INTERNACIONALNI UNIVERZITET U TRAVNIKU

EKOLOŠKI FAKULTET

ZAGAĐIVANJE ZEMLJIŠTA RADIONUKLIDIMA

-Seminarski rad-

Predmet:Osnove zaštite životne sredine Student: Kadić Nadina

Profesor: Doc.dr. Krsto Mijanović Broj indeksa: T-08/17

Travnik 2018
SADRŽAJ

UVOD ............................................................................................................................... 3
1. RADIOAKTIVNOST I RADIONUKLIDI ............................................................................ 4
1.1. Izvori radioaktivnog (ionizirajućeg) zračenja i njihova primjena .......................... 6
1.1.1. Prirodni radionuklidi ili radioizotopi .............................................................. 8
2. RADIOAKTIVNOST ZEMLJIŠTA...................................................................................... 9
2.1 Transfer faktor radionuklida iz zemljišta u biljke ................................................ 10
3. TEHNOLOŠKI MODIFIKOVANA PRIRODNA RADIOAKTIVNOST .................................. 12
3.1. TENORM na području Tuzle i Lukavca, BiH ....................................................... 14
ZAKLJUČAK ..................................................................................................................... 15
LITERATURA ................................................................................................................... 16

2
 UVOD

Izvještaj o radioaktivnosti životne sredine u FBiH predstavlja rezultat monitoringa

radioaktivnosti životne sredine, kao organizovane aktivnosti sistematskog praćenja nivoa
radioaktivnosti u životnoj sredini uspostavljenog 2004. godine. Prirodna radioaktivnost
prisutna je od trenutka formiranja zemlje, a načelno se sastoji iz dvije komponente: kosmičke
i terestijalne. Prisustvo vještačke radioaktivnosti u životnoj sredini je posljedica čovjekovog
djelovanja, a najizrazitija su testiranja nuklearnog oružja (u periodu od 1945 do 1980) i
nuklarna katastrofa u Černobilu (1986.). Ljudi su izloženi jonizirajućem zračenju od mnogih
različitih izvora, a stepen izloženosti ovisi o tome gdje oni žive, koji su njihovi poslovi, kakav
im je stil života i tako dalje. Više od 80% od ukupne prosječne izloženosti dolazi od prirodnih
izvora. Monitoringa se radi zbog utvrđivanja prisustva radionuklida (prirodnog i vještačkog
porijekla) u životnoj sredini, a sa ciljem procjene rizika izlaganja stanovništva jonizirajućem
zračenju. Cilj programa praćenja radioaktivnosti u životnoj sredini je da se traže rješenja za
zaštitu ljudskog zdravlja od opasnosti od jonizirajućeg zračenja, kao i podizanje svijesti
građana o mogućim zdravstvenim rizicima povezanim sa izvorima jonizirajućeg zračenja.
Najveći dio radijacije koju primi svjetsko stanovništvo potiče od prirodnih izvora
zračenja. Izlaganje najvećem dijelu ove radijacije je neizbježno. Često se prirodnim izvorima
zračenja ne pridaje potrebni značaj kada se analiziraju učinci jonizirajućih zračenja na
organizme ili kada se analiziraju faktori kvalitete životne sredine.

3
 1. RADIOAKTIVNOST I RADIONUKLIDI

Radioaktivnost je naziv za svojstvo nekih vrsta atomskih jezgri da se same od sebe (spontano)
mijenjaju ili dijele, i pri tome odašilju (emitiraju) čestice i prodorne elektromagnetske valove.
Vrste jezgri koje su radioaktivne (kaže se i da su nestabilne) nazivaju se radionuklidima, a
emitirane čestice i elektromagnetski valovi nazivaju se radioaktivnim zračenjem. Takve
spontane promjene nestabilnih jezgri tradicionalno se nazivaju radioaktivnim raspadima.

Radioaktivno zračenje je ionizirajuće zračenje (kao što je i kozmičko i rendgensko zračenje,

pa čak i ultraljubičasto zračenje). Ionizirajuće zračenje izbija elektrone iz atoma i molekula,
zbog čega u tvarima nastaju pozitivno i negativno nabijene čestice (molekule ili njihovi
dijelovi) – koje se nazivaju ionima. Kemijska reaktivnost iona uzrokuje oštećenja u živim
tkivima.

