je i ovako, elja ovjeka uini boljim. A vojska je spavala po kuama, nita nisu traili, niti su ita kvarili, a nisu ni pitali koliko e jo ostati. Petoga dana poslao je teklia u ar-iju, da izvidi je li se digla magla i da mu donese kalem i hartiju. Vratio se sa selamima za gaziju i njegove askere, narod je bio pun ponosa. I sree, nakon to im je tekli rekao da nema mrtvih, a da dvojici ranjenika ve zacjeljuju rane. Ali od magle se i dalje nije vidjela druga obala rijeke. Abu Jusuf je pred sebe stavio hartiju, umoio kalem u tintu i poeo pisati. Sunce je tako grijalo da bi se svako slovo osuilo prije nego to zapone sljedee. Ljudi su oko njega ili na vrhovima

prstiju, tiina se irila selom, sve dok nije zamro i najudaljeniji apat. I ptice su zamuknule, samo se iz dubine uo neobian dalek huk. Nitko ga osim Abu Jusufa nije raspoznavao. To je more!, rekao bi im najradije, ali ga njegovi askeri ne bi razumjeli. Domiljao je nain na koji bi imam rukama i grimasama objasnio da je to to se uje huk mora, ali je shvatio da to ni on ne bi mogao. Ne zato to ni imam nikada nije vidio i uo more, nego zato to je nemogue svoje tijelo uiniti slinim moru. A onda je nastavio pisati. Kad se umori, zatvorit e oi i lice okrenuti suncu. Njegovo svjetlo je tako jako da probija kroz svaki mrak. iroko je, zrano i bistro i u najdubljim odajama, nema tako emerne due koju sunce ne bi razdanilo. Abu Jusuf za emerniju od svoje nije znao. Dvadeset petog dana opet je poslao teklia, i on se vratio sa vijeu da je i nad arijom sinulo sunce. Magla se sasvim razila, nema je ni pri vrhovima okolnih brda, procvjetalo je svakakvo cvijee, u grad je stigla karavana s finom robom, kafa se pri u ievima, ene iznose slatko od rua pred duane, doao neki stranac, veli da je sa franakih strana, pa pita ima li u ariji iva ovjeka koji zna turski... Sve je to tekli ispriao, ali Abu Jusufu je bilo jedino vano to to je pruio dlanove i okrenuo ih prema nebu, a ne prema zemlji. Znai, magla se razila. A ta je drugo priao, ionako je samo arijska besposlica. Smotao je hartiju i spremio kalem. Podigao je handar i pokazao prema brdu. Askerija je zagrajala od sree, a njemu se stisnulo srce. Nije mu se vraalo u Bosnu. Tamo je mrak kad i najjae sunce pri, jer nema tog svjetla koje bi obasjalo teke sumorne ume, za koje bi svi, osim Abu Jusufa, rekli da su zelene. On u toj crnini nije vidio nita zeleno. Moda poneki kukurijek koji je procvjetao uz potok. Samo je on zelen, jer je ut. im su mu doli seoski glavari, kazali ta su imali i predali pismo popa Ivana, knez je sakupio vojsku od dvije stotine dobro naoruanih ljudi, pa ju poslao u Drae. Ako netko nije htio ii, zaprijeeno

mu je smru i javnim sramoenjem, oduzimanjem kue i zemlje i protjerivanjem obitelji. Ljudi su krenuli psujui i proklinjui. Jo nitko se iz grada, osim sirotih nevjesta, nije penjao u Drae, pa nisu ni znali kako je to. Daje Bog stvorio ovjeka paukom, tada bi bilo prirodno da se po zidu penje, a ovo brdo nije nita manje strmo od zida! Ali daba, ako se mora, onda se mora, tko im je kriv kad imaju kneza na vratu i kad se njegova bolje slua nego Boja. Govorili su tako i psovali Boga, Djevicu Mariju, sve svece za koje su znali, one za koje nisu znali, i one koji e jednom tek postati sveci. Nee ih Turci sjei, skapat e prije nego to do Draa i Turaka dou... Najgore ih je tek ekalo kad su ih seoski glavari doveli do pred Drae. Zvono na crkvi oglasilo je podnevni sat! Vojska je dahtala i znojila se, a kneev se namjesnik zarumenio od bijesa: Ili su ti vai Turci primili viru Isusovu, ili u ja vae glave donijeti pred kneza! Turci, na alost nesretnih glavara Draa, nisu primili viru Isusovu, nego ih nigdje nije ni bilo. Kada je kneev namjesnik stigao pred crkvu, mogao je vidjeti ene kako provjetravaju kue, muke kako cijepaju drva, djecu kako se okolo naganjaju, starce kako sjede na suncu i pue duhan... Evo, juer su otili, pa smo se mi vratili!, rekao je pop Ivan, uvjeren da e time usreiti i seoske glavare i kneeva namjesnika. Prevario se jadan! Sveenika i trojicu glavara potjeralo je nizbrdo prema gradu, tuklo ih je tko je ime stigao, saplitalo im noge na najgoroj strmini. Padao je i lomio se pop Ivan, mantija mu se pretvorila u dronjke, zderao je kou na rukama i koljenima, iz nosa mu je tekla krv, ali ga nije prestajalo udarati. Zamiljao je sebe kao svetoga Sebastijana, pa mu je bilo malo lake, a kad vie ni to nije pomagalo, pale su mu na um Kristove muke. Je li sinu Bojem bilo tee? Jest, grijeh je i pomisliti da nije. Ali nakon to ni to vie nije ilo, jer su ga bijesni kneevi muevi poeli gaati kamenjem, kao magarca kad se ne eli pokrenuti s mjesta, pop Ivan je pomislio da ga ne tuku jer je neto zgrijeio, nego ga tuku jer raunaju da je iz Draa. Pa zar bi krtena

dua digla ruku na svoga sveenika? A to je najgore, nesretni Ivan je u Drae pristigao iz grada, kao gradsko dijete, ali mu se to vie nije priznavale Bogu hvala, preivjee i pop i glavari, dva mjeseca ih je dralo utamniene na kruhu i na vodi, pa kad nije znalo ta e dalje s njima, potjeralo ih nazad u Drae. Nije im ni trebalo zaprijetiti da sljedei put ne trae pomo iz grada. Doli Turci ili ne doli, svejedno je. *** Abu Jusuf je francuskome putniku do u tanine ispriao kako je i zato doao u Bosnu. JeanPaul Debord je sve zapisao, a dio o sruenoj tvravi i dvorcu bez krova ukrasio je brojnim usklinicima. Nita osim tih usklinika ne kvari dojam o izvrnome Debordovom stilu, moda najboljem od svih francuskih putopisaca, pijuna i avanturista koji su od tih vremena pohodili Bosnu, i za sobom ostavljali vrijedne pisane tragove. Meutim, De-bord nije imao tu ast da njegovo djelo bude objavljeno, rukopis i dan danas lei u podrumskim prostorijama Orijentalnog instituta u Lyonu, gdje eka boljeg i na avanture spremnijeg itatelja od niza balkanologa, turkologa i arabista koji su, proitavi rukopis, ostali razoarani, jer Debord nije potvrivao nijednu poznatu postavku o zemlji u kojoj se zapadni susree s istonim svijetom. Ne vidjeh ja od Pariza do Pireja, a bogme ni do slavnoga Petrograda, ubavije zemlje od ove, niti gradova u kojima bi se bolje poznavala ovjekova mjera. Onima koji se tu rode, vjerojatno se ini da je arija sagraena upravo oko njihove kolijevke, i u ast njihova roenja. Ali ne vidjeh ni laljivije zemlje od ove. Kad bi istina bila sve to su mi govorili, a ja zapisao i vama na znanje i ravnanje predao, u tim bi umama ivjeli sedmoglavi zmajevi, aneli bi s neba padali u bae, vile i vjetice bi se naganjale po brezovim umama i jedne drugima enske podvale inile, i nita od onoga to o svijetu znamo, emu su nas antiki mudraci pouili i to je bezbroj puta provjereno, ne bi bilo tano. Kad bi istina bila sve to su mi govorili, mogli bismo zaboraviti sami sebe, zato vjerujem da nam je razboritije zaboraviti tu lijepu zemlju.

Barem dok se njezini ljudi pameti ne dozovu i ne prime naa znanja, jer bi nas u suprotnome oraaijati mogla njezina ljepota, pa da njima postanemo nalik. I da, ne daj Boe, kao taj nesretni Arapin, sanjamo san o dvorcu bez krova. Primijetio je Abu Jusuf da mu stranac nita ne vjeruje, ali se rado razgovorio s nekim tko je dobro govorio turski, a ni arapski mu nije bio sasvim stran. Osim toga, mogao je ovjeku kojega vie nikad nee vidjeti, i koji mu nikako ne moe nauditi, ispriati sve to mu je lealo na dui. A moda se, zrnom due, nadao da e stranac razumjeti njegovu nonu omamu pa shvatiti zastoje sa arij-skom vojskom iao na drugu stranu brda napadati kransko selo. Na konju ga je otpratio niz rijeku, sve do Mu-ratovog hana, poelio mu sreu u ivotu, i da na svojim putovanjima ne nailazi na zle ljude. Neka bude budalastih, neka bude ludih, samo neka im zlo nije na umu!, rekao mu je na rastanku, pa je, ne saekavi stranev odgovor ni grimasu, okrenuo konja i otiao svojim putem. Abu Jusuf Abdelgani, ije je ime pravilno zapisano u rukopisu Jean Pau-la Deborda, pa kad jednoga dana i taj rukopis bude objavljen, ili se barem skeniran nae u dokumentaciji Kongresne biblioteke u Washingtonu, Abu Jusuf e se nai u abecedariju svih abecedarija, dovoljno blizu imenu Save TurudijeKotica, mladia koji je kriv to Abu Jusufova pria nikada nee biti ispriana. Francuzu nije spomenuo, ili jest, pa Jean-Paul to nije drao vrijednim zapisivanja, da je ispred male seoske crkve s pogledom na more rasprostro hartiju, umoio kalem i... Ljeto je bilo neoekivano kino. Svakoga jutra budio se mokar, a za nekoliko julskih i augustov-skih dana uinilo mu se da magla pada na ariju. Ostajao je kao prikovan na ve natruhlim ponjavama, hvatao se akama za zemlju, gnjeio blatnjave krajeve svoje dolame, stiskao ih sve dok mu ne prsne krv ispod noktiju. Po tko zna koji put umirao je Abu Jusuf, i sve mu je smrt tee padala. Kada bi se nebo malo razbistrilo, i nestalo onih magliastih pramenova koje drugi svijet i ne primjeuje, a uobiajena je njihova pojava u dolinama svih bosanskih rijeka i rjeica, Abu Jusuf je

odlazio imamu, da mu kae kako dolazi vrijeme kada se ponovo treba uvati razbojnikih provala. Imam ga je pozorno sluao i samo klimao glavom, da, tako je, nikad mira s kaurima, do sudnjega se dana due nae nee smiriti u jednoj, Stvoritelj evoj. Tjeio gaje pogledom, i svojom utnjom, iako je imam sve bolje razumio turski, a i Abu Jusuf je polako progovorio bosanski. Ali ta rei ovjeku koji spava u bai, plai se niskog neba i izmilja hajduke? Imam nije shvaao zato je Abu Jusuf takav. Nije lud ovjek, nije mu stalo do slave u ariji, a jo mu je manje do ratovanja, ali ta se to zbiva u njegovoj nesretnoj dui da mu svaka kia muti razbor? Nije ga mogao pitati, niti je htio da Abu Jusuf posumnja da ga je razotkrio, a jest, jo kad je slao teklia u ariju da upita je li se magla digla, i kad je traio kalem i hartiju. Imamu je, meutim, bilo vano da ljudi u ariji ne shvate kako s Abu Jusufom neto nije u redu, pa je svakoga petka vaio o Abu Jusufovoj hrabrosti, njegovoj istoj vjeri i tome da od arije ne bi kamen na kamenu ostao da milostivi Allah nije poslao sina pustinje da narod obrani od hajduka. Rano je, prerano dola jesen, zakukali su i zajaukali starci, pomrlo ih je nekoliko, ali taman je toliko mlaih do uturuma dostarilo, pa je jednoga popodneva Abu Jusuf nabrzinu skupio arij-sku vojsku, i krenue preko brda. *** U Draama je narod bio naisto u dvije stvari. Turci e se vratiti, a pomo iz grada nee stii. Cijeloga su se ljeta spremali na megdan, uzraslo je momaka za puke i sablje, pa se kupovao barut, kovalo se eljezo, i zapjevae se junake pjesme. Evo, ovako je to ilo! Glavari odredile da svaka kua u selu daje polovinu onoga to se zaradi od trgovine na gradskoj trnici u zajedniku haznu, za puke i debanu. Ljudi se u prvi mah pobunie, ali kad im je pop Ivan zaprijetio da e on, svojim rukama, nizbrdo zakotrljati onoga koji ne plati, pa e ga usput mlatiti kao to je njega mlatio kneev namjesnik, narod se primirio. Ubrzo se dosjetie da vlastiti gubitak mogu namiriti tako to za ovna u gradu vie nee traiti jedan, nego e traiti dva dukata. Jest, ljudi iz grada su na

ovaj prvi skok cijena kripnuli zubima i jo gore omrznuli seljake iz Draa, ali ni oni nisu imali izbora. S prvim bavama baruta pojavie se i prvi pjevai. Uglavnom stariji ljudi, koji bi stali u krug, zagrlili se meusobno, pa pustili glasove. ulo bi ih se od vrha brda, sve do mora, pjevali su o ljutim Turcima koji su bili i opet e doi, a sve drugo je u tim njihovim pjesmama bilo nainjeno od rijei koje su malo toga govorile, ali se od njih ledila krv u ilama. Jer kad su oni zdigli crjenu kapu na sikiru, i potegli maklin iza duvara, i prid kuu istrali, sva je zemja zadrala, podigla se ploa greba, mrtvaci su zubin zakripjali... Svojim su se glasovima pred Bogom kleli da Drae vie nee bjeati k Mijatovoj glavini. Ali, na alost, bilo je vie snage u njihovim glasovima, nego moi u pukama i noevima. Hrabro su se borili, petorica je Draana izginula u turskome naletu, pa jo sedmorica kada su sljedeega jutra oni napali Turke, ali uzalud bave s barutom, uzalud puke i svo svijetlo oruje, kada su Turci stizali odozgora, a Draani se branili odozdola. Nema na svijetu takvih junaka koji bi u tako neravnopravnom megdanu pobijedili. I tako je narod ponovo zavrio na Mijatovoj glavini, podignuto je jo deset katuna, pa se opet zauo glas sa svih strana: ta ovo bi, ljudi Boji? Tako i Mijatovoj glavini prenadjenue ime u Ljudi Boji. A ene nauie naricati i nad ovom nesreom, pa su to i inile, sve dok mukima ne bi dodijalo. Nakon toga bi ene pekle pogae, kuhala se ratika, okolo su skakutali kozlii i jar-ii, pa je ve netko bio rekao da bi valjalo zanavijek otii iz Draa i ostati gdje su Ljudi Boji. Da to vie nisam uo, proklet neka je onaj kojemu se doma ne ide!, dreknuo je pop Ivan, pa je tako za sva vremena smetnuto s pameti da bi se Turcima trebalo ukloniti s puta. Pjevai su potiho pjevali junake pjesme, grop bi im se u grlu stvorio kad u pjesmi spomenu grobnu plou, pa da ga razveu, pjevali su sve dubljim i dubljim glasovima, dok sasvim ne bi potonuli u mrak. A ene su se tad grstile svojih mueva i govorile bi im ono to

inae nisu. Sutradan su, to zbog ena i njihovih rjeetina, to zbog brae i sinova koji izgiboe, plou greba pjevali jo dubljega glasa. *** Abu Jusuf je s hartijom ispred sebe, i s kalemom u ruci, provodio dane. Bljesak sunca i kamena mu vie nije bio udo. Kao da je tu oduvijek, pa e i ostati ispred kranskoga hrama, okruen svojom neobinom vojskom koja je i dalje bespogovorno vjerovala da upravo brani hajducima da provale u ariju, pa jo paze na gaziju Abu Jusufa da mira ima dok pie. A ta to Abu Jusuf pie? Kad imam otvori Kuran, pa iz njega ui, zar ima onog koji bi mislio da togod valja nadopisat? Jest, palo je to na um mnogom Abu Jusufovom askeru, ali svaki je uinio isto: odmahnuo rukom, kao da tjera muhu koja mu je stala na vrh nosa. Prvu sumnju koja im se javila potjerali su od sebe onako kako to samo pravi vjernici ine. Oni koji znaju da istina nije vidljiva ljudskome oku, ni pojmljiva umu. Da jest, tada bi ovo mjesto bilo ljepe od njihove male arije, doveli bi djecu i ene, i ostali zauvijek tu. Sluali su huk koji je dopirao iz dubina, ulili ui kao da u drugoj sobi plae dijete, Abu Jusuf im je ve mogao rei da je to more, ali ih je ostavljao u neznanju. Neka izmiljaju, jer e ono to izmisle moda biti bolje od njegovoga jednostavnog objanjenja. Dok ne znaju istinu, nee ih povui enja. A enja je opasna, vazda te vodi onome to ne bi smio i stoje vee od tebe. Padiaha odvede preko granica carstva, alima preko Boje rijei, Abu Jusufa je odvela u omamu, a te bi proste ljude slamnatih kosa njihova enja mogla navesti da siu do mora. Navalili bi oni na gradske tvrave i izginuli pod njima, ili bi ih nekim udom osvojili i pregazili grad kao to gaze ovo selo, samo da izau na more, stanu pred njegov huk, i na kraju pomisle da ih je Bog stvorio da se sa svojih brda i planina spuste na ovo plavetnilo. Ne bi se oni vie vratili svojim duanima, avlijama i drvenim basamacima, nego bi ostali tamo, na

onom stijenju, i doekali stranu mletaku ordiju, da im poskida lude slamnate glave. Eto, zato je bolje da ne znaju ta im to uho uje i zato tog huka nema sa druge strane brda. Sedmoga dana stigao je tekli i donio glas da je nad arijom granulo sunce. Je li to sigurno, pitali su ga, je li se razila magla i uz rijeku i niz rijeku? On je potvrivao, a oni su dalje pitali. Zna li tekli ta e se dogoditi ako se magla vrati, pa navale hajduci, popale sve pred sobom, odvedu ene i djecu, osvoje ariju kao to smo mi njihovo selo? ta e se dogoditi ako svoje duane i svoju damiju, esme i avlije, kruku u bai, svoju rijeku i upriju preko rijeke, budemo iz daljine gledali dok hajduci enluk ine? Obeali su tekliu da e mu odrati kou s lea ako ih je prevario. A Abu Jusuf je utio, spremao kalem i hartiju, pa jo jednom pogledao prema moru. Moda ga zadnji put gleda. *** Nije bilo velike radosti kad su se vratili u Drae. Znali su da e Turci ponovo doi, zapucat e prangije i sijevnuti otrice, past e jo vie mukih glava, jer e vee biti njihovo junatvo, ali na kraju e opet zavriti na Bojm Ljudima, sagraditi jo deset katuna i ekati da Turci odu. Tako je, i drukije biti ne moe, kao to se brdo ne moe spustiti nie, niti se Drae mogu popeti na njegov vrh. Vazda e Turci napadati s visina, a oni e se braniti iz svoga groba. Uzalud im kripju zubi, uzalud se die ploa greba. Tako poee i prie da su se dogovorili sultan i mletaki dud, obeanje su si dali vezir i gradski knez, da Turin udara po Draama, ali da nikad ne krene na grad. Dadoe si ruku ejtan i vrag, a narodu kako bude! Rodila se potmula mrnja, duboka kao muki glas dok ali, i tea od grobne ploe. Da su se Draani sjeali fra Mate koji ih je i doveo tu, shvatili bi da mu u neemu postaju slini. Omrznue im jednako i Mleci i Turci. Mrkoga brka i kamena srca ekali su kad e novi megdan izgubiti. *** U tri je zime Abu Jusuf jedanaest puta dizao arij-sku vojsku, vodio je preko brda u boj protiv hajduka, a zatim dane provodio na trgu pred crkvom. Bitke su postajale sve ozbiljnije, izvijestili se i

askeri i hajduci, pa se ve ginulo kao za onih vremena kada je Abu Jusuf Abdelgani bio gazijom od Maroka do Damaska, a slava mu je sezala puno dalje, preko Stambola, sve do Ukrajine, te iroke zemlje koju je milostivi Allah stvorio, ali ju je iblis poravnao da nema kamo skloniti glavu kad doe as da ti je odrube. Meutim, uvijek se znalo kako e megdan zavriti. Draani e pobjei na Boje Ljude, u svoje katune, a askeri e na suncu ispred njihovih kua viati rane, oslukivati huk iz dubine, gledati Abu Jusufa kako pie i sve strasnijim mukama plaiti teklia kada stigne s glasom da se digla magla nad arijom. A onda je, dvanaesti put, Abu Jusuf morao dizati vojsku u kasno proljee, nakon to su ve cvjetale lipe. Naopaka bjee godina, tokom zime ne pade poten snijeg, a onda najednom, malo prije Vidovdana, uskukae se starad, krenue umirati jedan za drugim, pa zalupa imam na Abu Jusufovu kapiju. Vrijeme je. Slutio sam da e biti. A mora li?, upita imam prvi puta neto po emu je Abu Jusuf mogao znati sve. Moram! Ne bih ljude u smrt vodio da ne moram. U dehennemu u zavriti, ali moram! Imam gaje zagrlio i triput poljubio. Nije morao Abu Jusufu govoriti da mu halali to to mora. Znao je to i sam. A nije ga morao ni ljubiti. Abu Jusufu je bilo jasno da ga ni roena majka ne bi toliko hvalila i pred ljudima branila kao to je inio ovaj ovjek. Istina, nije znao zato to ini. Ali nije znao ni imam. Lagao je svakoga petka na dumi, lagao je godinama, i niije ime nije po dobru toliko puta spomenuo kao Abu Jusufovo. Vjerovao je da to nije grijeh, a ako i jest, spremno ga je prihvaao na sebe. Bio je to najstraniji megdan dosad. Vlastita se glava alila manje od tue, a bijes se na obje strane pretvorio u oaj. Abu Jusuf je znao da je to trenutak kada prestaje rat u kojem jedni napreduju, a drugi se povlae, i zapoinje jedan drugi rat u kojem je pobjednik onaj koji na megdanu ostane iv. Tukli su se dva puna dana, sve dok pola

mukih glava u selu nije izginulo, a pola ih se, izranjavljenih i obezglavljenih, netko bez ruke netko bez oka, nalo izgurano iz sela. Askeri htjedoe krenuti za njima, ali Abu Jusuf im nije dao. Zatim krenue sjei ene i djecu, ali on stade pred njih: Sram vas bilo!, vikao je raspukloga glasa i smirivao oaj u ljudima. Svojom je rukom, nekada davno, ubijao i djecu i ene, ali bilo je to drugo vrijeme, i drugi razlozi. Nije mogao dozvoliti da ubijaju djecu zbog njegove omame. Sjeo je pred crkvu, pogledao na more i stavio pred sebe etrdeset devet ispisanih listova. Pedeseti je jo uvijek bio prazan. Prije nego to ga ispie do kraja, doi e tekli iz arije. Ve se podigla magla? Nije. Pa zato si doao? Bjeao sam. Od ega? Hajduci orobie ariju i potjerae pred sobom ene. Abu Jusufovi askeri, ali ni narod u gradiu na kraju carevine, nikada nisu do kraja shvatili ta im je uinio Abu Jusuf Abdelgani. Moda bi im to i dolo do pameti da, opet, nije bilo imama i njegovih rijei. Svjestan da je kriv za veliko zlo, koje nee sebi oprostiti, niti e biti trenutka u ivotu da na svoje zlo ne misli, imam je jo jednom, posljednji put, slagao ljudima. Nisu ariju napali hajduci, nego kaurska vojska. Vojska je odvela ene, i tu pomoi nema. Abu Jusuf nije nita kriv. Bog je tako htio da se potrefe dvije nesree odjednom. Trebalo je na megdan hajducima, a vojska nam je, ne znajui, dola za lea. I povjeravae ljudi u ono u ta nitko razuman ne bi vjerovao. Ali ta su mogli nakon to ih je toliko u tri godine izginulo, nakon to im je arija poharana, a sestre odvedene. Te veeri imam je sjedio s Abu Jusuf om u njegovoj kui. Nije ga pitao zato?, jer mu nijedan odgovor ne bi lake uinio. Ni njemu, a ni Abu Jusufu. Rekao mu je da mora otii iz arije. Sto prije. Zorom. Abu Jusuf je odgovorio da i sam to zna. Odlazi im

svane. Rei u ljudima da si otiao zbog sramote. Jest, dobro e im rei. v uvaj se, Jusufe. Zato? Onako, uvaj se. I reci im da smo mogli biti bolji ljudi... Ili ne, nemoj im tako govoriti. Nego, ja tebi velim da smo mogli biti bolji ljudi. Ne mi, nego sam ja mogao biti bolji ovjek. Ali mi omama nije dala. Znam, moj Jusufe. Prije nego to se arija razbudila, dok su starci zapomagali u posteljama, a ranjenici kripali slomljenim kostima, Abu Jusuf Abdelgani je odjahao niz rijeku, pa preko uprije. Otiao je bez puke i handara, a kalem i pedeset ispisanih listova ostavio je imamu. Neka proita, a onda neka spali. Ne zna se je li imam proitao Abu Jusufovu priu, ali nije spalio rukopis, jer da jest, ne bi ga don Antun unjara prodao sarajevskom antikvaru Salamonu Baruhu, za nekoliko bezvrijednih propagandnih knjiica, uglavnom djela francuskih kranskih autora na temu tetnosti onanije i odnosa prema nevjernicima. *** Dvanaesti boj protiv Turaka prepolovio je broj itelja u Draama. Od tog se napada nikada nisu sasvim oporavili, niti je do kraja povijesti sela Drae mukih glava bilo kao prije dvanaestoga megdana. Zanimljivo je, meutim, da su ekali Turke da ponovo napadnu i nisu primjeivali kako ih ve dugo nema. Prole zime se ilo u surgun na Boje Ljude, pretprole jeseni i prije dva proljea. Koliko juer posljednji je Turin napustio Drae, prekjuer je onaj pred crkvom uao i mrio kartu. Ve je i deseta, i dvadeseta godina minula, zahrale su puke i raskvasio se barut, mladii koji su se tukli protiv Turaka postali su ve starci, ali su i dalje svi mislili da je to bilo lani. Ili juer. udno se neto dogodilo u Draama, ime bi se bavili antropolozi

i psihoanalitiari da ih je tada bilo, ili da ih je netko poslao u brda nakon to su se napokon pojavili, jer osjeaj da su Turci lani napali i fantomski bol od nanesenih rana trajali su i nakon smrti posljednjega junaka, prenosili su se s generacije na generaciju i bivali ivi nekoliko stotina godina kasnije. Sjeanje na ono to se zapravo nije dogodilo u Draama je zauvijek ostalo jae od svih stvarnih sjeanja. Tako e ostati sve do 1963. i velikoga zemljotresa, nakon kojega su se Draani napokon spustili na more. Selo je zaraslo u drau, uruili su se krovovi, a ivo je ostalo samo groblje. Iako e ivjeti i umirati uz more, a mnogi i u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, pa jo dalje, u Australiji i Novom Zelandu, potomci Draana sahranjivat e se u kamenim grobnicama svojih starih. Doekivat e ih, te na drugi svijet ispraati, strahotni bijes, ljutnja i jid staroga fra Mate, sporog na rijeima i tvrdog u vjeri, koji je znao da ljudi nisu ni za govana, ali im netko mora spasiti glave. A o duama, On neka rauna vodi. *** Nedostaje, meutim, pria Abu Jusufa Abdelgani-ja, nedouenog hafiza, rodom iz Ramallaha, iz zemlje Isse Pejgambera, na kojega je pala tvrava, a spasio ga je, da sam ne poludi, Abdulah, kojega je u rat potjeralo jer je blizu damije svirao oud. Ali od none omame Abu Jusufu nije bilo spasa, pa je tako pokrenuta pria koju znamo. Jedni su, slamnatih kosa, udarali po onima za koje im je reklo da su hajduci, a drugi su, dubokih glasova, pjevali o grobnoj ploi. Svemu se zna mjesto i razlog, ali nedostaje ono to je Abu Jusuf pisao svojoj omami. Do kraja svijeta nee biti ispriano, jer tu priu zna jo samo Bog, a on ne pria prie ni sebi, ni ljudima. Neznatan meu ljudima, malen u svojoj nesrei, Sava TurudijaKosti, kojega nije primilo ni u vojsku, vjerojatno je uinio ono to krhkim uini mnogo Boje djelo i ljudski trud i junatvo. Njegova je ova taka na kraju:. IDZTIHAD Rodila mi Ajka pod stare godine sina. Da mi je kazao neko: Sejo, voljet e ga vie neg sebe, kad nou proplae, dizat e se ko hoda na sabah i jo e mislit to mi ranije ne zaplaka da mi ivot u

snu ne prolazi, da mi je kazao: Sejo, jadan, pomrsit e ti roeni nakot pamet, pa e ti govno njegovo mirisat kad ga bude presvlaio, ja bi mu rekao da nema anse. I nije bilo anse dok sam bio u snazi, ali kada me je sila izdala, poelio sam sina. Pa, eto, rodila mi ga Ajka i ostavila da ga uvam dok ona radi. A bolje ga uvam nego to sam ikad sebe i bolje nego to bi ona, pa neka mu je mater i neka nije dabe to se kae da s djetetom niko bolje od matere ne zna. Samo u jednoj stvari ostao sam onaj od prije, ne daj boe da Ajka za to uje, ne bi mi vie malog ostavljala. Kad ga izjutra uhvati huja, pa zvekom pone udarati o rub kre-vetia, dobra zveka njemaka pa se slomiti ne moe, ja mu je otmem iz ruke. Prvo me pogleda, onako iznenaeno, pa zaplae, zarumeni se, poludi, znam da bi me ubio, svijetom bi o kreveti tresnuo, sorio sve to je ikad stvoreno, a huja mu samo raste, dok ne doe na etiri oktave, ko onoj pjevaici japanskoj. A ja mu zveku ne dam, sve ga draim da vidim koliko moe, lagao bih da sad kaem da inim to za njegovo dobro. Ma jok, merak je meni zbog mene, jer vidim sina kako moe ono to ja vie ne mogu. Nee popustiti i nee stati, daba sve igrake ako mu ne dam zveku i sve ljepote svijeta ako nije po njegovome, taman se salomio kao to sam se ja salomio na kraju. Ali jest trajalo, dugo, rasla je sila u meni i sipao sam je okolo, dabogsauva! Silan bijee Harun Pustahli. Kad ono potres bi, svi koji su ga znali mislili su da to nad rahmetli Harunom zemlja podrhtava! Silan je bio i Arif, gostioniar to je u Kiseljaku pogae pravio, kad se smrkne nebo i udari onaj prvi najjai grom, ljudi govore: E, nije grom nita prema Arifovu glasu! Pa zar i takvi ljudi umiru? Jest, umiru, loe bi bilo da ne umiru, jer moe mislit kakva bi guva bila kad bi oni za sjemena ostajali. A sila nad silama bio je Mehmed Prao, eno i njegovog mezara u Viegradu, ako ga nisu poravnali i od niana kafanu sagradili. Kad bi taj riknuo, slavuji bi popadali s grana, a narodu bi se sve do Bijeljine koa najeila, kakva je sila i kakav glas bio taj Mehmed. Ali ni on takav nije bio silniji od mene. Huja nad hujama, jadna zemlja koja me na sebi drala. Sjeam se, pedeset i neke u hotelu

Central zadnji put je pjevao Alaga Idrizovi, fin ovjek i veliki pjeva, legende se o njemu priale. Poeo je jo za austrijskoga vakta, na oficirskim balovima red lagera, red sevdalinki, pa je pjevao srpske narodne, pa hrvatske. Kako god bi se vrijeme mijenjalo, tako je Alaga prilagoavao repertoar, ali vazda red sevdalinki. Zlobnici priali daje tako i gestapovcima na Marijin dvoru, prvo Lili Marle-en, a onda zapjevaj ugum kuje ugumdija Mujo. Ko ga je jednom uo, nikad ga nije zaboravio. Ali u Alagi nije bilo sile, nego samo glasa, kao u onih Talijana koji bi sutra u operi zapjevali, ali im se ne da. Za Novu godinu veli Alaga da mu je to zadnja. Pjevat e do proljea, a onda gotovo. Biva, pravi ampioni na vrhuncu karijere objese kopake o klin! Najprije mu niko nije vjerovao, a onda ga poee odgovarati. Nemoj Alaga, od tebe boljega nema! Svoj vi poso, govorio im je, kad ponem kreketati i pitati, vi ete mi se prvi smijati. Ko to i jest! Ljudi jedva ekaju da pjevau pukne glas. Isto kao kad se za najestitiju enu u ariji uje da se prokurvala. Pa gdje e ljepe od toga! Veli, neka bude petak, u prvoj sedmici nakon ramazana, taman je pola aprila kad grad probeha-ra, ljudi sjede u baama i akamlue, a poslije neka dou u Central, pa vide i uju kako je to kad najvei odlazi. Dva mjeseca se po gradu prialo kakav e biti Alagin oprotaj. Ljudi ko ljudi, prvo su govorili nemoj!, a onda Alaga je ovakav, Alaga je onakav, ta on misli ko je, pa da pravi derneke od toga to prestaje pjevati. E, vala ja mu ne doo!, tako je govorio svako ko je do sebe drao, a onaj ko nije, tog nee u Central ni pustiti. Ispade da e ovjek pjevati orkestru, efu sale i konobarima. Dok je trajao ramazan, pa se ilo okolo po iftarima, a grad ivio cijele noi, nekako se o Alagi Idrizoviu vie nije ni govorilo. Ako bi ko i spomenuo, bilo bi samo da nikome, pa ni njemu, nije doputeno sebi samome graditi spomenik. Nikome, osim Titi, a drugi neka lijepo saekaju da umru, pa e dobiti i ulicu i kolu. Doe tako ponedjeljak, dan nakon Bajrama, kad eto ti meni Alage.

Sav se jadan usukao, visi na njemu koulja kao na vjealici, i tek tad ja prvi put vidjeh koliko je ostario. Dok se ovjek smije, pogotovo ako je pun nama i svi ga gledaju kao boga, ne moe ni primijetiti da stari. Ali im je zabrinut i uplaen, a nikoga oko njega nema, vidi kabur zove, skoro e denaza! Rekoh, ta je bilo Alaga? Kae nita. E, mislim se da je nita, ne bi mi dolazio, nikad nisi, ali rekoh, pustit u ga dok sam ne kae. Neka se mui, dobro mu je za treninga, jer muku ba nije dosad trenirao. Pije Alaga onu kafu, pije kafa njega. Prolaze neke cure, ja ih poem prozivat, pa njemu namigujem, pokazujem mu dobre sifone, a on niti vidi njih, niti ga je briga ta mu pokazujem. Lice mu radi kao da se u struju ukljuio, samo to ne zna smije li se ili plae. Eto, Sejo, veli mi, takav je ovo grad! A ja znam ta mi govori, ali ne dam mu prilike da duom dahne. Pravim se da to on govori o curama to su prole. Biva, okreu se za svakakvim gelipterima, a za nama dvojicom nee. Ali ne uje mene Alaga, nego samo uje da ga ja nisam htio uti. Kad bi svaki koji je rekao da mi nee doi platio dinar, vie bih para imao nego Rockefeller, krenu opet kukati. A ja ne dam, nego krenuh u priu kako ima jedan koji je bogatiji od Rockefellera. Namlatio lovu na kokanju kukuruza, pa cijela Amerika po-ludila za njegovim kokicama. Sad majke djeci za ruak daju samo te kokice. Ako se koje pobuni, a mater fljus pa amarinu, biva ni djeca se ne smiju buniti protiv njegovih kokica. I tako ovjek postade bogatiji od Rockefellera. Nasmija se Alaga, onako pravo, za stomak se od smijeha uhvatio. Meni bi drago, ispriao sam dobar vic, a da mi nije bilo na pameti, ali nakon to se on nastavi smijati, bi mi neugodno, vidim da je ukrivo polo. E, jesam budala, najvea, kad tebi dooh da te molim, ree i die se od stola. A ne prestaje se smijati. Samome sebi jer je budala. Onim najgorim smijehom nakon kojega se ljudi vie ne pozdravljaju na ulici. Nemoj, bolan Alaga, ta ti je, ja se samo malo zajebavo! Mar od mene, nesorto!

Nemoj tako, Alaga... Mar, nesorto! A kad bi ti Alaga rekao nesorto, to je bilo gore nego da ti se pola grada izreda na materi, sestri, mrtvome babi, tako je ta rije bila teka kad ju on kae. Inae, obina rije, kao i svaka druga. Neto i nisam uo da je drugi esto izreknu, ali kako je Alagi neto teko znaila, tako bi se sruila i na onog kojem biva izgovorena. Uhvatio sam ga u zagrljaj, ne dam mu ii, jer ako ode, znam, gotovo je, a on se otima i ponavlja kako sam nesorta. E, nee majci, mislim se, meni se oteti nee dok te ne proe. I drao sam ga tako pola sata, konobari se okupili, pusti ovjeka, govori neka ena, a boe sauvaj belaja, govori druga, ali nije me briga, ne putam. Uguit e ga!, poe me konobar Rudo vui za koulju. Rekoh, bjei Rudo dok te nisam sa zemljom sastavio. Uguit e me, Alaga e. Je 1' nesorto ili bez nesorto? S tim ga malo razmekah. Pristade da sjednemo, rekoh: Rudo, daj dvije duple!, veli Alaga: ja neu. E, bogme hoe, sad je gotovo! Ostali smo do neka doba noi. Pitali se o svemu i svaemu. Ja njemu govorio o tome kako sam bio u Piratu u vojsci, pa kako sam pukovniku pjevao na svadbi, on se oleio da su ga sutradan morali nositi u Ni u bolnicu, a on meni priao o tome kako je u Sarajevu usred rata u kafani Kod dibeka Valteru Periu pjevao ruske pjesme, pa o tome kako su iz Beograda dolazili da ga vode tamo da ostane, ali Alaga nije htio, pa kako zna stotinu pjesama koje vie niko ne zna, te e sa njim u grob vie sevdalinki nego to bi aka u Kragujevcu... 0 svemu je priao, samo nije o onome zbog ega mi je doao. A ja samo to ekam i znam da u na kraju doekati. Taman kad bih mislio da mu je iscurila pria, poinjao je novu, ili bi ja u neka doba nastavljao sa svojom, u glavi mi se mutilo, a mislim da se mutilo i Alagi, bio je pijan ko avion, Enola Gay prije nego to e se istovariti na Hiroimu. Nisam ni ja bio bolji, ali opet sam mlai i due mogu durat. I tako, dok je priao o nekom

Slaveku, v violinisti iz akovca, koji je pred rat svirao u tuzlanskom Metropolu, pa poloio pitolj na stol i veli: ako odsviram krivi ton, neka puca u mene onaj koji ga je uo! i sve je krive tonove svirao, ali nikog da ga ubije..., usred prie stade Alaga, razbistrie mu se oi u seknudi, pa krenu: A ni ti mi nee doi, je li tako, ba e te neto stomak zaboljeti? Doi u, bolan Alaga, to ti ne bi doao... Nee, jer je arija rekla da Alagi ne treba ii na oprotaj, ko je Alaga pa da se oprata. Hou, ivota mi, doi u. Ja, i onda e me sluati kako pjevam, ti i trojica konobara. Pa onda je bolje da ni ti ne dolazi. Dobro, hoe da doem ili da ne doem? Jok, Sejo, ja bi da puca u mene, sad odmah... Izvadi Alaga pitolj, beretta kakvu su nosili talijanski oficiri za vrijeme rata, i stavi ga preda me. A ja ne znam ta bi sa sobom, vrti mi se kafana oko glave, ustanem li, ini mi se da u se prosuti po podu. Da mi je samo dovui se do zahoda, umiti lice, lake bi mi bilo. A Alaga potpuno trijezan, kao da ni onu prvu rakiju nije popio, i eka. Zato bih pucao?, pitam ga i sve guram pitolj od sebe. Da olaka i meni i sebi. Kako, jadan ne bio, da si olakam ako te ubijem?, pokuavam se izvui, a vidim Alaga raste, doao vei od mene i ve je vrat poeo savijati da ne udari glavom u plafon. Pa bit e najbolji kad mene vie ne bude, kae Alaga onim tonom kojim se djeci objanjava daje pinat zdrav i da ga treba jesti Ne znam ta mi bi, valjda od rakije, ali ja na to uzeh pitolj i uperih u Alagu, gledam je li otkoen, vidim jest, rekoh neu mu pucati u glavu da ne unakazim ovjeka, nego u srce, to je pravo, ali nikako ne znam s koje mu je srce strane. Ako je meni s lijeve, onda je njemu s moje desne, gledam koja mi je lijeva strana i taman je naoh, pa da opalim, a Alaga se poe tresti.

Pucaj, veli, ne ekaj toliko! Rekoh, je li to tebe strah? Kae, jest, kako me ne bi bilo strah, kao da tebe ne bi bilo. Mislim se, bi me bilo strah, ali ko si ti da mi to govori. Nema mene Alaga ega biti strah!, dreknuh, pa prinesoh pitolj sljepoonici i potegnuh. Kad mi je prst do pola doao, ve sam se pokajao, a kad je opalio, osjetih da govno izlazi iz mene. Zaboravio sam ga napuniti, ree on, a ta je dalje bilo, ne sjeam se. Sutradan su mi priali da je konobar Rudo skoio na mene i oteo mi berettu. Moe biti da je tako, a moda je i drukije. Ljudi vole ukraavati, jer bez ukraavanja nema ni prie, pa i ja sve ovo, moda, ukraavam, ali znam, kad sam se probudio, obeao sam sebi da od sada pijem do jedne litre, a drugu naimam tek nakon to provjerim da nema naoruanih lica u kafani. I da me je bogdo opametilo te noi. Ali nije! Spoznaje koje ti nanese mamurluk traju razmjerno mamurluku samome, pomnoenom sa dva. Tako glasi prvi Sejin zakon rakijodinamike. Oko petpola est sjedim u istoj onoj kafani, pijem sedmu kafu, trijeznim se, kad eto opet Alage. Veli: Izvini Sejo, mogli smo izginuti! Rekoh: Nismo obojica, jedan bi sigurno ostao. A on: uti, bolan, isto ti je to. Mislim se, dobro, eto, isto je, a znam da nije isto. Ali bolje ne zapoinjati ono to ne zna dovriti, a ja bogami nisam znao kuda bi me ova pria odvela. Nikad mi ranije nije na um palo da dignem ruku na sebe, niti sam znao zato bi to inio. Kad me zaboli, govorim proi e, i ve se radujem kako e mi biti kad vie ne bude boljelo, a kad mi se stui, ve mislim ta bi rekla moja tetka Belkisa eto te, Sejo, ba ko rahmetli Izet Komuin, razmekao se pa e na kraju guzice dati prvome ko naie. Tako je ona govorila kad god bi se kome stuilo, sve dok je jednom ne upitah: A je li, tetka, ko ti je taj Izet Komuin? A onda e: Bogami, ne znam sine! Kako ne zna, tetka? Fino, ne znam, jednom mi tako mladoj na jezik doao, pa ga se evo do danas spominjem. A to je rahmetli ako ti je na jezik doao? Pa nee, sine, iv biti nakon toliko godina, meni je osamdeset, a njemu bi bilo stodvadeset, toliko insan ne ivi, zato je rahmetli.

Pa kad god bi neto naopako polo zato to je neko naopako uinio ili rekao, tetka Belkisa bi rekla eto te ko rahmetli Izet Komuin. Kad bi se sabrale sve prilike u kojima je to govorila, i svi kojima je govorila, rahmetli Izet Komuin bio bi jado, plaipika, emotivac, peder, lopov, bezbonik, damijski mi, guzica, kabadahija, siledija, ugursuz..., i sve mi se neto ini daje tetka Belkisa pod njegovim imenom vidjela samoga ejtana u svim njegovim, uglavnom sitnim, ali nekad i po-krupnim ejtanlucima. Ali ne moe ti djeci spominjati ejtana, jer je djeci ejtan zabavan, ba kao klaun u cirkusu, nego je izmislila rahmetli Izeta Komuina. I da zna, bila je u pravu! Evo, do dana dananjega, mrsko mi je sve po emu sam znao biti isti rahmetli Izet Komuin. I kako bi onda digao ruku na sebe? Nikako, brate, ali, eto, ipak sam to uinio da se pred Alagom pokaem. A zna li ti, pita me Alaga, da sam ti ja spasio ivot. Nisam pitolj napunio. Da jesam, ne bi te vie bilo. Je li tebi to jasno? Jasno mi je, ali da ti malo ne pretjeruje? Nisi mi spasio ivot, nego si zaboravio napuniti pitolj. Svejedno, slijee on ramenima, trebao bi mi biti zahvalan. Evo, Alaga, zahvalan sam ti do neba! A bi li onda neto uinio za mene, da mi pjeva na oprotaju? Ko, ja otpjevam dvadeset svojih, a onda ti izlazi pred orkestar dok ja polako odlazim. Fino bi to bilo, kad bi ti htio... E, tu smo znai, zato si mi dolazio, mislim se. Nikada nisi slavu dijelio s drugima, ali bi sad dijelio sramotu. Biva, kad ljudi ne dou u petak u Central, neka ispadne da nisu doli nama, a ne samo tebi. Ali pristadoh ja, nita me ne kota, a ruku na srce, bi mi i ao Alage. Vidio sam ga juer kako stari i budala bih bio da sam to do danas zaboravio. A njemu drago, samo to ne prevrne stol od sree, govori: Doi e oni, vidjet e ti, bit e pun Central! Hoe, hoe, mislim se, doi e ko na cigansku denazu, ti zna kao to i ja znam, ali bi sad sa mnom dijelio i nadu. E, pa nee Idrizoviu, da si jo toliko Alaga! Doe tako i petak, probudio sam se oko sedam, pogledao kroz prozor i imam ta vidjeti. Usred aprila je preko noi pao takav

snijeg da se inilo kao da je Bog cijelo Sarajevo pokrio onim svojim najdebljim jorganom. Zatrpane ulice, ljudi ne mogu na posao, tramvaji ne rade. Nisam imao koga pitat, ali ne bi me zaudilo ni da je duma otkazana. Jedva sam izaao iz kue, dva sam koraka napravio, pa stao. Dalje ne moe. Vidim, i drugi isto tako. Obukli se i utoplili, pa stoje pred kapijama i gledaju. Stari Franjo, eljezniar, nakrivio eir i smije se. Veli: ta je ovo, Sejo, bolan, iji nas je Bog ovako zasuo? Vazda je Franjo imao takva pitanja, merak mu bio da se neko na njih nasuka, pa da ga onda godinama podjebava. Imao je on tefter s imenima onih koji su se nasukali, da kojega ne zaboravi kad ga na ulici sretne. Zato ja utim, nita ne govorim, ali svejedno mu se nasmijem. Kao dva jagomirska luaka, do vrata zatrpani snijegom, smijali smo se tako jedan drugome. I onda reci da ne voli snijeg! Kako ga ne bi volio ako podjetinji od sree kada usred aprila padne. Tek negdje oko tri probie se nekakve prtine, stigla i vojska s lopatama, pa ja krenuh do kafane. Tamo sjedi Alaga i smije se i on, ali od muke. Bog mi ne da da s obrazom odem, govori mi, ako je ko i mislio veeras doi, sada sigurno nee. Popismo kafu, onako u tiini, jer se vie tu i nije imalo ta puno priati. Vidimo se u Centralu, rekoh mu, a on klima glavom, pa zove konobara Rudu da mu donese rakiju. Nemoj, bolan Alaga, da te mrtvog pijanog veeras donesu! I sramotu valja na nogama pronijeti... Ali nisam mu nita rekao. Nije do mene. Doao sam pred Central malo prije osam, kad ono imam ta da vidim. Guraju se ljudi, gaze jedni po drugima, a Hilmija stoji na vratima, ovjek ko trokrilni ormar, i vie: Nemojte ljudi, nema mjesta, igla nema gdje da padne! Vie on, a niko ga ne uje, nego guraju naprijed, pa vidi da su spremni potui se s onima koji su ve unutra da bi sjeli umjesto njih. Eto to ti je arija, nije hadija ko Alagi u lice ne ree da mu nee doi na oprotaj, a sad dooe svi, ukljuujui i one koji u ivotu nisu u kafanu povirili. Ne bi me udilo ako je prisutan i komitet

hoda. Vidim neu ni ja ui, daba to trebam pjevati, jer ne mogu ljudima po glavama prehodati, a onda jo Hilmiji objasniti ta hou, nego odmah krenuh iza hotela. Preskoit u zid, pa se uvui kroz prozor od zahoda. Triput sam padao u snijeg, nabio sam aku, poslije me mjesec dana boljela, dok ne stigoh do tog prozora. Kad tamo, trojica se ve pokuavaju tako uvui. Rekoh, bjeite ljudi, ja sam muziar, ja moram ui. Pustie me oni i jo me pogurae kroz prozor, jedva su mi ramena prola. Biva, ako muziari tako ulaze, onda je Alaga vei od Sinatre i Marija Lanze zajedno. Gdje si do sad?, vie na mene harmonika. Kae da je Alagu glava zaboljela od sekiracije to me nema. Eno ga, sklonio se u sobu da se malo odmori pred poetak. Recepcioner mu dao klju. Eto, takav je macan bio Alaga Idrizovi! Otiao u sobu da prilegne pred koncert. Samo da bi se kasnije prialo o tome. Nakon pola sata izaao je pred orkestar, na njemu bijelo odijelo, lak cipele, zelena koulja, kao da je juer stigla iz Pariza, a umjesto kravate oko vrata mu svilena marama, crvenija od krvi, onako da izgleda kao da se sluajno tu nala, iz due mu iscurila pored dva raskopana dugmeta na koulji. E, jesi meker Ala-ga, da nas je sve zajedno poslati engleskoj kraljici na obuku, ne bismo te stigli! Ali nisam ja budala, ne dam mu fore, nego ga gledam kao i svakog drugog dana, istim onim pogledom, a on se sve okree prema mome stolu, vidim da me pita za sebe. Pitaj ti, samo pitaj, Sejo ti nee nita rei. Nije rahmetli Izet Komuin, pa da ti kae! Zasvirae muziari, veze harmonika, nigdje mu kraja, da sve eka kad e se Alaga oglasiti. Misli, sad e, a ono nikako. Ali kad proe teravija i on zapjeva, jasno se ulo kako ljudi u istome trenutku uzee dah, taman kao da e im glavu gurnuti pod vodu. Bit e da sam i ja isto uinio, ne znam, ne mogu rei, jer je Alaga pjevao kao to niko nee. Taj ovjek ne govori, ne die i ne radi nita to rade drugi ljudi, on je samo pjevanje i drukije ga ne moe zamisliti. Pa neka sam hiljadu puta s Alagom priao i vie noi s njime proveo nego to u ih doivjeti s mojom Ajkom, neka sam ga

sluao kako pijan zaplie jezikom i na leima ga dvaput nosio kui na Kovae, nita od toga nije bilo stvarno dok je te noi u Centralu posljednji puta pjevao. E, da je tako odlaziti, ljudi bi se kod Allaha pretplaivali koji e prije umrijeti. Priznajem, jesam zaplakao. Ali plakali su i drugi, ne znam ko nije. Svaku od tih pjesama tako sam dobro znao da bi mi inae bila muka i sluati, i pjevati, ni dok se ujutro brijem ne pjevam ih, nego smiljam neke djeje, ali sad kad njega sluam, izgleda mi kao da se u te pjesme pretvaram. Ako je draga na samrti leala, a dragi je molio da ne ide, onda sam ja i ta draga i taj dragi. Ako su nekoga vodili da ga pogube, ja sam onaj kojeg vode i oni koji vode. Eto, tako je te noi pjevao Alaga Idrizovi. Ali kad na mene doe red, osuie se suze, nesta arolije, a ono Alagino bijelo odijelo uini mi se kao da je na rahmetli Izetu Komuinu. Probudila se sila u meni, pa rekoh, sad u te sa zemljom sastaviti kao Joe Louis onog Hitlerovog v vabu. Sviraj ulzulejhu! Nemoj, bolan Sejo, ulzulejhu, meni e harmonika. Sviraj!, rekoh. Nemoj, Sejo, nije red! Da, znao sam ja da nije red. Zato sam i traio ulzulejhu, onu jednu i jedinu sevdalinku koja je za silu stvorena. Sve druge su takve da silu ne vole, isto kao to silu ne voli Bog, pa ako je pjeva silan, mora se sa samim sobom tui dok ih pjeva. Izubija si duu, muke dehennemske da si proao ne bi tako bilo, samo da je otpjeva kao to je Alaga i njemu slini bez ikakve muke pjevaju. I koliko god da se bori, uzalud je bilo, jer ti sila ne da. Ali tu jednu, tu ulzulejhu, vidi, Alaga ne moe otpjevati, pa ju zato ni ne pjeva, osim ako je dernek pri kraju, svi su pijani, pa misli da ga nee uti. Ali sutra, naravno, svi priaju o tome kako nije izvukao ulzulejhu kako valja. I ta Alaga radi cijeloga ivota, nego sebe uvjerava da

moe, pa iznova probava. Ali daba mu, jer u njemu sile nema. ulzulejha je smiljena da raja za prave pjevae moe priati kako nita ne valjaju ili da barem jednom sila natpjeva duu. A moda je smiljena i zbog neega goreg, ega nisam bio svjestan dok sam se te noi u Centralu spremao da dignem glas. Vele da su se tresla prozorska okna, a tokovi od vrata samo to nisu iskoili iz zidova, kau da je grmilo kao to rijetko grmi za snijenih dana i da se zemlja tresla tako jako da su iz nje poiskakale mrtve krtice iz vremena kada grad jo nije bio grad, priaju da me se ulo do u sedmu mahalu, a da su u osmoj stare nane otvarale prozore ne bi li ule je li to stie kijametski dan, govore da takva sila Sarajevom nije prola otkako je Eugen Savojski zapalio Bosnu, kakva je tutnjala u deset dugih minuta na koliko sam razvukao ulzulejhu. Toliko je trebalo da se po bostanu proeta i da se s mednom rosom porazgovara, a kada se ve sve znalo, i kako je s ulzulejhom, i kako je sa mnom, pustio sam glasa niz dah, pa sam ga drao i drao, ljudi su mogli otii do kue, provjeriti jesu li se djeca vratila iz kole i vratiti se, stigli bi prije nego to uzeh glas. Pjevao sam, a sve pogledavajui Alagu Idrizovia kako mu nije drago, ali ne toliko jer su me toliki ljudi uli, pa e sad rei da sam bolji od njega, jasno je njemu da svijet govori i ono to ne misli, nego je Alaga patio to ja mogu ono to on nikada nije i nee. Kad sam zavrio, priao je, poljubio me i apnuo svaka ast!, a bolje bi bilo da je rekao jebem ti mater seljaku!, ili ne bi bilo bolje, nego bi meni bilo drae i moda mi ivot poslije ne bi krenuo ovim tokom. Ali ne krivim Alagu, Boe sauvaj, nego samo govorim kako bi bilo bolje i za mene i za njega. Ko zna koliko ih je bilo koji su mi zamjerili to sam na oprotaju Alage Idrizovia u hotelu Central pjevao ulzulejhu i to sam je pjevao kako ne treba i kako se ne smije pjevati, ali znam da mi niko nijedne rune nije rekao. Ali nisu imali puno vremena ni da me hvale, jer ne proe ni mjesec dana, a umrje Alaga. Krenulo je tako to se prehladio dan nakon oprotaja, veli mi konobar Rudo pozdravio te pjeva, eno ga napali virusi!, ali nisu to bili virusi, niti

je bila prehlada, jer Alaga ne ustade ni nakon deset dana. Na kraju ga odnesoe na Pothrastove, u plunu kliniku, kau oporavit e se. Spremio sam se jedne subote da ga obiem, kupio narane, stavio u dep pljosku s rakijom, biva ako posjedimo, ali me ne pustie k njemu. Doktor kae: Poruuje ti Alaga da e te primiti kad mu bude bolje? A kad e to biti?, pitam ga ja. Po onome to sam na fakultetu nauio nikad! Eto, tako mi je rekao taj doktor. Pljunuo bih mu u lice i da ga danas sretnem na ulici. Sputam se niz Pothrastove, bistar neki dan, grad sav u suncu, pa vidi i muhu na onom prozoru to ti je s druge strane doline, tamo pod Trebe-viem, ba ona ljepota radi koje valja istrpiti devet mjeseci zime. I na koga u misliti, nego na njega, zato nije tu kraj mene da vidi eher onim oima kojim su ga gledali svi koji su se ikada od njega opratali. E, Alaga, moj Alaga, ponavljao sam kako me je korak nosio, sve nogu za nogom, nizbrdo po kaldrmi i po asfaltu, meu mladim psima koji se igraju nekom krpom, nateu se oko nje i ree kao da im od krpe ivot zavisi, meu enama koje ogrnute lafrucima idu iz duana, a ispod marama im izviruju ruiasti i plavi vikleri, gledaju nepoznatog u svojoj mahali i misle ta e on tu, nizbrdo i opet nizbrdo, e, Alaga, moj Alaga, da ti je vidjeti kako je duboko ovaj grad, oznoje se i koji silaze, ali im je drago mimoilaziti se s onima koji se penju, dahu i penjat e se jo ko zna koliko, dvojica radnika na ramenima nose karnie za zastore i psuju onoga kojem ih nose, ena s trbuhom do zuba dahe ko lokomotiva, a dvojica s pivama govore pazi da ti dijete ne ispadne, nee ga uhvatiti do Titove!, ona se pravi da ih ne uje, muka je uzbrdo izgovoriti rije, pogotovo kad vidi kako ima i onih kojima je Bog dao nizbrdo i opet nizbrdo, e, Alaga, moj Alaga, ne, nisam pobudalio pa priam sa samim sobom, nego htjedoh obii jarana na Pothrastovima, ali me doktori ne pustie, est sluaj, znaju to oni koji se penju, est sluaj, svakoga dana silazi neko s fiekom narani pod rukom, to ga nije imao kome dati, e, Alaga, moj Alaga... Sahranie ga kao ateistu, sa zvijezdom petokrakom i orkestrom

koji je svirao Lenjinov mar. Govor je odrao predsjednik Mjesne zajednice ii-kovac. Alaga Idrizovi bio je dobrovoljni davalac krvi, uesnik akcija poumljavanja, dobar drug i komija. Sve gore od gorega, da strasnije biti ne moe. Prvi put u ivotu sjetio sam se Boga i pomislio sam ta emo ako ga ima? Ranije bi mi samo preletio preko jezika, uglavnom u psovkama ili kad bi se morao zakleti u ono do ega mi nije stalo, a sad sam, gledajui petokraku, mislio o tome ta e biti ako smo pogrijeili? A neko od nas sigurno je pogrijeio, jer nije dobro sevdaliju pokopati kao partizana. Nekako se, brate, ne slae. Bolje da su mu indijanski totem poboli povie glave. Ali kratko je to trajalo, taman dok nije proao sprovod, a kad se ponapijasmo za mir Alagine due, ja sam ve na Boga zaboravio. Nisam mislio ni o tome od ega je Alaga umro i ima li u svemu moje krivice. 0 takvim stvarima misli kada ti umre otac ili majka, brat ili gluho bilo roeno dijete, a meni on nije bio ni otac, ni brat, 322 pa ga lako u jedan dan prevrnuh preko due. Proe, kao da ga nije ni bilo. Do tog ljeta kada je arija zaboravljala Alagu, a veliki aprilski snijeg spominjao se po svirci u Centralu, meni je ivot tekao ba onako kako sam ga ispriao. Jo sam bio na uzdama, pamtio sam dane i ljude, kako se koji zove i gdje sam s kojim bio, a onda se sve nekako okrenulo. Zaboravio sam na njega, kao to su zaboravili i drugi, iako je ostalo da se govori Alagin snijeg, pa se takvim i danas zove veliki snijeg iz pedeset i neke, a da se vie i ne zna ko je bio Alaga Idrizovi, ali sam u neka doba zaboravio i na sebe, pa imam jedno deset godina za koje ne znam ni gdje sam bio, ni ta sam radio, ni kako sam ivu glavu izvukao. Iz tog vremena pamtim samo slike, kao kad bi Josef Samek izvukao iz podruma komade filmske trake, pa ih onako naslijepo polijepio i prikazivao djeci za dinar, nedjeljom u Kinoteci. A ta djeca znaju ta je film, njima je bilo dobro kad projau kauboji, a onda se odjednom ukae Moa

