Radioaktivnost

Znak za opasnost od radioaktivnosti Radioaktivnost je spontano emitiranje alfa-estic i beta-estic iz tvari, esto praeno i emisijom gama elektromagnetskih valova, pri emu kemijski elementi prelaze iz jednih u druge te se oslobaa energija u obliku kinetike energije emitiranih estica ili energije elektromagnetskih valova a svaka atomska jezgra ima karakteristino vrijeme poluraspada. U radioaktivnim procesima, elementarne estice ili elektromagnetska zraenja emitiraju se iz jezgri atoma. Najuobiajeniji oblici zraenja tradicionalno se nazivaju alfa-estice (), betaestice () i gama () zraenjima. Zraenja iz jezgre se dogaaju i u drugim oblicima, ukljuujui emitiranje protona ili neutrona, te spontanih nuklearnih fisija (cijepanja) masivnih jezgri. Od svih jezgri koje su pronaene u prirodi, mnoge su stabilne. To je zbog toga to su se sve kratkoivue radioaktivne jezgre raspale tijekom povijesti Zemlje. U prirodi se nalazi oko 270 stabilnih i oko 50 prirodnih radioaktivnih izotopa. Tisue drugih radioaktivnih izotopa umjetno su stvarani u laboratorijima. Radioaktivni raspad pretvara jednu jezgru u drugu ako nova jezgra ima veu energiju vezanja po nukleonu nego to je imala poetna jezgra. Razlika u energiji vezanja (prije i poslije raspada) odreuje koji se raspadi mogu energijski dogaati, a koji ne. Viak e energije vezanja izlaziti u obliku kinetike energije ili mase estica u raspadu. [1] Nuklearni raspadi moraju zadovoljiti nekoliko zakona ouvanja energije, podrazumijevajui da vrijednost ouvane veliine nakon raspada (uzimajui u obzir sve produkte) ima jednaku vrijednost kao i za jezgru prije raspada. Ouvane veliine su ukupna energija (ukljuujui ekvivalent energije mase), elektrini naboj, linearna i kutna koliina gibanja, broj nukleona, te leptonski broj (tj. suma broja elektrona, neutrina, te pozitrona i antineutrina, uzimajui antiestice s -1). [2]

Sadraj

1 Povijest 2 Vrste radioaktivnih raspada o 2.1 Podjela radioaktivnih raspada 3 Ionizirajue zraenje

4 Zakon radioaktivnog raspada 5 Djelovanje radioaktivnog zraenja 6 Mjerne jedinice radioaktivnosti o 6.1 Koliko smo ozraeni? o 6.2 Uinci raznih doza zraenja 7 Umjetna radioaktivnost 8 Izvori

Povijest

Henri Becquerel je otkrio prirodnu radioaktivnost Prirodnu radioaktivnost otkrio je Henri Becquerel 1896. uoivi da uranijeve soli emitiraju nevidljivo zraenje koje djeluje na fotografsku plou kroz zatitni papir slino rendgenskim zrakama te da pod utjecajem toga zraenja elektroskop gubi naboj. Primijetio je da uranijeve soli stalno u mraku fluoresciraju. Tako na primjer, isti kalijev uranil sulfat u mraku stalno svijetli slabom zelenkastom luminiscentnom svijetlou. Daljnjim ispitivanjem, Becquerel je pronaao da zraenje koje izazivaju uranijevi spojevi ioniziraju zrak (ionizirajue zraenje), izazivaju fluorescenciju i prolaze kroz papir, ploice aluminija i bakra. Kroz zatvoreni spremnik one djeluju na fotografsku plou, a djeluju i na nau kou i klice raznih biljaka. Utvrdio je da ti zraci imaju slina svojstva kao rendgenske zrake (X zrake), pa su se u poetku te zrake nazivale i Becquerelove zrake. 1899. je Becquerel pronaao da te zrake skreu u magnetskom polju, pa se razlikuju od rendgenskih zraka, koje ne skreu u magnetskom polju. [3] Marie Curie-Skodowska otkrila je 1898. takvo zraenje kod torijevih spojeva, te da se na zraenje ne moe utjecati elektrinom strujom, zagrijavanjem, kemijskim reakcijama i sl., da se radioaktivni kemijski elementi pretvaraju jedni u druge i da je vjerojatnost raspada neovisna o starosti pojedinog atoma. Otkrila je da uranijev mineral uraninit (pehblend) emitira pet puta jae zrake nego isti uranij. Kada je ila istraivati uraninit, pronala je da se sastoji 75% od uranijevog oksida U3O8, a pronala je jo i neke druge kemijske tvari: PbS, CaO, SiO2, FeO, MgO i Bi. 1898. je Marie mjerila zraenje pojedinih udjela, pomou osjetljivog

