Ionizirajue zraenje Ionizirajue se zraenje pojavljuje u dva oblika - valovi i estice, na visokofrekventnom kraju energijskog spektra (10 16 Hz i vie).

Ionizirajue zraenje prolaskom kroz materiju proizvodi elektriki nabijene estice koje se zovu ioni. Ovaj se proces naziva ionizacija. Ionizirajue zraenje obuhvaa rendgensko i gama-zraenje te razliite vrste snopova atomskih i subatomskih estica velike brzine. Zajedniko je svojstvo svih vrsta ionizirajueg zraenja njihovo atomsko i subatomsko podrijetlo, kao i relativno velika energija koja im omoguuje da vre ionizaciju. Meutim, nain kako do te ionizacije dolazi razlikuje se prema vrsti zraenja. Ionizirajue zraenje ima sposobnost utjecaja na velike kemijske molekule od kojih su sastavljena sva iva bia te na taj nain uzrokuje znaajne bioloke promjene. Postoji nekoliko vrsta ionizirajueg zraenja: X-zrake i gama zrake, kao to je svjetlo, predstavljaju energiju koja se prenosi valovima bez pomicanja materijala (npr. toplina i svjetlo vatre ili sunca koji putuju kroz prostor). X-zrake i gama zrake su prividno identine, osim to X-zrake ne dolaze iz jezgre atoma. Za razliku od svjetla te obje vrste zraka imaju veliku sposobnost prodiranja te mogu proi kroz ljudsko tijelo. Debele barijere od betona, olova ili vode se koriste kao zatita od tih zraka. Alfa estice imaju pozitivan elektrini naboj i emitiraju se iz tekih elemenata prisutnih u prirodi kao to su uran i radij, kao i iz nekih umjetno proizvedenih elemenata. Zbog njihove relativno velike veliine te se estice se lako sudaraju s materijom i brzo gube svoju energiju. One zbog toga imaju malu sposobnost prodiranja te ih je mogue zaustaviti s prvim slojem koe ili arkom papira. Meutim, ukoliko se unesu u tijelo, na primjer disanjem ili gutanjem, alfa estice mogu utjecati na tjelesne stanice. Unutar tijela, zato to predaju svu svoju energiju na relativno maloj udaljenosti, alfa estice mogu uzrokovati vee bioloke tete od drugih vrsta zraenja. Beta estice su brzi elektroni izbaeni iz jezgre atoma. Ove su estice puno manje od alfa estica i mogu prodrijeti u vodu ili ljudsko tkivo do dubine od 1 do 2 centimetra. Beta estice emitiraju mnogi radioaktivni elementi. Mogue ih je zaustaviti slojem aluminija debljine nekoliko milimetara. Svemirsko zraenje se sastoji od estica razliitih energija ukljuujui i protone koji bombardiraju povrinu zemlje iz svemira. To je zraenje intenzivnije na veim nadmorskim visinama. Na razini mora zemljina je atmosfera najgua i daje najveu zatitu od svemirskog zraenja. Neutroni su estice koje takoer imaju veliku mo prodiranja. Na zemlji, oni uglavnom nastaju cijepanjem ili fisijom odreenih atoma unutar nuklearnog reaktora. Voda i beton su najee koriteni zatitni omotai za sprjeavanje neutronskog zraenja iz jezgre nuklearnog reaktora. Vano je razumjeti da ionizirajue zraenje ne uzrokuje da tijelo postane radioaktivno. Meunarodni znak ionizirajueg zraenja osmiljen je prije pedesetak godina, za interne potrebe, na kalifornijskom Sveuilitu Berkeley u laboratoriju koji se bavio zraenjem. Taj se dizajn, popularno nazvan trolistom (trifoil) izuzetnom brzinom proirio kroz SAD, ali je isprva plava podloga, zamijenjena vidljivijom utom. Kako je znak ve bio u irokoj uporabi, Meunarodna organizacija za standardizaciju imala je lagan zadatak da godine 1975., pod kodom ISO 361-1975(E), standardizira meunarodni znak ionizirajueg zraenja (Basic ionizing radiation symbol) kao est jednakih krunih isjeaka, tri grimizno ljubiasta i tri uta, s centralnim krugom. Izvori zraenja i njihova primjena Izvori zraenja mogu biti prirodni i umjetni. U prirodne spadaju kozmiko zraenje i zraenje iz Zemlje. Kozmiko zraenje dolazi iz Svemira, djelomino se apsorbira u atmosferi te dolazi do Zemlje. Sadri estice raznih energija te ima neutronsku komponentu, koja daje brzinu doze do 25 mSv/godinu, te direktno ionizirajuu komponentu od 0,25 do 0,30 mSv/godinu. Intenzitet zraenja ovisi o geografskoj irini, pa je vei prema polovima, te raste s nadmorskom visinom. Zraenje iz Zemlje potjee iz materijala u stijenama kao to su izotopi kalija i rubidija te dvije porodice radioaktivnih elemenata koje nastaju raspadom urana i torija. Godinja doza prirodnog zraenja, uzevi u obzir kozmiko i zemljino zraenja, na razini mora iznosi za granit 1,43 mSv/godinu, a za sedimentnu stijenu 0,76 mSv/godinu. I materijal od kojeg su izgraeni stanovi sadri radioaktivnost. Tako drvena kua ima godinju aktivnost od 1,04 mSv, a ona od cigli i betona 3,0 mSv. U posljednje se vrijeme posebna panja posveuje radonu, radioaktivnom plinu nastalom raspadom radija (226Ra). Koncentracija ovog plina moe biti jako visoka u zgradama od cigli napravljenih od gorivog otpada u termocentralama. To moe biti pogubno za zdravlje ljudi, pogotovo ukoliko se prostorije slabo provjetravaju. Uz ove prirodne izvore ovjek je proizveo i niz umjetnih izvora zraenja, bilo da se radi o aparatima koji proizvode razliita zraenja, ili se radi o radioaktivnim kemikalijama. Ovakvi se izvori koriste u atomskim centralama kao izvor energije, u industriji za kontrolu kvalitete materijala, u prehrani za sterilizaciju hrane, u gospodarstvu za stvaranje mutanata, te time i novih sojeva s biranim svojstvima, te u irokom spektru medicinskih zahvata od sterilizacije pribora pa do unitavanja tumorskog tkiva. Upotreba ovih umjetnih izvora zraenja znatno poveava doze zraenja koje prima pojedinac, ali i ovjeanstvo, odnosno ivi svijet kao cjelina. Najvie se zraenja prima prilikom raznih radiografskih snimanja, pa se poduzimaju mjere kako bi se ona svelo na razumne mjere, te maksimalno zatitilo djelatnike koji rade s ovakvim izvorima zraenja. Stoga i postoje stroge zdravstvene kontrole i svaki od djelatnika koji radi s izvorima zraenja mora nositi dozimetar koji oitava ukupnu dozu zraenja primljenu kroz odreeno razdoblje. Osim toga mjere se i zagaenja radioaktivnou u prostorijama gdje se ovakvi izvori primjenjuju. Tako za profesionalce koji rade s izvorima zraenja, efektivna doza na cijelo tijelo moe biti do 20 mSv godinje tijekom uzastopnih pet godina, odnosno eventualno ponekad i vie ali maksimalno do ukupno 5x20mSv. Za uenike od 16 do 18 godina koji se pripremaju za rad s izvorima zraenja, doza na cijelo tijelo je ograniena na 6 mSv godinje, dok je za ostalo stanovnitvo ona do 1 mSv godinje. Moe biti i do 5 mSv tijekom jedne godine, ali uz uvjet da zadovolji kriterije da u pet uzastopnih godina ne pree ukupno 5 mSv

prirodni izvori

49% 12% 27% 10%

umjetni izvori

51% 40% 5% 5% 1%

kozmiko zraenje radioizotopi izvan tijela radioizotopi u tijelu

rendgen dijagnostika radioterapija radioaktivni otpaci ostali umjetni izvori

Udio pojedinih izvora ionizirajuih zraenja kojima je ovjek izloen Radionuklidi nastali ljudskim djelovanjem Ljudi koriste radioaktivnost oko stotinu godina i kroz to vrijeme neki radionuklidi su nastali ljudskim djelovanjem. Koliine takvih nuklida su manje nego koliine kozmogenikih radionuklida. Oni obino imaju krae vrijeme poluraspada od praiskonskih i kozmogenikih nuklida. Zabranom testiranja nuklearnog oruja iznad povrine zemlje, zabiljeen je pad tako nastalih radionuklida. Evo nekih od nuklida koji su nastali ljudskim djelovanjem: Radionuklidi nastali ljudskim djelovanjem Nuklid Poluivot Izvor Nastao testiranjem oruja i u fisijskim reaktorima; postrojenja za preradu, nastao proizvodnjom nuklearnog oruja

Simbol
3

Tricij Jod 131 Jod 129 Cezij 137 Stroncij 90 Tehnecij 99m Tehnecij 99 Plutonij 239

H I I

12.3 god.