Pijade, dri nekakav govor na prvomajskoj paradi, da bi nakon Moe jedan gangster ubio drugoga gangstera, a dvoje se odmah zatim poljubilo. Takvi su bili ti Samekovi filmovi, lijepio ih je da zaradi za pie, jer one prave nije smio mimo reda prikazivati, a takav je i meni postao ivot. Evo, vidim se kako stojim pred francuskom ambasadom u Beogradu, moglo je to biti godinu ili dvije nakon to je Alaga umro, i gledam kako bih se unutra uvukao a da me niko ne vidi. Radila je u ambasadi neka Marijana, ljepotica iz Zadra, pa sam ja neto oko nje obilazio, a ni Marijani ne bi mrsko te je obeala da e mi preko ambasadora srediti vizu za Francusku. Kao, imam problema s vlastima, progone me po politikoj liniji i neu ivu glavu izvui ako mi Francuzi ne pomognu. Nije me bilo briga to mi poslije nema nazad u Jugoslaviju, ni to me Sarajevo nee vidjeti ivoga, a jo me je manje zanimalo ta ona misli i zato sa mnom ide u Pariz. Kad je rekla zato, bilo je ve kasno, bili smo u Parizu, rekao sam da idem do vecea, evo tu su mi cigare i upalja!, biva, vratit u se, ala mala, nasmijala se, i vie me nije vidjela. Do Marijane mi je bilo stalo taman koliko i do cigara i upaljaa. Srea njezina to je tako, jer je mene moja sila nosila, a u Francusku sam iao zato to mi je kod kue bilo tijesno. U Sarajevu sam mogao jo koji puta otpjevati ulzulejhu, napiti se, porazbijati sve u kafani, isprevrtati aute po parkiralitu, pa da se o meni po ariji pria, ali to meni vie nije bilo dosta. Sljedee to pamtim je kako dvojica andara tuku maloga Grka. Mlate ga drvenim pendrecima, a on jei i zapomae na onom svom smijenom jeziku, dok mu iz depova ispadaju jabuke. Zbog tih su ga jabuka tukli. Ukrao ih, pa ga prijavilo. Gledam, ubit e ga, mogu oni to jer niko nee pitati za malog Grka, ime mu nije zavedeno u knjigama, nema paso, ni linu kartu, niko za njega ne zna, niti e ko za njim zaplakati. Ako je mater i plakala, bilo je to kad je pobjegao iz svoje Grke. Bit e da i ona misli kako ga vie nema, mrtav da je, znaju to andari, pa ga zato tako dumanski i tuku. I

tui e ga dok ga ne ubiju. Merak im je, kao to bi i meni, moda, bio merak da sam na njihovom mjestu. Zabranjeno je ubiti ovjeka, a toliko ih je za koje ne bi trebalo biti zabranjeno. Toliki su ti u ivotu bili gori od najgorega. Pa onda uhvati maloga Grka i ubije ga, jer nisi smio ubiti njih. Razumijem ja andare, velim, inio bi isto to i oni, a Grk mi nije nimalo drag, ne znam ga zapravo. Da ga i znam, isto bi bilo. Lake je shvatiti njih koji e ga ubiti, nego njega koji je krao jabuke. Sta mu treba krasti jabuke, da je banku orobio, pa da shvati. Ali jabuke? A opet, da kae kako je zasluio da ga ubiju, brate nije! Niko nije zasluio da ga ubiju samo zato to mu ime nije provedeno u knjigama. Stojim tako, gledam kako ga ubijaju i mislim koliko e jo mali Grk prije nego to padne. I hoe li ga onda gaziti nogama ili e nastaviti po njemu pendrecima. Uto onaj vei i deblji andar izgubi dah, stade malo da se odmori i spazi mene. Sta ti gleda?, dreknu on i, kao, poe prema meni onim pendrekom. Bjei dok i tebe nismo! Tu je meni mrak pao na oi. Ako e ga ubiti, ta te briga gledam li! Ali ne, njih dvojica bi da niko ne vidi, da sve ostane izmeu njih, kao oni macani koji zavre na robiji, ekaju ih ene i ljubavnice, a kad im zagusti, ponu se onaku muki taslaiti izmeu sebe. Jebu se po elijama kao zvijeri, sve frajeri koji bi inae zgazili pedera im ga vide, ali im je vano da niko ne vidi i da niko ne zna. Neka sve ostane izmeu njih dvojice. E, pa nije mi se to svidjelo i nisam pobjegao, nego sam uletio u frku. Povaljao sam andare, glave im trehao o fasade, petom im jaja razbijao po asfaltu, a ruku na srce, prebili su i oni mene. Ali kad se sabere, bilo je nerijeeno. A mali Grk je bezbeli pobjegao. Vie nisam vidio ni njega, ni tu dvojicu andara kojima sam pokvario merak. Poslije sam iao u Milano, jedan me Turin za pare u gepeku prebacio preko granice, pa sam se zamjerio nekim Ciganima, naim bosanskim, koji su velike pare namlatili na prosjaenju, a nije im bilo mrsko ni podvoditi ene po eljeznikoj stanici. Ugledaju ovjeka kako se vraa s posla, odijelo, kravata, frizura, zna Talijane!, a vidi se na njemu da ga kui eka takva rospija pored

koje ne smije ni pogledati drugu, e takvom bi moji Cigani priletjeli i pokazali mu curicu, nema joj ni petnaest, rekao bi ovjek da se jo s lutkama igra. I kako se Talijan ne bi pomamio! Otiao bi s njom u muki vee, ona bi mu otkopala lic, uzela ga u usta i malo se poigrala, a onda bi ga epala zubima. Talijan bi dreknuo, a Ciganin koji je sve vrijeme stajao ispred kabine fino bi mu na to kazao neka izvadi novanik iz depa i prebaci ga preko vrata, pa e ga mala pustiti. Inae gric! Ali nije ga putala odmah, nego tek kad Ciganin pobjegne s novanikom. I ta je Talijan nakon toga mogao? Prijaviti malu policiji? Velike pare su Cigani uzeli, onako gospodski, bez straha od zatvora. Dogodilo se, dva ili tri puta, da su odabrali krivu rtvu, Talijana koji nije bio ba tako fin ili ga ne bi dovoljno usreilo to nije ostao bez one stvari, pa bi curica dobila batine. Jedna je tako ostala unakaenog lica i bez oka, izrezalo ju staklom, ali se zamjena lako nala. E, ti su Cigani pomalo i ibicarili po eljeznikoj stanici pa se dogodilo da uzmu velike pare ovjeku kod kojeg sa.m stanovao, zvao se Aldo, fin stariji gospodin. Doao ovjek kui plaui, uzeli mu cijelu penziju, a ja ta u, nego odem do stanice, naem Cigane i otmem im sve pare. Ama, bilo je tu i deset Aldovih penzija. Poslije su me ganjali po Milanu da vratim novac ili e me zaklati, vidim puno ih je, bolje mi je da traim novi grad za sebe. Onda sam nekako stigao do Bea i Frankfurta, na kraju me eto i u Amsterdamu. Sjedim na klupi uz kanal, a preko puta brod na kojem se neto slavi. Treti muzika, smiju se ljudi, svako malo istri neko pa se izriga u kanal, mene ni ne vide, a samo to me za nogu ne uhvate dok povraaju. Tad sam pomislio: e, moj Sejo, ta tebi sve ovo treba! Tako sam se odluio vratiti kui. Daba ti sila i huja ako te ljudi ne vide ni kad u tebe gledaju. Dva dana su me u Sarajevu ispitivali na miliciji, a ja im nisam neto puno ni lagao. Rekoh da sam se zaljubio u curu iz francuske ambasade i da sam sa njom pobjegao u Pariz. I, staje poslije bilo?, pita inspektor. Nita, rekoh, poslije sam se od-ljubio. Samo tako? Jest, samo tako. E, budi sretan da joj ja nisam otac, kazao je i pustio

me. Da, jo je upitao ma, jesi li ti onaj koji je pjevao ulzulejhu. Pjevao sam i druge pjesme, bilo pa prolo, govorim mu. Ali drago mi je bilo da se neko jo sjea. Nisam ga pitao je li one noi bio u Centralu, nije moje da inspektorima postavljam pitanja, a htio sam znati. Htio sam da mi ispria kako je to bilo kad su se tresla prozorska stakla, a u osmoj su mahali nene mislile da stie kijametski dan, ali uzalud, nita mi nije rekao. I tako, dok sam iao kui, uhvatila me je ko neka nostalgija, hodam, a pred oima mi ova slika: S jedne strane stojim ja, a s druge Alaga Idrizovi, pa kao u kaubojskome filmu nadmeemo se nas dvojica. Na kraju Alaga mrtav pada i meni u ruci ostaje samo fiek s naranama. Nisam se mogao sjetiti ta sam s tim naranama uradio. Jesam li ih nekome dao ili sam ih bacio u smee ta e meni narane!, ili sam ih poslije zaboravio u kafani, nikako se nisam mogao sjetiti. A velike su bile narane i veliko je bilo to me Alaga nije htio primiti k sebi dok je umirao. Ali daba, kad nita nije bilo vee od moje sile. :** v& Da sam jo malo o tim naranama mislio, opet bi sve bilo drukije. U Sarajevu nisam imao gdje pjevati, dola nova moda, lageri i zabavnjaci istjerae narodnu muziku, a ja brate nisam htio biti Miso Kova i Tom Jones, pa sam otiao pjevati kod nekog birtaa u v Zivinice. Dobra mu kafana bila, ne proe vikend a da krv ne potee. Ja dignem ulzulejhu, a ve jaran jarana tresne bocom po glavi. Takav je to v svijet, nisu kao Sarajlije, u Zivinicama su se derneci vazda mjerili po tome koliko je glava razbijeno. A nisu voljeli sevdah, onaj koji mui

duu, nego samo ove jae pjesme, i poneku srpsku, posavski bearac i sve od ega se lako gine. Najbolje je bilo kad bi jednom mjeseno stigli Dervenani. Dolo bi ih u deset auta, sve ve dobro pijano, pa bi se u neka doba i noevi isukali, onako od veselja, ili zato to se u Derventi tih godina vie nisu pod dert raunale razbijene flae i ae, nego kad te pjesma pukne, ti lijepo izvadi no, pa igra okolo i mae njime kao to snae u kolu mau maramicama. A kad ti doe, zabija ga po stolovima, po mogunosti to blie neijoj ruci. Nisu ih voljeli u Zivinicama, ali su ih trpili, jer niko za jednu no ne potroi ni upola koliko Dervenani. A svaki drugi je radio u Njemakoj pa im nije bilo nita harmonikau zadjenuti sto maraka. Meni je jedan, opet zbog ulzulejhe, na elo nalijepio hi-ljadarku. Inae nisam dao da mi na elo stavljaju novac, to je za ciganske pjevae, a ne za mene, ali hajde, Dervenani su to, niti bih se s njima tukao, niti su mi u toj svojoj ludosti bili mrski. Htio sam ovjeku vratiti njegovih hiljadu maraka, rekoh jarane, ne pretjeruj, ta e ti ena kod kue rei! Ne htjede uzeti. Vidi da se zajebao, ao mu tolikih para, ali ako ih je dao, onda ih je dao. Volim takve ljude. A zna li ta je najudnije? Nikad se, radei u Zivinicama, nisam potukao. Ama, nisam se ni posvaao, niti nekome amar udario. Moja sila se nekako nala u prirodnom okruenju, pa joj nije trebalo izlaziti van. Tako bi se to struno reklo. Previe je u toj birtiji bilo krvi i stakla, razbijenih glava i noseva, slomljenih ruku i nogu da bi mi sile zafalilo. Osim toga, bio sam jedini pjeva. Od v mene u Zivinicama nije bilo ni boljeg ni goreg. Jedan dan govori meni gazda: Sejo, cijelu sljedeu sedmicu si slobodan, tri, treniraj, nemoj puno piti, da se pripremi. Za ta da se pripremim? Svadba, kae on, eni se Andrijica Derven-anin. E, rekoh, ako je tako, onda u se pripremiti kao nikad. Andrijica je, naime, bio najlui od svih koji su iz Dervente dolazili. Za glavu vei od mene, kad ape ve ti bubnjie probija, a narav mu je pogana da gora biti ne moe. Vazda bi dokazivao kako je najjai,

iako jest i svi to znaju, legao bi na prugu da pokae kako mu ni voz nita ne moe. Ali lako za to, nego je Andrijica svako malo govorio protiv Tita i Partije, isto da provjeri smije li mu se neko usprotiviti i hoe li ga, ne daj boe, neko prijaviti. Psovao je Jovanku pred efom stanice milicije, a ovjek samo spustio glavu, biva ne uje ga. E, to mi se kod Andrijice nije svialo. Ali opet mi je bio drag. Da nije, lake bih i danas ivio. Dva dana pred svadbu sjedio sam u Pozorinoj kafani sa Salemom rekviziterom, taman se spremala neka predstava. Pilo se i mezilo, kad Salem da e mi neto pokazati, pa izvadi iz torbe no. Sjaji se otrica, ima u njoj dvadeset centimetara, kao u omanje sablje, pita me je li dobar, jesi li ovakvog vidio? Rekoh, nisam Saleme. E, pa vidjet e sad!, zamahnu noinom i mene posred prsa. Nisam se stigao ni pomaknuti, a ona jedna sekunda u kojoj su nam se pogledi sreli, dok sam jo mislio daje no u meni, taje seknuda bila moj najvei uas i strah. Salem se smijao, sa stolice je padao koliko mu je bilo smijeno. Meni nije. Sjedim, noge mi se tresu, sve koljenima udaram o stol. Rekoh: E, sad ti lijepo biraj, ili u te prebiti da te roena mater nee prepoznati, ili e mi dati taj no! Eto, tako sam na Andrijiinu svadbu doao s pozorinim noem. Ne bi li se i Andrijica jednom usrao od straha. Pa ako je s Dervenanima dernek bivao krvav, onda je svadba bila ni nalik. Stiglo ih je tri stotine, moj gazda razapeo im je cirkuski ator iza birtije, pa je od kolskih stolova nainio jedan dugi, pedeset je metara bilo u njemu. Posjedae ljudi na kolske stolice, ba kao da su aci, muki sve pleatiji od pleatijega, zgurali se jedni uz druge, a one svoje ene dre uza se kao da su iz nekog drugog svijeta, a ne iz ovog bosanskog. Dolo je i domaega naroda iz Zivinica, uglavnom oni koji su i inae s Dervenanima doekivali jutro, pa sve neto pokuavaju okrenuti na alu, da se atmosfera malo podigne, ali nita. Svadbari se smijee ko curice, sakrivaju poglede pred prostaklucima, pa kad god domai opsuje, pogledaju u fra Grgu,

mladoenjinog strica, debelog i rumenog fratra koji je sam zauzeo dva mjesta koliki je. Njemu psovka nije za bremedet, ali njima, kao, jest ako se pred njim psuje. Svata, mislim se, ba svata, ako sam se za ovakvu svadbu sedam dana trebao pripremati, onda bi mi za normalan dernek trebalo po pola godine treninga. Iznesoe konobari lonce s janjeom orbom, pa nalie svakome po redu. Domai da e poeti da kusaju, kad vide Dervenani se ne miu, nijedan kaiku u ruku da uzme. Uto se die fra Grga i krenu s molitvom, spomenuo je on i Isusa i Mariju, nabrojao sve one katolike svece, a im malo zastane, valjda izgubi dah, ljudi se kao jedan prekrste. Isto kao na sletu za Dan mladosti, vidi kako dvjesto Dervenana u isto vrijeme die desnicu ruku. Fra Grga je, bogami, i deset puta izgubio dah, te su se toliko puta i prekrstili, sve dok i ovim naima umalo ruka ne poleti. Tem ti je neugodno jer se izdvaja, tem ti ih je nekako fino gledati, pa bi i ti malo htio. Isto kao kad se raja uhvati u kolo, uletjet e, taman da su ti obje noge od drveta. Jest, ne bih sad lagao, da je jo malo razvukao tu svoju molitvu, poeo bih se ja prvi od muslimana krstiti, a ako sam dvaput u damiji bio, ovdje me sijeci! Ali kad nai klanjaju, vidi da svaki klanja za sebe, nikakvog reda tu nema, pa te zato i ne vue. Kod katolika se, brate, zna red. Svi u isto vrijeme! Barem ako su iz Dervente. E, ali kada je zavrio s vjerskim pitanjima, fratar je nastavio s narodskim. Prvo se zahvalio domainima, pa je kazao da mu je drago to An-drijica i njegovo drutvo dolaze u ovu birtiju u ivinicama jer je to birtija dobrih ljudi, im se jo nijedan nije kui vratio s noem u leima. A ne bi udo bilo kakvi su!, na to je digao glas, pa ih pogledao sve, od Andrijice redom. Vidi se, dobro je fra Grga upuen, nema ta. I taman mislim, zavrio je, a onda krene vaiti kako te brat roeni ne moe razumjeti kao to moe komija, pogotovo ako je druge vjere. Zna komija da nije dobro ono to ini, ali vazda mu je na pameti da te ne uvrijedi i da te runo ne pogleda, jer sve misli, a je li loe ono to ovaj ovjek ini, ili ja pretjerujem jer je druge vjere? A onda pomisli i to da tebi tvoja vjera nalae da bude tolika budala. I zato te trpi kao to ne bi brata

roenog. I zato se sa njim ponajlake pobratimi ili barem zdrui. Dobro je to na svijet ne zna previe o vjeri onog drugog, jer bi tada znao da u svakoj svetoj knjizi poprilici isto pie i nijedna ne doputa budalatine. Ljudi bi bili manje snoljivi kad bi to znali, zakljui fratar, pa se svi uhvatismo kaika, ali on opet nastavi. Sad o tome kako su nastale Zivinice i ta je u ivinicama bilo prije tristo godina. Stani, Grga, za miloga boga, orba nam se ohladila!, doviknu starija ena s drugoga kraja stola, ljudi se nasmijae, nasmija se i fratar, veli a ja ba neto raunam koliko ete me jo trpiti. Pojedosmo orbu, stigoe i janjci na ranju, svrismo i s njima, ali odmah zatim eto ti i zahlada, onako pomalo sirnice i zeljanice, da ima ta za-meziti uz vino, pa travnikoga sira i peenice... Ljudi jedu, niko ni ne pita za muziku. Ja svako malo pogledam gazdu, a on mi pokazuje rukama polako, polako Sejo. Dobro, rekoh, ne uri se meni, ali sve mi se ini da e ovaj svijet na kraju polei po livadi, da provare to su pojeli. Gledam Andrijicu, on isto nita, sve mladu hvata za ruku, a kad je pusti, ona hvata njega. Vidi znoje se jedno u drugome, hvata ih onaj fini strah od toga kako e biti dalje, jesu li jedno za drugo i hoe li si i sutra biti po volji, nakon to sve ovo proe. Jedno je aikovati i ljubovati, jedno je militi se svima na svadbi, kititi se ruama i rumarinom, a drugo je ivjeti. Veina ih to shvati ba dok svadba traje, a ja sam to oduvijek znao pa sam se tek kao starac oenio. A jesam li zbog toga pametniji? E, vala nisam! Pamet mi nikada nije bila jaa strana. Taj dan sam pogotovo bez pameti bio. Uto stigoe i torte. A da ne usfali, gazdarica ispekla i deset tepsija baklava. Fra Grga veli: Ne smijem, doktor mi zabranio, toliko mi je

eera u krvi da sam slai od ove torte! A vidi ga, jadan se pati. Sve gleda one oko sebe kako jedu, do uza vrat se zamazali kremom, i ne zna kud bi sa sobom. Ali kad gazdarica taman pred njega spusti tepsiju s baklavama, on se prstima mai za jednu: E, vala, ako je ginut, neka ginem od turske ruke!, pa je cijelu stavi u usta i rastopi se ovjek u sekundi. Samo to mu suze od sree nisu grunule. Grga, oslijepit e, noge e ti doktori rezati, Bog e s tobom u pakao, jadna ti sam ja!, viknu opet ona ena i prekrsti se. Tu sam shvatio da mu je to sestra ili, moda, majka. Samo ti se rod roeni tako posere u eif. Potom iznesoe rakiju, krenue nazdravljanja, izredae se Andrijina braa i strievi, pa otac, braa, ujaci i strievi od mlade. Ispadoe svi Der-venani roaci jedni drugima. Boga pitaj koliko ih je jo ostalo u Derventi ili koliki su u Njemakoj na privremenom radu. E, pored tolika roda, nije ni udo to tako lako poteu noeve i igraju se sa ivotom. Tu se ja sjetih svoga noa, pozorinog. Moda svadba i nije najbolja prilika da Andrijici utjerujem strah u kosti, ali raunam to je za njegovo dobro. Ili to samo tako kaem. A istina je da bih, brate, volio vidjeti strah u jedinoga ovjeka za kojeg vjerujem da se plai manje od mene. Volio bih vidjeti i uti kako pada sila koja je vea od moje. Pa e je muzika, majka mu stara, vie se kod nas na Plehanu uje harmonike nego na ovoj svadbi!, javi se fra Grga kao da me je uo ta mislim. Tako je zapoela ona prava svadba. v est sati sam pjevao bez prekida, a da nismo ponovili nijednu pjesmu. Neko je upitao jesu li se muziari umorili? Velim: Nisu, svirat e dok prvome prsti ne prokrvare! Ljudima bi drago to uti, a kako i ne bi kad su u meuvremenu popili vie rakije nego to bi kulturnome svijetu trebalo vina prije nego to se nae pod stolom. Ali Dervenani-ma nita, a bogme ni ovom naima, ugledali se u bolje od sebe, pa i oni krenuli ispitivati granice ljudskih

mogunosti. A mi ba posloili repertoar onako po meraku: red dalmatinskih, red srpskih, red bosanskih, karavan bratstva i jedinstva ne bi nam bio ravan. Ubacim ja i poneki bearac, ali onako s mjerom, Dervenani su osjetljivi na bear-ce, a ne bi dobro bilo da sasvim pobudale i krenu prevrtati stolove. I ovako su ve skakali, padali sa stolica, ljubili se i zdravili preko svake mjere. Samo su Andrijica i mlada mirno sjedili i znojem dlanova potvrivali ono to se nije dalo potvrditi u crkvi i opini. Ali niko se nije razmahao noem, niti je maramicu iz depa izvukao i njome sunuo iznad glave, pa da vidi ime bi mahao da je obian dernek, a ne svadba. E, da mi je bila pamet i da sam Andri-jicu ostavio za drugi put. Ne, nisam ni liznuo rakije, bio sam trijezan kao nikad, ali mi sila nije dala da naem mjeru. Oko tri su violinisti Sandoru popucali uljevi i prokrvarili su mu prsti. Fertik!, dreknuo je fra Grga. E, nije fertik!, viknuo sam ja. Sad ide zadnja! Orkestar je zasvirao ulzulejhu i htio sam napraviti lom, neto to e se pamtiti i prepriavati. Ili oni nisu dobro svirali, ili u mome glasu nije bilo snage nakon est sati pjevanja, ili ulzulejha nije bila pjesma za Dervenane, tek nije se dogodilo nita. Pa ta je vama ljudi?, harmonika je prestao svirati, a ja sam se pravio ljut. Sta je, ne valja vam ulzulejha? Oni koji su me uli, u isti tren su se uutjeli. Oni koji su bili previe pijani da uju, ionako se vie nisu raunali. Andrijica je ispustio nevjestinu ruku: Sejo, bolan, ta ti je odjednom? Evo, ta mi je!, izvukao sam no iz kutije za harmoniku, pritrao i udario Andrijicu posred grudi. Nisam vidio je li se uplaio. Nisam vidio nita. Naredna tri dana prazne su bile moje oi ako bi mi ih drugi otvorio. Nisam vidio ono to bi drugi vidjeli kad umru. Pa bi priali kada se vrate. A ja sam u ta tri dana, kau, umro pet puta. Kada sam

peti puta umro, ve su me pokrili arafom preko glave, ali jedan mladi doktor, Fuad Halilovi se zove, ime mu nikad neu zaboraviti, nije me dao. On me je jo jednom oivio. Da sam esti put umro, ne bi ni on. Ali nisam. I dragome Bogu hvala to nisam, ali ne zbog mene, nego zbog ljudi koji bi triput due robijali da su mi i esti ivot ubili. Kad su shvatili da Andrijici nije nita i da se otrica moga noa uvukla u dralo i da je sve bila ala, ja sam ve leao u krvi. Uinili su pametno to nisu ekali miliciju, nego su me strpali u auto i odvezli u bolnicu u Tuzli. Kau da mi je fra Grga glavu drao na krilu i uvao ivot da ne pobjegne, i sauvao gaje bogme ko to niko ne bi, a etvorica Dervenana zavrili su u zatvoru. Trojica su kasnije osuena, jedan je osloboen. Poslije su mi iz zatvora poruivali da me mole da im halalim. ta sam mogao, nego da ih molim da oni halale meni. Tako je bilo. Dok sam leao u Tuzli, a kasnije i u Beogradu gdje su mi krpili eludac i crijeva da se opet mogu istovarivati na onu rupu na koju je i red, mogao sam u miru razabirati po svojoj sili. 0 emu bi drugome i mislio nego o njoj. Ali nije mi svadba dolazila u pamet, nego neke druge stvari, nevane, koje sam bio i zaboravio. Muilo me je to sam nekog Husrefa, dvije godine je od mene bio stariji, udario pred njegovom djevojkom. Zato sam ga udario? Zato to je on imao curu, a ja nisam. Bilo mi je petnaest godina, pun snage i onog djejeg jada, pa sam skontao da Husrefu gore ne mogu uiniti, nego da ga pred njom udarim. Ne moe mi vratiti, jer sam jai. A mora mi vratiti, jer ta e mu ivot ako mi ne vrati na njezine oi. Nije mi Husref vratio. E, vie sam besanih noi u bolnici imao zbog Husrefa, nego zbog crijeva. A crijeva kad bole, onda je to gore od svakog bola. Vidi, a nisam se prije toga sjetio ta sam uinio Husrefu, nisam barem dvadeset godina... To, to je bila jedna od stvari o kojoj sam mislio, a bilo je i teih, ali ne volim vie o tome priati. Raunam da nisam toliko kriv da bih o svemu morao govoriti, a opet, nita nisam uspio odbolo-vati. Sto mi se za tih bolnikih dana i mjeseci vratilo, to mi je kao muka ostalo

do danas. Ali sve te prie vodile su onoj glavnoj, onoj kojoj se tijelo opiralo, jer je ne bi moglo podnijeti. Tek kad sam se malo oporavio, pa su me mogli krpiti i ugraivati rezervne dijelove, doao mi je u snove Alaga Idri-zovi. Prvo u snove, a onda i u stvarnost. Sanjam ga kako mi dolazi u bolnicu, u bijelom je odijelu i s maramom oko vrata, pod rukom nosi narane. Grli me i ljubi, sretan je to sam iv, ali nikako da progovori kako treba. Sve neto ape, kao da se boji da me ne probudi. Pitam ga u mome snu: Alaga, ta ti je? Nita, Sejo, nita je meni, ali si mi ti plaho bolestan, pa se brinem. Nee da kae ta mu je. Probudim se i poslije mislim ta li je, Boe, Alagi. Mrtav, a onako se fino nosi, ali svejedno ne govori. Ili s njime neto nije dobro, ili ne valja s mojim snom. To nikad ne moe znati. Sljedee noi, opet sve isto. Sanjao sam ga, bit e, i mjesec dana, sve dok mi na kraju nije rekao: Zato mi, bolan Sejo, uini ono, zato zapjeva ulzulejhu, dijete moje, sad ti ja vie ne mogu ni pjevati, ni govoriti! Proapta to Alaga u mom snu, pa mu krenue suze. Plae Alaga, a ja bi da umrem. Ne kao on, nego da umrem tamo gdje me vie nee biti ni u snovima. Pod rukom mu narane, a ja sam i svoje narane njemu zaboravio. I te narane me, vidi, nee pustiti. Ne znam ta me je spasilo, to to ga tijelo nije putalo u snove dok sam bio slab, nego me je Husref pripremao na njega, ili me je spasilo to je Alaga Idrizovi imao due kakve ja nikad nisam imao, pa me nije posjetio prerano, kad me je mogao ubiti. Poslije sam se oporavio, doao sam kao nov, vratie mi se sila, huja i pasjaluk, ali bi me stalno pomalo boljelo. Prestade tek kad ostarih, Bog mi Ajku dade, a ona mi rodi sina. Nije taj bol bio od rana, nego je dolazio od neeg drugog. Nije u meni vie bilo rahmetli Izeta Komuina. Ajkina mater Azra, ena mlaa od mene, ali me svejedno gleda kao svoje dijete, govori dobri te je Allah, sine, spasio, iako u njega nisi vjerovao. On te je poslije bolio. Sta u joj na to rei? Star sam ovjek i kasno je za mene da nakon ovakvoga ivota ponem vjerovati u Boga. Kasno je za vjerovanje, kasno je za

nevjerovanje. A jesam, jo jednom sam krenuo zapjevati ulzulejhu, bilo je to godinama nakon to me ubie, ali me je tako presjeklo u trbuhu da sam pao na pod. Nije bila bol od Boga, nego mi je ispala kila od zora. Doktor je rekao da mi trbuni zid nije dovoljno jak, neka se jo malo strpim. Nisam je poslije zapjevao, nego samo one lagane, Alagine. I kako bi ja sad i Ajki, i njezinoj materi, objasnio zato malome otimam zveku i putam ga da plae dok ne izgubi glas? Volim ga to je takav, jer mi se uini da sam to ja, opet kreem ispoetka i bit u u njemu zauvijek. Neka i budem, sav, osim alosti moje za Alagom. Pa dok je jo u krevetiu v neka mali proe svadbu u Zivinicama. AKRAP Nekad davno, jo dok je Bog po zemlji hodao, bili smo Akrapovii i imali smo kuu na Bilinu polju. Mala kua, a velika baa, po tome smo u Zenici bili poznati. Kad bi naiao stranac, a nailazilo ih je u to vrijeme sa svih strana, pa kad bi iz daljine gledao, pomislio bi: ja bogata svijeta to tu ivi, ko li su, jesu li paina ili su vladianskog roda. A ako upita: ije je ono edensko udo, rekli bi mu: pusti, bolan, to ti je Akrapovia. Ima ih koliko i akrepa u trulog mrtvaca, a bogami tako i ive. v ovjek bezbeli ne bi vjerovao, vidi rue kako u nebo rastu, orah se iri na sve strane, i svakojakog cvijea da mu se ni imena ne zna, ali ako bi se malo primaknuo, vidio bi da izmeu rua ne moe pronai Akrapovia kuu. Izgubila se kuica u bai, djevojci je merdan kliznuo sa ruke, pa ga sad po dubokoj travi trai. Eto, tolika je bila Akrapovia kua, a u kui vazda po desetoro djece, ekaju da ih mater pusti van. Dobra smo soja bili, pogotovo enskad, i nisu nam djeca umirala po roenju kao drugima. Ako bi i umrlo, znalo se da je muko. Akrapovii su ti bili kao ifuti, po enskoj im se strani loza mjerila.

Mojoj prababi Ani njezin je Mijo do tridesete dvanaestoro narodio, a onda mu se dilitnu konj dok gaje potkivao i pogodi ga kopitom posred ela. Nakon toga moj pradjed Mijo ostade gluh i slijep. Nikakve od njega nije bilo koristi, osim to je mogao pojesti za trojicu i to bi volio priati ako je bilo koga da ga slua. Nekad bi i mladu i staru dodijalo sluati, pa bi otili i ostavili ga samog, a Mijo je nastavljao priu sve dok ga neko ne udune ili dok sam od sebe ne zaspe. Priao je ono to je u ivotu doivio, a kako toga nije moglo biti puno, niti se tih godina u Zenici imalo bog zna ta doivjeti, nastavljao je s onim to je od nekoga uo i to je bilo za starih vremena, ali kako ni o tome nije znao previe, ili ne toliko da mu potraje od jutra do veeri, poinjao je izmiljati. Ali lukav je bio pradjed Mijo i nikad nije izmiljao neto u vezi komija, ljudi poznatih i nepoznatih, jer se plaio da bi mu mogli doi i rei da nije bilo ba tako, nego je bilo ovako. Veliki je strah od toga imao, jer je jadan, onako slijep i gluh, raunao da ga vie nee sluati ako ga jednom uhvate da lae. Zato je izmiljao o vilama i vjeticama, dinima i ej-taniima koji iskau pod kovakim ekiem, jako su zli, ali ne ive due od treptaja oka. Izmiljao jeo zemfir djevojkama i noksan momcima, eljadi dopola ljudskoj a otpola zranoj, koja ivi tu oko nas, ali ih iv ovjek moe vidjeti samo u ranom djetinjstvu, i to ako oboli od arlaha ili velikog kalja, a vidjet e ih i odrastao, ali ako na vrijeme ostane gluh i slijep, ili barem pobudali. Zemfir djevojke i noksan momci imaju silnu mo, Bogu bi i vragu bili na putu, ali nisu jer tu mo koriste samo izmeu sebe i samo u jednu svrhu: koji e se kojoj u ljubav premetnuti. Naganjaju se zemfir djevojke i noksan momci, svijet oko njih plane, pa se odmah ugasi, velike se vode pred njima diu i nestaju, sve dok na Ivandan ne polegnu jedni po drugima, pa se ne zna ko je muko, a ko ensko, i dok na svijet po brdima pali vatre i odlazi u Podmilaje, zemfir djevojke i noksan momci svoj teferi vode. Ne daj Boe ih vidjet, jer bi krtena dua istoga trena umrla od srama. Priao je Mijo i samoga sebe natpriavao, dok je Ana od jutra do mraka radila da nahrani dvanaest usta, i jo troja njegova. Samo

jedan dan u godini, na Svetoga Ivu, Ana nije radila, nego bi se i ona zaputila u Podmilaje, pomolila se svome svecu za svako dijete i za svoga Miju, te za njegove vile i ejtanie, zemfir djevojke i noksan momke koji ga sa svom njegovom mukom u veselju dre. Vidjela bi tog dana Ana brda kako se zelene, Plivu i vodopade, veliku silu i ljepotu Boju, i to bi ju krijepilo itave godine. Jedino to je od besposlice imala bila je Mijina pria. Sluala bi ga dok je radila i nije se rijetko dogaalo da utiava djecu da joj neto ne promakne. A okolo su same od sebe rasle i cvjetale rue, granao se orah i biglisali slavuji. Kako bi koji stranac naiao, gov vorio je da Akrapovii ive u raju. Sto je, barem za prababu Anu, imalo nekog smisla. Ona, naime, nije vjerovala da due pravednika u raju besposlene sjede. Gluho bilo, i naopako, znailo bi da su ostale slijepe i gluhe. I kakav bi to onda bio raj? Podigla je, poudavala i poenila svih dvanaestoro djece, ali je u pedesetoj bila poput plodne njive preko koje je prejahala vojska pobjednika. Bila je starica, prema Miji koji je ostao mladi, jednako gladan i priljiv. Ila je od Nemile do Jajca, pa od Zenice do Kaknja, sve od djeteta do djeteta da vidi kojem ta treba. Djeca bi ju pogostila, ali joj ni snahe ni keri nisu doputale da radi, pa bi Ana savila deset tepsija krompirue, nakuhala tri lonca kupusa, okopala lijehe oko kue i alosna se vraala svome Miji, govorei kako vie nikome, osim njemu, ne treba. On bi joj, da ju utjei, priao staje dalje bilo sa zemfir djevojkama i noksan momcima. Sinovi su im donosili hrane vie nego to je njima dvoma trebalo, snahe su dolazile po sadnice rua i svakojakog cvijea, ostavljale cekere sa slatkom od dunja i drenjaka. Vazda je nekog bilo u kui, ali Ani se inilo da joj je kua prazna. Tamo gdje ih je nekada bilo dvanaest, pusto je i kada rua svoj cvijet pusti kroz prozor pa Ani legne na rame. I onda se jednoga dana dogodilo ono zbog ega smo prestali biti Akrapovii. Ana je taman stavljala drva u poret da skuha Miji i sebi prvu kafu, on je priao neku svoju priu, kad se prolomi granje u bai i neto bubnu o zemlju. Ana istra

van, nije valjda Mjesec na zemlju usred bijela dana pao, i to ba u njezinu bau, kad tamo, ima ta da vidi. Salomila se rua, ba ona koja joj je na ramenu spavala, ranjen je i orah, na sve strane latice svakojakog cvijea, ko mrtvi junaci Husein kapetana, a nasred toga nereda lei ovjek i gleda u nebo. Zbunjen ko onaj kojem su izmakli amlicu kad je htio sjesti. v Sta ti tu radi?, upita ga Ana. Ne znam. Mislim da sam zadrijemao i pao. Odakle si, bolan, pao? Je li s moga oraha, ta si gore radio, nesreo?, Ana se poela ljutiti. Nije s oraha, nego odozgor. Ana pogleda gore, ali nita nije bilo visoije od kronje. Znala je ona to i ranije, ali je svejedno pogledala. Kakva su vremena mogli su u dva dana sagraditi kulu iznad njezinog oraha. Ali nigdje kule, samo nebo. Bogme, iznad moga oraha nema nita. Kako Ano nita, a ja mislio da si ti zadnja koja bi kazala da je gore nita, nepoznati e razoarano. Uto i ustade i poe otresati sa sebe latice i lie, a Ana mu tek tad na leima ugleda krila. Slina labudovim, samo puno vea. Istoga trena pade na koljena i poe se moliti. Eh, nee ti uda, prekide ju on, vrake i gavranovi imaju ista, pa ne pada pred njima. Velika si mi ti vjernica. Jesi li Gabrijel?, pitala ga je sklopljenih ruku. Nisam. Jesi li aneo? Ne znam, eno Boja, samo sam zadrijemao i eto. Krilo mi se polomilo, ne znam kako u natrag. Ima li nekog da mi pomogne? Ana je utrala u kuu, Mijo je i dalje priao svoju priu, uhvatila ga je za ruku i prekinula, pokuavajui mu objasniti da im je u bau pao aneo. Prvi, a moda i posljednji put, htjela je svome ovjeku rei neto vano, ali ju on nije mogao uti. Odvukla ga je u bau...

To je Mijo, on nas ne uje, ree krilati. A ona krenu voditi Mijine prste i dlanove po nogama, grudima, glavi nezvanoga gosta. Tako ga je dovela i do krila. Mijo ih je paljivo opipavao, upnuo je jedno pero, pa je krilati jauknuo i uhvatio ga za ruku. Dobro, dobro, rekao je Mijo, i nastavio dalje, krilati se sagnuo da mu domain ispipa i vrhove krila. inio je to onako struno i bez imalo uenja, kao da, jo od onoga vremena kada ga je konj udario po elu, i nije radio nita drugo nego je provjeravao krila u ljudi. Mogao bi ovo biti noksan momak, zakljuio je Mijo. Jesi li?, upita ga Ana. Ne znam, bona nebila, ni jesam li aneo, ni jesam li noksan momak. Kako ne zna, je li ti to od pada? Nije, nego se kod nas ne zna ko je ta. To je samo vama dole vano. Kako misli ne zna? Fino, zato bi se znalo! A Bog?, ustreptala je moja prababa. ta je s njim? Pa zna li se ko je tamo Bog? Ne zna, eno, takvo znanje nikom ne treba. A ima li ga?, uplaila se Ana najvie u ivotu. Svata! Kako ga ne bi bilo i kako bi ga ti spominjala da ga nema. Laknulo je prababi Ani pa htjede upitati i za svetog Ivu, ali onda pomisli kako ovaj aneo ba i nije nagodan i da bi mogao poeti vikati bude li mu dalje postavljala takva pitanja. A nikako ne bi bilo dobro da vie, jer bi ga mogao neko uti. ta ako ga Turci nau, poboja se Ana, i iznenada poe aptati. Upita ga za krilo, boli li. ta ti je odjednom, zato ape? to se mene tie, moe, ja te ujem i kad uti, ali im vi dole ponete aptati, znai da neto ne valja. Sta, Ano, odjednom ne valja? Jest, salomio sam ti grane i ruu koja ti je na ramenu spavala, ali ne boj se nita, ozdravit e rua. Samo ju nemoj previe zalijevati dok je ranjena. A krilo, jok, brate, krilo me ne boli. Nije me boljelo ni kad mi je ovaj tvoj htio otkinuti pero, ali raunam da vam ne bi bilo drago da ne jauknem

ko mlada kad joj mladoenja upa sijedu vlas. Nego, ja bih malo protegnuo noge kad me ve krilo ne slui, pa bih se proetao po ariji. Nemoj, ako Boga zna, nemoj kumim te Isukrs-tom!, zavapi Ana. Dobro, dobro, neu, smiri se! Nemoj, imat e kod nas sve to ti treba. E, to su mi i govorili. Ako zadrijema i padne dole, prvi koji te nae molit e te da ne izlazi pred svijet. A niko mi nije znao rei zato je tako. Ne, nemoj mi govoriti, neu da znam. Previe je to za mene. Ne boj se, neu nigdje ii. Ana je nahranila i napojila krilatog gosta, ponudila mu leaj u kui, ali nije htio, veli da mu je milije spavati pod nebom i da nikad nee razumjeti ljude to grade krovove. Legao je na travu i zaspao kao dijete. Gledala ga je do duboko u no i nije se mogla nagledati anela. Priao je u snu, tepao i smijao se, gurao glavu pod krilo i mrtio se ista lica iza kojega se nikada nije rodilo zlo. Jedva ga je ostavila, a morala je jer ju je ujutro ekao dug put. Odluila je zorom se zaputiti do Podmilaja i fra Ivanu rei da joj je u bau pao aneo. Zadrijemao je na nebu pa je pao. Znat e fra Ivan o emu se tu radi. Digla se dok je jo bio mrak, on se u meuvremenu okrenuo na drugu stranu, po obrazu mu je pala nona rosa, a Ana je poeljela poljubiti ga kao to bi nekad, kada se usred noi probudi, ljubila svako od svoje dvanaestoro djece. Nije ga poljubila, jer nije znala je li aneo tvrda sna. Juer je imao teak dan, pa neka se dobro odmori. Do Podmilaja je Ani trebao cijeli dan. Ako bi ko naiao s kolima da ju na sijenu poveze dio puta, ona je pristajala, ali bi dobro pazila da seljaku ne oda ni kako se zove ni kamo ide. Sakrivala je znak kria na lijevoj aci, zavlaila ruku pod skute ili je pokrivala desnicom. Inae nije bila takva, dobra sa svima, nita manje s Turcima nego s kranima, jer bi i kod jednih i kod drugih nalazila posla, a ljude je razlikovala po tome plaaju li poteno ili se ne plae Boga pa varaju. Ali danas nikome nije vjerovala, svi su joj bili

sumnjivi i samo joj se po glavi vrtilo ta bi uinili kada bi saznali da je u njezinu bau pao aneo. Nai bi ga u kafez zatvorili, bio bi kao majmun u pelivan-skoj druini, pa bi naplaivali svakome ko anela poeli vidjeti. Poupali bi mu svo perje i dovodili bolesnike da ih izlijei, a ako aneo to ne bi mogao, ili ne bi htio, zavrio bi kao koko u loncu. A ta bi mu Turci uinili, Ana nije smjela ni pomisliti. im bi ga vidjeli, shvatili bi daje nevaljala njihova vjera te bi ih uhvatio bijes, i na njega i na sve kojima je doao. Na tom je putu prababa shvatila da su ljudi zli, o tome ranije nije razmiljala, a oprez se polako pretvarao u mrnju. Ako ta bude, mislila je, on e ju zatititi. A mogao bi i Miji vratiti sluh i vid, ugoditi da joj djeca moraju dati posla kad im u posjete dolazi. Svega e dobrog biti, samo da ljudi ne saznaju za anela. Fra Ivana je nala kako iza crkve cijepa drva. Zaudio se to ju vidi, a jo vie kad je traila da razgovaraju u crkvi, a ne pod golim nebom. Svete su stvari u pitanju, rekla je. Da nisi mua zatukla pa bi se ispovidila?, htio se naaliti, ali Ani nikako nije bilo do ale. Uhvatila ga je za rukav i odvukla do oltara: Pao mi je na orah i ruu. Aneo! Ma nije valjda! Kae, ba pao, onako s neba? Jest, veli da ga je san prevario pa je zato pao. Jesi li ga nahranila? Jesam, ali nije od velika jela i pila. Bit e jer je slomio krilo. Slomio krilo! Jest, puklo krilo, ali je pukla i rua. On veli da e izdobriti i krilo i rua. I ba ti je kazao da je aneo? Nije, kae da ne zna. Ali krilat je, pa ta bi bio nego aneo. Dobro, i ti si mi to dola rei. Jesam, pa da poe sa mnom, da ga vidi. E, boga mi, ne mogu. Valja mi drva nacijepati. Nee niko umjesto mene. Ja u ti ih iscijepati, samo da ga vidi. Ne mogu, ko e misu drati.

Bit e misa, doi anela vidjeti. E, eno, kad bi ja iao kud god me zovu, bio bi ilko a ne Boji sluga. Nai ti lijepo nekog drugog da ti pogleda tog anela. Tako e fra Ivan prababi Ani te ode cijepati drva. Ona ostade sama pred oltarom i nita joj ne bi jasno. Svake je godine na Svetoga Ivu spominjao anele, a sad jednoga ne eli ni vidjeti. Izmolila je Oena kad je ve tu, prekriila se i izala iz crkve. Fratar je stajao oslonjen o sjekiru i htio joj je jo neto rei, ali nije znao ta. Pazi, ide mrak, da usput ne upadne u jarak! Promrmljala je pozdrav i pola niza stranu. I ne slomije krilo!, ula je fra Ivana, ali se nije okrenula. Ana je bila alosna to je sve tako zavrilo. Umjesto da ide ak do Podmilaja, mogla je anelu spremiti krompiruu. No je bila bez mjeseine, iz ume su se dozivale sove, ukalo je u svakome grmu, naganjale su se okolo svijetlee baje, kripala stabla na vjetru i mnoga je izginula zvjerica koja se nije sklonila pred njihovom golemom silom. Ja ljepote, mislila je Ana, jer meu mnogim stvarima koje u ivotu nije stigla uti, vidjeti i onjuiti, nona je uma bila jedna od najudesnijih. Nadala se da bi joj se u neka doba mogle ukazati zemfir djevojke i nok-san momci pa je zatvarala oi, ne bi li ih prevarila. Ako pomisle da je slijepa, mogli bi pred njom zaigrati. Ila je tako zatvorenih oiju, ali se nijednom nije spotaknula, niti upala u jarak. U nekoj drugoj prilici moglo bi se to nazvati udom, ali nije 352 ovo bila no kada tako mala uda neto znae. Ana kasnije nije znala rei je li na svome putu susrela zemfir djevojke i noksan momke, valjda ni sama nije bila sigurna ta se sve dogaalo do asa kada se pred samu zoru nala pred svojom kuom. Ko ju je vodio da je zatvorenih oiju prevalila vie od pola puta i ko ju je nosio da je tako brzo prela put koji se usred bijela dana, na kolima i pjeke, ne pree za manje od dvanaest sati, to nije znala rei. Kada se kasnije bude prialo kako je Ana ila u Podmilaje da fra Ivanu

kae za anela, ak i oni koji e s najmanje vjere gledati na udo u Akrapovia bai, za trenutak e zastati i utiati smijeh ukoliko su se prethodno smijali, kad doe na red dio prie koji govori o Aninom povratku. Najprije je otila u bau da vidi spava li aneo. Nala ga je na istome mjestu s glavom na krilu, kao na jastuku. Smijeio se pa se prababi Ani uinilo kako se samo pravi da spava. Djeca su to esto radila i vazda bi ih pustila da misle kako su ju prevarili. Ali njega nee, poljubit e ga, a aneo e pokazati da je budan. Spustila je usne na njegovo elo, mirisao je na mlijeko i bio hladniji od djeteta, pa se Ana pobojala da se ne prehladi. Ali stvarno je spavao, i ona se posramila jer je i pomislila da aneli varaju. Jo malo je postajala nad njim, razmiljala bi li iz kue donijela jorgan i pokrila ga, zakljuila da to ipak ne bi bilo dobro, izmolila Vjerovanje i pola spavati. Probudila se oko podne, ustvari Mijo ju je probudio, iz straha da mu nije umrla jer nikad do ta doba nije spavala. Obukla se i krenula da naloi poret za kafu, ali vrag joj nije dao mira, pa je u pola posla odustala. Najprije e u bau, da vidi ta je s njime. Ali anela nije bilo pod orahom, nije bio ni kod trenje, ni meu zumbulima i uz zovino stablo. Da se nije, jadan, ipak zaputio u ariju? Rastrala se Ana po bai, dozivala ga, pa oslukivala hoe li joj se javiti i gledala u nebo, ali niti se gore ta vidjelo osim nekoliko bijelih ovica, niti se ta ulo osim biglisanja slavuja i dozivanja vraka negdje u daljini, s one strane s koje stiu ovice pred kiu. A onda je ugledala ono to je trebala odmah vidjeti, pa bi znala daje aneo otiao tamo odakle je i doao i nee se vie vraati. Njezina najvea i najljepa rua, ona koja je ponekad ulazila kroz prozor i sputala cvijet na Anino rame, bila je zdrava i uspravna. Mjesta na kojima je bila salom-ljena sasvim su zacijelila, a oiljci su bili jedva vidljivi. Ana je prelazila palcem po njima, milovala je stabljiku rue i udila se kako je on to dobro napravio. Nakon to ponovo procvjeta, a nee do toga proi ni mjesec dana, po rui se nee ni poznati da je u njezinu bau pao aneo. Ali dvije orahove grane ostale su polomljene, a trava je bila polegla i na mjestu pada, i tamo gdje je aneo dvije noi spavao. Ocrtavao se trag njegova

tijela, vidjelo se gdje bi poloio krilo na koje je naslanjao glavu, pa mjesto na kojem bi, taman do prvog zumbula, skupio noge. Vlati trave su, mislila je Ana, vjerovale. Pa su zato kleknule i nisu se dizale ni nakon to je aneo otiao. Tu bi se pria moje prababe Ane i zavrila ne barkajui u nae sudbine, samo da je Ana htjela i mogla utjeti. Ali ne, ona se raspriala po ariji, pa je krenula od kue do kue i priala kako je bilo to s anelom. Morala je kazati svaku sitnicu, opisati ba sve od trenutka kada je neto bubnulo u bai, pa do udesnog ruinog ozdravljenja. Jutrom bi izala iz kue i rijetko se vraala prije mraka, toliko je bilo onih kojima je trebalo rei ta se dogodilo. Mijo je ostajao gladan, ali gore mu je bilo to je ostajao neisprian. Vie nije bilo nikoga ko bi ga sluao, a on nije umio samome sebi priati. Ana je mislila da joj ljudi vjeruju jer su je napeto sluali, ako bi zastala pitali su ta je bilo dalje, pa bi dovodili znance i komije te se znalo okupiti i stotinjak ljudi, onih koji su ve uli i onih koji prvi puta sluaju o udu u Akrapovia bai. Ali im bi pao mrak, a Ana se sjetila svoga jadnog i gladnog Mije pa pourila kui, zapoinjalo se s pakosnim alama na njezin raun. Raspravljalo se od ega je pobudalila, je li zato to je toliko radila da bi dvanaestero djece podigla na noge, ili je pobudalila sluajui svoga slijepog i gluhog mua i njegove prie o zemfir djevojkama i noksan momcima? Odgovora nisu znali, a nije ih pravo ni zanimao. Neka je neko u ariji pobudalio, ukvarila se neija krv i istrunulo sjeme, jer od toga nema veeg veselja! Nakon to su prola vremena od ratova, najgore to se ariji dogaalo bivala je amotinja, duge godine bez budala i udaka, kada nita osim smrti nije novo i drukije. Tako se moja prababa Ana sa svojim anelom pojavila kao hladan vjetri s Vlaia nakon duge teke sparine.