elektroskopa, uz primjenu piezoelektriciteta i ionizacije zraka. Utvrdila je na primjer da bizmut, dobijen iz uraninita, ima 60 puta jae zraenje od istog uranija. Pronala je da bizmutovo jako zraenje nastaje uslijed prisustva naznatne koliine jednog nepoznatog kemijskog elementa, za koji se kasnije utvrdilo da je radij. Zato je predloila da se kemijski elementi koji izazivaju Becquerelove zrake nazovu radioaktivni elementi, a njihovo svojstvo radioaktivnost. Tek 1910. je uspjela izdvojiti radij. Ernest Rutherford otkrio je 1899. da se zraenje radija sastoji od dvije komponente koje se razliito apsorbiraju u tvarima. Onu vrstu zraka koje ne mogu da prou kroz aluminijsku ploicu debljine 0,02 mm nazvao je alfa-esticama, a onu vrstu koja je prolazila i kroz deblje slojeve nazvao je beta-esticama. Na osnovu skretanja u magnetskom polju, utvrdeno je da alfa-estice imaju pozitivni elektrini naboj, a beta-estice negativan elektrini naboj. [4] Paul Villard je 1900. otkrio jo prodorniju komponentu, gama-zrake. Ernest Rutherford i Frederick Soddy (1902.) na temelju analize gibanja zrak u magnetskom polju objasnili su prirodu radioaktivnosti. Wolfgang Pauli postavio je 1930. hipotezu o postojanju neutrina, tadanjim detektorima neuhvatljive estice koja odnosi dio energije u beta-raspadu. Enrico Fermi postavio je 1933. prvu strogu teoriju beta-raspada koja pretpostavlja da prijelaz neutrona u proton ili obratno uzrokuje slabo nuklearno meudjelovanje, a pritom dolazi do simultane emisije ili apsorpcije elektrona i neutrina. Irne Joliot-Curie i Frederik Joliot-Curie prvi su 1934. umjetno izazvali radioaktivnost i proizveli umjetni radioizotop stabilnog elementa.

Vrste radioaktivnih raspada

Alfa-zraenje moe zaustaviti papir; beta-zraenje moe zaustaviti aluminijski lim debeo nekoliko milimetara; a veinu gama-zraenja moe zaustaviti desetak centimetara debela olovna ploa. Alfa raspad promjena je atomske jezgre pri kojoj jezgra emitira alfa-esticu, maseni broj se smanjuje za 4, a atomski broj za 2. Primjerice alfa-raspadom uranija-238 nastaju torij-234 i

