1

2
ALINA BRONSKY
NAJLJUA JELA
TATARSKE KUHINJE
S NJEMAKOG PREVEO
Boris Peri

Zagreb, travanj 2014.

3
Kao i u svakom drugom jeziku, i u tatarskome postoje
prilino grubi izrazi. Razumijevanje pogrdnica olakava
prepoznavanje situacija i ovladavanje njima. Sljedee rijei stoga
nisu miljene za vlastitu upotrebu, nego samo za razumijevanje
situacije.
(Pogrde & psovke, Tatarski od rijei do rijei, Reise
Know-How Verlag)

4
Pletaa igla
Kad mi je ki Sulfija rekla da je trudna, ali da ne zna s kime, jo sam vie pazila
kakav u poloaj zauzeti. Lea sam drala veoma ravno, a ruke dostojanstveno
prekriila na krilu.
Sulfija je sjedila na kuhinjskom stoliu. Ramena je runo digla uvis, a oi joj
bijahu crvene, jer nije pustila suze da samo poteku, nego ih je poleinom ruke
razmazivala po licu. I to iako sam je od malih nogu uila kako se plae a da se od
toga ne poruni, i kako se smije a da se pritom ne obea previe.
Ali Sulfija nije bila nadarena. Moram rei ak i da je bila prilino glupa. Pritom
je bila moja ki, odnosno, da sve bude gore, bila je moja jedinica. Ali dok sam je
promatrala kako pogrbljenih lea i mrkava nosa sjedi na stoliu kao papiga na
svojoj preki, preplavili su me osjeaji. Najradije bih se bila izvikala na nju:
Dri se uspravno! I ne mrcaj! Ne gledaj tako glupo! I daj pokuaj bar jedanput
ne kiljiti!
Ali s druge sam je strane i alila. Naposljetku, ona je ipak bila moja ki. Drugu
nisam dobila, a ni sina, jer moje je tijelo ve mnogo godina iznutra bilo uplje i jalovo
kao pijesak u pustinji. A ta ki koju sam dobila bila je unakaena i nekako nije
pristajala meni. Bila je niska rasta i sezala mi jedva do ramena. Nije imala nikakav
stas, oi su joj bile male, a usta kriva. Kao to sam ve rekla, bila je i glupa. Bilo joj je
ve sedamnaest godina i nije bilo nikakve nade da bi se jednom mogla opametiti.
Nadala sam se samo jo da e njezina glupost kad-tad toliko privui nekog
mukarca da e joj krive noge previati sve dok s njom ne stane pred matiara.
Dosad se ta nada nije obistinila. Sulfija je u naoj stambenoj zgradi dodue
imala dvije prijateljice, ali s mladiima je zacijelo posljednji put razgovarala prije

5
deset godina, negdje nakon upisa u kolu. Ali onda, dok sam jednoga dana pekla
ribu na ulju (bila je 1978. godina i iz jednog velikog laboratorija u naem gradu
upravo bijahu pobjegli uzronici bedrenice), Sulfija je rukom prekrila nos i etiri se
puta ispovraala na nuniku.
To je zapelo za oko ak i onoj vjetici Klavdiji, koja je imala sobu u naem
komunalnom stanu. Klavdija je radila u rodilitu, tvrdila je da je primalja, ali u to
nekako nisam mogla povjerovati. U najboljem sluaju bila je ondje zaposlena kao
istaica. U tom je stanu naa obitelj imala dvije sobe a Klavdija jednu, dok smo se
kupaonicom i kuhinjom koristili zajedniki. Naa zgrada u sredini bila je lijepa i
stara.
A dok je Sulfija sjedila na svojem kuhinjskom stoliu, kad sam je ispitivala i
kad mi je rekla da bi njezina trudnoa u najboljem sluaju mogla imati veze s time da
je neke noi sanjala mukarca, smjesta sam joj povjerovala. Pravi mukarac nikada se
ne bi ni pribliio Sulfiji, osim ako ne bi bio slabovidan ili perverzan. Ulice su bile
prepune lijepih djevojaka u kratkim suknjicama.
Dobacila sam Sulfiji strog i zabrinut pogled, ali ona je samo promatrala svoja
mala stopala. Znala sam da se takvo to dogaa. Djevica je usnula san i devet mjeseci
poslije na svijet donijela dijete. Znala sam ak i za jo gori sluaj: moja sestrina
Rafaela svoju je jedinu ker pronala u cvijetu velike, egzotine sobne biljke
nepoznate vrste, ije je sjeme donijela s juga. Tono sam se mogla sjetiti kako je tada
bila zbunjena.
Pogledala sam svoju ker razmiljajui to bih sad jo mogla uiniti za njezinu
budunost i svoj ugled. Ideja sam imala, nije da nisam.
Otila sam u ljekarnu i kupila mljevene gorice. Onda sam oribala kadu da se
sjaji i napunila je vrelom vodom. Imali smo sreu da smo u cijevima ba imali vrele
vode jer su je prijanjih tjedana svako malo bili zatvarali.
U vodu sam nasipala mljevene gorice i promijeala odlomljenom drkom
lopate za snijeg. Pronala sam je prethodne zime na cesti i ponijela sa sobom jer je
izgledala jo dobro i robusno i, gle, ve sam pronala emu e posluiti.
Mijeala sam, a Sulfija je stajala pokraj mene, promatrala me i drhtala.
Svuci se rekla sam.
Ona urno iskorai iz haljine i bijelih gaica i pogleda me. Njoj je sve uvijek
trebalo objanjavati nekoliko puta.
Ui u kadu rekoh.

6
Ona oprezno podigne jednu od svojih krivih tamnih nogu i prihvati se za
mene. Onda umoi palac u vodu i stade jadikovati da je previe vrela.
U paklu je jo vrelije odgovorila sam strpljivo.
Promatrajui me i dalje netremice, pokua zaroniti nogom u vodu, ali uplaeno
ustukne.
Izgubila sam strpljenje. Voda mora biti vrela, a ne mlaka, stadoh joj
objanjavati. Ona me pogleda svojim pogledom nastrijeljena ovjeka na izdisaju, a
onda se baci u kadu i poprska sve oko sebe.
Jesi li poludjela? viknuh i dotoih jo veoma vrele vode.
Dok sam krpom brisala lokve vode s ploica, Sulfija je jecala u kadi. Voda da joj
je previe vrela, da e dobiti opekline i umrijeti.
To se jo nijednoj nije dogodilo rekla sam iako sam dobro znala da ne
govorim istinu. Kad je jecanje umuknulo, pogledala sam to se dogodilo. Sulfija je
leala u kadi sklopljenih oiju i irom otvorenih usta. Podigla sam je i istuirala
hladnom vodom. Bolje trudna ki nego mrtva, pomislih, a Sulfija se smjesta vrati k
svijesti. Koa joj je bila sva crvena i ona smjesta nastavi jadikovati.
Pokraj Klavdijina znatieljna lica odvukla sam Sulfiju u nau sobu, poloila je
na postelju i dala joj da pije aj od brusnica. Onda je zaspala. Prespavala je dvadeset i
dva sata tijekom kojih se neprestance bacakala po postelji i stenjala. Provjerila sam
plahtu ispod nje, bila je bijela.
Otila sam na trnicu, kupila od svojih zemljaka veliku vreu lovorovih listova
i pripravila od njih neku vrstu juhe. Onda sam je dala Sulfiji da pije. Sulfijina se koa
nakon kupke u mljevenoj gorici poela guliti s itava tijela, ali osim toga nije se
dogodilo nita. Posluno je popila napitak, kao to to i rade dobre keri. Ah potom
vie nije stigla do nunika, pa se pred Klavdijinim pohotnim pogledom vie puta
zaredom ispovraala u umivaonik. Budui da nita nije zadrala u sebi, nita nije
moglo ni djelovati.
Polako sam postajala nervozna. Svoju ker nisam htjela poslati lijeniku jer
nisam htjela da se njezinom srednjom kolom, u kojoj se od te godine kolovala da
postane medicinska sestra, ponu iriti glupe glasine. Nisam htjela da sve to nateti
Sulfiji jer ni ovako nije bila osobito omiljena. A znala sam i da se u bolnicama prema
glupim mladim djevojkama u njezinoj situaciji odnose kao prema komadu mesa.
Htjela sam je potedjeti toga.
Nikada ne bih bila pomislila da e mi Svevinji poslati pomo upravo u obliku
one glupe kokoi Klavdije. Ali poto je Klavdija neko vrijeme promatrala moje sve

7
uzaludnije pokuaje, preuzela je inicijativu. U zajednikoj kuhinji uhvatila me za
nadlakticu i apnula mi da je mnogima ve pomogla i da dobro zna kako se to radi.
Pozorno sam je sasluala, a onda kimnula glavom. Nisam imala izbora.
Sljedeeg dana otile smo u Klavdijinu sobu i dovukle velik stol u sredinu prostorije.
Klavdija donese plastini stolnjak s uzorkom potonica i razliaka, a ja sam dovela
Sulfiju, ije su crne oi panino zvjerale uokolo.
Ponovno sam objasnila Sulfiji da se problemi moraju rjeavati. Jer nee se
rijeiti sami od sebe. Sami od sebe samo nastaju. Drhtala je u mojem zagrljaju. Onda
se posluno popela na stol.
Klavdija ree da tako ne moe raditi. Bude li Sulfija tako drhtala, ona nee
pronai pravo mjesto. I neka Sulfiju vrsto drim, jer ako se usred operacije naglo
pomakne Klavdija e iglom na kraju jo pogoditi crijevo. Bacila sam se preko trbuha
svoje keri.
Zaepi joj usta ree Klavdija i dok sam taman jo bila dospjela pravodobno
uguiti Sulfijin iznenadan urlik, Klavdija brzim pokretima izmeu Sulfijinih nogu
izvue krvavu pletau iglu.
Moda je ipak vie od obine istaice, pomislih oarana Klavdijinom
sigurnou i rukovanjem iglom. Onda sam maknula dlan sa Sulfijinih stisnutih zuba.
Glava joj klonu u stranu: slabano se dijete ponovno bilo onesvijestilo.
Odnijela sam Sulfiju na leima natrag u nau sobu. Ugurala sam
vodonepropusnu podlogu pod njezinu blijedu stranjicu i umotala je u topao
pokriva.
Kad je ponovno dola k sebi, svojim tamnim oima okruglim poput groica
lutala je po sobi uzdu i poprijeko. Onda ispusti tih i jecav zvuk.
Lice joj je polagano postajalo sve bjelje. Moj se suprug Kalganov vratio s posla.
to je Sonji? upita. On nau ker nije nazivao njezinim pravim imenom jer
uvelike je nadilazilo njegove mogunosti da upamti, a kamoli da izgovori tatarsko
ime.
Moj je suprug bio veoma iskljuiv. Nije vjerovao u Boga, vjerovao je samo da
su svi ljudi jednaki i da svatko tko tvrdi suprotno jo ivi u srednjem vijeku. Moj
suprug nije volio da se razlikujemo od drugih.
Jednostavno sam mu rekla da naa mala Sulfija ima gripu. Priao je postelji i
poloio ruku na njezino elo.
Kako li je hladna ree. Hladna i vlana.

8
Ja jednostavno nisam mogla ugoditi svakomu. Sulfija je stenjala i bacakala se
po postelji.

9
Eto, blizanci
Te me je noi iznenada uhvatio strah da bi mi Sulfija mogla umrijeti. Godinama se
vie nisam bojala za nju i taj mi se osjeaj nipoto nije sviao. Podignula sam Sulfijin
pokriva. Izgledalo je dobro. Oistila sam je, uzela to neto krvavo, nagurala ga u
plastinu vreicu i sve umotala u novinski papir. Tiho sam izala iz naeg stana,
osluhnula kako se naa susjeda Klavdija okree u postelji, odnijela smotuljak kroz
prazne mrane ulice i ugurala ga u kontejner za smee nekoliko ulica dalje.
Ujutro je Sulfija dobila vruicu. Krvarila je poput svinje. Iz dubina hladnjaka
izvukla sam kutiju kavijara koju sam nakanila sauvati za novogodinju proslavu,
namazala njime etiri debele krike kruha i nahranila Sulfiju. Kavijar je navodno
dobar za stvaranje krvi.
Sulfija je cvokotala zubima i tresla se u groznici. Prozirne naranaste kuglice
kavijara bile su se zalijepile za njezinu bradu. U nakrivljena usta ulila sam joj sok od
vujeg trna. Jer vujeg trna bila sam nabrala prole jeseni u svojemu vrtu na ladanju,
razderavi sebi pritom kou do krvi i otetivi vrke prstiju. Potom sam umijeala
bobice sa eerom i od toga napravila pire, deset litara u staklenkama, i tako se vuji
trn odrao cijelu zimu. licu po licu rastapala sam u vreloj vodi i davala otopinu
Sulfiji ne bi li dobila vitamine.
Ona je jecala, mrcala i stenjala, ali moj se trud na kraju ipak isplatio.
Nakon nekoliko dana Sulfija je prestala krvariti, ustala i sama otila na zahod.
Nakon jo nekoliko dana ponovno je krenula u svoju kolu za medicinske sestre.
Klavdija nam je napisala potvrdu da je Sulfija imala gripu. Nekoliko sljedeih
mjeseci sve smo se bolje slagale, dok nisam zapazila da Sulfiji raste trbuh. Najednom
se to vidjelo vie nego jasno. ak sam i ja to otkrila prilino kasno jer jednostavno

10
nisam raunala s time. Onda je to zapelo za oko ak i Kalganovu, koji bi naelno
previao sve.
A to to Sonja ima tu? upita on i pokae prstom. Odakle to ovdje?
Bit e da jo raste rekla sam urno, poloila ruku na Sulfijin trbuh i
protrnula. Udarci noicama o moje ruke najavljivali su probleme.
Bog mi se bio narugao. Bog ili Klavdija.
Eto, blizanci rekla je i slegnula ramenima. Rekla je da je od nas dobila novac
za jedno dijete i njega da je uredno uklonila. Budui da nije znala kako su posrijedi
blizanci, drugo dijete nije ni mogla uzeti u obzir. Pogodila je samo ono koje je bilo
najblie izlazu.
Zapravo je, rekla je Klavdija, preivljavanje drugog blizanca bilo najbolji dokaz
njezine umjenosti. Jer s drugima nije bilo sigurno ni da e majka preivjeti.
Zakljuala sam se u zahod i pustila suze da beumno teku, da me nitko ne uje,
da mi ne pocrvene oi. Sulfija je sjedila na stoliu u kuhinji, gladila rukom trbuh,
smjekala se svojim kravljim oima i vakala sendvie sa sirom, sendvie sa
salamom, svjee krastavce koje sam kupila na trnici, kisele krastavce koje sam
ukiselila prologa ljeta, rajice u octu, jabuke, komad kolaa od jabuka, zdjelu
kravljeg sira i velik tanjur griza s groicama.
Budui da sam znala kako moj suprug nee povjerovati u priu sa zaeem u
snu, jednostavno sam mu rekla da je Sulfiju silovao susjed koji ivi dva kata iznad
nas. Taj je susjed bio u srodstvu s najvanijim pretpostavljenim mojega supruga.
Nakon toga Kalganov nita vie nije govorio, ni meni, ni Sulfiji, ni susjedu, i mi smo
poeli ekati dijete ne gubei pritom tihu nadu da e mu se na putu ipak isprijeiti
neko zlo, boletina ili lijenika traljavost.

11
To dijete
To dijete, malena djevojica teka 3,2 kilograma i dugaka 51 centimetar, roeno je
jedne hladne prosinake noi 1978. u Rodilitu br. 134. Sve vrijeme bila sam slutila da
e to biti dijete koje e naelno i bezobzirno nadivjeti sve. Bilo je to neobino dijete,
koje je od samog poetka glasno vritalo.
Moj suprug i ja otili smo taksijem po njega kad mu je bilo deset dana. Dakako,
i po nau ker.
Djetece je bilo umotano u presavijenu ipkastu deku ureenu brojnim
ruiastim vrpcama. To je tada bio obiaj. Moj nas je suprug fotografirao: mene s
djetetom u naruju, pokraj nas Sulfija sa strukom plastinog cvijea koji su nam u
rodilitu stavili na raspolaganje ne bi li fotografija ispala kako valja, jer gdje bismo
usred zime inae mogli kupiti cvijee. Djetetovo lice jedva da se vidjelo, siuno i
crvenkasto prosijavalo je meu naborima deke. Ve sam bila posve zaboravila da je
novoroenad tako mala i runa. Ovo nae poelo je dreati ve u taksiju i s tom
drekom, strogo uzevi, nije prestajalo punih godinu dana.
Drala sam ga u naruju i promatrala njegovo lice. Zaprepateno sam
ustanovila da to dijete bez oca nijednoj odrasloj osobi nije sliilo koliko meni.
Suprotno prvom dojmu koji sam stekla, ona ipak nije bila naprosto runa. Pomno
sam je promatrala i ustanovila da je zapravo ipak bila posve lijepa djevojica, prije
svega kad je utjela.
Kod kue smo je razmotali i poloili na postelju. Djevojica je imala male,
vrste miie i jarkocrvenu kou. Mlatarala je svojim siunim ruicama i noicama
tako snano da se krevet tresao pod njom. Uz to se neprestance derala.
U procijepu vrata pojavi se Klavdijino znatieljno lice:

12
O, kako je to slatko! Ve ste se vratili kui? estitam, estitam od srca! Sve
najbolje vama i vaoj prinovi! Jeste li je ve nahranili? Dere se da se to ne da izdrati.
Sulfija je sjela u naslonja i nasmijeila se kao u deliriju. Moj suprug nabora elo
i sagne se nad svoju prvu unuicu. inilo mi se da mu se neto na malenoj ne
dopada. Moda je u njezinu malenom licu traio crte svojega efa.
Kako se djetece zapravo zove? upita Klavdija s vrata.
To je ONA! viknula sam toliko glasno da je djevojica na trenutak prestala
urlati i zaueno me pogledala. ONA je to! Imamo unuicu!
to se mene tie... I kako se ona zove? upita Klavdija.
Aminat rekoh. Zove se Aminat.
Kako? upita Klavdija, koja je moju ker Sulfiju, koju je poznavala odmalena,
tvrdoglavo zvala Sonja, a mene Rosa, to je ipak dolazilo od Rosalinda. Samo smo
imale lijepa imena i drugi s time nisu znali izai na kraj.
Dakle, Anja, Anja ispravi me Kalganov, koji je oduvijek htio biti isti kao i
svi drugi.
Aminat ponovila sam. Nije mi se inilo da bi bilo osobito teko upamtiti to
ime. Moja unuica zvat e se Aminat kao i moja baka koja je odrasla u planinama, a
ja u je, moda jedina od svih, uvijek zvati pravim imenom, bez obzira na to to e u
jaslicama, djejem vrtiu, koli, na sveuilitu i u strunom laboratoriju otad i za sve
vijeke vjekova jednostavno biti nekakva Anja. Za mene e ona biti Aminat i ve sam
se poela moliti da bi joj jednom bilo doputeno voditi ivot u kojem se njezino ime
nee samo tako upropastiti.
Zove se Aminat Kalganova rekoh i Klavdijino lice na kojem se jasno vidjelo
negodovanje nestade za vratima, a moj se suprug uhvati za glavu i ree:
Pa to ovjek ne moe izdrati, zar emo odsad sve vrijeme tako?
A moja se ki Sulfija prene iz svoje obamrlosti i ree:
Tako sam jako, jako gladna, mama.
Mala djevojica, koju sam po svojoj baki roenoj na Kavkazu nazvala Aminat,
okrenula mi je ivot naglavake. Sve je postalo drukije. Sulfiji je roenje keri dobro
dolo da beskonano spava i beskonano jede. Ona ju je, istina, rado drala u naruju
i time je, dakako, razmazila, ali za neto bolje jednostavno nije bila sposobna. Bivala
je posve nemona kad bi njezino djetece uhvatila glad. Nou bi Sulfija spavala
previe vrsto da uje otre, tugaljive osamljenike pozive i jarosne, snane krikove
gladi.

13
Ja sam leala iza zida i ula kako djevojica plae. Znala sam tono to joj
nedostaje, samo su mi tri dana bila potrebna da to ponem razaznavati. U nekom
trenutku to vie nisam mogla izdrati pa sam djeji kreveti uzela k nama, u sobu
koju sam dijelila s Kalganovim.
Svialo mi se kako Aminat, kad je pospana, svoje ruice stie u siune ake i
trlja oi.
Ujutro bih Kalganova slala u mlijenu kuhinju da donese djeje hrane jer netko
se morao brinuti da dijete dobije dovoljno jela. Malena bi uas ispraznila sve boice,
mnogo bre od ostale djece. Moj suprug pokuao se pobuniti jer je postajao nervozan
od redova neobrijanih mladih oeva ispred mlijene kuhinje, ali ja sam ga svakog
jutra neumoljivo slala onamo; naposljetku, bila je rije o njegovoj vlastitoj krvi.
Kalganov je rekao da se prema svojoj unuici nee odnositi ni bolje ni gore nego
prema drugoj djeci, napokon, svi su ljudi jednaki, a ja sam mu na to odbrusila da je
faist.
Nakon nekoliko mjeseci Sulfija je ponovno krenula u svoju kolu za
medicinske sestre, a ja sam malu Aminat prijavila u jaslice. Napokon, morali smo
nekako nastaviti ivot. Aminat je ronila gorke suze. Ja bih svakog jutra odvajala
njezine prstie jedan po jedan od svoje haljine i odlazila.
Moja unuica Aminat imala je sree. Nije naslijedila nita od flegmatinosti i
runoe svoje majke. Imala je moje duboke crne oi bademasta oblika, lagano
valovite crne uvojke, njean nosi i veoma pametan izraz lica. Na ovjeku se takorei
od roenja moe vidjeti je li pametan ili nije. Pa i u Sulfije sam to bila odmah vidjela i
nisam se prevarila. Moda je to bilo zato to je Sulfija bila zaeta s mojim suprugom
u krevetu, a Aminat sa strancem u snu.
Aminat je svejedno bila problematino dijete. Nije htjela ostati u jaslicama.
Poela bi vritati tek to bih je dovela onamo i udarila po prstiima kojima se
grevito drala za me. Pa nisam mogla neprestano kasniti na posao.
Kad bih naveer dolazila po nju, s ceste bih ve ula njezinu bijesnu dernjavu.
Stidjela sam se zbog toga. Nije mi se svialo da moja unuica toliko naruava
jasliku svakidanjicu. Osjeala sam se ak ponukanom objasniti odgojiteljicama da
su tatarska djeca inae veoma dobro odgojena. Najee bolje od ruske, ali to,
dakako, nisam rekla. Ta nisam htjela zvuati oholo.
Aminat se opirala odgoju. Ve sam se znala uhvatiti kako je pred
odgojiteljicama u vrtiu i sama katkada zovem Anja jer sam se stidjela zbog nje. Bila
je tako problematina da osoblju vrtia nisam htjela dodatno oteavati posao
arapskim imenom. Toliko daleko sezala je moja obzirnost.

14
Moja ki Sulfija zaboravljala bi za to vrijeme da je rodila ker. Zavrila je svoju
strukovnu kolu i zaposlila se u kirurkoj klinici. Dodue, nije bila poloila ispite,
tako da nije smjela raditi kao medicinska sestra, nego samo kao sanitetska
njegovateljica. Obavljala je prljave poslove, nita vano. Meni se inilo da je tako
bolje za sve.
Bila sam zadovoljna to mi je ki unato nepovoljnim osobinama ipak postala
vrijednom lanicom drutva, ak i rodila vlastitu ker, a k tome jo i iznenaujue
bistru. Sulfija se rijeila najgoreg i ostavljala mi dovoljno vremena za odgoj moje
unuice, to je vaan zadatak za enu poput mene, iako, kao to sam ve spomenula,
s djetetom kakva je bila Aminat nije bilo ba posve jednostavno izii nakraj.
Sasvim polagano prestala sam se obazirati na Sulfiju. Nisam vie zamjeivala
kada je dolazila kui i to bi onda inila. Zato me doekalo nespremnom kad sam
jednoga dana ula u svoju sobu i na prozorskoj dasci pronala cedulju na kojoj je
pisalo: Draga mama, dragi tata, ja odlazim i vodim Anu sa sobom. Ostavite me jednostavno
na miru. Pusa, vaa Sonja.
Pokraj cedulje bio je klju njezine sobe.
Srce mi je glasno udaralo o rebra kad sam naglo otvorila ormar s odjeom koji
smo upotrebljavale zajedniki i zatekla ga poluprazna. Nestale su Sulfijine uredno
poredane haljine i suknje, nestale su njezine gaice, nestale su njezine arape, ali, to
je bilo mnogo gore, nestale su i djevojiine tramplice, arape i puloveri, gumene
ivotinje i boice, platnene pelene i njezina najdraa alica sa utim zecom.

15
Zloin ili majinstvo
Nisam imala previe vremena za ivani slom. Smjesta sam krenula u akciju, jer
takva sam. Otvorila sam limenku s novcem za kuanstvo i izvukla iz nje nekoliko
novanica. Brzo sam preko lea prebacila kaput i izjurila na ulicu, stala na rub
kolnika i podigla palac uvis. Nisam panino mahala, kao to to ine drugi, nego
odmjereno i dostojanstveno. To je uvijek djelovalo.
Smjesta se zaustavio prljav malen automobil. Oduvijek sam izgledala mnogo
mlae nego to sam zaista bila i mnogi su bili sretni to mogu pruiti pomo eni
poput mene.
iguli, ija se boja ispod naslaga prljavtine vie nije mogla naslutiti, dovezao
me za osam minuta do vrtia u koji je ila Aminat. Voza od mene nije htio novac, a
ni ja nisam inzistirala na tome da mu platim. S pravom je bio ponosan to je u kolima
imao enu kakva sam ja. Svejedno, stigla sam prekasno. Sulfija je ve bila odvela
Aminat iz vrtia. Sve je to bila dobro pripremila.
Ormari moje unuice u predsoblju bio je prazan. Njezine papuice i kuna
haljinica bijahu nestali. Nestao je bio i crv, kojeg je u vrtiu bila izmijesila od
plastelina. Aminat se vie nee vratiti u taj vrti, rekla mi je odgojiteljica na ijem se
licu ocrtavao strogo sluben izraz. Djevojiina majka preselila se na drugi kraj grada
i prijavila malenu u drugi djeji vrti, koji joj je u novim uvjetima bio dostupniji.
Kamo se preselila? viknuh ja.
Tu vam ne mogu pomoi ree zlurado kozetina s naoalama.
Moram rei da nisam bila samo uasnuta. Bila sam i iznenaena. Dotad sam
mislila da Sulfija ima motivaciju pua golaa. Da bi se u iznenadnoj nonoj akciji
mogla iseliti, povesti Aminat sa sobom, prijaviti je u novi djeji vrti, prije toga

16
pronai stan za dvije osobe, a da sve to meni i svojemu ocu ne spomene ni rijeju to
mi nekako nije ilo s predodbom kakvu sam gajila o Sulfiji.
Reci neto zatraila sam od svojega supruga dok je naveer u kuhinji kusao
roladu s kupusom, i on ree:
Moramo paziti da nam ne oduzmu drugu sobu, sad je ovdje ipak dvoje ljudi
manje.
Ni on nije imao pojma kamo nam je ki mogla nestati. Prvih tjedan dana ekala
sam njezin poziv ili bar da me nazove milicija. Telefon je stajao na hodniku da se
njime mogu sluiti svi stanari naega stana. Kad bi zazvonio, ja bih se svaki put
javila prva, ali Sulfija nije zvala, a i nitko drugi.
U drugom tjednu poela sam se osjeati loe. Sanjala sam Aminat kako gladna i
izgubljena sjedi u svojem djejem krevetiu i plae. Kako je Sulfija ne eli uti jer je
zaokupljena nekom glupou dok Aminat pati.
Mora nazvati Sulfiju na radno mjesto zatraila sam od svojeg supruga dok
je naveer u kuhinji glodao pilei batak. Mora otkriti kamo su se odselile.
Moj je suprug rekao da nam je ki odrasla osoba.
Ali Aminat nije! viknula sam i on podigne pogled s tanjura.
Tjedan dana poslije odjenula sam svoju tamnocrvenu haljinu, raspustila kosu,
naminkala pred zrcalom oi i usnice i odvezla se trolejbusom do kirurke klinike u
kojoj je radila Sulfija. Molila sam se da jo ondje radi.
Stala sam pred ulazna vrata ispred kojih je udiui svje zrak stajala nekolicina
jadnih bolesnika u sivoj bolnikoj odjei i ekala.
Bog me nagradio i poslao mi Sulfiju ve nakon dva sata. Na sebi je imala stari
plavi kaput koji je nosila jo u koli, a u ruci je drala mreastu torbu. U torbi sam
ugledala pet smeuranih krumpira. Oduvijek je bilo beznadno poslati Sulfiju u
kupovinu, a kamoli na trnicu. Doputala je da joj podvaljuju sve najgore, najtrulije,
a da to ne bi ni zapazila.
Kad me je Sulfija ugledala, oi su joj iznenada postale okrugle i nekako su
poplavile. Dobile su boju prezrelih ljiva. Uzmaknula je, ali ja sam odluno krenula
prema njoj i uhvatila je za rukav njezina bijednoga kaputa.
Kamo e, govno jedno? upitala sam je toliko ljubazno koliko sam u toj
situaciji uope mogla. Kamo si odvela Aminat, ti zloinaka majko?
Sulfija se otimala vrstom stisku moje ruke.
Anja je moja ki skvikne.
Otkada to? povisih glas.

