Kajkavsko narjeje

Kajkavsko narjeje (kajkavtina, kajkavica) jedno je od triju glavnih narjeja hrvatskoga jezika, uz akavsko i tokavsko.
Naziv potjee od odnosno-upitne zamjenice kaj.

Rasprostranjenost


Rasprostranjenost akavskog narjeja, kajkavskog narjeja i zapadnotokavskog narjeja u dananjoj Hrvatskoj i BiH prije veli kih
migracija.
Kajkavsko narjeje uglavnom obuhvaa sjeverozapadni i srednji dio hrvatskoga jezinog
prostora: Zagreb i Prigorje, Meimurje, Podravina,HrvatskoZagorje, umberak, Turopolje, Moslavina, Pokuplje i Gorsk
i kotar. Izvan granica Republike Hrvatske kajkavskih govora ima najvie uMaarskoj (kod Neiderskog jezera,
u Pomurju i Podravini), te manje u Rumunjskoj, Vojvodini i Slovakoj gdje ve izumire, a kajkavski jo dijelom govore i
hrvatski iseljenici u Americi i Australiji.
Kajkavski danas stalno ili povremeno (u obitelji) govori 31% ili oko 1/3 Hrvata, a do 1. svj. rata tako je govorilo oko
36%, pa je ovo narjeje razmjerno stabilnije i otpornije u poredbi sa akavskim koje biljei vei postotak smanjenja
govornika. Razlog tomu je uz ostalo i to da se kajkavski ipak jo obilno govori u gradovima sjeverozapadne Hrvatske,
osobito kao kajkavska veina u Varadinu i akovcu,a najvei polukajkavski gradovi danas
su Zagreb, Koprivnica i Velika Gorica te jo desetak manjih kajkavskih
gradia(Krapina, Krievci, azma, Popovaa,Kutina, Samobor, Ozalj, Delnice itd.)
Obzirom na izgovor jata, ne mogu se razluiti glavne kajkavske inaice:
veina, tj. 3/5 izgovaraju ei ili iekavski, kajkavci pa jat izgovaraju kao ei ili slinim prijelaznim vokalima;
oko 1/4 imaju poseban izgovor kao dvoglas /ie/, a tih je najvie u arhainoj kajkavici Hrvatskog Zagorja
neki strunjaci za treu inaicu uzimaju ikavske kajkavce koji jat izgovaraju kao /ii/, ili su poluikavci pa ga dijelom
izgovaraju kao /ii/ ili /iei/. Danas se takvi ikavski kajkavci nalaze mjestimice u sjevernoj Istri, Fuine, Lokve, uz
rijeku Dobru, Ozalj, dio umberka, zapadno Turopolje(Horvati i Zdenina, vidi seobe Hrvata iz Pounja u
Prekokuplje u 16. st.), donja Sutla iznad Zapreia (Brdovec, Marija Gorica), dijelom Slovensko Primorje i Bela
Krajina (tzv. ikavska slovenina), sredinje Gradie u Austriji, te u Slovakoj (izbjegli od Kostajnice), itd. U
doba Zrinskih i Frankopana je slina kajkavska ikavica na prostoru od Istre do Meimurja bila slubeni javni govor
hrvatske plemike elite, tj. nesueni prethodnik kasnijega knjievnog standarda. Meutim, drugi dre da su mnogi
od tih govora nastali na akavskoj osnovi.
Osobine
Glasovi
Glavnina dijalekata kajkavskog ima sljedei sustav suglasnika (pisan standardnim pisanjem hrvatskog, u IPA zapisu
se npr. koristi x umjesto h; gdje znakovi stoje u paru, lijevi predstavlja bezvuni a desni zvuni suglasnik):
Mjesto tvorbe labijalni koronalni dorsalni
Nain tvorbe bilabijalni labiodent. alveolarni postalv. palatalni velarni
nazali m n (nj)
plozivi p b

t d k g
frikativi f v s z h
afrikate c
aproksimanti

j
vibranti

r

lateralni aproks.