Prirodnu radioaktivnost otkrio je Henri Becquerel 1896. godine uočivši da uranijeve soli
emitiraju nevidljivo zračenje koje djeluje na fotografsku ploču kroz zaštitni papir slično
rendgenskim zrakama te da pod utjecajem toga zračenja elektroskop gubi naboj. Primijetio je
da uranijeve soli stalno u mraku fluoresciraju. Daljnjim ispitivanjem, Becquerel je pronašao
da zračenje koje izazivaju uranijevi spojevi ionizira zrak (ionizirajuće zračenje), izaziva
fluorescenciju i prolazi kroz papir, pločice aluminija i bakra. Kroz zatvoreni spremnik ono
djeluje na fotografsku ploču, a djeluje i na našu kožu i klice raznih biljaka.

Slika 1. Raspad atoma

4
 Alfa (α) raspad je emitiranje alfa čestica, tj. jezgre atoma helija (2 protona i 2
neutrona). Zbog svoje relativno velike mase, nije prodorno te u zraku ima domet svega
nekoliko centimetara. Alfa čestice može zaustaviti već i list papira. Alfa radioaktivni
izvori stoga ne predstavljaju ozbiljne opasnosti kao vanjski radioaktivni izvori. Opasne
su alfa čestice koje dođu u čovjekovo tijelo (interna kontaminacija), jer alfa čestica ima
veliku snagu ionizacije.

 Beta (β) raspad je emitiranje beta čestica, tj. elektrona. Beta zračenje je prodornije nego
alfa zračenje i u zraku ima domet od nekoliko metara. Zaustaviti ga može već tanki sloj
aluminijske folije. Kao vanjski radioaktivni izvor može prouzročiti oštećenja na koži i
očima.

 Gama-radioaktivnost prijelaz je između stanja više pobuđenosti atomske jezgre u stanje

niže pobuđenosti ili u osnovno stanje, a elektromagnetsko zračenje visoke frekvencije
koje se pritom emitira naziva se gama-zračenje. (To je ista vrsta zračenja kao i
rendgensko zračenje; međusobno se razlikuju po načinu nastanka.) Gama zračenje je
jako prodorno zračenje. Potreban je štit od nekoliko centimetara olova (ili oko pet puta
deblji beton) da bi se intenzitet gama zračenja iz radioaktivnog izvora umanjio oko sto
puta (ovisno o izvoru). Gama zračenje je opasno kao vanjski i unutarnji izvor zračenja.

 Neutronsko zračenje (n) je emitiranje neutrona koje se pojavljuje kod nekih nuklearnih
reakcija, kao što je fisija u nuklearnom reaktoru.

Slika 2. Prodornost zračenja

5
 Spontani raspad nestabilnih jezgri je proces statističke prirode, ne može se sa
sigurnošću predvidjeti kada će se pojedina radioaktivna jezgra raspasti, niti se na
proces raspada može na bilo koji način utjecati. Stoga je vrijeme poluraspada
radionuklida (specifično za svaki pojedini radionuklid) definirano kao vremenski
period u kojem se raspadne polovica početnog broja radioaktivnih jezgri. Mjerna
jedinica za radioaktivnost materijala je bekerel (Bq), a označava broj raspada u jednoj
sekundi (1Bq=1raspad/1sekunda).

Slika 3. Vrijeme poluraspada

Iako ne razmišljamo o tome, radioaktivnost je sastavni dio našeg okoliša, odnosno

jedan od okolišnih uvjeta za koje smo, kao biološka bića prilagođeni. Radioaktivnost, kojoj
smo svakodnevno izloženi, ima izvor u kozmičkim zrakama, radioaktivnosti iz tla (i zraka),
građevinskih materijala, pa čak i u svim onim tvarima koje unosimo u organizam (jelo i piće).
Postoji oko 60 radionuklida koji su glavni izvori prirodne radioaktivnosti.