alfa-estica. Ernest Rutherford zakljuio da su alfa-estice ustvari ioni helija ili samo atomska jezgra helija. [5] Beta raspad promjena je atomske jezgre pri kojoj dolazi do emisije ili apsorpcije elektrona ili pozitivnog elektrona (pozitrona) i antineutrina ili neutrina. Pritom se maseni broj ne mijenja, a atomski broj elementa promijeni se za jedan. U prirodnim radioaktivnim nizovima pri tzv. beta-minus-raspadu jedan neutron u jezgri raspada se na elektron, antineutrino i proton. Primjerice beta-raspadom torija-233 nastaju paladij-234, beta-minus-estica i antineutrino. Prilikom umjetno izazvane radioaktivnosti moe doi i do beta-plus-raspada, tj. emisije pozitrona i neutrina; maseni broj elementa ostaje isti, a atomski se broj smanji za jedan. Betaestice su ustvari elektroni velikih brzina, ali za razliku od elektrona u elektronskom omotau atoma, nastaju iz atomske jezgre. Elektronski uhvat pojava je pri kojoj jezgra zahvati jedan elektron iz atomskog omotaa i smanji svoj pozitivni naboj za jedan. Udaljeni elektroni popunjavaju ispranjena mjesta i pritom dolazi do emisije rendgenskoga zraenja. Gama-radioaktivnost prijelaz je izmeu stanja vie pobuenosti atomske jezgre u stanje nie pobuenosti ili u osnovno stanje, a elektromagnetsko zraenje visoke frekvencije koje se pritom emitira naziva se gama-zraenje. Tada se ne mijenjaju vie atomski ni maseni broj elementa. Za gama-zraenje je utvreno da odgovaraju tvrdim rendgenskim zrakama. To su dokazali Ernest Rutherford i E. N. da Costa Andrade 1914., ogibom ili difrakcijom gamaestica kroz odgovarajuu kristalnu reetku, pomou koje su uspijeli i odrediti i njihovu valnu duljinu. Prema dosadanjim mjerenjima utvreno je da su valne duljine gama-estica izmeu 0,000466 nm i 0,0428 nm. Prema tome, gama-estice odgovaraju kratkovalnom rendgenskom zraenju, ali za razliku od rendgenskog zraenja nastaju u atomskoj jezgri. Unutarnja konverzija proces je pri kojem jezgra izravno predaje viak energije elektronu u unutarnjim slojevima atomskog omotaa. Taj elektron naputa atom, a njegovo izbacivanje prati emisija rendgenskih zraka. Redni i maseni brojevi atoma ne mijenjaju se. Zraenje nastalo radioaktivnou razlikuje se po prodornosti, elektrinom naboju, grai i po procesima koji dovode do emisije. Alfa-zraenje moe zaustaviti papir, beta-zraenje moe zaustaviti aluminijski lim debeo nekoliko milimetara, a veinu gama-zraenja moe zaustaviti desetak centimetara debela olovna ploa. U magnetskom polju alfa-zrake savijaju se kao pozitivno nabijene estice, beta-zrake kao negativne ili pozitivne, a gama-zrake prolaze nesmetano. Neutronsko zraenje je roj brzih neutrona, po masi slini protonima. Vrlo lako prodiru kroz neku kemijsku tvar, jer nemaju elektrini naboj. Neutronsko zraenje moe biti posljedica nuklearne reakcije. Komponenta je kozmikog zraenja i zraenja iz nestabilnih tekih jezgri. Vrlo snano neutronsko zraenje nastaje u nuklearnim reaktorima tijekom nuklearne lanane reakcije jezgri. Energija neutrona kod neutronskih zraenja iznosi od oko 10 MeV pa nanie. Ako se energija neutrona smanji na energije manje od 1 eV, nazivaju se termikim neutronima. Ostala zraenja se nazivaju prema esticama od kojih se sastoje: protonsko, deuterijsko, tricijsko, tekoionsko, i drugo. Takva zraenja mogu nastati u nuklearnim reakcijama, dio su kozmikog zraenja, a nastaju i u nuklearnim reaktorima ili nuklearnim eksplozijama.