Narod je ivnuo, teferiilo se do kasno u no, dopriavala se i izvrtala njezina pria, pridodavali su joj se nepristojni detalji i sramotila se na oigled jedna estita ena. Nije dugo trebalo pa da se udo proiri izvan kranskoga svijeta, poee dolaziti i arijski Turci, a za njima i ciganska fukara te poneki dokoni jevrejski trgovac. Svijet koji se nikada nije previe ljubio, jer su svako malo izbijale bune i ratovi koji su ga tjerali na suprotne strane, naao je, eto, u mojoj prababi povod da pada jedan po drugome u smijehu i veselju. Dugo su i uspjeno od nje sakrivali istinu, pravili se da joj vjeruju, krstili se i mrmljali Blaena Djevice, muko Isukrstova, unjkali kroz nos vela havle vela kuvetile, pa se dijelili meu sobom i opet udruivali u svojoj poganoj igri, ali su ih na kraju odala djeca. Trala su za Anom i vikala, pa su je potezali za haljine i gaali kamenjem, psovali joj anela i inili sve ono to djeca rade kada se u ariji pojavi neko ko je za egu odraslima. Ona ih je trpila, a onda je shvatila ta se dogaa. Uto je neko djeci dojavio da im je mati pobu-dalila pa u dva dana dooe svih dvanaestoro, i one koje se poudavae u Nemilu, i oni koji se poenie u Jajcu, ker i sin iz Kaknja te najstariji sin koji se oenio tu, u Zenici. Njega odmah na-padoe kako nije znao ta im mater po ariji radi. A dolo je i nekoliko najrabijatnijih snaha i ona dva zeta koja su bila siroad pa su u Ani gledali svoju majku. Ona ih je sve odvela u bau pa im pokazala orah slomljenih grana, ruu koja je ozdravila, mjesto na koje je aneo pao i mjesto na kojem je spavao. Trava je i dalje bila ulegnuta, ali se nije suila. Kleala je da ostanu jasni obrisi svetoga stvora. I dok su svi jo bili u bai, zapoela je velika svaa. Jedni su odmah kazali da se majci aneo priinio i da nju i oca neko mora uzeti kod sebe, paziti ih i njegovati jer su ostarili i jer se njoj cijela arija smije, dok su drugi prilazili ulegnutoj travi, prstom ocrtavali tijelo anela te uz jednaku viku i psovke uvjeravali prve u udo. Po njihovom, majka ne samo to nije pobudalila, nego je Bog dobro znao zato je anela poslao na Akrapovia bau. Da je bilo kome drugom pao, naem ili Turinu, sasvim je svejedno, taj bi se aneo

proveo gore od Isusa Krista. Ako moe gore biti! Uzalud ih je Ana pokuavala pomiriti i uzalud im je, nakon to su se ve pohvatali za gue, govorila da nije vano ta se dogodilo, nego da je vano da su svi oni njezina djeca. Bilo je prekasno jer su zle rijei ve bile izgovorene. Ali prekasno je bilo jo zbog neega: aneo je postao najvanija stvar koja im se u ivotu dogodila, oko koje nije moglo biti razgovora i dogovora. Jednima je bilo previe oigledno da je majka pobudalila i da ju zbog arijske sramote valja negdje skloniti, a drugi su to doivljavali kao najgore huljenje na Boga, anele i roenu mater. Prvi su se tako plaili sramote, da bi digli ruku na roenoga brata ili sestru, samo da zaustave ariju, dok bi drugi potegli no u obranu vjere i one koja ih je rodila. Eto, tako se u dva dana raspala naa porodica, a uskoro su od jednoga nastala i dva prezimena. Ovi koji nisu vjerovali, ostali su Akrapovii, a one v druge su, posprdno, prozvali Aneloviima. Car-ija je, naravno, prihvatila novo ime, pa kad bi god neko spomenuo Anelovie, nalo se razloga za zlobu i smijeh. Na kraju, ni oni nisu imali razloga za odbijanje. Nisu htjeli ostati Akrapoviima i postali su Anelovii. To prezime pie i na grobu prababe Ane i pradjeda Mije, da se nikad ne pomisli da su od istoga roda s onima koji nisu vjerovali da je aneo pao na Akrapovia bau. Preboljela bi moja Ana njihovu nevjeru, ali joj nisu dali, ni oni koji su mislili da je pobudalila, a ni oni koji su znali istinu. To to je u dva dana ostala bez petero svoje djece i jo toliko snaha i zetova Ana nije mogla preboljeti. Umrla je nekoliko mjeseci kasnije i ostavila Miju da pria o zemfir djevojkama, noksan momcima i anelu ije je perje bilo tako mekano da onaj koji ga u jastuk stavi po cijele noi sanja da je u raju. Mijo je doivio sto i sedmu, a dan prije nego to e umrijeti, prouo je i progledao. To ga je i ubilo. Plakao je i proklinjao konja to ga jae nije udario. Bilo mu je gore to to vie nee vidjeti zemfir djevojke i noksan momke, nego to to je Ana morala podizati toliku djecu, a on joj nije mogao pomoi.

udo u Akrapovia bai s vremenom je zaboravljeno, uruila se kuica na Bilinom polju, podivljala su stabla i cvijee nakon Anine smrti, pa su krenuli prodirati jedni druge. Najdue se drala ona najvea rua, koja je ulazila kroz prozor i mojoj prababi sputala cvijet na rame, rua koju je aneo ozdravio, ali su na kraju i nju iupali. Zbog te rue e, znam, Zenicu jednom zadesiti veliki potres i u tom e se potresu do temelja uruiti crkveni toranj. To e biti znak, ali nee biti onih koji bi ga prepoznali. Nije ni udo, jer je pria u meuvremenu zaboravljena. Ostalo je jedino to da se Akrapovii i Anelovii ne mogu oima vidjeti. Eto, tako doosmo i do mene i do onoga to sam prvo htjela rei, ali nisam mogla jer nita ne bi znailo bez ove prie. Prvo sam htjela rei da se zovem Mara Anelovi. Roena sam u Doboju, ali sam od onih Anelovia koji su se u Jajcu enili. Bila sam jedinica u oca i matere i jedino ensko unue u moje babe Kate. Ona bi me nunala u san i priala mi kako je njezinoj majci Ani u bau pao aneo. Ja bih je pitala hoe li i nama pasti, a baba Kata je odgovarala da nee. Kome jednom aneo doe, drugi puta se snalazi sam. Nije mi to bilo drago uti, govorila sam babi Kati da bismo ga mogli prevariti i rei mu da mi nismo ti koji on misli da jesmo, pa mi je ona kazala da se anela ne moe prevariti. E, ja mogu! Ako ti moe, onda ga ti i prevari, ali kad mene vie ne bude. A kad bi mi to rekla, hvatao me je strah i sanjala sam rune snove. Tako sam prestala nagovarati babu Katu da prevarimo anela i samo sam sluala njezinu priu. Mogla sam imati tri ili etiri godine kad mi ju je poela priati, a prestala je kad sam navrila dvanaestu. Sad si cura za udaju, rekla je, i nee ti vie baba priati priu. Nagovarala sam ju da nastavi, ali uzalud. Baba Kata me je htjela vidjeti na udaji i biti u prvome redu u crkvi, a ja sam htjela da dovri priu koju je zapoela. Danas znam da ta pria nije imala kraja, jer cijeli ivot ne moe stati u onoliko veeri koliko je Bog dao da ih provedem s babom Katom. Zagledala sam se u momka koji je srijedom dolazio na pazar i donosio kose i srpove. Dolazila bih, iako nisam imala po ta doi,

niti bi mi otac dao novca, pa sam razgledavala njegove srpove. Prelazila prstom po eliku, provjeravala koliko su srpovi otri i, kao sluajno, dodirnula ga po ruci. A ti curo, vidim, ima veliku livadu? Eto, imam! Pa ju sama kosi? Moe biti da kosim, a moe biti da ne kosim. Zato to tebe zanima? Jok, vala, nije me briga kosi li ili ne kosi. Nego mi stalno obigrava oko kosa i srpova. E, vie ti neu obigravati! Tako bi se ja toboe naljutila, pa bi pola, a sve sam se nadala da e me pozvati natrag. Korak pred korak, nadajui se da e viknuti za mnom. Kad ne bi viknuo, a nikad nije, hvatala me je alost, pa bih malo plakala, a onda bi me uhvatio bijes, pa bih se zarekla da mu vie nikad neu doi. Sljedee srijede otila bih na pazar, stala daleko, da ja njega vidim, a on mene ne, pa bih tako ostala sve dok me neko ne potjera ili dok ne ujem da mi se iza lea smiju. Kako da se ne smiju kad sam po pola dana stajala na istom mjestu, sakrivena iza drveta i samo bih izvirivala u njegovom pravcu. Sreom, bilo je po pazaru svakakvih budala, prosjaka i onih koji sami sa sobom priaju, prodaju nevidljive tikve i lubenice i naganjaju se s duhovima, tako da nisam bila najgora. Ali jest, palo mi je na pamet da u zavriti kao prababa Ana. Ali uzalud, nakon to me on nije pozvao da se okrenem, ja bih sljedei mjesec, svake srijede, iz daljine oi pojila na momku koji je postao moje prvo i najvee gledanje. Nakon toga vie ne bih izdrala, nego sam mu opet dolazila, prstom prelazila preko srpova i pravila se da sam prvi puta tu. Jest, njemu bi bilo drago. Ali im bi rekao dugo te, curo, nije bilo! ja bih se u sebi rastopila od miline, a izvana se naroguila. Umjesto da padnem po njemu, ja bih rekla neto to ne trebam, pa bi mi on odgovorio, nakon ega bih se opet okrenula i, korak pred

korak, lake od Bosne kada se u ljeto ulijeni, odlazila i ekala da me pozove natrag. A on me nije pozvao. Nikad me nije pozvao. Trajalo je to nae aikovanje i dvije i tri godine. Jedne smo srijede aikovali, a sljedeih pet se nadvirivali jedno prema drugome. Znala sam ja da me on vidi, izvijao je vrat prema onome mom drvetu, ali glasa od sebe da pusti, to ne! Otac me je vie puta htio udati, ali kada bi dovodio prosce i provodadije, ja sam vazda bjeala kroz prozor. A on je bio dobra srca, pa je govorio: Ako je pobjegla, znai da nee, a ako nee, ne valja je siliti. Nije kobila pa da ju na silu dajem pod prvog drijepca! I prooe tako prvi, drugi i trei, izredalo se i to je u Doboju valjalo, i to nije valjalo, sve dok na kraju nisu prestali dolaziti. Tako se polo govoriti da je Mara falina, pa ju niko nee. Ne vole ljudi kad ih odbija, makar se i ne saznalo da si ih odbila, poet e priati da ne valja. Doe tako posljednja srijeda u maju, a ja vrsto odluila da mu priznam i da nemam livadu, i da ne volim kose i srpove, i da mi nije milo to za mnom nikad nije viknuo, i da mi se ne ostaje starom curom, pa neka je na njemu da odlui bi li me takvu htio. Obukla sam najljepe haljine i izala iz kue, kad vidim: smrklo se nebo sa svih straha. Pourila sam da stignem prije kie, ali pade prva kap, velika kao ljiva. Za njom druga i trea, a ja potrah. Trala sam ko bez due dok se nebo varakalo sa mnom i s mojom sudbinom, malo bi prestalo, malo opet poelo, a sijevalo je od Posavine kao malo kad, i ljudi su bjeali u kue i duane plaei se groma. E, vala neka vam bude, mislim se, imat ete o emu priati! Luda se Mara obukla sva u bijelo, pa tri niz ariju kao da ju sto avola gonja. Dobro je budala biti, jer kad bi iste pameti bila, grom bi je sa zemljom sastavio. Smijeh me uhvatio kad sam vidjela kako za mnom gledaju, jadovi i ludovi, sve sami moji prosci, ne znaju zato ja ovako trim, ni kakvom u momku u zagrljaj pasti. On je taman pod krov sklanjao kose i srpove kad pred njega ispade moj smijeh i trk: Ja ti dola!

U nedoba si dola, za danas je gotovo. A za sutra. E, to emo sutra znati. Tako mi je rekao i nasmijao se, a ja sam ga poljubila u obraz i rekla mu: Dobro, onda idem, a ti za mnom vii koliko te glas nosi! I to jest jest, vikao je da se orio pazar: Maro, Maro Anelovia, je 1' ti to vila haljine ila! A ja trim i mislim kako mi je ve i pjesmu spjevao. Eto, valjalo mi je, mislila sam, moje dugo gledanje. Presloila sam ruho to mi ga je pokojna majka spremila, a ocu sam rekla da se udaj em. Lijepo keri, samo jesi li dobro razmislila?, upitao me je, ili bi mislila jo godinudvije? Pa sam ila babi Kati da i njoj kaem i da ju zavjetujem da ne umire prije nego to rodim i moje dijete poraste, da mu dovri priu o prababi Ani, anelu i Akrapoviima. Ali neka nastavi tamo gdje je meni stala, pa da onda ivot sastavljamo od dva kraja. Sve sam ja pogodila i ugodila, osim onoga najvanijeg. Nisam mladoenji kazala gdje mije kua, da moe po mene doi. Ali mislila sam da e pitati u ariji za Maru Anelovia, pa e mu svako znati rei. A njega nee biti briga ako mu vele: Je li luda Mara? Pa ta e ti ona? Ako sam mu gledanje, onda ga nije briga. A kad mu budem ena, tada e ga biti briga, pa kae li mu neko tako neto, on e ga onim svojim srpom po leima. Sutradan on ne doe. Nema ga ni preksutra, a ja sve mislim doi e u svetu nedjelju, to je dan za pronju. Ali nedjelja doe i proe, a njega nema. Na pazarnu srijedu nije ga bilo ni na pazaru. Mjesec dana sam ga ekala, uplaila sam se da nije onoga dana u nabujalu Bosnu upao, ali su mi rekli da nije. iv je i zdrav, ali mu otac nije dobro pa kovanica ne radi. Zato i ne dolazi na pazar, jer nema ta prodavati. Dobro, ekat u ja da otac prizdravi, pa da mi doe moj uvegija. Od svega to sam bila i to sam radila, naj mi je bolje ilo ekanje. Niko u tome nije od mene bio bolji. Da je ekati to i kuu graditi, o Mari bi se prialo do Bea i Stambola, jer je kulu do neba od ekanja

sagradila. Ovako nita, utjet e i o meni i o mojoj svadbi, pa e i meni biti nekako lake. Ono suza to sam ekajui isplakala neka njemu ode za hediju. Ali nikako da mu teret budu. Cijele godine sam svake srijede ila na pazar nadajui se da u ga sresti. I vie nijednom na pazarnu srijedu u Doboju nije pala kia. A njemu ili je umro otac koji je kovao kose i srpove, ili je naao drugu ariju, da tamo ide na pazar i da ga tamo obilazi djevojka s livadom. Tako doe i ljeto kad vie nisam imala suza, a ve etiri mjeseca nije palo ni kapi kie. Dogovo-rismo se, eto, nebo i ja. Sagorjelo je ito u poljima, sasuili se krumpiri u zemlji, dolazi teka jesen, a za njom jo gora, gladna zima. Koga sretne u ariji, zna da ga sljedee godine u ova doba nee vidjeti. Pa ga s tugom gleda. A i on tebe gleda s tugom jer rauna da ti nee doivljeti drugo ljeto. A ako uskoro ne padne kia, prilika je da nee biti ni njega, ni tebe, ni ove arije, ni onih koji bi o njoj prie priali. Nekome je i ao, ali meni nije. Jedino to bih jo htjela znati je ta je sa njim bilo i zato me je ostavio. Dola sam tako do Bosne, a ona opliala da ne moe vjerovati kako je to ona ista Bosna po kojoj se i brda oko nje i sve arije zovu. Skinuh papue s nogu i podigoh haljine, te zagazih. Do pola rijeke ve sam dizala haljine do grudi, voda me je skoro nosila, igrala se mojim dojkama, sve sam joj prste osjeala, pa bi mi dolo da vrisnem i udarim ju meu noge, samo da je Bosna imala noge i ono izmeu njih. Ali jest, koliko god da je bilo suno ljeto i plitka rijeka, lako me je moglo odnijeti i utopiti, pa da mi se ni grob ne zna. Ili bi me nali, pa bi govorili da se luda Mara utopila onoga ljeta kada su svi drugi skapavali od ei. Barem toliko bi od mene ostalo, a ovako nita nee ostati. Jedva sam izala na drugu obalu. Do njegovog sela trebalo mi je jo sat hoda, pa sam stala da se odmorim i da haljine posuim. Mislila sam, doi u mu i upitati ga ta je bilo, zato mi se ne javlja, otac ga svake nedjelje eka da me zaprosi, a baba Kata nee jo dugo. Nije meni za tebe, slagat u mu, nego je meni da rodim dijete kojem e baba Kata dovriti priu! To e ga, raunam, razmekati

ako je u meuvremenu otvrdnuo. Naslonih se tako na jelu, visoko drvo, duboke korijene ima pa e preivjeti i ovu suu, ali e sve oko nje uvehnuti, mislim ja, pa se zagledah u vrh stabla. Od umora mi se tad zanebesa, ili od neeg drugog od toga to shvatih da se odozgor sigurno vidi njegovo selo. Vidi se kovanica i on kako neto radi ispred kovanice, iznosi na sunce kose i srpove, doziva... Djecu? Tako sam pomislila daje moje gledanje polo za drugu. Zaljuljala mi se zemlja i sigurno bih pala da me jela nije prihvatila. Kako me je i ime prihvatila? Ne znam, Boga mi moga, jer nije imala ruke, ni tako niske grane da me granama oko struka prihvati. Ali nisam se ni tada, a ni kasnije oko toga puno pitala. A nisam ni sumnjala, jer zato i bih, kad sam Anelovieva, a ne Akrapovieva. Jest, jadna Maro, oenio se on! I sina je dobio. A zna ta jo? Tvoje mu je nadjenuo ime! Plakala sam dok me je ona drala i milovala, ruke i lice su mi ostali izgrebani od njezine kore i iglica kojim me je jela tjeila. U akam se vratih kui, i tek tada se sjetih da ju nisam upitala kako je to on moje ime nadjenuo sinu? Nisu jo dola takva vremena da se mukoj djeci enska imena daju. Ali nije to bilo jedino to sam ju htjela upitati. Sutra bih opet pregazila Bosnu da te noi nije pala velika kia, pa je do jutra rijeka nabujala. Narod se radovao, dobra je zemlja, majka naa, rodit e ona do jeseni, pa emo i mi zimu siti prezimiti! Samo se luda Mara nije radovala! Platila bih ja da me skelom prebace na drugu stranu, ali sam se na vrijeme sjetila prababe Ane i anela koji je pao u njezinu bau. Ne bi meni jela vie nita rekla da sam joj opet dola. Drvee ne govori, kao to ni aneli ne padaju s neba. Nakon to jednom odu, uzalud ti je dozivati ih i misliti o tome ta ih sve nisi upitala. Valja utjeti i nikome nita ne kazivati, jer zli u uda ne vjeruju, a dobrima uda ne trebaju. Tako ja danas mislim nakon to se nisam udala i sve je prilika da i neu. Ne bi vam ni sve ovo govorila da noas nije umrla baba Kata. Samo je podvrisnula u snu, poput mlade u kolu, i vie nije bila iva. Sutra

e biti sprovod, pa emo ju lijepo ispratiti. Niti je ona vidjela moju svadbu, niti u ja od svoga djeteta uti kraj prie. On se oenio, a ja, eto, neu imati djece. Mara sam, Anelovieva, ali nee proi dugo i ve u biti tako stara da e bivi prosci za mene govoriti kako sam runa kao akrap. Jest, bit e to istina, ali eheeej!, jedno e muko cijeloga ivota nositi moje ime. TEMAN Nebo je golema modra hartija, a nekad se tako zbude da ovjek doe do mjesta na kojem je ta hartija zalijepljena na zemlju. I vazda je u njega kremen ili ibica u depu, i svaki puta isto uini ovjek koji stigne na mjesto gdje poinje nebo. Ili samo zao zna doi do toga mjesta, ili se dobar prozli kad tamo stigne. I tako svakih deset petnaest godina plane nebo i uvijek se zna ko ga je zapalio. A njegovo ime poslije se nae meu imenima junaka ili imenima zlotvora. Sve zavisi od toga je li uspio pokoriti one kojima je zapalio nebo. Nebo je golema modra hartija. Da bi to sakrili, kauri izmislie da je Zemlja okrugla. Ako je tako, onda nebo nije zalijepljeno za Zemlju, neba nema, nego nam se samo ini da je neto plavo nad nama, a zarati se kao to doe potres. Nebo je golema modra hartija. Iznad svakog od hiljadu svjetova koje je Bog stvorio, a ovjek ih nazvao Zemljom, razapeto je hiljadu modrih hartija. Kako koja izgori, On plaui razapinje novu. Neke se zapale svakih stotinu godina, neke svakih pedeset, ali nigdje kao kod nas. Puno sam rekao svakih desetpetnaest godina. I ee nad nama gori, ali se navikosmo pa i ne primjeujemo. Nebo je golema modra hartija iji jedan kraj poinje negdje na planini Radui iznad Bugojna, a vatra kad uhvati nebo, ono se razgori iznad Livna. Znam to, jer, evo, ve ezdesetu godinu ivim tu ispod. Gledam u tavanicu dok traje zima, pratim kako stare grede, puca drvo i ne pamti kada je bilo ivo stablo, a kad se s proljea otopi snijeg, tada me iznesu pred kuu, pa gledam u nebo, sve do jeseni, ako se prije ne zapali. Nekad me je iznosio otac, ali je umro. Onda me iznosila majka, ali je izgubila snagu. Danas me

iznese kako ko stigne. Djeca se oko mene igraju po meraji, a kad mi sunce udari u oi, ja ih zovnem i oni mi pomaknu glavu na drugu stranu neba. Dobra su livanjska djeca, jadna li im majka svakome. Nebo je golema modra hartija, govorim, a kome god kaem, taj veli isto: Bolan ta ti je! Pa se unezgodi, odstoji malo nada mnom, pa ode i ne vrati se dok ne zaboravi. A to dugo potraje, neki ne dou sedmicama, neki mjesecima, a bilo je i onih koji se nikad nisu vratili. Samo djeca ne bjee kad im kaem daje nebo modra hartija. Zagledaju se gore i misle. Ne znaju bi li mi povjerovali, meni koji najvie o nebu znam jer pola godine u njega gledam, ili sebi jer im se nebo ne ini takvim. Dobro je to ne znaju da bi se trebali uzbihuzurit i pobje. Nebo je golema modra hartija. Tako ja upravljam svojim ivotom. Ako e me aliti, neka me ale kod sebe kui. Nada mnom vie stajati nee. Uhljupi. Ko hoe sa ovjekom priati, tom nije vano da on mie rukama i nogama i da glavu skloni u stranu kada mu sunce udara u oi. Ako niko osim livanjske djece to ne zna i nee da zna, onda u svakome kazati da nebo poinje nad planinom Raduom i taj se vie nee vratiti. Ali isto se nadam da e jedan doi i da mi zbog neba nee otii. Muko ili ensko, meni je svejedno. Ali da ne bude maksum, jer sibijan nije od ovakvih pria. Pa doe li i takav jednom i uje li kojim mu glasom govorim, rei u mu prvo da mi je od svega to ne mogu ao samo jednog. Nije mi ao to neu potrati, iako sam pola svojih noi sanjao da trim. Ali danas sam starac i ne bi mi bilo do trke ni da sam drukiji. Nije mi ao to rukom neu mahnuti materi kad stie iz arije, ni to se neu poeati, pokriti lice dlanom kad neko umre, nije mi ao to neu uzeti pero i pisati ovo. Kao da se ita to valja rei i moe napisati, pa da ostane onako kako je trebalo biti kad nije reeno. Nije mi ao to ne mogu sam. Dok je ivih na svijetu, neko e se brinuti za mene. Ako ih vie ne bude, i meni e biti svejedno. Ali ao mi je to temana initi ne mogu. Dodirnuti bradu, pa usne i elo, poljubiti skute na koje se nije primala praina zemlje. Jer da

mogu, bio ljuti kaurin ili crni Turin, temana bih uinio njima dvoma. Pa neka me nakon toga proguta crna zemlja. U ivotu nisam ljubio, niti sam bio ljubljen. Nisam zbog toga nesretan jer ne znam ni ta je to. Kada umrem, znam, ljubiti e me prvi put. U ledeno elo. Tada u biti s drugima isti. Ili e oni biti isti sa mnom. Mrtvi ne miu rukama i nogama. E, ko su to dvoje zbog kojih alim to temana initi ne mogu? Jedna ljepotica i jedan razbojnik. Evo kako je ilo: za onih mutnih vremena, valjda prvih takvih otkako Mehmed pokori Bosnu, kada Stambol vie nije bio toliko jak da povede ratove, a Rusi, Francuzi i Austrija ne bijahu tako jaki da oni udare, za onih vremena kad su po Bosni svi krgutali zubima, a niko se nije usuivao pobuniti, jer nikako da usahne sjeanje na to kako su zadnji bundije zavrili, tada se u Livnu ivjelo bolje nego ikada. Popustila carska stega, teftedari pogubie kaleme, umrugdije se propili, a muke odmah proe volja od svakog gaziluka, pa namah procva trgovina i krenue se Livnjaci bratimiti sa svakim kome se neto moe prodati. I svejedno im najednom je li turske ili je kranske vjere. Stariji ljudi govorili da to nee i ne moe na dobro izai i daje od rata gore samo jedno. Graditi kuu do pod nebo, a ne imati puke, ni handara. Ali ko bi stare sluao, ihtijar je isto to i budala, pa se Livno razgradilo i sve mu zlato izbilo na van. Niko da sakrije za crnih dana. Raspustilo se i ono malo nizama to ga je bilo oko grada, ve su i fratri na Gorici odmahivali glavama i govorili da e po zlu poi, pa oni krenue kupovati puke i kubure, a jedini u kojima je ostalo jo malo fursata i turskoga bijesa bijahu u onih par kua Velagia. Vazda se govorilo da e Livno postati vezirski grad kad prvi od Velagia izui za hafiza, biva nisu loza od pameti, pa kako nisu bili od Kurana, tako ne bijahu ni za trgovine. Ratovi su bili jedino u emu su svi Velagii bili dobri. Srca im ko u bikova, jurili su u svaki boj i vraali se kao gazije. Ali kako ratova dugo nije bilo, ostadoe sirotinja koja ne izlazi iz avlija jer se nema kome

pokazati, a niko ih i ne spominje jer nema po emu. Ali sauvae oni svoje puke kremenjae, sablje i handare. Bilo ih sramota oruje prodavati. U Mustafe Velagia bi sin Ahmo. U irinu kao dva livanjska trgovca, a u visinu duplo toliko. Plavook, a kosa mu poput lavlje grive. Dobroudan ve zato to se niko ne bi usudio dirati ga, niti mu ita rei. Nije mu bilo mrsko, niti ispod asti, raditi po arijskim magazinima. Kad bi stigle kiridije, svijet bi se okupljao samo da vidi kako Ahmo Velagi sam istovari karavan od stotinu konja. To inae radi po dvadeset ljudi i svih dvadeset se umore. A njemu nita, ugrabi sav tovar s konja, i betija se iznenadi od njegove snage, pa poskoi olakana, a ljudi uzdahnu. Snaga Ahme Velagia bila je takva da je u ljudima budila isto ono potovanje kao i velika pamet. Iako, ruku na srce, u Livnu tih godina nije bilo ovjeka koji bi se pameu mogao mjeriti s Ahminom snagom. Jednog proljea dooe pehlivani iz Izmira, njih petnaestak. Neki hodaju po ici, jedan baca sedam tikvica odjednom i nijedna mu ne pada na ju, a meu njima i ehab, golemi crnac iz iira, najjai ovjek na svijetu. Veu ga lancima x kopljenje bikova, a on raskine lance. Bukagije mu na noge stavljaju, a on s kaiprstima raskine onu halku triput prekovanu. upa iz korijena mlade topole, lomi kamene ploe i svaka udesa ini. I bezbeli, ta e ti naim ljudima prvo pasti na pamet, nego da nagovore Sehaba da Ahmi Velagiu izae na megdan. Pristade crnac, ali zaboravie da bi i Ahmu valjalo nagovoriti. Tri im je dana i tri noi, livanjskim trgovcima i bogatunima, trebalo da Ahmu nagovore da se v pohrva sa Sehabom. Naobeavae mu se zlata i svakoga blaga, a on im sve govori, ne mogu, u zemlju u propast ako me golog vide. Biva, ne smije on pred ljude samo u gaama izai. Ali nije mogao Ahmin sram biti jai od njihove upornosti, insan je nemoan pred svakom ui, te je na kraju popustio. Izvedoe ih obojicu na mejdan. Voa onih pe-hlivana struno ih

namaza bademovim uljem, blje-snue miice, poduhvatie se crni i bijeli ovjek i zaas se Ahmo Velagi nae u praini. Sehab ga uhvatio za vrat, vie: Predaj se!, ali Ahmo nee, nego napinje one ile, svaka mu tri prsta debela, zacrvenio se ko mahrama u lude Ane, pa lomi crncu snagu u rukama. Salomit e je, misli, svojim vratom. A ljudi pozelenie od straha, neko vie nemojte, prekidaj to, a voa pehlivana mae i govori ne moe, i po ljudskoj i po Bojoj, prekinut moe samo onaj dole. Davio je Sehab Misirac sve do podneva, puna etiri sata i jo malo vie, ali ne zadavi Ahmu Velagia. Kad mu je popustila snaga, zadihan se sruio u prainu, a na Livnjak skoi na noge kao da nita nije ni bilo, prihvati protivnika za vrat, Sehabu se u trenu zabijelise oi pa klonu kao cvijet bez vode. Pola mu dana trebalo da se povrati, a onda je skupa s pehlivanima nestao iz Livna da se vie nikad ne vrati. Tako je Ahmo Velagi nadjaao najjaeg ovjeka na svijetu. Kako je Livno arija na kraju svijeta, a ono to se u Bosni dogodi, kao da se v dogodilo nigdje, tako je za vjerovati da je Sehab i dalje govorio da je najjai, raskidao lance, lomio bukagije i upao mlade topole, ali je dobro pazio da ga putevi ne nanesu k nama. Tu bi pria i zavrila, zapravo ne bi je ni bilo, da meu narodom koji je pratio megdan nije bilo i jedno ensko. Pokrivena od glave do glenjeva, utjela je i skrivala dlanove da joj se ne pozna koja je, gledala je Ahmu, i zagledala se u njega, Atla-gia Fata. Da ju je neko pratio kui, vidio bi kako iza nje ostaje mokar trag. Da je presjekla put lovakim psima, oni bi zagubili jazavca i lisicu. Pa neka je sto puta runo o tome govoriti, Ahmina ljepota i snaga potekoe niz Fatu poput Vrbasa niz zemlju Bosnu. Atlagii su bili arijski koljenovii i oduvijek se znalo ta je u Livnu njihovo i ta ti, ako si Atlagi, po pravdi Boga pripada. Vazda

se imalo, ni za bezrodnih godina i ratova niega nije usfalilo, nosilo se ko usred Stambola, a ni hoda i hafiza nikad nije manjkalo. Ali loza im nije bila za meg-drna. Uskih bokova i lomnih zglobova, vitki i u dubokoj starosti, ni u jednom Atlagiu ne bi mesa za pola normalna ovjeka. Otpuhao bi ih svaki jai vjetar. Ali ako takva graa za muke i nije velika srea, enama je odreda davala ljepotu. Ko se Atlagikom oenio, taj se u ivotu imao ega nagledati. Fata je dola potkraj loze, ali opet dovoljno rano da bi bila ljepotica. Bezbeli da nije znala utjeti u koga se zagledala, ili nije ni htjela da je ne daju za drugoga, a kako je bila u oca jedinica, on nije imao srca da joj ita brani. Njegovo je bilo samo daju odgovara. A odgovarao ju je tako i toliko stari Safet da ga je na koncu prekinulo. Na denazu je, kao to je i red, dola sva arija, dooe i Velagii, pa dok je Safeta sputalo u zemlju, moda ba u isto vrijeme i usred tevhida, u kui iz koje se jo nije izgubio ni rahmetlijin dah, apnu Fata neto na uho Zuhri, sestri Ahminoj. ta joj je apnula, nije da bi se znalo, ali malo zatim krenu aikovanje. Viali su ih po baama iznad Atlagia kua, njega kako se nadviruje preko avlijskoga zida i nju kako s druge strane prinosi pekun da stane na njega i bude Ahmi ravna. Pria se da su je vidjeli kako pred njim skida zar sa lica i razmotava amiju. Kau da joj se kosa rasula do pola nonih listova i da je zamirisalo do pola sokaka. A kako li je onda, Boe slatki, mirisalo Ahmi Velagiu! Pa ta god da se mislilo i u Atlagia i u Vela-gia, te ta god da se prialo po ariji, doe svima normalno da se dvoje mladih uzmu. Ako su njihovi neto drugo raunali, raun im je propao, pa se pomirie s tim. Zima se bliila kraju i pade dogovor da vjenanje bude pred Alidun. Dosta je to vremena da se jedni i drugi pripreme, ali i da se mladi zaele jedno drugoga. Bilo bi tako da se na samo Jurjevo nije dogodilo ono to se moralo dogoditi jer je morao doi kraj

mutnih livanjskih vremena, vika zlata a manjka pameti. Kauri su na grad udarili s tri strane, a na etvrtu je bjealo sve to je imalo snage u nogama. Poluotkrivene ene i djeca, starci koji su samo coktali i potvrivali zadovoljni jer se njihovo ostvarilo, mukarci u snazi gledali su mrko u zemlju kao da im je ona kriva, oni bogatiji zvjerali su okolo praznih pogleda oito brojei ostavljene dukate, rasputeni askeri su pametovali, muhtari su se pitali zna li se za ovo u Travniku i Z7R ..3ZSL Sarajevu, pa ako se zna, zato ne stie pomo?, telali su od uha do uha prenosili lane vijesti, a sirotinja je neutjena plakala, jer koje imao najmanje, po nekoj naoj raunici, u surgunu najvie gubi... Oni kojima je bilo ispod asti da se nau u toj bjeaniji, koji nisu stigli ili kojima se bjealo malo sporije da im se ne bi primjeivao strah, bijahu posjeeni, posmicani kurumom, noem ili na neki trei nain. Kauri kao da su mjesecima hodali preko pustinje, pa su tako oednili da se preko svake mjere napie krvi. Pobili su sve muko to su zatekli, a da mu je glava bila iznad puanog kundaka. Puke im bijahu nekakve kratke, ko ih je pravio, taj ni prema djeci nije imao milosti. Tog dana bio sam jedini Livnjak kojega sudbina nije stigla. U kuu nam je upao kaurski vojvoda lino, sa jo dvojicom. Mater zatekoe u mut-vaku, taman grijala vodu da me opere. Onaj jedan upita: Da sijeem, vojvodo?, svidjelo mu se, valjda, glavu da joj kuha u onome loncu, ali vojvoda ree: Nemoj! Ako nismo nijednu ensku sjekli, onda neemo ni ovu. A mater uti, rije da progovori, samo stoji i gleda kako se mjehuri zraka diu prema povrini. Tako dooe i do mene. Leim onakav kakvog me je ostavila, gol kakav sam bio i prvoga dana, a pomaknut se ne mogu da pokrijem

sram. Pomozbog domaine, nasmijao se vojvoda. Ona dvojica stoje na pragu i ne smiju ui. Prepali se golotinje. Ja utim. Je 1' se to u ovoj kui ne pozdravlja kad dou gosti? Ja opet utim, ta u mu rei. On mi se tad unese u lice, vidio sam mu svaku ilicu u oku, a oi crne, zjenice im se ne daju razabrati. Veli: Sevap bi ti uinio ako bih te zaklao! A ja mu gledam onu bijelu skramu na jeziku, osjetim mu dah, a u dahu nema ni rakije, ni luka. Pomislih, kao to mi je u oca bio. Bi, rekoh mu, sevap bi mi uinio ako bi me zaklao. E, vidi domaine, mi nismo Turci pa da inimo sevapa. To ree, potjera onu dvojicu pred sobom, i ode. A mater pala po meni, suza suzu goni, govori: Sine materin, ta bi mater bez tebe, gdje sevap spominje... Ja utim i znam da bi i njoj sevap bio. Manja je alost da ivi od tuge, nego da me tri puta dnevno pere kao to me je prala i prvoga dana. Kau da nema vee sree nego kad mater prvi puta nahrani dijete, ali ja neto raunam da vee nesree nema nego kad tako ini do kraja ivota. Ispred damije okupili su ono enskadije i maksumadi to je u Livnu preostalo. Ba svakog ivog Bojeg stvora osim matere i mene. Pa vojvoda obilazi od djeteta do djeteta, jednog pomiluje po kosi, drugom veli: Ma vidi ga plae, tolika momina, a plae!, tree dijete podigne na ruke, pa ga v dvaput baci u zrak, a dijete se nasmije. ene ute i gledaju, suze im se osuile od uasa ako su ih i imale, pa ne smiju ni misliti kako e ovo sve da zavri. A on nakon to je obiao djecu, die pogled na matere. Pa ih sve gleda kao to dobar mesar gleda zaklano tele prije nego to ga raspolovi. Jednoj zavukao ruku u njedra, uhvatio je za sisu, ena se samo kameni, a on ju pita: Je li doji ili ti je uvijek ovakva? Ako je uvijek, onda e mi biti ena. I tako vojvoda doe pred Fatu Atlagia. A ona meu onim siroticama izgleda kao da se za Bajrama obukla. Tepeluk joj sav u srmi, rasula se po njoj svila, pafte se ispod sjaje i izazivaju, a na

nogama papue, crvene sa zlatnim nitima, kao da su juer iz Sarajeva stigle. Samo to joj pea nije preko lica, biva da kaur ne ima ta otkriti. Gleda vojvoda Fatu, gleda ona njega. On je gleda onoliko dugo dok Fata ne obori pogled. Od straha ili srama, vojvodi je svejedno. Ali kako je Ahmo mogao pola dana izdrati da ga crni ehab davi, tako bi i Fata pola dana izdrala vojvodin pogled. Nakon ega bi njemu iskapale oi. Pa da se ne bi smanjio pred svojima, a bogme i pred samim sobom, vojvoda progovori: Eno ti hanuma esme. Pa deder uzmi turski abdest na se. U mene ga bogme uzimati nee. Fata skoi, oi bi mu iskopala da moe, ali jezik joj se po srcu pusti: Stan der malo, vojvodo! Ako doe Ahmo Vela-gia, zor delija, a u mene aiklija, mogao bi i tebi abdest zatrebati. Ako se tad Livno nije cijelo u kamen pretvorilo, onda nikada nee. Prolomila se jalija mukom od kojega ui zabole gore nego od topova, pa ne zna u koga je vei zor, u kaura od sile koja ih kameni ili u ena od straha koji ih kameni. Vojvodi je preostalo samo jedno. Da dere svilu sa ene, golu ju baci u prainu, pa ju isijee i svaki joj komad kosti i mesa u zemlju zabije. Inae mu propade svo vojvodstvo i sva sila njegova. Ako tako ne uini, znao je, grijeh e mu porasti do neba. Osvetit e mu se svako zlo koje je u ivotu uinio. Da je kaluer, ne bi tako neto mogao pustiti. Ali kaurski vojvoda nije pogubio Fatu Atlagia. Nije joj se nadmono podsmjehivao, mudro je znao da to nita ne vrijedi. A ne bi to inio niti da vrijedi. Gledao ju je, ona je gledala njega. Kako je gledanje prestalo, ne zna se. Kauri potjerae ene i djecu pred sobom, da se lome po kamenju dok ih oni objahavaju i paze da ko ne umakne, a na elu vojvoda, jae na alatu. Pred sebe posadio Fatu, ba kao da mu je nevjesta.

Dobar je morao biti konj koji je izdrao takva dva bijesa na sebi i nosio ih sve do ravne Romanije. Tog proljea Livno je vialo rane, lijeilo se od sramote i pokopavalo mrtve. Klanjale su se denaze i uile kabur dove sve dok ih i posljednja muka glava nije napamet nauila. Od zlata nije ostalo nita, a malo je bilo i kua koje nisu do temelja izgorjele. Kauri popalie ta god su stigli, da se Livnjaci imaju oko ega zabaviti i da im se ne da vremena da krenu u osvetu. Carija vie nikada nije izrasla onakva kakva je nekad bila, te ostade samo pria da joj do Prizrena nije bilo ravne. Ali godina je, sreom, bila rodna, pa gladni ostadoe samo oni koji su navikli gladovati. Nakon mjesec ili dva poee se vraati ene. Slomljenih noseva, izranjavljenih nogu, a poneka i bez oka, stizale su kasno nou i uvlaile se u kue kriomice. Neku Belkisu mu je izbacio van, pa je danima poluluda bauljala Livnom, sve dok je jednoga jutra ne pronadoe objeenu u ljiviku iza kue. Jadnica je ba htjela umrijeti, jer stablo bijae mlado, a grana o koju se vjeala savila se skoro do zemlje. Nali su je kako klei, jezik joj ispao iz usta i uneredila se kako to ve kod objeenih biva, a pogani glasovi, nije moje da govorim iji, kazivali su da nije ni udo da Belkisa klei nakon to je kaurske obiaje prola. Velika je sramota sa enama dola, jer je bilo vano da se zaboravi ona vea, kada su muki krenuli u bjeaniju. Brzo se i zaboravilo, ali enama do smrti nije zaboravljeno. Nijedno se dijete nije vratilo, kauri uzee danak u krvi. Velagii su na Jurjevo najgore postradali. Pala je svaka druga muka glava, ali niko bez puke ili handara u rukama. Ahmo se, vele, tukao s desetoricom i devet ih je povaljao po ledini, ali deseti mu je s lea zabio no. Riknuo je kao bik i okrenuo se, ali mu je rana uzela snagu, pa gaje kaurin lako savladao. Ne zna se je li istina, ali ljudi priaju da ga je sam vojvoda povalio, najprije mu zabio bode meu rebra, triput ga okrenuo, pa kako Ahmo nije ispustio duu, klao ga dok su mu dvojica drala ruke.

I opet su izdrale ile koje su bile jae od ruku Sehaba Misirca. Mislili su da je mrtav, a on se uspio odvui do ume. Naao ga je Mujo Berbero-vi kako lei u nesvijesti, pa ga je s jo petoricom nosio do Velagia katuna. Tamo je na slami i ovjim koama danima leao ni iv, ni mrtav. Samo se ekalo kada e mu dua otploviti, te ga neto i nisu pokuavali povratiti. Niti su znali kako bi. Poslije je priao da mu je u san dolazio sa-hadija nebeski. Ko ti je, bolan Ahmo, taj, udili se ljudi, nema takvog. Ima, ima, vidjet ete vi kad vam doe vrijeme da poete s ovoga svijeta. Veli da je doao s velikim crnim kljuem i da mu je govorio: Ahmo, ja uinih to je do mene, a sad halal ti bilo, sprema se na ahiret. Biva, navijao mu je srce dok je ilo, pa kad vie ne ide, red je da mu to kae. Svakom e to biti reeno, govorio je Ahmo. Ali ga je upitao moe li mu ostaviti svoj klju. Niko mi to nikad nije traio, ni najgori zlotvor koji denneta vidjeti nee. Nikome nije draga muka od umiranja. Ali ako ve hoe, evo ti klju, pa tjeraj srce kad ti je muka toliko omilila. No, znaj da e na kraju popustiti. Kome je odbrojano, taj se ne vraa. I tako je, veli Ahmo, on tjerao svoje srce, a sahadija mu svake noi dolazio da ga pita je li mu dosta i zato mu je do zemaljskog ivota stalo. Da Fatu spaavam iz kaurskih ruku. Kad to uinim, mogu i u dehennem ako treba. Sahadija se udio, govorio mu da e je Allah spasiti, ali nije pomagalo. Ahmo nije imao vremena da eka na Allahovu pomo. Uevni ljudi su Ahmi Velagiu govorili da nikakvoga sahadije nema, niti se iko njemu slian spominje u Knjizi, i da mu je sve to od gubitka krvi i ognjice, ali on se nije dao, nego je ponavljao da e vidjeti oni kad doe vrijeme. Sredinom ljeta bio se sasvim oporavio i skoro da e krenuti da trai Fatu po Bosni, kadli se u Livnu pojavila Zejna, udovica Sefkije Atlagia, ena koja je najdue ostala kod kaura, a za razliku od onih koje su ranije dolazile, nisu je potjerali, nego je pobjegla. Ukrala je konja i pola Bosne prejahala te je arijom uzdignute glave proetala. Ako neto ima, to e biti reeno izmeu mene i moga mrtvoga

ovjeka. Drugi neko bude li mi ta rekao, kopat u mu oi i klet u mu sav porod. Tako je kazala i bogme je dobro prola. Ostala je izuzeta od sramote, iako na njezinom licu nije bilo traga od muenja. Dobro su je pazili oni kod kojih je bila. Zejna je Ahmi poruila da ne trai Fatu, jer ako je iv i nae, nee mu drago biti. Nita mu drugo nije htjela rei, osim jo da je Fata sauvala svoju ast, ali nije sauvala njega. I bolje da mu nita nije govorila jer je Ahmo Velagi istoga asa skoio na konja i bez pozdrava odjahao niz ariju. Bilo je ljudi koji bi poli s njim, s nekima se i dogovorio, ali to to mu je kazala Zejna, bilo je dosta da krene sam. Daleko je ravna Romanija i puno je vremena prolo. Na putu je vojvoda pazio da Fati ne usfali ni ptijega mlijeka. Trojicu je zaduio da paze na nju, a ona je u prainu bacala sir kojim su je nudili, pljunula je na janjca kojega su za nju ispekli, a jednoga je kaurina tako nogom udarila u glavu kad joj je htio pomoi da sie sa konja, da su ga morali vraati iz nesvijesti. Ali ne daj boe da bi joj ko uzvratio. Vojvoda Fati nita nije govorio, a svojim je ljudima rekao to je trebalo. Oni su ga sluali, ali se znalo da to ne moe dugo. Mogu mislit kako su odahnuli kad se nakon deset dana stiglo pod Romaniju. Tu e spavati, pokazao joj je lijevu stranu svoje postelje. Ako ja budem spavala, ti sigurno nee, rekla mu je. On je odutio. Tri je noi Fata Atlagia pjevala sve pjesme koje je znala, tako da vojvoda nije oka sklopio. Neu te siliti, rekao je. Ne moe me siliti, odgovorila mu je. Mogao si me ubiti, a to nisi uinio. Druge sile, vojvodo, nema. On je jo jednom odutio. Sutradan je naredio neka se Fata odvede u Novakovu peinu. Vodila su je dvojica njegovih hajduka, a tri koraka iza iao je kova s lancima i bukagijama. Bona curo, zato to ini, pitao je Fatu dok ju je okivao, zar ti nije bolje da poe za vojvodu? Boljeg

od njega u Bosni nee nai. A ona se samo nasmijala. Ostavili su je tako okovanu, ali su pod nju stavili duek i jastuke. Hrane i pia joj nije usfa-lilo, a na glavi joj isti onaj tepeluk s kojim je pola iz Livna. Ali daba joj sve to kad nema crnje i strasnije noi od one u peini, gdje se svaki glas trostruko uje i ne zna hoe li te raskomadati medvjed ili strah od medvjeda. A opet, ne zna se ko je tee spavao, Fata u peini ili vojvoda na desnoj strani postelje, jer se, im je svanulo, zaputio k njoj. Doao i uti. uti i ona. Odutjeli bi tako duge razgovore da on nije uinio neto to nikako nije htio, ali se nije mogao obraniti. Kleknuo je pred nju i snebivajui se, kao da ruku gura u vatru ili kao da se bori s veim junakom od sebe, prstima joj proao kroz kosu. Fata se nije otresla, niti ga je pokuala udariti onim lancima. Ponovio je pokret, a ona kao da mu je obraz prislonila uz dlan. Ili se njemu samo tako uinilo. Slab si vojvodo, rekla mu je tada, okuje me u peini, a podame turi duek i srmali jastuke. Meki si od ovoga dueka, ali daba ti sve. Kleao je vojvoda pred Fatom svakoga jutra, podneva i veeri. Ako bi ostao due, pa bi ga uhvatio mrak, peinom su zapjevala dva njihova daha. Da ih je uo neko ko ne zna ta je, mislio bi da to mladi sultan u haremu ljubuje s najljepom robinjom u carstvu. Ali bijae to samo glas peine i nita drugo. Kad bi joj dodirnuo kosu, ona bi se pustila, ali im bi je upitao hoe li poi s njim, ona bi se nasmijala, spomenula mu duek, rekla mu daje slab, da su bukagije na njegovim nogama, ali se ne vide, ponizila ga kako samo ena moe kad nije pod mukom voljom. Vojvoda je odlazio pognute glave i sutra se vraao. Njegova muka drugima je bila nevidljiva, jer je s njome rasla vojvodina okrutnost. Po Roma-niji se sa strahom govorilo o sultaniji u Novakovoj peini. Zavoljela ga je im je nije pogubio kad mu je rekla da e i on abdest uzimati. Ali svoju ljubav nije putala van, niti je ljubav prema kaurskome vojvodi ita mijenjala u Fati Atlagia. Osim jednoga. Ahmo se u njezinoj dui smanjivao iz dana u dan te na kraju nije bio vei od drage zagubljene stvari. Pretvorio se u

mahramu koja je ostala zaturena na dnu sehare. Prevrnula bi kuu da ju nae, ali onda je dola neka ljepa mahrama, vie nalik na ono to je skrivala njezina dua, pa kad je na kraju na dnu sehare nala onu staru, mogla je samo uzdahnuti i u tom je uzdahu sahraniti. Eto, takav joj je bio Ahmo Velagi, dok je okovana na dueku u Novakovoj peini doekivala i ispraala kaurskoga vojvodu. A zato ti ne bi pola za me?, upita ju vojvoda. Ona slegnu ramenima, pa ree: Razloga ima ko zvijezda na nebu, ali jedan je glavni. Nije nam iz dobra poelo, pa nam u dobru ne moe ni zavriti. Zato ne bi moglo, upita on, ko je ovdje od mene glavniji pa tako odredi? Ovdje i nije, ali tu jest, ree Fata, pa pokaza na svoje grudi, a zatim gore, u nebo iza peinskoga svoda. Nakon svega to si inio, mi vojvodo ne moemo skupa u jedno, a meni se u dennetu ne ostaje samoj. Kako je to rekla, salomi se u njemu sve, pa zaplaka. Nije ga tjeila, niti je njegova suza povukla njenu. Dolazio je i sljedeih dana, kleao pred Fatom, ali joj vie nije dodirivao kosu. Upitao bi je li ti hladno, je li ti tvrdo, je li te strah medvjeda, a ona bi odmahivala glavom i nikad nita nije traila. Da mu je barem traila da ju oslobodi, njemu bi bilo lake. Ali niti to. Sastavie se nebo i zemlja kad Ahmo Velagi izjaha pod Romaniju. Pala no usred bijela dana, a munje udaraju u sve to je vie od puanog kundaka. Ali njega nije briga, nego tjera svog vranca do pred prve kaurske kue. Nogom je tresnuo u vrata, a onaj to mu je otvorio, u ruci je imao no. Nisam doao da te ubijam, ree Ahmo, nego sam doao da te pitam. Eno je u Novakovoj peini, ree kaurin, a da ga nije ni upitao. I neka si doao da nam nevolju skine s vrata. Dok je gromove rastjerivao oko sebe, Ahmo je kudio svoju sporu pamet. Trebao je posjei kaurina jer je Fatu nazvao nevoljom. Naao ju je kako sjedi na dueku, pod glavom joj jastuk, a na rukama i nogama lanci. Stoji Ahmo, gleda Fatu Atlagia i ne prilazi. Ako je po buka-gijama, onda sam te doao izbaviti, ali ako je po

srmali jastucima, tada sam uzalud dolazio. Pa ti sad reci. Nije ni po jednom, ni po drugom, ree Fata. On se sjeti nebeskoga sahadije, kad mu ree da je uzalud kljuem tjerati srce nakon to mu doe kraj. Najradije bi se okrenuo i otiao, pa pustio konja da nastavi svojim putem, a na sebe dozvao munju. Je li tako?, upita je jo jednom. Jest, jadan bio Ahmo, ree mu i pogleda ga, a osmijeh joj kao kabur usred pusta mezarja. Kako se okrenuo, tako se nae pred kaurskim vojvodom. Stoji ovjek od Ahme za glavu manji, u ruci mu puka, za paom sablja dimiskija kakve su se nekada davno nosile. Ne mie se i nita ne govori, a munje ga s lea obasjavaju, tako da mu se ne vidi lice, nego svako malo poput izvora na suncu bljesne njegova sablja. Stajali su tako jedan pred drugim dva muka. Vojvoda bi na munji vidio Ahmino lice, Ahmo njegovo nije. Ako bi se i imali oko ega porazgo-voriti, a vazda ljudi imaju, pa bi i najgorega duma-nina neto upitao, sad ih je spajala samo utnja. Jedan je mislio zato ga drugi nije ubio dok mu je stajao iza lea. ta je u tom asu mislio drugi, to niko ne moe znati. Velika je tajna u ovjeka koji naoruan stoji i mirno eka pogubljenje. Nemoj, Ahmo!, vinula je Fata, a njezin je glas sedam puta odjeknuo u dubini Novakove peine. Fata Atlagia se vratila u Livno, a Ahmu vie niko nije vidio. Prialo se da je u Sarajevu, pa da je u Travniku, pa da se pridruio onim pehlivanima i da sad njega vodaju kao najjaeg ovjeka na svijetu. Govorilo se da je izgubio snagu i da se propio, da na Adi Ciganliji pretovaruje debanu i da je stigao do Ankare, samo da pobjegne to dalje od svoje ljubavi. Moda i nije Ankara, ali je istina da je bjeao. Poslije sam neto mislio je li mu kad palo na pamet da bi ostao njezin zauvijek, samo da je htio biti na vojvodinom mjestu. Fata bi viknula nemoj, vojvodo!, i to bi bilo zadnje to bi uo u ivotu. Kao da je ita dobro, jadan, vie i mogao uti. Daj Boe da nije tako pametan, pa da zna ta mu je kaurski vojvoda na kraju uinio. Fata se poslije udala za Adembega Sahinagia, udovca iz Bugojna,

i ivjela onako kako ive ene kojima je dogorjelo prije vremena. Ugasila je svu svoju ljepotu onako kako se gasi svijea, sa dva prsta, hladno i bez straha od vatre koje nema im je dotakne. Nadivio sam ih, ak i ako diu. A veeg se lukavstva nisam dosjetio nego da onima koji mi dolaze da pokupe sevap razgovarajui me, velim kako je nebo velika modra hartija koju je Bog za zemlju svezao tamo nad Bugojnom, u vrhovima planine Radue i da svako malo doe neka budala, zapali kraj hartije, taman da se nebo razgori nad naim glavama. Sitno je to od mene, ali ne znam kako bi ih drukije potjerao. Velika su napast ljudi, ali livanjska djeca su dobra. Okreu mi glavu kada mi sunce pone priti oi. Sve se nadam da e neko od te djece u dobro odrasti, pa da mu kaem kako mi je od sve alosti moje jedino ao to teman uiniti neu jednoj ljepotici i jednom razbojniku, Fati Atlagia i kaurskome vojvodi, kojem, evo, ni imena ne znam. DERT E moj Hamza, to ti je isto kao da si se meda prejeo, epao je uz mene Faruk Beirlija, loa na relaciji Sarajevo Viegrad, a ja mu govorim neka me se ostavi na miru. Ionako emo zadnji stii, kad pola teferia proe i ve se bude znalo ko je na ijoj strani. Neka, Hamza, samo neka, nije tebi ni do nas, ni do naih teferia. Zna ti uz koga se najbolje teferii. Zato ti i jest tako, ba kao da si se prejeo meda. Onog livadskog, s ravne Romani-je... Eto, tako ti se razgovorismo Faruk Beirlija i ja, a nigdje nam se zapravo ne uri, jer sam ja ve okasnio, a njemu je i tako svejedno. Prole su mu godine kad se mogao nadati da ga neko eka, ako je tih godina u njega ikad i bilo, jer s kraom ti se nogom neto i u glavi promijeni. Ne znam kakav je ranije bio, on je na eljeznici prije nego to sam se ja i rodio, ali u ovih estsedam godina otkako smo skupa, Faruk se vazda uhvati jednoga vica, reenice ili samo rijei, pa ju cijeli dan ponavlja, sve dok ti na ui ne izae i ne pone je u glavi vrtiti i nakon to Faruka otjera od sebe. E, Hamza moj, tebi je sad isto kao da si se meda prejeo!