1.1. Izvori radioaktivnog (ionizirajućeg) zračenja i njihova primjena

Postoje dva izvora radioaktivnog zračenja koji mogu djelovati direktno odnosno
indirektno na čovjeka i okoliš, te stoga postoje: prirodni izvori zračenja i umjetni izvori
zračenja. Prirodna radioaktivnost je pojava raspadanja jezgara atoma koja postoje u prirodi,
bez vanjskih utjecaja.
U prirodne izvore zračenja pripadaju:
 zemaljski
 svemirski ili kozmički
 radioaktivni elementi u našem organizmu
 materijali za gradnju
 prirodno zračenje radioaktivnih materijala

6
 termalni izvori
 radon

Kozmičko zračenje dolazi iz svemira i uključuje protone, elektrone, gama zrake i Xzrake.
Primarni radioaktivni elementi u prirodi su uran, torij, kalij i njihovi radioaktivni derivati.
Međutim, većina prirodnog zračenja potječe od plina radona, koji je produkt raspada urana i
torija. Pored radioaktivnih izotopa koji postoje u prirodi od samog njenog nastanka, različitim
nuklearnim reakcijama stvaraju se različiti umjetni radioaktivni izotopi (radioizotopi).
Umjetni izvori su:
 primjena zračenja u medicini:
 radiobiologija
 nuklearna medicina
 radioterapija
 pokusne nuklearne eksplozije (probe, testiranje nuklearnog oružja)
 nuklearne elektrane/reaktori, akceleratori
 nuklearni akcidenti

Umjetna radioaktivnost okoliša posljedica je globalne radioaktivne kontaminacije,

prvenstveno rada nuklearnih objekata, eksploatacije i tehnologije urana, nuklearnih proba, kao
i posljedica tehnološki povišene prirodne radioaktivnosti. Promatrano s radioekološkog
aspekta, najveći značaj pridaje se kontaminaciji biosfere radioaktivnim falloutom (suha i
mokra oborina) koji nastaje uslijed nuklearnih eksperimentalnih eksplozija (potencijalna je
opasnost i od primjene nuklearnog oružja), kao i akcidenata u nuklearnim elektranama.
Izloženost zračenju prosječne osobe iznosi otprilike 2.4 mSv godišnje, od čega 81% dolazi iz
prirodnih izvora.48 Preostalih 19% dolazi iz umjetnih izvora zračenja. Neki umjetni izvori
zračenja utječu na čovjeka kroz direktno zračenje, dok drugi poprimaju oblik radijacijskog
trovanja i ozračuju organizam iznutra. Najznačajniji izvori umjetnog zračenja kojima su ljudi
izloženi dolaze iz medicinskih postupaka, kao što su dijagnostičke X-zrake, nuklearna
medicina i terapija zračenjem. Glavni radionuklidi (radioaktivni elementi) koji se koriste u
medicini su 131I, 99mTc, 60Co, 192Ir i 137Cs i oni se rijetko ispuštaju u okolinu. Ljudi su
također izloženi zračenju iz potrošačkih proizvoda, kao što su duhan (210Po), građevinski
materijali, televizori, rendgenski sustavi u zračnim lukama, detektori dima (americij),
elektronske cijevi itd. U manjem stupnju ljudi su izloženi i zračenju koje potječe iz ciklusa
nuklearnog goriva, koji uključuje čitav niz od iskopavanja i obrade urana, preko nuklearnih
reaktora pa sve do odlaganja radioaktivnog otpada, međutim učinci takve izloženosti još
uvijek nisu pouzdano izmjereni.
Pozadinsko zračenje (eng. background radioactivity) je sveprisutno ionizirajuće zračenje
kojem su ljudi na zemlji izloženi, uključujući i prirodne i umjetne izvore koji variraju ovisno
od lokacije.