131

8.04 dana Produkt fisije u reaktorima i testiranju oruja, medicinsko lijeenje bolesti titnjae 1.57 x 107 god. Produkt fisije u reaktorima i testiranju oruja 30.17 god. Produkt fisije u reaktorima i testiranju oruja 28.78 god. Produkt fisije u reaktorima i testiranju oruja 6.03 sati Produkt raspada 99Mo, koriten u dijagnostike svrhe 2.11 x 105 god. Produkt raspada 99mTc 2.41 x 104 god. Nastao neutronskim ( 238U + n--> 239U--> 239Np +--> 239Pu+) bombardiranjem
238

129

137

Cs

90

Sr Tc

99m

99

Tc Pu

239

Zatita od radioaktivnosti Utjecaj zraenja na ovjeka Bioloke uinke zraenja moemo podijeliti u dvije grupe. Jedni su deterministiki (nestohatiki), a drugi su stohastiki uinci. Deterministiki su uinci posljedica gubitka velikog broja stanica i nastaju primjenom velikih doza zraenja i vidljivi su brzo nakon ozraenja. Da bi uinak bio vidljiv potrebna je odreena koliina ("prag") zraenja. Stohastiki uinci, kao to su mutacije, nasljedne promjene, te tumori vidljivi su tek nakon odreenog vremena latencije, za njih nema praga, tj. moe ih izazvati i veoma mala doza zraenja. Stoga ih se niti ne moe predvidjeti, kao to se to moe uiniti za tono odreeni - determinirani uinak, nego ih se moe statistiki predvidjeti. Stohastiki uinci mogu nastati u somatskim ali i u spolnim stanicama, pa se promjene mogu prenijeti na potomstvo (nasljedne promjene, indukcija leukemija, mentalna retardacija, malformacije, smrt ploda). Zraenje moe izazvati itav spektar nasljednih promjena koje mogu biti veoma male, poput promjene pojedinom genu, vee, poput onih nastalih lomovima kromosoma i spajanjem preostalih dijelova, do veoma opsenih kada se mijenja i broj kromosoma. Jasno je da e i bioloke posljedice biti to tee to su promjene genoma opsenije, a veoma velike promjene, uslijed odumiranja stanica, tkiva, te organa, nespojive su sa ivotom jedinke. Treba uoiti da uinci zraenja ne ovise samo o apsorbiranoj dozi zraenja, koja je omjer predane energije zraenja i mase tkiva (jedinica je Gray -Gy), nego i o vrsti zraenja i o ozraenoj tvari. Znai da e jednaka apsorbirana doza razliitih vrsta zraenja izazvati i razliite bioloke uinke pa se govori o ekvivalentnoj dozi zraenja. Ona osim apsorpcije energije po masi tkiva vodi rauna i o vrsti zraenja i o distribuciji energije u tkivu, to omogui izravno usporeivanje uinaka raznih vrsta zraenja u raznim tkivima, a jedinica ekvivalentne doze je J/g i to je 1 Sv (Sievert). Uz mutacije, navedene potencijalne maligne promjene, u kasne posljedice zraenja spadaju zamuenje one lee, degenerativne promjene u pluima, oteenja bubrega (glomerulonefritis), te skraenje ivotnog vijeka, zbog navedenih ali i drugih razloga. Smrt jedinke nastane radi tekih, nepopravljivih oteenja tkiva i organa. Ako je ovjek po cijelom tijelu primio dozu veu od 2 Gy, te ako nije uslijedila adekvatna pomo, uslijedit e smrt. Znatno vee doze, 100 Gy ili vee, oteuju mozak i krvne ile te smrt uslijedi nekoliko minuta nakon zraenja, pa i tijekom zraenja, a moe uslijediti i unutar 48 sati od incidenta. Doze od 10 do 100 Gy otete probavni trak, pa uslijedi veliki gubitak tekuine i elektrolita, a nastanu i infekcije, pa smrt uslijedi nakon 3 do 5 dana, ukoliko nije uslijedila odgovarajua intervencija (davanje infucija, presaivanje kotane sri) Doze od 2 do 10 Gy otete najvie krvotvorno tkivo. U cirkulaciji postupno nestaju krvne stanice pa je smanjena koagulabilnost krvi (nema trombocita), poveana osjetljivost na infekcije (nema leukocita), a manjak eritrocita otea opskrbu tkiva kisikom. Smrt nastupa unutar 10 do 30 dana ukoliko se nije interveniralo (presaivanje kotane sri). Za mogui oporavak, ukoliko je lijeenje odgovarajue, treba do potpunog oporavka proi i nekoliko godina. Naveden su granice okvirne, temeljene preteno na rezultatima

dobivenim na eksperimentalnim ivotinjama, te nakon pojedinih incidenata kada su ljudi, najee radi greaka na reaktorima, bili izloeni zraenju. Radioaktivni otpad (RAO) Radioaktivni materijali koji se koriste u razliitim primjenama postaju, nakon nekog vremena, djelomino ili potpuno neupotrebljivi, ali esto i dalje zadre veliki dio radioaktivnosti koju su imali - ili stekli - za vrijeme uporabe (npr. istroeni izvori zraenja ili iskoriteno nuklearno gorivo). Ako ih se ne moe (ili ne isplati) preraditi za ponovnu ili daljnju uporabu, odnosno ako nakon prerade preostanu neupotrebljive radioaktivne tvari, dobiva se radioaktivni otpad. Njegova e se radioaktivnost s vremenom smanjivati, te moe postati neznatnom ve za nekoliko dana ili mjeseci, ali (ovisno o vrsti aktivnih atoma koje sadri) otpad moe ostati opasno radioaktivan jo mnogo godina (pa i mnogo tisua godina). Osim toga, u procesu koritenja radioaktivnih materijala - ukljuujui i njihovo dobivanje, obradu, uvanje, prijevoz i eventualnu preradu - mogu postati radioaktivnima i mnogi obini materijali (npr. ambalaa ili procesne tekuine) i predmeti (posude, oprema ili odjea) koji s njima dolaze u dodir ili su u njihovoj blizini. Uzrok tomu najee je fiziki prijenos radioaktivnih atoma (radionuklida) na okolne tvari, koji se uvijek ne moe sprijeiti ili barem dovoljno ograniiti, a u nekim procesima (npr. u reaktoru) moe radioaktivnost u okolnim materijalima biti i inducirana zraenjem (poglavito neutronima). Takvi "obini" predmeti i tvari - koji su postali oneieni, odnosno radioaktivni u procesu koritenja izvorno radioaktivnih materijala - ine danas u svijetu po obujmu najvei dio radioaktivnog otpada. No, to nije najvaniji i najopasniji dio radioaktivnog otpada. Ono to je zapravo - i opravdano - privuklo pozornost najire javnosti jest relativno mala koliina vrlo opasnog i visokoaktivnog otpada koji nastaje u reaktorima nuklearnih elektrana. To je ponajprije iskoriteno nuklearno gorivo, odnosno visokoaktivni otpad koji preostaje nakon njegove eventualne prerade. Iako ini tek nekoliko postotaka volumena ukupnog radioaktivnog otpada u svijetu, visokoaktivni otpad sadri vie od 90% njegove radioaktivnosti. Radioaktivnost RAO-a Vea nuklearna elektrana (od 1 000 MW) obino troi oko 100 tona nuklearnog goriva (obogaenog urana) svake tri godine. To se gorivo dobiva razliitim fizikalnim i kemijskim postupcima proiavanja i obrade uranovih izotopa iz uranove rudae, te prije uporabe jo uvijek predstavlja prirodni materijal u pogledu radioaktivnosti, mada nekoliko desetaka tisua puta aktivniji (oko 10 12 Bq) od npr. jednake mase obinog kamena. (U radioaktivni otpad, zapravo, treba ubrojiti i jalovinu iskoritene uranove rudae, koja svojom koliinom znatno nadmauje sve ostale radioaktivne materijale koji se koriste u nuklearnoj industriji. No, ona je vrlo male aktivnosti i moe se odlagati na mjestu nastanka, odnosno u rudnike, bez prethodne obrade.) Meutim, u reaktorskim nuklearnim procesima stvara se u gorivu velika koliina umjetnih radionuklida (od kojih je veina mnogo aktivnija od urana), tako da mu je radioaktivnost u normalnom pogonu reaktora (odnosno u trenutku vaenja iz reaktora) oko milijardu puta vea nego prije ulaska u reaktor (oko 1021 Bq za promatranih 100 tona). Upravo ti umjetno proizvedeni radionuklidi u iskoritenom nuklearnom gorivu najvei su dio radioaktivnog otpada koji nastaje u svim civilnim djelatnostima u svijetu. Njihova radioaktivnost mnogostruko je vea nego svih ostalih prirodnih i umjetnih radioaktivnih materijala koji se u tim djelatnostima uope koriste. Ukupna umjetna radioaktivnost, sadrana u reaktorima svih nuklearnih elektrana na Zemlji potkraj dvadesetog stoljea, iznosi oko 1023 Bq. To je oko 10 puta vie od prirodne radioaktivnosti svih oceana, odnosno oko 100 puta manje od procijenjene radioaktivnosti cijele Zemljine kore. No, radi usporedbe, u vie od 1500 pokusnih eksplozija nuklearnog oruja izmeu 1945. i 1985. godine, umjetni radionuklidi isputeni u okoli imali su sveukupnu radioaktivnost oko 20 puta veu od navedenog iznosa sadranog u nuklearnim elektranama. Na sreu, od trenutka vaenja nuklearnog goriva iz reaktora (ili prestanka rada reaktora), radioaktivnost mu se umanji nekoliko puta ve prvoga dana, te vie od 100 puta u prvoj godini, i jo oko 20 puta u sljedeih sto godina. Zato s globalnog ekolokog stajalita ukupna radioaktivnost svih dananjih nuklearnih elektrana ipak nije znatna: samo nekoliko godina nakon njihova zatvaranja bila bi ona tek mali postotak prirodne radioaktivnosti oceana, a u odnosu na radioaktivnost kontinentalnih ploa bila bi posve zanemariva. I nakon eksplozije nuklearne bombe aktivnost radionuklida izbaenih u okoli naglo se smanjuje, ak i bre nego iskoritenog reaktorskog goriva, tako da nuklearni pokusi nisu uzrokovali zamjetnu globalnu akumulaciju radioaktivnosti - iako je spomenuti nominalni zbroj svih poetnih aktivnosti iznosio oko 20% ukupne radioaktivnosti Zemljine kore. Problem RAO-a Ako se sve to ima na umu, postavlja se pitanje zato se uope radioaktivni otpad iz miroljubivih nuklearnih djelatnosti poima kao tako veliki problem? Razloga, dakako, ima vie. Miroljubive djelatnosti, za razliku od utrke u nuklearnom naoruanju (koja je, uostalom, u meuvremenu prestala), moraju voditi rauna o zatiti ovjekova zdravlja i okolia, ve i stoga to je najira javnost o njima znatno bolje obavijetena i moe na njih vie utjecati. Usto, nuklearne se elektrane ne nalaze na dalekim pacifikim otocima, duboko u pustinjama ili pod zemljom u nenastanjenim krajevima (gdje su nekad obavljani vojni pokusi), nego relativno blizu gusto naseljenih urbanih podruja koja trebaju elektrinu energiju. Visokoaktivni materijal koji tu nastaje neposredno bi ugrozio ivote velikog broja ljudi u blioj okolici, kada ne bi bio na odgovarajui nain izoliran za vrijeme uporabe, odnosno sve dok ne bude otpremljen. Ali, kamo? Upravo su vojni nuklearni pokusi (i neki postupci odlaganja otpada) pokazali da se radionuklide openito ne moe tako raspriti u okoli, a da se posve iskljui vjerojatnost njihova kasnijeg koncentriranja na nekim mjestima, napose u nekim ivim organizmima. To je jedan od odluujuih razloga za odbacivanje naizgled najprivlanijeg rjeenja - da se iskoriteno gorivo jednostavno potopi u oceane gdje bi se, kada degradiraju posude u kojima je dovezeno, jednostavno razrijedilo u golemoj vodenoj masi. Iako je ukupna masa do sada koritenog nuklearnog goriva posve zanemariva u usporedbi s koliinom morske vode - a ni prosjenu radioaktivnost ne bi joj uvealo vie od nekoliko postotaka (ako najprije odlei u skladitima pedesetak godina nakon vaenja iz reaktora, odnosno ako barem tako dugo ne procuri iz posuda u koje je pakirano) - postignuta je iroka meunarodna suglasnost da otpad ne valja odlagati na taj nain. Nije problem samo u tome to bi se radionuklidi raspreni u vodi mogli akumulirati na pojedinim mjestima, odnosno u nekim organizmima. ak i bez toga odlaganje radioaktivnog otpada u more nije dugorono rjeenje koje bi omoguilo nastavak i razvoj koritenja nuklearne energije i drugih primjena radioaktivnih materijala. Poetno se brzo smanjivanje radioaktivnosti istroenog nuklearnog goriva kasnije sve vie usporava, te bi se takvim odlaganjem nakon nekog vremena ak i prosjena radioaktivnost oceana poela zamjetno poveavati. Ne bi to poveanje bilo tako veliko da bi ljudi postali neposredno ugroeni radioaktivnim zraenjem vodene mase, ali je posve nepredvidivo kakve bi posljedice moglo imati u moru kao ivotnoj zajednici. A u posljednjim smo