l (lj)
Gramatika
Prozodija
Prozodija podrazumijeva melodiju te brzinu izgovora kao i naglaavanje rijei. Dosad su u kajkavskom narjeju
pronaena 22 razliita tipa prozodijskih sustava, a za pretpostaviti je da ih ima jo.
Suglasnici:
- govornici kajkavskog narjeja imaju potekoe u razlikovanju glasova i - poetno v je otpalo pred l (vlasi lasi) -
krajnji zvuni suglasnici su obezvueni (mraz mras; grob grop) - u goranskom je dijalektu zavrno m prelo u n
(mislim mislin )
Morfologija
- vokativ se ne koristi u pravilnom obliku - imenice enskog i srednjeg roda u genitivu mnoine imaju nulti nastavak
(krave kraf; sela sel) - kod imenica mukog roda pojavljuju se nastavci of i ef (dekof, ocef) - kod imenica
mukog roda u mnoini i kod imenica enskog roda u jednini nema alternacije glasova k, g, h (vuk vuki, vrag
vragi; noga nogi) - nastavak u komparativu je (veliki veki)
Glagoli
- od glagolskih se vremena uz prezent koriste perfekt i pluskvamperfekt (nosil je, bil je nosil) te futur II. (nosil bum) -
nastavak u treem licu mnoine prezenta je jo ili ju , a ponekad se koristi i nastavak du (kopaju, kopajo, kopadu) -
u kondicionalu I. i II. se za sva lica koristi pomoni oblik bi (kopal bi, bil bi kopal) - jednako se koriste enklitike i
proklitike (ga pozna, pozna ga) - budue vrijeme se tvori od prezenta svrenog glagola biti i glagolskog pridjeva
radnog (doel bum) - za glagole kretanja se koristi supin (idem spat)
Dijalekti
Dijalektoloka prouavanja kajkavtine zapoela su potkraj 19. stoljea. Prvu monografiju napisao je na ruskom
jeziku ukrajinski jezikoslovac A. M. Lukjanenko (Kajkavskoe narjeie, Kijev,1905). Kajkavske su govore dijalektolozi
dosada razvrstavali po razliitim kriterijima. Uglavnom na osnovi do tada objavljenih radova, godine 1927. u Narodnoj
enciklopediji srpsko-hrvatsko-slovenakoj, svoju podjelu kajkavskoga narjeja iznio je srpski jezikoslovac Aleksandar
Beli. Po refleksima praslavenskih glasova /tj/ i /dj/ Beli je kajkavtinu podijelio u tri dijalekta
[1]
:
1. istoni u kojemu je /tj/ dalo // a /dj/ postaje //
2. sjeverozapadni koji prema /tj/ i /dj/ ima // i /j/
3. jugozapadni koji za /tj/ i /dj/ ima // i /j/
Kasnija prouavanja nisu potvrdila ovakvo rasprostiranje refleksa /tj/ i /dj/.
Utvrdivi da temeljna kajkavska akcentuacija ima tri naglaska u svojoj raspravi Jezik Hrvata kajkavaca (1936) Stjepan
Ivi kajkavske je govore po naglasnim znaajkama podijelio u etiri skupine. Na osnovi Believe i Ivieve podjele te
na osnovi nekih glasovnih znaajki Dalibor Brozovi je kajkavsko narjeje (1965. - 1988.) podijelio u est dijalekata:
1. zagorsko-meimurski
2. turopoljsko-posavski
3. krievako-podravski
4. prigorski
5. donjosutlanski
6. goranski
S obzirom na kajkavski cirkumfleks te na temelju razvoja vokalizma, podjelu kajkavskih dijalekata na subdijalekte dao
je Mijo Lonari koji u monografiji Kajkavsko narjeje (Zagreb, 1996.) razlikuje od est dijalekata petnaest
poddijalekata:
1. pljeivikoprigorski
2. samoborski
3. gornjosutlanski
4. bednjansko-zagorski
5. varadinsko-ludbreki
6. meimurski
7. podravski
8. sjevernomoslavaki
9. glogovniko-bilogorski
10. gornjolonjski
11. donjolonjski
12. turopoljski
13. vukomeriko-pokupski
14. donjosutlanski
15. goranski
Ta razdioba zorno svjedoi o dijelom velikim razlikama to postoje izmeu pojedinih kajkavskih govora u
akcentuaciji, fonologiji i morfologiji.
Kajkavsko se narjeje nekad prostiralo mnogo istonije, prema nekim dokazima obuhvaalo je prostor od Drave preko
Naica i Poeke doline uz Brod pa preko Save zaokruujui ozemlje srednjovjekovne Zagrebake biskupije s tim da
se je u sjeverozapadnoj Bosni mjealo sa elementima akavtine prema jugu i tokavtine prema istoku. Uslijed
seoba nastalih zbog turskih osvajanja, danas mnoga istonokajkavska kajkavska podruja uope ne postoje u
Hrvatskoj, nego postoje elementi istonokajkavskih narjeja u Maarskoj, Austriji, Sloveniji, Rumunjskoj (Karaova-
Karaevo (podrijetlo iz pokupske Banovine-Klokoa pod Petrovom Gorom). Tako je i sa govorima sela gradianskih
Hrvata Umoka i Vedeina (koja je izuavao Ivan Brabec), srodnih u jednoj mjeri turopoljsko-posavskom i krievako-
podravskom dijalektu kajkavskoga narjeja, od kojih se po drugim osobinama dosta razlikuju. Stoga se su njihovi
govori klasificirani kao istonokajkavski dijalekt.
[2]