7
 1.1.1. Prirodni radionuklidi ili radioizotopi

Prirodni radioaktivni izotopi koji su prisutni u biosferi Zemlje dijele se u četiri osnovne
grupe:
a) Kozmogeni prirodni radioaktivni izotopi, koji su nastajali u svim fazama evolucije
Zemlje i čije nastajanje traje i danas. Stvaranje ovih izotopa događa se stalnom interakcijom
kozmičkih zraka s jezgrama elemenata koji ulaze u sastav Zemljine kore i atmosfere. Nastaju
u procesima direktne ili indirektne interakcije kozmičkog zračenja s gornjim i, u nešto manjoj
mjeri, donjim slojevima atmosfere. Kozmogeni radionuklidi srednjeg ili malog atomskog
broja su emiteri β, γ i X - zraka, čije se vrijeme poluraspada kreće od nekoliko sekundi do 5.7
x 103 godina. S dozimetrijskog stanovišta glavni doprinos dolazi od četiri nuklida: 14C, 3 H, 7
Be i 22 Na.
b) Prirodni radioaktivni izotopi koji su članovi radioaktivnih obitelji, odnosno tri
prirodna radioaktivna niza (imena su tradicionalna): uran–radijevog (238U), uranaktinijevog
(235 U) i torijevog niza (232Th). Obično se radionuklidi kojima počinju ova tri radioaktivna
niza nazivaju praiskonski ili primarni prirodni radionuklidi. Njihovo porijeklo je u eksplozijama
supernova i stari su koliko i naša galaksija ili pak Sunčev sustav. Vremena poluraspada su im
dovoljno duga u usporedbi sa životima ovih kozmičkih formacija, pa ih zato nalazimo na
Zemlji i danas. Njihova koncentracija u biosferi postupno se smanjuje, analogno opadanju
količine rodonačelnika (roditeljski izotopa) niza. Karakteristike radionuklida ove skupine bit
će razmotrene u poglavlju o prirodnim radioaktivnim nizovima (p. 2.4.3.)
c) Prirodni radioaktivni izotopi koji ne ulaze u radioaktivne obitelji.
Njihov nastanak je vezan za nastanak Zemlje. Sadržaj im u biosferi opada s brzinom
njihovog radioaktivnog raspada. Zajednička karakteristika ovih radionuklida je da se direktno
raspadaju na stabilne nuklide. Glavni predstavnici ove grupe radionuklida su 40K i 87Rb.
Izotop 40K je β i γ-emiter zračenja, a čiji je postotak u ukupnom prirodnom kaliju 0.0118%.
Sadržaj nuklida 40K prati geokemiju kalija, koji je jedan od glavnih elemenata magme. Kalij (i
40K) kao tipičan topivi kation, lako je topiv i migrativan ali može se dijelom adsorbirati na
česticama glina. Vrijeme poluraspada mu je 1.25 x 109 godina. On je jedan od najvažnijih
prirodnih radionuklida, čiji je doprinos ukupnom radijacionom opterećenju u normalnim
uslovima značajan. U biosferi je prisutna visoka dinamika kruženja 40 K, uz 10 različite
koncentracije u pojedinim elementima biosfere, pri čemu se u organizam čovjeka unosi
ishranom i uzrokuje interno ozračivanje. Specifična aktivnost 40K je 31450 Bq/kg. Svi ostali
radionuklidi iz ove grupe, uslijed dugog poluživota, koji su u intervalu od 4.3 x 1010 do 2 x
1018 godina, daju beznačajan doprinos ukupnoj radioaktivnosti biosfere Zemlje.
d) Radionuklidi stvoreni ljudskom djelatnošću (umjetni radionuklidi) koriste se oko
stotinu godina. Količine umjetnih radionuklida su manje od onih prirodnog i kozmičkog
podrijetla i obično imaju kraće vrijeme poluraspada. Zabranom testiranja nuklearnog oružja,
zabilježen je pad tako nastalih radionuklida.

8
 2. RADIOAKTIVNOST ZEMLJIŠTA

Zemljište je kompleksan materijal koji se sastoji od mineralne (neorganske) kao i

organske komponente koja uglavnom nastaje raspadom biljnog materijala. Neorganska, ili
mineralna komponenta zemljišta se sastoji od čestica nastalih erozivnim dejstvom raznih
prirodnih faktora na stijene. Kako stijene koje ulaze u sastav zemljine kore posjeduju
određenu koncentraciju prirodnih radionuklida, za očekivati je da se oni mogu naći i u
zemljištu nastalom raspadanjem stijena. U Tabeli 1. prikazane su karakteristične vrijednosti
koncentracija aktivnosti 40K, 232Th i 238U u nekim karakterističnim stijenama. Može se
videti da sadržaj svakog od navedenih radionuklida u različitim vrstama stijena varira u
relativno širokom opsegu.