A ja ta u, nego se smijem, i ne bi bilo poteno rei da je od muke. Smijem se, brate, jer mi je dobro. Bez obzira na Faruka i na to to me je vratilo s pola puta jer sam zaboravio harmoniku. Dobro mi je jer je danas subota, a sutra je nedjelja, oficiri su izveli milostive u pancirung, idu niz aleju i s visine gledaju platane, djeca im se smiju, a nene se i dalje ibrete, prvo okreu glavu, pa se vrte oko sebe ko zvrkovi, sve ne bi li se odnekud pojavio neko ko bi im kazao: pa ekajte ljudi, ne moe to tako. Proe ve trideset i pet godina kako je vabo u Bosnu doao, a one se i dalje ibrete. Mislim se, Boe dragi, kako li e biti pusto ako jednom doe i taj dan kada vie nee biti starih nena da se ibrete carskim oficirima i njihovim ljupkim bekim mi-lostivama. Hamza dragi, ti si se meni meda prejeo... A s Igmana sve pirka onaj hladni vjetri, jedva da se pod njim i listovi na granama pomiu, isti s trenje sasuene latice behara, ali hladi kao to to samo u junu moe, u junu i na Ilidi. Meni se nekako ini da takvog vjetra nigdje osim kod nas nema, jer da ima, ve bi se neto o njemu znalo. Hvalio bi se vabo, a Francuz bi pola svijeta u Pariz dozvao samo da osjete kako je kada taj vjetar hladi. Da ga je u Stambolu bilo, ne bi Turska tek tako propala, ili daje sultan ikada doao na Ilidu, ne bi mu carevina propadala i ne bi Bosnu ostavio vabi. Ja sve neto raunam ako car Franjo doe u Sarajevo, a pria se da e doi, pa ako ga zapute na Ilidu, ostat e nama Austrija za sva vremena. I bolje je da ostane, jer briga je vazda od onoga ko vlada, a nae je da radimo, teferiimo i ne rjeavamo svjetske probleme. Jo kad juni ne bi proao, ili kad bi svaki mjesec u godini bio takav, vru, a s tim igmanskim vjetrom, ovjek bi po vas dan samo hodao, od Marijin dvora do Ilide, pa do Vrela Bosne. A onda bi se svalio na travu, zalegao uz sofru na ponjavi koju neko donese, pa bi se rastoila mehka gradaaka, razlomilo bi se sira i hljeba, i tako cijeloga ivota. A kad bi jednom dolo vrijeme da se seli na ahiret, molio bi Allaha da te pusti jo malo. Taman da si ist kao tek roeno dijete i bez ikakvih grijeha, ne bi ti se dennet milio pored takvoga ivota. Eto, zato mi se i ne uri. Znam da u stii, a kad stignem, bit e mi

jedino mrsko to to sam doao i to sad mogu meraiti, umjesto da je put trajao jo samo malo. E, moj Hamza, ne mogu znati ako mi ti ne kae, ali meni se sve ini da si se meda prejeo... Heh, znam ja, Faruk samo eka kad u mu odgovoriti. Ili ne daj boe se obrecnuti na njega. Pa da se onako nasitno svaamo i da ga potjeram tri koraka ispred sebe, lice da mu ne gledam i da se mora okretati svaki put kad mi neto govori. On bi da skrati vrijeme, a ja bi da ga produim. Stigosmo tako do tri hotela, vabo sagradio im je doao, ko veli da se zna kako e nas poee obilaziti iz Pete i Bea. A ispred hotela starac s bakenbardama, ima u njemu dva metra, u admi-ralskoj uniformi. Gdje si ti zalutao, mislim si, nigdje ti ovdje nema mora. Pa gledam ja njega i gleda on mene i sve mi se ini da bi mu drago bilo kad bi se upitali za zdravlje. Smjeka se admiral kao da je sad trojicu izvarao na kartama, pa se smjekam i ja. On vadi ruku iz depa, upire prstom u harmoniku, i meni bude ao to ne znam njemaki, pa da ga pozovem da ide s nama. Nije vano to ne bi poao. Bio bi nam obojici merak. E, moj Hamza, zna li da ti se ja nikad nisam u koiji provozao? Vidi uda, Faruk Beirlija ne spomenu med! Ja vala jesam, kad god bi se napili, ja bi se fino koijom vraao, rekoh, a koijai se ba poredali, jedna kola za drugima, pa tako deset komada. Gledaju nas i cijene jesmo li ili nismo muterije. I nijedan da poleti, da nas nagovara. Pa da, kad v ne izgledamo kao vabe. A da zna da bi volio, jednom se provozat, pa mogu fino i umrijet. Zamisli, nit sam kondukter, nit sam firermainist, a u koiji se gospodskoj vozam, govori Faruk i gleda kako se sjaji konjska v dlaka i drhte sapi od silnoga zora. Cim neko naie, hajvan misli da e u koiju. Ma i nije ti neto koija, bolji ti je drugi razred u vozu, velim mu i

premjestim harmoniku na drugo rame. A je 1' ti teka, hoe da ti je ja malo nosim? Neu, bolan, ako ju mogu svirati, onda ju mogu i donijeti na svirku. Neka, daj Hamza, nije meni teko... Zaintaio Faruk da mi ponese harmoniku, a ja nikako da se domislim ta mu je. Nikad takav nije bio. Cuj, da on nekome nosi harmoniku! Ali sve ekam kad e rei da mi je teka kao da sam se meda najeo... Eto, a da smo poli koijom, nikoje ne bi trebao nositi, ree nakon to smo proli dvjestotinjak metara. A meni se namah stuilo, gledam ga onako malehnog, u akirama iz turskog zemana, epa i sope, a lice mu sivo kao u onoga koji nee jo dugo. Pa i nee, pomislim, ima ve godina Faruk Beirlija. I nee se nikad provozati koijom... Kako mi to pade na um, zgrabih ga za ramena i okrenuh ga na drugu stranu, kao da je drveni lutak, a ne ovjek, pa ga gurnuh da ide preda mnom. ta ti je, Hamza, ta sam ti sad uradio, gdje emo sad nazad, prepade se Faruk Beirlija, a ja mu ne mogu rei, jer ne znam kakav e mi glas iz grla izai, da emo se kao gospoda provozati koijom. Jebe pare, platit u, i jebe merak od duga hoda ako je loau dolo da se provoza koijom. A kako mu je lice sinulo kada se popeo na kola! Sjeo je uz koijaa, a ovom na glavi halpcilindar mogli smo i u onoga s fesom, ali znam da je Faruku ovo vee, pa mu se i lice odmah prebojilo, zarumenio se i zaplavile mu se oi, odmah se trideset godina podmladio. Hvala ti, Hamza moj dobri, ovo ti zaboravit neu! Ja se mislim ta mi, jadan, ima nezaboravljati i kakve koristi kad e i to proi. A pokraj nas promiu platane, vabo ih zasadio kao pod konac, tako da im ne vidi kraja, a mjesto do kojeg emo stii sitno je da se igla u njega ne bi mogla zabosti. ini ti se da nema prolaza, a opet zna da e proi i da e se drvoredi na kraju razmaknuti. Ili znam ja, jer sam se u koiji ve vozio, ali Faruk ne zna. Zagledao se niz aleju, sve skuplja oi i mirka, ne bi li ugledao prolaz, ali prolaza nema pa nema. I opet je onako star, briga mu se kao muki zar spustila preko

lica. Ne boj se, bolan, to ti samo tako izgleda, govorim mu. Ama, ne bojim se ja toga. Niega se ne bojim. Nego mislim ta bi bilo kad bi sad, evo dok se ovako vozimo, svega nestalo. Kako e, jadna ti majka, svega nestati, i to ba u subotu popodne, a sutra se ne radi? Eh, a ja ti mislim da nema boljeg dana od jednog ovakvog, pa da dragi Bog duhne u lampu i kae gotovo je. Kad je kijamet, ili kad uzbrdo loim mainu i ne znam hoe li ufatit zaleta do vrha, ili kad se sastave nebo i zemlja, ja znam da On o svemu brine i da mu je po volji, ali ovako, kad se sve smiri i umiri, meni se uini da je Njemu dodijalo i samo to ne puhne u lampu. E, pa efendija, kakav li je tebe tudum uio vjeri. Nije Allah nena Belkisa da pue u lampu. To ti misli jer si jo mlad. Jednom e se samo probudit i u pameti e ti ve biti da je gotovo i da gore negdje na Igmanu dvojica testeraju jelu i za tvoj tabut. Tako e ti biti moj Hamza... Kako mi to ree, tako se izgubi svjetla meu kronjama. Nije da je sunce zalo za oblake, jer ih nigdje na nebu nema, nego kao da ga oko vie ne prima. Eh, to te provozah budalo stara, to uope s tobom krenuh? Mogao sam te pustit da sam ide, ne zovnut te kad te vidjeh kod stanice na Cengi vili... Govorim tako sebi, ali mi se ne da povjerovati. Pa gledam gospodske vile kako niu na Stoj-evcu, evo ih dvije koje tu nisu bile proli put, ali umjesto da im se radujem, ili da mi omrzne krst to se u njima bakari, kao to mi i jedno i drugo inae dolazi kad idem na vrelo, meni se uini da te vile zidaju za ljude koji e se u njima obvikavati na grob. Bogati su, pa im se moe. Sjede u onim stolicama za ljuljanje, Allahu mili ludog li svijeta, zar amlica nije da insan osjeti vrstu zemlju pod sobom!, a na zidu im kuca drveni sahat i ptica im kukakvica ui njihov vapski denaza namaz. Ja mraka u ovakav dan! Da ga obasjaju tri sunca, ne bi bila dosta. A Faruk Beirlija kad vidje ta je sa mnom nainio, bi mu krivo i sve bi da me razvedri. Uzima koijau halpcilindar i stavlja ga sebi na glavu, pa mi se okree, biva gledaj me kakva sam hableina. A ja ga gledam, i gledam koijaa Maara kojem nije pravo pa uti, ili je navikao utjeti da se ljudi ne smiju kako govori, i vidim kako mu

vjetar preko elave glave nosi ona tri duga sijeda uperka i mislim se, Jano, moj Jano, gore je tebi nego nama. Nije ti dato da umre tamo gdje ti je mjesto, u tvojoj ravnici, nego e s nama pod zemlju, pa emo ti i dolje skidati eir s glave i smijati se im progovori. Nikom takve sudbine da dertom mami smijeh! A jesi li se ti, Hamza moj, neto ljutio na mene? Rekoh, nisam, to bih se ljutio, nego me ovaj vjetar raspuhao. Lae ti meni, nije to od vjetra, navikao si se ti u koiji voziti. Nisam se, bolan, navikao, nema ti tu navike. Jo Janoevi konji i nisu tako brzi, da su od onog pijanog Firdusa, od vjetra bi mi i suze pole. Hajde, ne lai Hamza, nisu ti suze od vjetra, nego sam te ja naljutio. E, ako je tako, halal ti bilo!, digoh glas i po-skoih na onoj konoj seiji, ne bi li rastjerao razgovor. Ali Faruk se ne da, nije epavog lako prevariti, pa me gleda i onaj mu se mali smijeak gnijezdi ispod lijevoga brka od kojeg bi zaplakao ko god mu znamen prepoznaje. Grdno je smijeiti se od alosti. Vala, brate Hamza, ja sam se meda najeo.i dabogda me pele izujedale! Eto, vie ti od toga rei ne mogu. To to mi se tad skupi u grudima progutalo bi sav mrak peine na Bijambarama, samo daje peina blizu. Ovako ostade u meni, gutao sam dok se imalo ta gutati, a onda se odjednom aleja razmak-nula pred nama, ukazao se prolaz izmeu platana, Faruk je uzviknuo: Eno ga, inallah, a ja mislio da nikada neemo stii! Pa kako to ree kao da je zaboravio na sve to smo priali. Skoio je dolje kao mladi, Janou pruio halpcilindar, a ja tek kad zavukoh ruku u dep, medu kovanicama osjetih da mi niz dlan lije voda. Da odmah moram zasvirati prsti bi mi se klizali po dirkama kao enske noge kad poledi Vratnik. Smiri se, Hamza, velim si, nije ni ovo najgore. Do livade gdje su nai trebalo nam je deset minuta, ali se Faruk Beirlija razbrbljao za dva sata normalna ovjeka. Te kako je to kad ne loi dovoljno brzo, ili kad u lopatu previe trpa, a vatra ne

moe gutati, pa se lokomotiva zaustavi tri metra pred vrh, ini ti se da bi je trojica jaih pehlivana mogli dogurati do gore, ali jok, valja se vraati, nema ni pehlivana, nego sve sami oficiri i neki svijet stoje poao rodbini u Srbiju, pa klizi nizbrdo, skroz do dna, i onda opet loi i loi i nadaj se da sad dobro loi, ali ti onda nema sree vee nego kad iz drugog puta lokomotiva preskoi vrh i nizbrdo loi onako fino, kao to vapske gospoe iz srebrenih kaikica eerom zasipaju vreli aj, te odmah zatim se Faruk prebacuje na priu kako je to kad u sarajevskom polju u zemlji izgnjili krumpir, pa Glamoaci dou na svoje i prodaju ga po Sarajevu za triput veu cijenu, a ne zna kome je Bog dao manju pamet, njima pa im je mjesto Gla-moem nazvao, ili tim njihovim krtolama od kojih je svaka ko glava u paeta... A ja mu se smijem i nikako se ne mogu sjetiti ta mi se maloprije onoliko stuilo i merak mi je stalno misliti o tome, jer znam da se neu sjetiti i da je dobra ova velika radost. Onaj mi igmanski vjetar sui dlanove i skoro u pod prstima osjetiti nevidljivo brano i prainu koja se ne mora istiti. Teferi je, bezbeli, dobro poodmakao, narod se rasporedio izmeu dva oraha, pod svakim sinija od ponjava nainjena, a na siniji bureka i raznih pita, suduke, sira travnikog i ilijakog, ko i vazda svega vie nego to treba. Nikoga ena ne bi pustila da se sramoti pred drutvom, a malo je neenjenih kao to smo Faruk i ja, pa se onda za zadnju subotu u mjesecu spremi i niko ne misli ta e se drugih dana jesti. A mogao si, vala, i ne doi kad te dosad nema! Nemoj Ahmo tako, naljutit e nam harmonikaa, pa ta emo onda, zvat Cigane sa emanetima? Neka, nee se on ljutit, drago je i njemu zasvirati; da mu nije toga, znalo bi se da je najgori kondukter na eljeznici. A uje ti Fahru, on e da govori ko je najgori kondukter, a nije se vozom provezo otkad radi na eljeznici! E, nek si mi ti mainfirer, u Binjeevu, zna se, mater im muko rodi, veli da joj je to za lokomotive... Priaju oni tako, pa svaki vreba hoe li njemu neto biti upueno, da to prije odgovori, a ja sjedoh na travu, za lea Baruhu Finciju, biljetaru sa Stupa, rekoh da onako uprazno razigram prste prije

nego to navale da sviram. Faruka nisu ni primijetili daje doao, a kamoli da bi ga pozdravili, ali se on ve progurao izmeu ekonoma Muje i onog Burazerovia to mu ime ne znam, a svi ga zovu Buraz, to zbog prezimena a to zato jer iz Hercegovine vercuje duhan i tako zaradi jo tri loake plae, i eno ti mog Faruka, ve se prihvatio uzljevaka i kiselog mlijeka, pa sve vreba onaj burek to gaje savijala Burazova Hanka, jer je njezin s najvie mesa, da se vidi koliko njezin ovjek zarauje. Ja ga jest ne mogu i kapak. Ne zato to mi ne da potenje, nego zato to se zna koliko mesa i krumpira u piti smije biti. A neu i zato da mi Buraz ne kae neto, jer njegovu istrpiti ne mogu. Pa gledam preko Barunova ramena mog Faruka kako halie uzljevak, krenuo je jadan od najposnijega, a sve gleda Burazov burek i moli onoga svog malenog Boga da Buraz okrene glavu na drugu stranu, da ne stigne rei inallah kolegen, bezbeli od prekjuer nisi jeo, pazi da se ne udavi, a vidi te, ko deva Muhamedova, alejhiselam, najest e se danas, pa e ti trajati mjesec dana... Sve e to, i ko zna ta jo, izgovoriti Buraz, ako se Faruk prerano bureka mai. Pa sad eka, drug moj dobri, da hrsuz prestane gledati u svoju tepsiju. E, jadi moji, da ga financi hoe ufatiti, promrmlja Baruh Finci, a da ni vidio nije da u isto gledamo. Ako ga i ufate, bit e kasno, rekoh, a Baruh se prenu, pa zausti da neto slae, biva rekao je neto to veze s niim nema, a ja ga uhvatih za rame, neka Baruh, neka, sve je dobro, isto mislim ko i ti. Ali nikad ovjek ne moe znati, ree on, pa se okrenu k meni, a je li ti dobro harmonika? Ne znam ta bih mu rekao, za harmoniku se tako ne pita. Ona je vazda ista, ako ju ne razdaje po sokolakim svadbama pa ju rakijom ne ispoli-jevaju. Ali Baruh pita, samo da bi pobjegli od prie. On vazda tako, kae neto i onda bjei. A dobar je ovjek. Pusti harmoniku, nego jesi li ti dobro, kako Simha, kako djeca? Kako me na to pogleda, znao sam da neto krivo upitah. Zna Hamza, meni ti je umrla Simha, ima ve est mjeseci. Samo kliznula s kreveta jedno jutro i vie je nije bilo.

Jezik mi se svezao, traim ono prvo to treba rei, a kad tako trai, vazda krivo nae: Baruh, bolan, pa to mi ne ree? On gleda, oi mu se usitnile i uvukle, pa veli nisi dosad pitao, ni drugi nisu, pa raunam da je bolje ako ne kaem. Da ne kvarim teferi. Nit si ti sad ta pametniji, niti je meni lake. Eto, bolje da nisam ni rekao. A djeca? Kako ti djeca? Ha kako, ono manje nae mater u onom veem, i tako osam puta. Naganjaju se po avliji, skupit ih ne moe. A ja ne daj boe da koje udarim, kako u ga tui kad je ostalo bez matere. Zna kakva su maksumad, koriste kad im se babo razmeka. Pa ih gledam tako, sluam ih kako se smiju, i lijepo mi bude taman da i zadnji tanjur u kui razbiju. Al' vidim da oni nisu ostali bez matere, nego sam ja ostao bez Simhe. Eto, Hamza, tako ti je to. Nego ti nama fino zasviraj, a drugo e ii tamo gdje treba. Ja ga i ne upitah koju u, nego krenuh potiho, sve se nadam drugi nee uti i okrenuti se, imaju jo svojih pria, Ima 1' jada ko kad akam pada. Polako vezem, sporije nego to treba, ali to dalje odmiem, sve mi se vie ini da sam za Baruha Fincija trebao nai neku drugu, jer kad doem do onoga draga dragog doziva bez daha njemu bi moglo doi ono to sad doi ne treba. I sve odlaem, ponavljam i dopijevam, ali koliko god odlagao, pjesma se mora dovesti do kraja. Neka Hamza, ko sad pusti suzu, niko ga nee pitati zato... Kako on to ree, ja skidoh harmoniku. Trao sam preko ledine, tamo prema vodi, meu vrbe i jedino me bilo strah da neko ne poe za mnom. Ali sreom nisu poli. Ili ih je Baruh zaustavio, ili su mislili da mi se u po pjesme pripialo. A nije, nego je samo ukrivo krenuo dan otkad je Faruk Beirlija poelio da se provoza koijom. Stajao sam na kamenu, a voda je tekla i s lijeve i s desne strane. Dalje se nije moglo. Mogao sam skoiti u vrelo, rijeku koja se raala iz hiljadu izvora, ali se nita ne bi promijenilo. Voda je bila ledena kao no u snijegu, kao prola zima, nikad se toliko ne zagrije da postane slina ljudima i zraku. Pastrmke koje u toj vodi ive ne

znaju za juni, vrele dane, sunce koje udara u elenku i hladan igmanski vjetri po kojem se ovo mjesto razlikuje od svih drugih mjesta na svijetu. Mogao sam skoiti u tu hladnu vodu, ali bih samo nakratko zaboravio. I to koliko je Faruk Beirlija bio nalik mejtu prije nego to se popeo na koiju, i to kako je u onoj taki u kojoj se spajaju redovi platana vidio svoju smrt, i to kako je Baruh Finci mislio da ga ne ujem, i to to mi je morao rei da mu je umrla ena, zamoliti me da zapjevam, pa kada sam ja zapjevao jedinu krivu pjesmu, onu u kojoj draga dragog doziva bez daha i u kojoj se, neotpjevano, pita slatko gonde da 1' jo misli na me, sve sam ja to, kaem, mogao zaboraviti, ali samo na tren i samo dok tijelo ne prepozna je li ga spopala vrela ili ledena voda i ne odlui, onako bez pameti, bjeati van. Umjesto da skoim u vodu, tako plitku da u njoj ni guzicu ne bih uspio skvasiti, a istiju i od suza, najprije sjedoh na onaj kamen, pa mi ne bi dosta, nego legoh u travu i naslonih glavu na njega. Tu ga je postavilo glatkog i udubljenog, taman da ljudska glava na njega stane kao na jastuk, pa se zagledah u nebo, kroz kronju vrbe, i zamirisa mi odnekud bejturan. Odakle meu vrbama bejturan i je li mu usred juna mjeseca vrijeme? Osvrnuh se oko sebe, ali nigdje ga nije bilo. Priinilo mi se i nastavilo mi se priinjavati dok god sam tu leao. I najprije sluao vodu kako mi ubori nad glavom, a onda je neko krenuo razvlaiti moju harmoniku. Prvo mi se uini da je Mirso, skretniar iz Sokolovi kolonije, ali nije Mirso, on bi to ivlje razvukao, da se ne uje koliko mu je tvrdo uho. Pa sam mislio daje Hikmet Murteza, stari Arnaut, ve mu je sedamdeset, a ne da se u penziju, ali nije on, ne bi Murteza bez pitanja uzeo tuu harmoniku. Ili je Jozo Penava, moj vrnjak i najbolji pjeva na eljeznici, ali da je on, ve bi zapjevao, ne da se njemu dugo prebirati, nego bi to prije da pjesma kae kako je bilo. A ako nije ni Jozo, onda ja ne znam ko je. Na meni je da sluam i

mislim odakle to dolazi, ako nije iz moje glave, miris bejturana. Jesam li u neka doba zaspao ili nisam, to ne mogu rei, jer ne znam. Ali kada sam otvorio oi, nebo meu vrbama vie nije bilo onako jarko plavo, blijedilo je kao svilena marama ako se pere u lukiji, a bejturan se izgubio i nisam ga mogao povratiti u sjeanje. Nisam znao kako mirie, ni mirie li uope, ali onaj je isti i dalje svirao harmoniku, a da nije zapjevao. A da je dugo vremena prolo, osjetio sam u nogama kada sam krenuo da ustanem. Koljena su mi se ukoila, zglobovi su zamrli, sve je govorilo nemoj Hamza, gdje e Hamza, lezi dok ima zato. A vazda isto, iznutra ti govori da ima zato, ali se u pamet dalo neto drugo. Rekoh, da vidim je li se Faruk Beirlija doepao Burazovog bureka. Gdje si bolan Hamza, mi se ve prepali!, kaza Baruh Finci im me je vidio. Raspio se teferi dok te nije bilo, govori Faruk i pokazuje na onu jednu ponjavicu to je ostala i na njoj tanjur s malo bureka i sira: ovo smo za tebe ostavili. A meni mutno u oima, jezik mi onemoao i ne da mu se pokrenuti, pa da pitam ko je to svirao moju harmoniku. Eno je, lei na travi i ubij me ako sam uo kad je utihnula. Znam da njih dvojica ne znaju svirati, a treega nema. Pa to odoe tako rano, nije jo ni akam pao? Teko, digli noseve, vele jebe takvog harmonikaa, donese harmoniku, pa nestane. A zato ste vas dvojica ostali? Hamza bolan, nemoj se ljutiti prije nego oi otvori, mi rekli da emo tebe ekati. I veli, nita bez harmonike, je 1'? Eto, tako rekoe, jo je Buraz rekao da jebo on sebe ako hanumu opet nadigne da razvlai pitu za teferia. Ba je tako rekao? Nije, bolan, Hamza, vidi da te hvata na trehu; bogati, jesi li ti vazda takav ters kad se probudi? Htjedoh rei Baruhu da nisam ni spavao, ali onda pomislih kako mi je bolje da utim. Moda stvarno jesam, pa su me njih dvojica obilazila dok sam hrkao. Odluih tako i ne pitati ko je svirao harmoniku dok me nije bilo. Neka mi sami kau. Nego, Hamza, hajde ti nama dvojici zasviraj Ima P jada ko kad akam pada, vrijeme je, eno zae sunce. Ja gledam, eno ga, gubi se iza brda i

obasjava onaj jedan komadiak neba i neiju kuu pod umom. I rekao bih mu, nemoj Baruh tu pjesmu, zna kako je proli puta zavrila, ali mi se onda uini da mi je lake da ju otpjevam, nego da mu to spominjem. I tako sam ti ja pjevao sve po redu i kako ide, gledao ga kako se smijei, pa sklapa oi kad dou oni neki dijelovi kod kojih dobri ljudi gledaju u sebe, a loi potegnu da e razbiti au, i sve mi udno da ne misli na Simhu. Ili mu se ne vidi da samo na nju i misli. Kako zavrih, tako i sunce sasvim zae, vie se nije dalo prepoznati koju je kuu obasjavalo i utihnu sasvim onaj vjetar s Ig-mana. Eto, rekao bi ovjek da je to neko navukao zavjese u bolesnikoj sobi, kaza Baruh Finci i bi vrijeme da poemo kuama. A ko e ovo pojesti?, upita Faruk Beirlija dok sam ja prtio harmoniku, a Baruh slagao onu po-njavicu. Ponesi i ne pitaj, rekoh mu. Dat emo usput nekome, probudilo se u Faruku da ne mislimo kako je kui gladan. Jata nego emo dati, samo ti spremi u bou. I tako poosmo i doosmo svaki svojoj kui. Eto vidi, u neka doba svu sam priu ispriao. Bio je to zadnji eljezniarski teferi na Vrelu Bosne. Par dana prije sljedeega kod Latinske uprije ubie Franju Ferdinanda, a malo zatim se zarati i zadugo ne bi nikakvih teferia, akami su padali a da ih iv insan nije primjeivao, proe vrijeme od pjevanja. Meni je harmonika ostala pri ruci, ali vie nikada s njom nisam bio dobar kao na tim eljezniarskim teferiima i akamlucima. im bi je digao na koljena, prije nego to je i rastegnem, pitao bih ko li te je, nesretnice, onda zasvirao? I odmah mi vie nije bilo do pjesme. Sve dok mi Daut Teftedarija iz Pariza 1927. ne donese novu harmoniku. Staru sam, bez alosti, prodao nekom Demilu Serhatliu, i otila je s njim u Podgoricu da je ja vie nikada ne ujem. S Faru-kom Beirlijom drugovao sam cijelo vrijeme rata i bio sam uz njega kada se u jesen 1918. opratao s duom. Ne upitah ga sjea li se kako sam ga provozao u koiji, nego sam ekao da mi sam kae. A nije rekao. Na

svaemu mi se zahvaljivao, istinom i pretjerivanjem preporuivao me Onome kojem odlazi, ali koiju nije spomenuo. Nije, a trebalo mi je da kae. Baruha Fincija je bilo poslalo na front, zavrio u zarobljenitvu i jedva se iv iz Nia vratio, pa sam ga znao sresti kako niz Obalu pancira u akam drei se pod ruku sa enom. Jest, sa Simhom. Istom onom koja je umrla. I vazda bi me neki led probijao kad ih vidim, ne zbog njih, nego zbog onoga to sam osjeao dok sam mu juna 1914. u sam akam pjevao Ima 1' jada ko kad akam pada i dok sam na njegovome licu traio znak da mu je umrla ena. A, eto, nije, kao to ni bejturan nije mirisao. Star sam ovjek i veega derta nisam imao od onoga koji me je potjerao do vode da legnem na kamen izdubljen za moju glavu. Malo mi je vremena ostalo, pa e mi taj dert biti upisan i kad me ne bude bilo. A najgore je to ga nikome nisam mogao rei, jer bi svako kazao Hamza, bolan, to ti je sunce bilo udarilo u glavu. Ja znam da nije sunce, a vie mi nije vano ta jest. Odsvirat u ti Ima P jada ko kad akam pada ako ti je toliko stalo, ali poteci i nai neiju harmoniku. Moja Francuzica ti tu pjesmu ne svira. MEKTEB Omere, Omere, to se ne utopi, munja te spalila dabogda! Evo, ima ve esta godina da mostarske matere tim rijeima doekuju keri kad im se uplakane v kasno vrate kui. Dolazio jedan Ceh i popisivao ta narod smilja i govori, pa je tako zapisao i ta matere govore kerima. Knjigu e od toga nainiti, a hoe li je ko, takvu, itati i hoe li se upitati koji je i iji je bio taj Omer, nikoga, pa ni dangubu Ceha, danas nije briga. A najmanje je briga Omera. On radi po svom i o svom da ne kaem kurcu u gaama, a o svemu drugome neka vodi rauna onaj koji je nasadio ovaj grad gdje ne treba i od svega mu dao vika, pa je i ljude u njemu nainio takvima da vazda o sebi bolje misle nego o drugima. Ne bih lagao, takav sam vam i ja, jer sam se u Mostaru rodio i jer je svako moj, do u deveto koljeno, ovdje roen. Ako od koga ujete da je sreo Nisimovia koji nije Mostarac, znajte da lae. Svi Nisimovii su iz Mostara i svi su mi rod.

Ali da ne nastavim o sebi, jer Bog zna kad bih zavrio, nego da se vratim na Omera. Bilo je to jedne godine za ramazana, poslao ga babo u pekaru po somune. ena govorila: Nemoj, bolan, Ismete, ne alje se dijete preko mosta! Omer, naime, nije imao ni etiri godine. Ali babo ni da uje. Zna, ako sam krene po somune, nee usput izdrati, nego e opati somun prije nego se popale kandilji na damijama i propast e mu sav post. A prialo se i da je to bilo prvi put da je Ismet Salihovi izdrao do mubare noi, lejlei kadr, a da se nije omrsio, nit je vode popio, nit je cigaru zapalio. Pa nee, valjda, na kraju ramazana sve baciti u hela samo zato to bi mu somun zamirisao prije vremena. A opet, ne moe ni enu pustit do pekare, jer ko zna koga e ona usput sresti i koliko e se zadrati, a ako iftar bude kasnio, Ismetu ili e puknuti srce, ili e mu drobina ispasti kroz nogavicu, ili e se, dragoga mu Boga, sutra pokrstiti, pa da posti dva dana u godini ako se i toliko u krana mora. Zato je najbolje da Omer poe po somune. Jest da nije navrio ni etvrtu, jest da ne zna kazati r i 1, jest da je stotinu ejtana u tom djetetu i radi samo ono od ega se u kui i oko kue gine, ali valjda nee pasti u Neretvu. Ako padne, tada emo ostati gladni, mislio je Ismet. Barem su tako govorili oni koji u ariji znaju ta ko misli, a ne samo ta ko govori. Pa da ne duim, jer sigurno znate kako je dalje moralo biti: Omer je preao most i kupio osam somuna, est za babu, a dva za sve druge u kui. Ceker je bio vei od njega, ali ga je junaki vukao i na povratku dovukao do sredine mosta. I onda se, dijete ko dijete, upitao zato ljudi hodaju po sredini mosta kad mogu i po ogradi. Pope se Omer na ogradu i taman da krene dalje, kad ga je pre-tegao ceker, pa poletjee i somuni i Ismetov mali prema zelenoj rijeci. Oni koji su to gledali, kau da su tako dugo padali da se moglo izbrojati somune koji su ispadali iz eekera. Pljusnue tako u Neretvu osam somuna i deveti Omer. Somuni isplivali, a dijete potonulo. Proklinjala je Fata mua to je dijete slao po somune, upala mu

digericu kao to samo matere znaju, izgovarala rijei za koje on nije znao ni da postoje, vadila iz njega svaki japrak i svaku dolmu to ih je od njezine ruke pojeo u ovih deset godina, zazivala teke bolesti i grdne rane, ali da mu smrt doe to kasnije, pljuvala ga i grebala po licu, dok se Ismet kamenio na seiji, a da nije znao od ega mu je stomak prazniji, od toga to je iftar propustio, ili od toga to je sina izgubio. Dobro, moda ni ja o svemu tome ne bih ovako priao da sutradan oko podne ne dooe neki ljudi i dovedoe Omera ivog i zdravog. Kau da ga je Neretva izbacila negdje kod apljine. Ako su i slagali, dobra im je, jer do apljine voda ne bi nosila ni karpuzu da je kome sluajno ispala. Poslije je pitalo Omera kako je ostao iv ispod vode. Lako, vidio sam da voda ne valja kad se die. I ta si, jadan, onda? Pa nisam vodu diso! Trajala je neko vrijeme pria o malom Omeru koji je pao s mosta, a iv ostao jer nije vodu disao, 415 ali je onda nestala, raspala se kao osam raskva-enih somuna, i od svega ostade samo to da je Ismet Salihovi dijete slao u pekaru, jer nije bio tvrd u vjeri, i to da Omeru ni Neretva nije mogla nita. Ako je maksum bio takav, kakav e tek biti kad malo uzraste. Ili gazija, ili haramija, tree ne moe biti da bude! E, ali prevarie se ljudi, a bogme su se prevarili i Ismet i Fata. Niti im je sin postao gazija, niti haramija, a ni poguzija to je po babi najprije trebao biti. Da bi bio gazija, pravedan u dui a svirep na djelu, Omeru je falilo od svega pomalo. Neto pameti, neto i snage, a najvie mu je falilo mraka. Njemu je vazda sve bilo dobro i potaman, svaku je nevolju umio na dobro okrenuti, a da guzicu s mindera ne pomakne. Da bi bio haramija, otar na sablji i lakom na zlato, Omeru je falilo i otrine i lakomosti. Kao ona trava to na stablima ivi i posie im duu, tako se i on smjesto posred dunjaluka. Zato bi krao, ako moe uzeti a da ne ukrade? A poguzija nije bio jer se nije uvrgao na babu. Na koga je, ne zna se.

Da se zna, ve bi tome mezar prekopali! Kako je rastao i jaao, a ene bi kazale i ljepotao se, tako se u Hercegovini mijenjalo vrijeme. Ranije bi se znalo promijeniti po vezirskoj ili aginskoj, ali samo u ljudskim glavama i srcima, a sada se mijenjalo po Omerovoj, ali ne u ljudima, nego oko njih. Nekada smo gledali kakvo je vrijeme u Bosni, pa ako naie neko od Konjica i kae da je u Konjicu pao snijeg, mi bismo znali da e za dan-dva i kod nas. A ako bi se more pruilo do Komina i Kule Norinske, udario jugo i potopio ene koje su na trupcima plovile u polje, ako bi oko Metkovia zaredali sprovodi, zvonila crkvena zvona i u alost se dao kranski svijet, znali smo da i nama valja paziti, jer nee vremena proi, a nad Mostarom e biti isti takav kijamet. Tako je nekad bilo, pa smo Boga hvalili to smo u sredini, izmeu Bosne i mora, pa nam svako nevrijeme doe najavljeno. Ali kako je Omer stasavao, tako su nama prestali stizati i snjegovi iz Bosne i vjetrovi iz Dalmacije. Zima zna proi, a da se u nas nijednom ne zabijeli, i ve smo zaboravili kako je to kad s juga zapue. Narod je ovu promjenu pripisivao kojeemu i mnogi su je smatrali dobrom, jer je po novom proljee poinjalo mjesec nakon Boia, a ljeto, vrelo i suho, produilo se do u kasnu jesen, jedino su matere sa enskom djecom bile nezadovoljne te su u novim nebeskim adetima vidjele ejtanska posla. Dok je mrak rano padao, a vjetar i snijeg utjerivali svijet u kue, dok je Mostar bio na pola puta izmeu morskih i bosanskih nevremena, znalo se za red u svemu, pa i u aikovanju. S Omerom i to bi poremeeno. Mlade cure izlazile su iz kue nakon to padne podne i sunce prestane priti kamen, a matere su im govorile da e biti degeneka ako se ne vrate do akama. Otkad je svijeta, takvo je pravilo i tu se nita ne moe mijenjati, samo to je do prije koju godinu akam padao im prva koko zijevne, a trgovac Levi tri puta testijom udari o svoj epenak i dozove Ristu Bokora da mu skoi po vodu. A po novome Risto se vrati s punom testijom, Levi se umije i podapere, odspava na svojoj seiji, razbudi se, popiie kafu i triput ophoda

ariju, a akam nikako da padne. Sunce kao da bi i zalo, kamen ne blijeti kao u podne, pa moe u njega gladati, ali je i dalje dan, ne pale se petrolejke, liste dunika se prepisuju na nebeskome svjetlu, muderisi sjede uz Neretvu i ue iz svojih knjiga, a matere gledaju u nebo kao da gledaju u svoj kabur, i ekaju akam, ali njega nema pa nema. A kad konano padne, sretna je mater kojoj se ensko dijete od Omera ne vrati uplakano. Ako zaplae, a svakoj se to jednom dogodi, tad mater govori: Omere, Omere, to se ne utopi, munja te spalila dabogda! Prije nekog vremena dolazio je neki Jozo, uh-ljup iz itluka, koji nikome nije bio drag jer bi donosio duhan tek kad bi znao da se i zadnja duhankesa u ariji sasvim ispraznila i da su pre-sahle zalihe u svih trgovaca, pa je svoj duhan prodavao po triput veoj cijeni od najskupljega. Ali ovog je puta doao da pita, a ne da prodaje: Ko vam je taj Omer? Ko je da je, na je. A ta to tebe briga? Onako pitam. Trebao bi mu se zahvaliti. A za ta, bogati? Duhan mi je rodio kao nikad. Dobro mu ini ovo Omerovo sunce. Gluho bilo, nije Omerovo, nego je Boje. Znam, ali ga nije bilo prije Omera. I Bogu hvala to on nije na nego je va. Da je na, popovi bi ga na lomai spalili, samo da im se vrati ono vrijeme od prije. Ne rekoe Jozi gdje da Omera nae, nego ga uputie da gleda svoja posla i ide svojim putem, jer bi mu se glava mogla zakotrljati po kaldrmi, ali upamtie ljudi ta je Jozo rekao. Znali su da to ne smiju enama rei, jer uju li one kako se popovi rjeavaju vraga, moglo bi biti nereda u ariji, a mogla bi i planuti Salihovia kua. Ali upamtili su, zlu ne trebalo, kako treba s Omerom, ako mu, gluho bilo, muka stvar poleti tamo gdje ne treba. Lako je za suze, nije aikovala koja nije proplakala, ali neka nije gorega. Malo ko je u ariji znao gdje se Omer nalazi sa curama, ni ta sa njima radi. Sve dok jednom Mujo Cerimovi nije podgovorio pastorku Belkisu, zmiju u enskome tijelu, da poe u Omerov mekteb i izvidi stvari. Nju nisu zanimali muki, pljunula bi i

opsovala ako bi joj neki dobacio. Momci u ariji su se plaili Belkise. Ako je pogleda, sve e biti dobro, ali kae li joj neto, pamet e ti se zamutiti i zaboljet e te glava, a moe biti i da ostane slijep. Belkisa je bila lijepa kao slika dok je utjela, ali nakon to pljune i opsuje, bivala je tako runa da su momci vjerovali da pamet muti i kvari oinji vid. Udvori se ti, lijepo, jaranicama, pa neka te povedu, uio je Mujo pastorku, na ta mu je ona rekla da nema jaranica, a i ne zna zato bi to uinila. Tako joj je obeao zlata koliko treba za morsku lau, i da e ju pustiti da ide svojim putem nakon to uini kako joj je rekao, pa je Belkisa pristala. Napravit e kako babo hoe, a nakon toga ju ova arija vidjeti nee. Na kraj svijeta e otii i gdje god bude, trudit e se samo jedno: da Mostaru okrene guzicu! Tako je govorila, a ja joj, milostivog mi Allaha, nita ne zamjeram. Drugi, znam, hoe, ali kakva god daje bila, Belkisa zmija ili Belkisa muko, ja obrazom svojim peatim da Mostaru guzicu okrene ko god moe! Ve nakon sedam dana Belkisa je dospjela u Omerov mekteb. Ona je rekla da je to mekteb, a drugi neka shvate kako im je volja. Na stijenama uz Neretvu, sat hoda od mosta, nalo se tristo djevojaka. A meu njima Omer jedino muko. Posjedale su jedna uz drugu, pa stale graktati o sve-mu i svaemu. Cim se neka nasmije, smijeh se prenosi du obale. Posljednja se smije i deset minuta nakon prve. 0 svemu cure priaju, samo ne o onome zbog koga su dole. A Omer sjedi usred jata, skupio usnice pa cvrkue o kani i surmi. Najbolja je, veli, kana iz Damaska, jednoj je Mag-buli, ljepotici iz Monastira, planula kosa od kane iz Damaska. Toliko je crvena bila da se nebu uinilo da je plamen, pa se zapalila Magbulina kosa, a ljepotica ostade elava. Poslije je, pria Omer, u jevrejsku mahalu otila i za rabinova sina se udala. Vie se nije zvala Magbula, nego Rahela i do kraja ivota bi najpobonija jevrejka. Hvalila je novu vjeru jer u njoj, valjda, pie da ene moraju brijati glavu. Naa da je ostala, svi bi je smatrali nakazom bez kose. Eto, tako Bog nekad preraspo-reuje due. Kurvi turskoj, koja je htjela da joj kosa bude crvenija od najcrvenije, spalio je kosu i od nje nainio najpoboniju jevrejku.

Sigurno ima i neka pria o jevrejskoj kurvi koju je uinio dobrom muslimankom, ali ja takvu priu ne znam. Da sam je i znao, ve bih je meu tristo jaranica zaboravio. Uto se cure opet nasmijae, deset minuta je trajalo prije nego se posljednja nasmijala, a Omer otpoe priu o surmi. Lau oni koji kau da moramo sakrivati svoju ljepotu i da nije dobro ensku se oholiti. Ni pred mukima, ni pred Allahovim okom. Lae i ona pjesma o djevojci koja se suncu zamjerila jer mu je rekla da je ljepa i od njega i od njegove sjajne mjeseine. Zamjerila se, nesretnica, svojim zaovama, pa su joj na spavanju lice polile kiselinom, a ne suncu, Bogu i mukima. Da je tako, pa zar bi se surma u Arabiji pravila, u Meki i Medini, gradovima iz kojih je Poslanik krenuo iriti vjeru? Nema surme izvan Arabije, a nikad je niko otamo nije donosio osim hadija. Pa kad ponestane surme u Mostaru, ne pitajte se, cure moje, jeste li se previe oholile i troite li uzalud vrijeme na ljepotu, nego se upitajte jesu li vaa braa i oevi zaboravili na ta ih vjera obavezuje? Zato ne idu na had, jer dok su ili, bilo je surme i nisu ene oi podvlaile ugljenom! Kosa mu se na suncu presijavala, brada crvena od kane kao u starog alima, a oi mu podvuene surmom, tako da izgledaju vee nego to jesu, crne kao no kada se udunu sve petrolejke u ariji, a po oznojenim arafima valjaju se njih dvoje. Svaka od tristo djevojaka vidjela se na tim arafima, u Omerovom oku podvuenom surmom, i svaka mu se pokuavala primaknuti. Ali to su se one blie primicale, to su njegovi pokreti bivali sve meki i lepraviji. Mahao je rukama kao da ih vjetar raznosi na sve strane, i kao da djevojke eli posramiti. Omerove ruke bile su enstvenije od njihovih, a po zraku su se jasno dali proitati ornamenti koje su crtali Omerovi prsti. Ispisivao je levhu za svaku od njih, i svaka je mislila da ba nju gleda i da ovo zbog nje ini. Jedne e tu levhu, nevidljivu mukim oima, zauvijek sauvati na bijelome zidu svog halvata, gledat e u nju kad ve budu imale petero djece i mua

pijanicu, i bit e im oko srca toplo od Omerove levhe, dok e drugima ona biti znak nesree, doivotnoga prokletstva i najgorega od svih uroka: da nikada ne budu sretne u postelji, niti ponosne za onoga s kojim e je do smrti dijeliti. Ne navlai na elif obrve, ne podvlai surme plemenite, rekao je Omer, a one su vjerovale da su i to njegove rijei. Jedina koja mu nita nije vjerovala bila je pastorka Muje Cerimovia, prva uhoda u Omerovom mektebu. Ali nije pljuvala, niti je psovala, nego se ibretila pred mukom koje je prvoj njoj po jednome bilo nalik. Ko bi ga u mektebu vidio a da ga je iz arije znao, ili bi se u njega zagledao pa bi izgubio pamet, ili bi ga zaboljela glava, zamutila mu se v pamet i uhvatio ga strah za oinji vid. Carijska momina, liska brzog jezika, vedre pameti i lahke due, jak kao zemlja i vrst u hodu, Omer bi se ispred tristo zagledanih djevojaka pretvarao napri-je u evnuha, odmah zatim u pedera, i na kraju u tristo i prvu djevojku. Sto bi im vie nalikovao i ljepotom ih nadmaivao, to ga je svaka strasnije eljela. Belkisa se na kraju digla sa svoje stijene i krenula prema ariji. Usput je klela i psovala, eludac je izbacivao van sve to je u sebi imala, jer takvu muku i odvratnost nikada nije osjetila, a niti e, dok god bude iva. Kazala je Muji sve to je vidjela, spomenula je i levhe koje je Omer po zraku ispisivao, na ta je Mujo pomislio da du-handija Jozo niti je lud, niti mu je loa vjera, da bi ju na kraju poteno isplatio u zlatu. Belkisa se pozdravila s materom, a mati ko mati, zaplakala je jer joj ker Mostar vie nee vidjeti i jer e, obeala je, gledati da mu vazda bude guzicom okrenuta. Krenula je u zoru niz Neretvu, u mukim ak-irama i s kuburom za pojasom, na Mujinom najboljem konju. Bisage pune zlata s vremenom su rasle, pa kako se zaboravljao stvarni dogaaj, a krupnjala pria, tako se dolo do toga da je Mujo Cerimovi pastorku nagradio zlatom s kojim se s kraja na kraj mogao pozlatiti

most. Onaj stari, s kojega je palo osam somuna i maleni Omer, prie. I odrala je Belkisa obeanje. Prolo je pet godina, a da se nikome nije javila, niti je o njoj bilo ikakvih vijesti. Raspitivao se Mujo meu kominskim ribarima, ali nijedan ju nije vidio. Da jest, upamtio bi curu koja pljuje i psuje, u mukim akirama putuje i pretvara se iz ljepotice u nakazu. Govorilo se, meutim, da je proljetos u Neretvu uplovila golema gusarska laa na ijem je pramcu stajala ljepotica sa sabljom u ruci. Jest, jest, moja Belkisa, koja bi druga mogla takva biti!, poradovala se mater. Imala je kose do struka, hlae francuskoga vojnika i duboke sjajne vojnike izme, a preko svega cigansku haljinu. Glavu je povezala mahra-mom, crvenom kao vatra kojom je izgorjela Mag-bula iz Monastira... Jest, jest, moja Belkisa, majka ju rodila! U Kominu su na drugu manju lau bradati gusari kosih oiju i crne kose koja se presijavala u plavo pretovarivali opljakano blago. Sanduke s venecijanskim znakom na bravi, bale najbolje svile, sehare od plemenitog drveta, vree pune poupanih zlatnih zuba, vjenanog i zavjetnog prstenja, crkvena zvona i zlatna raspela, zlatom optoene svetake kosti i svakojake dragocjenosti, od svakoga naroda i svake vjere poneto. Jednom je mornaru iz ruku ispao zemljani up i razbio se na kamenoj obali. Razlilo se ruino ulje, bilo ga je koliko od Kaira do Bagdada i od Varne do Damaska nema rua, pa je tako zamirisalo da su ljudi u svojim kuama padali u nesvijest, a make i psi lutalice su skapavali po Kominu. Danima su i mjesecima trunula njihova tijela, i u zraku su se mijeala dva slatka mirisa, miris strvine i miris rue. Proi e godine prije nego to u Kominu iezne cvat. A ona je na pramcu stajala i nadgledala pretovar, i nije joj smetao nijedan miris. Prije nego to e oba broda isploviti, naredila je da se pohvataju svi dvanaestogodinji djeaci u mjestu. Gusari su ih ubacivali u praznu utrobu velikoga broda, posjekli bi mater koja bi ih proklela, i nijedan dvanaestogodinjak ne ostade u Kominu. U ije su roblje prodati, to nikada neemo znati.

Nije, nije to moja Belkisa, tu nije mater rodila!, pobunila se Belkisina majka na kraju prie, a Mujo Cerimovi je utio, gladio bradu i raunao je li dobro utroio svoje zlato. A jest, jer se za bolje, barem u Mostaru, zlato ne moe dati. Kazao je svima kojima je bio neto duan, pa su mu na priu oprostili dug, ispriao je svakome ko je htio platiti, a ko ne bi, samo da uje kako je to u Omerovom mektebu, pa da se smije komiji ija je ker jedna od tristo djevojaka, vaio je i to mu je Belkisa rekla, i to mu nije rekla kada bi ponestalo onoga to je rekla, pa je u mjesec dana Mujo Cerimovi postao glavni u ariji. Da je Mostar hajduka druina, a ne bi me zaudilo ni da to jednom postane, pa da hajduci biraju harambau, Mujo bi i to postao. I onda dooe ona dva mjeseca zime, ljudi se zavukoe u kue, kunu vrijeme i vjetar koji se as sputa s Velea, as se prua niz Neretvu, a onda zapue s juga, pa rijeka krene uzvodno tei. Proklinju po vas dan, izgovaraju rijei koje ne bi smjelo uti ljudsko uho i one druge rijei u kojima nema straha od Boga, i nikako da se sjete koliko je bilo vjetra i snijega prije Omerovih vremena, dok je Mostar bio bolja i Allahu milostivome blia arija, i dok su se pei u kuama loile est mjeseci godinje. Je li im onda bilo hladno? Jok, vala, jer nisu znali da moe drukije biti. Evo, svakoga dana hodam sam arijom, razdrljim koulju kao to ne inim ni usred ljeta, samo da njima pokaem ako me koji gleda, pa zavirim u poneki duan, upitam gazdu koliko je brano ove zime i ima li ga dosta, ima li crvi u njemu i jesu li oni debeli slavonski ili su nai sitni bosanski crvi, a gazda se smije i vidim, drago mu je to u Mostaru jo ima onih Mostaraca od birvaktile. Barem jednoga ima. Jedan je, ali je Nisimovi! ujem ih, od silne dangube, jer ne mogu ni oni stalno psovati zimu, poee raspravljati o tome zato svako malo neka od djevojaka zaplae kada se u akam vrati iz Omerova mekteba. I jesu li mu ba sve jednake, kako kae Mujo Cerimovi, ili meu njima pravi neku razliku? I kako to da svaka od njih tristo uje ta Omer govori na svojoj stijeni? I odakle ih ba

tristo, da se Mujo nije malo zabro-jao?, ili da ne lae?, kad u cijeloj ariji nema tristo djevojaka za udaju? Ako ih i ima, nije svaka mater takva da svoje dijete Omeru puta, niti je svakome babi Kuran zadnja rupa na svirali pa da ker pusti da okolo otkrivena hoda. A ta ako je Mujo Cerimovi sve izmislio, samo da bi pastorku istjerao iz kue? E, vidim ja, kako je Muju uzvisilo, tako e ga i poniziti! Da je Mostar Stambol, vezire bi se zimi ogovaralo, a u rano bi im proljee svakom stizao katil ferman. Ne rodi se taj koji bi u zimu uao kao car, a da ga proljee ne doeka kao fukaru! Nita ja nikome ne govorim, nego utim, raskopavam koulju i etam. Pa ta mi za uho zapne, ja vama ispriam. Nemam straha da ete rei onima kojima ne bi trebalo, jer, Bogu hvala, ne moete. Ako biste se i zaputili u Mostar da jednom Nisimoviu pljunete u usta, pa drugima kaete ta vam je priao, orava bi vam to bila podvala! Jer dok od moje prie stignete do Mostara, prolo je ve dvjesto i trideset godina, i nema vie ni ljudi o kojima vam govorim, ni mene ivog, a ni imena Nisimovia. Velim vam to za vae dobro. Ne idite, jer ete zakasniti. A pogan to ste htjeli poi, neka na vama ostane! Prooe mi tako u etnji dva Boia, jedne i druge kaurske nevjere, te jedan Bajram, ove nae turske, ko biva, vjere, pa dolo i proljee. Mogu sad zakopati koulju i posluati ta ono govori Hazim olpa, demirdija koji se neke godine doselio iz Nevesinja. Ljudi ga doekali kao mazluma, jer ta e on po Mostaru eksere prodavati kad mi imamo svojih demirdija vie nego to nam treba, ali nije prolo puno, kad shvatie da olpa ne samo da nije mazlum, nego se o mazluma nikad nije ni oeao. Njegovi ekseri bili su vei, njegovi zvekiri vri, a njegove sjekire otrije, iako su svi ekseri, zvekiri i sjekire ovoga svijeta iste. Ali je Colpa svoje znao bolje nahvaliti, pa poee propadati arijski demirdije, a obogati se ovaj nevesinjski. Sve je Colpa na sebi i pri sebi pozlatio, osim tog jednog koje mu je na kraju ostalo najvanije imena! A da bi i to obavio, naredi da mu dovedu rodicu iz Nevesinja, sirotinju kakav je i sam bio, ali dovoljno bistre glave da poe u Omerov mekteb i izvidi

koliko je lagao Mujo Cerimovi i kako stoje stvari s pitanjima koja se nakupie preko zime. Ako ja to ne mogu izvidjeti, onda ne moe niko. A to ne izvidim, to u jo platiti da bude izvieno. Nema tog uda na svijetu i ispod svijeta kojeg zlato ne bi izvidjelo!, tako je rekao Hazim Colpa. Dovedoe malu, sitna i jadna, svako rebro joj se vidi. Kosa joj tanja nego sraka kad se najede karpuze pa zalije hladnom vodom, ali oi ive, samo igraju okolo, skau od uda do uda, da i sam poeli roditi se u Nevesinju, spavati na slami i pokrivati se kamenjem, samo da jednom stigne do Mostara i vidi ga kao to gledaju oi koje prvi put vide. Volio bih, laem ako kaem da ne bih, vidjeti tako moju ariju. Koliko god mi nije draga i koliko god znam da od ovih ljudi AUah nije puno gorih stvorio, ako je neke nainio od gline, ove je od govana napravio, ali bih pamet svoju dao i sve to znam, samo da most i grad oko njega vidim prvi put. Kao ova Colpina rodica. Umihana se zove. E, ko li joj u Nevesinju takvo dade ime! Svoje dijete, da ga imam i da mi je Bog dao da mogu imati djecu, ne bih tim imenom smio zvati. Ne daj Boe izgovoriti ga istoga dana kad i psovku! Ne gledajte je tako, nahranit u ja nju, ene e joj kose urediti, bit e Umihana za Omerova mek-teba, raunam za mjesec dana!, ree Colpa, a ne vjerujem da je bilo onih koji mu nisu povjerovali. Ako je isti ekser mogao pod bolji prodavati, onda e i od ovog djevojurka nainiti neto. A Mujo Cerimovi, ta on na to kae? Nita, eno ga uti, uzeo metlu pa mete li ga mete ispred svoje magaze. Biva, ima on vanija posla od zimskih danguba i Omerova mekteba. Ne bi ovjek rekao da je to isti onaj Mujo koji je pastorku Belkisu suhim zlatom platio da mu bude uhoda i koji je poslije o mektebu govorio kao o najvanijoj stvari koja se u Mostaru dogodila otkako je poloen prvi arijski kamen. Priao je, i dobro zaradio od svoje prie, vezir mu nije bio ravan kad bi se zaputio kujundilukom, a sad je, eto, istekao Mujin vezirluk, pa radi to nikada nije, mete kao kakav Jevrejin, da mu ispred magaze bude isto. Jer zna da e mu od

danas, pa do smrti, ta magaza biti najvanije to ima. Vie nikad Mujo nee pred ljude izlaziti s neim to nije iz njegove magaze. Sav nam i sila, inat i prijekor koje e nam uputiti, bit e od toga to je bogat, radnja mu je uvijek puna robe, a almasli mu se grana tako razgranala da bi se s njezinoga vrha, da nije kukavica pa da ju u bau posadi, vidjelo sinje more. Ali to je obraza imao, to ga vie nema. Neemo ga dalje sluati ni ako bude imao ta za rei. Koga jednom arija saslua kao proroka pa odbaci, taj je gotov za sva vremena. Eto, pa da se i ja rastanem s Mujom Cerimoviem. Meti, meti, dabogda ti metla u ruke urasla! Nego, hajmo natrag do Colpine kue. Lijepa, velika, iz djevojake sobe vidi se Mostar kao na dlanu, a s Hazimovog boja, gdje gazda nedjeljom sjedi i pui nargilu koju su za njega izradili misir-ski majstori, pogled je kao s Velea. Nadgleda odozgor Colpa ta se radi u ariji, a meni se ini i da gledajui pokuava istjerati Nevesinje iz oiju i glave. Ko se jednom bakario medu stjenicama, lijegao na slamu i pokrivao se kamenjem, taj se bogatstva do kraja ivota nee nagledati. Ali valja meni takve stvari pozaboravljati, jer kad mu stupim u avliju, moram biti ist kao suza. Ako Colpa posumnja da mislim ono to mislim, nee me drugi put pustiti unutra, a ne bih volio da pria o Omerovom mektebu proe pokraj mene. Zato u triput pljunuti i iz srca i glave ispljunuti sve to ne valja, pa pred Colpine dvore stupiti rahat od zlobe. I halal, kao to je halal meso kad ga kolje Kurtovia Meho! Prosulo se po avliji sunce, crne bi oi izbijelile dok u kamen gledaju, a na stolici, onoj gospodskoj, s naslonom za lea i ruke, sjedi Umihana. Oko nje sedam ena, svaka svoj posao radi. Jedna joj turpija nokte na rukama, druga joj kanu nanosi na kosu, trea Umihanu vrhovima prstiju udara po obrazima, da joj krv proe, da se zarumeni i od seljanice postane prava mostarska hanumica. v etvrta uzela britvu, pa brije Umihani potkoljenice, a peta joj namjeta dojke pod kouljom, da izgledaju vee nego to jesu. esta Umihanu pita gujom digericom, maslom i medom, pa joj daje

ruino erbe da sve to dobro zalije. A sedma ena nadgleda ide li sve po redu i pazi da se neto ne zaboravi. v Hazim Colpa stoji na prozoru, laktove naslonio na jastuk, pa gleda Umihanu. Kao da vidi samoga sebe kad je doao iz Nevesinja. Samo to on nije imao sedam ena da od njega naine ovjeka. Merhaba komija! Merhaba, odgovorim mu. I bude mi drago to me je nazvao komijom. Zna gazda kako treba s ljudima. Pa smiljam ta u mu rei zato sam doao. E, vala, komija neka i ti jednom do mene doe. A sve mislim, hoe li efendijica moj ikad naii, ili zaobilazi svog Colpu! Jok, nego nema se vremena. Jest, jest, a i ta bi efendijica kod demirdije. im demirdiju vidi, zna da bi moro neto zaki-vati i otkivati. Pa je bolje olpu ne vidjeti, nego da ti posao bude na pameti. E, vala ta ti je dobra! Al nije od moje. Ja sam ti davno svoje zakovo. Tvojim ekserima. I jesu li ti dobri? Najbolji, Colpa moj, dehennemske kapije njima da zakuje, nijedan grenik ne bi pobjegao! Popriasmo tako, a niti njemu pada na pamet da me u kuu pozove, niti bi ja uao i da me zove. Znamo i on i ja da ne dooh da bi me gostio, ni da bi o ekserima i zvekirima prohabetili, nego sam doao da nju vidim. I da ujem, ako mi se kae, kad e Omeru u mekteb. I nije mi se reklo. Ne upitah, nego jo malo odgledah kako to njih sedam obigrava oko nje jedne, a onda mi doe neka muka, koljena mi dvatriput klecnue, pa da ne padnem nasred Colpine avlije, okrenuh se i odoh. Jesam li ga pozdravio, ne znam! Ako i nisam, rei u mu zato nisam. I neu mu lagati. Dola mi je neka muka, ili od toga kako mi je kana zamirisala, ili od sunca koje mi je gasilo oi i zaljuljalo zemlju pod nogama, ili od neega to

mi sad nije pri pameti. Pred oima mi Umihanina kosa. Prsti koji kroz nju prolaze i misao u njima, tim prstima, da e zamalo biti crvena. Silazim korak pred korak od v Colpinih dvora, da me neko vidi mislio bi da sam starac, a ja ne znam koji e mi biti zadnji. Korak. Ili uzdah. Ili jedno i drugo. Prazna mi glava, a sva pamet u prstima. Ti prsti nisu moji, kao to ni kosa nije moja. Iako, mogla je biti. Takva ista kosa. Samo da je dobri Allah htio, ili da sam ja imao hrabrosti. Nisimovi sam. Svi koliko ih ima meni su rod. A nije ih jo vele ostalo. Starad i ja meu njima. Jedan amidi se drugu godinu ne vraa iz Rusije, pa amidinica razbacuje grah da vidi je li mali mrtav. Jedan dan je mrtav, drugi dan je iv. Drugi amidi je, jadan, ostao onakav kakav je bio u beici. A dvadeseta mu ve. Ima jo nekih koji su imali, pa nisu imali djece. Ali ja ih nemam, i znam da nijednog Nisimovia na zemlji biti nee kad moja pria do vas doe. Ili dobri Allah nije htio, ili sam bio kukavica. Pred oima mi Umihanina kosa. Danas bi moja ker imala istu takvu, ovog bi ljeta navrila petnaest i ila bi u Omerov mekteb, a ja bih joj branio. Toliko bih joj branio da joj ne zabranim. A Amina bi moja kukala to su dani sve dui, a akami sve dalji. I moja bi ker jednom uplakana dola kui. Zato? Ne znam, Umihana e uhoditi, pa e i to Colpi rei, a ja u biti meu onima koji e Colpu sluati. Od duga vremana u ga sluati, i nikome za korist. Ni sebi, ni Amini mojoj, ni Bogu koji mi ne dade da vie imam djece. Bio sam mlad, devetnaestu navrio, a godinu ranije bili smo se uzeli. Spojie se dvije sirotinje, Aminina odvijeka i moja otkako je babo moj, Ham-zalija Nisimovi, prodao sve to mu je bilo vika. I ostala tako kuica u kojoj su Nisimovii drali sluinad. A zlato, Bog zna gdje je otilo Hamza-lijino zlato. Ili ga je od nas sakrio, ili ga je neko pokrao. Ja to ne znam, pa neu babi svome da sudim. Na vrijeme je Amina zanijela, nismo ekali kao neki, plaili se uroka i razgonili Ciganke oko kue. Najprije mi bi drago, ali me