17
Jadni bolesni ljudi oko nas pratili su na razgovor s velikim zanimanjem.
Sulfija im je, istina, oteavala praenje jer je govorila kroz nos pa je se jedva moglo
razumjeti. A stalno sam je opominjala: mora govoriti jasno i razgovijetno!
Promrmljala je da sam otuila dijete. Da sam ga uvijek muila. Da je tako sretna to
je napokon uspjela pobjei od mojega tiranstva (moje tiranije, ispravila sam je). Da
bi radije ivjela ispod mosta nego sa mnom pod istim krovom.
GDJE JE AMINAT? povisila sam jo malo glas.
Sulfija kao da je sila s uma. Vikala je da je ona Aminatina majka, da me ne
poznaje, da me vidi prvi put u svojem ivotu, da nema pojma tko sam ja, da neka
smjesta nestanem, da se ne smijem pribliavati njoj i njezinu djetetu, da je posve
dovoljno i to to sam upropastila njezin ivot.
Pronala si mukarca! shvatila sam, tek sada iznenaena. Bolesnici
istegnue vratove, a jedan zazvidi u znak priznanja.
Napokon! viknuh ja. Dobro, ali gdje je Aminat?
Tu se Sulfija otrgne od mene, otvori svoja kriva usta u nepravilan ovalan oblik i
vikne:
Upomo! eli me ubiti!
Iznenaena, pustila sam njezin rukav.
Sulfija prekine svoje promuklo piskutanje i potri. Gledala sam za njom. Mogla
sam sad otii gore, potraiti njezin odjel i pitati kolegice koja joj je nova adresa. Ali
tko zna to im je Sulfija, podmukla kakva jest, bila sve napriala o meni. S pomou
ukosnica povezala sam kosu u serioznu punu i polagano krenula za njom.
Moja glupa ki trala je preda mnom, a ja sam je pratila. Njezin plavi kaput
pokazivao mi je smjer. Kad je ula u tramvaj, ja sam se ukrcala u druga kola. Ona
kao i obino nita nije zapazila. Kroz tramvajski prozor vidjela sam kako pognutih
lea i tupa pogleda ui na svojem sjedalu.
Nekoliko stanica dalje uplaeno poskoi i izie, a ja potrah za njom.
Trala sam jo nekoliko koraka. Onda ona skrene i kroz kripava vrata ue u
betonsku zgradu. Smjesta sam je prepoznala. Bio je to dom za struno medicinsko
osoblje iz provincije, sestre koje su dole u grad da pronau posao i prije svega
mua. Ovamo se Sulfija, dakle, bila doselila i to nije bilo nikakvo udo. Ni pametniji
ovjek ne bi za tako kratko vrijeme mogao pronai stan u naem gradu, a Sulfija nije
bila pametna, ak ni lukava, bila je opasnost za sebe i za druge. Ali ipak je bila

18
napola medicinska sestra i netko se oigledno smilovao nad njom i dodijelio joj
krevet. Negdje u toj smrdljivoj izbi nalazila se, dakle, i moja voljena unuica.
Pitala sam enu koja je uvala ulaz koji broj sobe ima Sulfija Kalganova. Rekla
sam da je Sulfija otela dijete. ena me spremno odvede do odredita, uz mnoge stube
i du dugakih hodnika. Usput mi je priala prie iz svojega upropatenog ivota, a
ja sam ih preko volje komentirala, samo da joj se ne zamjerim.
Soba je bila mala i prljava, a Aminat je sjedila u krevetiu s reetkama i
pogledavala prema meni. Lice i itavo tijelo bih su joj prekriveni zelenim pjegama.
Imala je vodene kozice smjesta sam to prepoznala, jer u djeje sam se bolesti
razumjela kao i u veinu drugih stvari na ovome svijetu. Sulfija je sjedila na krevetu.
Lice je bila prekrila dlanovima, ramena su joj se poela tresti, a sve to samo zato to
nije htjela sluati svoju majku.
Kad me Aminat prepoznala, zgrabila je objema ruicama reetke i poela ih
drmati. Sulfija uasnuto poskoi, ali ja je odgurnuh. Udarila je o moj lakat i pala
ustranu, toliko je bila nespretna.
Izvukla sam svoju malu djevojicu iz kreveta, zgrabila musavi pokriva i
umotala je u njega. Aminat me vrsto zagrli oko vrata.
Odnijela sam svoj skupocjeni smotuljak iz te paklene kue, pozvala privatni
taksi i odvezla se kui. Baka koja je upravo spasila svoje unue.
Nisam imala ba nita protiv svoje keri Sulfije. Rado sam ivjela u punom
obiteljskom savezu, u nae dvije sobe. Zreli roditelji, mlada, neiskusna ki, mala
unuica, sve je to tako dobro ilo jedno s drugim. Bila sam naelno velikoduna,
cijenila sam razmjenu meu generacijama. Nije mi bilo nimalo teko podupirati
Sulfiju u odgoju moje unuice i skretati joj pozornost na njezine uestale pogreke.
Napokon, htjela sam da se popravi.
Ali to to se sad bilo dogodilo, s time se nisam mogla pomiriti. Sulfija je
ugrozila dijete. Ostavila ju je samu iako je bila bolesna i otila na posao, a onda,
dakako, nije uspjela pronai mjesto za nju u novom djejem vrtiu. Zarazila je
Aminat vodenim kozicama, koje je vjerojatno donijela iz bolnice, jer ona se unato
medicinskoj naobrazbi nimalo nije razumjela u higijenu.
Moja je misija bila da spasim Aminat od propasti. Osim mene nitko to ionako
ne bi bio kadar uiniti. Za sve druge ljude na svijetu Aminat je bila zaputeno, ne
oeljano, mrkavo dijete. Ne bi potrajalo dugo i ona bi povrh svega dobila jo i ui
ili ireve.
Za mene je, dakle, bilo sigurno da e Aminat ostati kod mene.

19
Poto sam spasila Aminat, Sulfija se neko vrijeme nije usudila doi k nama u
posjet. Samo je neprestance nazivala i jecala mi u slualicu. U nekom trenutku nije
vie isputala niti zvuka ali je i dalje nazivala. Telefon bi zvonio, ali im bih se javila
ulo bi se samo jo krckanje. To je smetalo Aminat kad bi poslije ruka zadrijemala,
pa sam morala iskljuiti telefon.
Poslala sam Kalganova da Aminat ponovno prijavi u stari djeji vrti, ali to se
pokazalo kompliciranijim nego to sam mislila. To se odjedanput moglo uiniti samo
jo uz majino odobrenje jer ona je imala pravo skrbnitva. Razmiljala sam kako da
Sulfiju oslobodim toga prava. To bi posve sigurno bilo bolje za sve nas za nju i za
Aminat a prije svega za mene. Ali Kalganov je rekao da bi takav postupak i njemu i
meni mogao nakoditi na radnome mjestu jer onda bi svi saznali kakvu smo uasnu
ker podigli. Dala sam Kalganovu velik buket gladiola iz svoga vrta i rekla mu da ih
daruje voditeljici djejeg vrtia te da joj pritom dade neki kompliment. Time je
problem prijavljivanja bio rijeen.

20
Stetoskop, slatkice
Nakon to sam Aminat bila spasila iz doma za medicinsko osoblje, uhvatila sam se
ukotac s njezinim vodenim kozicama. Po licu i cijelom tijelu imala je velike pjege
koje je bila izgrebla do krvi pa su se upalile. Bila je jedna jedina gnojna krasta, a
neko je bila tako lijepo dijete.
Lijeila sam joj rane sokom od hrastove kore, makar sam na taj nain
upropastila svu njezinu a i svoju posteljinu. Hrastova kora ostavlja smee mrlje, koje
se vie ne mogu oprati.
Zahvaljujui mojoj terapiji njezine su rane brzo zacijelile, pa su i kraste otpale.
Tada su se tek vidjeh pravi razmjeri unitenja. Moglo se, naime, vidjeti koliko su
duboke rupe vodene kozice ostavile na njezinoj koi. Bila sam jako nesretna zbog
toga. I potrajalo je neko vrijeme dok ponovno nisam bila sigurna da na svijetu nema
ljepeg djeteta od nje.
Odgojiteljicama u djejem vrtiu rekla sam da je djevojiina majka pretrpjela
velika oteenja mozga i da se vie ne moe sama brinuti za Aminat. Htjela sam
sprijeiti da je Sulfija jo jednom ne otme na tako perfidan nain. Odgojiteljice su
htjele vidjeti lijeniku potvrdu. Ponovno sam otila naoj susjedi Klavdiji. Klavdija
mi je nabavila papir koji je potvrivao da se Sulfija nakon ujeda krpelja nije vie
snalazila u svakidanjici i da je svatko tko bi je vidio bio obvezan pruiti joj pomo.
Ta potvrda vrijedila je zlata: nitko od tog trenutka nije htio biti u Sulfijinoj blizini.
Ona bi se, naime, zgodimice pojavljivala pokraj iane ograde kojom je bilo
ograeno igralite djejeg vrtia. Promatrala je kako se djeica ljuljaju na ljuljakama
ili igraju u pjeaniku. Nikada nita nije rekla i uvijek bi se zaustavila s vanjske
strane ograde. Svejedno, jednom je jedna od odgojiteljica zgrabila Aminat i smjesta je
odvela natrag u kuu za to sam se bila pobrinula argumentima i gladiolama.

21
Kad nas je Sulfija ponovno nazvala, rekla sam joj za svaki sluaj da se vie ne
pribliava Aminat, jer e inae moi odmah spremiti stvari za ludaru. Iz mojih usta
neto takvo zvui izrazito vjerodostojno.
Aminat je iznenada poela govoriti. Bilo je ve prilino kasno. Ja sam se ve
bila zabrinula da nije moda ipak malice duevno zaostala. Govorila sam joj rijei,
ali ona bi sve to zanemarivala, dok jednoga dana nije otvorila svoja mala ustaca i
izgovorila cijelu reenicu:
Kad e taj glupi djed doi s posla?
Od tog trenutka uope vie nije prestajala priati. Ni naas. Govorila je
danonono. I govorila je udesne stvari.
Bila sam joj dobar uzor. Pazila sam na svoj izgovor i da mi sluajno ne
promakne koja tatarska rije. Aminat je trebala govoriti savreno. Ionako je ve
izgledala dovoljno tatarski. Nije morala jo i zvuati kao Tatarka. Ja vie nemam
obitelji, ali kod Kalganovljeve rodbine na ladanju vidjela sam u kojem se smjeru to
moe razviti. Prvo ovjek govori tatarski, onda zaboravi ruski i iznenada je
nepismen. Aminat se to nije smjelo dogoditi. Ona je morala postati najbolja, najljepa
i najpametnija. Sovjetsko dijete bez nacionalnosti, govorio je Kalganov pun ponosa.
Zapravo smo oboje htjeli najbolje za svoju unuicu rijetko kad smo u neemu bili
toliko jedinstveni, iako su nam se razlozi itekako razlikovali.
Nakon vrtia razgovarala bih s njom o tome kako je provela dan, pritom joj
ispravljajui gramatike pogreke i obogaujui rjenik.
Elektricitet, ljubavi govorila bih kad bi ona pokuala ugurati karice za
nokte u utinicu.
Komunizam, ljubavi govorila bih kad bih uspjela za nju nabaviti banane,
koje bih ostavila da dozriju na prozorskoj dasci i od kojih bih joj svaki dan davala po
jednu, da potraju to dulje.
Gravitacija, ljubavi rekla bih kad bi malena pala, to se dogaalo prilino
esto, jer je tijekom prvih godina ivota bila nevjerojatno nespretna. Aminat dugo
nije znala razlikovati lijevo od desnog i nije mogla stajati na jednoj nozi. Da se lijepo
vrti ukrug, kao druge male djevojice, to tek nikako nije mogla.
Odvela sam je u Palau omladine i kulture na nastavu baleta. Ondje je nisu
htjeli, sve dok nisam spomenula gdje mi suprug zapravo radi. Onda je Aminat
primljena.

22
Balet nam je donio mnogo dobra. Aminat je malo pomalo uspjela trati tako da
joj vrci stopala nisu vie pokazivali jedan prema drugome. Mnogo bi se rjee
spoticala i padala. Kad bi sjela, ramena vie ne bi povlaila automatski uvis. Nisam
joj vie morala tako esto zabadati prste meu lopatice da se ispravi.
Prola je godina dana i jo jedna. Aminat je navrila pet godina i mi smo slavili
njezin roendan.
Nisam alila ni vremena ni truda, a moj kola Napoleon isticao bi se zacijelo i na
velikom dravnom primanju. Imala sam izvjebanu ruku za lisnato tijesto, kao i za
sve drugo. Nakon etiri sata imala sam deset hrskavih podloga, koje sam natopila
kremom od maslaca i naslagala u udesno umjetniko djelo, tako prozrano i slatko
kako sam zamiljala i budui ivot svoje unuice Aminat.
Moj suprug nabavio je balone i poeo ih napuhavati nadutih obraza i oiju
crvenih od naprezanja.
Nismo pozvali nikakvu djecu. Upravo smo bili kupili nov jugoslavenski
tapecirani namjetaj. Pozvali smo dvojicu kolega mojega supruga, a uz njih jo i
Klavdiju i moju sestrinu Rafaelu. Telefon sam iskljuila, da nas ne ometa stalna
zvonjava. Aminat sam odjenula u ruiastu nabranu haljinicu koju sam sama saila i
poeljala njezine crne uvojke.
Igrala se arenim balonima, pjevuila i smijala se kao najsretnije dijete na
svijetu. Na dar je dobila bojanke, drvene bojice, flomastere, tramplice, mandarinke i
jedan djeji lijeniki koveg. Smjesta ga je otvorila i poela razvrstavati instrumente.
Pogledala sam je i srce mi je zaigralo od radosti. Na prvi pogled prepoznala sam:
moja e unuica jednom postati lijenica, i to kakva.
Nasmijala sam se razdragana tom pomilju. Lijenica nam je nedostajala u
obitelji. Istina, Kalganov je bio posve upotrebljiv otkako je postao predsjednikom
sindikata. A ak je i Sulfija, dok je jo stanovala kod nas i kad bi to bilo doista nuno,
znala dati injekciju. Ali prava lijenica u kui bit e vana kad ostarimo. Bilo je to
cijenjeno zanimanje i njime mi je bilo zajameno budue priznanje svih susjeda i
kolega, jer osim mene svi su se neprestance razbolijevali, trebale su im injekcije,
potvrde ili kojekakvi lijekovi.
Stetoskop, slatkice proirila sam djevojiin rjenik. Infuzija, ljubavi. Tu-
ber-ku-lo-za.
Da joj barem nisam rekla to s tuberkulozom.

23
U vrtiu koji je polazila Aminat provedeno je Mantouxovo testiranje. Djeca su
dobila injekciju u podlakticu, a oko mjesta uboda zelenom se tinkturom crtao okvir.
Ako je dijete ve imalo dodir s bakterijama tuberkuloze, mjesto uboda upalilo bi se i
nateklo. Ako se to ne bi dogodilo, sve bi bilo u redu.
Aminatina se oteklina nije drala unaprijed zacrtana okvira. itava podlaktica
natekla joj je i izgledala kao crveni jastuk. Usred njega nalazile su se izobliene
zelene strelice. Kad sam to vidjela, uhvatila sam Aminat, obrisala joj nos, nabrzinu
izglaala njezine karirane hlae da izgleda pristojno i otrala s njom u polikliniku.
Pedijatrica zaduena za na okrug pogledala je djevojiinu ruku koju sam joj
bila gurnula pod nos i odmahnula glavom. Rekla je da neto takvo nikada u ivotu
nije vidjela. Ali moglo bi biti od pomoi ako se cijeli test ponovi i na desnoj ruci.
Aminat je dobila drugu injekciju.
Sljedeeg su jutra otekline sezale do ramena. Pedijatrica je nezadovoljno
odmahnula glavom i izvukla odnekud hrpu formulara. Aminat su morali pregledati
mokrau, stolicu, krv, a osim toga morala je i na rendgen.
Ja sam sljedeih tjedana imala dovoljno posla. Skupljala sam djevojiine
izluevine u odreena doba dana, gurala napunjene staklenke kroz ovalne prozore
laboratorija, prala malenoj vrat i vodila je na preglede. Lijenici su radili svoj asni
posao, a ja sam radila svoj. Postala sam majstorica u skupljanju urinskih proba. To
zvui mnogo lake nego to uistinu jest.
Radovala sam se brojnim zahtjevnim zadacima koji su me tih dana zapali jer
tako sam imala manje vremena za brigu. Aminat je sa svojim rumenim obrazima
izgledala veoma robusno, ali i robusna su se djeca znala ve ruiti mrtva ili bi, eto,
oboljela od tuberkuloze. Nou zbog toga ne bih mogla zaspati. Predodbu o djejem
lijesu istjerala sam iz svojih misli, ali iznutra sam se tresla. Prizvala sam Bogu u
sjeanje kako sam prema Sulfiji uvijek bila dobra. Sad sam bila spremna ak i
pomiriti se s njom, dati joj posljednju ansu, zaboraviti na svu srdbu, ali samo ako
Aminat zato ozdravi. Leala sam s glavom na jastuku i tiho aputala za sebe.
Kalganov mi je za tih noi okretao lea i drao ui zaepljene. Nije volio da
razgovaram s Bogom. On nije vjerovao u Boga i nije htio da ga sramotim time to
vjerujem u njega. Prije svega nije htio da drugi doznaju kako vjerujem u Boga, ak i
da razgovaram s njim. Pa u naem krevetu ne postoji nitko drugi osim nas dvoje,
uzvratila sam. Tonije reeno, osim nas dvoje i Boga.
Kalganov je u to vrijeme openito postao veoma osjetljiv. Sledio bi se od
uzreica kao to je hvala Bogu. Jo bi gore bilo ako bi Aminat iznenada rekla
tikrik umjesto ulica, ili ga oslovila s babaj. Kalganov mi je predbacivao da sam te

24
rijei prokrijumarila u kuu ne bih li Aminat uskratila za priliku da odraste kao
normalno sovjetsko dijete. Bila sam nevina jer preko mojih usnica takve rijei pred
Aminat nikada ne bi prele. Moda su plivale negdje u njezinoj tatarskoj krvi. Ali ja
sam bila obzirna. Kad sam god mogla zadrala bih za sebe svoje gledanje na stvari.
Kalganov je ipak bio samo mukarac i imao je slabe ivce.
Pedijatrica koja je lijeila Aminat rasprostrla je po stolu rezultate pretraga.
Djevojiini leukociti, trombociti, eritrociti, antitijela, nekakve sumnjive bjelanevine,
pigmenti i prutii, sve je to bilo tono prebrojeno i zabiljeeno, poneto ak i dvaput,
jer su prve probe bile oneiene ili su se prosipale. Djevojiin EKG nalazio se
pokraj rendgenskih snimaka, a pacijentica je reagirala oduevljeno:
Pogledaj, kostur!
Nisam je udarila iako mi je bila izguvala haljinu. Bojaljivo sam pogledavala
prema njezinoj lijenici. Ta pretila ena s raskutranim ptijim gnijezdom gdje su
drugi nosili frizure sad je trebala izrei sud hoe li moja djevojica ivjeti, i ako
hoe, pod kakvim uvjetima.
Pogledala sam je. Ona je odmahnula glavom. Osjetila sam kako su mi se ruke
poele tresti.
Aminat skoi s mojega krila i stane pokraj mene. Poela je navlaiti moju zlatnu
naunicu, a ja jo nisam imala snage za odgojnu mjeru jer je pedijatrica napokon
poela govoriti.
Neko sam je vrijeme pozorno sluala. Govorila je dugo, a ja sam je gledala u
lice koje me je podsjealo na loe ispeenu palainku. Shvatila sam da Aminat jo
nee umrijeti. Svakako ne sada. Da e moda ak i ozdraviti. A moda i nee. To se
nije moglo tako tono rei. Rezultati su se mogli tumaiti na razliite naine. Moda
je to to su joj ruke bile otekle bila samo alergijska reakcija. Ali moda je bila u
dodiru i s Kochovim bakterijama. Svakako, sanatorij za djecu s plunim bolestima
sad je bio pravi izbor.
Podigla sam oi prema pukotinama na bijelom stropu poliklinike i zahvalila
Bogu.

25
Sanatorij za djecu s plunim bolestima
Nisam rekla Aminat da e sljedea tri mjeseca provesti u sanatoriju za djecu s
plunim bolestima. Smatrala sam da previe rijei moe vie nakoditi nego pomoi.
Dogovorenog dana spakirala sam u naprtnjau njezine gaice i drugu odjeu i
odjenula je toplo. Sanatorij je bio usred crnogorine ume, u staroj vili koja je neko
pripadala nekom klasnom neprijatelju. Dva sata morali smo putovati vlakom prema
sjeveru i onda sii na malom, pustom kolodvoru.
Bilo je veoma hladno. Aminat se grevito drala za moju ruku. Pola sata hodale
smo kroz umu, dok nismo stigle do ulaznih vrata sanatorija. Ja sam oduvijek i
posvuda umjela pronai najkrai put, makar mi ta mjesta bila i posve nepoznata.
Naelno nikada ne bih zalutala, ni u gradu ni u umi. Uvijek bih znala kad koji
autobusi voze i kamo, a na stanici bih osjetila da se autobus pribliava ak i ako jo
ne bi bio na vidiku.
Zato je ovdje tako uasno tiho? upita me Aminat.
Zato objasnih joj.
Znala sam da e se novo okruenje Aminat initi veoma udnim. Ona je roena
kao gradsko dijete. U umu s njom nikada prije nisam ila, u najboljem sluaju s
vremena na vrijeme u park. Nikada u ivotu ona nije vidjela toliko stabala poredanih
tako tijesno jedno do drugoga. itav ivot njezino obzorje krasili su tvorniki
dimnjaci. Kad bi Aminat naveer legla u svoj kreveti, brujanje cestovnog prometa
uljuljalo bi je u san.
Aminat se osvrne oko sebe. Oi joj odjednom postadoe posve uske, to je bio
nedvosmislen znak da se nije slagala s onime to joj se dogaa. A nije imala jo ni
pojma da e ovdje morati ostati puna tri mjeseca, posve sama, sa stranim ljudima,
bez svoje bake.

26
Otvorila sam ulazna vrata, uspela se kamenim stubama do ulaza i ula u
mraan hodnik u kojem su na nanizanim kukama visjeli vlani djeji kaputii.
Zidove su krasile izblijedjele bubamare u ulju. Malo podalje neto je lupkalo.
Idemo kui ree Aminat odluno.
Oslobodila sam prste iz stiska njezine ruice, uhvatila je za kapuljau i povela
dugakim hodnikom do staklenih vrata iza kojih su za malim stolovima sjedila djeca
bezizraajnih lica i jela iz metalnih zdjelica, pa sam napokon shvatila otkud lupkanje.
Predala sam Aminat, njezinu naprtnjau i uputnicu prvoj zaposlenici sanatorija koja
mi je izala ususret.
Ta je ena nosila kutu posivjelu od uestalih pranja. Imala je lice rukovodee
osobe. Proitala je cedulju i rekla:
Aminat Kalganova? Ah, da.
Potom uzme za ruku moju Aminat i odvede je. Aminat poe s njom, posluna
poput dobre djevojice, ali se u hodu svako malo okretala za mnom. Meni pade
kamen sa srca. Aminat je zasigurno vrsto raunala s time da u je, kad se za
nekoliko minuta vrati, smjesta odvesti natrag kui.
Priekala sam dok mi njih dvije nisu iezle iz vidnog polja i urno se dala na
povratak. Nisam uspjela dovoljno brzo izai iz domaaja djetetova glasa. Na
umskom puteljku sustigao me njezin bijesni, oajniki krik.
Tri tjedna kasnije nazvali su me i rekli da je Aminat dobila arlah i da moram
smjesta doi po nju. Odvezla sam se vlakom do ume i otila ve poznatim putem do
sanatorija.
Aminat je sjedila u staklenom kavezu, u kojem su stajali jedan krevet i jedan
noni ormari. Tamo su je drali izoliranu od druge djece, objasnila mi je voditeljica
sanatorija. Rekla je da e me osobno smatrati odgovornom za epidemiju arlaha koja
e izbiti ako je Aminat uspjela zaraziti drugu djecu.
Aminat je u majici i tramplicama sjedila na krevetu i buljila kroza staklene
zidove u ljude koji bi prolazili pokraj nje. Nije me prepoznala. Njezine crne oi
okrznule su prvo mene, a onda voditeljicu sanatorija. Onda su se vratile meni i
poele se iskriti.
Aminat se itavim tijelom zaleti u staklenu plohu. Vidjela sam njezine bijele
zubie u spljotenu osmijehu prepunom nade. Mrlje na njezinu licu vidjela sam tek
kasnije.