Slika 4. Neorganska iorganska komponenta zemljišta

Tabela 1. Karakteristične koncentracije aktivnosti prirodnih radionuklida u nekim stijenama

Osim 235U, 238U i 232Th u zemljištu bi trebalo da se nađe još oko 50 radioaktivnih
elemenata koji pripadaju njihovim nizovima. Može se pretpostaviti da se aktivnosti svih
radioaktivnih elemenata u jednom nizu nalaze u radioaktivnoj ravnoteži, tj. da je aktivnost
svakog od njih jednaka aktivnosti prvog elementa niza. Od vještačkih radioaktivnih
elemenata, obično se 137Cs može naći u zemljištu u 20 nekoj količini koja je iznad praga
detekcije niskofonskih detektorskih sistema. Ovaj izotop ima period poluraspada od 30
godina, hemijski se ponaša identično kao kalijum i natrijum pošto pripada prvoj grupi
periodnog sistema. 137Cs je u najvećoj mjeri dospio u životnu sredinu tokom havarije u
nuklearnoj elektrani u Černobilu koja se odigrala prije

9
 dvadeset godina. Zbog dugog perioda poluraspada, ovaj izotop se jos uvek može naći u
uzorcima zemljišta.

2.1 Transfer faktor radionuklida iz zemljišta u biljke

Da bi se procijenila ingestiona doza koju čovjek primi od radionuklida koji se nalaze iz

okoline koristi se lanac ishrane. Svi modeli pri tome koriste transfer faktore kao kvantitativnu
mjeru prelaska radionuklida iz jedne karike lanca u drugu.
Transfer radionuklida kroz lance ishrane se intenzivno proučava u poslednjih 50 godina
usljed testiranja nuklearnog oružja i ispuštanja radionuklida u životnu sredinu zbog povećane
upotrebe nuklearne energije. Međunarodna Agencija za atomsku energiju IAEA je na osnovu
velikog broja istraživanja napravila široku bazu podataka za vrijednosti transfer faktora
radionuklida iz zemljišta u biljke.
Transfer faktor (FV) za unos bilo kog radionuklioda iz zemljišta u biljne kulture koje
se na tom zemljištu uzgajaju se definiše kao odnos koncentracije aktivnosti datog
radionuklida u biljci (Bq/kg) i koncentracije aktivnosti u zemljištu (Bq/kg), pri čemu se
podrazumevaju vrijednosti dobijene za sušene uzorke zemljišta i biljaka:

Slika 5. Formula

Transfer faktor radionuklida iz zemljišta u biljke zavisi od više faktora:

fizičkohemijskih karakteristika radionuklida, oblika nataložene padavine ili otpada, vremena
koje je proteklo od zagađenja, karakteristika zemljišta, tipa biljne kulture i načina obrade
zemljišta.

10
 Slika 6. Način usvajanja materija iz zemljišta preko vode

Transfer faktori dati u tabelama priručnika IAEA su vrednosti koje se odnose na

rastvorljiva jedinjenja koja imaju veću pokretljivost u sistemima zemljište – biljka.
Akumulacija radionuklida u biljnim kulturama koje se najčešće uzgajaju zavisi i od tipova
zemljišta. Razlike u transfer faktorima za različite vrste zemljišta može da varira i do dva reda
veličine. Karakteristike zemljišta koje utiču na ove vrijednosti su: minerološki i
granulometrijski satav zemljišta, organski sadržaj u zemljištu, pH i plodnost zemljišta.
Razlika u biološkim karakteristikama pojedinih biljnih vrsta takođe može biti uzrok u velikim
razlikama u transfer faktorima. Razlog tome su varijacije u metabolitičkim i biohemijskim
mehanizmima usvajanja radionuklida od strane biljka, hemijska priroda radionuklida,
mehanizmi detoksikacije, hidrološki uslovi u zemljištu, biljkama dostupne koncentracije u
rizosferi u zemljištu. Plodnost zemljišta, trajanje vegetativnog perioda i karakter distribucije
korijenog sistema u zemljištu takođe utiču na transfer faktor. Razlika u akumulaciji preko
korijenog sistema među različitim biljnim vrstama može biti i za faktor 100. Radionuklidi se
najčešće akumuliraju u lišću i stablu, dok se mnogo manje koncentrišu u plodu.