nakon dva mjeseca uhvatio strah. Kako u hraniti enu i dijete? U to vrijeme je pobacila Fata Huridova. Pola na avliju da natoi vode i taman da podigne testiju, kadli pljusnu krv po kaldrmi. Velika tuga je bila u Hur-idovoj kui. I samo malo manja tuga u komiluku. Trei je put Fata pobacila, trei se put krv razlila po avlijskoj kaldrmi. Gledao sam ga kako plae i pomislio: Boe, zato njemu, a ne meni! Ja nemam ime hraniti enu i dijete, a on bi vlastito meso s bedara sjekao da prehrani svoje, ali mu se, eto, ne da. Jest, pomislio sam i ula se misao moja na nebu! Doao deveti mjesec, Amini trbuh do zuba, jedva se po kui kree, a ja mrk. Zato si, bolan, tako mrk?, pita me ena. Ja se onda nasmijem. Da misli da nisam mrk. A onda je poela raati. Jedan dan, drugi dan, trei dan. Tanki su zidovi kuice u kojoj su Nisimovii drali sluinad, pa se po cijeloj ariji uje kako cvili moja Amina. Je li mi tada puklo srce? Jesam li se sjetio Huridove Fate? I opet zaalio to moja i Aminina krv nije pljusnula po naoj maloj avliji? Boe moj, aptao sam. A njemu je zasmetalo to sam mu rekao moj! Ili to nisam ranije. Tree Aminine noi doe Fuad Zerinoglu. Komija, rodom iz Ankare, a duom ko zna odakle. Otamo gdje ive ljudi koje ne vidi dok si u dobru, a s dobrim ti dolaze kad nisi. Veli Fuad: Njoj ne mogu pomoi, ali tebi mogu, makar malo. Donio nargilu i opijum. Dok je bio tu i dok je bilo opijuma, lake mi je bilo sluati Aminu kako cvili. Ali Fuad je oko ponoi otiao, a ja ostadoh sam u mraku halvata. Mjeseina lije kroz prozore, ali obasjava samo ono to ne bi htio vidjeti. Aminine puste papue, ma-hramu koju je skinula s glave prije nego to je poela raati, prsten sa crvenim kamenom. Za sve drugo je mrak, ali za takve stvari nije. Odjednom je vie nisam uo da cvili, kua se poe dizati, pa naginjati. Mislim, poletjet e ili e se raspasti prije nego to poleti, ali ne. Digla se

na metar iznad zemlje i tako stoji u zraku. Osjeti li ovo iko osim mene? Vidi li iko, ili svi u ova doba spavaju? Uto ue neko u kuu. Ude i sjede na seiju pored pendera. Izai, kaem mu, da ti vidim lice. Nema ta vidjeti, nije moje lice za tvojih oiju, veli mi mukim glasom. A zato si onda doao? Doao sam da ti kaem kako jest. Pa kako jest? ena ti teko raa. Jedva e ostati iva, rodit e curicu. Dijete e biti ivo ili e ga Allah odmah uzeti k sebi. Neka bude ivo! Nisi tako govorio. Mene neka uzme, samo da mi dijete bude ivo! Nee te uzeti, ali ako hoe ivo dijete, meni e dati oinji vid. Imat e ker kakve u Mostaru nije bilo. Po ljepoti, estitosti i srcu nijedna joj nee biti ravna. Dobro e se udati, ali e i tebe i enu ti uvati i paziti dok budete ivi. Nikad vam niega nee faliti. Bit e sretan ovjek, a sretni najprije stignu u dennet, jer nemaju razloga da ine zlo. Samo e mi dati oinji vid. Na tebi je da odabere, a do jutra ima vremena da razmisli. Ako eli ivu ker, probost u ti oba oka iglom koja je tanja od najtanje vlasi. Nita nee osjetiti, ali vie nee vidjeti. Eto, s Bogom te i s djetetom tvojim ostavljam. Kako je otiao, tako se i kua spustila na zemlju, a Amina je ponovo zacvilila i zaue se glasovi dviju babica. Dobro e biti, govori jedna, sve e dobro biti, dat e Bog... Meni bi, ini mi se, drae bilo da ih ne ujem, nita da ne ujem, barem dok ne shvatim ta se dogodilo, zato mi je letjela kua i ko je bio onaj koji mi je sjeo na seiju. A moda mi se samo priinio? Digao sam se, zemlja je poda mnom mirovala, a u glavi mi bistro, bistrije nego sad dok ovo priam, pa sam priao prozoru i gledam seiju, ono mjesto na kojem je sjedio. Tvrda je u mene seija, nainio sam je od dasaka koje su ostale komiji Fuadu kad je gradio kuu, a preko dasaka su samo dvije ponjavice, i teko se moe vidjeti je li

neko na njima sjedio. Ali opet, meni se na mjeseini uini kao da je malo ulegnuto to mjesto. Spustim na njega ruku, a ono vrue! Kao da se Amina zaboravila, pa je na seiju spustila mangalu sa eravicom. Kuu bi nam tako mogla zapaliti! Ali nije Amina, Amina cvili u drugoj sobi, babica joj govori da e sve biti dobro, govori joj da gura, guraj keri, guraj! Ako nije ona, onda je neto drugo. Nije mjeseina, mjeseina je ledena. A ta ako je, ipak, bio? I ako je istina ono to mi je govorio? Rodit e mi se mrtvo dijete, jer ga ivog nisam htio i jer sam zaalio to naa krv nije pljusnula po avliji, ili u za ivu curicu dati oinji vid, i neu je nikada vidjeti, ni nju ni ita to sam dosad gledao i negledao. Ko je taj koji bi oca pred takav izbor stavio? Ne smijem izgovoriti njegovo ime, jer ako je On, tada je na meni da do jutra izaberem. Glasnik veli da u biti sretan slijepac i da ni meni ni mojima do kraja ivota nita nee faliti. Sjetio sam se tada kako sam kao djeak stajao uz kulu pokraj mosta, a babo mi je pokazivao prstom neto to nisam vidio. Galebovi, rekao je. Proe zima, i eto ti od mora galebova. Tako je rekao. Nita ne vidim, odgovorio sam, iako sam vidio tri crne take, tamo izmeu neba i rijeke. Ali nisam znao da se take mogu pretvoriti u ptice. v ekaj, vidjet e, rekao je babo. Istinu je rekao, v vidio sam galebove. udne ptice, ni nalik vraka-ma, vrapcima i sokolima. Kasnije se babo uutio, ne bi me vie ni pogledao, ni mene, ni mater, pa je sve rasprodao, a zlato je otilo zajedno s njime, u tiinu. Dok je jo bio iv, mislio sam o tome kako sam bio malen, manji od njegova tapa, ali sam mu vjerovao da e se tri take pretvoriti u tri ptice. Mislio sam, i nisam vjerovao da je to bio on, i da sam to bio ja. Galebovi su i dalje dolazili svake godine, sve dok nisu stigla Omerova vremena, ali ih nisam vie gledao. Dok sam ekao jutro i sluao Aminin cvi-le, inilo mi se da nema goreg od toga da vie nikad ne vidim galebove. Za ivotom ne bih zaalio, ali bez oinjeg

vida ne mogu. Tako sam mu i rekao kad je u zoru doao i opet sjeo na seiju. Glasnik, Dibril. Tresao sam se od straha i srama, a on mi je na odlasku kazao: Ne boj se, nee me vie vidjeti. Je li nikad? Jest, nikad. Dan je poeo s Amininim krikom. Prvim, drugim i treim. Curici je koa bila plava kao ljetno nebo, a oi zatvorene, da ne progleda i ne oivi. Neko bi trebao izuiti dov\i, rekla je babica. Koju dovu? Poljubio sam Aminu u elo i iziao na avliju. Je li rodila?, upita Fuad Zerinoglu. Nije, kazao sam. I nee! Njoj ne mogu pomoi, rekao je opet. Ne moe ni meni. Vie nije mogla zanijeti, a ja sam dvaput na hadiluk iao, nadajui se da bi nam moglo pomoi. Znam, da nije bilo to je bilo, nikad ne bih otiao. Vode bih se napio za ramazana, zaobilazio bih one koji su vea sirotinja od mene, ne bih inio sevapa, bio bih kao i drugi. A ovako, ta god sam Bogu na volju inio, mislio sam samo o tome da Amina zanese i da nekako zaboravim svoju mrtvu curicu. To to joj ,nisam mogao dati oi. Stojim, evo ve pola sata, nad esmom i umivam se. Ako ko naie, ja ga pustim. Nakon to ode, ja se opet umivam. Hladna voda dobro ini, a meni bi bolje bilo da nisam iao u Colpe i da nisam vidio Umihanu i njezinu kosu. Kada sam doao sebi, zaputih se kui. Amina se zabrinula jer me dugo nije bilo, due nego to se meni inilo. Kazujem joj gdje sam bio i ta sam radio, o Umihani koja se iz nevesinjskoga dje-vojurka pretvara u ljepoticu i o kani na njezinoj kosi, ali preskaem na koga me podsjetila. Amina me slua, neto bi i pitala, ali ne moe jer ne zatvaram usta. Prekratak mi dah da bi mogla upasti. ta lije, velim, mislio babo koji je dijete nazvao Umihanom. Kako

e se na takvo ime izvikati kad se s vode vrati razbijenog uguma? Kako e je ijedan runo pogledati ako se zove Umihana? Govorim, govorim i govorim, a vidim da se njezino lice mijenja. Radovala mi se, kao to mi se uvijek raduje, ali sad samo to ne zaplae. Pitao bih Aminu ta joj je, a ne stiem, jer bih joj jo govorio o Umihani. Samo da ne kaem ono to me muci. Naa bi ker imala takvu kosu. I ba je, veli, takva, Umihana? Jest, ba takva. Colpa e ju slati u Omerov mekteb, da izvidi. Pa si mi onda ti nju poao izviati? Tu se meni otvori dua, uhvatih Aminu za ruke, stiem ih kao da nisu njezine i nisu ive. eno boja, jesi li ti pri sebi? Zar bih ja dijete pogledao? Zar bih pored tebe ijednu gledao? Uska nam je i ovako postelja... Viem, i kako viem sve moju Aminu pljuvakom prskam po licu. A ona nita, niti kuka to joj gnjeim ruke, niti trepne kad ju kap pogodi sred oka. Jedna joj ostala izmeu trepavica, kap moje pljuvake, pa gledam kada e kliznuti i nestati, da ju vie nikad ne vidim. Tako je meni nekad. Saalim se i nad svojom pljuvakom. Nemoj plakati, rekla je. Ako sam ti teka, otii u ja. Vratit se materi. A ti nai mlau, da s njom ima djece, da se smiri. Uvehnut e sa mnom! Tako je Amina rekla. Istrao sam iz kue, pa bjeim, a ne znam kamo da pobjegnem. Trim niz ariju, ljudi se okreu za mnom, gledaju koga to gonim ili ko meni goni, a kad vide da nema nikog ni iza, ni ispred mene, znaju da je neto o emu e se sutra govoriti. Spominjat e se svih Nisimovia do u sedmo koljeno, ta je koji bio i koliko je imao, a na ta su sada spali... Da zadnji od zadnjih tri, a niko ga ne goni. Dobro je, imat e se o emu govoriti dok Colpa ne spremi Umihanu. Vratio sam se prije veeri. Miran. Ona je sjedila na seiji kod prozora. Na onom mjestu na kojem je sjedio Dibril. ake je zamotala mokrim krpama. Samo da joj nisam slomio neku koicu. Dedera, ustani malo! Ustala je i nije upitala zato, a ja sam podigao kraj seije i pokazao joj mjesto na kojem je drvo sagoreno.

Zna li od ega je ovo? Nemoj me ubijat strahom, rekla je. Ja sam tada zautio. I opet joj nisam ispriao ta se dogaalo pred jutro onoga dana kada je rodila mrtvu curicu. Kako mi se ini, neu joj ni ispriati. Ne treba Amini to. Sjeo sam za sofru. Ona je iznijela pilav i zapalila svijeu. Vani je bila crna no. *** Deseti dan nisam izlazio iz kue. Ako treba po vodu, Amina kae: Nemoj, ja u! Ako nestane brana: Neka, odmaraj se ti, ja u. A ako mi je do istog zraka, ona otvori sve prozore. Dri me kao bolesno dijete i boji se dana kad u prezdraviti. Ako odem, misli jadna, neu se vratiti. Kaem joj da sam zdrav, da trebam raditi i zaraditi, a ona veli da neemo umrijeti od gladi. Tako od jutra do mraka. I taman kad htjedoh rei da nam niko ni ne dolazi, eto komije Fuada Zerinoglua. Amina pob-jee u sobu i ostavi nas same. Staje bilo?, pita me. Nita, rekoh. Nigdje te nema. Pa, eto, nema! A falim li kome? Ako sebi ne fali, drugima, bogme, nee usfaliti. Veli daje Colpa spremio malu kod Omera. Evo, ve trei dan odlazi u mekteb. Poe kad sunce malo padne, a ne vraa se prije akama. I ta govori? E, vidi, to i jest ono nita ne govori! Kako, bolan, nita? Lijepo. Pita ju Colpa koliko je djevojaka bilo, a Umihana kae: Puno, ne zna im se broja. Je li pedeset? Vie. Je li sto pedeset? Vie. Pa koliko vie? Ne znam, nisam brojala. A zato nisi brojala? Zato to nisu krumpiri pa da v brojim! Na to se Colpa razbjesni: Zna li ti, enska glavo, zato sam te dovodio iz Nevesinja? Znam, kae mala. I, ta emo onda? A ona slijee ramenima, pravi se da ne zna, krv pije demirdiji, a on joj ne moe nita. Kakva je, upitah Fuada, je li lijepa? A zato ti to pita? E, vala, nije zbog onoga to ti misli! Posjedio je jo malo, da ne bude kako je odmah otiao, a ja ga lijepo ispratih do pred kapiju. Najradije bih ga izljubio, rekao mu

hvala ti ko bratu, puno si mi pomogao, ali niti bi Fuad ta shvatio, niti bi mu ja znao rei oko ega mi je pomogao. Sutra sam se digao u zoru, obukao najbolje to imam i zaputio se demirdiji Colpi na vienje. Sjedi Colpa pred radnjom, sav se smrkao, kao da mu je pobilo familiju, jedva da i pozdravi. A ja sjedoh kraj njega, zagrlih ga, pa mu govorim: Gazda, kako bude i ta god bude, neka zna da sam ja uz tebe! E, ba e mi to pomoi. *** v Sto jest jest, nije mu pomoglo. Dugo je trajalo ljeto, due, ini mi se, od svih ljeta Omerova zemana. I ne bi proao dan a da se barem pet uplakanih cura u akam ne pojavi pred majkama. Omere, Omere, to se ne utopi, munja te spalila dabogda! A nesretan Colpa vie nije smio izai pred ljude. Prvo su ga ismijavali, pa su ga krenuli izbjegavati, da bi na kraju prestali i kupovati u njegovom duanu. On bi ih jadan povlaio za rukav, zvao ih kod sebe, lagao da ima vijesti iz mekteba, ali mu niko nije vjerovao jer su ve svi o Omerovom mektebu znali vie od njega. Znali su da se ensko jato osipa, i da e sve koje jo jesu u njemu prije zime doi kui uplakane. Na kraju e ostati samo jedna, a nju e Omer povesti svojoj kui. Nakon dugo vremena ljudi su poeli u ariji primjeivati Ismeta Salihovia. Valjalo se njegovo golemo tijelo, kao da si tri krmka u jednu mrcinu sastavio, a narod mu se javlja, pita ga za zdravlje i kako je hanuma. Fati su ve ime zaboravili, toliko dugo im nije bila na pameti, kao to im ni on nije bio pred oima, iako je sve ove godine prolazio istim sokacima i smjekao se zadovoljno kao i sad, i pozdravljao sve koji mu nisu odzdravljali, jer ga naprosto nisu vidjeli. Tolika ljudina, a da ga ne vide. Pa kako je to moglo? E, moglo je kao to i sve drugo moe! Kad mu se sin pretvorio u udo, alima u mektebu punom djevojaka, nestalo je Ismeta s lica zemlje. A kad je uda poelo nestajati, opet se pojavio. Samo to

njega ni onda, a ni sad nije briga. Da jest, kao da bi dijete slao preko mosta po somune. To ga je i spasilo. Jer da je Omeru bio pravi babo i da ga se ticalo to to sin radi, onda bi mu arija svakoga dana raun ispostavljala. Ali vidi, nijednoj materi nije palo na um da Ismetu pred kuu dolazi nakon to joj ker iz mekteba stigne uplakana. Tako, eto, zavrava jedna pria. Ja ne znam koliko mi ih je u ivotu jo ostalo, ali draga mi je svaka koja e biti zavrena. Mrske su mi one prie koje e trajati dok je mene ivoga, jer sam ih ja zapoeo, a nema onog ko e ih dovesti kraju. Di-bril mi ree da me vie nee obii, a Fuad Zeri-noglu me ovih dana nagovara da opet zapalimo nargilu. To mi, veli, moe pomoi. Nita mu ne govorim, ali znam da mi pomoi nema. Nema je nikome ko ne zavri svoju priu, pa nam zato i jesu tue toliko drage. One se uvijek jednom zavre. A ponekad se zavravaju tako da ovjek vidi kako bi njegova izgledala da ju je drukije zapoeo. Malo je onih koji jo govore o Omerovom mektebu. Ve je i materama svejedno. A ne pria se ni o lijepoj Umihani. Demirdija Colpa ju ne pita, ali joj ni ne prijeti da e ju poslati nazad u Nevesinje. Nego zabrani sluinadi i eni da ulaze u sobu, a on otvori seharu i broji zlatnike, pa mjerka koliko e biti dosta za svadbu o kojoj jo niko ne govori, ali je sigurna, kao to je sigurno da u Mostar dolazi nekakva jesen. Znam, bit e to najvea i najljepa svadba koju je arija vidjela, jer se mora upamtiti kako je to kad Colpa udaje rodicu. Izrodit e Umihana Omeru djecu. Svejedno koliko sinova, ali barem jednu ker. Da ju vidim kad proetam ar-ijom, i da zaalim to nisam slijep. JATRIB Ne, sigurno se nitko ne sjea onoga to se dogodilo jednog ponedjeljka, u ranu jesen 1938., u ainici Jatrib koja se nalazila u Tkalievoj ulici, malo prije odvojka za Novu Ves. A zapravo se nije bog zna to ni dogodilo pa nije ni udo to se nitko ne sjea. Ne bih se ni ja sjetio da mi se ne ini kako bi taj davni incident mogao imati veze s ovom priom. Ako i nema veze, nee biti velike tete ni po priu, ni po one kojima e biti ispriana. Ako pak veza postoji,

mogla bi biti otkrivena tajna bolesti i prerane smrti Sanje Kotroman koja se dogodila u ranu jesen 1998., dakle tono ezdeset godina kasnije, jedva dvadesetak koraka od kue u kojoj se nalazio Jatrib. Vlasnik ainice zvao se Abdel Gafi, silno poboan ovjek, rodom iz Kotor Varoa, ali od navrene tree godine ivota Zagrepanin. Ustvari pravi Vlakovulianec koji se u djeakim i momakim godinama nipoemu nije razlikovao od vrnjaka, bezbrine i lakomislene balavurdije ponesene valom modernizacije i obiaja koji su stizali iz Pariza i Bea. Pio je Abdel i banio, bacao u oduevljenju bijeli borsalino na pozornicu Hrvatskog narodnog kazalita, noktom kidao trnje sa crvene rue koju e zadjednuti izmeu grudi lijepe Karmen, otvarao je kupalinu sezonu u Crikvenici skokom s krova ribarnice i zatvarao ju u podvodnom zagrljaju s Jarmilom iz Brna... inio je sve to su inili i drugi, samo jo malo vie od toga, i malo ee nego to je mladost u njemu traila. Kao da je raunao da mu je, valjda zbog imena, dato da krae luduje i due se kaje od ostalih. A prva su ga kajanja uhvatila u Isusovim godinama, da bi uskoro, svakako prije dobi u kojoj je prorok Muhamed poeo propovijedati vjeru u jednog Allaha, sasvim prestao piti i zoru budan doekivati. Naao je svoj demat, ljude koje prethodno nije ni poznavao, poeo je klanjati sve dnevne molitve i initi sve da mu se Bog smiluje i oprosti mu godine grijeha. Prijatelji su ga u poetku odgovarali, ali su ubrzo digli ruke od njega, uplaeni kakvi ve ljudi budu kada se nau u blizini strane i bezrazlone grinje savjesti. Abdelovo obraenje nije bilo nita drugo nego naglo probuena grinja sav-jesti. Sto ju je probudilo? E, to nitko iv ne moe znati. Osim Boga, ako ga ima i ako o ljudskim savjestima vodi rauna, i osim fiziologa koji bi, to je sigurno, pronali da je neka lijezda nainila kratki spoj u Abdelovoj glavi ili srcu. U trideset sedmoj oenio se za Aminu, kerku kotajnikog imama, a dvije godine kasnije su u kui koju je poetkom stoljea kupio Abdelov otac otvorili ainicu. Lokal je zamiljen kao neto iz-

meu bosanskoga restorana i menze za muslimanske uenike i studente koji su tih godina masovno dolazili u Zagreb na kole. Njima je naplaivao manje od pola cijene, tono onoliko koliko su kotale namirnice od kojih je spravljeno jelo. Pa valja li onda uope i napominjati da je ainica bila jo jedan pokuaj da se dobrim djelom umili Bogu? Nazvao ju je Jatrib, po oazi koja se nalazi na deset dana devina hoda, sjeverno od Meke. Kao to je Jatrib stoljeima prehranjivao Muhamedov grad, tako e Jatrib u Tkalievoj prehranjivati mlade koja je daleko od doma. Mislio je to Abdel i nikome nije bio pretjerano udan. Osim deranima kvrgavih obrijanih glava koji bi se zgledali i smijuljili kad bi gazda pljesnuo dlanovima i veselo podviknuo: Kaj bumo danas iftarili? Da, bio je i ostao Za-grepanec i nije mu bilo na kraj pameti da u toj stvari ita mijenja. Jer zato bi i mijenjao kad je mislio da je od svega bosanskog najruniji taj govor. Grub i prljav u zvuku, poput noktiju te djece, njemu se njihov govor inio nedostojnim svakoga osjetljivijeg uha pa se nadao da e se jednoga dana, kad u Bosni bude vie pameti nego sifilisa, na Baariji govoriti kao na Jelai placu. Po Abde-lu, Bosanci su poput mucavaca: govorna mana se izgubi samo kad pjevaju. Nauio je svirati saz pa bi sjeo u kut svoga lokala, sklopio oi i pomalo unjkavo i ispod glasa zapjevao neku od tisuu njihovih pjesama. Tada se vie ne bi ulo zveckanje beteka, utiao bi se svaki amor, Jatrib bi se umirio kao vrhovi os-njeenih jela nakon to proe sjeverni vjetar, i svi bi sluali glas koji se podvlaio pod cilik ica i opisivao krug iznad ljudskih sudbina. Malo je rei da je Abdel lijepo pjevao. Pjevao je tako da se inilo kako aneli neprestano nadlijeu one koji ga sluaju. Pa kako koga nadlete, taj uzdahne. Bilo je tako i toga ponedjeljka kada je u aini-cu uao Radoslav Kotroman, trgovaki pomonik rodom iz Ljubukog, za ruku vodei Sabinu Weiss, gimnazijalku i ker vlasnika trgovine kolonijalnom robom ure Weissa. Radoslavu je istog trena pao mrak na oi, najradije bi se okrenuo i iziao van, ali nije imao kamo. Odveo je Sabinu do najudaljenijeg stola u Jatribu, posjeo je i stisnuo

ake da su mu se nokti poeli lomiti u korijenu. No, da bi se shvatilo kako nije rije o pretjerivanju, valjalo bi rei s kojih je strana doao Kotromanov mrak i kakav se to bijes bio zavukao pod njegove nokte. Otkako se doselio u Zagreb, ivio je u jednom podrumu u Drakovievoj ulici, radio na Trenjevci kod Vanke Pogorelca i inilo mu se da je svakim danom sve vea sirotinja. U deset zagrebakih godina izgubio je sve ono to je imao u Hercegovini, a da zauzvrat nije dobio nita. Doma je krijumario duhan, uzgajao ilavku i akamluio s mostarskim liskama i probisvjetima, a ovdje radi od jutra do mraka za nikakvu paru i sva je prilika da e tako ostati dovijeka. Stotinu puta padalo mu je na pamet da se vrati u Ljubuki, ali je znao da to nije mogue jer bi se vratio kao vojnik poraene vojske, meu ljude koji jedva ekaju da im se jedan takav pojavi pa da se naslauju njegovom propau. Ali onda je, mjesec dana pred taj ponedjeljak, upoznao Sabinu Weiss, zaljubio se, a odmah zatim i shvatio da bi ova ljubav mogla promijeniti njegovu sudbinu. Obigravao je oko Sa-binine kue, ekao ju pred gimnazijom i kao sluajno se pojavljivao iza stabla u vrijeme nedjeljnih promenada pokraj maksimirskog jezera, pozdravljao gazda uru, upuivao rukoljub njegovoj eni Perli, pomilovao po glavi Sabininog malog brata Salamona, a djevojci se smjekao otprilike onakvim osmijehom kakvim pas lutalica kroz izlog mesnice ispraa kost za juhu. uro je bio dobroudan i duhovit ovjek pa mu se takva budalina morala svidjeti, a za svoje dijete nije traio bogata enika nego nekoga tko e Sabinu paziti i uvati, te oito nije imao nita protiv ovakvoga udvaraa. U svakom sluaju, Radoslav je uz blagoslov ure Weissa izveo Sabinu nekoliko puta u kazalite, pa u kino i na kraju na veeru. Ali ko za vraga, buduem puncu nije palo na pamet da budui zet ima plaicu trgovakog pomonika, apsolutno nedovoljnu za jednu zagrebaku ljubav. Da jest, tutnuo bi mu uro koji dinar u dep. Besparica je i bila razlogom to Radoslav nije poveo djevojku na

neko bolje mjesto, nego u menzu muslimanskih aka i studenata. Jatrib je bio triput jeftiniji od najjeftinijeg restorana u gradu, ali ni to ne bi bilo problem da ne bi ovjeka sa sazom i pjesme koja je mladog Ljubuaka podsjeala na sve ono ega se nije elio sjeati. U Trebinju gradu velika alost kau... A svi odreda bleje u pjevaa, i gosti, i konobari, i kuharice koje su izale iz kuhinje samo da ga uju. Je V vie dosta toga!, proderao se Radoslav Kotroman kada vie nije mogao izdrati bol stegnutih aka. Ali ga nitko osim Sabine nije uo. Ona ga je uhvatila za ruku i rekla nemoj, a on se tresao poput jarbola s vjetrom u prevelikoj zastavi. Razbolje se jadna Zubevia Fata..., nastavio je pjeva. Je I'vie dosta toga!, ponovio je Kotroman, a onda je ugrabio karafindl sa stola i bacio ga prema Abdelu. Stotinu puta da je bacao, samo bi se jednom dogodilo da boice s uljem i octom pogode u tanki vrat icanog instrumenta i salome ga napola. Prizor pjevaa s unitenim instrumentom, koji gleda i ne zna u to zapravo gleda, jer ne zna ni ta se dogodilo, ni tko je to uinio, vjerojatno se prisutnima usjekao u sjeanje, ali ipak ne toliko da ga protumae drukije doli kao uobiajen incident kakvih je vazda bilo gdje god se u drutvu jede i pjeva. A takve se stvari pamte samo dok ih ne pokrije vrijeme i sve ono to e u vremenu biti gore i strasnije. Godina je, kao to smo rekli, bila 1938., prave su muke tek dolazile i tko bi nakon svega traio neki smisao u jednoj nedovrenoj pjesmi i jednom salomljenom sazu. Kaj ti je ovjee?, Abdel mu je spustio ruku na rame. Nemoj ti meni kaj!, Radoslav je stresao s ramena sedam kapi od kojih je svaka bila veliine ljudske suze. Bile su to kapi suncokretovog ulja. Vie se nisu vidjeli, niti su im se sudbine drugi put srele. Abdel Gafi je otiao u Gradaac po novi saz, ali pjesmu U Trebinju gradu vie nije zapjevao. Naprosto je imao osjeaj da e se opet neto dogoditi zbog ega ju nee dovriti. On, naime, nikada nije saznao

to je nepoznatog ovjeka navelo da pobjesni i bio je sklon povjerovati kako krivica nije na njemu, nego je u neemu o emu se ne valja raspitivati jer nije od ljudskih razloga stvoreno. Jatrib je drao otvorenim sve do proljea 1941., kada je shvatio da su dola vremena kada e mnogi niz Ilicu pod rukom pronijeti vlastite glave pa je njemu, dok svoju nosi na ramenima, dolo krajnje vrijeme da obavi ono to je dunost svakog muslimana i ode na hadiluk. S putovanja u Meku nikad se nije vratio. ena Amina ekat e ga do smrti, a da pravo ne sazna to joj se s muem dogodilo. U novinama je pisalo da je juno od Jemena potopljen brod s hodoasnicima. Moda je Abdel bio na tom brodu. A moda i nije. Uglavnom, za njim je ostao saz uz koji nije otpjevana pjesma o Zubevia Fati i velkoj alosti u Trebinju gradu. Radoslav Kotroman je est mjeseci nakon incidenta u Jatribu oenio Sabinu Weiss. Malo pred v svadbu saznao je da mu je ena idovka, ali ta ga stvar nije previe zanimala. Koliko god nije bio pomiren sa zaviajem i pjesmama koje su iz zaviaja stizale, Radoslav je bio u apsolutnom miru s Bogom. Taj mir se ogledao u injenici da bi razbio glavu svakoj barabi koja bi glasno primijetila da su Bojega sina razapeli roaci njegove Sabine. Stari je uro bio zadovoljan to se nije prevario u zeta. Uio ga je kartakim igrama, vodio na igralite Graanskog i tumaio mu da od Ivice Beka i Ice Hitreca na cijelome svijetu boljih panera nema. Bek je na alost otiao u Francusku. Umjesto da se mi divimo njegovim nogama, Ivek se danas divi nogama lijepih Francuskinja. Sudbina tipina za velikog umjetnika!, na isti je nain uro Weiss zavravao svaki razgovor o nogometu. Rat je doao nenadano, u pola preferansa i usred utakmice. Vidio je uro da se sinovi Izraela sklanjaju iz grada, ali je smatrao daje njihov strah prevelik i da je posljedica pretjerane pobonosti. On niti se plaio, niti je preesto zalazio u sinagogu. Ako je trebalo za neto dati novac, pomoi sirotinju i starce ili Makabi u kupnji novih dresova, uro bi uvijek davao akom i kapom, ali nije doputao da

ga uvlae u prie koje se tiu Boga, vjere i naroda. Govorio je kako je idov po svojoj, a ne po tuoj mjeri i da samo Bog zna ija je mjera prava, ija kriva. No, kada je vrag doao po svoje, nitko uru nije pitao koje je njegova mjera. Sjedili su za kuhinjskim stolom i utjeli. Njih petoro, a etiri Davidova slova. Od tog je trenutka samo Radoslav bio slobodan ovjek, onaj koji na lijevu stranu grudi ne mora pri izlasku iz kue zakaiti znak. U tom je asu njegov sram bio vei od straha ure Weissa, ene mu Perle, sina Salamona i keri Sabine. Da ga je pitalo ta bi sad najvie volio i ime bi njegov ivot bio ostvaren, Radoslav Kotroman, trgovaki pomonik iz Ljubukog, rekao bi da mu daju tu idovsku zvijezdu pa da se ne razlikuje od onih s kojima ivi i one koju voli. Osim to njegova elja nije bila razborita, ona nije bila ni znak bog zna kakve hrabrosti i portvovnosti. Da nije oenio idovku, da ga njezin otac nije praktino posinio i uio ga kartakim trikovima, da nije bilo prie o Ivici Beku i parikom Racingu, i da prvi put nije u maksimirskom parku pomilovao Salamonovu glavu, Radoslav bi ostao potpuno ravnoduan prema onome to se dogaalo i to e se v tek dogaati sa Zidovima. Ovako je, najprije iz srama, a onda jer je shvatio da su ivoti u pitanju, uinio neto to bi se u nekim kasnijim vremenima smatralo primjerom vrhunskoga herojstva. U nekoliko je dana, koristei obiteljske i zaviajne veze i obilato krei zakone, rasprodao svu imovinu ure Weissa, pa i ono to formalno nije mogao prodati jer je dolo pod hipoteku ustakoga redarstva. Potplatio je ko455 gaje trebalo i prevario one koji su se dali prevariti, te su se dva tjedna nakon noi u kojoj su gledali etiri estokrake zvijezde na kuhinjskome stolu uro i njegovi nali u Londonu. 0 tome kako su do tamo stigli, trebala bi se ispriati druga pria, ali kako ona ne bi

imala veze s incidentom u ainici Jatrib, niti sa smru Sanje Kotroman, nju emo ostaviti za neku bolju priliku. A zato i Radoslav nije otiao u London, nego se odluio razdvojiti od ene dok ne zavri rat? To je jedno od onih pitanja na koja postoje desetine moguih odgovora, ali nijedan nije pravi. Kad ga je uro upitao zato ne poe s njima, odgovorio je da ostaje u Zagrebu da bi se oni imali kamo vratiti. Kad ga je Perla kumila da se predomisli i da ne stavlja zaludu glavu u torbu, rekao je da ima lo osjeaj i da zato ne moe poi. Kad ga je Salamon pitao hoe li se vie ikada vidjeti, zagrlio ga je i na uho mu izdiktirao ampionsku ekipu Graanskog. Kad je Sabina posljednje noi progovorila: Ako je ovo kraj..., Radoslav joj je usne poklopio dlanom i rekao: Eh, jadna, da znam pjevat ko to ne znam, sad bi ti otpjevo onu koja ti ne bi iz glave izlazila dok se ne vrati. Sabina je potom plakala, a on se smijao i pokuavao ju kakljati. Nije znao da ena prestaje biti kakljiva nakon to se sasvim utopi u suzama. im je svoje otpremio iz Zagreba, rat je za Radoslava Kotromana bio zavren. Potucao se po pustom gradu, doekivao jutra po prigradskim krmama i drugovao s momcima koji su u buljucima pristizali iz zaviaja, netko u crnoj uniformi, netko u skupom odijelu od engleskog tofa, ali veina u teakim mondurama i sa sanducima fino osuenog preanog duhana koje su sakrivali po tavanima zgrada u centru. Ako je po etiri Davidova slova na kuhinjskome stolu osjetio da su dola zla vremena i ako ga je tada bio sasvim obuzeo stid, Radoslav je sada, kao slobodan ovjek, vidio kako izgleda radost apokalipse. Ne samo da je to vidio, nego je zaboravio veinu onoga to je prethodno znao. Poeo je uivati u novoj slici Zagreba, grada koji prema njemu vie nije bio hladan i odbojan, u kojem se vie nije osjeao kao gost koji i podsvjesno pazi da mu se ne uju hercegovaki kliktaji u govoru. Preko Zrinjevca su prolazile ophodnje poznatih lica, pred Gradskom kavanom gangalo se o Klobuku, selu kod Ljubukog koje je dalo trojicu hrvatskih ministara, sjene tri minareta u sumrak bi se pruile niz Zvonimirovu, irio se vonj narodnih kuhinja, niz

stube koje su se sputale od Dolca kotrljali su se glamoki krumpiri... Iz daljine su odjekivali topovi, a na svakom koraku ule su se pjesme pobjednika. Radoslav je bio siguran da vabo ne moe izgubiti rat i da je Poglavnik mudro postupio im se zavukao pod Hitlerove skute. Ali je isto tako znao da mora doi vrijeme kada se krv smiruje u ilama, a ludilo prestaje damarati u glavama. Kako u Njemakoj, tako i ovdje kod nas. 456 457 Kada se to dogodi, opet e on imati svoju Sabinu i opet e sa urom Weissom igrati belu i preferans. Bez ludosti nema rata, bez rata nema drave, a bez drave bi Zagreb vazda ostao mjesto na kojem se Radoslav Kotroman grekom zatekao, bez ikoga svoga i bez prava da bude ono to jest. Da ga je u jesen 1941., pa zatim i narednih triju godina, pitalo je li srcem i duom za Antu Pavelia i ustaku vlast, Radoslav bi s jednakim arom odgovorio da jest, kao to bi i rekao da mu je najvaniji ivotni cilj doekati onaj dan kada e ruku pod ruku sa svojom Sabinom proetati sunanom Ilicom. To da te dvije stvari nikako ne idu zajedno, njemu zapravo nikad nije palo na pamet. Kao to nije pomislio ni to bi se dogodilo da je tih ratnih godina uao u birtiju u kojoj netko uz saz pjeva U Trebinju gradu... Digao bi ruke visoko u zrak i pustio suzu za sudbinom Zubevia Fate. Slom se, barem iz njegove perspektive, dogodio potpuno neoekivano. Skoro da bi se moglo rei kako je doao kao posljedica jednog stranog mamurluka. Moda najstranijeg u Radoslavovom ivotu. Zapio se s trojicom Posavljaka u nekoj prvarnici u Kustoiji. Popili su barem pet litara meke gradaake ljive i sasvim su izgubili razum. Ili je rakija bila slabo destilirana, ili je u njoj bilo neto ega nije trebalo biti, tek nije se sjeao niega to se dogaalo naredna dvadeset etiri sata. A zatim je tri dana hodao po svom

podrumskom stanu i povraao. Najprije rakiju, pa vodu, pa u i na kraju krv. Bio je poluslijep, u glavi su mu se tukle oklopne divizije, pucao je i raspadao se na sve strane, molio Boga da ga uzme sebi... Roena ena mu u ta tri dana nijednom nije pala na pamet. A kada je etvrtoga dana izbauljao van, imao je ta vidjeti: susjedov sin, sedmogodinji Joek, protrao je ulicom maui zastavom na kojoj je bila petokraka. Krenuo je za djeakom ne bi li mu oteo zastavu i za uho ga odvukao ocu... Da, da, ovdje se svi znamo, djeca se igraju ovog i onog, nitko se nee ljutiti, ali to ako naie netko nepoznat, to ako povratnik s fronte vidi malog kako mae komunistikom zastavom? Ubit e ga ko zeca! Mislio je zaprijetiti Joekovom ocu, usteru Miklauu, starom veseljaku pa mu je eto i mali takav! ali prije nego to je onako glavoboljan ulovio Joe-ka, pred Radoslava je banuo nepoznat ovjek sa strojnicom preko grudi i s istom onom zvijezdom na kapi. Radoslav se zaustavio u mjestu, osjetio je kako mu se zaljuljalo tle pod nogama pa je potonuo u mrak. Prvo to je ugledao kada se osvijestio bila je glava ovjeka s petokrakom. Jesi li iv drue?, upita partizan. Jesam... drue, apnuo je Radoslav Kotroman. Tog trenutka nije ga toliko pogaalo to je oito propala drava, koliko je bio sretan jer ipak nije poludio od one gradaake ljive. Kratko je trajalo i vrijeme njegove prilagodbe na nove povijesne okolnosti. Pitali su ga gdje je bio i to je radio u ratu pa kako nije imao suvisloga odgovora, jer niti je radio niti je ratovao nije priznao da su ga ministri iz Klobuka izvlaili od vojne obaveze ostavili su ga da prenoi u zatvoru, a zatim su ga pustili. Osim to su se promijenile zastave i uniforme, Zagreb je ostao isti. Istina, sretao je manje ljudi iz staroga zaviaja, ali bilo je i njih. Uglavnom se nije pamtilo tko je to do juer govorio i kakve je tko pjesme pjevao. Radoslav Kotroman izlijeio je mamurluk i ekao da mu se vrati njegova Sabina. U etiri godine rata samo je jednom primio glas da su ivi i da im je dobro, ali njemu nije ni trebalo vie. Raunao je da e se

Weissovi vratiti i da ga Sabina voli istom ljubavlju. Meutim, nakon to je proao prvi pa drugi mjesec i nakon to je stigla jesen 1945., a od ene ni traga ni glasa, Radoslav se zabrinuo. Poeo je sluati none izvjetaje na radiju, traio je njezino ime na listama nestalih i pronaenih, iao u Beograd i ekao do jutra pred britanskom misijom, sve uzalud. Prvi put mu je palo na um da je moda ipak pogrijeio to je ostao u Zagrebu. A onda se poetkom studenog dogodilo neto to e se pokazati vanim i u ovoj prii i u ivotu trgovakog pomonika iz Ljubukog. Bilo je predveerje jednog od onih dana ispunjenih smradom kanalizacije, kada juni vjetar ponese maglu sa savskih strana, sve do ispod Sljemena. Radoslav je preao Cmrok i u jednoj od onih sablasno pustih ulica, meu vilama koje su ispratile jednu povijest, a jo nisu doekale drugu, pa u njima ve mjesecima nitko nije stanovao, pred njega je izbila ena u udovikoj opravi, s velom preko lica, izgledom epizodistica iz neke maarske operete. Gospon, jeste li to vi, gospon?, skakutala je ispred njega na jednoj tikli. Druga je bila slomljena pa je ena na trenutke djelovala poput balerine u kominoj operi, a odmah zatim bila je Hromi Daba iz Disney-jevog stripa. U svakom sluaju, nije ga uplaila, niti ga se dublje dojmila, ali mu je svejedno bilo neugodno. Vjerojatno zato to joj nije vidio lice pod velom. Gospon, pa zakaj sad beite, kaj vas ni sram! ekala sam vas ceh dan!, hvatala ga je za dep kaputa, pa za ruku. Na kraju se saplela i u padu ga epala za nogu. Stajao je tako nasred ceste, sa enom koja mu se poput zmije obmotala oko noge i kriala na sav glas, a da on jo nije progovorio ni rijei. Da je htio, mogao ju je otresti i nastaviti svojim putem, mogao je enu zgnjeiti kao umsku jagodu, nitko to ne bi vidio, ni uo. Ali zato bi on to uinio? Ima onih koji bi, ali ne i Radoslav Kotroman. Njemu se samo dizao eludac i mutilo mu se u glavi kao da je popio one gradaake ljive. Gospon, bute mi dali deset kuna, deset dinara i deset rajhs marki i ja vam bum sve rekla! Nemate? Kak nemate? No dobro, ak

nemate, neu imat ni ja... Uhvatila ga je pod ruku i povela sa sobom. Zavrili su u podrumskome stanu obiteljske kue pri dnu Pantovaka koju su, inilo se, ostali stanovnici napustili iskaui kroz prozore zajedno sa stvarima. Stakla na katu su bila porazbijana, a po vrtu su bili razbacani dijelovi namjetaja, damske psihe i nahtkasli, razbijena ogledala, jedna oslikana nona posuda i igrake. Golema krpena lutka pala je preko ive ograde i ostala leati staklenih oiju zagledanih u nisko nebo. Radoslav je pomislio da tako izgleda dijete koje je pri padu slomilo kraljenicu. Pognuo je glavu i uao u mrak koji je mirisao na suhe jabuke, cimet i klinie. Prisna i topla zagrebaka jesen. Bilo mu je lake kada je shvatio da se nalazi u neijem normalnom domu. Jagodicama prstiju dodirnula mu je obraz, a onda se sjetila i skinula veo. Mogla je imati ezdeset, ezdeset pet godina, jedno od onih lica za koje je dobro da ostare jer tada vie nitko na njima ne trai neto lijepo i ne osjea se neugodno ako nita ne nae. Oprostite to sam vas napala, rekla je i nasmijeila se, takva sam im preem kuni prag, ve godinama. Nema tu pomoi. A moram s vremena na vrijeme van, nai drutvo. Vi ste mi prvi u posljednjih... ne znam koliko. Ne ljutite se? Vidite, ovdje sam mirna i dobra. Dobra stara vjetica, nasmijala se onim smijehom koji ie da mu se kae neto lijepo. Naravno da je Radoslav frajli Augusti Subo-tianec istoga asa rekao da ona nije nikakva vjetica, a jo manje stara. Ona mu je skuhala aj od suhih divljih jabuka i krenula je tako najudnija i na neki bezdodirni nain najerotinija no u njegovom ivotu. Rekao je da eka enu koja se moda nikada nee vratiti, a Augusta mu je odgovorila da oigledne brige uope nisu brige i da e Sabina sigurno doi. Zaudio se kako moe tako olako govoriti o tome, kao da tjei susjedu kojoj je pobjegao kanarinac, a ona se nasmijala i rekla da za susjedinog kanarinca ne zna, ali da za njegovu enu sigurno zna. Po emu? Po tome to ju vidi ivu u njegovim oima. Ba je tako rekla, a Rado-slavu skoro da su krenule suze i u svakoj suzi po jedna Sabina. Nikad si to nee moi objasniti. Da mu je

netko drugi govorio iste stvari kao Augusta, on bi mu se u najboljem sluaju narugao. U ljudskim se oima, smatrao je Radoslav, ne vidi nita osim onoga u to oi tog asa gledaju. Pred rastanak mu je jo rekla da je sretan ovjek jer nije u stanju zamisliti nesreu koja nije od ovoga svijeta. I jo mu je rekla da zna kako on to ne razumije, ali nai su se ivoti bar jednom ve dogodili. teta to se vie neemo vidjeti, rekla je Augusta dok je otvarala vrata, nikad se vie neemo vidjeti, bila je tunija nego to bi to njegova pamet mogla zamisliti. Zato se ne bi vidjeli? Evo, dovest u Sabinu kada se vrati... Augusta je odmahnula i spustila pogled. On nije znao ta da uini pa ju je zagrlio. Neemo se vidjeti jer sam na cesti luda ena. Nita to sam ti rekla, vani ne bi mogla ponoviti. A zato bi opet doao? Samo iz nesree, a kad bude nesretan, ja vie neu biti iva. Osvrnuo se jo jednom prije nego to e iz vrta izai na cestu. Augusta gaje gledala s praga i inilo se da smilja neto veselo to bi mu dobacila na kraju. Ili nije smislila nita ili je Radoslavov dojam bio kriv. Zagreb se budio iz sna i ulo se kako niz ulicu klepee neka limena stvar. Recimo kanta za mlijeko. No pred Badnjak dogodilo se udo. Ve je legao spavati kad se zaulo zvono na vratima. Ne, nije ga trecnulo, Radoslav nije dijelio strahove svoga vremena, ali mu nije ni palo na um da to stie njegova srea. Deset minuta kasnije sjedili su za kuhinjskim stolom, istina ne onim od prije etiri godine, na kojem vie nisu leale etiri idovske zvijezde i za kojim nije vladao muk. Je li to bila njihova ivotna pobjeda? Kada se o tome kasnije pria, sigurno jest, ali ni uri, ni Perli, ni Salamonu, ni Sabini, ni Radoslavu nije na um palo da se kuhinjska scena ponavlja. Nije u prirodi ovjeka da svoju sreu usporeuje s prethodnom nesreom. Ali Radoslav se sjetio Auguste, dobre stare vjetice, i upravo je zaustio rei kako ih mora s njom upoznati, ali nije stigao jer su njih etvero zagraktali u isto vrijeme. Ljupke sliice iz londonskoga ivota djelovale su poput povratka s ljetovanja. Moglo bi se rei da je od tog dana poeo Radoslavov graanski ivot. Najednom je, sa Sabini-nim povratkom, postao Zagrepanin,

skoro Zagrep-anec, s nekim dalekim porijeklom i fino ritmiziranom svakodnevicom. Zaposlio se, kupio stan, ispratio uru i Perlu u Izrael (nije vie bilo preferansa, Hitreca i Beka), Sabina je rodila Borisa, kupili su fiu, gradili vikendicu u Novom Vinodolskom, slavili godinjice braka i doekali Borisovu diplomu. Nita se u tom vremenu nije dogodilo to bi ih izdvajalo od stotina tisua njima slinih socijalistikih pregaoca koji su vrlo brzo zaboravljali injenicu da ovo nije jedino vrijeme u kojem su ivjeli, nego je i ranije bilo nekih vremena. Auguste bi se Radoslav sjetio barem jednom mjeseno, zapekla bi ga savjest to ju nisu posjetili, pomislio bi da to moraju uiniti sljedeeg tjedna, a onda bi opet zaboravio na nju... Nakon to su prole godine, sve je ostalo isto, osim to je znao da Augusta vjerojatno vie nije iva. Krajem kolovoza 1973. roena je Sanja, Rado-slavova i Sabinina unuka. Kao to je i Boris bio njihovo jedino dijete, tako e i Sanja ostati jedinica. 0 ritualima djedovske ljubavi ne treba previe govoriti. Oni su se u Radoslavovom sluaju odvijali u skladu s prirodom ovjeka koji kasno otkriva prave ivotne sklonosti. Predratni trgovaki pomonik koji je gorko alio to je napustio rodni kraj i poslijeratni ef prodaje u Narodnom magazinu, a kasnije i financijski direktor, za kojega su svi, od blagajnice do ministra, govorili da je pravi gospodin kakvih vie nema, zapravo je bio stvoren da jednoga dana postane djed. Sva mudrost i blagost ovoga svijeta i sve ono ime Bog kako se inilo nije obdario Radoslava Kotromana u njegovoj ranijoj dobi, prelilo se na Sanju. Prvi put u ivotu zapjevao je punim glasom. Kada su Sanju upisali u muziku kolu, i djed je odluio da naui svirati. Dijelom da vlastitim primjerom pokae djetetu, a dijelom i zato jer je shvatio kako za odraslog mukarca nije sramota da po cijeli dan tambura. Sjetio se pjesama iz mladosti. I onih iz rodnoga kraja. Moda i pjesme U Trebinju gradu. Ali incidenta u ainici Jatrib jo uvijek se nije sjetio. Na proljee 1996. Sanja je djedu i baki na nedjeljni ruak dovela

Bojana. Je li to stvarno to?, toboe strogo je pitao Radoslav. Da, to je stvarno to, rekla je Sanja. Otac i majka u toj prii nisu bili vani. Iako djed ni o emu zapravo nije odluivao, umjesto njega to je uvijek inila Sabina, a zatim Boris i njegova ena dok jednoga dana nije otila, svima je bilo najvanije to e on rei. Lijepo ga je bilo uti i kada govori i kada uti. Dvije godine kasnije Sanja i Bojan su ve neko vrijeme ivjeli zajedno, ali o vjenanju nisu razmiljali. Naprosto nisu bili generacija od svadbi, niti im je od drave ili crkve trebala potvrda za ljubav. Sve dok njoj jedne veeri nije po prvi puta palo na pamet da baka i djed nisu vjeni i oito je kako se blii dan, potpuno nevjerojatan, neshvatljiv i nemogu, kada ih vie nee biti. Rasplakala se pred televizorom. Bojan se uplaio jer je do maloprije sve bilo u redu, a sada ona plae i ne moe rije progovoriti, pa ju je zagrlio, pitao to se dogodilo, ega se sjetila... Jedva mu je rekla da e djed Rade i baka Sabina jednom umrijeti i da bi tu neto trebalo napraviti. A da napravimo svadbu, predloio je Bojan. Da, svadba se inila v dovoljno dobrom. Cim se vrate s mora, dogovorit e datum i mjesto. Desetog kolovoza, ranim jutrom, krenuli su na Hvar. Na cesti prema moru, pogotovu nakon to su proli Karlovac, doekala ih je velika guva. Kolone auta duge po nekoliko kilometara milile su poput onih gusjenica koje ive u kronjama borova pa nakon to pojedu duu jednom stablu sputaju se na tlo i onda priljubljene jedna uz drugu, nekoliko stotina njih, kreu u selidbu. Ali Sanja nije marila ni za guvu, ni za vruinu inae je stalno zanovijetala zato nije kupio auto s klimom nego je bez prestanka govorila o svadbi. Ona mora biti veeeeelika, najvea na svijetu, usred nekog sela blizu mora, ali iz kojeg se more ne vidi. Bilo bi dobro zakupiti neki stari dom kulture, u takvim selima nae se velikih domova kulture, donijeti puno birtijskih stolova i spojiti ih u obliku slova U, prekriti bijelim stolnjacima, poredati starinske tanjure i srebreni betek, dobro ne mora biti ba srebreni to je preskupo, i naruiti

sva ona stara jela koja vie nitko ne spravlja. Naravno i prasce s jabukama u ustima. I peene janjce i jarie i svega blaga bojeg... Ali prije svega toga valja otii u Hercegovinu, u Bosnu ili gdje ve treba, i pronai muziare koji znaju sve djedove pjesme. I one koje pjevui po kui i one koje je zaboravio, a pjevale su se u Ljubukom. Moda bi na povratku s Hvara trebali navratiti u Ljubuki? Samo da vide kako to izgleda, odakle je deda Rade doao... Da, to e napraviti. Skoro da im je usput, a vremena imaju... Bojan se samo smjekao. Bio je sretan jer je Sanja sretna i nije mu bilo ni na kraj pameti da ju podsjea ta je donedavno govorila o ljudima koji prave velike svadbe i tako potroe novac od kojeg bi mogli godinama ivjeti. Uostalom, bilo bi glupo, jer njihova svadba ionako nije njihova, nego je Radoslavova. Da ovjek pokae baki Sabini koju nakon tolikih godina i dalje dri za ruku kad etaju Ilicom kako pravi Hercegovac slavi kad mu se udaje unuka. Istina, on nikada, ama ni najsitnijom gestom a kamoli rijeima, nije pokazao da bi tako neto elio, ali i Bojan je primijetio da se starcu pred kraj ivota poinje dogaati da ali to nije svoje djetinjstvo i mladost sauvao za svoje blinje, nego ih se onako malo sramio. Bio je ponosan to ga ljudi smatraju zagrebakim gospodinom, ponavljao je da mu ni drugovi iz komiteta nisu govorili drue, ali mu je svejedno falilo to to je izgubio svoj prvi svijet. Moda mu je falilo cijeloga ivota, ali u starosti se ovjek ponekad razmeka pa pokazuje slabosti za koje nisu znali ni oni koji ga najvie vole. Naravno, od svega se Bojanu najvie svidjelo ono to e se od Radoslava uvati u najveoj tajnosti orkestar s harmonikom, violinom i raznim udnim instrumentima, koji e izvoditi iskljuivo sevdalinke. Ni on ni ona zapravo pojma nemaju ta su to sevdalinke, uli su Eminu od Ibrice Jusia, jednu je takvu pjesmu pjevala i Josipa Lisac, a ako bi se na nekom studentskom tulumu zatekao koji Sarajlija, pjevalo bi se i

Kad ja pooh na Bentbau. Ali oboje su skuili koliko e djedu znaiti kad sasvim neoekivano uje pjesme od kojih je, recimo to tako, stvoren. Barem onoliko stvoren koliko su njih dvoje stvoreni od Azre i Haustora. Bojana je unaprijed veselila i avantura potrage za orkestrom. inilo mu se to poput istraivake ekspedicije u praumu Amazonije. Umjesto oekivanih sedam sati, do Splita su putovali etrnaest i morali su prenoiti jer im je pobjegao posljednji trajekt. Kada su konano stigli do Hvara, nije bilo slobodnog apartmana, iako su poslali rezervaciju mjesec dana unaprijed, pa su otili u Jelsu, iz Jelse u Vrbosku... Pri prvom kupanju Sanja je stala na jea, a kada je to rijeeno, Bojana je spopala trodnevna migrena. Sanja je za to vrijeme izgorjela na suncu, pa dobila etrdeset temperaturu, pa ju je onako glavoboljan vozio lijeniku u Hvar, pa nije bio u stanju voziti natrag. Onda im je dva dana kasnije netko ukrao auto, da bi im nakon petodnevne istrage deurni policajac hladno saopio da im vozilo nije ukradeno, nego ga je odnio pauk zbog nepropisnog parkiranja. uj nepropisno parkiranje, uz neasfaltiranu cestu, tisuu kilometara od civilizacije! Uglavnom, nakon tri tjedna oboje su se osjeali kao da se vraaju iz rata ili iz ratnog zarobljenitva, a ne s mora. Ali bili su sretni i dok se sve to dogaalo, a jo su sretniji nakon to je zavrilo. Smijali su se ko blesavi prepriavajui jedno drugom zvizdarije koje su im se zajedniki dogaale. To je vjerojatno najvii stadij do kojeg dou zaljubljeni parovi. Nije im dovoljno to su zajedno, nego jedno drugom priaju prie o tome. Oko Slunja je Sanji pozlilo. Nije ni udo nakon svega to je preivjela na ljetovanju. Povraala je dugo i temeljito, ba poput djeteta koje ne podnosi vonju. On joj je drao elo, ona mu je govorila oprosti... On se smijao, a ona se sramila jer je vidio njezinu povraotinu. On se tada jo vie smijao. Pa kako e ivjeti sa enom ako ba nikad ne vidi njezinu povraotinu ili... Ne, nemoj to rei! Njezino govno... Ako to ne vidi, to znai da vam brak nije bio konzumiran pa se automatski moe razvesti. Ajde, nasmij se i ti

bar jednom! Sanja se nasmijala, blijeda kao zid uredne seoske kole, i s podonjacima modrim kao smrt u nordijskoj mitologiji. Da, ti podonjaci su ga ipak malo zabrinuli. Zaspala je i nije se budila do Zagreba. Kada su doli pred kuu, pokuao ju je probuditi, ali ona bi samo procvilila daju ostavi na miru. Uzeo je buduu enu u naruje i odnio ju do postelje. Tako je Bojan prvi put prenio Sanju preko kunoga praga. Ujutro je uspanieno zvao njezine roditelje jer bi se Sanja ruila sa svakim pokuajem da ustane iz kreveta. Oni su za petnaest minuta doli. Ma sve je u redu, rekao je otac, sve je to od promjene klime. Majka je sjela uz Sanjino uzglavlje i milovala je po kosi. Zete, meni se ini da si ti nju ve razmazio. S nama nije bila takva, alio se otac. Bojanje poao do kuhinje skuhati aj. Piki mi se, rekla je Sanja. Otac joj je pruio ruku da ustane, uhvatio ju ispod pazuha prije nego to e pasti pa ju pokuao tako odvesti do zahoda. Ali Sanjine su se noge skoro vukle po parketu, kao djetetu koje prerano ue hodati. Sine moj, staje s tobom, majka se rasplakala. Prije nego to ju je otac podigao na ruke, Sanja se upikila. Bojan je stajao na vratima sobe s ajnikom u ruci, poluotvorenih usta, s pogledom u koji je mogalo stati neto puno vee i bolnije od njezinog malog tijela. Dogovorili su se da Sanjinu bolest skrivaju od djeda i bake. Barem dok ne dou prvi nalazi. Niz Vinogradsku se slijevao ljetni pljusak. Bilo je hladno kao da smo ve u listopadu ili studenom. Naao sam dom kulture, pravi pravcati. Selo je desetak kilometara od ibenika. A frend mi je iz Mostara javio da se ne moramo muiti i traiti muziare, tamo ima odlian orkestar, najbolji u Bosni... Imat emo i srebreni betek. Iznajmit e nam ga u Interkontiju. A onda emo paziti da nam 471 gosti ne kradu vilice..., Bojan je govorio, govorio i govorio. Infuzija se kap po kap sputala s visina koje su se njoj inile nedohvatnima.