27
Ule smo u stakleni kavez i Aminat skoi na mene, zagrli me ruicama i
noicama i pritisne tako snano da mi je ponestalo daha. Potapala sam je po leima,
rekla no, no i pokuala je spustiti na pod.
No? upita voditeljica sanatorija trijumfalnim glasom.
Ne rekavi vie ni rijei, sjela je na krevet, stisnula Aminat nogama i podigla joj
majicu.
Ugledala sam bezbroj malih crvenih pritia, koji su se na djevojiinim leima
stapali u zvijea i galaktike. Stavila sam naoale i sagnula se dublje nad njih. Meu
mnogo ime to sam veoma dobro znala bilo je i to da je arlah izgledao posve
drukije.
Ona je samo pojela neto loe rekoh. Pa to ipak nije arlah.
Imate li struno medicinsko obrazovanje? upita voditeljica sanatorija.
Ona je imala struno medicinsko obrazovanje, ali nije mogla razlikovati arlah
od urtikarije. Ili, pak, to nije htjela. Slutila sam to je posrijedi. Aminat nije bila
jednostavno dijete nigdje, pa ni ovdje.
Idite s djetetom u svoju polikliniku rekla je.
ut ete vi jo za nas dobacila sam dok smo odlazile.
Uzela sam djevojiinu naprtnjau a potvrdu da je dijete Kalganova oboljelo od
neke opasne zarazne bolesti, da je vjerojatno u ivotnoj opasnosti i stoga ga hitno
valja izolirati poderala sam putem i pustila komadie da odlepraju meu borovima.
Aminat me drala za ruku i skakutala po snijegu. Smijala se od uha do uha dok
je vlastitim rijeima saimala tri tjedna provedena u sanatoriju.
Bilo je uasno. Morala je spavati u spavaonici s pedesetero druge djece. Prvih
nekoliko dana nije mogla jesti iz tih metalnih tanjura jer je lica tako odvratno
lupkala po njima. Sva djeca morala su prije spavanja zajedniki prati noge. Runici
su se presavijali ovako: uzdu, uzdu, jo jedanput uzdu, onda poprijeko. Jedna od
odgojiteljica neprestano je priala jezive prie. Aminat se gotovo svakog jutra budila
u tuem krevetiu, pokraj nekog drugog djeteta, i ne bi znala kako je dospjela tamo.
Nikad, nikad vie nije htjela sluati nikakve prie. Svakog dana dobila bi injekciju u
ruku, a igle su bile toliko duge da su mogle probiti djeje ruice. Sva djeca koja su
nou htjela na zahod morala su uzeti nonu posudu koja se praznila tek ujutro.
Aminat je tek prekjuer stekla prijateljicu, djevojicu koja je od roditelja dobila
vreicu bombona i sve ih podijelila s njom. U noi ju je onda poelo svrbjeti, a ujutro

28
su je pitali je li ve imala arlah, to je bio najsretniji trenutak tijekom protekla tri
tjedna jer onda sam se pojavila ja i odvela je sa sobom!
Stigle smo na mali naputeni kolodvor i sjele na klupu. Vlak koji je moju malu
djevojicu i mene trebao iz ume vratiti kui polazio je tek za pola sata. Iznad ume
izlazilo je sunce, prve blijede zrake okrznue nam obraze. Okrenule smo lica prema
nebu.
Aminat, prestani zamolila sam je. Od njezina me je blebetanja ve bila
zaboljela glava. Proteklih sam tjedana bila posve zaboravila koliko je djevojica
mogla govoriti.
Gotovo svake veeri jeli smo heljdinu krupicu nastavi Aminat.
Hoe li da ti radije ja ispriam jednu priu? prekinuh je.
Ne! viknu Aminat.
Rijetko kad sam je vidjela toliko sretnu kao toga dana. Ali s priama, to je bilo
sigurno, nikad vie nije htjela imati nikakva posla.

29
Posvuda izdajnici
Dva dana kasnije mrlje bijahu nestale. Ali ja Aminat vie nisam vratila u sanatorij.
Izgledala je zdravo. Uza svaki obrok davala sam joj po komad kruha i eanj
enjaka i pokazala joj kako da njime namae koru. Aminat nije marila za kruh, ve
je enje enjaka jela itave. Bila sam sigurna da se sad vie nee razboljeti: u
enjaku je bilo mnogo vitamina. Poslala sam je natrag u djeji vrti. Tri dana kasnije
dola sam naveer po nju i ustanovila da je Aminat netko ve odveo.
Jedva sam se uspjela obuzdati da odgojiteljicu koja mi je prenijela tu vijest ne
zgrabim za rever njezine bijele kute. Kuta je bila nova, a nova je bila i odgojiteljica.
Nikada prije nisam tamo vidjela njezino glupo lice. Bila je posve mlada i sigurno je
upravo bila zavrila svoju izobrazbu. Vidjelo se po njoj da na pedagokoj strukovnoj
koli nije nauila bogzna to. Pa ja sam i sama radila na jednoj i dobro sam znala to
se ondje zbiva. Poznavala sam sve te djevojke koje se koluju u kolama poput nae.
Sve su one tvrdile da vole djecu, ali su zapravo bile lijene, zanimale se samo za
mladie i imale strahovito glupa lica.
Mama je ve bila ovdje frfljala je nova odgojiteljica sva ozarena.
Sjela sam na nisku klupu na kojoj su djeica obuvala cipelice.
to? zastenjala sam.
Mama je dola po Anju. Anja je bila tako vesela to za promjenu jednom ne
odlazi posljednja.
Zatvorila sam oi i pokuala se pribrati.
Mama je duevno poremeena rekla sam naglaeno mirno. Mama je
opasna psihopatkinja. Pa zar ne znate da mamu ne smijete ak ni putati ovamo?

30
Glupaa poravna jednu girlandu koja je resila dovratak u povodu praznika
Sovjetske armije.
Ne, o tome ne znam nita ree posve mirno. U vezi s time nisam dobila
nikakve naputke.
Otila sam ne rekavi vie ni rijei. Ma koliko gorko zvualo, bila je u pravu.
Zatitni bedem koji sam bila sagradila oko Aminat bio je tek od papira i bilo je
pitanje vremena kada e se raspasti. Morala sam priznati da sam bila previe naivna,
predobra srca. U biti to je bila pravedna kazna.
Ali Aminat, Aminat je nije bila zasluila.
Odvezla sam se kui. Kalganov je ve bio tamo. Jeo je hladan kosani odrezak
koji sam napravila veer prije i u zdjeli ostavila u hladnjaku. Oito vie nije imao
snage da ga podgrije.
SULFIJA! viknuh promuklo i potrah do telefona.
Okrenula sam broj njezina doma.
Sulfija Kalganova! viknula sam u telefon. Otela je malo dijete!
U pozadini se uo veseo amor. Ondje se sigurno opet neto slavilo.
Sulfija Kalganova ovdje odavna vie ne ivi, eno ree neki glas.
Spustila sam slualicu i oteturala do kuhinje. Moj je suprug prekriio ruke na
trbuhu i gledao kroz prozor.
Kad si posljednji put vidio Sulfiju? izderala sam se na njega. On iznenaeno
podrigne.
Prije dva tjedna, mislim promrmlja potom. Kad se, no, kako da kaem,
kad se udala.
Nisam to mogla shvatiti. Ni u koga se vie nisam mogla uzdati: iz svakoga su
kuta plazili izdajnici. ak i Kalganov, ta ameba, taj beskimenjak, ta meduza bez
otrova, bio se osmjelio da me slae. A ja sam ponovno ispala tako prostoduna.
Sad se ispostavilo da je on preda mnom imao tajne. Susreo se s naom kerkom
Sulfijom i obavijestio me o tome tek kad vie drukije nije ilo. ovjek se jednostavno
ni u koga na ovome svijetu vie ne moe uzdati.
Zato mi nisi rekao nita o tome, betijo?
Zato to me zamolila nastavi on mrmljati. Zato to te se toliko boji.
Boji? Mene? Ma, tko se moe bojati mene? Mene se nitko ne mora bojati. Pa ja
samo elim najbolje. Stavi tanjur u slivnik, idiote!

31
Sat vremena kasnije zajedno smo napustili na stan. Htjela sam znati sve.
Htjela sam vidjeti sve. Htjela sam da mi se vrati Aminat. Htjela sam biti sigurna da
joj se nije dogodilo nita strano.
To je shvatio ak i moj suprug. Poto sam mu sve objasnila, ponovno me poeo
sluati, pa mi je pokazao restoran u kojem je Sulfija proslavila svoje vjenanje. Za
divno udo restoran nije bio lo. Onda smo se autobusom odvezli jo jedanaest
stanica i on mi pokae ulicu u kojoj je sada ivjela.
On je sve to znao! Samo telefonski broj nije imao, rekao je da jo nema telefon
jer da je kua novogradnja.
Sulfijin suprug, rekao je Kalganov, bio je njezin bivi pacijent. Pregazio ga je
auto i na Sulfijinu su ga odjelu ponovno skrpali. Ona ga je njegovala dok nije
ozdravio. Na dan otputanja on ju je zaprosio. Zvao se Sergej.
Sergej! frknuh prezrivo, navlaei svojega Kalganova kraj beskrajna niza
deveterokatnica.
Nemoj tako brzo, Ruice preklinjao me je on.
Jesi li bar siguran da si dobro upamtio ulicu, tarantulo jedna?
On trepne oima. Padao je snijeg, pa su se pahuljice lijepile za njegove crne
trepavice koje sam prije dvadeset i pet godina toliko voljela.
Mislim da jesam ree on.
Misli? Samo misli? Ne zna tono?
Ma, ne znam ree on. Pa ne znam ja uope nita. Pa to svi vi samo hoete
od mene? Pa nisam ja nita kriv.
Potapala sam ga izmeu lopatica. Pritom mi je aka utonula u kou njegova
skupog, prije dvije godine kupljena kaputa od janjeega krzna. Pazila sam da se
dobro odijeva; napokon, bio je moj suprug, a osim toga je u sindikatu obnaao vanu
dunost. Ostavila sam ga da stoji i pohitala naprijed. Onda me sustigao i ja sam ga
ponovno uhvatila pod ruku. Bio je kup govana, ali drugog supruga jednostavno
nisam imala.
Onda sam u hipu zaboravila Kalganova jer je negdje zaplakalo dijete.
uje li? uje li? Je li to ona?
to? upita moj mu, pa zastane i stane vrtjeti glavom amo-tamo.
Sluaj, dijete plae.
Mu mi stade oslukivati. Imala sam osjeaj da mu se ui ispod ubare pomiu
od napetosti.

32
Nita ja ne ujem ree.
Gluh si ko top.
Jo smo malo trkarali ulicom gore-dolje.
Promatrala sam kue, balkone, prozore. Na balkonima su stajale skije i saonice.
Na prozorima su visjele vreice sa zamrznutim mesom. Na prozorskim su daskama
stajale biljke lonanice i sjedile make. Neki su balkoni bili nakrcani polomljenim
namjetajem, starim cipelama i praznim bocama. Ljudi tek to usele od stana ve
naprave svinjac. Iz posuda je virilo posueno cvijee prekriveno svjeim snijegom.
Tu i tamo ugledala bih ak i poneko staro drvce na kojem je jo bilo ostataka
novogodinjih ukrasa.
Moj mi se suprug zaklinjao da mu Sulfija nije rekla kuni broj. Vjerojatno je
pretpostavljala da mi se nee moi suprotstaviti.
Nita ja ne znam, Ruice moja. asna pionirska ree on.
U toj ulici, u tim novogradnjama, stanovalo je nekoliko tisua ljudi. Razmiljala
sam koliko bi potrajalo kad bih ula u svaku zgradu i pozvonila na svaka vrata.
Pojavila se neka ena koja je u kolicima vozila malog posranca. Nisam pala u
iskuenje da to dijete pobrkam s Aminat. Bilo je premalo i preruno.
Nos mojega supruga stao je crvenjeti. Oi su mu zasuzile. Bilo je veoma hladno
i on je izgledao vie nego jadno. Da sam ba ja morala imati takvog bijednika uza se.
Bilo kako bilo, bar se vie nije alio.
Idemo kui rekla sam.
Stvarno?
Radovao se kao malo dijete. Nije bio izdrljiv i htio je na toplo, piti aj, jesti
kosane odreske.
Idemo sad natrag na stanicu, samo zbog tebe, zmijo rekla sam, okrenula se i
pola.
Jo sam se pet puta odvezla onamo, sama. Prolazila sam ulicom gore-dolje, u
razna doba dana i noi. Zaustavljala sam ljude koji su izlazili iz kua i pitala ih
poznaju li Sulfiju Kalganovu. Ali nisu je poznavali. Pitala sam ih jesu li vidjeli neku
goljavu Tatarku kako za ruku vodi lijepu malu djevojicu. Nitko je nije vidio.
Tri tjedna kasnije napokon sam ih srela.
Bile su zajedno. Sulfija je drala za ruku moju malu djevojicu. Odmah sam
vidjela da Aminat nije bila dobro odjevena. Nije imala al, a kapa joj je skliznula i

33
izlagala njezine ui reskoj studeni. Crni su joj pramenovi visjeli nad licem. Nosi joj je
bio crven. Dijete je sigurno bilo prehlaeno, to nije nikakvo udo s obzirom na to
kakvu je majku imalo.
Otila sam nekoliko koraka u stranu i sakrila se iza kante za otpatke. Sulfija i
Aminat prole su pokraj mene. Vidjela sam gdje su skrenule i u koju su kunu veu
ule. Pourila sam za njima. ula sam dizalo kako polazi i vozi dugo, sve do
potkrovlja. Naposljetku se visoko gore zalupie vrata.
U vei je lijepo mirisalo jer je kua jo bila nova. Mirisi boje i kemije irili su se
zrakom, veoma isti, ali ja sam znala da to nee potrajati dugo. Za godinu dana ti e
svjee olieni zidovi biti prepuni krabotina, make i pijanci zapiat e sve kutove, i
budu li ljudi imali sree, ostat e im lagan daak nade u bolji ivot kakav se useljava
u svaku kuu.
Malo kasnije stajala sam na devetom, posljednjem katu. Ondje sam vidjela
etvera vrata. A iza jednih od njih pjevuio je djeji glasi koji sam poznavala.
Nisam pozvonila na Sulfijina vrata. Jo ne. Potiho sam se spustila niza stube,
izala iz zgrade i udahnula hladan zimski zrak koji je mirisao na lubenice. Nada mi
je nadimala plua, mogla sam se vinuti uvis poput balona.

34
Razgovor o atomima
Kakvim se poslom zapravo bavi Sulfijin suprug? Taj Sergej? pitala sam
Kalganova dok je sjedio u kuhinji i vilicom mrvio palainku punjenu mljevenim
mesom.
On neto promrmlja. Usta su mu, kao i uvijek, bila puna.
Nekakav je fiziar rekao je napokon. Meu zubima su mu se vidjeli ostaci
peena luka.
Aha rekoh zamiljeno. Tako, dakle.
Nisam stvarno vjerovala u to. to bi moja ki Sulfija, koja ni s devet godina nije
znala poteno itati, a raunanje joj ni danas nije jasno, mogla raditi s fiziarom? I
prije svega, to bi fiziar s njom? Vodio razgovore o atomima?
U devet sati ujutro napokon sam pozvonila na vrata Sulfijina stana. Odjenula
sam lijep, dugaak krzneni kaput, ubaru, ukusno se naminkala i uzela sa sobom
kutiju najskupljih bombona. Bili su ve malo stariji jer sam ih prije dosta vremena
odluila sauvati za neku posebnu priliku. I sad se napokon pruila.
S druge strana vrata bilo je jako tiho. Onda sam ula utanje, kaljanje i
psovke, gole noge na linoleumu. Vrata su se otvorila i ja sam prvi put ugledala
pravoga pravcatog mukarca koji je ivio sa Sulfijom svojega zeta.
Na prvi pogled posumnjala sam da je doista fiziar. Izgledao je priglupo. Ali
morao je biti nekakav prirodnjak jer nije odlazio na vrijeme na posao i oito je
prijepodneva provodio sam kod kue. Krupan kao medvjed, kose boje ita, dugake
i neoeljane, kovrave. Dlake na prsima bile su mu malo tamnije. Noge...
Mukarac se sakrije iza vrata.
to je? upita gurajui glavu van.

35
Ja sam Rosalinda rekla sam i draesno se osmjehnula. Lijepo da se
napokon moemo upoznati.
Ro-sa-lin-da? ponovi on slog po slog. Da, imala sam lijepo ime, proizilo iz
jednoga stranog ljubavnog romana. Nisam ja bila tamo nekakva Katja ili Larisa.
Rosalinda... promrmlja on. Pa to je...
Od moje ste keri sigurno ve uli mnogo toga o meni! rekla sam i stala
visokom petom na prag.
Reagirao je brzo, moda je ipak bio fiziar.
Ah, kako neugodno! Ozdravili ste?
Ozdravila? upitala sam i objema rukama gurnula vrata. Pritom sam ga oito
malo priklijetila jer je ispustio priguen krik, ali me na kraju ipak pustio u stan i stao
se beskrajno ispriavati.
Nadmono sam kimnula glavom dok je on hitro mugnuo iza ugla. S obzirom
na njegovu veliinu i stas to se nije razumjelo samo po sebi. Gae su mu bile nove i
oito iste.
Kalganovu su takoer potrebne nove gae, odluila sam.
Molim vas, udobno se smjestite, odmah se vraam! viknu moj oito dobro
odgojeni zet iz dubine stana.
Taj je stan imao najmanje dvije sobe i kuhinju. Svukla sam kaput, ali sam
odluila zadrati izme. Ula sam u kuhinju i sjela na stoli.
Kuhinja je bila u redu, najmanje osam etvornih metara. Stol je bio nov,
plastini stolnjak na njemu takoer. Djetetova alica sa zecom suila se pokraj
tanjura. tednjak nije bio osobito ist. Na prozorskoj su dasci stajale ae s lukom, ije
su se zelene mladice propinjale prema stropu. To je Sulfija bila nauila od mene: tako
se i zimi moglo povoljno dobiti vitamine.
Vitamini su, to sam u meuvremenu nauila, ipak najvaniji u ivotu. Od
pogleda na luk postala sam mirna i velikoduna. Odluila sam da u Sulfiji pri
sljedeem posjetu dati i malo ajne gljive koja je uspijevala u mojoj kuhinji. Od te se
gljive dobivao veoma ukusan, zdrav napitak, okusom slian kvasu. Bio je tovie
mnogo bolji, jer je kvas koji se mogao kupiti na ulici jamano bio nehigijenski. Prije
sam ga svejedno zgodimice znala kupovati za Kalganova, pa i za Aminat. U
meuvremenu sam poela uzdignute glave prolaziti pokraj malih cisterni na
rubovima kolnika, iz kojih su prodavaice u zamrljanim pregaama ukastu
zapjenjenu tekuinu toile u vreve i plastine vreice u kojima je kvas izgledao kao
mokraa. Meni mnogo vie odgovara moja ajna gljiva koju sam dobila od kolegice.

36
Mora se samo redovito hraniti ajem i eerom i napitak je garantirano zdrav i
higijenski.
Moj se zet ponovno pojavi, ovaj put u zamaenom kunom ogrtau. Jo mi
nije bilo posve jasno to bih trebala misliti o njemu. Natoio mi je malo hladnog aja,
u kojem su jo plivali listii, i dotoio mi u alicu vrele vode. Pritom me pitao je li mi
bolje sa srcem i kako je bilo na lijeenju.
Tada sam sve shvatila.
Sulfija, taj mali balegar, bila me je preutjela. Uklonila me je tako to mi je
pripisala razne boletine i odlaske na dugotrajna lijeenja. To svakako nije bilo
rjeenje koje bi govorilo o dalekovidnosti.
Moje je srce oduvijek kucalo pravilno, polagano i stabilno. Bolesni su
uglavnom bili drugi. Ali ja sam odluila prihvatiti Sulfijinu podmuklu igru.
Bolje mi je rekla sam. I, svia li vam se u braku?
O da, jako ree moj zet sjajnih oiju. Znate, ba smo veoma sretni. Otkako
mala Anja ivi s nama, Sonja je jednostavno procvala. Prekrasno je od vas to ste
moju suprugu podupirali u tekim vremenima, ali ja sam odmah osjetio da ona sve
eli uzeti u svoje ruke. Htjela je da nae dijete bude s nama. Svaka normalna majka
eli imati dijete uza se, zar ne?
Udahnula sam i izdahnula. Otkad je to moja Aminat bila nae dijete? Otkad je
to Sulfija bila normalna majka?
Ali Anji jako nedostaje baka priopi mi zet. Nedavno su u djejem vrtiu
dobili okoladne bombone jer je nekomu bio roendan. Anja je svoj bombon donijela
kui i rekla da ga prereemo na tri dijela, jedan za nju, jedan za Sonju i jedan za
baku. Komadi za baku htjela je spremiti. Naravno da to nismo napravili. A i bilo je
samo nekoliko mrvica.
Soja? upitah zaueno. Ime je, istina, ve bio spomenuo, ali ja nisam
shvatila na koga misli.
Da, Soja, moja supruga.
Ah, tako rekla sam. Sad je, dakle, Soja.
Nisu imali dvije, nego ak tri sobe. Samo za sebe. Iako ih je bilo samo troje. Pa
nismo u inozemstvu. Tko je kod nas imao trosobni stan za tri osobe? ak ni
Kalganov kao predsjednik sindikata. Ali za to je doista sam bio kriv: nije htio da
nama bude bolje nego drugima, pa se premalo trudio da nam olaka ivot. Da nije
bilo mene, on bi vjerojatno jo stanovao u nekoj viekrevetnoj sobi u domu.

37
Paljivo sam pogledala zeta. Kako je Sulfija mogla upecati takvog mukarca? Je
li mu u bolnici neto umijeala u boicu s infuzijom?
Kad sam se probudio iz narkoze i vidio Soju, mislio sam da je aneo
odgovori mi zet na moje neizgovoreno pitanje. Podigao je rub svojega kunog
ogrtaa i pokazao mi nogu na kojoj su se izmeu kutravih dlaka sjajili svjei oiljci
boje praia.
Razumijem rekla sam i odahnula kad je ponovno pokrio svoje ekstremitete.
Doite nam u nedjelju u goste rekla sam. Pozivam vas na ruak, cijelu
obitelj, sve troje. Odlino kuham. Mi smo Tatari, znate?
Moj zet trepnu oima.
Vrlo rado.
Sunce se uhvatilo za njegove trepavice boje ita.
U nedjelju nisu doli. Upravo sam se spremala pripremiti jelo. Dugo sam
razmiljala to bih kuhala. Najbolje neko tatarsko nacionalno jelo, koje moj zet jo
nikad nije kuao. Problem je bio to sam sama odrasla sasvim bez tatarske kuhinje.
Nakon junake smrti mojih roditelja 1945., u posljednjoj godini Drugoga
domovinskog rata, mene su s bratom otpremili u sirotite, a ondje su se jela
uglavnom juha od krupice. Naravno da sam svejedno znala dobro kuhati. Nauila
sam sama. Ali nikada nije postojala neka baka koja bi me mogla uputiti u kulinarske
posebnosti naega naroda. Svoju baku Aminat nikada nisam vidjela, samo sam ula
da je bila veoma tvrdoglava i ponosna ena. Postojala je i Kalganovljeva obitelj, koja
je dijelom ivjela na ladanju, ali ono to se ondje posluivalo u meni je izazivalo
snanu potrebu za povraanjem jer je bilo tako nehigijenski pripremljeno.
Odluila sam improvizirati. Dok sam jo studirala, dijelila sam u studentskom
domu sobu s jednom Uzbekistankom i jednom Bakirkom. Sjetila sam se tih dviju
djevojaka i jela koja su znale kuhati. Onda su mi poele dolaziti ideje i neka mi
netko dokae da to nije bila prava tatarska kuhinja.
Na trnici sam kupila riu i ovnovinu i sastojke za ak-ak
1
. Uto je zazvonio
telefon. Otkako je Sulfija nestala, Kalganov se vie nije rado javljao, ali ja sam se
izvikala na njega. Ruke su mi bile pune brana. Bio je posluan.
Sojuka je na telefonu! viknuo je iz hodnika. Mora se javiti!

1
ak-ak - desert od tijesta slinog tijestu za utipke prelivenom sirupom od meda, limuna, narane i mukatnog
oraia

38
Gurnula sam ruke pod mlaz vode iz slavine i temeljito ih obrisala runikom.
Onda sam svojem suprugu iz ruku uzela slualicu. Nije mi jo bilo posve jasno tko
me zove. Nisam mogla pratiti sva ta silna Sulfijina nova imena.
Da? rekoh na telefon.
Neu doi apne mi slualica Sulfijinim glasom.
Ba teta rekoh. Onda u tvojem suprugu dati da neto za tebe ponese
kui.
Neemo doi zaumi Sulfijin glas u mojem slunom kanalu. Ne mogu. Ne
moemo. Ne elim.
Kako to misli, ne elim?
Samo preko mene mrtve. Oprosti mi.
Zajecala je, a ja sam odmaknula slualicu od uha. Sa Sulfijine strane ulo se
brujanje automobila. Oito je nazvala iz telefonske govornice.
Je li ti suprug sluajno u blizini? upitah.
Ne! viknu ona. Nemoj razgovarati s njim!
Pazi malo, kerice rekoh joj. Mi smo jedna obitelj. Zar ne bi bilo bolje da
se jedni prema drugima odnosimo civilizirano?
Ona poklopi slualicu.
Na ruak sam pozvala Klavdiju jer nam je sad bilo mnogo toga ostalo. Imali
smo brdo hrane, a Klavdija je imala silan tek. Digli smo ae i nazdravili. Prije ili
poslije oni e doi, pomislila sam.
Sljedeeg dana nazvala sam svojega zeta na posao. Ispriao se zbog Sulfijina
ponaanja. Rekao je da se ona katkada ponaa posve iracionalno i da je on tu sasvim
nemoan. Kad je doznala da je on prihvatio moj poziv na nedjeljni ruak, poela se
tresti i jecati. Onda je izjurila iz stana.
Ponovila sam kako bih voljela da se ponaamo kao civilizirani ljudi. Rekla sam
da smo ipak obitelj. Rekla sam da se uzdam u njega.
On je rekao da e uiniti sve to moe.

39
Nema manira
Jedva sam je ponovno prepoznala.
Jo je bila goljava. Ali nosila je lijepu crno-bijelu haljinu s tokicama. Haljinu
kakve ene poput nje obino ne nose. Bolje bi pristajala enama poput mene.
Na glavi je nosila vunenu kapu kakvu nose stare ene dok se smrzavaju na
autobusnom stajalitu. Sulfija je skine i kosa joj padne na ramena, duga, crna, ravna.
Zar je napokon postala gua?
Pozdravljam te, mama ree Sulfija.
Moj je zet stajao iza nje drei u ruci struak duboko smrznutih karanfila, koje
je vjerojatno upravo bio kupio u nekom pothodniku. Ponosno se smjekao. Nije bilo
jednostavno, morali smo zajedniki svladavati Sulfijin otpor, djelujui na nju
istodobno s dviju strana. On je oito imao velik utjecaj na moju ker. Mislim da je
Sergeju laskalo to za punicu ima prelijepog labuda poput mene, kad se ve morao
oeniti runim paetom.
Ali najvanije je bilo da sam konano vidjela Aminat. Morala sam se svladati
da je smjesta ne zgrabim i obaspem njezino predivno lice poljupcima.
Uite, dragi moji rekla sam srdano i uzela svojem zetu struak cvijea iz
ruke.
Nemojte biti tako srameljivi dodala sam jer je Sulfija stajala kao
skamenjena. Aminat jednim pokretom oljuti sa sebe kapu i bijeli krzneni kaputi,
pusti oboje da padne na pod, zagrli me objema ruicama i pritisne lice uz moj trbuh.
Paljivo sam spustila ruku na njezinu glavu. Nisam htjela da se primijeti koliko
je taj dan za mene bio sretan.