desetljeima nauili da i relativno male globalne promjene, koje ovjek svojom djelatnou unosi u ekosustav, mogu izazvati znatne nepoeljne uinke na razliita iva bia, pa i na ljudsko zdravlje. Stoga je prevladalo miljenje da radioaktivni otpad treba to bolje izolirati od okolia tako dugo dok ne prestane biti opasan. More je za tu svrhu posve nepodesna sredina, ne samo stoga to pogoduje raznoenju materijala, nego i zbog kemijske agresivnosti prema posudama u kojima se otpad nalazi. (U meuvremenu je, ipak, u more bilo potopljeno barem 10 17 Bq radioaktivnog otpada.) Kamo sa RAO-om Budui da nije mogue - a ne bi bilo ni etiki prihvatljivo - planirati nadzor nad dananjim otpadom i u dalekoj budunosti (za reaktorsko gorivo trebao bi potrajati tisuama godina), a tehniki jo nije ostvarivo njegovo sigurno odvoenje sa Zemlje, preostaje jedino rjeenje da se otpad odlae na takva mjesta gdje prirodni procesi nee pogodovati postupnom prodoru radionuklida u biosferu. U tome pogledu zadovoljavajue dugorone odlike imaju neki stabilni geoloki slojevi u vrstom tlu, na graevinski lako dostupnim dubinama, udaljeni od podzemnih vodotokova. Za sada se iskoriteno nuklearno gorivo (ili visokoaktivni otpad koji je preostao nakon njegove prerade) privremeno uva u posebnim skladitima kako bi se iskoristilo poetno razdoblje brzog opadanja njegove radioaktivnosti i tako pojednostavilo daljnje rukovanje s njim. Nakon toga, njegov dugoroni smjetaj - odlaganje - planira se stotinama metara duboko pod zemljom, u granitnim stijenama, naslagama soli ili drugim stabilnim slojevima, gdje e bez nadzora ostati trajno izoliran od okolia mnogo tisua godina, zahvaljujui prethodnoj obradi, pakiranju i razliitim preprekama izgraenima da sprijee njegovo prodiranje u okoli, a ponajvie zahvaljujui prirodnim svojstvima nepropusnosti odabrane lokacije odlagalita. I na radioaktivni otpad mnogostruko manje aktivnosti od iskoritenog nuklearnog goriva u pravilu se primjenjuje slian postupak obrada i izolacija od okolia u primjerenom odlagalitu u vrstom tlu - osim ako se ne radi o tako malim koliinama ili koncentracijama radionuklida da se otpadne tvari mogu isputati u okoli ili tretirati kao obian otpad. No, samo mali dio ostalog radioaktivnog otpada, onaj kojemu aktivnost vrlo sporo opada (poput radijevih izvora koritenih u prvoj polovici stoljea), treba smjestiti u duboka odlagalita kao i visokoaktivni otpad. Velika veina ukupnog radioaktivnog otpada moe se odlagati u objekte blizu povrine ili u razini tla, jer ga treba izolirati samo nekoliko stotina godina (ili manje) dok ne postane bezopasan. Za takvo, relativno kratko vremensko razdoblje moe se raunati na nepropusnost i trajnost izgraenih prepreka (posuda, zidova itd.), a mogue je planirati i nadziranje odlagalita - ali se ipak odabire prikladna lokacija kako bi se umanjila vjerojatnost da radionuklidi dospiju do ljudi i u sluaju neoekivanih nepovoljnih dogaaja. Priprema otpada za odlaganje Desetljea istraivanja i razvoja urodila su nizom provjerenih tehnolokih postupaka kojima se radioaktivni otpad prireuje za odlaganje, a uvrijeili su se i standardni nazivi za pojedine procese. Predobrada otpada poetni je korak koji se sastoji od sakupljanja i razvrstavanja otpada, te dekontaminacije i manjeg kemijskog prilagoavanja, a moe ukljuivati i vrijeme privremenog skladitenja. Osobito je vana jer je u pravilu upravo tada najbolja prilika za eventualno izdvajanje materijala za recikliranje, kao i otpada koji nije potrebno smatrati radioaktivnim. Osim toga, poeljno je i razvrstati radioaktivni otpad primjereno kasnijim mogunostima odlaganja (npr. za povrinsko ili za duboko odlagalite). Obrada radioaktivnog otpada sastoji se od operacija kojima je svrha poveati sigurnost ili ekonominost pohranjivanja otpada promjenom njegovih svojstava. Temeljni koncepti obrade su smanjivanje obujma otpada, uklanjanje radionuklida i promjena sastava otpada. Tipine operacije kojima se to postie ukljuuju: spaljivanje gorivog otpada ili preanje suhog otpada (smanjivanje zapremine); isparavanje ili proputanje tekueg otpada kroz filtre i ionske izmjenjivae (uklanjanje radionuklida); te izdvajanje kemijskih sastojaka npr. precipitacijom ili flokulacijom (promjena sastava). Za dekontaminaciju tekueg otpada esto treba kombinirati nekoliko spomenutih postupaka, a u procesu moe nastati sekundarni otpad (filtri, mulj itd.). Kondicioniranje radioaktivnog otpada ine operacije kojima se otpad prevodi u oblik prikladniji za rukovanje, prijevoz, skladitenje i odlaganje. To su operacije imobiliziranja i pakiranja. Uobiajeni postupci imobilizacije tekueg otpada su zalijevanje u bitumensku ili betonsku matricu (solidifikacija) za otpad manje radioaktivnosti, odnosno u staklenu matricu (vitrifikacija ili ostakljivanje) za visokoaktivni otpad. Imobilizirani i drugi kruti otpad obino se pakira u posude razliitih vrsta, od standardnih dvjestolitarskih elinih bavi do posebno konstruiranih posuda s debelim stjenkama, ovisno o vrstama i koncentraciji radionuklida, uz eventualno zapunjavanje materijalima odgovarajuih svojstava. Odlaganje je definitivno smjetanje otpada u odlagalite, bez namjere da se iz njega ikada vadi i bez nunog oslanjanja na dugorono nadgledanje i odravanje odlagalita. Uz prethodnu obradu i kondicioniranje, sustav prirodnih i izgraenih viestrukih barijera oko otpada u odlagalitu prua jamstvo da e se bilo kakvo isputanje radionuklida u okoli odvijati prihvatljivom sporou. Ima barijera koje osiguravaju potpunu izolaciju otpada u nekom vremenskom razdoblju, poput metalnih posuda, kao i takvih koje usporavaju prodor radionuklida u okoli, poput materijala kojim se zapunjava odlagalite ili stijene u kojoj je izgraeno. Odlagalita se mogu nalaziti na povrini ili na razliitim dubinama ispod zemlje, a posebnu skupinu ine duboka odlagalita u geoloki stabilnim i nepropusnim slojevima, namijenjena visokoaktivnom otpadu (kakvih za sada jo nema u redovitom pogonu). Za neka odlagalita moe se planirati ogranieno vrijeme institucionalne kontrole, ime se poveava sigurnost odlaganja kratkovjenog otpada. Bitno se, meutim, razlikuje pojam skladitenja, koji oznaava privremeno uvanje radioaktivnog otpada (pri emu je osigurana zatita okolia), kako bi se npr. olakala obrada, kondicioniranje i odlaganje otpada kada mu se umanji aktivnost. Specijalno, kratkovjeni otpad moe se skladititi dok mu aktivnost ne opadne toliko da se smije kontrolirano isputati u okoli ili odlagati kao obian otpad. Iako se za najvei dio radioaktivnog otpada planira izoliranje u odlagalitu ili barem odleavanje u skladitu, neki otpadni radioaktivni plinovi i tekuine mogu se i odmah kontrolirano isputati u okoli (unutar doputenih granica radioaktivnosti), to se takoer smatra postupkom odlaganja. Klasificiranje radioaktivnog otpada Otpadne radioaktivne tvari, koje nastaju u razliitim djelatnostima ili postupcima, mogu se meusobno razlikovati po mnogim svojstvima. Svaka se od tih razlika moe odraziti na nain pohranjivanja otpada. Razvrstavanje ili klasificiranje radioaktivnog otpada prema odreenim svojstvima pomae u pojedinim fazama, pa i u cjelokupnom procesu njegova pohranjivanja. Ipak, sa stajalita zatite ljudi i okolia, a napose u pogledu konanog odredita toga otpada, najvanije njegovo svojstvo je radioaktivnost, pa se upravo na razlikama u radioaktivnim svojstvima temelje najvanije klasifikacije radioaktivnog otpada. Radi lakeg komuniciranja, napose na meunarodnoj razini, te u svrhu okvirnog planiranja potreba za odlagalitima, razvijena je i openito prihvaena jednostavna klasifikacija radioaktivnog otpada prema aktivnosti i poluivotu radionuklida koje sadri. Otpad je razvrstan u nekoliko klasa na temelju kvalitativnog opisa i priblinih brojanih vrijednosti za njihovo razgranienje.