Plaila se da boica nije dobro namjetena, da je cjevica neispravna, da neto nije u redu pa e joj nevidljivi baloni zraka ui u ilu i ubiti je. Kad nam je termin?, pitala je. Prvi listopad, do tada mora biti na nogama. Rastuila se. Da ne sumnja, Bojan ne bi to tako rekao mora. On kae mora jer misli da ona nee tada biti zdrava. Bilo je to petog rujna, dan prije nego to e doktor Kuljanin pozvati Sanjine roditelje u svoju sobu. Otac e plakati, utiskivati paleve u doktorova ramena i ponavljati: Samo pet posto, molim vas, samo pet posto, dajte pet posto mome djetetu... Doktor e utjeti, gristi usnu i zuriti u kapilar suznoga oka koji ga je na neto podsjeao. Na cvijet maslaka ili na bombu. Dao joj je mjesec dana ivota. Tako se to kae, ali nije istina. Lijenici ne daju ivot, nego tek mjere ono to je relativno lako izmjerljivo i pokuavaju izmijeniti ljudsku sudbinu. U rijetkim sluajevima, kada ih osobno pogodi sudbina nekog pacijenta, tada i oni prihvate lanu nadu pa umiru zajedno s njim, kao to umiru majka, otac, mu... Bez obzira na to to Sanji nije dao ni pet posto mogunosti da preivi, doktor Kuljanin se od tog asa uhvatio njezinog ivota kao da mu je posljednji i jedini. Umirao je kako e umirati samo jo dvatri puta u svome lijenikom vijeku. Zamolili su ga da sve slae djedu Radoslavu i da mu kae kako je Sanja sasvim malo bolesna i da e se oporaviti za mjesec dana. Kuljanin je to prihvatio. Doekao je starca na vrhu stubita i jo se izderao na njega jer je trao, preskakao po tri stepenice... Svako srce u tim godinama..., prijetio mu je, mladi organizam je drugo..., upozoravao ga je, treba s vremena na vrijeme snimiti ekage, bez obzira na to osjea li ovjek neke tegobe..., pouio ga je. Prole su dobre tri minute, a to je jako puno, prije nego to je Radoslav rekao: Moja Sanja... Kuljanin ga je jo jednom upozorio da pazi na sebe. Na mladom sve lako zacijeli, a star se ovjek ugasi kao svijea. Tako je nekako rekao. Radoslav Kotroman je cijeli taj dan i vei dio noi presjedio uz svoju unuku. Sanja je uz njega ivnula, skoro da joj se vratila i boja u lice, traila je daju posjednu, gulila je naranu i hranila malo sebe,

a malo djeda koji je najvie na svijetu mrzio narane, ali je sad morao jesti pa se mrtio od naranine kiselosti. Sve dok mu od tog mrtenja nisu krenule suze. Sanja se smijala pa se onda i on smijao jer, eto, plae stoje narana kisela. Vie je suza prolio nego dok je u majinoj beici bio... uo sam za svadbu! Od koga si uo? A pria se, pria po gradu. I jo se pria da e to biti najvea svadba koju je grad Zagreb vidio i da povrh toga nee biti u Zagrebu. Vidi ga, vidi, a trebalo je biti tajna! Eh, ne moe ti kraj mene imati tajne, Radoslav Kotroman iz Ljubukog najvei je pijun 472 nakon Mustafe Golubia! Nakon koga? Nakon Mu-stafe, jednog ovjeka, davno je umro... Bila je zbilja dobra ta zora kroz koju su se vozila trojica mukaraca. Zeleni mercedes sporo je prelazio Savski most. Borisu se nikamo nije urilo, Radoslav i Bojan nisu ga pourivali. Sanja je puno bolje, ponavljali su jedan drugome. Doktori nikad ne znaju sve, odgovarali su. Pa bi se prisjeali primjera kada je i kome lijenik rekao da mu je ostalo toliko i toliko, nakon ega bi bolesnik poivio jo stotinu godina. Radoslav je znao najvie takvih sluajeva. Ili se trudio da ih to vie izmisli. Da svratimo negdje na jedno s nogu, predloio je. Moemo kod nas, imam hvarske travarice, rekao je Boris. A ne, nije to isto, odgovorio je Radoslav, s nogu se samo u birtiji pije... Stajali su za ankom kolodvorskog bifea i kroz izlog promatrali ljude koji nekamo putuju. ene su vukle kofere na kotaiima, a po izrazima lica primjeivalo se da su ih jedva zatvorile. Mladi i djevojka su izmeu sebe nosili ogromnu torbu, svatko za jednu ruku i opet im je bila teka. Iz depa kinog mantila izvirivale su dnevne novine, starac je napola prelomio francuski kruh, policajac je legitimirao djeaka ije lice nije odavalo da je navrio osamnaestu, protrala je skupina koja kasni na autobus za Varadin... Svijet je bio nevjerojatno iv i vrijedilo ga je to due gledati. Umjesto jednoga s nogu, ispili su drugi na dvije sam

noge doao, pa trei valja i za vrnjaka izmeu nogu, i etvrti za puta. U osam su krenuli kuama. Vie nisu bili tako dobro raspoloeni. Ni Radoslav nije spominjao sluajeve kada je lijenik rekao da je nekome ostalo jo mjesec dana ivota. Sanja se rasplakala im se Bojan istoga popod-neva pojavio na vratima sobe. Iako je Kuljanina molio da to ne ine, obeavao da e on biti tu kad god Sanja bude trebala na zahod, jutros su joj stavili kateter i namjestili gusku. Kao da joj je netko rekao sad e umrijeti i namjestio da sve ba tako izgleda. Njemu nisu dolazile rijei koje bi trebao izgovoriti pa je sjedio, utio, milovao je po ruci i mislio kako bi bilo dobro da moe lei pokraj nje. Hoe li naranu?, pitala gaje kada se uplaila da e skoro otii. Uzalud su sljedeeg jutra pokuavali odgovoriti Radoslava od odlaska u bolnicu. Rekao im je da nije lud i da zna zato to ine. Prvi put u ivotu izurlao se na svoju Sabinu i tako jako tresnuo kuhinjskim vratima da je ciknulo staklo. Moda joj je rekao neto to nije smio rei jer je Boris zagrlio majku i nije ga vie bilo briga kamo e otac. On je to primijetio, ali vie nije znao ta je tako strano rekao Sabini. Sjeao se samo osjeaja koji je pratio zaboravljene rijei. Sanja je bila posve mirna i tako tiha da je djed morao prislanjati uho uz njezine usne. /Ve daj se, rekla mu je. Zamolila bi mamu, al zna kakva je ona, histerina, rekla mu je. Pa u tebe zamoliti. I A7A budi miran kad ti to kaem. Sto god se dogodilo, neka naa svadba bude kad je i trebala biti. I reci Bojanu da sve mora biti onako kako se sa mnom dogovorio. Mene mislim nee biti. Ali neka pred svakim tko doe bude po jedna moja stvar, sitnica, ta bilo. A Bojanu e kupiti maramicu, neku najveu i najljepu. Uinit e to za mene, sigurno... Radoslav je ostao savreno sabran dok mu je to govorila. Djelovao je sabrano i dok je po duanima traio maramicu (naao je jednu

veliku, vezenu, reklo bi se djevojaku) i dok je po Sanjinoj sobi traio sitnice. Ali niti je ta sabranost bila od ovoga svijeta, niti se s njom izlazi meu ljude. Iznutra ga je sledilo neto to je bilo strasnije od unukinog odlaska. Radoslav je znao da je jednom, jako davno, pokrenuo lanac dogaaja koji e do ovoga dovesti. Vjerojatno e netko rei da je to ludost, moda bi i on isto rekao da se ovo dogaalo nekom drugom, ali uope nije vano je li ludost ili nije ludost ono to po savrenoj logici vodi ovjeka u konanu nesreu i u vjenu krivnju. On je, dakle, znao daje kriv, i to treba na takav nain prihvatiti. Vrijeme je da se ponovo vratimo na incident iz rane jeseni 1938., u ainicu Jatrib koja se nalazila u Tkalievoj ulici, malo prije odvojka za Novu Ves. Kada je u lokal uao Radoslav Kotroman, trgovaki pomonik iz Ljubukog, za ruku vodei Sabinu Weiss, ker bogatog zagrebakog idova, Abdel Gafi je taman uzeo saz i spremao se da zapjeva. Mladi par je upravo sjedao kad je Gafi otpjevao prvi stih koji glasi: U Trebinju gradu velka alost kau. Tada je Radoslav Kotroman prvi put podviknuo, ali ga nitko usred derta nije uo. Vrijeme izmeu dva stiha (koje u ovoj, kao i u mnogim drugim sevdalinkama, nije ba tako kratko), dok je Gafi prebirao po icama, bilo je dovoljno da se u gostu nakupi bijes. Kada se uo drugi stih, razbolje se jadna Zubevia Fata, Ljubuaku je prokuhala krv, dreknuo je jo jednom i hitnuo predmet koji je prelomio vrat instrumenta. Pjesma je, dakle, tu prekinuta i nikada nije nastavljena. Ali, da nije znao njezin nastavak, ustvari da nije znao pjesmu, Radoslav Kotroman ne bi ni prouzroio incident. Nevano je to se on nije pobunio protiv prie koja je u pjesmi ispriana, nego ga je pogodilo to to s pjesmom, kao i s Zubevia Fatom, dijeli isti zaviaj. A u neotpjevanom nastavku sevdalinke U Trebinju gradu dogaa se to da Fata padne na samrtniku postelju pa zavjetuje majku da lijepo doeka njezine svatove, da svakog svata dariva, a Fatinom draganu neka pokloni svilenu maramicu da ima ime za Fatom brisati suze. ezdeset godina kasnije pjesma je nastavljena na onom mjestu na kojemu je i prekinuta. Ali umjesto da bude otpjevana, ona se u

ivotu dogodila. Ili se dogodila u glavi Sanjinog djeda. To je sasvim svejedno, jer nikakve razlike nema pokreu li se nesree same od sebe ili nastaju u glavama pogoenih ljudi. Oni koji nisu pogoeni, govorit e o ludosti, a oni koji za priu samo uju, kazat e kako praznovjerje uda ini. Prvi e moda saaljevati, a drugi e moda prezirati. Lako je svima koje je alost na ovaj dan promaila. A kako se ovjek vazda neemu nada, tako je Radoslav, pripremivi darove za Sanjine svatove i maramicu za Bojana, krenuo do one kue u dnu Pantovaka, da nae Augustu, dobru vjeticu koja je prorekla kako nee biti iva kad njega stigne nesrea. Nastojei prevariti sudbinu i logiku po kojoj nije pretjerano vjerojatno da je Augusta doivjela sto ili ak sto deset godina, prethodno je u duanu na Britancu kupio dvadeset deka kave i Maraskin voni sirup. S tim starinskim znakovima panje i naklonosti doao je pred kuu koje vie nije bilo i pozvonio na ulazu koji se nalazio na njezinom mjestu. Pojavio se policajac, oito uvar rezidencije, koji je rekao da tu ne ivi gospodina Augusta Subotianec... Odluili su da Radoslava vie ne putaju samoga van. U dva tjedna Sanjine bolesti djed se sasvim uruio. Savio se prema zemlji, ni sa kim nije razgovarao, samo je ponavljao da se svadba mora odrati i da sve mora biti onako kako su se mladi dogovorili. Nakon to sve proe, morat e i njega voditi doktoru... A ta je to sve? Nitko se vie nije usuivao plakati. U Zapruu, u stanu djeda i bake, noima su ve svi zajedno bdjeli i spavali. Bojan se nije usuivao otii doma, jer ako zazvoni telefon... Boris je govorio da se starima mora nai pri ruci... ekalo se ono to e se na kraju i dogoditi. Samo krivac nije mogao sjediti i ekati. Znao je da jo neto mora napraviti pa si je tako zabio fiks ideju kako bi za unukino ozdravljenje bilo dovoljno da nae staroga sazliju koji e naprosto dopjevati svoju pjesmu. Kad to uini, Sanja e opet biti samo Sanja, a ne Zubevia Fata. Kad je shvatio da ga ne putaju iz kue,

Radoslav je istoga asa glasno optuio i svoju enu, i sina, i zeta, i snahu koja je bog zna gdje, da mu pokuavaju ubiti unuku. Tada su zvali hitnu pomo, nekoga tko e odvesti djeda. Uzalud. Oko deset ujutro, dvadeset osmoga rujna, Radoslav Kotroman pronaao je na dnu ladice s dokumentima zagubljeni rezervni klju od ulaznih vrata. Iskrao se van dok su svi spavali iznureni iekivanjem telefonskog poziva. Sanja ve trei dan nije bila pri svijesti, a zora je vrijeme od umiranja pa bi i zaspali tek kad se razdani, umireni jer je jo jedno svitanje preivjela. Koliko god puta rekli kako je bolje da ode i da se vie ne mui, svaka od Sanji bliskih dua tajno bi potpisala da drago bie trpi vjene muke. Samo da ne umre. Nikome nikada nee biti jasno kako je osam-desetogodinji starac umakao oima bolnikoga portira i deurne sestre, kako je skinuo infuziju i kateter i kako je iznio djevojku van, a da ga opet nitko ne vidi, i kako ju je nosio od Vinogradske pa do Tkalieve. Zar ljudi stvarno nisu nita primij etili i zar ba nieg neobinog nema u prizoru u kojem starac kroz grad nosi polugolu i onesvi-jetenu djevojku? To bi ipak trebalo biti malo udnije od injenice da je jedan djed povjerovao da e spasiti unuku ako joj do kraja bude otpjevana pjesma. Svejedno koja. Ne budite tako prezrivi prema njemu i nemojte govoriti da nije kriv za njezinu bolest. Ostavite ovjeka na miru! Zato bi vam rekao gdje stanuje, koji mu je broj telefona i ima li djece? I zato bi poao s vama? Pustite ga u ambulantna kola! Da, cura je mrtva, neka on ide s njom. Ako budete dobri s tim ovjekom, on e vam rei kako se zvala. I to se zapravo dogodilo. im se smiri, sve e sam rei. GASUL No je, moj Envere, ve se nad umom zabijelilo, valja mi zorom ustajati, a ja ti ne spavam. Legao sam kao to uvijek legnem, kad je Subha uspavala djecu i poredila kuu. Zna ti nas, mi ti se onda pogledamo, ona meni ovjek moj!, ja njoj svi smo ti mi Boji!, pa svako na svoju stranu. Ona na onu od zida, a ja na ovu od

pendera. I tako spavamo. Zna Subha zato je tako, znam ja zato je tako, i bit e nam mir sve do smrti. Dobar je takav mir dok je vedro u srcu, ali kada se njoj ili meni stui, tad smo jedno drugome sami taman kao da nas je Allah stvarao na dvije derede. Nainivi jedno zaboravio je na drugo. Stuilo mi se, Envere, pa zato ne spavam. Sklopim oi i taman da me nema, kad se trgnem i neto u meni vie nemoj Zahire, ne spavaj jadan, jer ako zaspe, odmah e biti jutro i sve ono to je s jutrom na redu. Zato se otimam snu, gledam kroz otvoren pender kako se nad umom bijeli, zaspati neu, ali isto znam da prebrzo dolazi sutranji dan. A opet, da je i deset godina do sutra, svejedno bi mi malo bilo za ono to mi valja initi. Da mi je misliti kako je bilo kad nije bilo ovako, sve mi se ini da bi mi dolo bolje od sna. I onda dozivam tebe, brate Envere. Da si tu, sad bi pred kuu izali, svako na svoju amlicu sjeo, puili bi cigar duhana i govorili tiho, da nas ne uje ako ko pijan u zoru naie. Nije lako sa pijancima u ovome gradu. Zna svakoga pa e ti svaki zalupati na vrata. Pria bi poela od Osmana, njezinoga babe, koji je u onaj vakat sjekao drva oko Olova i donosio ih u grad, a kad je Austrija dola, unaprijedilo ga za trasen majstora. Niko u ariji nije znao ta je trasen majstor, ali ne moe biti da je malo kad u uhu tako ostaje. Kao da ti salije stravu kad kae trasen majstor. Pitaju Osmana, gdje su ti drva, evo zima e, ime emo se grijati. A on slijee ramenima, zabrinuto mae glavom, pa veli: Drugog ete za drva traiti, ja ih zbog slube ne smijem sjei, ne ide to uz trasen majstora. Ljudi se na to najprije povuku, ne daj boe ita pitati, jer uz svaku dravnu slubu ide i tajna, a bolje je ne znati dravne tajne, ali odmah zatim sraunaju da bi im Osman mogao dobar biti. Pa kako bi iao arijom, tako bi ga u duane zvali kujundije, sahadije, urije, abadije, pa bi svaki poastio Osmana jal kafom, jal salepom, jal bajramskom baklavom, i tutnuo bi mu finiju tacnu, sahan, akire ili sat. Nemoj mi davati, ne treba mi, ne mogu ja to platiti, govorio bi im, ali gazde ni uti: Neka bolan Osma-ne, gdje e ti plaati, nije ovo vakat od plaanja, valja pamtiti ko ti je dobar

bio, pa mu vratiti. I vraali su tako Osmanu to im je donosio drva, te se dobro od tog vraanja skuio, a da nikada nije sagrijeio duu ili izgubio obraz. Nita on njima nije obeavao, nita badava traio, samo to je malo ee nego inae proetao arijom, ali mu se to nije moglo uzeti za zlo. Prolo je valjda i pola godine sve dok ga neko nije upitao kakva mu je sluba, ima li trasen majstor puno posla. A Osman iri ruke i veli: Da ju je Allah za sebe smiljao, bolju ne bi smislio. Pazim na cestu izmeu Kladnja i Olova, stijenu sklonim ili granu, sve to bi se kolima ili koijama moglo nai pod tokovima. Poslije neko ree: E, to nas namagari onaj v Osman ko to niko nije! uti budalo, nije on nas namagario, nego smo pogane naravi i zejega srca. I, zbilja, ko bi rekao da u Austriji postoje oni koji se o drumovima brinu, a da im zvanja ree, prijete i obeavaju kao da su na carskoj deredi! trasen majstor je skoro kao subaa, ako ne i vie od toga. Ali niko se nije zaozbiljno ljutio na Osmana. Bilo je u njemu pameti, ali vie u onome to ne bi rekao, nego u onome to je govorio. Dok je jo sjekao umu, bio se oenio curom iz Kladnja, Emina se zvala, a jadna bila mucava. Doveo ju u Sarajevo, to je jadnici jo gore zapetljalo jezik. Velika arija, velik strah. Pa kad bi Osman otiao u sjeu, ne bi ga bilo i po deset dana, Emina bi mu ostala s materom i ocem, starim ljudima, a naopakim. Pogotovo on, nije mogao pre-aliti to mu je u kuu doveo falinu snahu, a mater ta e, nego da ovjeku ugodi, poe Eminu vodati okolo da joj skidaju uroke, pojila ju udotvornim vodama, hranila ju ludim gljivama, ta sve nije inila, da bi Emina normalno progovorila. Ali bilo je daba. Ti se, Envere moj, ne bi toga mogao sjetiti, ali bilo je dana kad Osmanova ena nije mogla jednu rije sastaviti. Mi djeca uho bi naslanjali na zid njihove kue da ujemo kako mutava Minka po kui plai stjenice. Tako se zbog neega govorilo. Ona bi plakala i pokuavala izgovoriti Boje ime, jer bi Osmanov stari govorio da su to ejtanska posla, jer ako Allaha nije

u stanju zaz-vati, tada bi je trebalo izbaciti iz kue. Druga je pria bila kada se Osman vrati iz Olova. Tada bi se babo i majka smirili i utiali, fini prema snahi da finiji ne mogu biti, stara bi joj prinosila za sofru i ne bi joj, kobajagi, dala da ide po vodu. Biva, da se ne prehladi. Ustvari, plaili su se Osmana, on jedini donosio je pare u kuu, Eminom se oenio iz ljubavi, koja mu ni nakon dvije godine nije usahnula, pa su stari i stara pazili da on ne primijeti ta se dogaa kad ga nema. Ona mu nee rei, jer kako bi kad nije u stanju izmucati i jednostavnije stvari. Nisu znali da je Emina kad bi njih dvoje ostali sami uborila kao potok, pa bi je Osman svako malo udarao po prstima: ekaj da ti kaem, bona! A ona bi se smijala i ne bi mu dala da doe do rijei. Eto, tako je bilo, ali mu ipak nikada nije rekla ta joj rade kad on poe u Olovo. Malo nakon to je Osman postao trasen majstor, Emina je zanijela. Bila je zima, snijeg je pao do uza vrat, a oni su leali u krevetu i grijali se. Sta ako ti ne rodim sina?, pitala je. ta ako se ovaj snijeg nikad ne otopi jer si to upitala? I tako, snijeg se otopio, dolo je i prolo proljee, a Emina je na mubare veer, lejlei kadr, poela raati. U akam je izgubila vodu, nakon ega je zapoela preduga muka, ispunjena suhim suzama i kricima koji su ljudskome uhu bili neujni, ali ne daj boe pogledati to lice. Na njemu se poznao svaki vapaj muenika od onog prvog, do posljednje Emine u ovoj noi. Stara babica, imenom Medida, klonula je oko ponoi pod njezine noge. Kad su je izveli, kazala je Osmanu: Ja joj pomoi ne mogu, popri-jeilo se dijete i ne ide van. U Bojim je rukama. Usred noi rastrao se arijom, vikao od kapije do kapije, dizao svijet sa sofre, govorili mu ne deri se ejtane kroz ovu no!, pa bi uvukli glave meu ramena kad bi uli o emu se radi, ali ena koje su u toj stvari vjete, nije lako nai. Ipak su bile dvije: Fatima, nena koja je davno prela osamdesetu i iznijela je na svijet pola Didikovca, Mejtaa, pa jo malo Vinjika, i Ciganka Dulizara, mlada i jaka ena, bez vlastite djece. Doveo ih je kui, a mislio je samo o tome je li mu Emina iva. U mubare noi Osman se triput odrekao svoga djeteta, u mislima

Allaha preklinjui da mu potedi enu. Ve se zabijelio dan kada je Dulizara na svijet iupala Eminino dijete. Divlje meso, premreeno ilama, i nije se znalo ta su mu ruke, a ta noge. Modar kamen na dnu potoka. Mrtvo je, izgovorila je Ciganka, ali ga je jamila stara Fatima, pa je istresla iz djeteta smrt. Jedni vele da je to uinila dok si trepnuo okom, drugi kau da joj je trebalo i pola sata. U smrti nema znanja o vremenu. Kakav je znak kada se u noi lejlei kadr raa ker? Na to, kao i na svako drugo pitanje, smrtni e imati razne odgovore. Ako u dobru misle, vidjet e sretan znak. A ako su poput Osmanovog babe, tada e rei da Allah nije htio ni to dijete ni njegovu mater. Bit e da su ipak prvi u pravu, jer nije prolo ni mjesec dana, a Osmanov je babo ispustio duu. Nije bio bolestan, samo mu se pred dumu zanebesalo ispred Begove damije, ljudi mislili da mu je sunce udarilo u glavu i dok je neko potrao da donese vode, njega vie nije bilo. Ne valja tugovati kad Bog uzme sebi neiju duu, za nevjernika ona je mrtva, a ustvari se preselila na ahiret, ali ima onih za koje je to lake rei i drugih za koje ne moe nikako. Za Osmanovog babu rekoe lako. Dobra je tebi Osmane ova Austrija, govorili su na ariji. Tem postade ara, tem ti se rodi dijete. E, bogme na djetetu zasad carskih zasluga nema, a ostaloga to se tie, rei u ti pravo ne valja meni Austrija nita! Kako bolan, Osmane, ne valja? Fino, ne valja, u depu mi, evo, dvadeset kruna, pa kakva to dooe vremena da ja toliko blago imam! Prialo se ovo kao vic, pa na kraju i ne znam je li se stvarno dogodilo, ali ako i nije, neka se zna da je od Osmanovog imena poelo. Kasnije sam uo da se raznim ljudima pripisivalo, izredalo ih se ko zna koliko, ijoj je pameti nalikovalo i od ije nikako nije moglo biti, ali Osman je ba bio od tog vica pa moe biti da se i dogodilo. Obasjalo ga sunce kad mu se rodila ker, a ljudi su se dugo pitali je li tolika njegova srea zbog djeteta ili je zbog neega drugog.

Naime, nakon muke koju je preivjela u mu-bare noi Emina vie nikada nije zamucala. Njemu je to bilo znak. Sav mrak koji je u sebi nosio, a bilo gaje kao to u svakome ovjeku ima, iscurio je iz Osmana. Ni tridesetu da navri, a ve mu se znalo da e umrijeti sretan. Emina vie nije mogla imati djece. Svi su govorili da je i bolje tako jer nakon onakvoga poroda, ko zna kakav bi bio sljedei. A nije im ni trebalo: jedno, pa jo ensko, bilo je dosta njihovoj sirotinji. Godinu i neto kasnije rodio si se ti, Envere, ali svojoj materi nisi bio ni upola teak kao ona svojoj. Tako ispadosmo nas troje u Duda sokaku. Jest da sokak nije neki, u pedeset koraka i danas ga preem, ali opet je to malo djece. Sve neto mislim da nam je zato i bilo kako je bilo, pa izalo na ono na ta je izalo. v Ona je odmalena bila kooperna. ensko, a pravi harambaa. Osman govorio da zna Allah to od nje nije nainio muko, dunjaluk bi mu naopako okrenula pa bi ga nanovo morao sreivati. A ti si od nje dobio vie degeneka nego od babe i matere. Poe Enver ovom stranom Dude, a ona pljas! Pree na drugu, kad eto ti opet nje fljus! Ja bi te branio, a ona bi me onako hinjski, onim nanulica-ma, pa po cjevanicama. I danas kad se mijenja vrijeme, osjetim kako me iga na mjestima gdje me je njezina noga poljubila. Dvatriput me pred kiu probode, ali moram dobro paziti da mi ne promakne, da osjetim, pa da dlan na cjevanicu spustim, da ne pobjegne. ini mi se da sam je i tad ovim oima gledao i mislio: bit e ti moja i bit e pljas i fljus tim crnim kosama. A bila joj odmalena kosa crna, ba kao zift, tako crna da se na suncu u plavo prelijevala. Jednom se bila uvaljivila, pa ju je mater morala oiati. Ona ni mukajeta, a ja se rasplakao kad sam ju vidio. Boji se da sam sad muko pa da u i tebe tui?, pitala je. Jest, rekoh, toga se bojim. Onda me poe hvatati strah da e ju Osman udati. Valjda sam petnaestu bio navrio, tebe sreom jo nisam morao raunati, pa bih mu iao, govorio da sam estit, da u je paziti, da mome babi

nikakav miraz ne treba, jer nita nemamo, pa ta e nam jo jedno nita, samo neka ju uva za mene. Osman se smijao i govorio da e ona poi za koga bude htjela, pa neka budem fin i moda htjedne za mene. Prvi puta ohrabrio sam se da ju upitam malo nakon to me uzee u gasulhanu. Mislio sam, svoj sam ovjek, radim dok god ima mrtvih, a ne bi svako moj posao mogao raditi, ima ih koji su pobjegli prvoga dana, pa udarih zvekirom o kapiju. Materi joj bi drago kad me je vidjela, sve govori: Neka, neka naeg Zahira, vidi u kakvog je deliju izrastao!, i nudi me halvom i vodom, kae: Sad e ona, a ja odo, pa se lijepo porazgovorite. Velim: Zna li zato sam doao? Kae: Znam, ali daba ti. Zato, bona? Eto, zato, bolje ti je da ne kaem. Smrzla se krv u meni, ali sve mislim nije to, nego probava me ona, da vidi koliko je kuveta u meni. Bi li pola za me? Rekla sam, daba ti. Daba bi ili daba ne bi? Nisi tokmak da to pita. Eto, jesam, pa pitam? Dobro, onda ne bi pola za te. A zato? Neu da mi cijeloga ivota zaudara mejt u postelji. Gasuli mrtvace, pa si onda nai neku slabijega nosa. Ne znam ni kako sam izaao iz kue, ko me je ispratio iz avlije i ta sam na pozdrav odgovorio, ni gdje sam se poslije zaputio, kako mi je proao dan i zato sam se u akam naao na Jekovcu. Sam ja na stijeni, a ispod mene grad. Mislio sam, ako skoim, niega mi nee biti ao. Pa sam bome i skoio. Pedeset metara leta dosta je ovjeku da se svega sjeti i gorko da zaali. Ali nisam zaalio. Nego sam skoio opet, pa jo jednom, i tako deset puta. Koliko god mislio i opratao se od svijeta, nakon onoga to mi je rekla ivota nisam zaalio. A zato konano nisam skoio, to ti, moj Envere, ne znam. Ali nije me bilo strah.

Tri dana nisam rijei prozborio. Zarife, bolan ta ti je?, upitala bi me majka. A ja utim. Rekao bih joj da materi bude lake, ali rijei ne mogu van. Bezbeli ga povuklo da gasuli sebe samoga, veli babo, a ona udri u pla. Od tada joj, govorila je, lukija ne ide iz nosa. Toliko je lice sakrivala dlanovima. Zbog matere malo pomalo i progovorih. Velim da mi je bilo dolo tako. A babo kae da je i njemu dolazilo, ali ga danas ne bi ni bilo da se pustio. v Sejtane uti, ne zna ti kako je djetetu, odgovorila bi mu ona, tako da ja nita nisam morao rei. Osim da je lijep dan, ali bi sutra mogla kia. Samo da omorine ne bude, jer tada se mejt uuje i nije lako na Boga misliti. Proe tako i godina dana, a ja sam sve bjeao od Osmana i Emine. Kad njega vidim ispred Sebi-lja, pravim se da mi se a strunila u oko, pa trljam akom i umivam se, sve dok on ne ode. A znam da mu je ao, iako ne zna ta ali. Jedan dan se zaputih tako niz Dudu, kad iza mene glas: Kom-ija, bolan, je li te vrat ukoio, pa vie ne pogleda na nau stranu? Emina. Rekoh, nije vrat, nego, eto, mislim niz sokak pa ne pogledah uz sokak. Jest, kae ona, i tako svaki dan po deset puta. Ama nije ba tako, izvlaim se. E, ako nije, onda svrati, bit e i njoj drago. E, mislim se, ba e joj drago biti! Ali opet mi vrag ne da mira. Moda se predomislila pa je mater nagovorila da me vreba ispred kue i pozove me. A znam da nije. Gdje bi ona majku nagovarala. Da joj se stalo, sama bi dola i jo bi nam u kuu bahnula. I daba sva pamet i znanje, jedva da sam te noi zaspao, samo sam ekao jutro, da se spremim i uredim, pa zvekirom jo jednom udarim u Osma-novu kapiju. A vidi nam Zarifa, dugo ga nije bilo, obradovala mi se Emina, teta to juer ne doe, Osman da te vidi. Otiao na ihtu, deset dana mi ga nee biti. A ne znam ta toliko radi, nisu se drumovi toliko kvarili dok vabo ne izmisli trasen majstora i u mene Osmana ne postavi za prvog... Raspriala se Emina, a ja sav drhtim. Dobro da au s himberom

nije do vrha napunila jer bih "sve isprolijevao. Rekoh, gdje mi je ona? A mater se smije, pa veli: Nije tebi, nego je meni. I ostavi me da ekam. Ula je sva u bijelom, kao da je, gluho bilo, neko umro. Lice joj ko i vazda otkriveno, kosa joj se raspustila, samo u kosu gledam i mislim kako moe biti tako crna, a da traga po onom bijelom platnu ne ostavlja. Sjede na seiju preko puta, -w zabacila noge ispod sebe, a ja joj vidjeh gleanj. I na njemu ona ista ranica kakvu bi od proljea do jeseni imala dok je bila dijete. Kako bi trala, nanulom bi okrznula drugu nogu, i tako je to ostajalo. Sto je ne dodirnuh dok je bilo vrijeme, po tom glenju i toj ranici. Ti, eto, doe. Evo, jesam. I je 1' ti drago? Jest, kako mi ne bi bilo drago. Nekad smo od jutra do mraka bili skupa, pa mi je ostalo. A zna li zato sam doao? Kako to upitah, neto se na njezinom licu promijeni. Ako je do sad bila etiri godine od mene mlaa i ako je bila ensko, odjednom ispadoh pred njom dijete i ne bi mi vie ensko. Ne kaem da se premetnula u muko, to nikako, ali jest u neto pred ime i ensko i muko obara pogled. Zato si doao?, upita, a ja ju gledam i sve ju molim da ne moram odgovoriti. Reci sad, ako si zbog neega doao, onda je red da kae! Ja utim, ne miem se i brojim zanoktice. Sedam sam ih nabrojao na svojoj desnoj ruci. Lijeve mi nije bilo, stisnuta u aku, nijedan se ne vidi prst. Nego, gasuli li ovih dana? Ohlade li se ljudi po ovom vremenu ili ostanu tako mlaki? Reci, bolan, to uti? Drago je Allahu ono to ini, pa hajde da i meni bude. Kako to ree, ja ti moj Envere, skoih i pobjegoh iz Osmanove kue. Ali ovoga puta sam znao za svaki korak koji inim. Nije me pamet

ostavila da se ne muim, pa da se vrati kad mi bude lake. I nisam se penjao na Jekovac, nego sam otiao u birtiju pod Bistrikom, gdje oni Poljaci kartaju u ivot, pa poslije naglavce skau u Miljacku i nijedan da se ubije, i tako popih prvu rakiju u ivotu. Velik grijeh, a nikakva pomo, pa popih i dvadesetu. Kui sam se vratio sutra oko podne, blatnjav i unereen, dok su mi u glavi bikovi megdan vodili, pa kad Rudonja sastavi Saronju, meni kao da neko noem kroz mozak ide. Ali bilo mi je glavno da mi mater ne osjeti rakiju iz usta. Je li osjetila, nije li osjetila, na kraju i ne bi vano, jer sam druge noi opet zavrio u birtiji pod Bistrikom. I ne saekah da mi rakija izvjetri iz usta, jer sam znao da u tako opet, pa opet, i da e i mater i babo od drugih, ako ne od mene, uti gdje provodim noi. Eto, tako se propih nakon to sam ju drugi puta zaprosio. Gasulio sam poten svijet, sirotinju koja je gladna bila, imune ljude, hadije i hafize, a po rakiji sam se svo vrijeme uo. Ako je istina, daba mi je sakrivati. I onda sam od Behramovice uo da ti i ona aikujete. Koja ona, jadna ti! Kako koja, pa Osma-nova mala, ja koja bi u Dudi bila! Jest, pao mi je mrak na oi. Ali ne jedan! Dva su mi mraka na oi pala. Prvi jer sam mislio da gubim nju, a radije u izgubiti glavu, a drugi jer sam se dan prije toga sa tobom vidio. Grlio si me kao jarana, govorio: ekaj, i ta e muka proi!, nudio se da umjesto mene pria sa Osmanom, govorio da sve to skupa ne vrijedi toliko, zdravu glavu neka uvam, a vamo aikuje s jedinom na svijetu s kojom ne bi smio ako si ovjek! Jest, tako je bilo Envere. Jest, otiao sam kui, isprevrtao babinu seharu, ali handara nisam naao. A uvao ga je zbog ona dva rubina u drki, veli ako budemo krepavali od gladi, da imam ta prodat. Vazda je handar na dnu sehare leao, ali ga je dobri Allah od mene sakrio, pa sam uzeo no kojim bi mater zaklala koko, spremio ga u njedra i poao pred tebe. Vidim te kako se penje uz Sedrenik, razvuklo ti se lice kad si me vidio, e mislim se ja u te na onaj spremiti svijet, a neka te gasuli kome se ne gadi!, ali kad se prima-kosmo jedan drugome na pet metara, vidim da me odjednom

drukije gleda. E, tad mi je kroz glavu prolo daje Behramovica mogla neto izmisliti. Ali mi se misao nije poznala na licu. Prvo i jedino to si rekao kad stadosmo jedan pred drugoga bilo je: Nisam, Zahire brate! A nita krivlje nisi mogao rei. Izvukoh onaj no, pa ga zabih tebi, moj Envere, u trbuh. Probo-doh te jo dvaput, a kad sam te trei put potegnuo, srea, strefih u rebro i otrica pue. Slabi su noevi kojim se kolju kokoi. Pamtim kako nisi htio pasti dok sam te noem udarao, nego si me gledao kao dijete koje bi neto upitalo. I nije me pokolebalo, mislio sam, vidi tako isto nju gleda! Pa sam te gurnuo nogom, kotrljao si se niz Sedrenik, neka je ena poela vikati, a meni je bilo jedino vano da stignem do birtije i napijem se prije nego to me uhvate. Otiao sam pod Bistrik, nalokao se s Poljacima i probudio se u zatvoru. Drugi dan dolazi mi Beir Svraka, proturi mi vodu i hljeb, pa govori: Evo paetu, da se najede i napoji. Pa da ima ta posrat i popiat dok te budu vjeali. Onom tvom dua o koncu visi ispusti li je, Beire, mazi lojem konopac, a kakav si, mogao bih i svinjskom mau. Tako, Envere, saznadoh da si iv. A sutra opet, eto ti Beira, kazuje: A uli ga, pseta, kako dahe. Dahi, dahi, nee jo dugo. Bude li imao sree, puknut e vrat, pa si bez muke gotov, a bude li te konopac davio, potrajat e, bogme, raunam i do pola sata. Samo ako onog tvog vile ne pronosaju pa preivi. Dan kasnije, opet Beir: Vele, ljudskije je vjeati, nego zlikovcu glave sjei. Ja kaem da bi tebe najljudskije bilo komadi po komadi rezati. Ili te fino ko vola na raanj nabiti. Ali ivog! A lake mi je kad znam da se vabo prevario frkne glava odsjeena i prazna je u sekundi, dok vjeanje traje dugo, jo nijedan nije bio da se od muke nije objeen usro! Eto, tako e ti ne doivi li onaj tvoj sutranjega dana. V Eto, tako mi je svakoga dana vaio Beir Svra-ka, a ja mu to nikad nisam zaboravio. Ko god me pita, kaem da je takvih dua kao to

je njegova na ovom dunjaluku malo. Jer da nije bilo Beira, ja o tebi, Envere moj, nita ne bih znao. Niti bih znao jesam li ili nisam ubio. Pravilo je da ne znam i da mi niko nita ne smije rei. Ali nije pravilo da se zatvorenici ne smiju plaiti dehennemskim mukama, pa kad bi straari uli da Beir Svraka dolazi, oni bi se porazmicali da ne uju kako je to kad insan duu isputa na vjealima, jer ni sami ne mogu biti sigurni da se nee zatei na mome mjestu, pa ne bi ni uli da mi je Beir govorio neto to nije smio rei, to da si mi iv. Poten da budem, prvih mi dana i nije bilo vano, ni hoe li me objesiti, ni jesi li ti umro. Evo, priznajem ti to jo nisam: svaki put mi je bilo malo krivo kad bi Beir kazao da se tvoj konac jo nije prekinuo. E, ali kad mi sedmoga dana dove-doe babu da me vidi, meni se svijet preokrenuo. Veli on: Sino nam je Osmanova kuja pred vratima zalajala. A tvoja ju mater jo pustila unutra. Veli, imam ti poruku za sina. Upitah, kojeg sina? Je li onog pijanicu i ubojicu, ili nekog za kojeg jo ne znam? Za tog sina za kojeg zna, govori meni kuja. E, pa fino, onda si nai telala pa ga poalji u Belediju, a mene pusti na miru. Bacio bih je iz kue, ali tvoja mater, prokleta kad te je na moju sramotu rodila, kae: Nemoj. E, ako je nemoj, onda ja odoh, pa ti vidi hou li se vratiti. L A kad sam se vratio, mater ti plae, ne moe prestati. Rekoh, ta ti je rekla? Kae, pusti me! Neu te pustit, ta ti je kuja rekla? Rekla mi je i zato je Zahir zbo Envera i kako je pogrijeio to ga je zbo. Veli: Ja s Enverom jesam aikovala, ali on sa mnom nije. Red je da to Zahir zna. Htjela sam, ali on nije htio. Eto, Envere, kasnije sam saekivao Beira Svraku ko pejgambera, samo da mi kae da si iv. Ne znam ta bih izmeu onih zidova da si izdahnuo i bi li mogao tako jako udarati u njih da mi glava pukne. Pa svaki put kad bi Beir potvrdio, ja sam samo mislio o tome koliko je Allah milostiv, pa je babin handar sakrio od mene. Ubio bih te, moj Envere, da nije Njega.

Prvi sam mjesec u zindanu izbrojao kad mi je Beir doao ranije nego inae, i govori: Mehka li je dua u cara naeg i kralja, a da se mene pita, drukije bi se takvima ko ti sudilo. Jesi li htio ubiti? Vala jesi, to bi ovjeka prava zdrava noem u stomak potezao, da nisi! Samo to nisi na pravo mjesto pogodio. Da se mene pita, ja bi te objesio, ali o malo tanji trik. Ako pukne, srea tvoja, a ako ne pukne, dobio si to si zasluio. A ne ovako. Mehka je dua u cara naeg i kralja, dobra za neku meku zemlju, ali ne ovu. Tako sam ti ja saznao, Envere, da si se izvukao. Pa sam onu zatvorsku orbu pokuao u slast, ljepih bajramluka dobio nisam, a Bajram proe dva mjeseca ima, i odjednom se u meni nakupilo i gladi i ivota. Kad me je poslije izvelo pred sud, rekoh im kriv sam, a vi me po pravdi sudite. Sudija pita: Zato si potegao no na ovjeka? Ono to bih vam sad kazao, bilo bi pravdanje, a ja se ni pred Bogom ni pred vama ne mogu opravdati. Ne mudruj, nego reci zato si ga probo noem! Odgovorio bih vam, velim, ali ne mogu jer nije samo do mene i moga obraza, nego je do jo dvoje ljudi. Eto, zato ne mogu. Ako ne kae, osudit emo te kao da si kriv i krivlji ne moe biti!, vie sudija da se zidovi tresu. Pa jesam, rekoh, noem sam kidisao na prijatelja.. Osudio me na godinu dana. Je li to najvie, mislim se, a znam da nije. Ne moe biti. Nego se saalio ovjek, neki Slovenac, ili rauna da je u Bosni i da je ovdje obino kad ovjek na ovjeka potegne sjekiru, a gdje nee no za klanje kokoi. A nije mu dobra raunica, ni jedna ni druga. Nema me zato aliti i ne bode se u nas tako esto. Samo to se dugo pamti, pa se zna ko je koga za Kulina bana i dobrijeh dana noem potegnuo i onda se taj no s koljena na koljeno prenosi, a da niko nikome ne halali. Ja od tebe, Envere, ne traim da mi halali, ali ne daj Boe da nakon nas ita bude upameno. est sam mjeseci robijao u Zenici, zatvor ko zatvor, da je u zindanu dobro, ljudi bi se sami javljali da idu. Biva, poten sam ovjek, svakome sam valjao, pa sam se malo umorio, a vi mi udijelite jedno pet godina robije. E, nije tako! Lae ko kae

da jest. Ali opet se ne mogu poaliti na to kako mi je bilo. Jest, svakakvoga svijeta tamo ima, onih koji bi ti iz oka ukrali, onih koji su na ene navaljivali, pa bi sad i na muko navalili, onih kojima je Allah kao i meni dao da ne ubiju, a htjeli su. I onih koji e opet, samo to im vie niko nee zadrati ruku, pa ni On. Jest, ne bi mi nita falilo da moje oi takve nisu gledale i da nisam ni znao da ih na svijetu ima. Jest, neki mi nikada nee otii iz glave, u san mi dolaze i dolazit e dok sam iv, ali valjda je i to moja kazna. Neki Stijepo, katolik iz Varea, to se povazdan veselio, gdje god ga straari ne uju, on bi zapjevao. Bio ba ko bulbul, pjevao je ko bulbul, a prema drugim je ljudima stasom bio kao bulbul prema jastrebu. Meni jedva da je do pasa bio, kao oni patuljci to su neke godine doli sa ruskim cirkusom, samo to je u Stijepe bilo sve kao u odrasla ovjeka. Samo puno manje. A znao je pjesama to niko ne zna, ja bi mu uvijek traio da pjeva onu Propio se mlad Alija. Pa kad je Stijepi dodijalo da mi vazda istu pjeva, govori on meni: Dedera ti meni reci, ali poteno i sve po redu, zato si ovdje, kakva si zla inio, pa u ti ja ispjevati neku koja e ti draa biti. Rekoh, hajde, to da mu ne ispriam, ionako ne mogu od toga pobjei. I kaem mu sve po redu, i gdje sam se rodio, i kako je u Dudi bilo samo nas troje djece, i kako me je ona mlatila po nogama. Pa mu kaem da se nisam ja u nju zagledao, nego za drugu nikad nisam ni znao niti u znati dok sam iv. Pa kako sam je dvaput prosio, a ona me nee jer kupam mrtvace, pa se po njima osjetim. Zapravo me nee jer ja nju hou, i to sam mu rekao, pa sam mu, Envere moj, i za tebe kazao sve po redu, kako je ona s tobom aikovala, a ti sa njom nisi. I na kraju kako sam te zbo nasred Sedrenika, a onda se napio. Slua mene Stijepo, ba onako kao doktor, pravi vapski kad mu doe baraba s triperom, ne kao kakav heim koji gleda koju bi ti travu uvalio, ba ko da si kurban, a ne insan, slua Stijepo i sve klima glavom. I na kraju veli: Imam jednu! Nije o tebi, nego je o njoj. Otpjevao mi je tako Djevojka se Suncu zamjerila, nikad je prije nisam uo, a valjda ni poslije neu.

Rekoh, dobra pjesma, a sad ti meni reci zato si ovdje. Stijepo nee. Kae da ja ne znam pjevati. Znam da nije zbog pjevanje, nego je zbog drugog, i krivo mi to sam ja njemu sve kazao. Rekoh, Stijepo, ako mi ne kae, vie ti nikad neu pjesme sluati. Dobro, veli on, i ode. Poslije pitam ljude ta je uinio, i vidim niko ne zna. Ili ne zna, ili nee da kae. Tako danima. Meni vrag ne da mira pa ispitujem. I onda mi je jedno za etnje po dvoritu priao Stanoje, raspop iz Mostara, onako mrk i brkat, rekao bi ivo zlo, a nije, pa mi kae da se prestanem raspitivati za Stijepu. Rekoh, zato? Zato to ti to ne treba? Da mi nee ko zabraniti? Veli, nee ti niko zabraniti, ali ti je lake odguliti robiju ako manje zna. I tu ti se ja uskofrim, biva nisi mi mater pa da rauna kako e mi biti lake! A je 1' nisam? Rekoh, nisi! E, pa ako nisam, onda u ti ja kazati ta je Stijepo uinio: roenu je enu zidarskom macolom udario po glavi i dok je leala na podu uinio je ono s djetetom. Mukim. Od sedam godina. Svojim. Eto, sad vie ne mora pitati. Poslije sam bjeao od Stijepe, ako je on na jednom kraju dvorita, ja bi bio na drugom. Zatvarao sam ui pred njegovom pjesmom i odjednom sam vidio da i drugi to ine. Oni koji su znali. Oni koji nisu znali, njegovo su veselje primali kao svoje. I kao to niko, do Stanoja, meni nije htio rei ta je Stijepo uinio, tako ni ja drugima nisam govorio. E, vidi Envere, on mi u san svako malo dolazi. Prvo mi pjeva, a onda ga gledam kako enu udara macolom, pa s djetetom ini ono. Nekad mu viem nemoj!, nekad sam ja Stijepo u svome snu. Dobro zna ta je od toga gore, a i ja znam, ali je najgore to to u ga sanjati dok me ima. A ne bi da ne pjeva kao bulbul. Nakon pola godine pozvalo me u zatvorsku upravu. Pita onaj, kako ti je Zahire na robiji? Onako kako mora biti, govorim mu ja. Fali li ti kua, Zahire? Da ne fali, ne bi ni bio tu. Pa bi li iao kui? Da laem ili poteno da govorim? Poteno, i zbog laganja se na robiju ide. E, ako je poteno, onda ne bi iao kui! Kako, bolan, ne bi!, iznenadio se onaj, samo to iz fotelje ne ispade.

Tako, bilo bi mi tee kad se ovamo vratim. Znai opet bi izbo onog Envera? Ne daj boe, komija mi je, jaran mi je, a i da nije, ne bih kidisao na ovjeka! Je li to, Zahire, ba tako? Rekoh, jest, tako i nikako drukije. E, onda ti je est mjeseci oproteno, ide kui. Zastalno? Jest, veli, zastalno, dok opet neto ne uini. Tako sam se nakon pola godine i tri dana zenike robije naao na eljeznikoj stanici. Oko mene sve ljudi kojima se uri, kome u Kakanj, kome u Ilija, a ima, bogme, i onih koji e do Sarajeva. Svaki ko da mu se crv uvukao u guzicu, da naprijed, da nazad, a vamo, da tamo, nikako da stanu. Mislim, ta li se ovo, Zahire crni, promijenilo dok te nije bilo. Trebalo mi je dana i dana dok nisam shvatio da se nita nije promijenilo i da ljudi ne ure, nego zindan uspori ovjeka, pa kad izae, ini mu se da svi ure. Sjedoh tako u trei razred, gledam kako pokraj mene prolaze livade i kue, pa sve si govorim da ne prolaze one, nego to voz prolazi, navikavam se da kue stoje, a mi idemo i sve odgaam da mislim o onome zbog ega se vraam kui. Znam, morat u stati pred tebe, Envere, i znam, morat u otii k njoj. Vie nita u ivotu ne moram, ali to dvoje je previe. Pao je akam kad zaoh u na sokak. Duda onakva kakva je i bila, a moji koraci jednako dugi. Znam na kojem je tvoja, a na kojem njezina kapija, ali ja stadoh ispred svoje pa udarih dvaput zvekirom, biva da mi se mater jako ne iznenadi ako samo bahnem. Svejedno bi, i ovako je udarila u pla, pa i ja suzu pustih, a babo stoji na avliji gleda v i govori: Sta plae, nije ti se junak iz rata vratio, nego zlikovac iz zindana. Trebalo mu je dugo dok mi nije halalio. Eto, tako te, moj Envere, odrobijah. Sad gledam, svanulo je, valja mi ustajati, a ne mogu. Ako se pomaknem, i Subha e skoiti, i nema vie povratka, nego kroz ovaj dan, meni goreg i alo-snijeg nema i nee biti, treba mi duom proi. Znam, zaplakat u, ali nemoj da plaem pred enom, jer e znati Subha zato plaem i svaka e joj moja suza na srce pasti. Da nije tako, ne bih te noas dozivao, brate Envere, kao to nisam svih ovih godina, nakon to si

mi rekao: Nemoj, halalim ti, selamit u te kad te preko ulice vidim, ali nemoj! ekao sam da naie, jer ti nisam smio kroiti u avliju. A tebe nema jedan dan, pa drugi... E, da si tako ne nailazio kad sam te s noem saekivao! I onda, taman izlazim, kad eto te, ide niz Dudu. Ili mi je bilo drago, ili si se stvarno osmjehnuo kad me vidje, to ne znam. Envere, rekoh, pa rairih ruke. Nemoj, halalim ti, selamit u te kad te preko ulice vidim, ali nemoj! To je bilo sve, onda, danas i za sva vremena. Velik ti je halal, brate moj, ali je teak kao olovo. Znam, jer ga na sebi ponesem kad god mi selam ;?&. zazove. Mora tako biti, i drugih krivaca osim mene nema. Ali rekoh, ako je tako poelo, neka isto i nastavi, pa nakon to ti proe, zaputih se i do nje. Osman mi je otvorio, veli: Emina je neto bolesna i lei! Rekoh, ta joj je, je li opasno. Kae, nije samo neka nahlada, ali dugo traje. Dobar je med za nahlade, govorim mu. Jest, med i kadulja, mlijeko i ljekarije vapske, sve je to dobro. I tako se nas dvojica ispriasmo, a da me ni ne pita za robije, niti ja njega pitam za ono zbog ega sam doao. Ja, evo, ba pooh na ihtu, a ti fino sjedi, odmori se. Ostavio me tako sjediti na seiji. Od silna zora se nije sjetio da joj ode rei da sam doao. Gledam oko sebe, nakaljem se ne bi li me ula, sluam kuca sat, moderni, s kukavicom, nije ga bilo kad sam zadnji puta dolazio, opet se nakaljem, ali nita. Sjedio sam tako dobrih dvadeset minuta, mislio sam dozvati je, ali nisam joj htio mater buditi, pa sam otiao. Zatvorio sam vrata za sobom, ba kao da iz vlastite kue izlazim. Dobro, mislio sam, nije Osman kriv, njemu je, bit e, isto kao meni, ali sutradan ne imadoh volje ponovo ii. Ako me je ula, pa nije htjela izai, bolje da ju ne traim. Mislim, smirit u se i zaboraviti, ne mora sve u ivotu biti izrazgovarano, ali ako se tolike godine nisam mogao smiriti, zato bih se ba sad smirivao? Pa i

nisam, svakog dana sam mislio da joj poem, doao bih do kapije, pa se predomislio. Neto mi nije dalo da trei put, a znao sam da trei mora biti i zadnji, u pronju idem s duom u nosu. Prola je tako i druga hefta, kad jedno jutro eto ti Osmana. Veli da se vratio iz Olova, sjeo da rua, ona mu prinosi tanjur, a on da ju raspria upita: Sta veli Zahir? Ona se zbunila, nije ni znala da sam izaao iz zatvora, pa kae: Ne znam! Kako ne zna, pa bio je tu. Gdje tu? Pa tu sam ga ostavio da porazgovorite! I tu Osmanu sinu kakav je belaj nainio, kae da je od ruka skoio i, evo ga, dotrao po mene. Doi u predveer, rekoh. Ne ljuti se na mene. Neu, kaem, desi se. Poslije sam sjeo, dobro produmao, sabrao pa oduzeo: propio sam se zbog nje, ubio sam zbog nje, bez tebe sam Envere ostao zbog nje. Previe je to i za tri ivota. I da sam najgora budala, ona bi mi ve najgori dumanin bila. A nisam najgora budala, i opet je volim kao i prvi put. Sve se ko ini zaaralo me je, a roenu bi glavu radije na panj poloio nego da mi skinu arku. Idem joj, ali vie neu kidisati ni na drugog, ni na sebe, ta god mi rekla. Znam, drugi put Allah od mene nee sklanjati handara. Sjedosmo opet jedno pred drugo. Ona e prva: Oprosti mi, Zahire, bila sam balava, nisam znala ta inim. Tebi nemam ta halaliti, a sebi ne mogu. Eto, ao mi je. Zalije nego da si na mene no potegnuo. Ne moe se vratiti. I ne treba se vraati. I za ono to sam ti govorila da te ne mogu jer gasuli ljude. Bilo pa prolo, a ta sad? Nita, moj Zahire. Ba nita? Halali i zaboravi. Ako te ne mogu zaboravit?