11
 Tabela 2. Primjer za transfer faktore za Ra iz zemljišta u biljku

3. TEHNOLOŠKI MODIFIKOVANA PRIRODNA RADIOAKTIVNOST

Pojam tehnološki modifikovana prirodna radioaktivnost (engl. Technologically

Enhanced Naturally Occurring Radioactive Material - TENORM) je uveden polovinom 70-ih
godina XX vijeka, a označava izlaganje prirodnim izvorima zračenja koje se ne bi pojavilo
bez prethodne tehnološke aktivnosti koja nije provedena u cilju dobivanja zračenja.
Kako nastaje TENORM?
Najkraće i najjednostavnije rečeno - nastaje ljudskom aktivnosti u prirodnom
okruženju. Čovjek svojim aktivnostima nastoji da iskoristi sve potencijalne prirodne resurse
za stvaranje materijalnih vrijednosti što ima za posljedicu prostornu preraspodjelu prirodnih
resursa. Većina prirodnih resursa u normalnim uslovima sadrži tragove prirodnih
radionuklida. Preduzete aktivnosti u pojedinim dijelovima životne sredine dovode do
poremećaja ekološke ravnoteže, odnosno do preraspodjele prirodne radioaktivnosti. Ako bi se
zračenje radioaktivnih izvora iz nenarušene sredine podrazumijevalo za nulti nivo prirodne
radioaktivnosti tada određene tehnološke aktivnosti doprinose dodatnom ozračivanju
stanovništva. Tehnološki postupci koji dovode do povećanja prirodne radioaktivnosti su
najčešće: eksploatacija uglja i ostalih fosilnih energenata, sagorijevanje uglja u
termoelektranama i raznim postrojenjima, eksploatacija i prerada različitih mineralnih
sirovina, prerada i upotreba fosfatnih ruda, upotreba fosfatnih đubriva, ispuštanje produkata
sagorijevanja iz individualnih ložišta, sagorijevanje nafte i naftnih derivata u industrijskoj
primjeni i motorima u saobraćaju. TENORM nastaje prilikom svih velikih zemljanih radova,
te prilikom izgradnje velikih hidroenergetskih i hidromelioracionih objekata i sl. Odlagališta
otpada na koja se deponuju ostaci od prerade rude takođe predstavljaju potencijalne lokalitete
sa narušenom prirodnom radioaktivnosti.

12
 TENORM se može uvrstiti i povećanje koncentracije gasa radona u zatvorenim
prostorima. Procjene su da radon učestvuje sa oko 50% u individualnoj dozi prirodnih izvora i
sa oko 75% godišnje efektivne ekvivalentne doze primljene iz zemaljskih izvora. Veći dio te
doze se dobiva inhalacijom ovog radionuklida u zatvorenom prostoru, gdje se radon, nakon
emanacije iz zemljišta i građevinskih materijala, nagomilava.
Eksploatacija uglja i sagorijevanje uglja u termoelektranama predstavljaju, u našim
uslovima, potencijalno najznačajniji proces za stvaranje TENORM-a. Sagorijevanjem uglja u
TE prirodna radioaktivnost prisutna u uglju se koncentrira u čvrstim ostacima sagorijevanja,
šljaci i pepelu. Koncentracije prirodnih radionuklida u otpadu su nekoliko puta veće nego u
okolnom zemljištu, a sav otpad iz proizvodnje se odlaže na odlagališta, te prisutni
radionuklidi zbog velikog vremena poluraspada ostaju trajna opasnost, tj. postaju izvor
produžene izloženosti zračenju i time potencijalni ekološki i zdravstveni problem. Trenutne
procjene svjetske upotrebe uglja pokazuju da se oko 40% iskopanog uglja koristi u
proizvodnji električne energije, oko 10% u domaćinstvu, dok se oko 50% koristi u drugim
industrijama. Proizvodnja 1 GW električne energije u termoelektrani, prema procjenama,
rezultira kolektivnom efektivnom dozom od 20 Sv po čovjeku.

Tabela 3. Procjena godišnje efektivne doze po glavi stanovnika pri vađenju i obradi materijala iz zemlje.

Za proizvodnju električne energije, ali i u domaćinstvu, se koriste i drugi izvori

odnosno minerali iz zemlje, kao što su nafta i prirodni gas. Procijenjene godišnje efektivne
doze po glavi stanovnika od upotrebe ovih energenata iznose 10 nSv pri upotrebi nafte,
odnosno 1 nSv pri upotrebi prirodnog gasa. Mjerenja su pokazala da geotermalne tekućine
sadrže uglavnom radionuklide uranijumovog niza.