Prema ranijoj verziji klasifikacije iz 1970. godine, radioaktivni se otpad donedavno razvrstavao u tri osnovne klase: niskoaktivni otpad, srednjeaktivni otpad i visokoaktivni otpad - uz dodatno razluivanje kratkovjenog, dugovjenog i alfa otpada u prve dvije klase. Niskoaktivni otpad bio je definiran kao radioaktivni otpad tako niske aktivnosti da kod rukovanja i prijevoza nije potrebna dodatna fizika zatita od zraenja. Srednjeaktivni otpad imao je takvu aktivnost da se paketi s otpadom moraju izolirati dodatnim fizikim titom prilikom rukovanja i prijevoza, ali radioaktivnost mu nije tolika da bi trebalo osigurati i hlaenje otpada. Visokoaktivni otpad je ponajprije istroeno nuklearno gorivo, ako se deklarira kao otpad, ili otpad sline aktivnosti koji preostaje nakon recikliranja goriva, ali i svaki drugi otpad ija je radioaktivnost tako velika da razvija znatnu koliinu topline. Novim klasificiranjem iz 1994. godine uvedena je klasa izuzetog otpada, a klase niskoaktivnog i srednjeaktivnog otpada spojene su u jednu klasu, unutar koje se razlikuju dugovjeni i kratkovjeni otpad. Kod visokoaktivnog otpada nema znatnijih izmjena. Nova klasifikacija predlae se samo kao okvirna podjela (za otpad u vrstom stanju), uz ponavljano isticanje potrebe da se u svakoj konkretnoj situaciji procijene sva svojstva otpada (a, prilikom odlaganja, i znaajke odlagalita). Izuzeti otpad odreuje se na temelju tzv. razina oslobaanja za pojedine radionuklide u vrstim materijalima. BSS preciziraju da razine bezuvjetnog oslobaanja nee biti vee" od razina izuzimanja, a u RADWASS programu predloene numerike vrijednosti ovise o vrsti radionuklida i nalaze se u podruju od 0,1 Bq/g do 10 000 Bq/g. Nacionalni propisi mogu ustanoviti i vee granice radioaktivnosti za izuzeti otpad, no takvu bi praksu trebalo ograniiti samo na specijalne sluajeve koji e se pojedinano razmatrati. Osim toga, predvia se i mogunost uvjetnog izuzimanja, kod kojega granice aktivnosti ovise o postavljenim uvjetima. Ali kod bezuvjetnog bi izuzimanja meunarodni konsenzus o granicama radioaktivnosti imao veliku praktinu vanost, ne samo zato to bi se tako izuzeti otpad mogao bez ogranienja transportirati meu dravama, nego i stoga jer bi pridonosio opem povjerenju javnosti u standarde pohrane otpada. Nisko i srednjeaktivni otpad ne razdvaja se, kao prije, na niskoaktivni i srednjeaktivni otpad na temelju kriterija o dodatnoj zatiti prilikom rukovanja i transporta (kao numerika granica openito je bila prihvaena kontaktna brzina doze od 2 mSv/h). Iz perspektive sigurnosti odlaganja otpada kao najvanijeg mjerila za klasifikaciju, ta razlika vie se ne ini vanom. Stoga nova, sjedinjena klasa obuhvaa iroki raspon radioaktivnosti, od granice izuzimanja do visokoaktivnog otpada. Najvei utjecaj na mogunosti odlaganja nisko i srednjeaktivnog otpada ima sadraj dugovjenih radionuklida, napose ako su to alfa emiteri, pa zato razlikujemo dvije podklase. Kratkovjeni otpad sadri male koncentracije dugovjenih radionuklida (kojima je poluivot dui od 30 godina). Institucionalni nadzor nad odlagalitem znatno e umanjiti opasnost od takvog otpada, ak i ako je u poetku sadravao visoke koncentracije kratkovjenih radionuklida. Ipak, zbog moguih velikih razlika u aktivnosti, ne moe se openito predvidjeti najpodesniji nain odlaganja, mada je jasno da nema potrebe za dubokim geolokim odlagalitem. Na sigurnost odlaganja znatno utjee nain pakiranja otpada i (ako je potreban) sustav izgraenih prepreka u odlagalitu. Dugovjeni otpad sadri tako veliku koliinu dugovjenih radionuklida da je potrebna djelotvorna izolacija od biosfere u dugom vremenskom razdoblje, za to se u pravilu predvia duboko geoloko odlaganje. Na temelju analize moguih scenarija za odlagalite u blizini povrine (tipini graevinski radovi u podruju odlagalita nakon isteka vremena institucionalne kontrole) odabrana je specifina aktivnost od 4000 Bq/g dugovjenih alfa emitera za pojedini paket otpada kao granica iznad koje otpad treba smatrati dugovjenim (te se ne smije odlagati blizu povrine). K tome, neke drave u takvim odlagalitima ne ele imati veinu otpada blizu te granice, to se osigurava dodatnim zahtjevom da prosjena specifina aktivnost ukupnog otpada ne prelazi 400 Bq/g. Iako se navedeno ogranienje koncentracije dugovjenih radionuklida odnosi samo na alfa emitere, potrebno je kontrolirati i druge dugovjene radionuklide (npr. jod-129 ili tehnecij-99). Ovisno o okolnostima, u nacionalnoj se regulativi i za njih mogu propisati odgovarajua ogranienja. Visokoaktivni otpad uglavnom zadrava znaenje iz dosadanje klasifikacije. On sadri visoke koncentracije i kratkovjenih i dugovjenih radionuklida i razvija znatnu koliinu topline radioaktivnim raspadom. Unato smanjivanju radioaktivnosti tijekom vremena, takva e obiljeja u pravilu zadrati jo stoljeima. Nakon poetnog razdoblja brzog pada aktivnosti u prvih desetak godina nakon vaenja iz reaktora, radioaktivnost istroenog nuklearnog goriva jo uvijek ostaje u rasponu od 5x10 16 Bq/m3 do 5x1017 Bq/m3, emu odgovara toplinska snaga od 2 kW/m3 do 20 kW/m3. Nia toplinska vrijednost, 2 kW/m 3, odabrana je za priblino razgranienje visokoaktivnog otpada od ostaloga. Tono odreivanje te granice nije osobito vano za odlaganje otpada, jer postoji opa suglasnost da je potreban visok stupanj izolacije od okolia (u dubokom odlagalitu) i za otpad znatno manje aktivnosti. Klasifikacija radioaktivnog otpada Naziv klase 1. Izuzeti otpad Tipine znaajke Aktivnosti ne prelaze razine oslobaanja (koje se temelje na ogranienju godinje doze ispod 0.01 mSv za osobe u puanstvu) Aktivnosti iznad razina oslobaanja i toplinska snaga ispod (priblino) 2kW/m3 Odlaganje Bez radiolokih ogranienja

2. Nisko i srednjeaktivni otpad 2.1.Kratkovjeni otpad

Ograniena koncentracija dugovjenih radionuklida (ogranienje za dugovjene alfa emitere iznosi 4 000 Bq/g za pojedinane pakete i 400 Bq/g za prosjeni iznos u svim paketima)

Odlaganje blizu povrine ili u duboko geoloko odlagalite Duboko geoloko odlagalite Duboko geoloko odlagalite

2.2. Dugovjeni otpad

Koncentracije dugovjenih radionuklida prelaze navedena ogranienja za kratkovjeni otpad Toplinska snaga iznad (priblino) 2 kW/m3 i radionuklida iznad ogranienja za kratkovjeni otpad koncentracije dugovjenih