Mora, jednom. Tako se porazgovorismo zadnji put. Ja joj vie nisam vidio lica. Nikad. Od tog bi dana preda me, kao i pred druge, izlazila pokrivena, pa zaboravi-smo daje ikada drukije bilo. Nije me zapeklo kad se udavala, ali mi nije ni lake bilo. Znao sam joj Vejsila, lijep, nabusit, iz begovske kue sin. Jedan od onih koji se Duda sokakom ne bi proetao, jer mu je malen i uzak, pedeset naih koraka pola je njegovog jednog. U finu se kuu udala, govorila je u mene mater. U prefinu!, frktao je babo. On joj nije mogao halaliti. Ali znao je babo da preda mnom ne smije nita rei nakon to se proulo da Vejsil noi provodi u istoj onoj birtiji pod Bistrikom, samo to vie nema Poljaka koji se kartaju u ivot i skakanja naglavce u pliak rijeke, nego su stigli neki koji kartaju u velike pare i zlato. Tako se Vejsil beg propio i proerdao ono to mu je od begovine ostalo, a begovatom se mogao samo zakititi ko luda Mara arenim eirom. Moj babo je na to samo klimao glavom i utio, a ja sam mislio ne daj ti Boe da progovori! etvero djece je ona Vejsilu izrodila, prvo dok je jo bio bogat, a etvrto kad vie nije bilo za hljeba. Samo za rakije. Onda je poela raditi po tuim kuama, pa kod nekog vabe kao kuna pomonica, gdje je morala u vlakim haljinama biti, da joj se vidi sve do koljena. I to bi zaradila, pola je ilo na djecu, pola njemu za rakiju. Tako se ja, moj Envere, opet vratih na onoga Stijepu i pjesmu koju mi je ispjevao. Djevojka se Suncu zamjerila, arko Sunce ljepa sam od tebe i od tvoje sjajne mjeseine. Sunce se je Bogu poalilo: daj mi Boe da joj sprim lice! Nemoj Sunce, gore u joj jade dati: Sitnu djecu, mua pijanicu! I ba sve bi kao u toj pjesmi, osim to mene u njoj nema. Neko sam veliko zlo uinio, vee od toga to sam te, Envere, ubio, pa mi te je dragi Bog spasio, vee od toga to sam se bio propio, vee i od toga to roenoj eni kada mi svake veeri govori ovjek moj!, odgovaram svi smo mi Boji!, a znam da bi joj za cijeli ivot bilo dosta, samo da joj jednom velim ono to svaka ena voli da uje. Ali kako u Subhi kazati eno moja!, kad ne proe dan, ni sat, ni

minut, a da to ne govorim onoj koja mi je u srcu. Pogledam unutra i kaem duo moja, duo due moje. Ime joj ne izgovorim, jer imena nema koje bi nju dozvalo. Neko sam veliko zlo, Envere, uinio. inim ga i sad, kad mi je jo pet minuta ostalo prije nego to u se dii i strmoglaviti u ovaj dan, kao to sam se strmoglavljivao s Jekovca. Da mi je dola i rekla Zahire, uzmi me, ne smeta mi vie to se uje na smrt, samo me vodi, ja bih ostavio enu i svoje dvoje djece, pa s njom i njezino etvero poao na kraj svijeta. Da mi je dola i rekla. Ui u u gasulhanu, a tamo e biti njezin miris. Druge ne osjeam, ali taj hou, znam. I neu pitati ko ju je gasulio, ni ko je njezino golo tijelo vodom milovao, kao to gaja svojim rukama nisam. Razlit u se kao ta voda. Moj Envere, podneva ti neu doekati. MEJTA Ova pria ne zbori o ejhu Junusu, zvanom Tahkik jer je ispitivao ljude i o onome o emu je sve znao. Nijedna pria, tako mi ovoga slova, o njemu nee govoriti. Bijae mlad, ejh Junus, kada je jedno dijete po imenu Ali u umi vidjelo zmaja. Zmajevi ne postoje, kazao je djetetu ejh Junus, jer da bi Bog takvo bie stvorio, prethodno bi morao osjetiti strah. Ako si vidio zmaja, ti mi govori da se Allah plai. Ali zaplaka, pa pobjee materi. Sutradan upita ejh Junus dijete da mu nacrta tog zmaja. Ali uze kalem u ruku i nevjesto, ali ne bez dara, nacrta stranoga umskog stvora. Je li to zmaj?, upita ejh Junus kroz smijeh. Nije, odgovori Ali. Onda ga nacrtaj opet! Dijete je raslo, sve je sigurniji bio njegov trag po papiru, a ejh Junus je stario, bilo je sve manje onih koji e odgovoriti na njegova pitanja. Ali je dvadeset godina crtao zmaja kojega jednom vidje, u umi povie kue. Otiao bi opet vidjeti ga, samo da je imao vremena od crtanja. Sejh Junus se smijao, ali glas mu vie nije bio zvonak. Ali oslijepi kada je nacrtanih zmajeva bilo vie nego ivih lastavica. Posljednjega je crtao kada

ve nije vidio bijeli papir, ni svoj trag po njemu, a ni kalem i ruku koja ga dri. Uuuuuuuuu!, stranog li zmaja, uplaio se ejh Junus, pa je pobjegao pod Alijeve skute. Eto, ree Ali, pa nije li Bog stvorio i takvo bie? Nikako!, kaza ejh Junus. Ti si ga stvorio. Ali ne onoga dana kada ti se uinilo da si ugledao zmaja, nego onda kad ga je tvoja ruka znala nacrtati, a da oi ne vide nita od onoga to postoji. Tako je ejh Junus otkrio slijepome Aliju da na svijetu postoje bia koja nije stvorio Bog. Diu, kreu se i imaju duu, a nainjena su od ljudskoga straha. Zato ova pria ne zbori o ejhu Junusu, zvanom Tahkik jer je ispitivao o onome o emu je sve znao. ** Ova pria ne zbori o sedamnaest majki iz roda Izraelovog koje opsada Jeruzalema zatee sa sedamnaest sinova. Sve ljepi od ljepega bili su njihovi sinovi. Da su roeni izvan Jeruzalema, ili da osvajai ne znadoe ijem rodu pripadaju, ti sinovi bili bi junaci. Ili bi i ovako bili junaci, da su im se majke manje za njih plaile. One su, meutim, vidjele kako osvajai preskau bedeme, spaljuju pred sobom grad, odvode im sinove, pa ih kolju negdje daleko u svojoj zemlji. Zato su, dok jo bedemi ne bijahu pregaeni, jeruzalemske majke uspavale svoju djecu vjenim snom. A da ni njihova tijela ne dopadnu neprijatelja, sedamnaest je majki pojelo sedamnaest svojih sinova, sve ljepi od ljepega, mogli su biti junaci. Sta je dalje bilo, to nije ni vano, jer osvajai nikada ne zateknu ono po ta su doli. Nije vie bilo majinskoga straha, a osvajai nisu mogli otkriti gdje su jeruzalemske majke sakrile svoje sinove. Strah e se pojaviti na drugome mjestu i bit e od istoga ili od nekog drugog roda. Zato ova pria ne zbori o sedamnaest majki i sedamnaest njihovih sinova. ** Ova pria ne zbori o onome koji je sve vidio, ali nikome nije mogao pomoi. 0 onome koji je sve uo, ali nije imao kome rei. 0 onome koji je bio tu sve vrijeme, ali kad su drugi nabrajali imena, nijedan

ga se nije sjetio. 0 onome koji je bio najbolji i odabran da vodi, ali ni o onome koji je bio tako malen i neznatan da se ne nae meu onima koji su voeni. *** Ova pria govori o agi Latifagi i o njegovome drugu Sulejmanu, a dogaa se neznano koje godine, pred jedan od ratova kojih bijae toliko da je od volje svakome tko priu slua da zamisli koji hoe rat. Ali najbolje onaj kojega nije ni bilo, jer tako e biti manje mrtvih glava, a pria ionako nee izgubiti ono zbog ega je ispriana. Svoje konje obojica uzjahae puno prije poetka prie. Lako je pogoditi da je prvi, u samu zoru jednoga dana, na svoga ogata skoio Sulejman, a da je tek oko podne za njim poao Latifaga. Sulej-manov strah bio je stariji, dok se Latifagin porodio im je kunome pragu okrenuo lea. Do tada je ocu govorio neu!, a otac je molio hajde! Ako ne zna zato, znat e im krene. Tako i bi, im vie nije mogao vidjeti svoju kuu, Latifaga je osjetio strah. Kretanje konjskih sapi, dah lijepe ivotinje, ranijih prilika su bili snaga jahaa, a sad mu se inilo da se i njegov konj boji. Dahe kao da e izdahnuti, drhti kao onaj preko ijeg e vrata prei no, bjei kao to bjee samo oni koji ne znaju mjesto do kojega e stii. Sto se dalje odmicao od oeva pogleda i doma koji vie nije bio njegov, Latifaga se sve vie plaio. Tjerao je konja da bre ide, a kada bi konj pourio, Latifagi to opet bi sporo. Dobar bjee njegov konj, bolji od svih koje znamo. Toliko dobar je bio da bi taj konj za udo sluio svima koji su o konjima neto znali. Latifaga je o konjima znao najvie, ali v mu njegov najbolji nije bio za udo. inio mu se sporim i nakon to gaje pourio prekovie njegove konjske prirode. Milio je poput pua u rano ljeto preko bijelog kamenog niana. Grdna li je ova tuga to obuzima moga gospodara, mislio je Latifagin konj. Njemu nije pod grivu ilo da se Latifaga plai. Kako bi se ovjek plaio ako se ne moe

propeti na zadnje noge i zanjitati kad pred sobom ugleda vuka? Sulejman ne potjera svoga ogata ni pola od onoga to je konj mogao. A mogao je puno jer je u konjskome svijetu bio drugi, odmah iza Latifagina vranca. Ali Sulejman je raunao da ga njegov ogat daleko mora ponijeti, dalje nego to je ikada bio, toliko daleko koliko jo uvijek ne moe zamisliti. Zato mu valja tedjeti snagu. Pa polako, preko zemlje Bosne. Na istok ili na zapad, zavisi s koje se strane gleda i je li promatra s pogledom niz tokove svih velikih rijeka, ili moda naglavce gleda. Ali njegov je to problem, a ne Sulejmanov ili Sulejmanova konja. Stoga neka on misli o tome putuju li ovjek i njegov konj prema istoku ili prema zapadu. ogatov kas pranjavim drumom zvui kao busanje u prsa snanoga mukarca. Ali ne onoga koji se gordi svojim gazilukom, nego oajnika, oca kojem je umrlo dijete. Odjekuje zemlja pod ogato-vim kopitima. Srea je da ona nema srce, jer bi joj stoput prepuklo pod tim alosnim zvukom. A kako je konja u Bosni puno, gospodskih, a jo vie sirotinjskih, i veina njih kasom po drumovima hodi, a galop se ne u od slavnih Bajrama i velikih megdana, tako bi srce zemlje prepuklo svakoga dana po stotinu stotina puta. Bog Zemlji ne dade srce zato to se Zemlja nije osramotila, niti je sagrijeila, pa da ju tako kanjava. Puta Sulejman svoga ogata u kas i ne misli o Latifagi koji je daleko jo iza njega i od ijeg gluhog galopa pada rosa sa lj ivina lista i natapa zemlju iz koje e divlja izniknuti trava. Takva je godina da se nee sijati, ni saditi, nego e pod rosom bjegunaca nicati bilje kakvoga dugo nije bilo. Ili ga nije nikad bilo. Nicat e bilje koje nije stvorio Bog kada je stvarao svijet, nego je nastalo puno kasnije, kada se svijet pokrenuo protiv Njegove volje. Sulejmanov dogat osjea kako se polako grije jahaev tur. Kad ga je tek uzjahao, bio je led, ivotinja se iznenadila koliko ovjek moe biti hladan. Hladniji i od vree soli koju je neki njegov konjski predak nosio na leima od stonskih solana do grada Vranduka, pa se onda s koljena na koljeno prenosio taj osjeaj hladnoe, da bi sve do ogata Sulejmanovog dolo kako hladnijega nema od vree soli. Nije znao ogat to je jahaa uinilo ledenijim od soli, jer konji ne

znaju za ljudski strah, ali ako jo bude prilike i ivota, a tamo gdje stignu bude kobila za ogata, pa jo ta kobila odrijebi zdravo drijebe i ono naraste u konja koji e nai svoju kobilu, koja e se drijebiti, pa e mlado rasti i narasti u konja koji e nai kobilu... i tako u susret vremenu onih kojima je ova pria ispriana, prenosit e se u konjima osjeaj Sulej-manove samrtne hladnoe, hladnoe njegova tura to e samo po sebi djelovati smijeno kao to je smijean tui strah. Prije nego to Latifagin vranac sustigne Sulej-manova ogata, jahai jo imaju vremena razmiljati o onome to iza sebe ostavljaju. Aga Latifaga ostavlja agaluk to ga njegov ukundjed namrije pradjedu, pradjed djedu, a djed Latifaginom ocu. Agaluk je rastao, jer mu je to u prirodi. Da raste sve dok u jednome danu ne propadne. Taj dan doao je s agom Latifagom, pa sad on misli o svojim poljima i panjacima, hambarima i itu u njima, o kmetovima koji vie nee ito prevrtati, pa e ito istrunuti, o kuama u ariji i izvan nje, te o kuama koje bi tek rasle, ali nikad nee. Misli Latifaga o onome to je proteklih godina propadalo i o tome kako bi se sekirao kad ljiva slabo rodi, i o tome kako je od jada koulju sa sebe kidao kada mu je izgorjela kua u Laktaima, i o tome koliko se brinuo kada su ovce jedna za drugom krenule skapavati. Misli Latifaga ime je sve zagoravao sebi ivot, pa mu sad dobro doe strah, jer vie ni za im drugim nije, nego za ivotom. A Sulejman, eh, ba ko Sulejman, htio bi se sjetiti kako je sve ovo poelo. Pokuava u sjeanju pronai dan kada je bio bez straha. Ali nigdje toga dana. Izgubio se, istopio kao ledenica na martov-skome suncu ili kao njegov tur na ogatovim leima, a bilo gaje, ne moe biti da nije bilo tog dana, kada je Sulejman ivio bez straha, isto onako kao to ive ljudi koji nisu on. Oni u miru svojih domova nalaze vremena da im Sulejmanova pria bude ispriana. I onda govore: ama nije mogue, ili sve to je on izmislio, ili i nije mu ba neka pria, uli smo mi i boljih. U tom je trenutku Sulejmanov strah star koliko i on. Ako se

jednom, ipak, sjeti ta je bilo prije straha, onda e strah postati od Sulejmana mlai. Tada e mu Sulejman moi i narediti, potjerati ga od sebe, rei mu da ima pametnija posla, svjetovati ga da nekamo ode, pokuca na neiji prozor, lijepo se zdravi s drhtavom rukom neke ene. Ali sada ne moe tako. Vrnjaci su Sulejman i strah. Ako i nisu braa, jednako su stari, istih iskustava i jednake pameti, pa niti Sulejman strahu, niti strah Sulejmanu ita moe rei. A misli li to strah o Sulejmanu, ako ve Sulejman toliko misli o njemu? E, to bi ve bilo previe, o tome bi samo strahovi neto mogli znati, a oni ne priaju nego ute. 0 tome bi se moglo govoriti samo iz druge ruke, to ne bi dobro bilo. A kako je jo sasvim malo vremena ostalo prije nego to e Latifagin vranac sustii Sulejmanova ogata, valja jo rei neto o vremenu kada se plaio samo jedan od dvojice jarana. Dolazio bi Sulejman Latifagi barem jednom u sedam dana, akamluilo se uz Vrbas, pila se rakija i mezio se komadi ovjeg sira. U poetku su i drugi znali naii, upitati se s njima dvojicom, sjesti na travu pa se zagledati u zelenu vodu i zatim podii pogled prema nebu, tako da im se u asu uini kako i nebo tee, ali ubrzo prestadoe. Vie zbog rakije, a manje zbog sira. Ne zna se koji im je od njih dvojice rekao da ne dolaze, ali sigurno je da onaj drugi bi zbog toga sretan i zadovoljan. Jer mogla se iznijeti litra vie, moglo je i pet litara rakije vie, nee Latifagi usfaliti, a ni Sulejman nije fukara, ali sira da bi bilo, nije ga smjelo biti vie od grumena. Taj grumen nije smio biti vei od mukoga palca, a morao je trajati koliko i akamluk. Ovi to su u poetku dolazili, to kao da i nisu znali. Nego bi u pola sata nestao grumen sira. Sulejman bi nervozno zvao enu, ona je donosila novi grumen. Nipoto vei od prethodnoga. I za pola sata opet. I tako ko zna koliko puta. Na kraju bi njih dvojica ostajali popisani. inilo im se da su samo pili rakiju, a da sira nije ni bilo. Kao to i nije. Rakije moe biti pola litre, litra i pet litara, ali sira ima samo ako ga je grumen, ne vei od mukoga palca. Sve to je preko toga, samo je privid. Dobro je to drugi vie ne dolazie, jer bi njih dvojica zaboravili

ta je sir. E, jadan, nad ime li se ti brine! Manje je to od ovog grumena sira, govorio bi Sulejman Latifagi. E, bolan, ega li se ti boji! To ega se boji nita je i manje od nita, odgovarao je Latifaga Sulejmanu. Tako su se tjeili, bodrili jedan drugoga i zajedno provodili vrijeme prije ovog vremena. Postoji vakat, postoji nevakat. Kao zidni sat u Lati-faginoj kui otkucava vakat, nevakat, vakat, nevakat... Bio je glasan taj sat, pa bi Latifaga pred spavanje stavljao pamuk u ui. Ali ljepega sata nije bilo u cijeloj ariji. Rijetko je pokazivao tano vrijeme, ali tome nije ni sluio. Latifaga nije bio od onih koji moraju nekamo stii. A takvi ionako nemaju novca kojim bi mogli kupiti sat. Ovakav ili manje lijep. Svejedno. I njima je, kao i njemu, kucao vakat, nevakat, vakat, nevakat... Sve dok ne stie nevakat, a Latifaga ostade i bez sata i bez zida i u zidu eksera o kojem je sat visio. Sulejman mu je pruio ruku, iako jahai jedni drugima rijetko pruaju ruku. Moda bi i skoio s konja da je Latifaga pokazao istu namjeru, pa bi se izgrlili i izljubili. Kao da se nisu vidjeli godinu i jo koji mjesec, a ne juer. Ali to juer bilo je skroz drukije nego ovo danas. Rukama su bili zgrtali ono to im je ostalo, kukali nad onim ega vie nisu imali, govorili kako se bez toga nee preivjeti i gledali jedan drugoga kao to se gledaju gladni vukovi, procjenjujui kojem je vie ostalo. Da je juer jednome grumen sira, drugi se omrsio ne bi. Ali danas vie nita nemaju, pa se jedan drugome mogu radovati kao da se nisu vidjeli godinu i jo koji mjesec. Kako je stigao jarana, tako je Latifaga svog vranca krenuo obuzdavati da uspori. Teko je konju iz divljega galopa prei u kas, teko mu je vratiti se svojoj prirodi ako je iz nje jednom istjeran. A Latifaga ne razumije ta mu je. Do maloprije je bio posluan, a sada se joguni. Da nije zbog Sulejmanova ogata? Nije, navikli su se davno

jedan na drugoga. A da se nije uznemirio jer osjea opasnost, nekoga je nanjuio? Valjda nije. Da ne misli dalje o tome, pa da mu se ne vrati strah onoliki koliki je bio, Latifaga progovori: Je li ti ao? Sulejman ga pogleda kao to bi na kraju akam-luka gledao zadnju sirnu mrvicu. Onu koja ne bi ni trebala biti pojedena, nego bi kao nian stajala na kraju lijepoga dana. Je li ti ao, bolan? Sulejman uzdahnu, a iz orahove kronje razlet-jee se avke, pa poee parati nebo. Ali ne po avu kao to ga rasparaju lastavice, nego mimo reda i preko tkanja, kao da e kia. U zraku se, meutim, nije osjeala sparina koja najavljuje kiu, ili je ne mogu osjetiti oni koji bjee. Je li ti ao?, nije prestajao Latifaga. Odgovorio bi mu Sulejman, zato da ne odgovori, ali mu se jezik svezao. Svezae ga pijani prsti, da ga mamurni izjutra ne umiju raspetljati. Ili ga je svezala enska ruka koju niko nije uio kakvim se vorovima vee ono to se brzo mora odvezati. Ako progovori, povrijedit e prijatelja. Ili e sam zaplakati. Zato mu je bolje da uti, sve dok Latifaga ne prestane pitati. Je li ti ao Banje Luke?, upita Latifaga, pa odmah zatim krenu nabrajati sve ono ega bi mu trebalo biti ao. Ali zaudo, nije se sjetio niega to su izgubili, nego samo onoga stoje bilo, pa vie nije. Spaljene kue i poharane sehare, polja preko kojih se rasula obijesna konjica pobjednika, kojoj vie niko ne prijeti, a ne boji se gladi, pa joj je lako lomiti ito pred sobom, djeca i ene, mahrame koje popadae po Vrbasu, ivina koja rie iz tala, mlijeko koje natapa zemlju iz koje zatim nita ne nie, jer nije takvo dolo vrijeme, a moda i hoe, da raste drvee nalik na kravu. Nita od toga vie Latifagi nije na umu, nego akamluci, aikluci i teferii. Ono ega usred njegove brige ionako nije bilo koliko je moglo i trebalo biti. Na kraju i on uuti, te se svome vrancu vrati. Konj je u meuvremenu udesio kas prema kasu svoga druga. Lake je i njemu tako. Neko drugi vrancu pokree noge, a on se odmara. Isto

je i Sulejmanovom ogatu. I on se odmara, dok onaj drugi ide umjesto njega. Kada je ljudima tako, ljudi vele: meni se to ini, vidi to je dobro! A kada je konjima tako, oni znaju daje tako. Konjima se nikad i nita ne ini, pa nita ne moraju ni zamiljati. *** Latifaga i Sulejman, te njihova dva straha koja su u meuvremenu postali jedan, ali vie nalik onom Sulejmanovom, na poetku su svoga puta. Ali iza njih je ostalo sve po emu su drugima bili znani. Iza njih je posljednji grumen sira i sve to su imali. Latifaga e opet sutra pitati ono to dobro zna, ali odgovora biti nee. utnja moe trajati toliko dugo dok ne zanijemi onaj koji je utio. Ali do toga jo ima vremena, taman toliko da dvojica jahaa su-stignu one kojima se sama od sebe pria ova pria. A oni e rei: ama nije mogue!, ili sve to je on izmislio!, ili i nije mu ba neka pria, uli smo mi i boljih! Pa e ostati tu gdje jesu, a njih e dvojica nastaviti na vrancu i ogatu, sve dok ne stignu do bijelog uglaanog kamena kraj kojeg e biti jedan da im kae: nema dalje! Strah im nee dati da krenu natrag, pa e dvojica jarana na tom kamenu otpoinuti. Tamo sve zavri. 5jS JfC Na kraju: ova pria ne zbori o kaduni Dudi buli koja bi mualima, pa podie damiju na brijegu iznad Sarajeva. Kako ne imae zlata za munaru, tako to i ne bi damija, nego mesdid. Ali nije to bila posljednja nevolja Dudi bule i njezine za-dubine. Horde princa Eugena sto pedeset godina kasnije spalie mesdid. Ljudi su ga zatim iznova podigli, ali je jo dvaput gorio. Okolo su nicali mezari, bilo ih je sve vie, jer grobove niko nikad ne zapali, niti se u grobu ima kome prevrnuti svijea ili petrolejka. Na kraju se ljudima vie nije dalo iz pepela dizati Dudi bulin mesdid, ili im je, moda, vjera otanjila, pa na njegovome mjestu nasta stambena zgrada. Uskoro su nestali i grobovi, a u nekoj knjizi osta zapisano samo pet imena onih koji su kod Dudi bulinoga mesdida bili pokopani: Ahmed Alemdar, hadi Sulejman Kundur, Mulo Pakri, Afifahanuma,

ker Abdulahova, i Abdu-lah, sin Mustafin. Ni groblja, ni grobova, ni hrama tu vie nema. Ni spomena Dudi bule. Ali brijegu osta ime Mejta, po bijelom uglaanom kamenu na kojem su poivali oni o kojima ova pria ne zbori. LEPANT Oblutak s rupom donosi sreu. To su Lani govorili u djetinjstvu, dok su jo iz Tuzle, gdje je tata radio u tvornici soli, svakoga srpnja odlazili na more u Zaostrog. Kamen mora biti potpuno gladak, nema sree u onima koji su temeljito razjedeni i izbueni od koljki i tko zna ega. Takve je kamenove mama koristila za struganje peta, ali za njih se nipoto ne bi moglo rei da donose sreu. Sretan je samo taj glatki, s jednom jedinom rupom mekih rubova, koju nije izgrizlo nijedno ivo bie, nego se, eto, ba takav stvorio na plai. Ali dok je kamenova za struganje peta bilo na sve strane, onaj pravi i sretni rijetko se pojavljivao. Nala bi ga neka od starijih djevojica, a bilo ih je puno u odmaralitu tvornice Soda So, Lana je zapravo bila najmlaa, pa je enjivo gledala kako mame provlae konopi kroz rupu sretnoga kamena, stavljaju ga djevojicama oko vrata medalja oko vrata male rumunjske gimnastiarke, na ekranu u televizijskoj sali i one do kraja ljetovanja, i jo due, u Tuzli kad ve doe jesen, padnu prve kie i obuku se modre kolske kute, oko svojih vratova ponosno nose znak sree. Kakvu su im sreu donijeli ti kamenovi? Lana o tome nikada nije mislila. I zato bi, jer je, barem u njezinoj glavi, bilo dovoljno to su one nale svoj kamen s glatkom rupom, a ona nije. Znai da nije imala sree. Tata je leao na plai ispred restorana Sunce, a lice je pokrivao novinama. Je li ovaj?, pitala bi ga. Nije taj, provirivao je jednim okom. Je li ovaj? Nita, ne odgovara. Je li ovaj?, hvatala ga je za rame. Tata bi ponekad zaspao na plai. Ne, nije taj, vidi da su ga koljke izbuile. Tata je sjedio na terasi restorana Sunce, puio, i pio Lederer pivo. Je li ovaj?, dotrala bi Lana s plae. Nije! A je li ovaj?, vadila je drugi, pa trei, etvrti kamen iz depova safari ortsa. Nije, nije, nije! I ne trpaj toliko kamenje u depove, naljutit e se majka pa

e ih zaiti i nee imati depova. Tata je izgorio na suncu, teta Nermina mu je lea namazala jogurtom, pa je u mraku televizijske sale gledao malu rumunjsku gimnastiarku. Je li ovaj?, pitala ga je Lana. Nije duo, nije taj. A ti bi mi rekao da jest? Bi, kako ne bi. Bila je strpljiva kao suna zemlja, govorio je deda Vidoje, bila je dobra kao da je dijete od djeteta, a ne od vas dvoje, govorio je tati i mami deda Safet. Traila je kamen koji donosi sreu i nikad nije zaplakala jer ga nije nala, niti je od tate oekivala da ga trai. Znala je da ga mora sama nai. Bilo je tako prvoga ljeta kada su u Zaostrog ili samo njih dvoje, drugoga kad je ila i mama, pa treega kad je mali braco Denis prestao disati u autu, nasred magistrale prema Makarskoj. Tata je vozio kao lud, mama je vikala. Tata je rekao: Nemoj gledati, sine, braco je umro. Lana gaje ipak pogledala. Daje nala sretni kamen, stavila bi mu ga oko vrata dok je jo disao. Padala je kia dok je tata nosio na ramenu mali limeni sanduk, isto onako kao to je nosio lubenicu s pijace. Samo to je u sanduku bio braco Denis, a ne lubenica koju bi tata uz prasak rasijecao napola i govorio slatka ko med u fukare! Deda Vidoje se triput prekrstio, deda Safet je gledao u svoje ispruene dlanove, a onda je, onako nasuho, umio dlanovima lice. Mama je plakala, tata ju je drao ispod ruke da ne padne. Ljudi iz preduzea su prilazili, govorili moje sauee, moje sa-uee, moje sauee, i pruali ruku svima koji su stajali u redu ispred malog limenog sanduka. Samo bi nju pomilovali po glavi i ne bi kazali nita. Da je nala sretni kamen, nosila bi ga oko vrata. Proi e i to, moja Milka!, govorio je deda Safet Laninoj mami kad bi se ona, mjesecima kasnije, bez razloga rasplakala. Tata je utio i razmiljao o tome kako bi sve drukije zavrilo da je umjesto fie imao slubenu ajkulu. Lubenica vie nije bila slatka ko med u fukare i nije se ilo na more u Zaostrog. Prolo je deset godina prije nego to je mama prvi puta zaboravila godinjicu malog brace, pa mu nije otila na grob. Bog je htio da zaboravi,

zagrlio ju je deda Safet, bolje je tako. Mali grob zarastao je u travu, iskrivila se drvena ploa s petokrakom, nad duom jednogodinjega partizanskog heroja spustila se konana utjeha. Neu u tuzlansku bolnicu, tamo su mesari, a ne doktori, rekao je u sijenju 1991. Dobro, onda te vodim u Sarajevo, Lana je pokuavala zvuati strogo. U Sarajevu su obermesari, odbrusio je. Pa ta onda hoe? Da crknem u miru! Zbog jedne kvrge na vratu, jedne sasvim male kvrice? Tumor je bio veliine zrna graka, pa kestena i jabuke ranke. Kako je tumor rastao, tako se otac smanjivao. Stotinu kila ive vage, hvalio se deda Safet sinom, otilo je u jabuicu na vratu. Otac je sliio kosturu iz biolokoga kabineta aci su mu tko zna kada nadjenuli ime Kota, dok su se vozili prema Ljubljani. Nije joj mogao rei da su i tamo doktori mesari. Sjedio je uz prozor i gledao kako promiu svjetla malenih bosanskih gradova. Kada je vlak preao u Hrvatsku, jednako maleni gradovi bili su bolje osvijetljeni. U daljini su se vidjela crvena, uta i zelena svjetla semafora. Vlak je stajao jer je trebalo propustiti kolonu vojnih kamiona. Zagovnat e se, rekao je tiho, pa ga nije ula. Molim? Ali mene nee biti kad se zagovna, izvadio je iz depa glavicu crnog luka i pokuavao je rasjei vicarskim noiem. Ruke su mu drhtale, pa nije mogao. Daj meni, ja u. Pruio joj je luk i no pa je Lana mogla plakati do mile volje dok mu je pruala krikicu po kri-kicu. Deda Vidoje rekao je da luk pomae protiv kvrga na vratu. I ublaava bolove. Ustvari, slagao je da plau kad god im se plae. Po susjedstvu se govorilo da su ga samo otvorili i zatvorili. Tako se uvijek kae kad tumor jako naraste i ovjeku nije ostalo puno ivota. Nije vano to njega nisu ni operirali, nego su ga samo

vratili kui. Oca su sahranili na drugom kraju groblja, jer pored malog brace nije bilo mjesta. Neka bona Milka, bit e Safetu lake, rekao je deda Vidoje kada se majka za bdijenja pred pogreb pobunila jer je oeva familija poeljela da otac bude pokopan kao musliman. A bio je komunist!, rekla je. Jest, bio je, odgovorio je deda Vidoje, ali jebe komunizam ako mladi ljudi umiru. Tako su se sve troje rasplakali. Dva dana prije nego to su tenkovi krenuli kroz Sloveniju, prodali su kuu u Tuzli. Ja studiram u Zagrebu, tamo u i ivjeti, neu da je ostavim samu, Lana je rekla djedovima. Obojica su se sloila. Majka je mjesecima utjela, danima ne bi ustajala iz postelje, a lijenici su govorili da ima teak klimakterij i da e sve to proi. Jedna tuzlanska rock grupa zvala se Depresija. Gitarist je s Lanom iao u kolu. Glupo ime, rekla mu je. Ranije smo se zvali Ludilo. To je jo gluplje. Majka se u Zagrebu ipak oporavila. Malo pomalo je nala dutvo, razvlaila je jufke i pekla pitu pa bi je nosila u sklonite za vrijeme uzbuna. Milka, udno ime, sumnjiav je bio susjed sa sedmog kata, ali dobro prezime! Ona bi to okrenula na alu, neka se zna ta smo i tko smo, pa nikome nikada nije rekla, a nitko u Zagrebu to nije znao sam od sebe, da joj se mu zvao Muhamed i da je prezime Hrvat muslimansko. Tako se nikada i nigdje nije preivao neki katolik. Ali prooe i ta vremena, Lana Hrvat je diplomirala, zaposlila se u meunarodnom predstavnitvu, kupila auto i upoznala Tonija. On je radio na benzinskoj pumpi, studirao filozofiju i stalno se smijao. Onako bez razloga. Nekoga ide crtanje ili pjevanje, netko je duu dao za trgovinu, a Tonija je iao smijeh. Ljudima je inio dobro. Kada se on smije, i drugi se moraju barem osmjehivati. Zato ga je i upoznala toei benzin. Hoe li sa mnom na kavu?, pitala ga je. On je bio iz Zaostroga. Ooo, iz Zaostroga! Tamo sam traila kamen koji donosi sreu? I jesi li ga nala? Ne, bilo je puno veih cura. Tako je dogovoreno da Toni odvede Lanu u Zaostrog, a ona e nai kamen koji ima rupu na sredini. Ali da je nisu izbuile koljke.

Tako je na prvoj kavi odlueno to e se dogaati na ljeto. Naravno, nije reeno to e Toni i Lana tada biti jedno drugome, ali se uope nisu razlikovali u onome to su preutjeli. On ga je naao. Bijel poput grumena soli razlikovao se od svih drugih kamenova na plai u Zaostrogu. Znai, bilo ga je lako nai, pa je pravo udo da ga nitko nije naao prije Tonija. Rupa na sredini imala je prenik od pola centimetra, savreno okrugla i glatka. Kamen je bio njean, Lani se inilo zbog onoga koji ga je naao, i bio je mekan. Kada ga snano pristisne izmeu palca i kaiprsta, kamen bi se udubio. Ili nije. Toni je rekao da je to nemogue, ali da je dobro to u to vjeruje. Ona mu je dokazivala da njezin kamen nije kao drugi kamenovi. Gdje god bi poli, u Zaostrogu i poslije u Zagrebu, kamo god bi se okrenuli, ona bi usporeivala obine kamenove s tim njezinim. Hoe li da ga damo na analizu?, pitao je. Moe, ali nakratko. Za jedan dan e ga Bartul srediti. I vratiti neoteenog. Bartul je Tonijev stariji brat, geolog koji je godinama radio po Bliskome istoku traei naftu, a onda se malo od svega umorio, pa se vratio u Zagreb da predaje na fakultetu. Svako malo iao je u Zaostrog, lovio ribu i okopavao vrtal, a na Hvaru je imao svoj maslinik, pa bi svake godine cijedio ulje. A u Zagrebu je vodio klapu, sastavljenu od dalmatinskih studenata, i s njima uvjebavao stare teake pjesme. Manje se smijao od Ton-ija. To mu je od pisama, govorio je brat, vaja prealit svaku Maru koja se u njima utopila i svakog Juru koji se nije vratija s mora. Nema problema, rekao je Bartul. Ne daj boe da ga izgubim, prije bi glavu izgubio, nego sreu od snahe. Ali sutra se braa nisu smijala. Toniju je ve javio rezultate analize. Hoemo li joj rei? A ta je znam, ne mogu lagati, bolje ti lai! Neu ni ja. E, onda joj reci. Vidjet emo hoemo li rei...

Sta je bilo, pitala je, eto vas kao doktora kad trebaju saopiti dijagnozu. Pa i jest neto tako, rekao je Bartul. Je li infarkt ili je modani udar?, smijala se Lana. Ovo ti, draga moja, nije kamen. Kako nije kamen? Lijepo. Ovo je ljudska kost, dio kosti, ne znam koje. A stara je preko etristo godina. Gledala ga je, nije se alio. Pa je pogledala Tonija, on je poput krivca uvlaio glavu meu ramena i istio mrvice s kavanskoga stolnjaka. Lana je pomislila da je to sigurno ovjek njenoga ivota. Ako ga je tako mala stvar, mali radosni kamen, toliko zabrinula i oko nje okupila, tada bi v uz njega vrijedilo ostati. Sto se nje tie, kost s rupom u sredini ona je srea zbog koje je otac strpljivo sklanjao novine s lica i govorio: Nije taj! Rahmetli Muhamed Hrvat, mrtvi Lanin tata, kao to su odavno mrtvi oni sa ijim ivotima nastavljamo. *** Prvi meu njima zove se Jakia Matutin, a pria ga je zatekla kako vesla od obale prema Hvaru. Sam je u brodici koja se puni vodom, nije znao da joj je trulo dno, jer nije njegova, niti da e jedro popustiti na pola kanala i razletjeti se crno, kao korugva vojske bez kralja. Sa svakim zaveslajem Jakii je sve tee i sve je manje vjerojatno da e se dokopati Hvara. Povremeno stane, dlanovima izbacuje vodu koja mu ve prelazi glenjeve i spominje se mrtve Radakove matere. Iako su Jakiine ruke triput vee od ruku najveega ovjeka pod Biokovom, u njih ne stane puno mora. Ali dostaje koliko god, jer bude li se davio, a hoe jer plivati ne zna, manje e mora stati u Jakiin dah, nego to gaje sad u jamici izmeu srednjaka i domaloga prsta. Ali spomenut e se barem jo jednom mrtve Radakove matere, i njega koji mu je dao ker s dva lana zlatnika miraza, a sad ga tjera ispred kue kad doe upitat za pojest, ne sebi, nego djeci i njoj. Veli: Ono to dadnem od srca je

dato i vie nije moje, a ti se brini sam ili podavi nakot i ekaj bolju godinu da djecu ini. Turci dolaze i pale pred sobom, svako neka uva ono to ima. Tako je Radak kazao Jakii, a on mu je ukrao brodicu pa krenuo na Hvar, gdje ima blaga ima i naina da se do njega doe, nahranit e djecu ili neka ga ivog spale, ali nije znao daje Radaku trulo i jedro i brod. Budala bez pameti, kao da bi neukradena pokraj gladnih, mornih i bijesnih plutala u luici da je za ploviti Radakova brodica. Drugi sa ijim ivotom nastavljamo po roenju je v nazvan Dabiom. uvao je ovce trebinjskoga age Ramizbega, pa ih ne znade sauvati od sebe. Naiao jedan, crvenim binjiom ogrnut, za paom mu sablja, na glavi kalpak od visoke asti, i zatekao Dabiu kako s najljepom Ramizbegovom ovcom ini ono. Upitao ga ija je to ovca, pa mu kazao da e ga cijelog u vreloj smoli kupati, kao mater roeno dijete, jer je kaurskom ilom opoganio tursku ovcu. Potjerao je Dabiu stranac crvenim binjiom ogrnut, da ga dovede pred agu trebinjskoga Ramizbega koji e u sedam dana od plemena Dabi-inog zaimati borove smole toliko Dabii da dosegne do vrata kad ga u njoj budu kuhali. Zna li ti, krme kaursko, da je za deset dana Hadijski ba-jram i da je onaj brav, moe biti, za kurbana namijenjen? Nije Dabia znao, niti je, pravo je rei, Ramizbega dobro i razumio ta ga pita. Ali je mislio da e bolje proi ako kae znam! Iznenadi se aga, nikad mu kaurin nije prkosio, tako otvoreno i mirno, blagog teleeg pogleda. A zna li ti da u posjei sve tvoje roeno ako ne nacijede smole koliko je dosta da sapere tvoj poganluk? Znam, veli Dabia, ali nacijedit e oni asni gospodaru, zlatne ruke imaju. Tako e Dabia, gledajui agu kao krava djetelinu, sve mu se trepavice izvijaju kao djevojci pred pronju. Ramizbeg mu tad stade opisivati muke kroz koje e u vreloj smoli proi prije nego to svoju nevjerniku duu ispusti u zrak, da ju raznese hladni vjetar to od Bosne dolazi. Jest, sloi se Dabia, u mene je mater govorila da je more slano ko suza, pa ja

neto mislim da je to od dua koje bijahu teretne da se do Boga vinu. *** A treem ve odavno mrtvom ime je Pietro Dome-nico Sanctis de Venetto, a u asu kada ga naa pria sustie, samo mu jo veliko junatvo, i pobjeda u njemu, nedostaju da pred Bogom i ljudima potvrdi rasko svoga imena i izuzetnost svoga kratkog bivanja na zemlji. Tek mu je trideset, a slavan je kao matematiar, pjesnik i iscjelitelj, redovnik je svetoga Franje, pa nakon to se dokazao u razboru, vjeri i dobroti, odluio je, ako drugi nee, da zaplovi s flotom Svete lige put dalmatinskih i grkih obala i zapodjene boj s galijunima turskih nevjernika, s polumjesecom i zvijezdom koji s istoka prijete i u strahu dre sav Boji svijet. Pietro Domenico Sanctis de Venetto upravo se oprata s majkom Veronicom, ispred roditeljskog doma meu empresima, na brijegu s kojega se vidi svih sedam crkava Pietrovog djetinjstva, zajedno s gradom koji voljom Bojom lebdi iznad vode, pa se njemu, dok ga gleda, ini kako mu nedostaje jo jedna velika pobjeda da se vine put neba, zajedno s crkvama i palaama, mostovima i bibliotekama, kao navjetenje uda koje u Bibliji nije zapisano, ali ga tu osjea svatko, kad zemaljska drava nebeskom biva. Veronica ljubi Pietrovu ruku. On bi ju elio izmaknuti, ali ena se ne da. To je trenutak koji se nije dogaao esto, kada vjera biva jaa od majinstva. Veronica ne ljubi sinu ruku, nego je ljubi svecu. *** Kada je do obale ostalo jo stotinjak metara, a voda mu je dola skoro do koljena, Jakia Matutin prestao se spominjati mrtve Radakove matere i spomenuo se svetoga Nike. Daj mi da se dohvatim tla pod nogama, a ako ne moe, daj mi da plivati znam, Bogom u ti do smrti sluiti! Tako je obeao i molba mu se ispunila. Trula je brodica potonula taman kada je Jakia mogao vrhovima prstiju dohvatiti dno. More bi mu prelo preko usta, ulazilo mu kroz nosnice, guio se i krkljao, ali je korak po korak iao dalje i sve je ponavljao u mislima da e svetome Niki do smrti Bogom sluiti.

Nisu mu na um pali ena i djeca, okrutni Radak, glad i morija. Za ivot se borio veliki ovjek i bogme je na obalu pao iv. *** Upita tad Ramizbeg Dabiu: A je li, krme kaursko, bi 1' ti sad mogao preko jezika prevaliti Allah ilalah? Mogao bih estiti gospodaru, nisam rakije pio pa da mi se jezik spetlja. Nije te strah? Jok, to bi me bilo strah. Izgovorio bi to svejedno to e vruom smolom abdest uzimati? Dabia opet poneto nije razumio, ali mu bi dobro s agom se razgovoriti, jo nitko ga nije tako primio, sluao tako to govori, irio oi, pa se obrvama divio svakoj Dabiinoj rijei. Ne htjede on agu razoarati time to ne razumije, pa ree: estiti gospodaru, hladan e mi vjetar duu morem prosipati pa mogu govoriti to mi je po volji. Hajde reci: Allah ilalah! Izgovori tako Dabia rijei koje ga uinie muslimanom. as nakon toga ne bi nimalo pametniji, srce mu ostade jednako prosto, ba kao tor od etiri balvana i etiri panja nainjen, a glava jednako prazna tu se Allah mora ba jako smanjiti da se u ljudsku duu useli. Ramizbeg je zamukao, gledao ga i dugo pokuavao otkriti promjenu. Ali nje nije bilo. Nikakve. Bukva e ostati bukva taman da ju i pamukom zovu. Vie je nakon to je prevjerio Dabiu u Abdulaha utala Ramizbegova vjera, nego to je u njemu bilo oduevljenja uinjenim. Ali ipak se saalio pa je Abdulahu potedio ivot. Naredio je da ga odvedu u Ulcinj i prodaju. Rob Abdulah bio je jak kao tri konja, a oito posluniji od sve slavne sultanove konjice. ** Pietro Domenico Sanctis de Venetto upravo se molio Bogu, onom njegovom Imenu koje je rob Abdulah napustio, a da ga, kao ni novo Ime, nije pravo ni upoznao. Molio se Pietro za sve ljude koje je zavolio, pa za one koje je poznavao, za one koje je sreo i zaboravio,

ali i za one kraj kojih je samo proao i nije ih vidio. Molio se Pietro za ljude koje nikada nije susreo, a mogao je da je bilo sluaja, pa za ljude koje nije mogao sresti jer ispovijedaju vjeru Gospodina naeg Isusa Krista na onim krajevima ara zemaljskog gdje Pietrova noga nikada nije stupila. Molio se Pietro za mrtve koji su pali u slavu Njegovog imena. Molio se za nevjernike to ih je ruka pravednika pogubila, a spoznali bi Krista da se ne naoe na njegovom putu. Molio se za one koji e u posljednjoj bici junaki pasti. I za one koji se u posljednjem asu uplae neka im Bog oprosti! Molio se za Turke koje e svojom rukom pogubiti umjesto da ih na Kristovu stazu uputi. Razlika je to izmeu mira i rata. Neka bude ratnicima oproteno! *** Zato si doao?, Hvarani upitae Jakiu Matutina. On im je znao rei tek to da su mu ena i djeca gladni i da jesen nee doekati ivi ako ih ne nahrani. U krau, pa preko mora! Ne bi te bio grijeh objesiti prije nego to ukrade, ispravno su zakljuili Hvarani. A ako si doao bunu dizati, jo bi te valjalo raetvoriti, mazge privezati za tvoje udove i potjerati ih na etiri strane svijeta. Malen je otok, ako bude imao sree, nee daleko stii! Nisam doao krasti, ni bunu dizati, kaza Hvaranima Jakia Matutin, nego sam doao moliti. E, to je ve bolje, njemu e Hvarani, ako si doao prositi, smilovat emo se i bacit te u more. Prosjake vjeamo, ali u bolja vremena. Ova su gruba da gora ne mogu biti, pa ih samo bacamo u more. Ali jak si ti, da je veslo tri puta vee od vesla, ti bi veslao njime, rekoe Hvarani nakon to su malo razmislili. Jakia Matutin prizna da je tako. A mi galiju opremiti moramo ili e nas sagati gore nego za Matijine bune. Pa ako bi ti za veslom bio, jedan bi na bio spaen, a moda se i iv vrati. Tako Hvarani obeae Jakii Matutinu da e mu nahraniti enu i djecu, obeanje svojom au i Bogom ovjeri pop Ivan Urli Dranianin, ako Jakia zauzme mjesto na galiji. On je pristao ista srca. Da Hvaranima nije povjerovao, od ivota mu nita ne bi ostalo. Ovako je imao vjeru da e mu

ena i djeca preivjeti usprkos okrutnome Radaku, pa je od te vjere dalje i ivio. *** Abdulaha prodae Abdulahu, etiopskome trgovcu robovima, nakupcu, varalici i bezboniku koji carevini bjee koristan pa su ga stoga u Stambolu i podnosili, ne samo podnosili, nego i aavali, ali i strepili da se sa svojih putovanja jednom nee vratiti jer e ga njegove bolesne strasti doi glave. Prialo se da je nekada i sam bio rob, no to nitko nije mogao sa sigurnou potvrditi. Ali se o njemu znalo da mu nee promaknuti nijedan gorostas i div, nijedan snaan muki rob, bez obzira na boju koe i porijeklo, trnicu na kojoj se prodaje ili cijenu. Abdulah je bio u stanju otii do Damaska samo zbog nekog krupnog Tatarina, do Buhare zbog divovskog mulata porijeklom iz Maroka ili ak do Moskve gdje bi mu tajno, preko samo njemu znanih veza, za pun up zlatnika prodali Mongola koji je za dvije glave bio vii od najvieg ovjeka na svijetu, a u irinu je bio takav da ga etvorica ne bi obujmila kada se u kolo uhvate. Nakon to odabere i kupi snanoga roba, Abdulah bi ga vodio u svoje solunske dvore, u Sarajevo gdje je takoer imao posjed ili u Dra kod brata, a ako nita od toga ne bi bilo mogue, tada bi ga vodio u prvo bolje prenoite. Za njim bi stizali Abdulahove sluge nosei veliku konstrukciju od hrastova drveta, slinu onoj za koju se vezuju junci pred kopljenje, pa bi je unijeli u sobu u kojoj e Abdulah zanoiti s Latifom, svojom enom, kairskom ljepoticom i najoholijom enom u dugoj historiji trgovine ljudima. Ona gaje pratila na svakom putovanju, valjda i zato to se Latifina vjernost nikako nije mogla mjeriti s Abdulahovom. Odabranog bi roba lancima vezali za drvenu konstrukciju, ali tako da mu svaki mii na leima bude napet i da se jasno ocrtava poput toskanskih breuljaka kojima je u to vrijeme u molitvenom tihovanju lutao Pietro Domenico Sanctis de Venet-to. Nakon to je rob bio pripremljen, sluge su odlazile, a u sobu bi ula Latifa i lijegala gola na postelju. Zaprepateni ovjek gledao bi tada najljepe ensko tijelo koje e za ivota vidjeti i tih je nekoliko

minuta, dok bi Abdulah birao jedan od stotinjak svojih bieva, paljivo prikupljanih od Lisabona do Sibira, i od Bagdada do Tunisa, mnogom od tih robova bivalo jedinim rajem od svih rajeva do kojih nee stii. Abdulahov izbor bio je sraz srca i pameti, podrazumijevao je veliku mudrost i znanje, ali i samosavladavanje kojem inae nije bio sklon. Za ono to je slijedilo morao je odabrati bi prema debljini i vrstoi robove koe, razliite kod svakog ovjeka, ali i od zemlje do zemlje, od rase do rase. Abdulah je okom morao prepoznati kou, a o razlici izmeu bjeloputih Slavena i afrikih crnaca koji nijednu rije nijednoga poznatog jezika nisu znali, ve je sve znao. Ali morao je i sebe prepoznati, koliko danas ima snage u rukama, koje ga misli more, je li sasvim tu gdje jest ili je negdje drugdje, je li mu dan od elje, jer ukoliko nije, tada valja odabrati blai bi, poto e put do elje due trajati. Nakon to je odabrao bi, trebalo je uiniti jo samo jedno, robu gurnuti drvenu kruku u usta i Abdulahova ljubavna sveanost mogla je zapoeti. jedan mu se djeak zapleo meu noge i nikako da se oslobodi. Leptir u paukovoj mrei. Pietro se nasmijao, pogladio djeaka po glavi i blago ga gurnuo meu ostale. Kad bi vjera u Krista proela svako srce na zemlji, Pietro bi se po cijele dane igrao s anelima. *** *** Pietro Domenico Sanctis de Venetto nije se plaio smrti, ali se plaio velikog bola. Samo to ga je brinulo u danima pred ukrcavanje na galiju. Bilo gaje pred Bogom sram, ali je tada shvaao razliku izmeu Isusa Krista, sina Gospodinova, ovjeka koji Bogom postade, koji se rtvovao za ljude, i onih, meu koje je i sebe s mirom ubrojio, spremnih umrijeti za vjeru i Njegovo ime. Sto se vie plai boli i muka Isusovih, to ovjek biva spremniji na rtvu ivota. Znao je tada, Pietro Domenico Sanctis de Venetto, da e prvi

pohrliti na Turke, uskoiti na njihovo brodovlje, boriti se s desetoricom njih ili potonuti bez straha i alosti na dno mora, samo ako Bog tako bude htio. Ali nee dati da ga zarobe, da ga mue, crijeva mu razmotavaju po ljetnome suncu i putaju ga da gleda kako mu utroba nestaje u eljustima gladnih brodskih maaka. Prekriio se jo jednom i izaao iz crkve ispred koje su se igrala djeca. Bjeei od druga, Mogu li s vama, da enu jo jednom vidim i da me djeca upamte?, pitao je Jakia Matutin popa Ivana Urlia Dranianina prije nego to e se brodica otisnuti od obale. Ne moe, jer da ih vidi, ne bi se nama vratio, a ti nam na galiji treba. Ako bi umjesto tebe poao drugi, ugasila bi se jo jedna hvarska loza, nestalo bi jednoga imena. Ovim krs-tom ti se kunem da u se vratiti!, triput se Jakia prekriio. Ne prisezi brate na ono to je sad znak od zraka, da si svetac ne bi ti povjerovao, a ne bi ni ti samome sebi. Gledao je Jakia Matutin kako isplovljavaju. Pop Ivan mu je mahao, a dvojica oko njega su redila jedro. Jedan je bio grbav, drugi bez noge. Sunce vedrine na njihovim je licima, ratove je Bog izmislio na radost bogaljima, njih dvojica nee na galiju, ne treba ih Sveta liga, ne znaju za njih Turci bijesni. Brodica se smanjivala prema puini, a na pola kanala dola je sitna da je ljudsko oko ne bi ni vidjelo kad u njezinom pravcu ne bi stalno gledalo. Biokovo je modri obris koji je naslikala vlaga na crkvenome zidu. Negdje ispod, gdje je ravna crta mora, lei Zaostrog, u njemu ena i djeca i okrutni Radak koji misli da se Jakia utopio plovei na njegovoj truloj brodici. Je li mu vei jed to mu brodicu ukrade ili srea to gaje, tata, stigla pravedna kazna? Tko bi ga znao to pretee u srcu od mraka! v ivot Jakie Matutina je po procjeni glavara, ovjerenoj pravednou sluge Bojeg Ivana Urlia Dranianina, vrijedio dvije mjerice ita, up ulja i usoljene sitne ribe u teini sedmogodinjega djeteta. Jakiina ena dobit e i krunicu od popa, da se moli za spas due svoga ovjeka i pobjedu kranske flote u bici sa stranim

turskim galiju-nima. Kad joj je pop uruio dar, a zatim i materijalnu protuvrijednost za mua, ena je poela naricati kao da je ve mrtav. Ivan Urli Dranianin joj je na to u ruku tutnuo dukat i naredio onoj dvojici da joj ostave i vino koje im je namijenio za plau. Taj dodatak bio je od njega osobno, nije se drugih ticao, ali je i utjeha na kraju ostala samo njemu. ena je bila voljna da joj djeca umru od gladi, samo neka joj vrate ovjeka. Dok je etiopski trgovac robovima Abdulah pritezao lance kojima je Abdulah, roen kao Dabia, bio razapet na gredama od hrastovine, pastiru koji je opio s aginom ovcom nita nije bilo jasno. Ni zato mu je Ramizbeg potedio ivot, ni zato ga je, ako je sad musliman, dao u roblje, ni zato drugi Abdulah psuje svoje sluge, zatee pa poputa lance, pa ga sa strane mjerka i mrti se, kao da pred sobom ima meu koju je komija preko noi pomakao. Ali nije bio zabrinut, nije mu zapravo bilo ni loe. U sobi od svile i kadife, koja je mirisala na ruu i jasmin, mirise koje nikada prije nije osjetio, a sad je alio to nije, njegov poloaj se, moda, nije inio najboljim, ali nije bio ni najgori. Za razliku od svoga imenjaka koji je oito imao puno briga u ivotu i velika odgovornost bila je na njegovoj glavi, Abdulah nije morao nita raditi, nego je ba poput pae leao na glatkom drvu i ne radei nita ekao ta e dalje biti. Kada je u sobu ula Latifa, pa najprije otkrila lice, a zatim zbacila ador i ostala potpuno gola, Abdulahu se zanebesalo od ljepote i samo to nije sunuo iz vlastitoga tijela i rasuo se po njoj kao sol kranskih dua po moru. Zinuo je od uda, na ta mu je Abdulah gurnuo neto u usta, razjapile su mu se eljusti, u trenu se inilo da e mu se vilica odvojiti od glave ili da e se uguiti. Ali navikao se odmah, prodisao je na nos, uo se smijean zvuk od kojeg ga bi malo sram pred tom ljepoticom. A onda ga je vatreni jezik oinuo po leima. Snano se trgnuo, zakripala je hrastovina, nije shvaao ta se dogaa, ali je tada na njegovoj koi planulo jo ee. Trei put mu se uinilo da mu pucaju rebra, suho granje na materinom ognjitu. Zatim ga je plamen zahvatio niz lea pa po trbuhu i nie. Uz

praskove gorio je Abdulah i dijelio se na dvojicu. Na onoga koji osjea bol vei od te male proste due, koji e ju svakoga trenutka istisnuti van i pretvoriti se u samog Dabiu i Abdu-laha, te na drugoga koji u tom bolu ne sudjeluje iako ga je svjestan, nego se samo udi i plai, i gleda u golu enu, primjeuje kako njezine dojke padaju po modrim jastucima, nehajno prebacuje nogu preko noge, pa ih onda iri kao da ju nitko i ne gleda, kao da je sama usred sparne ljetne noi kad ni golima ne ide san na oi. Bol Dabia Bol Abdulah ne zna za onog drugog, ali ovaj za njega zna. Jasno ga uje kako moli, trza se pri svakom udarcu, htio bi rei neka ga spale, samo da mu oslobode krik, izvade mu drvo iz usta, da mu duu puste van. Bol Dabia Bol Abdulah e izgorjeti, jadna li mu majka, i triput zaaliti to ga Ramizbeg nije u vreloj okupao smoli, a nakon to trei put zaali, onaj drugi e ve izgubiti svijest gledajui Latifu kako se dosauje na jastucima, njezine oi u kojima se vidi samo nestrpljenje jer mlijeku treba vremena da prokuha. Bol Dabia Bol Abdulah poi e za njim nakon to ga ljubavnik Abdulah, etiopski trgovac robljem, mongolskim biem udari jo dvanaest puta. Ukupno trideset i jedan udarac trebao mu je da bude spreman s Latifom na postelju lei. Mukarac ne upravlja onim dijelom svoga tijela bez kojega ljubavi nema. Razni su naini kako da ga nagovori, a nisu kod svakoga isti. Nesretnik Abdulah, trgovac robljem i ovjek najljepe ene Kaira, ije bi ari pomutile um i onome koji ju je samo jednom vidio, a kamoli nee njemu nakon to ju je ivu spoznao, te je nesree da mu se onaj dio tijela bez kojega ljubavi nema na Latifinu ljepotu ne uspravi ukoliko Abdulah biem ne kazni roba iji miii jedne podsjeaju na toskanske breuljke, a druge na brda Anadolije, ve prema tome u kojem su zaviaju roeni i kojoj vjeri pripadaju. Pietro Domenico Sanctis de Venetto je milou Bojom i voljom glavara Svete lige odreen da se zaputi na otok Hvar, nadgleda pripreme tamonje posade, a zatim preuzme zapovjednitvo nad samom galijom. Imat e uza se dvojicu iskusnih moreplovaca, ali kako se radi o poneto specifinome sluaju, uloga duhovnika

vanija je od pomorskih i ratnikih znanja. Otoani su skloni bunama, nije davno kako su udarili na vlastitu vlastelu, godinama ih se ognjem i maem moralo smirivati, slabe su pameti, a tvrdoglavi. S njihovom vjerom neto nije u redu. Sa strane gledajui, reklo bi se da su poboan puk, u molitvi priljeniji od Padove i Venecije, a mnogi im ni u Rimu nisu ravni. Ali njihovo je vjerovanje u bitnome smislu pagansko. Bogu e prebirati po bradi, oekivat e da im Isus osobno pristupi i pomogne da izvuku mreu iz mora, za bolesti priviat e im se Marija, pa e je pokuavati uhvatiti za ruku. Duhovni aspekt vjere njima je potpuno nepoznat, sve je njima od mesa, kostiju i koe, pa se lako razoaraju kad od takvoga vjerovanja ne vide stvarnu korist. Tada hule i psuju, spremni su jo jednom razapeti Krista, napadaju njegove sluge. Ako je takvo udo mogue, valja ih obratiti. Ako nije, tada ih treba drati u strahu. Bolje za primjer jednoga nevinog osuditi na smrt, nego da nanovo izbije pobuna. Sluao je Pietro to mu govore, apeliraju na njegov redovniki ar, tatini mu spremaju koije od zlata i ulaguju se kao da nisu od njega vei, a zapravo lau i neugodno im je jer lau, pa se oholost njihovih titula i zvanja kruni i rui, u prainu nestaje, sve dok, u Pietrovoj dugoj utnji, ne padnu niice uz njegove stope i zavape: 0 ti, zarunice neba, brate sviju ivih kojima Gospodin udahnu ivot, bojovnice nemilosrdni i pravedni naega svetog Franje, spasi siroti Pharos, uini divljake sebi dostojnima! Ali nee on tako dugo utjeti, rei e im, a da povjerovati nee niti u jednu svoju rije, pa e prihvatiti ukazanu ast i hinit e da ne primjeuje kako ga od sebe tjeraju, rugaju se njegovoj elji da pripomogne boju protiv nevjernika i evangelizaciji istoka te e im se jo i nakloniti i dopustiti da povjeruju kako je vjera malih redovnika blia gluposti nego jedna drugoj usne ovjeka koji uti. Ponien i povrijeen zaplovio je tako Pietro Domenico Sanctis de Venetto prema otoku Hvaru, u susret ljudima o kojima nije nita znao, da s njima dijeli sudbinu. Ako postoji najjadnija galija u velikoj floti Svete lige, iji su brodovi ve zaplovili iz panjolskih

luka, a uskoro e i oni pod znamenjem papinske drave i slavom ovjenane galije mletake, tada je najjadija ba ona hvarska. Slava joj nee pripasti, niti e se brojati njezina rtva. Pop Ivan Urli Dranianin nije potraio Jakiu Matutina da mu veli kako su mu ena i djeca, niti da mu slae da ga pozdravljaju i bodre pred polazak u veliku bitku. Teko da ga se vie i sjetio nakon stoje vinom isplatio dvojicu bogalja koji su mu u kratkoj plovidbi pomagali. Imao je on svojih briga, ali o brigama tim nita se ne zna, niti je ita moglo biti upameno do naega vremena. Priprostih sveenika bilo je na tisue i gdje bismo doli kada bismo za svakoga znali, za brige njegove i strahove. Uloga Ivana Urlia Dranianina u povijesti okonana je time to je galiotu Jakii Matutinu, rodom iz Zaostroga, isplatio cijenu njegova v ivota. ini se da je to mnogo, ali etiri stoljea i jo nekoliko desetljea kasnije mrtvi su svi, ovako ili onako. Oni ija je glava vrijedila oku dvije usoljene ribe, kao i oni koji su svaku vrijednost odreivali. Ali dok traje pria, iv je jo oaj Jakie Ma-tutina. Nakon to ga pop nije obiao i rekao mu kako je u Zaostrogu bilo, poeo je sumnjati da ga je prevario. Nije mu ni otiao do ene, a ulje, ito i ribu je rasprodao pod gladnim Biokovom. Tako je mislio Jakia, pa je pokuavao bjeati iz tvrave u kojoj su ih drali i dobro ih hranili da imaju snage kad zatreba, ali su ga svaki puta uhvatili prije nego to bi stigao do kapije. Dovedite mi popa, pa neu bjeati, govorio je Jakia Hvaranima. A ta ti se prohtjelo, zadnji sakramenat? Od grijeha da te odrijei? Bezgrean je svaki koji za Boga umre, tako da miran moe biti, odgovarali su mu Hvarani najuenije to su znali, pa bi se poslije smijali ubogoj mrcini u pregolemom ljudskom tijelu to si je zbog neega umislila da joj treba pop. Jakia Matutin nikada nije saznao jesu li na-hranjena njegova djeca ili su umrla od gladi. A za njima od tuge i ena koju je volio. Proklinjao je okrutnoga Radaka i crne korugve njegovih jedara, trulu brodicu, rakove i koljke koji se razbjee iz zaostrokih pliaka svaki puta kad dou gladne godine, a Turin zaprijeti s mora i sa

kopna. Popa se u svojim vragovanjima od oaja sjetio rjee. Pop ga je, tako mu je izgledalo, samo jednom izigrao, a od toga se nije mogla smisliti velika kletva. *** Cijele je je noi trajala strast Latife i Abdulaha, dok je drugi Abdulah s drvenom krukom u ustima visio na hrastovoj konstrukciji, vie mrtav nego iv. Kada mu se vratila svijest, nije znao gdje je niti je ita vidio jer mu je ona povezala maramom oi. Samo je osjeao da mu je tijelo iva rana, Abdulah Bol Dabia Bol, i uo je uzdahe, krikove i zapomaganja. Mislio je da su to njegovi glasovi, uo je glasove nepoznatog jezika, mislio je da to govori njegov bol i nije mu bilo neobino to je jedan glas bio enski, a drugi muki. Abdulah je bio nevin, a jedina koju je kao Dabia imao bila je agina ovca. Sunce se visoko diglo i bilo je blie podnevno-me satu nego jutru kada su, napokon, poput mrtvih ljubavi, Latifa i Abdulah pali jedno preko drugoga i nisu se micali, nego su samo hvatali izgubljeni dah. Kada je doao sebi, etiopski trgovac robljem poslao je enu da se pokrije i poao provjeriti je li mu rob iv. Pustio je svjetlo u sobu i imao je to vidjeti: robova lea bila su potpuno ljubiasta i ispresijecana kao da je po njima udarao sabljom, a ne tvrdim mongolskim biem. Na nekim mjestima izvirila je kost, koa je visila u resama i blago lelujala na vjetru koji je dolazio izvana. Odabrao je pogrean bi, krivo je procijenio debljinu robove koe, ali i vlastitu snagu i dubinu iz koje je valjalo izroniti elju. Rob je disao, ali nee jo dugo. Ako i preivi, skup bi bio njegov oporavak, pa ga nee moi prodati. Ali tako je s ljubavlju Abdulaha, etiopskog trgovca robljem, i njegove ene Latife. Nekad puno kota, ali nije skuplje od nesree to mora lutati svijetom da bi ispunjavao svoju udnju i strast. Nesretnik Abdulah, nitko se nad njime ne saali, ni tada, a ni u vremenima kad su ve svi mrtvi. Abdulah je skinuo Abdulahu povez s oiju, izvadio mu drvenu kruku iz usta te naredio slugama da ga oslobode lanaca i odnesu u podzemne odaje s drugim robovima da tamo ispusti duu.