40
U naoj smo sobi prostrli velik stol. U takvoj prilici nismo htjeli jesti u kuhinji.
Bila je to soba u kojoj je Sulfija odrasla, provela djetinjstvo i djevojatvo. Kasnije je to
bila njezina zajednika soba s Aminat, a onda neko vrijeme djevojiina djeja soba.
Otkako sam izgubila Aminat, soba je zjapila prazna. Namjetaj je, dodue, jo stajao
unutra, hladan i nekoriten, ali sobi nisam uspijevala ponovno udahnuti ivot iako
sam bila kupila nekoliko novih djejih knjiga i jednu lutku. Sve sam to ponovno
spremila i ostavila u dubinama svojeg ormara da eka pravi trenutak.
Praznom sam se sobom sluila za to vrijeme kao ostavom za svoju ajnu gljivu,
koja je uspijevala tako dobro da joj je u meuvremenu trebalo sve vie prostora. Prvo
sam je drala u staklenci od pet litara, gdje je izgledala kao tuce slijepljenih palainki
u mutnoj tekuini. Ali ona je rasla sve jae i jae, a napitak koji je stvarala bio je sve
oporijeg okusa i u nekom je trenutku postao prejak. Odvojila sam pojedine slojeve i
premjestila ih u nove staklenke, u kojima su nastavili rasti. Staklenke sam ostavila na
irokoj prozorskoj dasci u nekadanjoj djejoj sobi. Tako sam se osjeala bolje jer bih
se katkada pribojavala da e mi Klavdija potajice bacati nekakve otpatke u ajnu
gljivu budem li je i dalje bez nadzora ostavljala u kuhinji.
Nije bilo jednostavno nabaviti tolike prazne staklenke. Uope, staklenke su bile
vrijedan imetak, skupljala sam ih posvuda, uzimala ih od svojih kolegica, odlazila u
potragu za odgovarajuim poklopcima i nikada nita nisam bacala.
Sad smo na veliki stol odgurali do sredine sobe. Bila sam najbolja kuanica
koju ovjek uope moe zamisliti. Rasprostrla sam stolnjak od tirkanoga bijelog
platna i ukrasila ga strukom prekrasnih crvenih rua. Te sam rue dobila na dar od
roditelja djevojice koju su zbog neprestana markiranja upravo htjeli izbaciti iz
strukovne kole. Roditelji su me pobrkali s ravnateljicom strukovne kole jer sam
jednostavno tako nastupila. Kad su shvatili da su struak cvijea darovali pogrenoj
osobi bilo je prekasno. Bih su previe pristojni da bi zatraili da ga vratim.
Smrznute karanfile koje mi je donio zet odnijela sam u kuhinju: sigurno bi mu
bilo neugodno da ih je morao usporeivati s mojim ruama. Izvadila sam nae
najljepe posue, ae za vino i za vodu, skuhala ulpu, finu goveu juhu s
komadima mesa u glinenoj zdjeli, a kao glavno jelo posluila sam pilav na rii s
ovneim mesom i groicama.
Sjeli smo za stol. Da Aminat nije sve vrijeme blebetala, za rukom bi bilo
sasvim tiho i ja bih morala potaknuti razgovor. Zapravo bi to bio zadatak mojega
supruga, ali on u tome nije bio vjet, a i rado je jeo u miru. I tako je Aminat punih
usta govorila za petero. Postavljala je pitanja i sama na njih odgovarala. Nije imala
manira. Sve emu sam je jednom nauila bila je posve zaboravila.

41
Dijete moje podsjetila sam je beskrajno njeno mi ovdje ne govorimo
punih usta.
Ona zaustavi bujicu rijei, oito ne shvaajui zato sam to rekla. Maniri za
stolom za Sulfiju oito nisu bili tema. Uskraivanje odgoja djetetu graniilo je u
mojim oima sa zlostavljanjem.
Zato ne? upita Aminat i prui nam prizor napola savakana mesa u svojim
slatkim malim ustima.
To jednostavno izgleda odvratno, draga moja. A ti si lijepa i ne treba
izgledati odvratno.
Aminat nastavi blebetati onemoguujui svaki srameljivi pokuaj odraslih da
zapodjenu razgovor. Sulfija ponovno nije rekla nita, pa sam ja i opet morala
poduzeti nune korake.
Ljubavi, budi na trenutak mirna. Odrasli upravo razgovaraju.
Tko? Pa nitko nita ne govori.
Aminat bezbrino stade okretati glavu od jednog utljivog lica prema
drugome.
To je zato to nas neprestance prekida. Dobra djeca to ne rade.
Tu malena zanijemi i stane se duriti. Ali meni to nije smetalo. Znala sam da s
djecom valja postupati kao s gredicom za povre. Ako se iz njihova karaktera ukloni
korov, urod e biti bolji.
Kako ide na poslu? upitala sam zeta, koji je glasno srkao ulpu.
Ne obavlja se sam ree on i zvonko se nasmije. Ponovno nisam znala to bih
mislila o njemu. Jeo je za trojicu, upozoravajui Sulfiju svako toliko da mu kod kue
ne posluuje tako ukusna tatarska jela kao ja. Rekao je Sulfiji da koji put takoer
napravi ulpu. Uope, da napravi juhu.
Ona se nikada nije osobito zanimala za kulinarstvo rekla sam.
To sam zapazio ree moj zet i nasmije se. Aminat se nasmije s njim. Uputila
sam im strog pogled. Smijati se Sulfiji, to sam smjela samo ja.
Ona jednostavno ima drukije interese rekla sam. Ja sam u svoje keri
poticala druge interese... primjerice...
Pogledala sam Sulfiju i zapitala se koji bi talenti mogli opravdati njezinu
nesposobnost da vodi kuanstvo, ali nita mi nije padalo na pamet. Ona je oduvijek
bila lijena, ba kao i njezin otac.

42
I kako vam je zapravo na poslu? obratila sam se ponovno zetu, ali u tom
trenutku Aminat prevrne au sa sokom od vujeg trna, pa sam je morala poslati u
drugu prostoriju da je kaznim. Deset minuta kasnije pustila sam je natrag u
blagovaonicu i dala joj desert. Sjedila je tiho na svojem stolcu, gledala me poprijeko,
valjala po tanjuriu kuglice ak-aka veliine oraha i nije progovorila ni rijei. Pristupi
li joj se pravilno, od nje se ipak jo moe napraviti dobro odgojeno dijete.
Nitko na meni nije vidio kakvi su mi emer i radost bili na srcu. U Sulfijinu
bezbojnom licu mogla se, naprotiv, proitati svaka misao koja bi joj prostrujala
mozgom.
to sve nisam pokuala, samo da je nauim: kad se boji, to nitko ne treba
vidjeti. Kad sumnja, to nitko ne treba vidjeti. Kad nekoga voli, samo mu to ne
pokazuj! A kad nekoga mrzi, mora mu se posebno ljubazno smjekati. Toliko sam
mnogo radila sa Sulfijom, ali sve je to bilo uzalud. Ona nije imala talenta, nije imala
ak ni iskrice razumijevanja za bilo to emu sam je htjela pouiti. I sad mi se to jo
osveivalo: za rukom je Sulfija iz nedokuivih razloga bila veoma nesretna i to je
mogao vidjeti svatko tko je htio.
Moj me je zet zavolio i to je bilo posve razumljivo. Bila sam lijepa ena. U
kasnim etrdesetima jo sam izgledala kao da sam usred tridesetih. Koa mi je bila
napeta i sjajna, a i minkala sam se svakog jutra prije nego to bih ikamo otila,
makar i samo u kuhinju. U to vrijeme otkrila sam da mi osobito pristaje odjea crne i
crvene boje. Mogla sam si to priutiti.
Na prvom ruku s naom novom, poveanom obitelji nosila sam jednostavnu
crnu haljinu i crne najlonske arape. Moje su noge bile lijepo oblikovane i pazila sam
da se previe ne stanje.
Uvijek sam nosila visoke potpetice. Sulfija to nikada nije radila. Te nedjelje na
nogama je imala neto to je izgledalo kao mjeavina papua i tenisica. Rekla je da joj
je te cipele moj zet donio iz Amerike. Iz Amerike! Zar se ondje nosilo takvo smee ili
su te cipele jednostavno bile posebno jeftine? Da je meni suprug darovao takve
cipele, tjednima ga vie ne bih putala u nau branu postelju.
Dodue, mojeg supruga jo nikada nisu poslali na slubeno putovanje u
Ameriku. Oito sam Sulfiju ipak uspjela nauiti nekoliko vanih ivotnih stvari ako
je sad imala supruga koji je odlazio na takva slubena putovanja.
Sve u svemu, bila je to lijepa nedjelja.

43
Oprostili smo se na hodniku kao civilizirani ljudi. Moj je zet bio veoma
armantan. Sve je pohvalio: jelo, raspoloenje, trud, draesnost domaice. Da ga
nisam prekinula, jo bi bio spomenuo i moju frizuru i moje noge. Bio je mukarac
koji je na eni zamjeivao takve stvari. Obuzela me crna slutnja da u o toj njegovoj
osobini uskoro saznati vie nego to bih htjela.
Sulfija nije mogla dovoljno brzo napustiti na stan. Bit e da se nadala da e
sljedei put doi ovamo tek na karmine za Kalganova. Ali pritom nije obratila
pozornost na Aminat.
Aminat mi se bacila oko vrata i natopila moju bisernu ogrlicu suzama.
Bako, hou da ide s nama jecala mi je u lice.
Odvojila sam joj ruice od sebe i pomilovala je po glavi. Ona se grevito
uhvatila za moju haljinu. Lice joj se razvuklo u runu grimasu.
MOJA BAAAAAKOOOO! NEU DA ME VODE OD TEEEEEBEEE!
Sulfija problijedi. Moj zet nije znao to bi rekao. Moj se suprug pretvarao kao
da je ba negdje drugdje. Ja sam milovala djevojiinu glatku kosu.
Uskoro emo se ponovno vidjeti, ljubavi rekla sam.
Sulfija ustukne. Aminat naglo prestane plakati. Svoje malo uplakano lice
podigla je prema meni.
Mama to ne eli ree.
Ma kakve su to gluposti ree moj zet glasno. Sulfija ostade nijema.
Mama e to sigurno dopustiti rekla sam odlunim glasom. Doi u u
srijedu u vrti po tebe, moe?
Aminat se okrene i zgrabi Sulfiju za kraj njezina vunenog ala.
Baka e u srijedu doi u vrti po mene, moe?
Srijeda nam odgovara ree moj zet i namigne mi. Onda pomiluje Sulfiju po
kosi kao da mu je malena sestrica.
Zar ne? ponovi. Zvuao je odluno.
Sulfijine su oi postale tamne i zagasite. Kimnula je glavom.

44
Civilizirana obitelj
Postali smo civilizirana obitelj.
Prvi sam put dola po Aminat u njezin novi djeji vrti. Vritala je od radosti i
skakutala ukrug. Opomenula sam je da se odjene. Ona je likovala i nastavila plesati.
Na to je odgojiteljica opomene:
Anja, ponovno ometa cijelu grupu.
Aminat joj isplazi jezik.
Moj je glas imao metalni prizvuk.
Obuci se, ejtane
2
.
Ugurala sam joj noice u izme i omotala al oko njezina tankog vrata. Sve je to
bilo tako usputno i normalno. Kao da nije postojalo vrijeme u kojem mi je srce
prijetilo da e se rasprsnuti od jada to je ne mogu vidjeti. Aminat se prestane
ludirati, sjedne sanjivo i nasmijeeno na klupu i prui mi noice. Nisam bila
zaboravila kako mi je bilo bez nje. Ni na sekundu nisam to bila zaboravila.
Navukla sam vunene rukavice na njezine nemirne ruice. Aminat me je gledala
ravno u oi. Sulfija to nikada nije inila. Sulfija bi svaki put odvratila pogled i to je
tako ostalo do danas. Ali Aminat nikada ne bi gledala u stranu, svejedno tko je
promatrao.
Uzela sam je za ruku i odvela do autobusnog stajalita. Aminat je gacala po
lokvama, voda je prskala svuda oko nje, no ja je gotovo nisam ni opominjala jer mi je
srce likovalo. Zima se povlaila, snijeg se topio i postajao siv. Zrak je postajao sve

2
ejtan - arapski aytan, u islamu naziv za vraga.

45
topliji i ispunjavao se mirisima. Stabla su jo bila gola, ali njihove su grane imale
novu snagu.
Ule smo u autobus koji e nas odvesti kui. Aminat je sjela pokraj prozora,
smijala se i pokazivala mi prstom razliite stvari koje bi joj zapele za oko. Proljee je
bilo pred vratima i moje je srce bre kucalo ispunjeno ljubavlju.
Bili smo civilizirana obitelj i dobro se odnosili jedni prema drugima. Ja bih
esto odlazila u djeji vrti po Aminat kako bih pomogla njezinim mladim
roditeljima koji su morali mnogo raditi.
Pitala sam se to li su radili prije, bez mene. Bez mojih savjeta, bez moje
pomoi. esto bih Aminat povela svojoj kui jer je kod nas bilo ie i jer je ovdje
imala sve to joj je trebalo. Sulfiji je, meutim, bilo drae kad bi Aminat ostala u
njezinu stanu, i kad bi me Sergej zamolio za to ispunila bih mu tu elju. Onda sam u
Sulfijinu stanu pazila na Aminat, makar to bilo i manje praktino. Igrale smo se,
itala sam joj, zajedno smo crtale, priala sam joj poune prie iz svojeg ivota i
ivota drugih ljudi. Sluala me je, ali ne osobito pozorno. U nekom bi trenutku
odlutala u mislima i poela pjevuiti.
Smatrala sam svojom dunou odgajati Aminat, rei joj to je dobro, a to loe.
Nisam badava studirala pedagogiju. Kod mene ona nije mljackala za stolom niti je
gurala ruice u zajedniku zdjelu. Katkada bih je znala udariti po licu ili prstima ako
bi radila stvari koje sam odbijala iz dobrih razloga, poput kopanja nosa ili ekanja
meu nogama. Zvala sam je ejtan i iak
3
, ali s ljubavlju: ona ionako nije znala
to to znai.
Pomagala sam i u Sulfijinu kuanstvu; naposljetku, netko je to morao raditi.
Pospremala sam, kuhinju, hodnik, pa i spavau sobu. Usisavala sam prainu, prala
podove i istila nunik. Nisam htjela da Aminat odrasta usred prljavtine, meu
crijevnim bakterijama svojega ouha na zahodskoj dasci i njegovim virusima herpesa
na upotrijebljenim platnenim maramicama koje je ostavljao svuda po stanu. Ja sam
ih skupljala, izvlaila ispod pokrivaa i jastuka brane postelje, dizala ih s poda
ispod kaua, prala ih u lavoru, vjeala da se osue i onda ih i glaala. To sam inila i
sa svim ostalim rubljem koje bih pronala.
Sulfija je bila nezahvalna kao i uvijek. Samo bi govorila:
Mama, molim te, pusti to.
U jednom se trenutku ak i izderala na mene. Bilo je to poto sam pospremila
njezin ormar, razvrstala i presavila gaice, grudnjake i arape, izdvojila one

3
iak - na tatarskom magarac, mazga.

46
poderane i zakrpala ih runo. Napravila sam sve to iako bih u to vrijeme radije bila
gledala televiziju ili listala kakav asopis, a ona se zbog toga izderala na mene tako
glasno da se Aminat pojavila na vratima i pitala:
Mama, zar si poludjela?
Sulfija dotad, naime, nikada nije vikala, nego bi samo bespomono izgovarala
rijei tipa:
Mama, zato? Mama, pusti to. Mama, molim te, ne diraj ovaj ormar.
Pustila sam je da vie. Mislim da se svaki ovjek u svojem ivotu jedanput
mora izvikati. Ali nakon nekoliko minuta smatrala sam da je toga bilo dosta.
Kad sam, dakle, pomislila da je toga dosta, uzela sam u ruku svoju izmu i
udarila Sulfiju njome po licu. Sulfija se rukom uhvati za obraz. Uto Aminat dotri do
mene, stade se natezati za izmu koju sam jo drala u ruci i zaurla:
Ako jo jedanput udari moju mamu, neu te vie voljeti!
Ostala sam zapanjena. Voljenje je bilo stalna tema u naoj obitelji. U svakom
trenutku znali smo da jedni druge jako volimo. esto bismo to govorili jedni
drugima, pogotovu Aminat i ja. Spustila sam izmu. Ali Aminat nije otrala, nije ak
ni skrenula pogled. Stajala je rairenih nogu kao mali graevinski radnik i gledala
svojim crnim oima ravno u moje.
to si rekla?
I ona polagano i razgovijetno ponovi:
Ako jo jedanput udari moju mamu, neu te vie voljeti! Nikad vie.
Zato to govori?
Jer ne elim imati zloestu baku ree Aminat i odskakue na jednoj nozi.

47
Jesam li ja zla ena?
Pozorno sam sluala kad bi Aminat neto izgovorila. Djelovala je tako neodgojeno i
zato to bi esto govorila posve tone stvari. Suzbijala sam njezinu naviku da
izgovara sve to joj padne na pamet jer je esto pogaala u samu sr, a to ljudi nisu
voljeli. Aminat je osjetljivo reagirala na gluposti, a greke drugih ljudi umjela je
veoma precizno pretoiti u rijei. Tako se to, dakako, nije moglo nastaviti i ja sam
poela intenzivno raditi s njom. Ali svejedno bih pozorno sluala kad god bi malena
neto rekla.
Toga dana kad je Aminat rekla da me vie nee voljeti, obula sam bez rijei
izme i izala iz stana svoje keri Sulfije bez pozdrava. Kui sam se odvezla
trolejbusom. Pritom mi je sve vrijeme u uima odzvanjao glasi moje unuice:
Ne elim imati zloestu baku! Ne elim imati zloestu baku!
Zar sam ja bila zloesta baka? Promatrala sam vlastiti odraz u prljavom
prozorskom staklu trolejbusa. Zar tako izgleda zloesta baka?
Kod kue sam se detaljno promotrila, ovaj put ispred svojega savreno
oienog stojeeg zrcala.
Uope nisam izgledala kao baka. Izgledala sam dobro. Bila sam lijepa ena i jo
uope nisam bila stara. Vidjelo se da u meni ima snage i da sam inteligentna. esto
sam morala skrivati lice da drugi ljudi ne mogu proitati moje misli i da ne kradu
moje ideje.
Otila sam u kuhinju, u kojoj je moj suprug upravo jeo ragu s povrem, i pitala
ga jesam li ja zla ena.

48
On se zagrcnuo i poeo kaljati. Strpljivo sam priekala. On je kaljao jo vie.
Okrugle oi ukoile su mu se od straha. Ja sam ekala. On je nastavio kaljati, a ja
sam ga potapala po leima.
I? inzistirala sam. Jesam li ja zla ena?
On se zagleda u pod. Guste crne trepavice, u koje sam se jednom bila tako
zaljubila, treperile su kao u mlade djevojke. Meni postade toplo oko srca: sjetila sam
se gladnih godina svoje mladosti. teta to Sulfija nije naslijedila te trepavice,
pomislih. Ali dobro je da ih bar Aminat ima.
Dakle pitala sam jesam li ja zla ena?
Ali odakle ti to, najdraa? stade zamuckivati moj suprug. Ti si divna. Ti si
najbolja. Ti si tako pametna... I tako lijepa... I tako dobro kuha!
Ali to ne govori nita o tome jesam li zla ili nisam nastavila sam tvrdoglavo.
Ja mogu biti sjajna kuharica, a da svi svejedno pate zbog mene.
Ne, vjeverice moja ree moj suprug tepajui mi kao za prvih godina nae
veze. Zbog tebe ne pati... ne pati nitko. Tako si dobra prema svima nama.
I prema Sulfiji?
Sulfija...
Moj suprug stade razmiljati. Ja sam ekala.
Sulfija ree moj suprug pa ona je naa jedina ki. Uvijek si htjela samo
najbolje za nju.
To i dalje hou.
Pa da. Znam ja to.
I to misli, zna li to i Sulfija?
Sigurno. Dakle, prije to moda nije znala. Djetetu je posve normalno da ne
zna cijeniti svoje roditelje. Ali sad je velika i mislim da sluti koliko je voli.
Pozorno sam ga sluala. Bila sam iznenaena to je moj suprug toliko
razmiljao o toj temi.
Jesi li siguran? upitala sam.
Moj se suprug okrene i stane brljati po svojem raguu kiljei oprezno prema
meni, kao da se boji da bih mu mogla oduzeti jelo.
Sasvim, sasvim siguran ree. Ti si moja najbolja, moja najljepa... i ti ima
tako dobro srce.

49
Ako je moj suprug to vidio tako, pomislila sam, onda nije moglo promai ni
Aminat. Onda to to je rekla nije mogla misliti ozbiljno. Onda su njezine rijei bile
naprosto drske.
Pet dana poslije dola sam kui i pronala pismo to mi ga je suprug bio
ostavio na prozorskoj dasci. U pismu je pisalo da voli drugu enu i da odsad eli
ivjeti s njom. Zahvalio mi je za zajednike godine i zamolio me od sveg srca da ga
pustim na miru. Nita drugo u tom pismu nije pisalo.
Navodno da postoje ene koje takva vijest natjera u pla. Popuste im koljena i
onda se srue na kuhinjske ploice s uzorkom ahovske ploe tako da ih drugi
lanovi njihovih obitelji moraju preskakati ako ele do hladnjaka. Ja nisam bila od
takvih ena.
Prvo sam sebi napravila aj, i to po svim pravilima umijea. Zagrijala sam vodu
u loncu, a kad je zakipjela prelila sam njome listie aja. Ako sam neto u ivotu
mrzila, to je bio loe pripremljen, bezvrijedan aj. Pila sam, dakle, u malim gutljajima
svoj odlian aj, jela marmeladu od ogrozda koju sam sama napravila i razmiljala.
Zamiljala sam kako ulazim kroz vrata, a u kuhinji nema nikoga tko bi upravo
jeo i mljackao. Tko bi rastezao moje ivce time to bi svoje jelo jeo hladno, jer ga ne bi
bio kadar podgrijati. Uope, jelo: sad sam se mogla gotovo u cijelosti ostaviti
kuhanja. Ujutro u sebi napraviti zobenu kau, a naveer salatu. Koliko u vremena
utedjeti na taj nain! Za to vrijeme mogla bih itati, gledati televiziju ili raditi
gimnastike vjebe.
Nastavila sam razmiljati. Ni s kim neu morati razgovarati kad se vratim s
posla kui. Poela sam brojiti koliko koulja u tjednu vie neu morati prati i glaati,
koliko arapa, hlaa, gaa.
Kupovina! Jedva da u jo morati tegliti teke vreice iz trgovine jer e mi
odsad trebati mnogo manje namirnica. Neu vie morati pospremati toliko smea jer
za mnom ne ostaje smee. Moi u razgovarati s Bogom koliko me bude volja. I moi
u se sastajati s mukarcima. Novim, mlaim mukarcima, koji dijele komplimente i
ujutro odlaze kui, k mami ili eni, to mi je posve svejedno. Koji e mi ponovno
davati osjeaj da sam ena. Jer moram priznati da odavno vie nisam mogla smisliti
da me Kalganov dodirne. Kad bi u snu zabunom okrznuo moju nogu, ja bih je
zgaeno povukla. Namjerno on sve to ionako odavna vie nije radio.
Jasno da to pismo na prozorskoj dasci nije imalo samo prednosti. U ivotu se
ovjeku, kao to znamo, nita ne daruje. Za svoju slobodu morala sam platiti. Sad

50
sam, primjerice, bila ostavljena ena. To nije bio sjajan status. Morala sam se pomiriti
s time da e me ljudi poprijeko gledati. Ali sve ostalo bilo je u mojim rukama, uz
Boju pomo.
Moj je suprug bio kukavica: prepustio je meni da vijest prenesem njegovoj
keri i njegovoj unuci.
Odluila sam ne pokazivati da me to nije osobito pogodilo. Odvezla sam se k
Sulfiji. Smatrala sam da taj dogaaj sad prisiljava sve da zaborave na prijanje
razmirice, uporabu izama i runih rijei. Prije nego to sam otila, ostavila sam na
prozorskoj dasci pismo za Kalganova.
Trebali bismo se jedno s drugim ophoditi civilizirano.
elim ti sve najbolje i dobro zdravlje. Molim te, ostavi mi svoj novi telefonski
broj, da ga imam pri ruci za svaki sluaj.
Tvoja Rosa.
Znala sam da e svratiti da pokupi svoje stvari i da e za to priekati trenutak
kad me nema. Ako me se neprestance klonio i za boljih vremena, mala je vjerojatnost
da bi sada mogao riskirati susret sa mnom.
Naveer sam se trolejbusom odvezla do Sulfije. Ona mi otvori vrata. Lice joj je
djelovalo umorno i odsutno.
Majko? Ui.
Izostavila sam ru za usnice i samo malo napudrala obraze i elo. Odjenula
sam svoju najjednostavniju odjeu, koju bih inae nosila kad bih odlazila u na vrt na
ladanju. Zadrala sam samo izme s visokim potpeticama.
Sve u redu? upita Sulfija poto me napokon pogledala u lice.
Zar jo ne zna?
Neto se dogodilo s tatom?
To bi se svakako moglo rei odgovorih. Sad je bila uplaena.
to se dogodilo?
Tvoj me je otac ostavio.
Ona se nasloni na zid. Crte joj se lica izobliie.
to? upita. to si rekla?
TVOJ ME JE OTAC OSTAVIO.
Ne... On?... Tebe?... Ne.

51
Da apnula sam.
Sulfija se spusti na koljena i pokua odozdo uhvatiti moj pogled.
Mama ree moleivo. Mama, ne!
Valjda je mislila da u se rasplakati. Prekrila sam lice rukama da je ostavim u
tom uvjerenju. Sulfija brzo ustane i stavi ruke na moje, od ega se prepadoh: dugo je
vremena prolo otkako smo se posljednji put dodirnule.
Mama molila me je nemono. Molim te, mama, nemoj biti alosna.
Pusti me! rekla sam. Sulfijine su usnice poele drhtati kao da je ona
ostavljena, a ne ja.
Nitko nije umro rekla sam, za sluaj da me nije dobro shvatila.
Bi li ti bilo drae da je umro?
Malo sam razmiljala.
Da, to bi moda bilo ak i bolje.
Sulfija vie nita nije pitala.

52
Bila sam uzor
Odlazak mojeg supruga imao je, kao to sam rekla, i prednosti. Jedna od njih bilo je i
to da me je Sulfija poela voljeti. inilo se kao da joj je prvi put u ivotu sinulo kakvo
sam ja zapravo drago ljudsko bie.
Poela je razgovarati sa mnom. Pitala me je kako mi je. tedjela sam njezine
osjeaje dajui ne odve radostan prikaz svoje trenutane situacije. Svakog me je jutra
nazivala da me to pita. inilo se kako je bila zabrinuta da bih se tijekom noi mogla
objesiti. A jednom me ak nazvala i rekla:
Ja znam tko je ona. Tatina nova ena.
Upravo sam bila lakirala nokte. Lak sam kupila na nekom bazaru, navodno je
bio njemaki. Bio je crven poput trenje. Lijevu sam ruku rairenih prstiju drala u
zraku. Desnom sam rukom drala slualicu. Nokti desne ruke ve su bili lakirani.
Pazila sam da se lak ne zamrlja. Brzo se suio, bio je prestar. Zapazila sam to dok
sam ga nanosila: bio je previe vrst. S tom su me boicom itekako nasamarili jer sam
je platila etiri rublja. Roba nije bila njemaka, bila je bezvrijedna.
I? pitala sam bijesno.
Sulfijin je glas podrhtavao u slualici. Ona nije znala nita o mojem razoaranju
lakom za nokte, mislila je da me je svojom vijeu pogodila u srce.
Molim te, umiri se preklinjala me je. Nita se vie ne moe vratiti na staro.
Neto ipak moe, pomislila sam. Mogla sam vratiti suhi lak za nokte, baciti
ga trgovkinji u lice i zatraiti da mi vrati novac.
A mogla sam u lak uliti i malo acetona, i tako ga razrijediti.
Ma nosite se svi lijepo kvragu rekla sam i poklopila slualicu.