3. Visokoaktivni otpad

Odlaganje otpada Na je svijet rezultat sloenih meudjelovanja izmeu atmosfere, hidrosfere, pedosfere, litosfere u okviru kojih se nalazi biosfera. U stalnom tijeku tvari izmeu razliitih svjetova, vremena koje elementi ili spojevi borave u nekoj od sfera znatno se razlikuju. Primjerice, toksini element isputen u atmosferu moe se rairiti globalno unutar godinu ili dvije. Taj isti element, isputen plitko ispod povrine mora, moe cirkulirati kroz oceane desecima ili ak stotinama godina prije no to obie svijet. Ali, ako je materijal smjeten duboko u tlu, u geolokom sloju odgovarajuih znaajki, on moe ostati izoliran milijunima godina. Upravo stoga svi glavni naini odlaganja, koji su do sada primjenjivani, ili koje se sada razvija, usmjereni su na odlaganje radioaktivnog otpada u tlo. Ostale vrste odlaganja razmatrane tijekom godinaodlaganje u moru, odlaganje na ledenim povrinama ili lansiranje u svemirne smatraju se razumski sigurnima, pa se na njima ne temelji niti jedna prihvaena i danas primjenjivana strategija trajne skrbi o radioaktivnom otpadu. Za nain odlaganja osobito je vano o kojoj se vrsti radioaktivnog otpada radi i kakve su mu znaajke. Postupci klasifikacije radioaktivnog otpada razvrstavaju otpade prema fizikalnim, kemijskim i radiolokim svojstvima koja su vana za odreeni skup operativnih zahtjeva s kojima se susree onaj koji o otpadu skrbi. Klasifikacija radioaktivnog otpada koju koristi Meunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) kombinira skrb o dugoronoj sigurnosti s onom o dnevnoj ili operativnoj sigurnosti. U usvojenoj klasifikaciji vie meunarodnih organizacija, uoblienoj u Temeljne standarde sigurnosti pri zatiti od ionizirajuih zraenja i za sigurnost izvora zraenja (BSS), radioaktivni je otpad karakteriziran ivotom (kratkoivui, dugoivui) i rastuim intenzitetom zraenja (niskoradioaktivni, srednjeradioaktivni i visokoradioaktivni). Intenzitet zraenja otpada vana je klasifikacijska znaajka budui da utjee na vrstu i debljinu operativnih titova koji su potrebni kako bi se s otpadom moglo sigurno rukovati ili ga sigurno izolirati. Trea znaajkakoliina topline koju oslobaa otpadvana je i za dugoronu i za operativnu sigurnost. No, uz te tri nabrojane znaajke, radioaktivni otpad moe imati i osobita kemijska svojstva, primjerice da je toksian i da stoga ugroava okoli. I to se mora uzeti u obzir pri rukovanju i odlaganju. Naini odlaganja u tlu U razvoju strategija odlaganja u tlu, poluivot radionuklida glavna je odrednica u odluivanju o nainu odlaganja. Otpad koji sadri preteito kratkoivue radionuklide ugroava ljude, ali to je opasnost koja se zbog raspada umanjuje; poslije dovoljno dugog vremena, koje moe biti i nekoliko stotina godina, opasnost pada na razinu kod koje vie nema rizika za ljudsko zdravlje ili okoli. Stoga se svi naini odlaganja za kratkoivui otpad oslanjaju na institucionalni nadzor odlagalita i/ili na izgraene sustave prepreka koji ogranieno traju, dakle nekoliko stotina godina, i za to vrijeme zadravaju i izoliraju otpad. Tijekom tog vremena veina se radionuklida u otpadu raspada. Time se umanjuje ili uklanja rizik zbog degradacije sustava (kvarovi na posudama ili preprekama) koji treba zadrati radionuklide. No, neke vrste radioaktivnog otpada, a osobito iskoriteno nuklearno gorivo i ustakljeni otpad koji nastaje recikliranjem iskoritenog goriva, sadre niz radionuklida s vrlo dugim poluivotima pa su stoga opasni mnogo tisua godina. Iz dananje se perspektive ne moe oekivati ni od institucionalne kontrole odlagalita, niti od izgraenog sustava prepreka da mogu beskonano zadravati i izolirati takav dugoivui otpad. Plitko odlaganje Pri plitkom odlaganju otpad se smjeta na povrinu ili vrlo blizu povrine. Plitka se odlagalita koriste u mnogim zemljama vie od 30 godina, najee za niskoaktivni otpad. Kako je najjednostavnije bilo koristiti obine zemljane rovove, na tom su pristupu djelovala mnoga prva odlagalita. Oigledno je zato su najvei uspjesi s tim pristupom postignuti na lokacijama koje su bile na suhim podrujima. U suhim uvjetima malo je ili zanemarivo protjecanje podzemnih voda kroz ukopani otpad, pa ne postoji prijenos radionuklida vodom u okoli. Uspjean je primjer plitkog odlaganja odlagalite Beatty u Nevadi, koje je sada zatvoreno. Slian se nain odlaganja planira izgradnjom postrojenja u Ward Vallyu, u pustinji Mojave, gdje je razina podzemnih voda ak 200 m ispod razine tla. U vlanijoj klimi takav je pristup manje uspjean. tovie, u nekim osobitim okolnostima (plavljenje rovova zbog neodgovarajueg izbora lokacije, ili neodgovarajua drenaa) radionuklidi se mogu iriti prema dolje, a ovisno o vrsti stijena i bono izvan rovova. Tako radionuklidi iz otpada mogu dospjeti u vodotokove i u podzemnu vodu. Sigurnost se, pri plitkom odlaganju, a osobito tamo gdje zbog voda moe doi do procjeivanja, moe uz dogradnju prepreka poboljati. U mnogim se zemljama koriste obloeni ili betonom ojaani rovovi za odlaganje kratkoivueg otpada. Primjerice, u postrojenju za obradu i odlaganje na lokaciji Rokkasho, koju je sagradio i kojom u sjevernom Japanu upravlja poduzee za skrb o nuklearnom gorivu JNFL, kratkoivui otpadi u metalnim bavama slau se u ojaane betonske rovove koji se potom popune graevinskom smjesom i zatvaraju betonom. Na kraju se rov prekriva mjeavinom betonita i pijeska, te zemljom. Na slian nain, u spremnicima obloenim betonom s ugraenim drenanim kanalima neto ispod razine tla, koriste se u Driggu u Velikoj Britaniji. U odlagalitu Centre de la Manche, u Francuskoj, niskoaktivni otpad smjeten je u betonske spremnike/module poloene na betonske ploe postavljene neto ispod i iznad razine tla, u gradnji koja nalikuje humku, a koja se naziva i jama-nasip. U posljednjih desetak godina za kratkoivui otpad graene su plitko u tlu jo sloenije strukture u obliku spremnika. U Francuskoj (Centre de lAube) i u panjolskoj (El Cabril) otvorena su odlagalita nisko i srednjeaktivnog otpada. Oba su projektirana tako da se nakon 300 godina lokacija moe koristiti bez ikakvih ogranienja. Zajednika im je znaajka izgradnja posebnog dna na strukturi za odlaganje koje prikuplja svu infiltriranu vodu i odvodi je u posebni odjeljak u kojem se nadzire prisutnost radionuklida. Postrojenje u Centre de lAube izolira otpad u strukturi izgraenoj iznad najvie razine podzemne vode. U El Cabrilu se paketi s otpadom smjetaju u modularne betonske spremnike koji se slau jedan do drugoga u posebne strukture za odlaganje. Iako se u svako odlagalite otpad smjeta bez namjere da ga se ikada od tamo vadi, modularni pristup doputa ak i to da se promijeni miljenje. U El Cabrilu olakan je pristup otpadu tako da ga se moe i izvaditi. U Kanadi je projektirano prototipno pripovrinsko postrojenje, poznato pod nazivom Intrusion Resistant Underground Structure (IRUS). Jedinice za odlaganje sastoje se od podzemnog spremnika s ojaanim betonskim stropom i zidovima, ali s propusnim podom koji e se nalaziti nad pjeanim slojem iznad najvie razine podzemne vode. Kroz pod jedinice za odlaganje mogua je neometana drenaa. Struktura s viestrukim izgraenim preprekama projektirana je tako da traje najmanje 500 godina. U svim tipovima plitkog odlaganja rovovi ili izgraene strukture pokrivaju se slojem prirodnog i/ili umjetnog materijala koji bi trebao sprijeiti ili smanjiti infiltraciju vode ili pak uinak erozije vjetra ili vode. Sve su te izgraene prepreke projektirane tako da umanje mogunost prodiranja biljaka i ivotinja u odlagalite. Mogunost ljudskog upada (nekontroliranog pristupa), osobito poslije zavretka

institucionalnog nadzora nad odlagalitem, jer se ne moe unaprijed i posve iskljuiti, ostaje kljunim imbenikom dugorone sigurnosti za sva plitka postrojenja za odlaganje. Pripovrinska odlagalita Pripovrinska odlagalita ispod su razine tla, ali ne na velikoj dubini. Njihova izvedba ukljuuje zonu nedirnute stijene ili sedimenta iznad postrojenja koji fiziki dijele odloeni otpad od povrine. Osim to se time koriste prednosti pogodnih hidrogeolokih i geokemijskih svojstava prirodnih prepreka, takav pristup znatno smanjuje rizik od nenamjernog upada ljudi. Sve izgraene prepreke u pripovrinskim odlagalitima na mnogo su naina sline onima koje se grade oko spremnika za plitka odlaganja. Pripovrinska odlagalita, na dubinama veim od 50 m, ve su prihvaena i rade u nekoliko zemalja. U vedskoj, pokraj Forsmarka, izgraeno je 1989. godine jedno takvo odlagalite (SFR) u gnajsu na dubini od 60 m ispod Baltikog mora. Ono je predvieno za odlaganje nisko i srednjeaktivnog otpada. U Finskoj, na otoiu Olkiluoto, izgraene su dvije nuklearke poduzea TVO koje upravlja i tamo izgraenim odlagalitem za nisko i srednjeaktivni otpad koje je pueno u rad 1992. godine. Otpad je razvrstan prema aktivnosti i smjeten u betonom obloene silose izdubljene u granitu, na dubini od 70 do 100 m ispod povrine. Druga finska nuklearka u mjestu Loviisa gradi slino postrojenje za otpad koji nastaje njezinim radom, na dubini od 110 m, u mjestu Rapakivi. Sva nordijska postrojenja projektirana su i izvedena tako da doputaju irenje kako bi se mogao prihvatiti otpad koji e nastati dekomisijom nuklearnih elektrana. U nizu drugih zemalja (Belgija, Kanada, Njemaka i Velika Britanija) razmatra se odlaganje kratkoivueg otpada (nisko i srednjeaktivnog) u pripovrinska odlagalita na 50 i vie metara dubine. Isto tako, u Junoj Koreji se razmatra podobnost izgradnje pripovrinskog odlagalita na preteito nenaseljenom otoku Kurrup-do. Duboka odlagalita ili odlagalita u dubokim geolokim formacijama Otpad se odlae u postrojenje izgraeno duboko u podobnim geolokim formacijama, bez nakane da se od tamo ikada vadi, te bez oslanjanja na dugoroni nadzor ili odravanje. Dugorona sigurnost geolokog odlaganja temelji se na sustavu viestrukih prepreka koje ine: stabilan oblik otpada, dugovjena ambalaa u kojoj je otpad pohranjen, te trajnost ostalih izgraenih struktura ili prirodnih prepreka karakteristinih za izabranu lokaciju odlagalita. Sve prepreke zajedno, shvaene kao sustav, dostatne su za zadravanje i izolaciju otpada tijekom vie tisua godina. ak i ako se uinkovitost sustava niza postojeih ili izgraenih prepreka, da zadri prostiranje radioaktivnosti od paketa s otpadom prema okoliu, s vremenom pone smanjivati, gubitak sposobnosti je postupan. Usporeno irenje dijelom je rezultat raspada radionuklida, a dijelom dolazi do razrjeivanja i disperzije na dubini. Sva tri imbenika umanjuju konani utjecaj otpada na biosferu. Sustav s vie prepreka, isto tako, jami, barem do neke mjere, kompenzaciju nedostataka na bilo kojoj od prepreka u nizu. Dubina na kojoj e se graditi odlagalita za duboko geoloko odlaganje ovisi o specifinim znaajkama lokacije, znaajkama projektiranog sustava za odlaganje, prirodi otpada i regulatornim zahtjevima za dugoronu sigurnost. Openito se smatra da e budua geoloka odlagalita biti graena na dubinama od 250 do 1 500 metara. Poeljna geoloka svojstva lokacije dubokog geolokog odlagalita ukljuuju: mehaniki stabilne formacije, takvu geokemiju podzemnih voda koja ne ugroava stabilnost paketa s otpadom i oko njih izgraenih prepreka, vrlo mali protok podzemnih voda i vrlo dugo vrijeme prijenosa podzemnim vodama iz dubina na kojima je otpad odloen prema povrini, ako radionuklidi ikada dou do vode. Geosfera, osim to usporava migraciju radionuklida sorpcijom, matrinom difuzijom i razrjeivanjem, dodatno znai i poboljanu dugoronu sigurnost budui da zatiuje sustav od povrinskih procesa (glacijacija ili plavljenje) smanjujui ujedno rizik od nenamjernog upada ljudi. Geoloko se odlaganje danas smatra najpodobnijim oblikom skrbi o dugoivuem radioaktivnom otpadu. Nacionalni programi onih zemalja, koje planiraju gradnju dubokog odlagalita, usredotoeni su na izbor pogodne lokacije odlagalita, istraivanja i razvoj naina na koji se demonstrira dugorona sigurnost odlagalita te na studije kojima se razmatraju druga ekoloka i gospodarska pitanja gradnje. Sigurnost dubokog geolokog odlagalita procjenjuje se prosudbom dugoronog ponaanja. U nekoliko je zemalja provedena takva formalna procjena sigurnosti i prosudba utjecaja dubokog geolokog odlagalita na okoli (u vedskoj, Finskoj i vicarskoj) ili je upravo u tijeku (u Kanadi). Geoloko odlaganje ne mora, i vjerojatno nee, biti ogranieno samo na visokoradioaktivni otpad iz prerade iskoritenog nuklearnog goriva. Naime, sigurnost za plitka i pripovrinska odlagalita oslanja se na institucionalni nadzor i/ili izgraene prepreke koje imaju ogranieno trajanje (nekoliko stotina godina). Tijekom toga vremena jami se da e sustav za odlaganje zadrati radionuklide, a veina od njih ionako e se raspasti. Nakon tog zajamenog vremena odlagalite se vie ne nadzire. Stoga ni koliine dugoivuih radionuklida u nisko i srednjeradioaktivnom otpadu, koji se moe pohraniti u plitka i pripovrinska odlagalita (primjerice alfaemiteri, ugljik-14, jod-129), nisu velike. Zapravo, one su tako male da gotovo nisu razliite od onih koje se doputa ispustiti u okoli bez ogranienja. Gledano gospodarski, poveanje cijene postrojenja, koje se gradi za iskoriteno gorivo radi proirenja kako bi moglo prihvatiti ostale tipove dugoivueg otpada, relativno je malo. Stoga jedan broj zemalja (Belgija, Francuska, vedska i vicarska) namjerava osim iskoritenog goriva i sav ostali dugoivui otpad odloiti u geoloka odlagalita, a plitka ili pripovrinska odlagalita koristiti samo za kratkoivui otpad. Nijemci su odluili drugaije. Kod njih e se sve vrste radioaktivnog otpada, ukljuujui i kratkoivui otpad, odlagati duboko u geoloke formacije. Odlagalite u Morslebenu, u naputenim rudnicima soli i potae, radi od 1981. godine i u njega se odlae kratkoivui, nisko i srednjeaktivni otpad, te iskoriteni izvori zraenja. Poslije ujedinjenja Njemake odlaganje je stalo kako bi se ponovno ispitala sigurnost. Poslije sloene procedure, koritenje Morslebena je opet je zapoelo. Isto tako, u Njemakoj se oekuje licencija za odlaganje kratkoivueg otpada koji ne stvara toplinu u odlagalite Konrad izgraeno u naputenom rudniku eljezne rudae. Postoji meunarodni konsenzus za dugoivue otpade o tome da je za njih preferirana metoda duboko geoloko odlaganje koje koristi sustav izgraenih i prirodnih prepreka kako bi se osigurala dugorona sigurnost. Iako mnoga tehnika pitanja u odnosu na geoloko odlaganje ostaju otvorenima, postoji openito suglasje da su ta pitanja rjeiva. Procjenjuje se da odlagalita za dugoivui otpad nee biti izgraena i koritena u prvoj dekadi novog tisuljea, znai, njih nee biti prije 2010. godine.