13
 3.1. TENORM na području Tuzle i Lukavca, BiH

Područje Tuzlanskog kantona raspolaže raznovrsnim prirodnim resursima, a dva

najvažnija mineralna resursa su ugalj i kamena so. Ležište soli je jedino ove vrste u BiH, dok
je prema rezervama uglja ovaj prostor najveće energetsko područje. Područje Kantona ima
znatne rezerve i drugih minerala: kvarcnog pijeska, kamenih agregata, magnezita, krečnjaka.
Eksploatacija mineralnih sirovina i drugih materijala ima već stogodišnju tradiciju i
omogućila je razvoj različitih privrednih grana, gdje industrijska proizvodnja zauzima
najznačajnije mjesto. Izdvajaju se proizvodnja i prerada uglja, proizvodnja električne energije,
sono-hemijska industrija, metalna i elektro-industrija, kao i industrija građevinskog
materijala. Intenzivna eksploatacija i tehnološki postupci u industrijskoj proizvodnji
narušavaju ekološku sliku sredine i dovode do značajne preraspodjele prirodne
radioaktivnosti. Ako se uzme u obzir da je veliki broj industrijskih objekata smješten na
području gradova Tuzle i Lukavca, onda se može reći da su to ekološki najugroženija mjesta.
Za ove gradove je karakteristično da su industrijske zone smještene u gusto naseljenim
područjima. Prisutna industrijska postrojenja svojim tehnološkim postupcima utiču na kvalitet
okoliša na više načina, a posebno preko emisije štetnih zagađujućih supstanci. Zagađenje
utiče na vazduh, površinske i podzemne vode, zemljište, biljke, životinje i naravno na ljude.
Industrijski objekti koji daju određene doprinose nivoima tehnološki modifikovane prirodne
radioaktivnosti u svim ambijentalnim sredinama na području Tuzle i Lukavca su
termoelektrana, fabrika siporeksa, fabrika soli, livnica čelika, fabrika sode, fabrika koksa,
fabrika cementa, rudnici uglja, soli i krečnjaka. Pored navedenih industrijskih objekata ne
treba zanemariti ni doprinos od kotlovnica i individualna ložišta u periodu grijanja, i posebno
izduvne gasove iz motornih vozila.

14
 ZAKLJUČAK

Kada se govori o zaštiti okoliša posebnu pažnju treba posvetiti prirodnim izvorima
radioaktivnosti i uticaju radioaktivnosti na zdravlje čovjeka. Istraživanja o radioaktivnosti
okoliša treba usmjeriti na kontinuirano praćenje radijacionih nivoa u svim sredinama.
Potrebno je prepoznati radiološki osjetljive lokacije odnosno potencijalne izvore tehnološki
modifikovane prirodne radioaktivnosti. U radu je obrađen pojam TENORM-a, navedeni su
neki od mogućih izvora, a posebna pažnja je posvećena industrijskom području Tuzle i
Lukavca. Provedena mjerenja specifične aktivnosti prirodnih radionuklida u obradivim
uzorcima tla na ovom lokalitetu su poslužila za izračunavanje veličina koje ukazuju na
radioekološku sliku ispitivanog područja. Dobivene vrijednosti odgovaraju vrijednostima
svjetskog prosjeka.

15
 LITERATURA

[1] UNSCEAR 2000 Report to the General Assembly, with scientific annexes, Sources
and effects of ionizing radiation, United Nations Scientific Committee on the Effects of
Atomic Radiation, United Nations, New York, 2000.
[2] Adrović, F., Ninković, M.: Radioaktivnost i radijacioni nivoi u okolini
termoelektrane, Institut za Nuklearne nauke Vinča, Beograd, 2005.
[3] Kasumović, A.: Uticaj tehnološki modifikovane prirodne radioaktivnosti na
radijacione nivoe u životnoj sredini gradova Tuzle i Lukavca, doktorska disertacija, Prirodno-
matematički fakultet, Univerzitet u Tuzli, maj 2011.
[4] Privreda Tuzlanskog kantona, www.vladatk.kim.
[5]Hafezi, S., Amidi, J., Attarilar, A., Concentration of natural radionuclides in soil and
assessment of external exposure to the public in Tehran, Iranian Journal of Radiation
Research, ISSN 1728- 4554, Vol. 3 No. 2, September 2005, pp. 85-88

16