53
Sat vremena kasnije Sulfija je stajala pred vratima, a oko nje je poskakivala
Aminat. pijunka na vratima izobliila je lice moje keri na posebno odvratan nain.
Nos joj je bio velik, a oi sitne.
Halo, halo pjevuila je Aminat. Skinula je jednu izmu i skakutala u arapi
po naem hodniku. Halo, draga moja bako, halo, dragi moj djede, Anja je tu, Anja
je tu.
Otrala je u svoju nekadanju sobu a sekundu kasnije druga izma izleti kroz
vrata i udari o zid. Koliko sam samo radila s tim djetetom, a ono je i dalje bilo jako
razmaeno. Bilo je vrijeme da Aminat ponovno uzmem posve k sebi jer e inae biti
prekasno. Mjesta sam sada imala, a i vremena.
Sulfija podigne izmu s poda i stavi je u ormari za cipele. Onda mi prie i
zagrli me.
Sledila sam se.
Boe, kako je bila mala. Bila je goljava, oduvijek je bila takva. Davala sam joj
beskrajno mnogo da jede, silila je da pojede sve, ali ona niti je rasla niti se debljala.
Dok je jo ila u kolu, svakog sam joj jutra pripremala obilan zajutrak. Meso s
prilogom ili neku hranjivu juhu. Nikad nije smjela otii iz kue prazna eluca.
Sve sam uinila da ojaa. S mukom sam je nauila plivati iako sama nisam
znala, ali hladna rijena voda nije joj inila dobro. Cvokotala je zubima, usnice su joj
poplavile i u hipu je zaradila upalu mjehura, koja je potrajala nekoliko tjedana. Bog
zna koliko sam se namuila s njom, ali je uvijek sve bilo uzalud.
Odgurnula sam je od sebe i otila u kuhinju.
Sulfija me je sada sluila u mojem vlastitom domu. Jasno da nije znala
napraviti dobar aj. Voda joj nije zakipjela i uzela je premalo listia. Taj napitak nije
imao arome i izgledao je krajnje neprivlano. Svejedno sam popila to to mi je Sulfija
dala jer je nisam htjela jo vie obeshrabrivati.
Onda je sjela nasuprot meni, prekriila ruke i rekla:
Majko, ta je ena njegovih godina. Dakle... malo starija od tebe.
Ja sam je nijemo gledala. Zbunila se.
Majko ree ona upoznala sam tu enu. Naime, ona je bolesna. Srce. Tata
me je nazvao, htio je da je odvedem naem lijeniku. Ona je prilino bolesna.
Zbunjeno sam pogledala u stranu.
Osjeam se tako loe rekla je. Vidjela sam je. Doista joj nije dobro. A ja... ja
bih joj sada trebala pomoi. A ja... ja ba nimalo ne suosjeam s njom. Jer je ona kriva
to je tebi tako loe.

54
Pomislila sam na svojeg Boga. Znala sam da mi on daje pravo da toj eni, o
kojoj je Sulfija upravo tako udno govorila, poelim sve nevolje svijeta. Ali ja joj
nisam poeljela ba nita. Nisam htjela da umre, ali bilo mi je i posve svejedno hoe li
ivjeti.
Bila sam malo znatieljna. Sasvim malo.
Priaj! rekla sam.
ena se, rekla je Sulfija, zove Ana i uiteljica je ruskoga jezika i knjievnosti.
Nosi sivu odjeu, kosu povezanu u punu, obrazi su joj proarani crvenim ilicama,
ima naoale i umilno se smjeka. Razvedena je i nema djece. Kalganova je upoznala
u parku, dok je sjedio na klupi i razmiljao o smrti.
On se obratio njoj? upitala sam s nepovjerenjem.
Oito da ree Sulfija i nesretno pogleda u svoju alicu.
Eto, pomislih.
Sulfija je imala njezinu adresu i telefonski broj. Izdiktirala mi je i jedno i drugo,
a ja sam se pitala to sad oekuje od mene. Zar sam je trebala nazvati i zatraiti od
nje da mi smjesta izrui supruga? Ili sam trebala s pola litre solne kiseline pozvoniti
na uiteljiinim vratima? to je Sulfija mislila, to bi mi sad bilo initi? Ali sve to
sam inila bilo je vano: naposljetku, ja sam bila njezin uzor.
Jednoga sam dana otvorila prozor spavae sobe da u nju ue proljetni zrak.
Strgnula sam papirnatu vrpcu kojom sam najesen bila oblijepila prozor i skinula
vatu s procijepa. Time sam unitila rezultat viesatne muke: najesen sam se bila
dobrano namuila da prozore obradim tako da ne bude neprestan propuh i da se
soba ne ohladi. Klavdija je zbog toga ostavljala vatu i ljeti, svoj prozor ni tada nije
otvarala, ali ja sam jednostavno htjela svjeega zraka. Soba se napunila brujanjem
motora, glasovima prolaznika i zveketom trolejbusa. Stala sam pokraj prozora i
duboko udahnula zrak. Da, to je doista bilo proljee. Vani je bilo tandova sa
sladoledom i cvijeem. Teki zimski kaputi i smee bunde nestali su s ulica. Ljudi su
nosili lagane jakne i ivlje boje. Koraci su bili ivahniji. Ponovno sam vidjela kosu.
Mnogi su svoje kape ostavili kod kue.
Ispod svjetiljke kraj ruba ceste stajao je mukarac koji takoer nije nosio kapu.
Odozgo sam mogla dobro vidjeti njegovu elu kako se sjaji na suncu.
Bio je to Kalganov, moj suprug.
Stajao je ispod svjetiljke i gledao ravno uvis prema meni. Sakrila sam se iza
zastora. Osjeala sam se zateeno.

55
Njegovo svijetlo, okruglo lice ostalo je okrenuto prema meni: mogla sam to
posve dobro vidjeti kroz tkaninu zastora. to li je samo elio? Zato nije bio kod
svoje uiteljice ruskoga jezika i knjievnosti? Zar je izgubio kljueve svojega novog
stana? Zar je zalutao? Pa nije mu valjda bila namjera da mi se vrati? Obuzela me je
lagana panika.
Kalganovu je oduvijek dobro polazilo za rukom da mi pokvari raspoloenje.
Svaki prizor, ma koliko vedar bio, znao je natmuriti ve samom svojom prisutnou.
Proljetni je dan poeo blijedjeti. Vjetar vie nije djelovao njeno, nego podmuklo.
Zatvorila sam prozore i navukla zastore.
Sjela sam u naslonja i uzela pletae igle. Plela sam al za Aminat. Jasno, ne
bilo kakav. Odabrala sam uzorak s malim maiima. Da neto tako jednostavno kao
to je al napravim na neponovljiv nain za to sam oduvijek pokazivala smisla.
Koncentrirala sam se na brojenje oica.
Prisilila sam se dovriti al. Tek sat i pol kasnije ponovno sam pogledala na
ulicu. Kalganova vie nije bilo. Odahnula sam.

56
Savrena supruga
Te sam noi prvi put sanjala Kalganova. Bilo je to neobino. U snu je moj suprug jo
bio mlad. Izgledao je kao na prvom sastanku. Bilo mi je tada esnaest godina, a on je
bio prijatelj mojeg brata. Pet godina stariji od mene, dakle, odrastao mukarac. Moj je
brat tri godine kasnije skoio s dvanaestog kata nekog nebodera. Oduvijek je bio
udan ovjek.
Boris, pomislila sam. Boris, tako je glasilo ime mojega supruga. Ali ja ga nikada
nisam zvala tim imenom. Imala sam za njega vlastita imena. Sjetila sam se kako sam
mu tada bila otvorila vrata jer je doao u posjet mojem bratu. Ja sam se iz djejeg
doma taman bila preselila k bratu jer on je bio moj jedini rod i na poetku dvadesetih
ve odrastao i savjestan. Sjetila sam se kako je Kalganov pristojno rekao halo,
malena. Kako sam bila zapanjena time da neki mukarac moe biti tako lijep. Da,
moj je suprug neko bio lijep. Na to sam ve bila posve zaboravila. Odmah mi se
svidio toliko da sam pomislila: budem li se udala za nekog takvog, djeca e biti
lijepa. Moe misliti.
Oenili smo se nedugo nakon mojeg osamnaestog roendana. U
meuvremenu je imao djevojku, koja nije bila ni lijepa ni pametna, ali ja sam
svejedno bila bolesno ljubomorna na nju. Potajice sam kleknula u kupaonici i molila
Boga da bude uz mene. Zapravo sam htjela samo da mi buduem suprugu ne padne
na pamet da se oeni njome prije nego to ja stasam za udaju. Ali Bog je opet malice
pretjerao. Djevojka mojega budueg supruga ubrzo je umrla od suice.
Za Kalganova Bog nije postojao. On je bio u komsomolcima, to mi se takoer
inilo dobrim. Pozdravljala sam njegov politiki angaman jer mi je bilo jasno kakve
je to otvaralo perspektive.

57
Bio je, vidjelo se to na prvi pogled, Tatarin. Ali o tome nije elio govoriti.
Uvijek bi govorio da je sve to umjetno, ta podjela na Ruse i Ukrajince, idove i
Cigane, Uzbekistance, Bakire, Azerbajdance, Armence, eene, Moldavce... i
Tatare. Roenje u Kazanju, ali to mu nekako nije leglo. Imao je san da sve ljude
ispremijea, dri ih podalje od roditeljskih domova, od onoga to se naziva
kulturnim korijenima, da ih oslobodi toga napornog tereta. Smatrao je da sve te
razlike samo diskriminiraju ljude.
Za naih prvih godina mnogo je govorio o tome. Ja sam ga sluala znala sam
kako se supruga treba ponaati. Najvanije je bilo da se suprugu ne skree pozornost
na to kakve gluposti govori. Samo je enina obzirnost brak mogla odrati stabilnim.
Razumjela sam se u to prvo teorijski, a onda sam se dokazala i u praksi. Bila sam
savrena supruga.
Bili smo lijep par, u poetku. Oboje stasiti, vitki, zdravi, uarenih oiju. Tada
sam neprestance ostajala trudna, to je bio problem. Nismo imali novca i nismo imali
stan, unato njegovu poslu nismo imali nita. On je bio komunist-idealist, a ne
onakav koji bi se pobrinuo da za obitelj stvori egzistencijalne temelje. Prema njegovu
miljenju, nije nam trebalo biti bolje nego ostalima. Nisam brojila koliko sam
nedunih dua zbog toga poslala natrag na nebo. Nije ih bilo vie nego u drugih.
U nekom je trenutku moj suprug donio gumena crijeva za svoj organ. Moj je
utjecaj na njega poeo pokazivati prve rezultate: poeo je polagano ali uporno
izgraivati karijeru. Bio je zapoeo kao obian radnik, onda je postao aktivan u
sindikatu. Njegove su se oi sjajile, uspinjao se i imao pristup stvarima za koje drugi
ljudi dotad nisu bili ni uli.
Primjerice, tim crijevima. Ona pouzdano spreavaju djecu. Ona zapravo
spreavaju postupak koji donosi djecu. Crijeva su bila veoma rijetka i vrijedna.
Nakon upotrebe prala sam ih i vjeala da se osue. Dugo su se klatila na konopcu za
rublje u naoj sobi. Imala sam osjeaj da mi se mu pribliava to rjee to su ona
dulje visjela tamo. Bila sam u to vrijeme umorna i izgladnjela, studirala sam
pedagogiju i radila nou kao njegovateljica u djejem vrtiu, a moje oduevljenje
brakom poputalo je polagano ali sigurno.
Onda je postalo izgledno da emo dobiti dvosoban komunalni stan. Sljedeu
duu koja je pokucala na moja vrata pustila sam da ivi. Bila je to Sulfija. Nikad se
nisam pitala kakva bi ispala djeca koju sam poslala natrag u nebo. Neka mi Bog
oprosti zbog toga. Dao mi je Sulfiju i to je bila srea. Pa mogao mi je dati i pravog
bogalja.

58
Kad je roena Sulfija, moj se suprug nije osobito razveselio. Nije volio ni
njezino tatarsko ime. On je, za razliku od mene, imao veliku obitelj punu tatarskih
imena. Ja, naprotiv, nisam vie imala nikoga osim svoje sestrine Rafaele.
Kalganov je naoj keri htio dati ime Marija. Ali Marija meni ne bi dola u
kuu. Sve te Mae trkarale su uokolo u oporima, bih su ih puni djeji vrtii i
igralita.
Moj se suprug slabo zanimao za nau ker, osobito poto sam joj dala ime
Sulfija. A ako bi katkada neto i radio s njom, onda su to uglavnom bile pogreke.
Drao bi je tako da bi mu zamalo ispala iz ruku. A sa Sulfijom je bilo jasno, ako
jednom padne, onda je sve gotovo. Bila je mrava i slaba. Mogla je satima buljiti u
zrak i ne raditi nita. Takvo dijete nikada dotad nisam vidjela.
to ne valja s naom keri? pitao bi moj suprug i sam odgovarao: Ma pusti
je. Moda ba razmilja.
A ja bih rekla:
Razmilja? Pa to nije nikakav posao.
To ne znai da ja nisam razmiljala. Ali za to nisam trebala sjesti, prekriiti
ruke na krilu i namjestiti odsutan izraz lica. Razmiljala bih usput. Morala sam raditi
i podii ker. Nitko mi u tome nije pomagao.
Nisam htjela raditi s djecom, Sulfija mi je bila posve dovoljna. Nisam htjela
raditi ni s uenicama strukovnih kola koje ne bi imale nita u glavi. Pronala sam
dobro mjesto na pedagokoj strukovnoj koli. Moj mi je posao bio veoma vaan:
skupljala sam nove znanstvene radove vezane uz pedagogiju i arhivirala ih. Sulfiju
sam dala u vrti u kojem se moglo i prenoiti. To znai da sam je ponedjeljkom
vodila tamo, a petkom dolazila po nju. Tada bi kaljala i bila sva mrkava jer je ve u
djejem vrtiu bila tako neupadljiva da bi esto zaboravljali na nju. inilo mi se da
odgojiteljice Sulfiju hrane i peru samo zato to se boje mene.
Samo Bog zna koliko sam se brinula za svoju ker. Svakog bismo ljeta
provodili mjesec dana na ladanju, kod daleke rodbine mojeg supruga, koja je svoje
kobasice radila sama umjesto da ih kupuje u trgovini.
Kalganovljevi roaci najee su pravili kasilik, konjske kobasice. U velike lonce
su stavljali konjetinu koja se u njima danima smekavala, a onda bi okrenuli crijeva,
isprali ih hladnom vodom od sluzi i zaili na jednom kraju. Potom bi ih napunili
mesom i slaninom, zaili ih na drugom kraju i objesili kobasice da nekoliko dana vise
na suncu I tako bi visjele ljuljajui se polagano na vjetru, a iz rupa koje su se buile u
koi crijeva mast bi kapala na zemlju. Nakon nekoliko dana kobasice bi pospremali
na nekoliko mjeseci u podrum, ali ve bih naveer nalazila na stolu kuhani kasilik iz

59
prijanje proizvodnje, narezan na debele komade. Nita od toga ne bih dirala: roaci
nikad nisu prali ruke.
Bilo je strano, ali ja bih stisnula zube. Bili su to jako priprosti ljudi. Ruski jedva
da su uope znali. Ja sam s njima razgovarala na tatarskom, nita drugo nisu
razumjeli. Tatarski sam dotad ve bila gotovo zaboravila jer sam rano izgubila
obitelj, a u djejem se domu govorilo samo ruski. Sad sam iz dubina sjeanja iskapala
rijei i udila se sama sebi kako mi to dobro ide.
Kalganovljevi su se roaci priprosto smijuljili pokazujui svoje bljetave zube i
nasmijavali Sulfiju. Prvo je oponaala njihov jezik tako to je mrmljala TIRPIR
MIR. Onda bi se sluila rijeima ili dijelovima reenica koje bi pokupila, a to nije ba
uvijek bilo bez smisla. Ja je u tome nisam ohrabrivala. Ponosila sam se svojim
besprijekornim ruskim otkako mi je postalo jasno da se taj jezik kod mene nije
razumijevao sam po sebi.
Glavno je da su imali koze. Samo smo zato redovito dolazili ovamo na ladanje,
zbog koza i zbog dobrog zraka, iako su meni ispuni plinovi u gradu bili mnogo
drai od kravlje balege ija sam isparavanja morala udisati na ladanju. Ali zbog
djeteta sam se rtvovala. ula sam da kozje mlijeko ovjeka ini jakim i zdravim, a
Sulfija je bila tako goljava.
Svakog jutra i svake veeri Sulfija bi dobivala alicu svjee pomuzena kozjeg
mlijeka. Jasno da bih ga prokuhala jer ondje je sve bilo puno klica. Prokuhavala bih
ga sama i za to upotrebljavala nastavak na keramikoj pei.
Sulfija bi se redovito namrgodila kad bi vidjela punu alicu. Nije joj godilo.
Govorila sam joj: ovo je lijek, da posve ne zakrlja. Sulfija bi zgaeno ponjuila
alicu i pogledala me nesretnim pogledom. Moj bi pogled mogao svakoga navesti da
skoi kroz prozor, pa mi je bila djeja igra dobiti je da popije mlijeko. Ona bi ga
iskapila a onda bi se hvatala za trbuh. Kad bi se mlijeko popilo tako naglo, to bi
izazvalo bolove u elucu. Sulfijin mi je patniki izraz lica iao na ivce.
Dogaalo se i da prekrije usta rukom i istri van kako bi se ispovraala u ivici
meu malinama. Ona je bila dobra djevojica i nikada ne bi uprljala pod. Kad bi
Sulfija ispovraala kozje mlijeko dala bih joj drugu alicu i pazila da je isprazni
sasvim polagano. Ne znam bi li moja ki bez tog mlijeka uope doivjela kolsku
dob. Ja sam se rtvovala da njoj bude bolje.
Ja nisam pila kozje mlijeko. Samo sam ga jednom kuala, iz znatielje, kad se
Sulfija prvi put poalila kako je to pie gorko. Inae se nikada nije alila ni na to.
Popila sam gutljaj i u istom trenutku sama otrala do ivice. Da, to mlijeko nikako se
nije moglo piti i bila sam sretna da ja nisam ta koju na to prisiljavaju.

60
Sasvim druge brige
Prve dane bez supruga provela sam u razmiljanju. Pustila sam da mi se ivot jo
jedanput izvrti pred oima. Bilo je jasno da nije ba sve proteklo glatko. Ali ja bih iz
svake situacije izvukla ono najbolje. U kasnim dvadesetima morala sam, primjerice,
dati napraviti novu putovnicu jer su mi staru bili ukrali. Za to mi je trebao izvadak iz
matine knjige roenih koji, meutim, nisam imala. Djeji dom u kojem sam provela
najvei dio svojeg djetinjstva izgorio je do temelja i svi su dokumenti bili uniteni.
Mjerodavna se sluba morala uzdati u moje navode tako da sam se uinila sedam
godina mlaom, to mi je uostalom veoma dobro pristajalo.
Uvijek sam pokuavala popraviti greke drugih ljudi savjetom, inom,
dobrom voljom. A to, kao to je poznato, nije zahvalan zadatak.
Katkada bih prekinula razmiljanje, ustala i otila do prozora. esto bih viala
supruga kako stoji ispod svjetiljke. Katkad i nou. Pitala sam se emu sve to. Nisam
vie otvarala prozor, da mu ne padne na pamet da me pozove da siem. On nije
inio nita, samo je stajao tamo i izgledao jadno.
Ali ja sam imala posve druge brige.
Vidjela sam, naime, svojega zeta s jednom plavokosom gospodinom u
sreditu grada.
Sjedili su u kafiu, na suncu, za malim okruglim stolom, kao u kakvu stranom
filmu. Jeli su sladoled iz staklenih zdjelica. Sulfija to nikad nije radila. Nikad nije
sjedila u kafiu i jela sladoled. Nepoznata se ena glasno smijala. Moj se zet smjekao
i gledao je. S vremena na vrijeme hvatao bi je za ruku, ali bi je ona odmah izmaknula
i vitlala njome po zraku. Bila je to oito veoma nemirna mlada ena.

61
Sakrila sam se iza Lenjinova spomenika. Svojim sam orlovskim oima mogla
vidjeti kako je platio raun i pomogao joj da odjene svijetlozeleni kaput. Veoma
smiona boja. Poznavala sam sve modele koji su se tijekom posljednjih pet godina
nali u prodaji, znala sam ih napamet taj kaput nije bio meu njima. Moj zet oito
joj ga je donio iz Amerike. Njoj nije poklanjao kune papue kao Sulfiji.
Otili su zajedno na tramvajsko stajalite i tamo se poljubili pred svima. Kako
je to bilo bestidno! Zar za to nisu mogli pronai bar neku kunu veu ili kutak u
parku u kojem nema ljudi?
Koncentrirala sam se na mogunosti koje su mi stajale na raspolaganju.
Jednu od njih naime, da potrim i gurnem drolju u zelenom pod tramvaj koji
je ba nailazio smjesta sam odbacila. Ii u drugim putem. Nisam sumnjala da
takav postoji. Morala sam ga samo pronai a kad sam sve to razmotrila na taj
nain, nisam imala previe vremena.
Ubrzo mi je sinula vrlo dobra ideja. Saekala sam Sulfiju ispred ulaza u
kirurku kliniku. Radila je mnogo pa je ipak uspjela naknadno zavriti svoju
izobrazbu i postati prava medicinska sestra. Kad se napokon pojavila s pet krcatih
mreastih torbi u kojima je poput svake normalne udane ene nosila namirnice
kupljene za vrijeme pauze za ruak, leerno me pozdravila.
Majko rekla je. to ima novo?
Pogledala je paket koji sam drala u ruci i namrtila obrve.
Ja to posve sigurno neu odjenuti. Nemoj se, molim te, truditi.
Naime, odnedavno sam joj poela pomagati da se bolje odijeva. Sad kad sam je
ee viala jednostavno je nisam mogla takvu gledati. Hlae izboene na koljenima i
na stranjici i uz to pulover iz ormara njezina supruga. Tu se ovjek doista vie
niemu nije trebao uditi. I tako sam joj poela donositi stvari koje bi mi znanci i
kolege ponudili nakon to su ih kupili od vercera i onda shvatili da im ipak ne
pristaju. Bile su to lijepe stvari, drukije od onih nonih mora od sukna boje fekalija
izloenih u trgovinama. Bila sam Sulfiji ve ponudila jednu krem bluzu s velikom
zlatnom dugmadi. Haljinu koja je sezala do koljena i lijepo isticala grudi ak i ako
ih ne bi bilo. Svu silu haljina, bluza, hlaa, ali Sulfija ih je odbijala nositi. Nita od
toga ona nije isprobala ak je ni ja nisam uspijevala prisiliti da to uini.
Ovaj mi je put u ruke dospjelo posebno blago. Lagan vuneni kaput u njenom
ruiastom tonu. Sulfija bi sa svojom zagasitocrnom kosom izgledala u njemu kao

62
princeza. To sam joj rekla. Ona je odmahnula glavom, tvrdoglava poput mazge. Ja se
muim i muim, samo da spasim njezin brak, a ona odmahuje glavom.
Pa uope jo nisi ni vidjela kaput rekoh.
Ne treba mi kaput ree Sulfija. Dovoljan mi je ovaj koji imam.
Ali, keri, taj nosi ve deset godina.
Pa to? Kao nov je.
Sulfijo, sluaj svoju majku.
Majko, utedjet emo mnogo vremena ako mi prestane donositi te dronjke.
Imam dosta svoje odjee.
To vidim.
To to nosim ne mora ti se sviati ree Sulfija.
A Sergej? zamalo bih je bila pitala poslije takva bezobrazluka. Ni njemu se ne
mora sviati? Onda se nema zato brinuti, njemu se to, naime, i ne svia! Kad moe
birati izmeu ene koja izgleda kao oerupana stara svraka i ene koja hoda svijetom
poput otjelotvorenja proljetnog povjetarca, onda pogodi za koju e se odluiti!
Umorna sam, majko ree Sulfija. Moemo li se vidjeti koji drugi put? Tako
sam malo spavala.
ekaj rekoh. Moram razgovarati s tobom.
Sulfija zastane. Mreaste torbe prepune krumpira, cikle i krastavaca udarale su
joj o noge.
Doi k meni rekla sam moram ti neto ispriati.
Drugi put, majko, moe? Ja sad idem kui.
Vano je! rekla sam.
Onda mi kai sada.
Sulfija je preko mojeg ramena gledala za autobusom koji je upravo polazio.
Ali ja sad ne mogu! Svakako ne ovdje!
Onda pusti. Onda drugi put.
Ona jednostavno nije htjela da joj pomognem. Spreavala me je u nakani da joj
spasim brak. Ma to da sam pokuala, kod nje bih izazivala samo odbojnost.
Razdoblje sklada izmeu nas dvije oito je pripadalo prolosti, kao i razdoblje sklada
izmeu nje i Sergeja.
Majko, sruit u se, toliko sam umorna. Pusti me da idem kui, moe?
Uhvatila sam je za rukav i pogledala u oi.

63
Sulfija rekla sam mora hitno zatrudnjeti.
Sulfija zatrepe.
to? upita ona. to da radim?
Mora zatrudnjeti.
to?
Dobiti dijete.
to?
MORA ZATRUDNJETI, SULFIJA!!! Za Boga miloga, zar ne razumije?
Ali kako?
Uzdahnula sam. Palo mi je na pamet da joj nikada nisam objasnila kako se to
pravilno radi. Prvo sam mislila da je premlada. Onda sam mislila da joj to ionako ne
treba. Onda je roena Aminat. A onda sam mislila da joj to sada zaista vie nee
trebati.
Sulfija me iznenada pogleda oima punim suosjeanja.
Majko, sigurno si i ti imala teak dan. Da te odvedem kui?
Ali maloprije nisi htjela.
Mislim da bi bilo bolje da ipak poem s tobom.
I tako smo se neko vrijeme natezale ona me je nagovarala da me odvede kui,
a ja sam odbijala. Samo sam joj neprestance ponavljala da mora dobiti dijete. Da joj je
to jedini nain da ostvari sreu. Sulfija mi pokua staviti hladnu ruku na elo.
Inzistirala sam na djetetu.
Rekla sam da bi sa Sergejem sigurno mogla zaeti lijepog sina.
Sulfijini blijedi obrazi lagano se zarumenie. Ali o mojim se argumentima nije
htjela izjasniti. Uzela me je pod ruku i tako smo krenule niz ulicu. Dopustila sam joj
to, jer sam joj tako mogla prenijeti svoju poruku. Bila sam sigurna: ako to dovoljno
esto izgovorim, neto e doprijeti i do Sulfije. Morala sam samo biti uporna, a to mi
je ilo veoma dobro.
Sulfija otvori vrata mojeg stana, pomogne mi da svuem kaput, odvede me do
spavae sobe i posjedne na krevet. Shvatila sam: Sulfija je mislila da sam se razboljela
na ivce. Moda je pomislila da se to eni moe dogoditi kad je ostavi mu.
Ako mukarac ima dijete, onda nee tako brzo pobjei od tebe apnula sam.
Ako je mukarac bar donekle pristojan, doi e k svijesti. Onda je vezan. Sergej
sigurno nee ostaviti svoje dijete na cjedilu.
Pogledala sam Sulfiju: bila je vrlo blijeda.