Hidroispuna pukotina i cementiranje na lokaciji U Kini se ispituju dvije alternativne metode odlaganja tekueg radioaktivnog otpada u tlo. U prvoj se tekui otpad mijea sa cementom i crpkama ubacuje u pukotine duboko u podobne geoloke formacije, kakva je primjerice ejl. Postupak se naziva hidroispuna pukotina. Slina je i druga tehnika u kojoj se otpad mijea s cementom na samoj lokaciji i potom izravno ubrizgava u podzemne betonom ojaane spremnike. Ovaj se nain odlaganja provjerava ispitivanjima kojima je cilj ocjena mogunosti nadzora i izvodivost tehnika. Odlaganje u oceane Nain, kojim su se stanovito vrijeme sluile neke zemlje uglavnom za ograniene koliine radioaktivnog otpada odlaganje je u oceane (poglavito sjeverni Atlantski ocean). No, za taj pristup vie nema meunarodne suglasnosti i podrke. Briga zbog moguih uinaka na zdravlje i okoli uobliena je 1983. godine meunarodnim dogovorom u Londonsku konvenciju koja je uspostavila dragovoljni moratorij na svako odbacivanje viskoaktivnog i nekih vrsta srednjeaktivnog otpada u mora. Taj je sporazum postupno zamijenjen potpunom meunarodnom zabranom svih odbacivanja i isputanja radioaktivnog otpada u mora, iako se istraivanja moguih rizika nastavljaju. Osim izravnog odlaganja otpada u ocean, to se inilo odbacivanjem spremnika, odlaganje ispod oceanskog dna oblik je geolokog odlaganja. Zamiljen je kao smjetaj spremnika s otpadom od deset do nekoliko stotina metara duboko u sedimente ili stijene koje se nalaze na dnu oceana, na dubini od nekoliko tisua metara. Veina razmotrenih prijedloga za ovaj nain odlaganja pretpostavljala je odlaganje na podrujima daleko od kontinetalnih rubova i ivica tektonskih ploha, na podrujima koja su izabrana stoga jer se nalaze na mjestima gdje su oekivani geoloki uvjeti stabilni i predvidivi, te gdje se uglavnom ne nalaze vana bioloka ili mineralna bogatstva. Problem je tog naina ukopavanje otpada u dno na tako velikoj dubini. Istraene su dvije mogunosti: smjetaj otpada u dno sa slobodno padajuim penetratorima i smjetaj u buotine. U prvoj se penetrator oblika rakete s titanijskim ili elinim spremnicima, ispunjenim otpadom, izbacuje s broda. Poslije slobodnog pada kroz nekoliko tisua metara vode, penetrator se ukopava oko 70 m duboko u sediment. U provedenim praktinim ispitivanjima (sa oko 100 penetratora) pokazalo se kako je metoda racionalna i tehniki prihvatljiva. Ustanovljeno je, isto tako, da su se otvori na dnu, nastali udarcem, zatvarali iza penetratora tako da se nije mogla ustanoviti razlika izmeu mjesta udara i okolice. U opciji kod koje se koriste buotine, spremnici bi se sputali s broda u prethodno probijene buotine duboke nekoliko stotina metara. Za tu je mogunost tehnologija buenja ispitana, i demonstrirana, ali jo nije ispitano zatvaranje ispunjenih buotina. Tijekom posljednjih dvadeset godina mnoge su se zemlje udruile u istraivanju odlaganja iskoritenog goriva na dno mora (Belgija, Kanada, Francuska, Njemaka, Italija, Japan, Nizozemska, vicarska, Velika Britanija i SAD) i meusobno razmjenjivale obavijesti. Cilj istraivanja bio je prikupiti znanstvene i tehnike podatke kako bi se nacionalnim i meunarodnim tijelima omoguila prosudba i eventualna odluka o primjenjivosti i dugoronoj sigurnosti odlaganja na dno mora. Uz ostalo, provedena su i geotehnika ispitivanja u 15 podruja na sjevernom Atlantskom i sjevernom Tihom oceanu. Na temelju studija je zakljueno da su obje mogunosti prihvatljive, ali su potrebna daljnja ispitivanja kako bi se potvrdili rezultati te dokazalo da su sedimenti na morskome dnu dugorona i uinkovita prepreka eventualnom prijelazu radionuklida u buotinama iz paketa s otpadom u okolinu: dno i morsku vodu. Za nekoliko su hipotetskih lokacija u prouavanim podrujima procijenjene mogue radioloke posljedice od smjetanja reprocesiranog otpada penetratorima. Iako sav taj rad na ispitivanju sigurnosti odlaganja u morsko dno pokazuje kako je koncept ostvariv i pouzdan, njegova primjena ovisit e o meunarodnom dogovoru i prihvaanju, podjednako kao i o razvoju meunarodnih propisa. Dogovora jo nema, a nema niti propisa. Nee ih ni biti u bliskoj budunosti. Stoga, iako je odlaganje na morskome dnu tehniki zamislivo i ostvarivo, ono jo nije prihvaeno. Subdukcijske zone (zone podvlaenja tektonskih ploa) Razmatrano je odlaganje radioaktivnog otpada u duboke oceanske rovove pridruene subdukcijskim zonama, planetarnim podrujima du kontinentalnih rubova gdje oceanska kora (jedna tektonska ploa) podvlai pod kontinentalnu koru (druga tektonska ploa). Glavna je znaajka tog naina smjetanja otpada na takvo mjesto u rovu da on s vremenom tone sve dublje, kako oceanska ploa tone pod kontinentalnu. Nedoumice sline onima spram odlaganju otpada u oceansko dno, prate i ovaj nain. Prvo, kritiari prigovaraju kako nisu svi sedimenti na ploi koja tone noeni s vremenom u dubinu zemlje; u nekim sluajevima dijelovi se otkidaju i deformiraju, osobito na mjestima ili u blizini izravnog kontakta dviju ploa. Drugo, subdukcijske su zone najnestabilnija podruja planetarne povrine. To su sve mjesta snanih potresa i vulkanske aktivnosti. A da bi problem iz perspektive ocjene sigurnosti bio jo sloeniji, uz njih su obalna podruja gdje su usredotoene najznaajnije zemaljske bioloke zalihe. Odlui li itko ozbiljnije braniti nain koritenja subdukcijskih zona, pred njim bi bio golem istraivaki i razvojni projekt koji bi morao ustanoviti nekoliko bitnih elemenata: nain tonog odreivanja granice ploa, sva mjesta podobnih dubina za odlaganje u okolici granica ploa, kao i nain proboja u plou na toj dubini. Odlaganje u naslagama leda Do sada su razmatrana tri glavna naina za odlaganja radioaktivnog otpada u vrlo debelim naslagama leda na Antarktici i Grenlandu: topljenje, usidreno odlaganje i povrinsko skladitenje. U prvom se konceptu spremnici s otpadom, koji oslobaa toplinu, smjetaju u plitke buotine u ledu i potom se doputa da se otapanjem leda spremnici sami probiju do dna ledene naslage za to bi im, prema sadanjim proraunima, trebalo desetak godina. Pri usidrenom smjetaju, spremnici bi se kablovima vezali na povrinska sidra koja bi ograniila prodiranje u dubinu leda na otprilike 200 do 500 m. Taj je koncept razvijen kako bi se osigurala mogunost pristupa i ponovnog vaenja otpada u razdoblju od nekoliko stotina godina prije no to bi povrinski proces stalnog nakupljanja leda prekrio sidra. U povrinskom skladitenju spremnici bi se smjetali u postrojenje na stupovima izgraeno nad ledenom povrinom. Kako bi stupovi s vremenom tonuli, postrojenje bi se moralo podizati da bi ostalo iznad leda nekoliko stotina godina. Tek bi se tada dopustilo da cijelo postrojenje lagano propadne u ledenu naslagu. Do sada su sva tri naina odlaganja u ledene naslage malo istraivana, najvie stoga to je odlaganje otpada na Antarktici izriito zabranjeno meunarodnim zakonom, kako je definirano i u Antarktikom ugovoru i Madridskom protokolu. Alternativne lokacije na debelim naslagama leda na Grenlandu pod danskom su jurisdikcijom i stoga su iskljuene iz razmatranja u nacionalnim programima drugih zemalja. Drugi su problemi s odlaganjem u ledene naslage su visoki trokovi prijevoza i rukovanja, te nesigurnost u odnosu na klimu tih regija u velikom vremenskom razdoblju mjerenom desecima tisua godina, koliko se cjelovitost takvog odlagalita mora razmatrati. Stoga, iako je odlaganje u ledene plohe tehnoloki izvedivo, ono se danas ne prihvaa.