v etvorica snanih ljudi jedva su podigli golemo Abdulahovo tijelo, jednom im je ispao i tresnuo na kaldrmu ispred kue, prolazili su neki ljudi i vidjeli ga. Abdulah je vidio kako su im se sledili pogledi, pa je htio neto rei, ali jezik ga nije posluao, samo je lutao irokim prostranstvom usta, kao koko kojoj su odsjekli glavu. Bacili su ga na slamu i ostao je tako leati. Abdulah Bol Dabia Bol. Drugi su se razmakli u stranu, a jedan je mladi, plavook i plavookos, i zaplakao. Abdulah mu se htio nasmijeiti. Biva, nije nita strano. Ako i jest, prolo je. Nakon to je rob preivio jedan dan, pa jo jedan, te nakon stoje treega dana zatraio da jede, Abdulah je pomislio da je rob moda i jai nego to je mislio te je naredio da se Abdulaha odnese u gornje odaje. Tamo su mu dvije ene oistile rane, isprale gnoj i izrezale komade mrtve koe, a grki je vidar Anagnos melemima obloio Abdula-hova lea i trbuh. Ako i preivi, ostat e bogalj, rekao je Abdulahu. Neka, odgovorio mu je trgovac robljem, pa ga dobro platio. Njegovo je da pomogne izljeenju ako je izljeenje mogue, a ako nije, mirna e mu biti savjest jer je sve uinio. Uglavnom, nije vie raunao da bi Abdulaha morao dalje prodati. Meutim, dogodilo se udo, pa je nakon sedam dana rob ve stajao na svojim nogama, a nakon dvije sedmice ve je bio u punoj snazi. Istina, ostao je malo nakrivljen, oito mu je neki mii bio prekinut, pa iako su mu lea i dalje bila u ranama, mogao je poneto i raditi. Prodat e njega Abdulah, makar i za male novce. *** Onoga dana kada je Pietro Domenico Sanctis de Venetto stupio na tlo otoka Hvaranima je zastao zalogaj u grlu. Dobro je kada u vrijeme objeda more miruje, vele da je tada Bog zadovoljan ljudima, mirovalo je tog dana more, ali je njima zalogaj zastao u grlu, a da nisu znali zato. enama su rekli vrag neka te nosi!, pa su iz svojih kua izali i zaputili se prema luci. Sa sve etiri strane, te jo s one dvije koje se ne broje, navirali su Hvarani da doekaju onoga koji e ih povesti u boj. Boe mili, slavna li gosta, snebivali su se Hvarani Hvaranima, pa su im se te rijei vraale kao odjek. Zatim bi

se naljutili jer ih nitko ne slua, a jedni druge nisu mogli uti. Lijepa li mu 551 nosa, kao kuka za upajije ila iz ruku palikue, mislili su Hvarani, te su ve po Pietrovom nosu znali da s njime nee dobro zavriti. A on kad je njih vidio, pognutih plea i dugo-ruke, vratova koji se kreu na sve strane, ini se da bi ih mogli tako zakrenuti da vide na kojem ih mjestu tano svrbe lea, krivih nogu, dugih stopala, irokih prsiju i golemih crnih oiju iji mrak bi, mislio je Pietro, progutao sunce kad bi u njega pogledali, kad ih je takve vidio, njega je uhvatio strah. Posumnjao je, kao rijetko kada, da smisla ima, i pameti, u onome to ini, da vrijedi truda o mukama Isusovim zboriti svakome ljudskom stvoru i da je svaki dostojan vjere njegove i kria. Prve noi nikako nije mogao zaspati. Juni je vjetar donosio oblake, hujao kroz uplja okna spaljenih kua iza gradskoga trga i donosio vonj trule riblje utrobe i svjeega ljudskoga izmeta. etao je po sobi, zavirivao ispod postelje, traio jesu li mu neto podmetnuli, njuio ruku koju je pruio na cjelov mjesnim glavarima, zatvarao pa otvarao prozor, ali nikako nije mogao ustanoviti izvor smrada. Prije zore probudio je svoga autanta, fra Miru Alaa, mladia rodom iz Makarske, pa ga je potjerao da mu odmah dovede i pod prozorom postroji buduu posadu galije. Dvojica nedostaju, rekao je Ala dok su ih gledali onako pospane i odrpane kako se obaziru oko sebe kao da se plae pasa koji e im pritrati i zgrabiti ih za stranjice. Kako?, zaudio se Pietro. Lijepo, nestali, pobjegli. Neka ih odmah nau! Ne mogu ih nai, noas su isplovili iz luke. U podne neka mi na trg dovedu vlasnika amca kojim su pobjegli, naredio je Pietro, i jo nekoga tko im je pomogao. Ne zna se tko im je pomogao. Neka se sazna. Inae e svi nastradati.

Jeste li vidjeli onu dvojicu?, pitali su Hvarani galiote. Ljudi su utjeli i gledali u tle. Jeste li vidjeli onu dvojicu?, pitali su mornare. Koju dvojicu?, uzvratili su oni. Jednoga je, ipak, trebalo odabrati da ga se pokae Venecijancu kao moguega krivca, a bolji od Jakie Matutina nije se mogao nai. On na otoku nije imao roda, ni zatitnika, niti e se tko ozbiljno zabrinuti ako bude za sve okrivljen. Ti ide s nama!, rekli su Jakii. Zato?, povukao se u kut tamnice, spreman da se i potue. Zato to si vie puta bjeao, odgovorili su mu Hvarani, a on se pomirio sa sudbinom jer je njih bilo vie. U podne su se na trgu nala samo tri ovjeka. Pietro Domenico Sanctis de Venetto, a ispred njega galiot Jakia i vlasnik amca Antun Suuranin. On je prekriio ruke na grudima, a njih dvojica su bili svezani. Ruke su im bile svezane na leima, a noge sputane konopom, da sluajno ne bi potrali. Ono je bila tvoja barka?, obrati se Venecijanac Jakii. Nikad je nisam imao. Onda je tvoja?, okrenuo se Antunu. Jest, bila je, a sad vie nije. Ima li djece? Sedmero mukih, odgovori Antun. Nije te briga ta e sad biti s njima? Pocrkat e od gladi, ree Antun. Hoe, ako te kaznim. Hoe, jer smo ostali bez brodice. Pietro Domenico Sanctis de Venetto naredio je da se obojica oslobode, a veslae to e zamijeniti one koji su pobjegli do sutra ima da se odabere iz obitelji otokih glavara. A bude li jo koji bjeao, bit e zamijenjen glavarom osobno, pa tako do posljednjega glavara. Nije vano ako su stariji ljudi, bez snage u rukama i s duom u nosu, Bog e im dati nadovjeanske moi u borbi. Glavari su se uplaili, Hvarani se jo jednom zadivie pred ljepotom i oblikom Pietrovog nosa, pa tako Vene-cijanac dobi svoju prvu bitku. Galioti nakon tog dogaaja bijahu bolje uvani nego zlato u carskoj blagajni.

*** Kako ti je ime?, upita Abdulah Abdulaha. Rob mu odgovori, pa se jo i nakloni kako je nauio pred Ramizbegom. Ali umjesto da se gospodar razvedri, zgri mu se lice kao da mu iupae zdrav zub. Ne bi to Abdulahu drago, jer je svo vrijeme mislio da je barem s imenom miran i da s njime, Bogu hvala, nita gore biti nee nego sa svakim muslimanom. Jesi li krao i ubijao, ono inio s mukima, prokockao imovinu? Nisam nita od toga, estiti gospodaru. A zato si onda pao u roblje? Ne znam, estiti gospodaru. Ovakav sluaj etiopski trgovac robljem jo nije imao. Ako rob ne lae, a lako je to provjeriti, natjerati ga da prizna i mukama iz njega izvui istinu, tada nije jasno na koji je nain kao Abdulah robom postao. Mirno i skoro prijateljski, uzvraajui mu osmijehe kojima ga je div obilato astio, gospodar mu pobroja muke na koje e ga staviti ukoliko ne prizna ta je inio, pa je u roblje pao. Na kraju mu spomenu i vrelu smolu, na ta ovaj ree kako ga je u smoli ve htio okupati jedan Ramizbeg, to i ne bi bila najvea nevolja da nije traio da smolu nacijedi njegova porodica, jer e ju inae posjei. A imao sam samo mater, oca i sestru, gdje bi oni toliku smolu nali, poali se Abdulah Abdulahu. Nego, jesi li ti imao neko drugo ime prije ovoga?, sinulo je trgovcu. Jesam, estiti gospodaru, zvao sam se Dabia. I koje ti je od dva imena drae. Abdulah, Allah ilalah! Dobro, ree etiopski trgovac robljem Abdulah, ukoliko ti je to ime drae, tada te ne mogu prodati Ali painoj slavnoj floti, na galiji okovan da bude i vesla dok se od due ne odijeli. Nisi ubio, ukrao, ni imovinu prokockao, pa na dug samoga sebe stavio, nego si svojom voljom primio islam. Onaj koji te je meni prodao je varalica, ali ni njemu nita ne mogu. Skupo te platih, pa jo tome dodaj meleme koji su

me kotali kao etvrtina dobroga roba i shvatit e na kakvome sam gubitku. Shvatit e, ako pameti ima, ponovi Abdulah i pogleda roba u oi. On se i dalje prijazno smjekao, a da u tome nije bilo ba nimalo zlobe. Kao da je zaboravio mongolski bi ili je drao kako mu je to, inallah, kao i sve drugo, nafaka, kismet, sudbina... ili kako ve ovakvi nesreu zovu. Podsjeao ga je taj rob, imenom Abdulah, jedan od mnogih koji se, kao i sam, tako zovu jer su se prije toga drukije zvali i drugoj vjeri pripadali, na siroticu iz Damaska, zvala se Dana, bila je kranka, ali bez ikoga svoga. Vjerojatno su je ostavili tu jer je u pameti bila petogodinje dijete, to je sramota za porodicu, a pogotovo je sramota medu onima kojih, kao krana u Siriji, ionako ima malo, pa je Dana lutala po trnici, ekala da ju netko nahrani, a kad bi bio dan od tvrdih srca, dan loe trgovine, jela bi otpatke ili bi u pseem izmetu traila ostatke trave ili neprobavljene bamije. Za razliku od luaka i luakinja, djece u tijelima odraslih i svakojakih izopenika i izopaenjaka koje je Abdulah sretao po svojim putovanjima, Dana je izgledom bila ljepotica, oi su joj uvijek bile pune, radosti ili tuge, zavisi kakav je bio dan, pa ni smrad koji se oko nje irio nije bio tako straan, niti su je njezine crne haljine razlikovale od drugih kranskih ena. Ali o ivotu u kojem se zatekla, Dana nije nita znala, niti je umjela govoriti o onome to se oko nje zbiva. Znala je rei daje gladna i edna, ali im bi je nahranili i napojili, zahvaljivala se nekom od desetina kranskih molitvi koje je napamet znala. A ako joj kau kako danas nee dobiti nita za pojesti, Dana bi sklapala ruke, uz osmijeh se naklonila i kazala inallah, Madona, inallah! Nekima je smetala, poboniji su vjerovali da njome rukovodi iblis i plaili su se dodirnuti ju, treima je, opet, bila draga, ali niti je tko shvaao, niti se o tome na trnici u Damasku razgovaralo, iako jest o svemu drugom, kako je Dana od svega nauila samo molitve i zato je govorila inallah, Madona, inallah. Abdulah je slutio razlog, iako ga nije mogao sa sigurnou znati. Prije nego to su je se odrekli, doveli je jedne noi na trnicu i ostavili je tu, kao to se ostavi maji nakot, njezini su pokuavali u Dani probuditi razum,

navesti srce da odraste, pa su je uili molitvama i nagraivali hranom. Ali uzalud. Bog je velik, za njih, kao i za nas, ali on nikada ne pretvara leptiriu u orla, niti zrno u biser, pa tako ni Danu nije pretvorio u odraslu enu. Sramota je bila prevelika i morali su je ostaviti. Na Danu ga je podsjetio ubogi ovaj Abdulah, pa se saalio na njega i ponudio mu da bira. Ili e prihvatiti ime s kojim se rodio, koliko mu god bilo manje drago, na ta e ga prodati u Ali painu flotu, gdje e dobro jesti i ivjeti dok bude veslao, ili e biti Abdulah i ostati uz Abdulaha, da mu slui kad ovoga Latifa poeli a ne bude drugog velikog i snanog roba. Ako prvo odabere, ivjet e jo jedan mjesec, est mjeseci ili est godina, dok ne onemoa ili galija ne potone, ali na vrstoj zemlji vie nikada, iv ili mrtav, nee biti. Ostane li uz gospodara, imat e svega to mu bude trebalo, prekovie onoga to robovi imaju, moda mu i mladu robinju ponudi da na nju legne, ali kada se u Latifi probudi strast, ima da legne na hrastove grede i trpi udarce onoliko dugo koliko e trebati. Ali vie ne mongolskim biem, najtvrim od svih, nego onim beduinskim, mekanim, koji se oko tijela uvija poput zmije i pod kojim rijetko prsne ljudska koa. Svijetli gospodaru, moje ime je Dabia!, rekao je Dabia, a da mu osmijeh nije siao s lica. Nekoliko dana kasnije bio je na Ali painome galijunu, onom od najgorih na koji se ne alju junaci, ni gazije, nego istroeni mornari, pijanci i bundije, dok veslaju falini robovi. Kljakavi, si-filitini i slabi, neposluni afriki crnci, poneki hercegovaki kabadahija kojega je rakija toliko izbezumila daje udario na tursku kuu, te oajnici i heretici svake vrste koji se poesto ne razlikuju od onih koji bi laom trebali upravljati, a poslije zapodjenuti boj s kaurima. Malo je Abdulah dobio za Dabiu, ni pola od onoga to je platio Ramizbegu, a ne bi ni toliko da mu Dervi Zejtinoglu nije od ranije bio duan uslugu, pa je na svoj obraz, a na Ali painu tetu, primio

roba koji je, istina, djelovao snano, ali su mu lea bila u ivim ranama i vjerojatno e ga na pola puta baciti u more. *** Istoga tjedna, rane jeseni, Gospodnje 1571. i 949. hidretske godine, moda istoga dana i istoga jutarnjega sata zaveslae s dva kraja Sredozemlja jedan prema drugome Jakia Matutin iz Zaostroga i Dabia Stjepanov iz Popova polja, da se nikada ne vide i upoznaju, premda e ih sudbina jednoga drugome dovesti blie nego to su ikada tuinu bili. Ali pustimo galiote neka veslaju, obojicu smo ve upoznali i o njima, premda su u nae vrijeme mrtvi kao i svi drugi, sve znamo. Pustimo i Pietra Domenica Sanctisa de Venetta koji duama na hvarskoj galiji upravlja. Vrijeme je da kaemo poneto o etvrtome sa ijim ivotom nastavljamo ovu priu. Njemu je ime Mehmed Duka, ali je u slavnoj turskoj mornarici poznatiji kao Mehmed Skadra-nin. Roenjem i odgojem Arnaut slabo je govorio turski, ali njegovo je poznavanje mora i morskih adeta, oluja i vjetrova, te onoga u to se pojedini vjetar zna premetnuti, bilo nadaleko poznato. S Mehmedom Skadraninom se nije moglo dogoditi da nevrijeme iznenadi flotu. Dok bi jo more bilo mirno poput ulja, a nebo isto kao obraz djeteta, on bi govorio da treba potraiti zaklon, mirnu luku i uvalu, i daje ostalo jo dva sata do kijameta. Dva sata kasnije, ni minut vie, ni minut manje, nebo bi se vjerilo s morem, tutnjali bi gromovi i glavu je gubio svaki zemaljski stvor kojemu AUah nije dao da pod vodom die. Iz tog razloga Mehmed Skadranin nikada nije zapovijedao brodom, trgovakim ni ratnim, niti je kome padalo na pamet da ga stavlja ne elo flote. Sultan ga ne bi poastio visokim inom, niti je zasluio ratniku slavu. Ali ga se nije manje potovalo, nego je potovanje koje je zavreivao bilo druge vrste. Mehmed Skadranin bio je mistik ija se sumnjiva vjera ne brani jer uvijek biva istinom potvrena, bio je hafiz od mora i evlija posebne vrste. Ako bi Mehmed bio na brodovima, oni su stizali kasnije, ali nisu tonuli. Nije potovao nareenja ako bi munje i vjetrovi drukije odredili, ali uz njega niti su propadali dragocjeni tovari sa svilom i zainima,

niti su ginuli ljudi. Pamet takvih kakav je on priznaje se dok god je u dravi reda i razbora, dok god je u vladarskim glavama pameti, a u srcima pravoga mira. Onoga mira bez kojega se ne ide u rat. Ali paa se, meutim, uzoholio, ponijelo ga je to njegova flota vlada svakom kapljicom Sredozemnog mora, od turskih obala pa dokle joj se hoe, te se odrekao Mehmeda Skadranina, njegovoga prevelikog opreza i oslukivanja mora, pa je, umjesto da ga ima uza se na komandnome brodu, poslao Arnauta da vodi najgoru od svih galija velike turske flote. Osim Boje pomoi, a nju e imati ako je na pravome putu, Ali pai u njegovom ad-miralskome poslu vie nisu trebali posrednici i savjetnici. Najmanje mu je trebao Mehmed Skadranin, vjena zloslutnica i mraan ovjek ije drutvo nije bilo ugodno, kao ni teak vonj koji je oko sebe irio. Bolovao je od neke neobine bolesti koja mu je proarala kou mrljama boje malina i koliko god se prao vonjao je po ovjoj balegi, apljama i trulom au Skadarskoga jezera. Ako bi se digao dobro raspoloen, pa se ak i osmjehnuo, a to se dogaalo jednom u pola godine, mrlje bi ieznule, a s njima i Mehmedov miris. Ali znalo je biti i dana kada bi se Mehmedu stuilo vie nego inae, pa bi se sav pretvarao u malinu, a tijelo bi mu vonjalo po jo barem deset drugih mirisa: na mrtve jezerske ribe koje plutaju po pliaku, na nepoznate ljude i djecu sa ijih usana kaplje majino mlijeko, na drvena burad i oprane lanene koulje, a vonjao je ponekad Mehmed Skadranin i na pastrmku kad ono jednom iskoi iz vode i zrakom proiri kratak i iv miris svoga postojanja. Vie puta su ga pregledavali stambolski lijenici, propisivali mu meleme od kojih nije bilo pomoi i dove koje do Allaha oito nisu stizale, sve dok mu jedan bitoljski Jevrej nije kazao kako za ono od ega boluje postoji samo jedan lijek. Da ode tamo odakle stiu njegovi mirisi i da skoru smrt doeka gdje ih vie nitko nee primjeivati. Nije ga Mehmed Skadranin posluao, ali ne zato to ne bi htio, nego zato to je i njemu, kao i ovim robovima, bilo sueno da ostatak ivota provede na brodu.

*** Pietro Domenico Sanctis de Venetto naredio je da se mornaru Jakovu Mandarinu svee kamen oko vrata i da ga se baci u more. Bilo je to sedmoga dana plovidbe. Uznemirilo se more poput medvjedice kad joj usred zimskoga sna zapue jugo i otope se snjegovi na planinama, pa se tako uznemirio i Pietrov eludac. Kleao je s glavom prebaenom preko ruba broda i inilo mu se da ga dua naputa i svakoga asa e pljusnuti u tamnu vodu. Jakov je stajao iznad njega i neto govorio na nekom udnom uroenikom jeziku. Pietro ga nije razumio, samo je elio da ode, ali je Jakov Mandarin unuo uz njega, dlan mu poloio na vrat i nasmijao se. Jasno ga je uo, tu nije bilo dvojbe. Sad stoji pred njim, plae i moli Pietra da ga potedi. Htio je rei da ne smijete gledati u more kad vam je zlo, ne smijete kleati, prevodio je Ala. Smijao se, tiho e Pietro, nije se smio smijati. Ali oni se skoro uvijek smiju, Ala je spaavao mornara. Njihov smijeh nije od Boga, kratko je zakljuio Venecijanac i pokazao da se Jakova Mandarina baci u more. Tako i bi, ali kamen nije bio dovoljno teak, pa je mornar izronio, drao ga u rukama ispod povrine mora, molio da ga izvuku, a onda je nakon nekoliko minuta potonuo. Te noi usrdno se molio za mornarevu duu. Na galiji je zavladao mir i muk, ljudi su gledali pod noge, nikada u njega, nisu ga doticali, plaili su se. Pietro Domenico Sanctis de Venetto bio je zadovoljan, iako mu nije mali teret bio na savjesti. Ali ako je istina, a izgleda da jest, da mu je mornar htio pomoi i ako se smijao po svojoj primitivnoj naravi, tada e zavriti u raju, kao prva rtva bitke koja je trebala uslijediti. Kad bi mu pozlilo, Pietro bi od toga dana gledao u nebo. *** Tek je desetoga dana plovidbe Mehmed Skadranin naredio da se okuju robovi. Do tada su, mimo pravila, veslali kao slobodni ljudi, a kad bi se pristajalo u neku od uvala da se bave napune vodom, putao ih je da protegnu noge. A najjaega meu njima, diva Dabiu, ija su lea bila u ivoj rani, ali rana se po udu nije na zlo

okrenula, putao je da silazi s galije i pomae pri utovaru. Hoe li bjeati?, upitao ga je. Svijetli gospodaru, asti mi, neu. A zato nee? Ne znam, gospodaru, odgovorio je Dabia i to se svidjelo Mehmedu Skadraninu. Naredio je da tog roba okuju u prvome redu vesala, a Anadolcu koji je bio zaduen da tjera veslae naredio je da Dabiu svojom kandijom zaobilazi. Okivanje je trajao cijeloga jutra i obavio ga je lokalni grki kova koji je za tu svrhu doveden na brod. Mehmed je odredio mrtvi kov, to je znailo da se bukagije vie ne mogu raskovati, nego samo u sluaju potrebe prepilati. A oito je da takve potrebe nee biti. Uinio je to da posadi ne mora previe toga objanjavati, ulijevati lane nade i vjeru u ita osim u to slavniju smrt koja e ih, mimo zla koje su inili i koje ih je, uostalom, i preporuilo ba za ovu galiju, po Allahovim planovima odvesti u raj. Robovima je bilo svejedno kako ih okivaju, njihovo je da tu budu i zauvijek ostanu, a jesu li pritom raunali na neke svoje rajeve, to se ne moe znati. Dabia je bio zadovoljan jer je jo jednom naiao na dobroga ovjeka. Mislio je kako je udo da su svi njegovi gospodari takvi ljudi i da je na svijetu bolje robovati, nego vladati. Svi gospodari bili su jako zabrinuti. Ali morske je askere uhvatio oaj zbog onoga to im je Mehmed Skadranin mrtvim kovom poruio. Veina njih nisu bili iskusni iskusni mornari, ni ratnici, nego su se na ovoj galiji zatekli po kazni, zbog loega glasa ili poinjenog nedjela, neposlunosti, pijanstva, krivovjerja, ili samo zato to se u pravo vrijeme nisu nekome svidjeli. Kome? Ali pai i njegovoj sviti, admiralitetu i efendijama koji su na kadifi i od duga vremena crtali tue sudbine i prerasporeivali ih na nain u kojem nije bilo reda, ni smisla? Svatko je za sebe mislio, nalazio svoje razloge gorke sudbine i krivca s imenom, prezimenom i zvanjem, ali svima je zajedniki bio osjeaj da su ve mrtvi, a ipak im predstoje muke umiranja.

Ono to je Mehmed Skadranin elio postii mrtvim kovom nije se ostvarilo. Umjesto da se razbukta vjera u srcima ljudi, presahnula je na vrelom grkom suncu i pretvorila se u sol na jeziku i nepcu, sol u drijelu i stomaku, sol koja nagriza ljudska tijela, a ne da im da istrunu. Razlog je bio taj to je i on ve odavno ostao bez vjere i nije se nadao ni dennetu, ni dennetskim hurijama, niti je mislio da se Bog pretjerano obazire na svijet koji je stvorio. Ako koga i gleda, njega je sigurno zaboravio. Da nije tako, ne bi se Mehmed podijelio na dvoje. Jedan plovi na brodu, oslukuje vjetrove i propituje more, a drugi stoji na obali jezera i posmatra ivot u kojem ga nema. Prvi sve zna, a drugi osjea. U udbenicima pie da su se sedmoga dana mjeseca listopada 1571. sudarile dvije najmonije pomorske flote u povijesti Mediterana. Na strani Svete lige u bici su sudjelovale 232 galije, 44.000 mornara i 28.000 vojnika, dok su tursku silu inile 232 galije, 6 galeasa, 50.000 mornara i 25.000 vojnika. Susreli su se kod Lepanta, koji e se etiri stoljea kasnije zvati Navpaktos, a izgibe i utopi se 40.000 ljudi pod Allahovim i 10.000 pod Gospodinovim znamenjem. Turci izgubie 200, a krani samo 15 galija, po emu bi se dalo zakljuiti kako je ishod bitke bio skoro unaprijed poznat. Isticala se pomorska genijalnost venecijanskih, panjolskih i ponekoga dalmatinskog kapetana, te vojnika hrabrost i spremnost da se u ime Kristovo zauvijek prekine turska premo na moru. Ovo posljednje je definitivno uspjelo. etiri stoljea kasnije nitko na spomen Turske i Turaka ne pomisli na more i mornare. Meutim, niti je bitka kod Lepanta imala tako izvjestan ishod kako govore povjesniari, zapadni koliko i istoni, niti se na osnovu statistike smrti i rijetkih svjedoanstava preivjelih da zakljuivati to se zbivalo kod Lepanta, ali jo vanije to se zbivalo prije nego to su i jedni i drugi doplovili do mjesta gdje e zapodjenuti boj. Nita se, tako, ne govori o olujama koje su pratile Ali pau svo vrijeme plovidbe, a u kojima je prije same bitke izgubio desetak brodova, ali i to je vanije snagu, vjeru i samopouzdanje. On je svoju bitku izgubio i prije nego to je doplovio do Lepanta, ali o tome nigdje i ni od koga ni rijei, jer imenu Mehmeda Skadranina,

ovjeka koji je poznavao vjetrove bolje nego to je ikada ijedan smrtnik poznavao rijei Objave, nije bilo mjesta u povijesnim knjigama. Nije ga bilo zbog Ali paine tatine, ali vie od toga iz okolnosti i dogaaja i koji izmiu racionalnom poimanju ivota i svijeta pa se strogo izbjegavaju u svakoj historiji. *** Evo to se dogaalo nakon to su Pietro Domenico Sanctis de Venetto i Mehmed Skadranin golim okom ve mogli vidjeti galiju onog drugog. Vene-cijanac je kao mahnit tjerao svoje veslae, Alau je naredio da klekne na pramac i moli se. Neka ne prestaje to god se oko njega zbivalo, jer drugog zadatka nema. Netko je govorio neka ne idu prvi i mimo svih, to je protivno logici pomorskoga ratovanja i vodi u sigurnu, a besmislenu smrt, ali Pietro se nije dao. Srce mu je htjelo eksplodirati od straha i elio je da se sve ovo to prije zavri. Posljednjih noi strahovao je da e ga mornari ubiti na spavanju, plaio se Hvarana, ali se plaio i onih desetak svojih ljudi, koji su se pretjerano zbliili s otoanima i svaki puta bi, ako na vrijeme ne presijee raspravu, bili na njihovoj strani. Nitko ga nije gledao u oi, a vidio ih je i kako se kriaju, kao da tjeraju muhe s lica ili gospodinu Bogu pokazuju da im se makne s puta. Ovo to je upravo inio, bilo je i iz mrnje prema njima. kripala su vesla i pucali uljevi, klonuo je jedan vesla, na to je Pietro izvukao no i zabio mu ga pod pleku. ovjek se nije ni pomakao. Potom je na jednak nain ubio galiota koji je sa njim bio u paru. Bez vidljivoga razloga, jer ovaj nije posustajao. Ali paa je Mehmeda Skadranina poslao prvog u boj, vjerujui kako e se tako osloboditi najvanijega svjedoka svoje propasti. Ostatak flote grupirao je u deset borbenih linija, i svi su ekali Mehme-dov kraj. On je svoj zadatak obavio na najbolji mogui nain, Anadolac je bijesno kandijao robove, oni su veslali uz krikove koji su se zatim prenijeli i na posadu. Ljudi su urlali od

izbezum-ljenja, ali ne zato to su znali da plove u sigurnu smrt, nego zato to su umjesto mirisa mora i baruta osjeali hiljadu i jedan vonj Mehmedova tijela i to su uli glasove kojih tu nije moglo biti, glasanje barskih ptica, tresak tekih natopljenih lanenih koulja po povrini vode, djeji pla i rijei gruboga i utavog arnautskog jezika, iako nije bilo mogue da ga netko na galiji govori. Potom su im se pred oima ukazali neki drugi predjeli, planine koje nitko od njih prethodno nije vidio, vie nisu vidjeli more, nego im se pred oima zazelenila neka druga, mirna i tiha voda, usred sunanoga jesenskog dana. Na tom brodu luaka samo je Mehmed Skadranin znao to se zapravo dogaa. I zato je potpuno miran mogao zakoraiti preko palube, skoiti u meku zelenu travu i zaputiti se uz a i gnijezda barskih ptica prema drugoj strani do koje nikada ranije nije stigao, a silno ga je kao djeaka privlaila. Ako bude hodao dovoljno dugo, trebat e mu dva ili tri dana, Mehmed Skadranin doi e na drugu stranu jezera, sve do Rijeke Crnojevia i tuinskoga svijeta kojim su ga plaili jer ubija im stranca vidi. Ali bit e miran i sabran, babo i mater se na njega nee ljutiti jer su odavno mrtvi, a ni njega tuini nee moi ubiti, ak i ako im do toga bude jako stalo. *** Jakia Matutin veslao je red iza ovjeka kojega je Venecijanac ni krivog ni dunog ubio. Ali to ga nije uplailo. Mislio je o eni, je li iva?, i o djeci, je li ih imala ime nahraniti?, a onda je najednom osjetio kako je sve dobro i nije vano to se dogodilo s njima. Zaudio se zbog ega mu je bilo toliko stalo da oni preive, zato je i o vlastitome ivotu mislio kao o neemu to je vano. A nije, nego je muka i tegoba, nego je strah i duga prazna enja od koje nikada nije vidio sree. Koja je razlika izmeu kamena i njega koji je na tom kamenu sjedio i mislio kako e ukrasti brodicu zlog Rada-ka? Koja je razlika izmeu gustjerne iz koje je ena izvlaila vodu i ene? Izmeu Jakiine djece i slame na kojoj su leala? Nita ne bi izgubili da su oduvijek bili kamen, gustjerna i slama, on, ena mu i djeca, a da se netko drugi pokraj njih muio, sve dok i sam ne shvati koliko je dobro biti kamen, gustjerna i slama.

*** Dabia se udio ta se to dogaa sa svijetlim gospodarom i njegovim askerima. Neka velika ih je muka spopala. Veslao je i gledao pred sebe, koji put i Anadolca koji mu je stajao nad glavom i kandijao druge veslae. Kadikad bi i njega zahvatio, ali mu to Dabia nije zamjerio. Velika je muka pritisnula ljude. Velika je muka zavladala svijetom jo od onoga dana kada se po nagovoru Vi akovom prvi puta ispraznio u aginu ovcu. Uini to, rekao mu je Vidak, boljeg selameta od tog nema! I bio je u pravu. Da je Dabia kojim sluajem gospodar, a bolje da nije, imao bi svoje ovce. Ili barem jednu. Ali od dana njegova selameta svijet se krenuo grdno patiti. Silna je muka njegovih gospodara. I Ramizbegova, to ga je htio u vreloj smoli kupati. I Abdulahova, to ga je morao vatrenim bievima paliti. I najnesretnijega, ovog Mehmeda gospodara, stoje zakoraio preko ograde i nije svjestan da e pasti u more, a po moru se ne moe tek tako etati. Silno je Dabia alio Mehmeda gospodara, a onda je malo zaalio i sebe, jer mu njegova sudbina mora biti pred oima. Moda bi ipak bolje bilo daje gledao lijepu Latifu dok ga Abdulahovi bievi po leima pale. Ali im je to pomislio, sjetio se njezinih oiju i udnoga zvuka svog disanja s drvenom krukom u ustima, pa se odmah predomislio. Sive su i ledene Latifine oi, pa mu je bolje da je tu, uz nesreu Mehmeda gospodara. *** U trenutku kada je hvarska galija pogoena, te je naglo poela tonuti, Pietro Domenico Sanctis de Venetto ve je bio mrtav. Raznijelo mu je glavu i njegovo je nestajanje trajalo krae od treptaja. Ako je bilo koji od mornara to uspio vidjeti, imao je razlog za trenutak sree. Da se nastavio baviti matematikom ili da je skrueno nastavio putem svetoga Franje, o Pietru bi se neto moda i znalo. Ovako se ne zna nita. * ** Zajedno tonu, na dvije neprijateljske galije, Jakia Matutin i Dabia. Jakiu je veslo udarilo u prsa i zdrobilo mu kosti. On vie ne die,

ali i ne osjea da mu to nedostaje. udno, a uvijek je vjerovao da mora disati. Voda mu je stigla do koljena, ali im je to pomislio, ve mu je do prsta, zapravo do brade. Svijet pod vodom drukije izgleda, misli Jakia Matutin u asu kada ga zauvijek naputa ova pria. Dovoljno na vrijeme da i dalje bude iv, iako vie ne die. Dabia je osjetio kako su ga zapekla lea kad ga je okupalo more. To peku kranske due to ih je hladni vjetar od Bosne raspuhao po moru. Slano je na jeziku, znai da je istina! Sretan je i zadovoljan, iako mu Mehmed gospodar ne izlazi iz glave. Nesretan ovjek, velika muka je vladati. Dabia jo jednom udahnu zrak. Vonjao je na djeji znoj. * ** Vijest o bici kod Lepanta do Dabiinih nikada nije stigla, kao ni do brae i sestara Mehmeda Skadra-nina. Nisu ni znali da je netko njihov na moru vodio ljuti boj, a moda ni to da se ljudi i na vodi tuku. Majka Pietra Domenica Sanctisa de Venetta dobila je vijest o sudbini svoga sina. Zapalila je svijeu u crkvici svetoga Kria na otoiu ispred Venecije, a dalje je iskreno vjerovala kako je njezin sin gleda s neba. Pozlatio je put kojim e i ona uskoro krenuti. ula je i to da su nai potukli Turke. I bila je sretna zbog toga. Ali u Zaostrogu, ena Jakie Matutina deset je godina ekala da joj se vrati ovjek. A kada ni nakon toliko vremena nije doao, nadala se da e more donijeti njegove kosti. Ako budu Jakiine, ona e ih sigurno prepoznati. Kako ih ne bi prepoznala. I sigurno moraju jednoga dana bljesnuti u alu, muke kosti, snane kosti, bijele kosti, koje su je ljubile i djecu joj othranile. S tih je kostiju dua njezina, pa nikako ne moe biti da joj se ne v vrate. ekat e ena Jakie Matutina koliko god bude trebalo. A nikoga nee proklinjati. Ne moe se istim glasom ljubav svoju iskati i proklinjati. Muke kosti, snane kosti, bijele kosti, djecu su joj othranile. Vratit e se sa Lepanta. pa se vratimo Lani Hrvat, njezinom Toniju i kamenu sree koji nije kamen nego je ljudska kost, po Bartulovoj procjeni stara vie od

etiri stoljea. Toniju bi bilo najdrae da taj kamen, a zapravo kost, nekamo nestane, ali to Lani nikako nee rei. Bartul svake noi pred spavanje razmilja o tome ija li je to kost, kako se ovjek zvao, od ega je umro, je li se utopio, je li bio mornar ili ribar, jesu li ga ubili. Pa tako utone u snove u kojima se pojavljuju razliiti ljudi ija bi ta kost mogla biti. Bartulovi snovi nikada nisu strani. Lana je kamen s rupom na sredini spremila u kutiju s nakitom naslijeenim od nene Esme. Vie ga nije objesila oko vrata, ali je i dalje ostala uvjerena da joj donosi sreu. Mislila je da joj je kamen poslao njezin tata, rahmetli Muhamed Hrvat, jer ga je toliko gnjavila s kamenom sree dok je bila mala. Samo tako se moe objasniti to to je kamen bio kost. Tamo gdje je sad tata nema kamenja, a kostiju je puno. *** I ostavimo sad mrtve njihovim enjama, barem dok su jo svi osim Pietra u svojim priama ivi, Napomena Sve prie u knjizi su prozni remiks bosanskih sevdalinki, osim pria Misir, Jid i Lepant, koje su nastale od dalmatinskih klapskih pjesama. Tespih je, pak, poseban sluaj. Termin remiks nije pokuaj izmiljanja anrovske odrednice, nego je preuzet iz popularne glazbe gdje oznaava ponovno sloen studijski zapis, s bitno drukijim odnosom glazbala nego u izvornoj snimci. Pjesme koje sam esto sluao, u razliitim izvedbama i okolnostima, na koncertima, u kafanama, s gramofonskih ploa i kompakt diskova, vozei auto ili putujui autobusom preko Bosne, na radio stanicama koje e se izgubiti im proemo kroz tunel, na proslavama i ra-stancima, u rano jutro kada se raspiaju derneci, za ratnih sarajevskih dana dok smo se tiskali u golfu koji nee jo dugo, u Zagrebu i Splitu, s onima koji su ih sluali i onima koji su se trudili da ih ne uju, vazda su me te sevdalinke izazivale razlozima zbog kojih su napisane. Autor im je najee nepoznat, izvoai su

pjesme mijenjali i prilagoavali sebi, ali je ostajala snana lirska osnova i nasluivao se konkretni ivotni bol i gubitak iz kojega su ispjevane. Zanimao me dogaaj koji je stajao iza pojedine pjesme i kako bi bilo da je umjesto nje ispriana pria. Ako, pak, stihovi i melodija samo naznae atmosferu, jer se osjeaj nije mogao, ili nije trebao, opisati rijeima, pokuao sam i to ponoviti u prii. Katkad je pria u nainu na koji se pjeva neka sevdalinka, u dramatici glasa, zvuku saza ili harmonike. U remiksima sam nastojao sauvati situaciju u kojoj se pojedinana sudbina pretvara u kolektivni glas, mit i bajku, neobini dokumentarizam bosanskih i dalmatinskih lirskih pjesama, mogunost da se dogodi udo. Nijedna pria nije inspirirana pjesmom, pa ni skriveni i manje skriveni stihovi pretvoreni u prozni tekst nisu tek citati. Ako ih ve treba nekako nazvati, neka budu samplovi, uz tu razliku to sam umjesto kompjutorske memorije koristio vlastitu. U njoj je, osim samih pjesama, i niz situacija u kojima sam ih, od razliitih pjevaa, sluao. Priu inspiriranu sevdalinkom ili klapskom pjesmom ne bih pisao. Vjerujem da je to kao snimiti film po istinitom dogaaju. Nastojim da lanih dogaaja nema. Uz prie ne navodim tekstove pjesama, jer su re-miksi nastali po pjesmama i njihovim izvedbama, glazbi, glasu, harmonici, sazu..., pa bi zvuni zapis bio jedina adekvatna osnovica ili grada iz koje je nastao remiks. Sam tekst je nedovoljan. I da potvrdim zbrku: kako su remiksi ujedno i prie, pjesme su njihov soundtrack. Gurbet Pria je nastala po pjesmi: Okreni se niz ul bau A rije gurbet (po knjizi Turcizmi u srpskohrvat-skom jeziku Abdulaha Skaljia) je arabizam i oznaava: skitanje po tuini, pealbu, ivjeti u tuini osamljen, osamljenost... Stariji ljudi su je izgovarali kada bi za nekoga htjeli rei da je na svoju ruku, jer ima neku falingu.

Jilduz Pjesma: Sluim cara devet godin' dana uo sam je samo jednom, prije dvadesetak godina u nekoj emisiji sarajevske televizije. Kasnije sam nailazio na tekst, ali nikako i na onoga tko e mi je otpjevati. Jilduz je turcizam: zvijezda. A Jilduza je jako rijetko bosansko ime, toliko rijetko da jo nisam sreo nijednu Jilduzu. Tespih Pjesma: Sehidski rastanak E, to je ona za koju rekoh da je posebni sluaj! Prvo je bio Nizamski rastanak, melodija koju su svirali orkestri srpske kraljevske vojske za Prvoga svjetskog rata, i bila je dio solunakoga emocionalnog kataloga. Kao takvu su je kasnije preuzeli nacionalni romantiari, pa nacionalisti, i izvoena je kao dio kafanskoga repertoara onih srpskih pjesama koje su bile vanije po stavu, nego po muzici, a stav je bio, blago reeno, mimo svijeta. Melodija Nizamskog rastanka, naravno, nije bila nita kriva, imala je hipnotiku repetitivnost, mogla se sluati do u beskraj, bila je tuna i bolna, sasvim orijentalna. Po njoj nije bio napisan tekst. Meutim, devedeset i neke, usred rata, Benjamin Isovi napisao je bosanski tekst, uvjeren da melodiju tako vraa njezinoj istina sasvim neizvjesnoj postojbini. ehidskim rastankom oito je kanio obodriti bonjake i bosanske ratnike, ali niti je melodija bila borbena, niti je usred velike nesree pjesnik htio i umio nainiti borbeni tekst nastala je pjesma bola i gubitka. Sevdalinka koja to nije, osim po osjeaju s kojim se pjeva i slua. Sehidski rastanak snimio je Safet Isovi. Moj remiks skroman je i ponizan pokuaj da se naini jo jedan obrat, pa da se Sehidski rastanak priom vrati na svoj poetak. Zapis Pjesma: Sunce bi sjalo sjati ne moe Cesto bih, kad sam je sluao, imao slunu halucinaciju Astora Piazzole. Tako bi mi na trenutak zvuala harmonika. Da vie znam o glazbi, ili da kojom sreom sviram harmoniku, moda bih znao zastoje tako. Ovako sam napisao priu o kratkome boravku Carlosa

Gar-dela u Sarajevu. Osim traginoga majstora tanga, nekad je svoj ivot na Zemlji ivio i hoda Ibrahim Kustura. Ne bih se usudio rei je li bio ubojica, ali legenda kae da je sevdalinka Sunce bi sjalo sjati ne moe napisana od bola njegove sudbine. Halal Pjesma: Sve ptiice lastavice jednim glasom pjevaju Halal je u ovom sluaju oprost. Iako ni druga znaenja rijei nisu mi bila sasvim van pameti. Halal je ono to je po vjeri doputeno i isto, ono to je s blagoslovom. Asag Pjesma: Ali paa na Hercegovini Jedna od ljepih, a za pjevanje teih sevdalinki. U travnju 1992., na jednoj terasi iznad Mejtaa, s koje se vidjelo cijelo Sarajevo, nagovarao sam Faruka Jaia da mi ju pjeva. Po gradu je pljutalo olovo, on je pjevao pjesmu koja ima neto od antike tragedije. Oni koji su putovali istonom Hercegovinom, ili bolje poznaju lokalnu geografiju, primijetit e da sam u Asagu nainio jednu krivotvorinu. Selo Bie zamijenio sam udaljenijim gradom Bihaem, pa sam i veliki Biha malo zvao Biem. Uinio sam to zbog potreba prie, vjerujui da time ne iznevjeravam princip sevdalinke. Zulum Pjesma: Djevojka sokolu zulum uinila Rije zulum oznaava nepravdu i nasilje. Sokol koji je u pjesmi terorom pogoen, pa mu je spaljeno gnijezdo, uzvraa na nain koji je u skladu s njegovom prirodom. Bilo je, vjerujem, vremena kada ni ptice nisu bile ivotinje. Alkatmer Pjesma: Majka Meha luda oenila ini mi se da su rijetke lirske narodne pjesme u kojima je glavni junak umno poremeen ili umno zaostao. Medu sevdalinkama ova je, koliko znam, jedina takva. Alkatmer je rije perzijskoga porijekla, oznaava crveni karanfil

ili karanfili. Misir Dalmatinska narodna pjesma: Zaspalo je siroe Ovo je pjesma djetinjega uasa i podsjea me na Goetheovog Kralja Vilenjaka, u prijevodu Danila Kia, premijerno objavljenom u jednom starom broju Knjievne reci. Kada sam itao Kiovog Goethea sjetio sam se kako mi je nona kada sam imao tri ili etiri godine pjevala slinu pjesmu. Zbog melodije bliske uspavanki, ili zato to pjeva o snu, dalmatinske su none esto uspavljivale svoje unuke sa Zaspalo je siroe. Moja nona nije bila Dalmatinka, ali me ipak nije mimoila inicijacija snom uasa. Ovu pjesmu mogu zamisliti kao sevdalinku. Kao to po motivima i melodijama sevdalinke znaju sliiti dalmatinskoj narodnoj lirici. Bol, enja i gubitak... Jid Pjesma: Ka' smo zdigli crjenu kapu Ovu je napisao Drago Ivanievi, vjerojatno i ne mislei da bi ju itko ikada mogao otpjevati, ali onda je Duko Tambaa, po dobroj klapskoj navadi da se koriste tekstovi velikih pjesnika, sainio melodiju. Nastala je mona i arhajski greza pjesma, pod kojom e se najeiti svatko tko je zna i ima ime uti. Izvjesno je da ni Tambaa, a ni veliki Drago Ivanievi, nisu imali na umu ono to sam ja u njihovoj pjesmi uo. Nadam se da pjesniku na onaj svijet nee doi lo glas o mojoj prii. Idtihad Pjesma: ulzulejha Zanimljiva je ulzulejha, jest sevdalinka, ali najvei je sevdalije teko mogu otpjevati (izuzetak je Safet Isovi). Zato to druge pjesme trae pjevanje ispod glasa, samosavladavanje, tihost, a ova je sve suprotno od toga. Naslov prie je trebao biti Dihad, ali kako je ta rije u naim i svim europskim jezicima poprimila niz sekundarnih i poesto nakaradnih znaenja i konotacija, previe bi mi vremena trebalo da itateljima objanjavam da moj dihad nema veze s ratom. Ali onda sam kod Assije Djebar naao rije idtihad koja oznaava

intelektualni napor u traganju za istinom, za razliku od dihada koji je unutarnja borba koja se preporuuje svakom vjerniku. Bog zna tko je vjernik, a tko nije... Akrap Pjesma: Bosa Mara Bosnu pregazila Nekada je ova sevdalinka puno pjevana, puni su je bili radio i televizija. Kasnije je nekako utihnula. Kao djeaku nije mi bilo jasno je li Mara iz pjesme bosa pregazila cijelu zemlju ili samo istoimenu rijeku. Pitao sam, pa mi nisu znali rei. Teman Pjesma: Kad kauri Livno porobie estoka bjee Atlagia Fata. Remiksom ove sevdalinke, jedne mi od draih, elio sam nainiti skromnu posvetu fatalnim i monim enama kakvih je u bosanskoj lirici bilo kao u zlatna crno-bijela vremena Hol-lywooda. Teman je najljepi pozdrav za koji znam, iako nigdje, osim na filmu, nisam vidio kako teman izgleda. Prstima desne ruke dodirne se brada, pa usne i na kraju elo. Po Skaljiu to znai: Ljubim ti skute i stavljam na elo. Ili to bi se u davnoj Bosni reklo: To treba poljubiti i na elo staviti. Savrena je koreografija temana, pa je veliko i potovanje onoga koji pozdravlja. teta to ovog arapskog pozdrava u nas vie nema, jer bih rado teman uinio kad mi neija dobrota uzme rije. Dert Pjesma: Ima I'jada ko kad akam pada Nita se zapravo ne mora dogoditi pa da u pjesmi bude kao da se dogodilo sve. Dert je zaludu objanjavati onome tko ga nije doivio. Rije je perzijskoga porijekla, oznaava jad, brigu, muku i bol, ali zapravo nita od toga. Mekteb Pjesma: U Mostaru udan mekteb kau Salu i ironiju znam samo iz mostarskih sevdalinki. One su malo razliite pa bi mi se nekad uinilo da su Bosanci, naspram Mostaraca, pomalo naivni ljudi. Drag mi je taj dojam, pa ga zato i

spominjem. Mekteb je, inae, osnovna vjerska kola. Jest, ali ne i kod Omera. Jatrib Pjesma: U Trebinju gradu vel'ka alost kau Ovo je jedna od onih velikih sevdalijskih melodrama. Da su prije dvjestotinjak godina Bosanci i Hercegovci snimali filmove, cijeli bi svijet u suzama doekao dvadeseto stoljee. Jatrib, po kojemu je nazvana ainica u prii, oaza je u Saudijskoj Arabiji i vaan toponim u ivotopisu proroka Muhameda i ranim danima islama. Gasul Pjesma: Djevojka se Suncu zamjerila Volim kako ovu pjeva Emina Zeaj. Njezin glas ba kao da je iz vremena kada je Zemlja bila iva, a cure se sa Suncem svaale. Gasul je kupanje mrtvaca pred denazu. Mejta Pjesma: Put putuje Latifaga Ovo je jedna od onih koje su se preko mjere pjevale. Pjevao ju je i tko je trebao i tko nije trebao, a i oni kojima nije imao tko zabraniti. U prii se dogodi taman onoliko koliko i u pjesmi. Malo, skoro nita. Nije lako onima koji protiv svoje volje odlaze. Idu jer moraju. Mejta je kamen na koji se mrtvac polae pred denazu. Mejta je kvart u Sarajevu. Lepant Pjesma: Kod Lepanta, sunce moje Ovu je napisao i s vie klapa upjevao Ljubo Stipii Delmata. Njezin je remiks mogao tei niz veu priu, s vie strana isprianu, beskrajnu u vremenu kroz koje se Bitka kod Lepanta dogodila, i u vremenima koja su se na nju nastavila. Ali bi kraj uvijek bio isti, trenutak prije galiotove smrti. Onima s kojima sam pjesme sluao, koji su utjeli i razumjeli, onima koji su svirali i pjevali, rahmetli Zai-mu Imamoviu, Benjaminu i

Safetu Isoviu, pokojnom Jozi Penavi, Emini Zeaj, Ilijazu Deliu i Mostar Sevdah Reunionu, rahmetli Himzi Polovini, Nadi Mamuli, Zori Dubljevi, Zehri Deovi, rahmetli Muhamedu Hamiu Meanoviu, Mei Gribajeviu, znanim i neznanim harmonikaima i sazlijama, Ljubi Stipiiu Delmati i pjevaima njegovih klapa, tenoru Spiri, Ivanu Lovrenoviu i svim prijateljima koji su mi pjevali, Semezdinu i Ahmedu, Ani, teman inim i posvguiem. Miljenko Jergovi roen je 1966. godine u Sarajevu. Objavio je knjige: Opservatorija Varava (Zagreb, 1988), Ui li noas neko u ovom gradu japanski? (Sarajevo, 1990), Himmel Comando (Sarajevo, 1992), Sa-rajevski Marlboro (Durieux, 1994), Karivani (Durieux, 1995), Preko zaleenog mosta (Durieux, 1996), Nai bonton (Durieux, 1998), Mama Leone (Durieux, 1999), Historijska itanka (Zorro, 2000), Kae aneo (Du-rieux, 2000) Hauzmajstor Sulc (Durieux, 2001), Buick Rivera (Durieux, 2002), Dvori od oraha (Durieux, 2003) i Rabija i sedam meleka (Sarajevo, 2004).