Kajkavska knjievnost
Od polovice 16. stoljea do preporoda, na kajkavskom knjievnom jeziku, latinikim slovopisom oblikovanim po
maarskom uzoru (na primjer csza //, cz za /c/, dy, gy za //, ly za /lj/, ny za /nj/), napisana su mnoga djela:
pravna (Ivanu Pergoi: Decretum, Nedelie, 1574), kroniarska (Antun Vramec)
vjerska (Nikola Krajaevi, Juraj Ratkaj Velikotaborski, Juraj Habdeli, Ivan Belostenec, Juraj Mulih)
pjesnika (Ana Katarina Frankopan-Zrinska) i dramska (Titu Brezovaki).
Prvu kajkavsku gramatiku (na njemakome) napisao je Ignacij Szent-Mrtony (Einleitung zur kroatischen Sprachlehre
fr Deutsche, Varadin,1783.), a na njemakom su i gramatike Franza Korniga (Kroatische Sprachlehre oder
Anweisung fr Deutsche die kroatische Sprache in kurzer Zeit grndlich zu erlernen, 1795), Josipa
Matijevia (Horvatzka Grammatika oder kroatische Sprachlehre, 1810.) i Ignaca Kristijanovia(Grammatik der
Kroatischen Mundart, 1837.), dok je gramatika Josipa urkovekog dvojezina (Jezinica horvatzko-slavinzka -
Kroatisch-slavische Sprachlehre, Peta, 1837.). Kristijanovi je pokuao i Bibliju prevesti na kajkavsko narjeje.
Najvaniji su stariji rjenici kajkavskoga Dictionar ili rei slovenske Jurja Habdelia (Graz, 1670.), Gazophylacium
illyrico-latinum Ivana Belostenca (objavljen postumno u Zagrebu 1740.) i Lexicon Latinum Franje Sunika i Andrije
Jambreia (Zagreb, 1742.).
Meu knjievnicima koji su na kajkavskom pisali nakon 1836. istiu se Pavao toos, Toma Mikloui i Ignac
Kristijanovi. U 20. stoljeu iznimno je bogata kajkavska dijalektalna knjievnost (Antun Gustav Mato, Fran
Galovi, Dragutin Domjani, Nikola Pavi, Miroslav Krlea, Ivan Goran Kovai, Vjekoslav Balog i drugi).
Starija rjenika batina kajkavske knjievnosti obrauje se u Rjeniku hrvatskoga kajkavskoga knjievnog jezika (12.
svezak objavljen je 2011). Osim objave desetak manjih kajkavskih rjenika za lokalne seoske govore u 20. stoljeu, u
najnovije doba je razraeno nekoliko veih kajkavskih rjenika s preko 30.000 rijei iz gradske
kajkavtine Varadina, Zagreba i Petrinje. Nedavno pa je Vid Balog preveo Novi zavjet na kajkavski.
[3]