U vezi s odlaganjem u slabo nastanjene polarne zone, u Rusiji se nastavlja procjenjivanje permafrosta kao mogueg geolokog medija za odlagalite za dugoivui otpad koji nastaje reprocesiranjem, ali i za iskoriteno nuklearno gorivo, poglavito iz grafitom modeliranih RBMK reaktora. Odlaganje u svemiru Odlaganje nuklearnog goriva tako da ga se lansira u svemir privlano je jer se problem iz planetarnog, i nama najblieg dijela okolia, zauvijek uklanja. U tu su svrhu razmatrani razliiti koncepti, ukljuujui koritenje tehnologije prijevoza space shuttleom kako bi se otpad podiglo prvo u orbitu oko Zemlje i potom odaslalo i smjestilo u stalnu orbitu izmeu Zemlje i Venere. Razmotreno je koritenje raketa nosaa da bi se otpad digao izvan gravitacijskog utjecaja Zemlje i usmjerio izravno u Sunce. Glavni su problem tome nainu golemi trokovi, ali i visoka vjerojatnost neuspjeha pri lansiranju s posljedinom radiolokom katastrofom. Radioloki rizik odlaganja radioaktivnog otpada u svemir jo je uvijek znatno vei no to je pri geolokom odlaganju. ak ako bi se odlaganje u svemiru ograniilo samo na najopasniji dio otpada, na onaj koji nastaje reprocesiranjem iskoritenog goriva, ekonomika lansiranja tereta po sadanjim cijenama pokazuje da bi se taj nain mogao eventualno koristiti samo za najproblematinije radionuklide. To bi, naravno, zahtijevalo dodatnu obradu otpada kako bi se iz njega izdvojili upravo ti elementi. Potreba za odlaganjem ostalog otpada time se ne bi smanjila. Svemirska je opcija gotovo potpuno naputena iz svakog razmatranja dvama loim iskustvima: nesreom space shuttlea Challenger, 1986. godine, i trokom potrage i ienja nakon pada satelita s ugraenim nuklearnim energetskim blokom u sjevernoj Kanadi 1978. godine. Usto postoje pravni i etiki problemi vezani uz odlaganje radioaktivnog otpada u svemiru. Koritenje svemira kao zajednikog dobra ovjeanstva za odlaganje otpada zahtijeva barem opu meunarodnu suglasnost, ako ve ne i formalno odobrenje uoblieno u meunarodni ugovor. Zemlje bez svemirskog programa trebale bi dobiti suglasnost i dozvole da se njihov otpad lansira s postrojenja za lansiranje druge nacije, ali i dozvole da se taj otpad preveze preko tueg teritorija. Alternativni oblici i naini skrbi o radioaktivnom otpadu Tijekom pedesetak godina razvoja nuklearne tehnologije razvijen je ili je isproban niz postupaka i moguih opcija iji je cilj sigurna skrb o radioaktivnom otpadu. Neke od alternativnih metoda mogu nadopuniti iako, na alost, ne i zamijeniti potrebu za odlaganjem. Razrjeivanje i disperzija Izravno isputanje tekuih i plinskih efluenata iz nuklearnih postrojenja doputaju sve drave, pod uvjetom da su ta isputanja nadzirana kako bi se osiguralo da nakon razrjeivanja i disperzije, do kojih potom dolazi, ljudsko zdravlje i okoli ostaju zatienima. Razrjeivanje i disperzija kao suprotnost prikupljanju i izolaciji openito se ne smatraju primjenjivim oblikom odlaganja. Bez obzira na to valja zapaziti da razrjeivanje i disperzija igraju vanu ulogu u geolokom odlaganju. Naime, oba su mehanizma vaan sigurnosni imbenik u svakom sustavu koji ne moe jamiti nulto isputanje, to znai da su oni vaan mehanizam na koji se rauna u sustavu koji mora djelovati kroz mnogo tisua godina. Dekontaminacija i spaljivanje Osim svakodnevne vanosti dekontaminacije u radu nuklearnog postrojenja, dekontaminacija je i prijeko potrebna pri dekomisiji takvog postrojenja. Ona omoguuje ponovno koritenje ili recikliranje alata, opreme i ostalih materijala ime se znatno smanjuje obujam radioaktivnog otpada. Procedure dekontaminacije openito zavravaju kontaminiranom tekuinom ili plinom. I njih se mora na neki nain dekontaminirati ili kondicionirati kako bi im se smanjila preostala koncentracija ili ukupna koliina radionuklida ispod granica koje je postavilo mjerodavno tijelo za isputanje tekuina ili plinskih efluenata iz nuklearnog postrojenja. Svi ti postupci zavravaju koncentratima otpada koji se stabiliziraju u kruti oblik, pakiraju, skladite i eventualno odlau. Iskustvo pokazuje da je od 50 do 80% obujma krutog radioaktivnog otpada, nastalog u nuklearnim elektranama, spaljivo. Spaljivanje tog otpada znatno smanjuje i masu, osobito u usporedbi sa sabijanjem. Iako je spaljivanje pogodna mogunost samo za sagorivi otpad, njome se mogu unititi i organske tekuine koje se inae teko moe obraditi na druge naine. Konani je proizvod homogeni pepeo koji se moe bez daljnje obrade pakirati u spremnike. Dananja oprema za spaljivanje u nuklearnim postrojenjima radi s ugraenim filtrima, a ponekad i s proiivaima za plinske efluente, kako bi se zatitilo od potencijalne ekspozicije radionuklidima ili toksikim kemikalijama. Sredinja postrojenja za obradu radioaktivnog otpada u vedskoj, Belgiji, Francuskoj i nekoliko drugih zemalja rade s vrlo sloenim jedinicama za spaljivanje otpada tako da mogu obraditi i otpad s visokom specifinom aktivnou. I dekontaminacija i spaljivanje otpada mijenjaju i znaajke i obujam otpada. No, i iza njih ostaje kruti radioaktivni otpad koji zahtjeva skladitenje ili odlaganje. Stoga obje metode, kao i druge metode smanjivanja koliine otpada, mogu samo dopuniti, ali ne i ukloniti potrebu za odlaganjem. Produljeno skladitenje I zemlje bez energetskog nuklearnog programa mogu imati mali, ali opasni dugoivui otpad koji je nastao pri koritenju radioaktivnog materijala u medicini, industriji ili pri nuklearnim primjenama povezanim s istraivanjima. Kako se takav otpad ne moe mijeati i odloiti s nisko i srednjeradioaktivnim otpadom, koji zavrava na odlagalitima obino plitkog ili pripovrinskog tipa, sav se dugoivui otpad mora skladititi sve dok se ne ostvari jedna ili vie mogunosti za trajnu skrb. Isto tako, danas se svugdje skladiti i iskoriteno nuklearno gorivo, ili u vodom ispunjenim bazenima, ili u suhim betonskim ili metalnim strukturama. Iako toplina i intenzitet zraenja koje oslobaaju brzo opadaju s vremenom dok su u skladitu, dio radioaktivnog materijala u iskoritenom gorivu potencijalno je opasan za ljude vrlo dugo, ak nekoliko tisuljea. tovie, povrinski skladini sustavi (obino uz reaktore) projektirani su za drugu svrhu (izmjena goriva, izvanredne situacije u kojima hitno valja izvaditi gorivo iz jezgre reaktora i privremeno skladitenje kako bi se najvei dio nastalih radionuklida raspao) i njihovo je predvieno trajanje mjereno desecima godina, rijetko stoljeima. Oni trae stalni nadzor, odravanje i povremenu zamjenu dijelova. Prihvaeno je miljenje kako je skladitenje otpada samo meumjera budui da sav dugoivui otpad, iskoriteno gorivo ili viskoradioaktivni ostatak nastao reprocesiranjem, mora zavriti u odgovarajuem, dakle dubokom ili geolokom odlagalitu. U mnogim se zemljama i dalje nastavlja javna rasprava u kojoj se rasvjetljava drugaija tvrdnja, ona kako je kratkovidno nastojati na strategiji geolokog odlaganja danas, te da bi umjesto urbe valjalo koristi samo produljeno skladitenje (ekanje na nova rjeenja u obliku novih i sigurnijih tehnologija i sl.) jer da ono ostavlja otvorenima mogunosti za budue narataje. Stoga je produljeno skladitenje realnost i raireni oblik skrbi o otpadu. Iako skladitenje ima prednosti, uz ostalo i stoga to doista ostavlja sve opcije otvorenima, ako se protegne toliko da bi se moglo govoriti o prenoenju problema definitivne odluke na sljedeu generaciju (ili generacije) onda je skladitenje kao privremeno rjeenje uzrok nekih etikih problema.