64
Ona je aneo
Sulfija nije imala prilike provesti moj prijedlog u djelo. Mjesec dana kasnije nazvao
me Sergej. Bilo je rano ujutro i ja sam se ba spremala na posao kad mi je rekao da
moram svakako navratiti do njih jer Sulfiji nije dobro, a on nema vremena brinuti se
za Aminat.
Smjesta sam uzela privatni taksi. Zaudo, otkako je Kalganov nestao zajedno sa
svojom plaom, imala sam vie novca nego prije to je prkosilo svim prirodnim
zakonima, ali je bilo ugodno.
Sulfija je leala na kauu u dnevnoj sobi. Glava joj je visjela, a kosa se vukla po
podu. Bila se ispovraala po sagu i sad je glasno hrkala. Pokraj kaua bila je boca od
votke. Podigla sam je i uspravila, ali unutra ionako niega vie nije bilo.
ula sam neko neobino mrcanje. Aminat se bila stisnula ispod malog stolia,
neoeljana kosa padala joj je preko lica. Crne su me oi promatrale kroz pramenove.
Sad je mrcala glasnije, zahvalna to je netko moe uti.
Doi ovamo rekla sam. Aminat se etveronoke izvue ispod stola i
uspravi. Imala je na sebi spavaicu koju sam bila zakrpala na laktu.
Obrisala sam joj lice maramicom.
Nema nikakva razloga za plakanje rekla sam otro. Nitko nije umro. Rosa
e se pobrinuti za sve.
Aminat me pogleda odozdo. Nije mi vjerovala.
Izgleda strano. Razgovarat u s tobom tek kad vie ne bude izgledala tako
neuredno. A sad trkom u kupaonicu. Operi zube, poeljaj kosu i odjeni se!
Istrala je iz sobe, a ja sam se posvetila Sulfiji.

65
Moja ki Sulfija nikada nije pila alkohol. Ni votku, ni pivo, ni pjenuac s Krima.
Nikakav alkohol ona nije pila, nikada, ak ni za Novu godinu.
Poloila sam Sulfijinu glavu na kau, donijela mokar runik i oistila joj lice.
Onda sam donijela krpu i obrisala pod. Pa sam svezala Sulfijinu kosu. Ona je stenjala
i trzala rukama i nogama. Vonjala je kao beskunik. Pokrila sam je dekom.
Aminat se pojavi odjevena u svoju plavu kolsku uniformu i izguvanu crnu
pregau, kose spletene u dvije pletenice. Razdjeljak koji je bila napravila sama
neuredno je vijugao preko njezine glave. Izvukla sam mane iz njezinih pletenica,
raeljala joj kosu i ponovno je svezala. Onda sam joj dala krzneni kaput i kapu,
rukavice i kolsku torbu i izgurala je kroz vrata.
Sulfiju sam polijevala hladnom vodom dok nije dola k sebi. Onda sam joj
skuhala jaku kavu s mnogo eera i limunova soka te joj ispekla jaje. Nagovorila sam
je da legne u postelju. Protresla sam joj jastuke. Sulfiji su se niz obraze neprestance
slijevale suze. Tekle su u pravim potocima moei svjeu spavaicu koju sam joj bila
odjenula.
Bilo joj je muka. Glava ju je boljela i morala je povraati. Na alkohol, kao to
sam ve rekla, uope nije bila naviknuta. Vjerojatno je mislila da e joj umrtviti
duevnu bol, nije znala da se u takvu stanju nikada ne smije piti jer alkohol sve
pojaava kako radost, tako i oaj.
Zato nisi zatrudnjela? pitala sam je.
A kako? ree Sulfija. Uzdahnula sam.
Poslije je zaspala. Nazvala sam Sergeja na posao.
Dolazi ovamo da vidi to si napravio rekla sam.
Ve sam vidio odgovori on kratko.
Zna da e zbog ovoga dospjeti u pakao rekla sam, ali sam smjesta osjetila
da je argument pogrean: u pakao Sergej ne vjeruje, ipak je on po struci fiziar.
ao mi je ree on.
Krepaj! odbrusim. To je bilo ispod mojeg nivoa.
On je utio.
Ona je aneo rekla sam.
Draa bi mi bila ena ree Sergej.
Kukavico rekoh i zalupih slualicu.
Navratio je jo jedanput, na razgovor i da pokupi stvari. Na sreu, ba sam bila
tamo i kuhala griz za Aminat. Sulfija uope vie nije ustajala. ula sam kako Sergej

66
otkljuava vrata, njegove korake u dubini stana. Odluila sam da ih neu smetati:
suprunici to trebaju rijeiti izmeu sebe. Ja sam ostala u kuhinji dok me Aminat za
pregau nije odvukla u dnevnu sobu.
Mama je poludjela.
ini se da je djevojica bila u pravu. Sergej je spremao knjige u koveg a Sulfija
je leala na podu i drala ga za noge.
Ustani! izderala sam se.
Vidite li vi to? ree mi Sergej nesretnim glasom.
Sulfija kao da je sila s uma. Pokuavala je uhvatiti Sergeja za rukav, a on se
otimao. Silom sam je zadrala.
Nestani odavde rekla sam Sergeju dok sam se hrvala sa Sulfijom. ekam
te sutra u jedan ispred Lenjinova spomenika. Ondje emo razgovarati.
Ne mogu ree Sergej.
Itekako e moi. A sad van!
Svoj koveg s knjigama urno je odvukao do dizala. Sulfiju, koja se u
meuvremenu objesila u mojem naruju poput krpene lutke, pustila sam da sklizne
na sag i zalupila vrata za Sergejem. to dulji rastanak, to vie suza, pomislila sam. To
je posve suvino.
Na sastanak ispred Lenjinova spomenika zakasnila sam pola sata; naposljetku,
ja sam ena. Sergej je ve bio tamo. Djelovao je samouvjereno. Na nosu je imao
amerike sunane naoale, a kosa mu je porasla, to dan prije nisam bila zapazila jer
mi je Sulfija odvraala pozornost.
Hoe li me pozvati na kavu? pitala sam ga.
Sjeli smo za isti stol u kafiu za kojim sam ga vidjela s njegovom novom.
Posluga nije bila brza, ipak smo jo bili u socijalizmu. Ja nisam rekla nita, htjela sam
da Sergej prvi pone govoriti. Ali on se samo naslonio i nekamo zagledao nisam
mogla tono ustanoviti kamo jer je imao sunane naoale. utjeli smo pet minuta,
onda deset.
I to sad? upitala sam.
On slegne ramenima, sklopi ruke na krilu i prekrii ih.
ao mi je ree.
Zar se ne stidi?
Stidim se. Itekako.
Ona je bolesna od jada rekla sam. To je iskljuivo tvoja krivnja.

67
Ali tu ste vi ree Sergej.
Ja u ti ivot pretvoriti u pakao rekla sam.
On uzdahne i pogleda prema obzorju.
Ona e zadrati stan.
Sergej pokae prve naznake osjeaja.
Kako, molim? A gdje da ja ivim? Pa mi trenutano imamo tri sobe, to je
ionako previe za dvoje ljudi, tako da emo traiti zamjenu za dva manja stana, jedan
za mene, jedan za nju.
To neete uiniti. Sulfija ostaje s Aminat u stanu. Ti moe otii svojoj novoj.
Ona jo stanuje s roditeljima.
To je tvoj problem.
Sad je izgledao zaista jadno. Znala sam da sveprisutni stambeni problem
ovjeku moe dobrano ogaditi ljubav. to ovjek ima od strasti ako iza tankog
pregradnog zida tast i punica gledaju televiziju, a mali neaci i neakinje mogu u
svako doba doskakutati u sobu. Tako dobro kao sa Sulfijom Sergeju nee biti vie
nigdje, bar sam se za to htjela pobrinuti.
Napokon je skinuo naoale. Oi su mu bile crvene od ispucanih ilica.
Onda ti vie nemam to rei rekla sam i ustala.
Javite se ako se to dogodi ree Sergej. Bez tih naoala lice mu je podsjealo
na pseu gubicu.
Svakako obeala sam i udaljila se na svojim visokim potpeticama.
To sa stanom bila je mala pobjeda, koja je prola zauujue lako i bez
problema. Da se Sergej opirao (i da sam umjesto njegove nove ja inzistirala da
aranira zamjenu stanova), onda ne bih imala previe aduta u ruci: Sulfija i Sergej
bili su oboje prijavljeni u stanu, pa bi bilo ak i ilegalno dijeliti ga ih zamijeniti za dva
manja.
Nisam dola u priliku uivati u svojoj pobjedi: Sulfija je doivjela potpuni
slom. Jednostavno nije imala volje uzeti me za primjer.
Ostala je u postelji. Aminat si je sama poela navijati budilicu. Kad bi
zazvonila, ona bi izila iz postelje i bosa otila do svoje majke da joj poeli dobro
jutro i pogleda je li jo iva. Aminat se najvie bojala da bi Sulfija mogla umrijeti.
Sulfija bi se, pak, samo nijemo okrenula na drugu stranu. Aminat bi otila u
kuhinju i namazala si maslaca na kruh. Onda bi uzela svoju kolsku torbu i kljueve

68
od stana i otila u kolu, u izguvanoj kolskoj uniformi, s prljavim noktima i
pletenicama koje bi se ve nakon sat vremena raspale na neoeljane pramenove.
Ja sam dolazila svaki dan i inila najbolje to sam mogla da u to kuanstvo
unesem ivot i red. Strgnula bih pokriva sa Sulfije, ali ona se ne bi micala. Nekoliko
sam puta prolila po njoj alicu hladne vode, ali ni to nije urodilo nikakvim plodom.
Bila je teak sluaj. Morala sam i sama na posao i nisam mogla cijele dane sjediti na
rubu Sulfijine postelje i gledati je kako besposliari. Prije nego to bih otila, ostavila
bih na Sulfijinu nonom ormariu alicu aja i nekoliko sendvia sa sirom.
Nakon posla odlazila sam u kupovinu i jurila k Sulfiji i Aminat. Sulfija bi leala
u postelji, a jelo ne bi ni dirnula. Sve bi se ee dogaalo da Aminat nije kod kue.
Odlazila sam u potragu, dozivala glasno njezino ime i traila je iza garaa, u
podrumima, u grmlju. Aminat bi se pojavila uvijek kad bih gledala u suprotnom
smjeru i iza mojih lea viknula:
Pa evo me!
Gdje si bila? pitala bih je i snano povukla za jednu od njezinih neurednih
pletenica. Ona bi mi se nacerila u lice i rekla:
Bila sam u etnji!
S kim? pitala bih strogo.
Sama! nasmijala bi se ona.
Bilo je jasno kako je dolo vrijeme da se bolje pazi na Aminat.
Bilo joj je tek sedam godina, ila je u prvi razred, ali proteklog ljeta narasla je
gotovo deset centimetara. Noge su joj se produljile i izgledala je kao lane. Koljena su
joj bila koata i razderana. Neto tvrdo uhvatilo se u crtama njezina lica, a ako bi joj
pogledao u oi, ovjeka bi mogao uhvatiti strah. Stiskala je oi. Upozoravala sam je
da to ne ini jer se od toga dobivaju bore koje se vie nikad ne mogu izbrisati.
Tih tjedana, dok je Sulfija nepomino leala u postelji, nisam stigla kontrolirati
Aminat onako kako bi priliilo. Bila sam zaokupljena voenjem dvaju kuanstava,
kuhanjem jela i pokuajima da ga ulijem u Sulfiju. Pozivala sam lijenike, prvo iz
poliklinike, potom i privatne, koje sam plaala iz vlastita depa. Jedan je rekao da bi
se Sulfija trebala trgnuti, drugi da e se njezino stanje srediti samo od sebe, trei joj je
propisivao operacije s putanjem krvi i vitaminske injekcije.
Sulfija nije sudjelovala u tim spekulacijama. Gledala je kroz prozor ili
drijemala, nije rjeavala ak ni krialjke koje sam ostavljala pokraj njezine postelje u
nadi da u time u njoj ponovno izazvati elju za ivotom.

69
Brinula se nisam. Koliko sam znala, jo nitko nije umro od toga to je predugo
leao u postelji. Dogodilo se jedino to da je Aminat jednoga dana dola kui, otvorila
vrata, pobacala stvari za kolu po podu i ponovno otila. Njezina kolska torba s
Crvenkapicom leala je na otirau. Otila je a da nije rekla ni rijei. Postala sam
svjesna toga da sam zapostavila svoju unuicu i da je za, to ponovno bila kriva
Sulfija.
Smjesta sam poela popravljati nastalu tetu. Otvorila sam kolsku torbu i
okrenula je naglavake. Na pod je palo vie masnih biljenica, nekoliko neoljutenih
suncokretovih sjemenki i slap kovanica od deset i pet kopjejki. Sloila sam ih na
hrpice i prebrojila. Sedam rubalja i osamdeset i devet kopjejki, sasvim lijep novac!
S mranim slutnjama posvetila sam se djevojiinu kolskom dnevniku, u koji
je unosila domae zadae, a uitelji ocjene i napomene. Trebala sam mnogo prije
baciti pogled u njega. Aminat ve mjesecima nije biljeila domae zadae. Bilo je
tamo bezbroj biljeki crvenom tintom: Ometa nastavu, Ne pie domae zadae,
Treba vjebati itanje, Roditelji se pozivaju na razgovor s razrednicom,
Ponovno ometa nastavu, Agresivna je, Roditelji hitno na razgovor. I tako iz
stranice u stranicu.
Ne, nisam bila okirana. Sve je to bilo normalno. Ako se dijete ne njeguje, ne
odgaja i ne kori, od njega e postati korov. To je dijete hodalo po svijetu posve samo,
negdje je kralo kovanice i oito nije bila sluajnost to su iz njezine kolske torbe
odnedavna ispadale ljuske suncokretovih sjemenki. To je znailo da je odlazila onim
starim enama koje su ispred samoposluivanja prodavale krumpir iz vlastita vrta,
medvjei luk i urice. Samo je tamo bilo velikih otvorenih vrea sa sjemenkama, a
za deset kopjejki te bi neobrazovane ene napunile mjericu i presipale je u vreicu od
novinskog papira ili ravno u kupev dep.
Kalganov je sebi prijanjih godina takoer svako malo znao priutiti
suncokretove sjemenke, ali ja sam tome smjesta stala nakraj. Nita nisam smatrala
tako seljakim, prostakim i nehigijenskim kao kad se u usta stavljaju te neoljutene
sjemenke a potom ispljunu ljuske, kao to to ine starice koje ispred kunih vea
sjede na nakrivljenim klupama, ogovaraju i oneiuju tlo pod svojim nogama.
Ispraznila sam Kalganovu sve depove u potrazi za sjemenkom koja bi ga mogla
izdati i sad, toliko godina poslije, morala sam isto uiniti i sa svojom unuicom. Bilo
bi kobno da se na to ne obraa pozornost; kao pedagoginja bila sam toga izuzetno
svjesna. A dijelom je to bila i moja krivnja: dopustila sam Sulfiji da mi previe
odvraa pozornost.

70
Otila sam, dakle, Sulfiji u spavau sobu, strgnula s nje pokriva, zgrabila je za
koata ramena i dobro protresla. Sulfija je cvilila, ali oi joj ponovno ivnue.
Ustaj rekla sam. I uhvati se spremanja.
Pustila sam je, uzela svoju lijepu novu torbu i dala se u potragu za Aminat. Bila
sam bijesna to mi je i ona sve toliko oteavala.
Traila sam gotovo dva sata, ispitivala djecu na ulici, zavirivala u tue kune
vee, razmicala granje i provlaila se kroz grmlje koje je okruivalo kue i igralita u
kvartu. Unitila sam i arape. Naposljetku sam, zahvaljujui Bogu i vlastitoj intuiciji,
pronala Aminat u memljivu podrumu susjednog nebodera. uala je pokraj jedne
meni nepoznate djevojice i koarice u kojoj su se pomicala arena klupka vune.
Prvo sam pomislila na takore, ali sam onda shvatila da su posrijedi bile male
make, kojima su bila najvie dva tjedna i upravo su otvorile oi. Tiho su cijukale, a
Aminat ih je sluala toliko zaneseno da je preula odjek mojih koraka na betonskom
podu. Prenula se tek kad sam je povukla za pletenicu.
Bako! viknula je glasom u kojem se umjesto straha i grinje savjesti zrcalila
samo radost. Pogledaj, bako, kako slatki mali maii! im ih majka vie ne bude
dojila uzet emo jednoga k sebi. Moe?
Izvukla sam Aminat za pletenicu iz podruma. Napeta kosa upala ju je, ali
nakon malo jadikovanja sasvim je zanijemjela. utjela je ak i kad sam je odvela iza
garae, svukla joj hlae i izmlatila je Kalganovljevim konatim remenom, koji sam iz
opreza bila stavila u svoju lijepu novu torbicu. Potom sam je odvela kui. Nita vie
nije govorila, samo je svojim prljavim rukavom brisala lice, dok joj nisam zabranila i
to, jer je tako samo po nosu i oima razmazivala opasne klice.

71
ista djevojica
To je jednostavno tako: najbolje to ena moe uiniti za svoju obitelj bilo je jasno i
vrsto vodstvo. Popustljivost ne donosi nita. Kad sam s Aminat ula u stan, Sulfija
je, naime, ve stajala u kuhinji i prala posue.
Odvukla sam namrgoenu Aminat u kupaonicu, napunila kadu vrelom
vodom i nakapala u nju miriljavu pjenastu kupku koju je Sergej u veoma ljupkoj
boci bio donio iz NJDRa. Kod nas se takva kupka nije mogla kupiti, pa smo je
upotrebljavale krajnje tedljivo. Aminat je promatrala kako se mlaz vode slijeva
meu brda pjene. Nije se ni pomaknula dok joj nisam zapovjedila da se skine. Svukla
je odjeu sa sebe i neuredno je razbacala po podu. Ja sam je nogom odgurnula u
stranu.
Ulazi rekoh.
Prevrue ree Aminat poto je u vodu umoila noni palac.
U paklu je jo vrelije rekoh ja. Aminat se nekala, izvukla nogu i pustila je
da ponovno nestane u pjeni dok se iznenada nije bacila u kadu i poprskala me od
glave do pete vodom i pahuljama pjene.
Daj, pazi to radi viknula sam. Aminat zaroni, pa ponovno izroni. Pjena joj
je krasila glavu poput krune. Soptala je i smijala se.
Nisam je pustila da predugo uiva u kupki. To nije bila zasluila. Natjerala
sam je da u kadi ustane i nasapunala je s pomou spuve od glave do pete. Htjela
sam da napokon bude ista. Njezino prkosno nesretno lice podsjeti ma na njezinu
majku. Obradila sam njezino tijelo spuvom temeljito, sa svih strana, u svakom
procijepu.

72
Rekla sam joj da klekne i dvaput joj oprala kosu. Bila je preduga. Pustila sam je
da izae iz kade i umotala je u runik.
Koa joj je jo bila prepuna crvenih masnica, spuva je bila prestara i pretvrda.
Sad si velika djevojica, a ne vie prase rekla sam.
Podrezala sam joj nokte na rukama i nogama, veoma kratko. Na nekoliko
prstiju toliko sam joj bila zarezala meso da je krvarila, ali nije se alila. Odvela sam je
u dnevnu sobu, rasprostrla po podu nekoliko starih novina, stavila na njih stoli iz
kuhinje i dala joj da sjedne.
Zatvori oi rekla sam i ona me smjerno poslua. Tek kad je peti pramen
kose pao na pod, zapazila je to joj radim.
to to radi? vikne ona i htjede poskoiti, ali ja je pritisnuh natrag na stolac.
Ostani sjediti, inae u ti jo odrezati uho rekla sam. Ona me udari po ruci.
Na to je vrsto uhvatih za runi zglob.
Vidjela si da je mama bila bolesna, zar ne? apnula sam joj na uho.
Aminat zakilji prema meni i uplaeno kimne glavom.
A zna li zato je mama bila bolesna? Jer si ti bila tako neodgojeno dijete. A
bila si to, zar ne?
Aminat je sad sjedila posve mirno na stoliu. Da, bila je grozno dijete i to je
dobro znala. Oduvijek je imala jasnu predodbu o sebi i svijetu.
A ti hoe da mama ponovno ozdravi? pitala sam je i odrezala joj jo
nekoliko pramenova kose. Aminat je micala oima pratei slobodan pad kose.
Kimnula je, okrenula glavu i udarila uhom o vrh kara.
Uzela sam maramicu i obrisala s otrice kapljice krvi.
Onda mora uvijek raditi ono to ti kaem rekla sam i zapazila na kakvo su
mi plodno tlo pale rijei.
Uspjela sam slomiti njezin otpor. Iz crta njezina lica nestalo je gorine. Ona
trepne, nakrivi usta i pone plakati dok sam sa karama u ruci trkarala oko nje i
nastavila joj kratiti kosu na samo nekoliko centimetara, ne bi li izgledala kao ista,
uredna djevojica.
Strogo uzevi, sad je izgledala kao djeak, ljubak djeak veoma kratke kose.
Kad sam joj dopustila da ustane, Aminat istri na hodnik da se pogleda u velikom
zrcalu. Ostala je ondje sumnjivo dugo dok sam ja mela kosu s poda. Bilo je to
poprilino brdo sjajnih crnih pramenova. Nisam mogla odoljeti, pa sam uzela jedan,

73
zamotala ga u novinski papir i spremila u svoju lijepu torbicu. Ostatak sam zamotala
u dvostruke arke novinskog papira i odnijela ga u smee. Pritom sam prola pokraj
Aminat, koja je jo stajala ispred zrcala i oito se nije mogla pomaknuti. Mora da je
posrijedi bio uas jer koja bi djevojica htjela izgledati kao djeak? Ali malo uasa
tom djetetu ne moe nakoditi, pomislila sam.
Ali, pogrijeila sam: Aminat je bila oduevljena. Bilo joj je super izgledati kao
djeak. Odluila je da e sad postati jedan od njih. Da sam mogla naslutiti kakav e
efekt izazvati nova frizura bila bih dvaput razmislila hou li je oiati.
Ali za razmiljanje mi nije vie preostalo vremena. Morala sam se sad pobrinuti
za djevojiine radne navike.
Prvo sam posjetila njezinu razrednicu. Bila je to sitna, okruglasta enica s
velikim naoalama i kosom povezanom u punu. Posjetila sam je poslije nastave i
priekala na hodniku da djeca jedno po jedno napuste uionicu. Pritom sam mogla
dobro vidjeti kako Aminat nekog djeaka objema rukama gura u lea, toliko snano
da je nosom zavrio meu lopaticama djeaka ispred sebe. Sigurno je on bio taj koji
je zapoeo naguravanje.
Aminat je bila zaokupljena time, tako da me nije opazila. Meni je to bilo pravo.
Saekala sam dok horda djece nije nestala u smjeru kantine i ula u uionicu. Nosila
sam crne, svjetlucave hlae, koje su isticale lijep oblik mojih nogu. Sa svojim visokim
potpeticama bila sam osjetno via od sitne uiteljice, tako da je uplaeno pogledala
uvis prema meni dok je prekapala po hrpi biljenica na stolu.
Ja sam baka Aminat Kalganove rekla sam i srdano se nasmijeila. Molim
vas, dopustite mi da vam dam ovaj mali dar.
Spustila sam na stol kutiju okoladnih bombona. Njih sam pronala kod Sulfije:
ona je esto dobivala darove od pacijenata, tako da sam se mogla samo uditi odakle
tim bolesnim ljudima sve te okolade i boce konjaka. Odabrala sam kutiju srednje
veliine.
Sulfiji jo nikad nije sinulo da djevojiinoj uiteljici neto daruje. Za razliku od
mene, ona nije znala kako se njeguje dobar odnos s ljudima.
Uiteljica je prvo rekla da ne moe prihvatiti dar, ali potom i dodala kako nije
bilo potrebno, a naposljetku mi je zahvalila i prekrila kutiju s bombonima
biljenicama da joj ne bi odvraala pozornost.
Sjeli smo u kolsku klupu. Uiteljica je bila nesigurna osoba. Rekla je da je
razred upravo preuzela od svoje bolesne kolegice. Dugo je okoliala. Od takvih ena
postajem nestrpljiva. ovjeku treba cijela vjenost da iz njih iaka neki upotrebljiv
sadraj. Bomboni nisu promaili eljeni uinak, uiteljici je sad bilo neugodno prijei

74
na otvorenu tiradu protiv moje unuke. Dakle, mogla se kupiti itekako jeftino.
Zapravo sam bila raunala s tim da u njezinu ljubaznost sljedei put morati kupiti
parom novih zimskih izama, ali tu sam cijenu njezine naklonosti oito procijenila
previsoko.
Ta uiteljica Aminat nije smatrala zloestom, nego vie djeaki obijesnom
(iako je malena novu frizuru imala tek nekoliko dana!). Da, Aminat je svakako obilno
remetila nastavu time to bi uspijevala sve svoje susjede u krugu od dva metra
istodobno udarati nogom ispod klupe i gaati kuglicama od papira. Da, nije pisala
domae zadae. Ali kad bi je se za vrijeme nastave prozvalo, ona bi esto odgovarala
tono, uzme li se u obzir injenica da nikada nije pratila to se govori. Uz to je mnoge
sate provodila pred vratima razreda na radijatoru, u kazni zbog remeenja nastave. I
svojim je kolskim drugovima i drugaricama u kantini kvarila tek usporeujui
poslueno jelo s izmetom.
Zapucketala sam jezikom. Ta me se uiteljica iz nekog razloga bojala.
Bubnjajui prstima po povrini stola rekla je da Aminat pokazuje obijesno ponaanje
inteligentnog ali zapostavljenog djeteta. I da veoma rado pjeva.
Razorene su obitelji ovdje este rekla je uiteljica.
Prekinula sam je. Rekla sam joj da je djevojiina majka, moja voljena ki, bila
bolesna. U tom razdoblju nadala sam se da e kola djelovati u skladu sa svojim
odgojiteljskim pozivom, ali da se ta nada nije ispunila. Obeala sam joj da e Aminat
postati sasvim drugo dijete. A to se tie bezobrazluka kod mene jo nijedno dijete
nije postalo bezobrazno, rekla sam.
Zamolila sam uiteljicu da mi da svoj telefonski broj. Bila je sve zbunjenija.
Onda sam iz neke biljenice istrgnula komad papira s kvadratiima. Nadala sam se
da biljenica pripada Aminat. Napisala je na nj svoj telefonski broj i pokraj njega ime
Ana Nikolajevna. Spremila sam papiri. Trebala sam donijeti mnogo manju kutiju
bombona.
Odrala sam rije. Aminat je postala pristojna djevojica. Sulfija je jo bila na
bolovanju, iako gotovo da nije bila bolesna prije bih rekla da je bila lijena. Tomu
sam se odluila suprotstaviti. Naloila sam joj da Aminat svaki dan dovede iz kole.
Napravila sam joj tjedni raspored. Kod kue se Aminat smjela igrati samo pola sata,
a onda bi se posvetila domaoj zadai. Naveer bih dola ja. Jela sam Sulfijin peeni
krumpir, koji bi bio ili zagorio ili sirov, i provjeravala djevojiinu domau zadau. A
za svaku suncokretovu sjemenku koju bih pronala u njezinoj blizini morala je u
posebnoj biljenici dvadeset puta napisati neu biti neotesana seljanka.