Podjela radioaktivnih raspada

Vrsta radioaktivnosti Elementarne estice koje sudjeluju Novi kemijski element (A 4, Z 2) (A 1, Z 1) (A 1, Z) (A 2, Z 2)

Radioaktvno zraenje s emisijom protona i neutrona: Alfa-estica (A = 4, Z = 2) koja je emitirana iz atomske Alfa raspad jezgre Protonsko zraenje Proton izbaen iz atomske jezgre Neutronsko zraenje Dvostruko protonsko zraenje Samostalna nuklearna fisija Tekoionsko zraenje Neutron izbaen iz atomske jezgre Dva protona izbaena iz atomske jezgre istovremeno Atomska jezgra se raspada u dvije ili vise manje atomske jezgre i ostale estice

(A A1, Atomska jezgra zrai odreenu vrstu manjih atomskih jezgri Z Z1) + (A1, Z1) koje su manje ili vee od alfa-estica (A1, Z1) Razliiti oblici beta raspada: Beta- raspad Atomska jezgra zrai elektron i elektronski antineutrino (A, Z + 1) Pozitronsko zraenje ili beta+ Atomska jezgra zrai pozitron i elektronski antineutrino (A, Z 1) raspad Atomska jezgra uhvati elektron iz orbite i zrai neutrino, pa Elektronski uhvat (A, Z 1) je nova atomska jezgra u pobuenom i nestabilnom stanju Atomska jezgra zrai elektron i antineutrino, ali elektron Ogranieni beta bude uhvaen u praznu K-ljusku; nova atomska jezgra u (A, Z + 1) raspad pobuenom i nestabilnom stanju. Ta pojava je rijetka, osim kod ioniziranih atoma, koji imaju prazninu u K-ljusci. Dvostruki beta Atomska jezgra zrai dva elektrona i dva antineutrina (A, Z + 2) raspad Atomska jezgra uhvati dva orbitalna elektrona i zrai dva Dvostruki neutrina nova atomska jezgra u pobuenom i nestabilnom (A, Z 2) elektronski uhvat stanju Elektronski uhvat s Atomska jezgra uhvati orbitalni elektron i zrai poziton i zraenjem (A, Z 2) dva neutrina pozitrona Dvostruko pozitronsko Atomska jezgra zrai dva pozitrona i dva antineutrina (A, Z 2) zraenje Prijelazno stanje istog atomskog jezgra: Pobuena atomska jezgra zrai visokoenergetski foton Izometarski prijelaz (A, Z) (gama-zraenje) Pobuena atomska jezgra prenosi energiju na orbitalni Unutarnja pretvorba (A, Z) elektron, koji bude izbaen iz atoma

Ionizirajue zraenje

Alfa-estice su ustvari ioni helija ili samo atomska jezgra helija.

Beta-estice su ustvari elektroni velikih brzina, ali za razliku od elektrona u elektronskom omotau atoma, nastaju iz atomske jezgre

Gama-zraenje odgovara kratkovalnom rendgenskom zraenju, ali za razliku od rendgenskog zraenja nastaje u atomskoj jezgri. Ionizirajue zraenje je pojava za koju ljudska osjetila nisu razvijena, za razliku od mnogih drugih pojava u prirodi. Izravne posljedice djelovanja ionizirajueg zraenja na ivi svijet veinom su zakanjele i teko ih je povezati s uzrokom. ovjek moe biti izloen i smrtonosnoj dozi ionizirajueg zraenja, a da u samom trenutku ozraivanja nita ne osjeti. Posljedice ozraivanja, bez osjetilne veze s uzrokom zapaaju se tek nakon nekog vremena, od nekoliko sati do nekoliko dana ili ak godina, to ovisi o vrsti i svojstvima tog zraenja.

Otuda je razumljiv ovjekov strah, a poznavanje osnovnih svojstava ionizirajueg zraenja, meudjelovanja zraenja s tvari, a posebno djelovanja zraenja na iva bia, je neobino vano u strunom i psiholokom smislu. Ionizirajue zraenje je pojava prijenosa energije u obliku fotona (kvanti elektromagnetskog zraenja) ili masenih estica, a koje ima dovoljno energije da u meudjelovanju s kemijskom tvari ionizira tu tvar. Ionizirajue zraenje posljedica je promjene stanja materije u mikrosvijetu. To su promjene u energiji ili u sastavu atoma ili atomske jezgre, pri emu se emitiraju fotoni ili druge estice. U meudjelovanju s tvari dolazi do izmjene energije i izmjene strukture ozraene tvari. Takve posljedice mogu biti korisne, ali i vrlo tetne. [6]