Naime, s etikog motrita, uzimajui u obzir dugorone sigurnosne razloge, dananja odgovornost za budue narataje glede konanog rjeenja za radioaktivni otpad mnogo se bolje moe uobliiti u strategiju konanog odlaganja nego u uzdanje u strategije koje trae institucionalni nadzor, ostavljaju u naslijee dugoronu odgovornost za skrb i mogu za neko vrijeme biti zanemarene od nekog drutava budunosti ija se strukturalna stabilnost ne moe pretpostaviti. Isto tako, vrijedi naglasiti, kako geoloko odlaganje ne znai nuno i potpuno odbacivanje mogunosti povrata odloenog otpada, ako to bude (zbog bilo kojega razloga) htjelo neko drutvo budunosti, iako e cijena povrata otpada poslije zavretka djelatne faze postrojenja za odlaganje biti znatna. Reprocesiranje Reprocesiranjem se naziva recikliranje iskoritenog goriva kako bi se iz njega izdvojili plutonij, uran, neeljeni fisijski produkti i aktinidi. Reprocesiranje je vano jer se njime dobiveni plutonij moe ponovno iskoristiti i kao gorivo, uran isto tako, a oba i za druge primjene (iako se uran u mnogim sluajevima smatra otpadnim produktom stoga to je u reaktoru osiromaen od fisibilnog urana-235). Fisijski produkti i preostali aktinidi samo su mali dio iskoritenog goriva. Odvojeni od plutonija i urana ustakljuju se kako bi se stabilizirali. Ostakljeni je otpad visokoaktivan, oslobaa toplinu i sadri dugoivue radionuklide, no malog je obujma. Reprocesiranje je, isto tako, pogodno za neke tipove iskoritenog goriva iz istraivakih reaktora. I njega se moe reprocesirati kako bi se otpad pretvorio u stabilniji oblik, iako reprocesiranje u tom sluaju moe, ali i ne mora, ukljuivati izdvajanje fisilnog materijala. Iako se mijenjaju znaajke iskoritenog goriva, reprocesiranje ne otklanjanja potrebu za geolokim odlagalitem. tovie, ni veliina niti troak gradnje odlagalita nisu reprocesiranjem iskoritenog goriva bitno smanjeni. Glavni razlog tome je toplina koju oslobaa visokoaktivni otpad. Koliina otpada, koji stvara toplinu i koji elimo odloiti, ograniena je po jedinici obujma odlagalita s nekoliko imbenika: najveim prihvatljivim zagrijavanjem spremnika s otpadom, sustavom brtvljenja u odlagalitu (primjerice ispunom koja sadri glinu) jer taj moe voditi ili akumulirati toplinu, i posljednje, ali podjednako vano, geolokom formacijom u koju je odlagalite ugraeno. Koliina topline koju oslobaa iskoriteno gorivo nije za svaki izvaeni snop gorivnih elemenata podjednaka. Ona ovisi o vremenu koje je gorivo provelo u reaktoru (to je opet u vezi s koliinom elektrine struje koja je gorivom proizvedena) i vremenu koje je prolo otkako je gorivo izvaeno iz reaktora. Oslobaanje topline se s vremenom (i raspadom radioaktivnih radionuklida) smanjuje. Reprocesiranje, u kojem se izdvajaju uran i plutonij (koji sami po sebi malo ili nita ne pridonose osloboenoj toplini) zavrava ostatkom kojem se ne smanjuje mo stvaranja topline. Posljedino, veliina odlagalita potrebnog da bi se omoguila dostatna disipacija topline slina je za danu proizvodnju elektrine struje, bez obzira je li otpad izravno odloeno iskoriteno gorivo ili znatno manji obujam ostakljenog otpada koji je nastao u reprocesiranju. Isto tako, ukupni troak uspostave geolokog odlagalita optereen je znatnim stalnim trokovima (odreivanje znaajki lokacije, izgradnja postrojenja sa titovima za rukovanje otpadom, istraivanja i razvoj, postupak prosudbe ponaanja i sigurnosti itd.). Svi ti trokovi ne ovise toliko o obujmu otpada koliko o drugim imbenicima kakvi su geoloka formacija, u koju se odlae otpad, i oblik spremnika za otpad, ukljuujui u sluaju ostakljenog otpada nastalog reprocesiranjem, projektiranje i cijenu dodatnog nadpaketa koji se mora koristiti u prijevozu. (Primjerice, u vicarskoj i Japanu nadpaket je obvezatan, a obujam mu moe biti i 10 puta vei od obujma samog ostakljenog otpada.) Stoga je cijena odlaganja po jedinici proizvedene struje bez ukljuene cijene reprocesiranja usporediva i za izravno odlaganje iskoritenog goriva i za odlaganja dugoivueg otpada koji nastaje nakon reprocesiranja. Operacija reprocesiranja, isto tako, stvara nove koliine nisko i srednjeaktivnog otpada koji sadri dugoivue radionuklide. Taj relativno glomazni otpad ne stvara vee koliine topline, ali ipak mnoge zemlje planiraju odlaganje takvog otpada u duboka geoloka odlagalita kako bi ga odvojili od biosfere. Glavna je prednost recikliranja smanjenje iskopa i prerade uranove rude i stoga smanjivanje golemih koliina otpada u rudnicima i pri obogaivanju. Kad bi samo to bio imbenik na kojem valja temeljiti odluku o tome isplati li se reprocesirati ili ne, cjelokupno bi se gorivo reprocesiralo. No, odluka, treba li ili ne reprocesirati iskoriteno gorivo iz nuklearnih rekatora nije jednostavna, i nju se ne donosi samo u sustavu skrbi o otpadu. Konana se odluka donosi pod utjecajem razliitih vanih imbenika svekolikog gorivnog ciklusa: na nju utjeu cijene razliitih operacija u ciklusu proizvodnje i uvanja goriva, dostupnost iskoristivih rezervi rude, elja za to veom proizvodnjom energije po izvaenoj koliini urana, kapacitet meuskladitenja za iskoriteno gorivo i energijska vrijednost izdvojenog urana i plutonija koji su temelj za proizvodnju novoga goriva. A na nju mogu utjecati i drugi vani imbenici. Transmutacija i particija Nekih se radionuklida dugog poluivota moemo trajno rijeiti na taj nain da ih se pretvori ili u stabilne nuklide ili u nuklide s kraim poluivotom. To se moe uiniti bombardiranjem radionuklida sa subatomskim esticama u nuklearnim reaktorima ili u akceleratorima estica projektiranim upravo za tu namjenu. Nuklearni proces, u kojem se jedan nuklid pretvara u drugi, naziva se transmutacija, a u kojem se razbija jezgra na dva ili vie dijelova - particija. Tretman iskoritenog nuklearnog goriva transmutacijom, da bi ga se uinilo manje opasnim, zahtijeva nekoliko koraka: u prvom se iz goriva reprocesiranjem odvaja uran i plutonij, a u drugom se mora uiniti separacija ostatka tako da se razdvoji razliite radionuklide ovisno o tome kojim e se nuklearnim metodama kasnije tretirati. Jednostavnog i univerzalnog rjeenja nema. Prvotne su studije primjene transmutacije u SAD-u zakljuile kako je teorijski mogue poslije reprocesiranja separirati i transmutirati dio opasnih fisijskih produkata te aktivacijske produkte s dugakim poluivotom, ali ne i sve njih. Studija je utvrdila kako za sada nema ni sigurnosnih niti gospodarskih motiva da se transmutacija koristi kao strategija u upravljanju otpadom. IAEA je dola do slinih zakljuaka na temelju europskih studija, ali je stavila vei naglasak na nesklad izmeu golemog opsega potrebitih tehnikih napora i troka za postupak transmutacije, te male i nesigurne koristi od smanjene dugorone radioloke opasnosti. Tijekom posljednjih desetak godina komercijalno je reprocesiranje postalo stvarnost u Velikoj Britaniji i u Francuskoj pa se iskoriteno gorivo reciklira kako bi se izdvojio plutonij za koritenje u komercijalnim reaktorima. Taj razvoj, uz napredak u gradnji reaktora i robotici, kao i promjene u regulatornom okruju i javnom miljenju, u posljednje su vrijeme obnovili zanimanje za particiju i transmutaciju, osobito u Francuskoj, Japanu i Rusiji. Znanstveni i tehnoloki aspekti particije i transmutacije istrauju se posebnim programima u mnogim zemljama (Belgiji, Kanadi, Kini, Njemakoj, Italiji, Indiji, Junoj Koreji, Norvekoj, Nizozemskoj, vedskoj, vicarskoj i SAD-u). Ameriki istraivai su, isto tako, procijenili da bi trebalo 100 godina neprestanog rada transmutacijskog gorivnog ciklusa da bi se koliina aktivacijskih produkata u postojeem iskoritenom gorivu iz amerikih lakovodnih reaktora smanjila za 90 posto. Aktivacijski produkti, koji bi se mogli ukloniti ili im smanjiti koliinu sadanjim znanjem i mogunostima particije i transmutacije, ne pridonose znatno sveukupnom smanjenju rizika od iskoritenog goriva. Za sada particija i transmutacija jo uvijek ne umanjuju potrebu za geolokim odlaganjem pri kojem je ukupni rizik od radioaktivnosti ionako malen.

Sadanja je perspektiva jo uvijek takva da je geoloko odlaganje iskoritenog nuklearnog goriva i ostalih materijala kontaminiranih s dugoivuim radionuklidima potrebno, bez obzira reprocesira li se iskoriteno gorivo ili ne i bez obzira mogu li se, ak i u bliskoj budunosti, razviti danas jo nepostojee praktine tehnike za separaciju ostataka dugoivuih sastojaka i tehnologije particije i transmutacije.