75
Aminat nije znala nijedno jedino gramatiko pravilo, ali je sve pisala tono.
Pravopis joj je bio priroen: ona jednostavno nije grijeila, ali je zato na papiru
ostavljala svu silu masnih mrlja. Rukopis joj je bio grozan.
Ona nita od toga nije zapaala, ve mi je ponosno gurala svoje domae zadae
pod nos brzo se bila naviknula na to da u ih sve provjeravati. Brzo se naviknula i
na to da u joj svaki neuredan list istrgnuti iz biljenice i narediti da sve napie
iznova. Na poetku je bilo mnogo istrgnutih stranica, dok nije shvatila to time elim
postii. Brzo se popravila.
Aminat je bila zauena kad je donijela kui svoju prvu peticu, najviu ocjenu
koja je postojala. Nakon dva tjedna dobila je etvorku i bila razoarana. Tog
popodneva njezina je domaa zadaa ve pri prvom pokuaju bila besprijekorna.
Nije vie htjela biti loa u koli.
Sulfija je ponovno krenula na posao. Vie je nisam svakodnevno posjeivala.
Sad je sve ilo dobro i htjela sam iskoristiti posljednje godine svoje mladosti i ljepote.

76
Pa bila sam uglavnom neiskusna
Odluila sam da sam spremna. Sad su me mukarci mogli oslovljavati na ulici.
Zapazila sam da bi mnogi to rado uinili. Prije bih svaki put napravila izraz lica koji
bi im to onemoguivao. ak i najgluplji od njih shvatio bi da mu neu odgovoriti.
Bila sam lijepa, ali ne za njega. Tog sam dana okrenula prekida.
Prvi mukarac oslovio me je u autobusu. Ustao je da bih ja mogla sjesti
(mukarci su mi se uvijek dizali kad bih ula u sredstvo javnog prijevoza). Prije bih
samo kimnula glavom i smjesta ih zaboravljala. Sad sam mukarcu koji je zbog mene
ispraznio svoje sjedalo gledala ravno u oi. Imao je malo proirene zjenice i puknutu
ilicu u lijevom oku. U autobusu je bilo mrano, ali moda ga je uzbudio i sam
pogled na mene. Procijenila sam njegovu dob na trideset i sedam do trideset i osam
godina. Nosio je vjenani prsten, koji je bio uzak i zacijelo ga nije stajao mnogo.
Nokti su mu bili uredno podrezani, to pozdravljam kod mukaraca. Dodue, bili su
odrezani prilino ukoso. Takvom bih mukarcu prvo pokazala kako se tono
upotrebljava turpija za nokte.
Izala sam zapravo samo da ga testiram. Naravno da je izaao za mnom.
Autobus je bio prepun. Umjesto da ljude laktom gura u stranu, on je visokim glasom
ponavljao:
Oprostite, molim vas! Moram hitno izai! Oprostite, molim vas!
Ostali su ga putnici grdili i nazivali eprtljom. U duhu sam im se bila
pridruila, kadli se on napokon progura kroz vrata koja su se ve zatvarala.
Saekala sam da izae, a onda poela polagano hodati niz Lenjinov prospekt.
Odmah se naao pokraj mene. Nekoliko smo koraka preli zajedno. Nita nije
govorio, samo je buljio u mene. Izgubila sam strpljenje i ubrzala korak. Tu i on ubrza
korak, sustigne me i stavi mi ruku na lakat.

77
Maknite ruku odatle! rekla sam njeno. On me pogleda, zjenice su mu bile
sitne poput glavica pribadaa, jer mu je sunce sjalo ravno u oi.
Vi ste najljepa ena koju sam ikad vidio rekao je promuklim glasom.
Uinio mi se armantnim. S par pomno smiljenih reenica uspjela sam mu dati
na znanje kako mi ne bi bilo ispod asti pojesti s njim ekler u ulinoj kavani. Sjeli smo
i razgovarali o mojoj ljepoti i mojem miljenju o Shakespeareu. Otkrili smo prve
zajednike crte: oboje smo voljeli proljee. Razgovarali smo malo o braku. Popila sam
svoju kavu, a kad sam odlazila osjetila sam meu lopaticama njegov alostan
pogled.
Svidio mi se. Dva dana potom vidjeli smo se ponovno u autobusu. Unaprijed
sam znala da e biti tako. Lice mu je zablistalo od radosti kad me je vidio. Ovaj put
nije mi mogao ponuditi svoje sjedalo jer je i sam stajao i pridravao se jednom rukom
za ipku. Mirisao je na sapun, a malo i na nervozan znoj. Kad je autobus zakoio,
sluajno sam pala na njega i osjetila uzbueno kucanje njegova srca.
Bila sam uzbuena. Pa bila sam uglavnom neiskusna, bar u praksi. Predloila
sam mu da se odvezemo k meni. On nije uspio progovoriti ni rije.
Klavdija nije bila kod kue. Zamolila sam ga da me prieka u kuhinji,
zakljuala vrata i okrenula Sulfijin broj. Rekla sam joj da me nazove za sat vremena.
Ako se ne javim, neka zove miliciju. ovjek je, istina, djelovao bezazleno, ali htjela
sam biti sigurna. Kod Sulfije sam voljela to to bi uvijek uinila ono to bih je
zamolila a da pritom ne postavlja suvina pitanja.
Dok je mukarac ekao u kuhinji, otila sam u spavau sobu. Odluila sam da
u se skinuti dokraja. Zaista mi je nedostajalo vjebe. Nisu mi trebali nikakvi
nervozni tui prsti na mojim kopama i zatvaraima. Dok sam skidala arape s
nogu, oarao me je oblik mojih listova. Malo sam popravila minku, zavukla se u
postelju, navukla pokriva do brade i glasno pozvala svojeg novog znanca.
On je malo lutao po naem dugom, mranom hodniku, ali onda je pronaao
prava vrata. Uao je. Zavodniki smijeak uvjebala sam prije toga ispred zrcala.
Uzeo je zalet kao da e skoiti udalj, bacio se na mene i poeo me ljubiti. Vidjelo se
da nije esto varao enu. Nije znao dobro ljubiti. Ruke su mu bile nekako ljepljive.
Moje je uzbuenje lagano splanjavalo. On oljuti koulju sa sebe i u isti mah
nogom odgurne hlae. Djelovao mi je komino pa sam morala paziti da ne prasnem
u smijeh. On se ponovno baci na mene i zapne mi laktom o kosu. Ispustila sam krik.
On ga je protumaio kao znak moje nestrpljivosti i silio prema cilju. Moja je kosa i

78
dalje zapinjala. Brinula sam se da e me skalpirati. Kad je zavrio, skotrljao se s
mene. Ja sam popravila kosu. Upravo sam imala drugog mukarca u ivotu.
On me zagrli i apne:
Volim te.
I ja tebe apnuh ja njemu.
Pitala sam se kad e napokon otii kui. Uto zazvoni telefon. Bila je to Sulfija.
Morala sam se javiti, jer bi ona u suprotnom pozvala miliciju. A nije prolo ni pola
sata. ak ni na sat nije znala gledati kako valja. Rekla sam Sulfiji da je sve u redu, a
svojem gostu da e mi ki uskoro doi u posjet.
Poeo je skupljati svoje stvari, namjestio vjenani prsten i ozarena pogleda i
rairenih ruku krenuo prema meni.
Kad emo se ponovno vidjeti? upita me. Slegnuh ramenima. Onda je
zatraio moj telefonski broj. Nisam mu u tom trenutku ba mogla rei da nemam
telefon pa upravo me je uo kako u hodniku razgovaram. Izdiktirala sam mu niz
proizvoljnih brojki, koje je kemijskom olovkom napisao na dlan. Uz to je nacrtao
ruu to sam opet smatrala veoma armantnim.
Kad je napokon nestao, otila sam pod tu. Bilo je neobino mirisati na
mukarca. Temeljito sam se oprala. Velikoduno sam se poprskala parfemom koji
sam tri mjeseca prije bila kupila na bazaru. Sad sam mirisala kao blagajnica.
Ponovno sam ula u kadu i sprala miris sa sebe.
Ba sam pripremala aj kad je u kuhinju ula Klavdija. Disala je teko, u
posljednjih deset godina dobila je najmanje petnaest kilograma. Svalila se na stolac,
privukla moj tanjur s kolaiima i poela ih jedan za drugim gurati u usta. Pogledala
sam je i osjetila radost to nisam u njezinoj koi.
Ako pri jelu svaki put mljacka kao Klavdija, jednoga e dana izgledati kao
Klavdija govorila bih povremeno Aminat.
Nekako si drukija ree Klavdija i odmjeri me od glave do pete. Uplaila
sam se da e namirisati mukarca na meni, pa sam za svaki sluaj jo jednom otila u
kupaonicu.
Bila sam naviknuta na muku panju. Mukarci su se oduvijek osvrtali za
mnom. Pridravali bi mi vrata ili me u redovima putali ispred sebe. To je bilo prije.
Ali ono to se dogaalo sada graniilo je s arolijom.
Bila sam zaustavljena i zamoljena za telefonski broj. Vie mi je puta na ulici
spontano uruen buket cvijea. Jela sam tortice ee nego ikada prije u svojem

79
ivotu. Novanik sam mirne due mogla ostaviti kod kue. Nepoznati mukarci
plaali su za mene u kafiu, u autobusu i u trgovinama i govorili da im je to ast.
Nisam ih mogla imati sve. To jednostavno nije ilo. A nisam ni eljela imati
svakoga. Ali ak ni od onih koje sam teorijski htjela imati nisam mogla imati sve. Pa
morala sam jo i raditi, jesti, spavati i telefonski provjeravati je li Aminat napisala
domau zadau.
Imala sam shemu koja mi je olakavala izbor. Odmah sam otpisivala mukarce
koji nisu dobro mirisali, imali akne ili patili od hunjavice. Lijepo ponaanje bilo je
vano, ba kao i isti nokti na rukama. Prije nego to bi legli k meni u postelju,
mukarce sam slala u kupaonicu da operu ruke. Ta ipak su dodirivali intimne
dijelove mojega tijela. Pretjerana razgovorljivost bila bi im minus, ba i kao
mrzovoljan pogled.
Na muku sam ljepotu bila slaba. Bila sam estetkinja. Vjenani je prsten uvijek
bio dobar. Netko takav nee stalno trkarati za mnom. Lijepa odjea svakako.
Dojmljiva je jer je rijetka. Vlastiti auto takoer. Poela sam automatski
otpisivati mukarce koji su se vozili autobusom, dakako, s nekoliko iznimki. Neki su,
naime, u autobusu izgledali kao da im je automobil upravo na popravku.
Moram rei da sam se rijetko varala. Imala sam sreu da odabirem mukarce
koji su imali dovoljno osjeaja da u pravom trenutku budu njeni i odluni, ali i
dovoljno snani da prihvate ako ih vie ne elim vidjeti. Zgodimice bi se dogaalo
da me netko uvreba na autobusnom stajalitu ili pred mojim radnim mjestom ne bi li
me pitao zato se vie ne sastajem s njim. Dogaalo se i da netko od njih zaplae.
Dvojica su se ak i nakljukah tabletama za spavanje, ali su pravodobno spaeni.
Katkada bih ispred ulaznih vrata ili u potanskom sanduiu pronala cvijee.
Nazivali me ba i nisu: svakome sam odmah dala na znanje da mi ne pae da me se
zivka telefonom.
U mojoj drugoj sobi gomilale su se najfinije okolade, parfemi u originalnom
pakovanju, ova ili ona knjiga, estoka alkoholna pia umotana u papir za darivanje,
skulpture od lijevana eljeza, vaze, najlonske arape iz inozemstva, rusko-poljski
rjenik (nikada se ne zna za to sve to jo moe zatrebati) i mala uljna slika narane
na drvenom stolu (jedan od mukaraca imao je atelje).
Jasno da se sve to nije moglo sakriti pred znatieljnom Klavdijom. Odve bi
esto sjedila u svojem zamrljanom kunom haljetku u kuhinji i srkala aj, dok sam ja
iskuavala okus usnica nekog novog znanca i pritom rukom po torbici traila klju
svoje sobe. Zato se nisam ni trudila ita tajiti pred njom. Darovala sam joj parfeme
koji mi se ne bi svidjeli ili sam ih ve imala, najvei dio okolade (morala sam paziti

80
na liniju), par najlonskih arapa, strane znake s likovima iz crtanih filmova i kasetu
s pjesmama ene koja se zvala kao i Majka Boja.
Klavdija se takoer promijenila. Dala je sebi napraviti trajnu i nalakirala nokte
lakom koji sam joj darovala poto je bio darovan meni. Onda je prema meni postala
nekako bezobrazna i ja sam odmah shvatila to joj nedostaje.
Nisam bila krta. Klavdija je smjela uzimati moje odloene mukarce. Poto bih
se od nekoga zauvijek oprostila primila bi ga Klavdija, opskrbila ajem i kolaima iz
zalihe darova njegovih prethodnika i pustila ga da joj se isplae u krilu. Tu bi joj
bezobrazluk splasnuo, pa smo se opet dobro slagale.

81
Bez mene nita nije ilo
Jedne nedjelje, kad je moj ljubavnik ba bio ustao i odijevao se da s aerodroma
doveze suprugu i punicu, leei u postelji i igrajui se svojim novim prstenom sjetila
sam se neega to mi sve vrijeme nije padalo na pamet. Poljubila sam svojeg
ljubavnika i jednostavno ga izgurala kroz vrata.
Zakasnit e rekla sam, ali zapravo sam ja bila ta kojoj se urilo.
Odjenula sam indijske traperice i svijetloplavi pulover koji sam isplela sama,
povukla patentne zatvarae na izmama i uz pomo ukosnica savila kosu u punu.
Klavdija pomoli glavu iz svoje sobe. Izgledala je sito, prole noi imala je
mukarca u postelji.
Pa kako to izgleda? pitala je. Zar ti je sperma udarila u glavu? Zar si
zaboravila koliko ti je godina?
Na Zapadu rekla sam i poravnala pulover to nose svi.
Na poslu sam esto listala modne asopise koje je moja kolegica posuivala od
susjede i donosila na posao. Naalost, nisam ih smjela nositi kui, pa nisam mogla
kopirati ni krojne arke. Ali zapamtila bih sve to bi mi se svidjelo.
Privatnim taksijem odvezla sam se k Aminat i Sulfiji. Iako sam kupila mnogo
novih haljina, uglavnom od privatnih osoba, imala sam sve vie novca. Katkada bih
nalazila krupne novanice u depu svojega kaputa.
Budui da sam imala toliko posla, Aminat nisam vidjela etiri puna tjedna.
Samo sam je s vremena na vrijeme znala nazvati. Sad sam iznenada bila uzbuena:
to li samo radi bez mene?
Sulfija je sjedila u dnevnom boravku i ivala. Priivala je manete i ovratnik na
djevojiinu kolsku uniformu.

82
kolska je odora bila smea i imala ovratnik i manete od bijele ipke. Nije ju
trebalo prati, prljavtina se na njoj ionako nije vidjela; osim toga, uvijek bi se jako
dugo suila. Manete bi se odmah zaprljale. Svaka bi majka otparala za vikend njih i
ovratnik, pa ih oprala, osuila, izglaala i ponovno priila.
Ja sam to radila za Aminat, da ne izgleda kao kakvo zaputeno dijete. Poslije
sam pokazala Sulfiji kako se priiva ipka i nabavila jo jedan par maneta i ovratnik
tako da ih se moglo mijenjati a da ih se ne mora odmah prati.
Sad sam promatrala kako Sulfija pokuava priiti manete. Meu prstima je
drala veliku iglu, a koa na jagodicama bila joj je prepuna crvenih tokica. Dok sam
ulazila, ba se bila ponovno ubola a potom gurnula prst u usta. Bila je tako
nespretna. Drala je manetu palcem i nabadala je na iglu. Ponovno se ubola. Pa ipak
je bila medicinska sestra, pomislila sam. Zar je tako svojim pacijentima zabadala igle
u tijelo?
Sulfija digne pogled s runog rada, pusti uniformu da padne, ustane, prie mi i
zagrli me bez prethodna upozorenja. Potapala sam je po koatim leima. Nisam je
ba osobito voljela grliti, ali to je bila moja dunost.
Gdje je Aminat? pitala sam.
Ona me pogleda.
Aminat ponovila sam.
Aminat?
Aminat. Djevojica. Aminat. Moja unuka, tvoja ki.
Sulfija me utke gledala.
AMINAT! izderala sam se.
Sljedeih sat vremena trala sam po kui kao mahnita. Uspjela sam iz Sulfije
istresti informaciju da je Aminat u podne jo bila kod kue. to se kasnije dogodilo,
to ona vie nije znala. Pozvonila sam kod susjeda.
Iz tuceta grla na etiri kata sluala sam da nitko danas nije vidio Aminat, ali da
bi za promjenu moglo biti veoma lijepo kad ne bi stalno tako glasno vikala i udarala
nogama o pod. Zidovi su bili tanki, podovi takoer. Obeala sam da u je ukrotiti.
Triput su me zamolili da Aminat iza kontejnera ne naseljava make lutalice i njihov
okot. Dvaput je to ve bila napravila. Jedan je susjed otkrio ivotinje i bacio maie u
kontejner, a majku im je otjerao. Obeala sam svima sve i nastavila jurcati kao bez
glave dok me djevojiin glas nije dozvao iz stana.
Vratila sam se u stan zadihana i bijesna i zatekla Aminat kako stoji na vratima i
smjeka se. Nedostajao joj je jedan zub, kosa joj je ve bila malo porasla pa je strala

83
na sve strane, a nokti su joj bili prljavi. Nosila je spavaicu koju je odavna bila
prerasla i tramplice s rupom na koljenu. Ponovno je bila zaputeno dijete. Pogledala
sam je i uzdahnula od jada. Moji e mukarci morati malo priekati, bar dok ne
odgojim to dijete. Bez mene nita nije ilo. Apsolutno nita. Svaku sam sekundu
morala ulagati u to dijete da ne zavri na cesti.
Gdje si bila? pitala sam je. Glas mi je podrhtavao od bijesa.
U ormaru ree Aminat. esto se skrivam u ormaru, hi hi. A mama me
onda trai.
Zamahnula sam rukom i pljusnula je dlanom po licu.
Zaputenica rekla sam. Grozno, grozno dijete. Pokai mi svoje biljenice.
Aminat mi utke donese svoje biljenice i svoj kolski dnevnik. Sve sam
prelistala, proitala svaku stranicu. I nemalo se zaudila. Biljenice su bile uredne i
iste. Nikakvih mrlja, nikakvih kosih crta, sve sama pravilna, uredna slova i ravne
crte.
Ocjene u dnevniku bile su besprijekorne, domae zadae uredno zabiljeene,
samo bi se tu i tamo pojavila kakva crvena opaska: Bila drska prema uitelju,
Pokvarila drugoj djeci tek u kolskoj kantini.
Zaklopila sam dnevnik.
To si dobro napravila rekla sam.
Izvukla sam iz torbe novanik, pronala u njemu novanicu od jedne rublje i
dala joj je. Bilo je to mnogo novca. Ona se nije usudila prihvatiti ga. Nitko joj u ivotu
jo nije dao novac, to je oito bila pogreka.
Za tebe rekla sam. Zasluila si.
Imala sam ideju. Pozvala sam Aminat k sebi, dala joj olovku i list papira pa je
upitala:
to si eli najvie na svijetu?
Tatu i maku ree Aminat bez razmiljanja.
Onda pazi rekoh. Bude li prvo pazila na to da vie ne izgleda tako
neuredno, drugo, ostala dobra u koli, tree, svake veeri naizmjence sa svojom
majkom prala posue, etvrto, svake subote usisavala prainu, peto, spremala svoju
odjeu tako da ti je majka moe lako oprati, esto, podsjeala majku kad treba kupiti
namirnice... Jesi li sve zabiljeila? Dobro. Ako sve to izdri tri mjeseca, onda moe
dobiti maku.

84
Aminat me je netremice sluala. Olovku je vrsto drala u ruci.
Hajde, zapisuj. Da ti jo jednom kaem?
Aminat se olovkom poee po vratu i pone pisati.
Za nekoliko je minuta napravila numeriran popis. Posljednji je redak glasio:
Ako sve to uinim, dobit u MAKU.
Uzela sam olovku i ispod popisa stavila svoj potpis.
Svoj privatni ivot bila sam stavila na led. Kao eni, po glavi su mi se motale
vanije stvari. Nakon posla odlazila sam Sulfiji. Otvarala sam vrata vlastitim
kljuem, prolazila kroz prostorije i zavirivala u kutove. Izgledalo je kao da se neki
samac oenio. Nigdje vie nije bilo prljavog rublja, pod je bio ist, a nestala je i
baterija neopranih boca od mlijeka i kefira.
U tom stanu napokon je postojala kuanica, glava obitelji i moja zamjenica u
personalnoj uniji. Bila je to moja osmogodinja unuica Aminat.
Kad bi bila kod kue, uvijek bi se bavila nekim poslom i pritom pjevuila
melodije iz filmova. Jedva da sam joj jo morala davati ikakve naputke. Skupljala je
prazne plastine vreice, prala ih u slivniku i vjeala na radijatore da se osue kao da
nikada u ivotu nije radila nita drugo. Nikakve namirnice nije bacala. Kad bi
kobasica u hladnjaku poela dobivati zelenkastu boju, Aminat bi odrezala to mjesto,
kratko je prokuhala, a potom ispekla u tavi sumnjam da bih sama to bolje izvela.
Bilo je jasno. Djetetu treba odgovornost. Moda sam tu pogrijeila sa Sulfijom:
zbog njezine bojaljivosti i lijenosti preuzimala sam sve vrijeme previe njezinih
obveza. Aminat bi me sada za svakog posjeta pozdravila rijeima:
Izuj izme, upravo sam oistila!
ak joj se i glas bio promijenio, a dok je govorila esto bi zauzimala sasvim
odreenu pozu. Neugodno me je podsjeala na nekoga, ali nikako mi nije padalo na
pamet tko bi to mogao biti. Pitala sam Sulfiju.
Ona te oponaa ree Sulfija.
Pomislila sam na svoje djetinjstvo. Uvijek sam bila gladna, imala sam samo
jednu haljinu i jedne arape i stanovali smo etvero u jednoj sobi, a to je bio bolji dio
mojeg djetinjstva. Aminat je u usporedbi s time bila razmaena.
Svoj dio dogovora ispunila sam malo prije nego to su istekla tri mjeseca.
Aminat nijedan jedini put nije govorila o tome. Tri mjeseca bilo je dugo
vrijeme, bili su to mnogi sati provedeni s usisivaem u ruci i bezbrojni oprani tanjuri.

85
Ali Aminat nije prigovarala i nita nije pitala. Poslije sam u njezinu ormaru, na
unutarnjoj strani vrata, otkrila list papira na kojem je kriala dane.
Sedam dana prije isteka roka, bila je subota, dola sam po Aminat. Imala sam
na sebi malo stariju jaknu, koju sam inae uvijek nosila kad bih odlazila u svoj vrt na
ladanju. Sulfija je kod kue upravo gulila krumpir. Djevojiin primjer ohrabrio ju je
pa je i ona nauila neke zahvate koji su joj olakavali ivot.
Rekla sam Aminat da se odjene toplo i ne previe isto. eka je, naime,
iznenaenje.
Pravila sam se zagonetna. Aminat je bila posve tiha kad smo ispred trnice s
pticama izale iz autobusa. Ona nikada prije nije bila na takvoj trnici, a da sam joj
ranije i bila najavila kamo emo ii, sigurno bi bila razoarana jer bi ime shvatila
odve doslovno.
Ptica je ondje takoer bilo kanarinaca, papiga, gavrana i kokoi, uzgojenih i
uhvaenih, svih vrsta, veliina i boja. Cvrkut i krijetanje iz tisua grla odjekivali su
zrakom, izmijeani s lajanjem i cviljenjem drugih ivotinja koje su tog dana za
nekoliko rubalja trebale promijeniti vlasnika.
Oh! ree Aminat i oi joj postadoe goleme. Oh! Oh!
Ptice su lepetale krilima u premalim kavezima i histerino kriale. Iz
prtljanika automobila vadili su se i prodavali psii i praii. Krivotvoreni su
pedigrei prelazili iz ruke u ruku.
Aminat se zagleda za djevojicom koja je u zavezanoj vreici nosila hrka.
ivotinja je u agoniji lamatala apicama meu komadiima papira kojima je vreica
bila podstavljena. Uguit e se najkasnije u tramvaju, pretpostavljala sam, ali nita
nisam rekla: neka ljudi samo grijee, meni je bilo posve dovoljno da ispravljam
greke vlastite obitelji.
Mogu i ja? upita Aminat.
to?
Dobiti takvog hrka?
Mislila sam da eli maku.
Nasmijala se oprezno, samo jednim kutom usta. Nije mi vjerovala. Malim
koracima prolazile smo kroz guvu. Maaka je bilo bezbroj: mala, piskutava klupka
krzna u koaricama, kutijama i na rasprostrtim dekama.
Odaberi jednu rekla sam.
Aminat me povue za ruku. Koa na njezinim ruicama bila je gruba i ispucala,
to se dogaalo jer je po niskoj temperaturi hodala okolo bez rukavica ili nakon

86
pranja nije dobro brisala ruke. Odluila sam joj kou jo iste veeri namazati
glicerinom da ponovno omeka.
Ovu ovdje hou! ree Aminat i pokae na sivu makicu skutrenu na dlanu
nekog bradatog mukarca koji je mirisao na rakiju. Bila je to sigurno najmanja i
najneuglednija makica koja se toga dana ondje prodavala.
Odaberi neku drugu rekla sam. Ova je premala, odmah e ti uginuti.
Ne, hou ba tu ree Aminat i upita ovjeka: Koliko stoji ova maka?
Bradati tip pomakne svoju golemu ruku i zakilji prema Aminat. Makica mu
je pritom zamalo ispala, ali on je u zadnji as uhvati.
To je istokrvna kineska kratkodlaka maka ree promuklo. To je posebna
maka. Stoji deset rubalja.
Svata rekoh iznervirano. Aminat, idemo.
Hou ovu ree Aminat tvrdoglavo. Krenula sam dalje, ali ona je zastala.
Bradati kreten pruio joj je ruku. Aminat jednim prstom pomiluje siunu makicu
dok ju je bradati stao nagovarati.
Sramite se rekla sam otresito.
Bolju maku nigdje nee pronai apne mukarac Aminat na uho. Bio se
sagnuo duboko prema njoj. Vidjela sam kako se Aminat trudi da ne pokae koliko joj
se gadi njegov zadah.
Ovu nee dobiti, Aminat rekla sam sa sigurne udaljenosti.
Onda neu nijednu ree ona tiho.
Ali pogledaj ovamo, ove su ti mnogo ljepe.
Hou ovu.
Mogle bismo pokuati pronai neku slinu rekla sam. Zaista sam joj
odluila udovoljiti, ali ona samo odmahne glavom.
Ovu.
Onda smjesta idemo kui rekla sam i uhvatila je za ruku, ali ona se istrgne.
Ile smo prema izlazu. Bila sam veoma nezadovoljna sama sobom. Krenula
sam razmaziti Aminat i to mi se sad gorko osveivalo. Kako mi to odmah nije palo
na pamet? Opasno je kad djetetu elite ispuniti takve velike elje. Umjesto ljubavi i
zahvalnosti poela sam samo srdbu. Aminat samo to nije briznula u pla.
Stoj! zauh iza sebe glas. Tatarke, stanite!
Bradati je prevarant trao prema nama u svojim divovskim izmama.