Zakon radioaktivnog raspada

Vjerojatnost da e se pojedina atomska jezgra raspasti tijekom nekog vremenskog intervala ne ovisi o dobi dotine jezgre ili o tome kako je ona stvorena. Iako se stvarno vrijeme ivota pojedine jezgre ne moe predvidjeti, srednje (ili prosjeno) vrijeme ivota nekog uzorka identinih jezgri moe biti izmjereno i predvieno. Jednostavan nain odreivanja vremena ivota nekih izotopa je mjerenje vremena raspada polovice jezgri tog promatranog uzorka. To se vrijeme naziva vremenom poluraspada, t1/2. Od originalnog broja jezgri koje se nisu raspale, njih polovica e se raspasti ako ekamo drugi interval vremena poluraspada pa ih ostaje jedna etvrtina. Za jo jedan interval vremena poluraspada ostat e ih samo osmina neraspadnutih, itd. Broj jezgri nekog uzorka koji e se raspasti u datom vremenskom intervalu je razmjeran broju jezgri tog uzorka. To vodi na zakljuak da je proces radioaktivnog raspada eksponencijalni proces. Broj N atomskih jezgri koje su ostale neraspadnute nakon vremena t, u odnosu na izvorni broj jezgri N0, je:

gdje se naziva konstanta radioaktivnog raspada i vrijedi:

a mjerna jedinica je reciprona sekunda, s-1.

Djelovanje radioaktivnog zraenja

Svijet u kojem ivimo radioaktivan je od svog postanka. Postoji oko 60 radionuklida (radioaktivnih elemenata), koje moemo pronai u tlu, zraku, vodi, hrani, a time i u svim ivim biima. Po tome kako su nastali dijele se na one koji su oduvijek prisutni na Zemlji, one koji nastaju kao posljedica djelovanja kozmikih zraka, te one koji su posljedica ljudske tehnologije. U prvoj su skupini radioaktivni elementi poput uranija-235, uranija-238, torija-232, radija226, radona-222 ili kalija-40. Oni potjeu jo iz vremena stvaranja Zemlje, a karakterizira ih vrlo dugo vrijeme poluraspada, ak i do milijardu godina (iznimka je plin radon, iji je

poluivot 3,8 dana). Kozmiko zraenje nas neprestano pogaa. Izvor mu je uglavnom izvan naeg Sunevog sustava, a sastoji se od raznih oblika zraenja: od vrlo brzih tekih estica, pa do visokoenergijskih fotona i miona. Ono meudjeluje s atomima u gornjim slojevima atmosfere i tako proizvodi radionuklide, koji su najee kraih vremena poluivota. To su, na primjer, ugljik-14, tricij, berilij-7 i drugi. Ljudi su svojim djelovanjem, poglavito razvojem nuklearnih reaktora i testiranjem nuklearnog oruja, stvorili jo neke radioaktivne elemente, poput stroncija-90, joda-129, joda-131, cezija137, plutonija-239 itd.

Mjerne jedinice radioaktivnosti

Kozmike zrake ili pljusak elementarnih estica

Ekspozija iznad Hiroime

Jedan sat leta u zrakoplovu, gdje je intenzitet kozmikog zraenja mnogo vei zbog tanjeg atmosferskog tita no na povrini mora, ozrai putnika priblino etiri puta vie nego cijela nuklearna industrija u godinu dana Aktivnost radioaktivnog uzorka mjeri se u bekerelima (Bq). Aktivnost od 1 Bq znai jedan radioaktivni raspad u sekundi. Kako su aktivnosti uzoraka esto vrlo velike u upotrebi je i vea jedinica kiri (Cu). 1 Cu iznosi 3,7 1010 Bq. Da bi se mjerila energija, koju putem ionizirajueg zraenja apsorbira odreena tvar, koristi se jedinica grej (Gy). Omjer te energije i mase tijela koje ju apsorbira zove se apsorbirana doza. Ako se energija od 1 J apsorbira u 1 kg tvari govorimo o apsorbiranoj dozi od 1 Gy. Ovako definirana doza ne govori nita o biolokim uincima apsorbiranog zraenja. Svaka vrsta zraenja (, , ) ima drugaiji utjecaj na ive stanice, koji se opisuje faktorom Q. Zato se definira ekvivalentna doza, koju dobijemo tako da apsorbiranu dozu pomnoimo faktorom Q. Jedinica za ekvivalentnu dozu je sievert (Sv).

