U početku se smatralo da je atom najsitnija i nedjeljiva čestica, te su mu stari Grčki naučnici dali

taj naziva (gr. Atomos – nedjeljiv). Eksperimenti su pokazali da je atom sastavljen od jezgre
(nukleusa) i elektrona. Prvi od dva historijska modela atoma, predložio je J.J.Thomson 1909.
godine, ali tim modelom se nije moglo objasniti mnoštvo pojava pa on ima samo historijski
značaj. Drugi model atoma koji se zove planetarni model predložio je Ernest Raderford
(Rutherford) 1911. godine. Ni ovaj model nije sasvim ispravno mogao objasniti i opisati atom i
procese u njemu.

Danas znamo da je jezgra atoma (nukleus) sastavljena od protona i neutrona koje jednim
imenom zovemo nukleoni.

Najvažnije osobine jezgra su masa i naboj. Naboj jezgre Ze, određen je brojem protona Z.
Ukupan broj protona i neutrona određuje maseni broj jezgre A.

Elektroni u atomu ne mogu ima bilo koje vrijednosti energije. Oni se kreću oko jezgre atoma sa
strogo određenim energijama, a imaju i talasne osobine.

U jezgri postoji jako međudjelovanje koje drži nukleone na okupu i održava stabilnost jezgre.
Sile koje djeluju u jezgri zovu se nuklearne jake sile. Pojave nestabilnosti u jezgri atoma zovu
se radioaktivnost. Elemente čije se jezgre bez ikakvog vanjskog uticaja spontano pretvaraju u
druge jezgre, zovemo prirodni radioaktivni elementi, a pojavu prirodna radioaktivnost.

Radioaktivni elementi postoje u prirodi. Do njihovog otkrića došao je francuski fizičar Bekerel
(Becquerel), 1896. godine. On je ispitujući uranovu rudu otkrio da postavljena na fotografsku
ploču uzrokuje zacrnjenje na ploči, kao da je obasjana svjetlošću. Zacrnjenje se pokazalo i kada
je ploča bila umotana u crni papir i aluminijsku foliju. Zacrnjenje se nije pojavilo tek kada je
ploča bila opkoljena debelim slojem olova.

Radeći na tim istraživanjima, francuski fizičari Maria i Pjer Kiri (Pirre Curie) otkrili su da
slično uranu zrači i torij. Oni su otkrili i novi element koji zrači jače od urana, te su ga nazvali
radij. A kasnije su otkriveni i drugi radioaktivni elementi. Radioaktivna zračenja imaju
sposobnost da joniziraju tvari, te da prodiru kroz debele slojeve tvari, što znači da imaju veliku
energiju.
Radioaktivni elementi mogu emitirati tri vrste zraka, a to su alfa, beta i gama zrake.

Uslijed uticaja električnog polja dolazi do skretanja alfa zraka. Prema smjeru skretanja, to su
pozitivno nabijene čestice i nisu prodorne, upija ih tanak list papira. Alfa zrake su jezgre atoma
helija i zovemo ih alfa čestice.

I beta zračenje skreće pod djelovanjem električnog polja. Skretanje je suprotno od alfa zraka, što
znači da se radi o negativno nabijenim česticama. Njihova prodornost je veća, one prolaze i kroz
tanji lim od aluminija. Beta raspad podsjeća na raspad neutrona na proton i elektron, gdje proton
ostaje, a elektron izleti iz jezgre.

Gama zračenje je elektromagnetno zračenje veoma malih talasnih dužina. Ne skreće u

električnom polju i prodornost mu je velika. Može prolaziti i kroz desetak centimetara debelu
olovnu ploču.

Radioaktivni izotopi se koriste u raznim sferama života, ali najznačajniji utjecaj ostvaren je u
medicini, tačnije u dijagnostici (Rentgen).