Koliko smo ozraeni?

Od zraenja se nikamo ne moemo sakriti. Stoga svaki ovjek prima godinju ekvivalentnu dozu zraenja od priblino 3,5 mSv. To je prosjena doza, a sastoji se od sljedeih doprinosa:

Udisanje radona - 2 mSv Ostali radionuklidi uneseni u tijelo - 0,39 mSv Zemljino zraenje - 0,28 mSv Kozmiko zraenje - 0,28 mSv

Tako ispada da je ukupna doza od prirodnih izvora 3 mSv, a ukupna doza od umjetnih izvora 0,5 mSv. Ukupna doza od umjetnih izvora proraunata je prema prosjenoj izloenosti medicinskom zraenju, koritenju raznih aparata, te doprinosu od testiranja nuklearnog oruja i rada nuklearnih elektrana. Najvei doprinos od umjetnih izvora daje medicinsko zraenje. Prosjena doza koju primi stanovnitvo u pojedinim dijelovima Hrvatske od vanjskog ozraivanja: [7]

Osijek (najvie): 1,30 mSv/godina Zagreb: 1,14 mSv/godina Varadin: 1,10 mSv/godina Rabac (najmanje): 0,66 mSv/godina prosjek: oko 1,00 mSv/godina

Uinci raznih doza zraenja

vie od 10 Sv izaziva teku bolest i smrt u nekoliko tjedana. 2-10 Sv primljenih u kratkom roku izaziva smrt s vjerojatnou od 50%. 1 Sv primljen u kratkom roku izazvao bi radijacijsku bolest (muninu, gubitak kose), ali najvjerojatnije ne i smrt. 50 mSv godinje je najmanja doza za koju postoje dokazi da izaziva rak.

Uinci velikih doza poznati su iz sudbina preivjelih ljudi iz Hiroime i Nagasakija, za koje je naknadno procijenjena doza zraenja koju su primili. O uincima malih doza govori se na temelju ekstrapolacije uinaka velikih doza i pretpostavke njihove linearnosti, jer je uinke malih doza teko direktno pratiti i razluiti od brojnih drugih imbenika koji utjeu na zdravlje. Na taj je nain izraunato da e od milijun ljudi koji prime dodatnu dozu zraenja od 1 mSv njih 50 zbog toga umrijeti od raka.

Umjetna radioaktivnost
Radioaktivne jezgre mogu se dobiti bombardiranjem stabilnih jezgara protonima, alfaesticama, neutronima itd. Glavni izvor umjetnih radioaktivnih elemenata su nuklearni reaktori i akceleratori estica. Tijekom Drugog svjetskog rata i pedeset godina poslije razvijano je nuklearno oruje. Radioaktivni elementi mogu se dobiti i na umjetan nain, npr. tako da se prirodni element bombardira nuklearnim projektilima, protonima, alfa-esticama, neutronima itd., te u njemu izazove nuklearna transmutacija u novi element ili novi izotop istog elementa. Kao projektili za bombardiranje neutroni su jako pogodni jer nemaju naboja i stoga lako prodiru u jezgru atoma. Izvori radioaktivnih elemenata mogu biti:

primjena zraenja u medicini (radiobiologija, nuklearna medicina, radioterapija) pokusne nuklearne eksplozije industrija nuklearne elektrane (zrae manje od televizijskog ekrana) drugi izvori (aparati za radiobiologiju s rendgenskim zrakama ili neutronima, akceleratori estica)