87
Ne obraaj pozornost na njega zapovjedila sam, ali Aminat rairenih nogu
stane i prieka da nas sustigle.
Evo ree on i prui Aminat sivo klupko krzna. Neka ti bude. Besplatno.
Potom se gegava koraka vrati do svojih kola, a Aminat me trijumfalno pogleda
svojim sjajnim oima.
Zar nemam sreu, bako? Zar nemam luaku sreu?
utjela sam. Bila je loa ideja da s njom odem na ptiju trnicu i dopustim joj da
sama izabere to eli. Aminat pone malu makicu zasipati poljupcima i njenim
rijeima. Prije nego to sam uspjela reagirati, ona se zacijelo zarazila svim bolestima
koje je ta mala nakaza nosila u svojem jadnom tijelu.
Dri je podalje od tijela! viknula sam. Make su opasne. Moe dobiti
pjege po cijelom tijelu i gliste u elucu.
Aminat me vie nije sluala.

88
Rosenbaum
Prvih tjedana ekala sam da mae ugine. Iskusila sam to: kad bi mi se netko svidio,
onda se znalo dogoditi da iznenada umre. Ali mae nije uginulo, samo se teko
razboljelo nije ni udo, pa prerano su ga bili odvojili od majke. Oi su mu se
slijepile i dobilo je proljev, pa me je Sulfija nazvala sva u panici.
U pozadini sam ula Aminat kako plae. Prvo sam mislila da se problem rijeio
sam od sebe, ali sam oito podcijenila volju za preivljavanjem tog maeta. Rekla
sam Sulfiji da mora pokuati sama ovladati nekim stvarima. Sulfija se sloila,
ispriala i zaklopila slualicu.
Kako sam poslije doznala, otila je veterinaru i dala da joj prepie lijekove i
posebnu mjeavinu hrane za ivotinjicu. To ju je stajalo mnogo novca. Mae je bilo
ilavo. Prvo je prestalo leati kao na samrti, poslije je ak i ozdravilo. Aminat ga je
nazvala Perica, a ja sam mu stalno govorila da je parazit.
Nabava maeta imala je, meutim, i dobrih strana. Aminat je, naime, iz krajnje
nejasnih razloga polazila od toga da Parazit jo pripada meni. Trebala sam samo
zaprijetiti da u joj ga oduzeti i ve bi radila sve to sam htjela. K tome je napokon
prestala nositi ostatke kobasica makama lutalicama.
ula sam da make donose sreu u kuu. I zaista, Sulfija je samo mjesec dana
poslije ponovno upoznala mukarca.
I taj je mukarac bio Sulfijin pacijent. Jednoga dana zatekla sam ga u Sulfijinoj
kuhinji. Nakon viesatna stajanja u redu bila sam kupila kilogram naranaa za
Aminat i prvo se zabrinula da e ih taj mukarac smjesta sve poderati. Imala sam
dojam da su mukarci u koje se Sulfija zaljubljivala mogli dobiti sve. Ali ne i narane,
one su bile za Aminat!

89
Ni taj mukarac nije bio lo. Bio je uredan, lijepo odjeven, a koulja mu je imala
dostojanstven uzorak. Dodue, bio je idov. idova ovjek brzo prepozna. Kad me je
ugledao, ustao je i poljubio mi ruku. To mi se uini veoma galantnim. Onda mi je
otkrio svoje ime Mihail. Pitala sam ga za patronim i prezime. Molim lijepo zvao
se Rosenbaum.
Smatrala sam to zabrinjavajuim, ali ne i katastrofalnim. idovi su bili idovi.
S njima je trebalo biti na oprezu, ali s kim to ne treba biti? Bila sam sigurna da Sulfija
nije bila ni zapazila da je ovjek idov. Gledala ga je sva ozarena, zbunjena poput
male djevojice, a i on bi se ozario kad bi ga pogledala. Sigurno je odmah zapazio da
Sulfija ima prekrasan stan. idovi su po prirodi bili probitani.
A gdje vi ono stanujete? pitala sam ga. Stanovao je blizu Glavnoga
kolodvora, to nije bilo ba iza ugla. Je li radio negdje u blizini? Je li tim
poznanstvom nastojao skratiti put do posla? Svatko tko je imao nesreu da svakog
jutra mora odlaziti na posao na drugi kraj grada sigurno je ve puno puta prostajao
barem sat vremena na stajalitu i ekao autobus koji bi onda stigao tako krcat
putnicima da se nitko vie nije mogao ugurati u njega.
Stanujete sami? pitala sam ga.
S roditeljima odgovori on ljubazno.
A to ste po zanimanju, ako smijem pitati?
Bio je inenjer.
Originalno rekla sam.
Osim toga, bavio se sportom. Zimi je odlazio na skijanje, a ljeti se verao po
planinama. Bila sam zauena da idovi rade takve stvari. Smatrala sam ih nekako
razumnijima. Na jednom planinarskom izletu zaradio je vrlo kompliciran prijelom
noge. Istina, jo je vukao tu nogu, ali za to doista nije bio kriv. Bio je elav i gotovo
etrdesetogodinjak. To je bilo dobro. Bolje je da Sulfija nema mukarca kojeg bi
moda mogla poeljeti i neka druga ena.
Ljubazno sam se oprostila od njih. Na hodniku sam otresla Parazita s izme
koju je taman poeo grickati.
Kad sam stigla kui, nazvala me je Sulfija. idov je ve bio otiao, to mu je
govorilo u prilog. Mukarac koji bi odmah poelio ostati predugo bio bi krajnje
sumnjiv. Rekla sam Sulfiji da ima lijepe zube. Sulfija nije razumjela da zapravo elim
rei da mi se idov ini u redu i da joj elim mnogo sree s njim.

90
Nisam, meutim, htjela rei da smjesta mora i zatrudnjeti. Ali Sulfija je
vjerojatno bila jo veoma zbunjena zbog Sergeja, pa je mogla tono zamisliti to bi se
moglo dogoditi bude li zanemarivala moje savjete. Kako bilo, iznenada je zatrudnjela
sa idovom. Toliko djelotvorne rasplodne snage uope nisam oekivala od nekoga
tko se zove Rosenbaum.
Sulfija je bila sretna. Aminat takoer. Njezine su se najintimnije elje ispunile.
Prvo je dobila mae, a sad e uskoro i bratca ili sestricu. Poela je razvrstavati svoje
igrake da se djetece, kad stigne, ima ime igrati.
Postojao je samo jedan problem. Rosenbaum nije urio s vjenanjem iako je
moja ki ispod svojega tatarskog srca nosila idovsko dijete. Pozvala sam Sulfiju na
odgovornost i doznala: nije ju jo bio ni zaprosio. Da sve bude gore, njegovi roditelji
nisu jo ni doznali da Sulfija uope postoji.
Njegovi su roditelji stari, a majka ima bolesno srce rekla je Sulfija. Bila je ve
u etvrtom mjesecu trudnoe.
Neka svojim roditeljima kae sve i neka se oeni tobom zahtijevala sam.
Odmah. Inae e na kraju jo dati petama vjetra.
Ma ne bi on to uinio odgovori Sulfija zaneseno.
Neka se on samo oeni tobom.
Ma, hoe. Kasnije.
To ne bi trebalo previe odgaati.
Bilo je jasno da u se i opet morati sama pobrinuti za sve.
Daj mi njegovu adresu rekla sam.
Zato?
Samo mi daj njegovu adresu.
Molim te, majko, ne ini to.
Nita ja neu uiniti. Treba mi samo njegova adresa.
Ne ree Sulfija.
Nemoj mi samo rei da je nema?!
Ona je utjela ponovno sam pogodila u sredite.
I tako sam adresu potraila u telefonskom imeniku.

91
Kao i uvijek temeljito sam se pripremila. Nisam htjela napadati, htjela sam im
pruiti priliku da prema mojoj trudnoj keri Sulfiji postupe kako dolikuje. Neka me
doive kao neku vrstu goluba mira.
Donijela sam im dvije ploice okolade iz Sulfijinih zaliha htjela sam djelovati
ljubazno, ali i skromno. Pozvonila sam na vratima s drvenom tukaturom (takva sam
i sama oduvijek htjela imati) i ekala.
Potrajalo je nekoliko minuta dok se vrata nisu otvorila. Prije toga vidjela sam
kroz pijunku na vratima neku tamnu sjenu netko me je iznutra dugo promatrao.
Vrata su se polagano otvarala, ali ih je lanac jo zadravao. Vidjela sam nos i
naoale, a onda itavu enu: sitnu, sjedokosu, intelektualnu.
Dobar dan rekla sam. Ja sam Rosalinda Ahmetovna i htjela bih s vama
razgovarati o vaem sinu. O Mihailu dodala sam, da shvati kako ne blefiram, nego
ga doista poznajem.
U oima iza naoala pojavio se zabrinut sjaj.
Zar se neto dogodilo?
Kako se uzme rekla sam.
ena makne lanac i pusti me da uem.
Rosenbaumova je majka bila okruglasta i napeta. itavim svojim malim biem
isijavala je nepovjerenje. Svejedno mi je dala papue za moje draesne noge u
najlonkama boje koe i odvela me u kuhinju, gdje je sjela i prekriila ruke na krilu.
Uzbueno je treptala oima. Pitala sam se kakve joj se kalkulacije motaju po
glavi. Situacija je bila jasna: Rosenbaum je bio idovski majin sin. Tu, u tom stanu
koji je bio obloen sagovima i nakrcan tekim namjetajem, on je odrastao kao
mimoza u stakleniku.
Rije je o mojoj keri Sulfiji rekla sam. Ona je veoma draga djevojka.
Rosenbaumova majka zatrepe oima.
Mi se nevjerojatno radujemo djetetu rekla sam.
Ona otvori usta i skameni se s glupim izrazom na licu.
Toliko sam sretna to sam vas upoznala rekla sam. Nae e se obitelji
lijepo slagati.
Ona se uhvati za srce.
Mi smo Tatari rekoh. A vi ste... No, da. Moj suprug kae da su svi ljudi
jednaki. Glavno je da ste estiti ljudi.
Rosenbaumova se majka stropota na tlo.

92
Rosenbaum mi je zamjerio to mu je majka zbog mene imala srani udar.
Krivio me je za to. Ja sam mu vratila istom mjerom. Neka me uope i ne pokua
smatrati odgovornom za to to svojim roditeljima nije rekao nita o Sulfiji i svojemu
bliskom oinstvu.
Neto mu je svejedno govorilo u prilog: poto mu je majka otputena iz
bolnice, smjesta je uglavio susret. Htio je nagovoriti roditelje da nas pozovu k sebi. Ja
bih vie voljela da je bilo obrnuto. Htjela sam pokazati da Sulfija ima obitelj i da e
postati dobra majka. Znala sam da su idovi kritini. To nam je bila zajednika crta.
Rosenbaumovi su prihvatili moj poziv. A i to im je drugo preostalo? Zbog
toga sam nazvala uiteljicu ruskoga jezika i knjievnosti i zatraila da mi na telefon
pozove mojeg supruga. Jo sam bila govorila moj suprug, da vlasniki odnosi
budu jasni, iako je moj suprug sve vie zvualo kao moj problem.
Javio se na telefon i rekao:
Ruice, kako te je lijepo uti.
Odmah sam prela na bitno. Rekla sam:
Kalganov, tvoja se ki udaje.
On je utio.
Sulfija pomogla sam mu da se sjeti. Pronala je mua.
Objasnila sam mu to mi je na srcu. Mladoenjini su nas roditelji trebali
posjetiti, objedovati s nama i stei dobar dojam o obitelji, prije svega o roditeljima
mlade.
To smo ja i ti objasnila sam mu. Razumije li?
Ali ree on i utone u utnju.
Uzdahnula sam. Onda sam mu poela sve priati ispoetka. Rekla sam da mi
nipoto nije bitno da mi se vrati. Bila je rije samo o tome da cjelokupna slika bude
kako valja. idovi su trebali stei dojam da je naa obitelj cjelovita. Kalganov je teko
disao u slualicu. Dok je bio sa mnom bio je u boljoj formi.
to je? pitala sam razdraeno. Hoe li doi ili ne? Rije je o tvojoj keri.
O Sulfiji nadopuni on.
Ima li jo koju drugu? pitala sam i zaklopila slualicu. Doi e on, to mi je
bilo jasno.

93
Gefilte fi
Rekla sam Sulfiji to treba odjenuti. Taj put nita nisam htjela prepustiti sluaju.
inilo mi se kako ak i Sulfija shvaa da sam u pravu.
Imala sam osjeaj da su moje pretpostavke i ovaj put posve tone. Sulfijina
runoa i srameljivost morale su je u oima Rosenbaumovih roditelja uiniti
savrenom suprugom. Bila je skromna, a k tome i medicinska sestra. Naposljetku,
idovi su znali to je bitno. Vano je bilo samo jo da se nekako zataka Sulfijino loe
snalaenje u ulozi domaice.
Prvo sam im nakanila rei da je Sulfija sva jela koja u im posluiti pripremila
sama. Prelistavala sam kuharice, raspitivala se kod kolega i razmiljala. Odluila sam
napraviti gefilte fi i formak, a za desert cimes. Sve sam to pripremala prvi put u
ivotu, to je znatno pojaalo moje uzbuenje. Istina, ispostavilo se da je formak
predjelo koje sam ve godinama pripremala na novogodinju no. Rutinirano sam
samljela razrezanu haringu, raskvaen bijeli kruh, luk i jednu veliku jabuku i
naribala tvrdo kuhana umanca s octom.
Kako se ispostavio, gefilte fi je bila neka vrsta ribljega kosanog odreska, koji
sam pripremala sate i sate a okus je svejedno ispao nikakav. Nije mi se uinilo
vrijednim truda. Naribana mjeavina hrena i cikle ipak me je malo odobrovoljila. U
velikim sam je koliinama jela s bijelim kruhom, samo da budem sigurna da mi je
uspjela. Dok sam pripremala cimes, odluila sam da neu biti odgovorna za okus.
Mrkva pirjana s groicama i suhim ljivama, a uz to okruglice od griza ako su
idovi imali takve recepte, onda ni ja nisam bila arobnjak.
Sulfija se napokon dobro odjenula. To ne znai nuno da je izgledala lijepo,
nego prije primjereno prigodi. Haljina koja joj je sezala do koljena izgledala je jeftino,

94
ali je zato bila ista. Kosu je svezala u rep kao kakva kolarka. Bilo je jasno da takva
snaha nee sav novac troiti na krpice.
Aminat je, dakako, morala biti s nama, iako bih vie voljela da je objed
protekao bez nje. Tako sam neumorno s njom radila i tako mnogo postigla, a
svejedno je ostala nepredvidiva. Ali idovi su morali vidjeti cijelu obitelj. Aminat je
bila najbolji dokaz da Sulfija moe donijeti na svijet lijepo i zdravo dijete.
Zato sam je pozvala u stranu i utuvila joj u glavu da e se Sulfija razboljeti ako
se ona, Aminat, bude ponaala nevaljalo. Bilo je to jedino ega se Aminat zaista
bojala, izuzme li se gubitak njezine make Parazita.
Sat vremena prije nego to su stigli nai gosti, na vratima je pozvonio
Kalganov. Nosio je sivo odijelo, koje smo jednom bili kupili zajedno. Rukavi su mu
bili puni konaca i mrvica, pa sam uzela etku i oetkala ga. Ponovno sam mu svezala
kravatu Kalganov je ipak nije zaboravio, no ja sam ga tri puta nazvala da ga
podsjetim.
Sjedni nekamo i ekaj da gosti stignu! rekla sam. Ne pravi nikakav nered i
nemoj se, zaboga, ponovno uprljati.
Da, Ruice odgovori on.
Onda su stigli Rosenbaumovi, u svojoj smeoj odjei od dobrog, skupog sukna.
Donijeli su za Aminat komad alve i sve u svemu bili prilino srameljivi. Rosenbaum
mlai nije bio neki osobito stasit mukarac, ali njegovi su roditelji bili doista sitni.
Sulfija se sakrila iza mojih lea. Posegnula sam za njom i gurnula je naprijed.
Onda sam Aminat za pletenicu povukla u stranu. Nisam htjela da svu pozornost
skree na sebe. Sulfija je bila ta koju je trebalo udati.
Ponaala se tono kako je trebala. Stala je nasuprot Rosenbaumovih roditelja,
bila je gotovo jednako sitna kao i oni, gledala zbunjeno i smjekala se podu, dok joj
se lice poelo osipati crvenim mrljama. Pomislila sam: da imam takvu maminu mazu
kakav je Rosenbaum, ja bih bila sretna zbog snahe poput Sulfije. I Rosenbaumovi je
roditelji zaista stadoe gledati s odobravanjem.
Aminat sam posjela pokraj sebe da je u svakom trenutku mogu kontrolirati.
Sulfiju sam smjestila izmeu stare Rosenbaumove i staroga Rosenbauma. Mladi je
Rosenbaum sjeo do mene.
Kalganovu sam rekla da sjedne na elo stola i tu i tamo ispria neto o svojem
poslu, ali nita drugo.

95
Napravila sam samo jednu pogreku: zaboravila sam mu rei da je Sulfija
trudna. I tako se dogodilo da smo vodili uljudan razgovor o tome da su djeca sva
srea ovoga svijeta dok su Rosenbaumovi odsutnih lica eprkali po svojoj ribi, kad je
Kalganov iznenada iz usta izvukao kost i viknuo:
Ali mi ve imamo jedno i ono nam je vie nego dovoljno!
Sulfijino lice postade ruiasto. Pokuala sam Kalganova ispod stola udariti
nogom. Uto stari Rosenbaum ubrusom obrie usnice i pone isputati neobine
zvukove. Pogledala sam njegova mala usta i pokuala protumaiti zvukove koje sam
ula. Tek postupno postalo mi je jasno da se stari Rosenbaum zapravo potiho
cerekao. Nije mu bila namjera pasti u nesvijest zato to je njegov sin napravio dijete
ne ba vie tako mladoj Tatarki. Pokazivao je prstom na ostatke ribe na tanjuru i nije
se mogao prestati smijati. Ja sam objasnila da Sulfija te smijene kosane odreske
obiava pripremati jedanput u tjednu. (Do vjenanja u joj, vjerovala sam, to ve
nekako utuviti u glavu. Kad bih htjela, mogla bih ak i zamoria nauiti kuharskom
umijeu.) Onda sam rekla da su svi narodi prijatelji, slino kao to je to na poetku
naeg braka neprestance tvrdio Kalganov, na to Rosenbaum izgubi kontrolu i
zaroni licem u tanjur.
Njegova supruga strogo ga pogleda i tu se on ponovno uspravi i stisne joj
poljubac u sljepoonicu. Potom posegne preko stola, uzme moju ruku i poljubi je. Na
trenutak nisam znala to bih mislila o tome. Njegova ga je supruga gledala strogo, ali
nije mi djelovala kao da se ljuti. Oito je takvo to radio ee.
Djelovao mi je galantno. Kalganov jo nikad nije bio tako galantan. Kad sam ga
pogledala, na svoj uas opazila sam da se lagano nagnuo u stranu. To nije mogla biti
istina: on samo to nije zaspao za stolom. to li je uiteljica ruskog jezika i
knjievnosti samo napravila od njega? Nisam mogla do njega da ga neprimjetno
probudim. Moj suprug samo to nije zahrkao i skliznuo sa stolca, a nitko osim mene
to nije bio primijetio.
Mora se dogoditi neto to e odvratiti pozornost gostiju prije nego to nas sve
propisno osramoti. Na pamet mi nije palo nita bolje nego da neprimjetno zapalim
stolnjak. U depu svoje pregae imala sam kutiju ibica, jer su mi uvijek trebale za
paljenje plinskog tednjaka. rtvovala sam svoj lijepi stolnjak za tu viu svrhu, a kad
su plamenovi poeli plesati po njemu, kad su se svi uzvikali i uskakali, nikomu vie
nije zapelo za oko kako sam snano povukla Kalganova za ui da ga probudim.
Mladi Rosenbaum donio je iz kuhinje vjedro vode i izlio je preko prljavih
tanjura. Poar je brzo ugaen. Kalganov je izbezumljeno gledao oko sebe, kao da ne
zna gdje je. Objed je bio gotov.

96
Rosenbaum je smijui se izletio kroz vrata. Njegova je supruga siktala i korila
ga, mogla sam ih uti jo i na stubitu. Kod njih se izgleda sve odvijalo ba kao i kod
normalnih ljudi.
Rosenbaum i Sulfija vjenali su se jednog tmurnog, hladnog zimskog dana.
Vjenanje je bilo skromno. Snijeilo je neprestance, a kad su mladenci naputali
matini ured velike pahulje snijega hvatale su se za Sulfijinu crnu kosu i ne bi se
topile. Obje obitelji sloile su se da nije potrebno organizirati svadbu. Rosenbaumova
je strana taj obiaj smatrala malograanskim. Zapravo su bili krti, ali ja sam se
pretvarala kao da se slaem s njihovom argumentacijom naposljetku, Sulfija jo nije
bila udana. to se mene ticalo, smatrala sam razumnijim da zlobnicima ne skreem
previe pozornosti na to da je Sulfija ponovno nala dobrog mukarca.
Nosila je vjenanicu koju je Rosenbaumova majka imala na svom vjenanju.
Obje su bile goljave ene, ali ta haljina krem boje mogla je zacijelo svaku sivu
miicu pretvoriti u princezu. Crnu je kosu savila u punu, veo joj je sezao do poda, a
oi su joj zraile takvom sreom da bi ovjek lako pao u iskuenje da je smatra
lijepom. Sad se zvala Sulfija Rosenbaum. Na to sam se tek morala naviknuti.
Stari Rosenbaum stajao je na fotografijama iza Sulfije i sve se vrijeme smijuljio.
Njegova je ena stajala pokraj njega i navlaila ga za rukav, dajui mu znakove da se
upristoji. Ja sam bila zahvalna Kalganovu to je svoju uiteljicu ostavio kod kue.
Tek nakon vjenanja Rosenbaumovi su trebali doznati da obitelj nije kompletna.
Rosenbaum se nije odmah preselio k Sulfiji i Aminat. Bila sam spremna dati
mu vremena, ali ne previe. Do roenja djeteta trebao se naviknuti na to da je Sulfijin
suprug. S vremenom se kod mladog para ustalio odreeni ritam. Rosenbaum je
poeo noiti kod Sulfije i Aminat, prvo vikendima, a onda i preko tjedna. Zgodimice
bi sa sobom donosio stvari od kue: kekse koje je sam ispekao, komad peenja,
kosane odreske ili staklenku ukiseljenih rajica. On nije zapovijedao Aminat to da
radi, a svoje je prljave tanjure prao sam. Svoje je rublje nosio mami Rosenbaum. To
nije bilo trajno stanje, ali za Sulfiju je bilo gotovo savreno.

97
Smak svijeta
Jedne me noi probudio silan prasak, a potom sam ponovno zaspala. Ujutro sam
stala pred prozor da razmaknem teke zastore i nemalo se zaudila. Na obzoru se
prema nebu propinjao divovski stup dima. U tom se smjeru nalazio Glavni
kolodvor. Sulfija i Aminat stanovale su na drugom kraju grada, ali ja sam ih
svejedno nazvala. Na telefon se javila Aminat.
Zato nisi u koli? pitala sam.
Mama plae ree Aminat. Zbog eksplozije.
Ne smije plakati rekla sam.
Nazvala sam na radno mjesto i rekla da zbog eksplozije ne mogu doi na
posao. Ondje su oito znali vie od mene jer nitko nije postavljao nikakva daljnja
pitanja. Na ploniku su ispod mojih stopala kripale krhotine stakla. Digla sam ruku
i jedan mali naranasti moskvi smjesta se zaustavi. Za upravljaem je sjedio dobro
raspoloen bradati mukarac. Rekla sam mu Sulfijinu adresu i stala psovati krhotine
stakla koje su ruinirale pete mojih cipela.
Je li i vama prsnuo prozor, moja damice? upita me voza.
Obrisala sam ruku o sjedalo.
To je bezobrazluk, svinjarija rekla sam.
Pitao sam vas je li i vama prsnuo prozor.
Kako to mislite?
Pa, kod nas u zgradi razbilo se vie prozora.
Netko vam je razbio prozore?
Ne, zar ste noas bili pijani? Na Kolodvoru je eksplodirala cisterna.

98
Prije nego to sam stigla do Sulfije, znala sam sve. Na Glavnom je kolodvoru
jedan vagon s neim zapaljivim skliznuo s tranica i udario u drugi. Potom je
detonacija nekoliko kua u blizini Kolodvora unitila gotovo posve, a druge
djelomice.
Hitna je pomo ve bila tamo. Sulfija je leala na postelji i pritiskala jednom
rukom trbuh a drugom lice. Suze su kapale kroz njezine prste.
Mihail je zatrpan apnu Sulfija, dok sam se probijala meu ljudima u
bijelim kutama da saznam to se tono dogodilo.
Ti se samo nemoj uzrujavati, keri, rekla sam.
Ali Sulfija me nije sluala. Plakala je i tresla se u grevima. Donekle sam je
mogla razumjeti, upravo se bila vjenala. Da, bila je to teta.
Je li ostao na mjestu mrtav? upitah, a ona vrisne:
Mrtav?! Pa to ti to govori? Kako uope moe?
Nije ak ni mrtav? pitala sam dalje.
Priekajte malo pred vratima, gospoo ree lijenik hitne pomoi, jer je
Sulfija skoila s kreveta poput luakinje.
Malo kasnije gurnuli su je na nosila i prenijeli pokraj mene. Pritom me je
uhvatila za ruku.
Majko, obeaj mi...
to?
Da e se brinuti za njih.
Za koga?
Da u se brinuti za svoju Aminat i prokletog Parazita bilo je ionako posve
jasno.
Za Mihaila, tatu i mamu apne Sulfija.
Tatu i mamu?
Bolniari htjedoe proi pokraj mene. Istrgnula sam Sulfiji ruku i obrisala joj u
prolazu suze s obraza.
Dobro se provedi u bolnici, keri doviknula sam.
Obeava li mi to? Da ih nee ostaviti na cjedilu?
Moj Boe, Sulfija, zar nemamo ve dovoljno vlastitih briga?
Molim te!

99
Nevoljko sam kimnula glavom i ostala sama u stanu s uplakanom Aminat i
straljivim Parazitom, koji je upravo izlazio iz ormaria za cipele u kojem se bio
sakrio pred stranim ljudima.
Bila sam previe potena i previe dobroudna. Ponovno sam odrala rije.
Poela sam telefonirati. Da, kat iznad Rosenbaumovih se uruio, a i nekoliko zidova
njihova stana. Mladi Rosenbaum i njegova majka bih su neozlijeeni, samo je
starome komad zida nagnjeio lubanju. I on je sad bio u bolnici, na Sulfijinu
kirurkom odjelu. Ondje su se oito svi uvijek susretali. Sulfija je leala na
ginekologiji.
Malo kasnije pred vratima je stajalo dvoje jo itavih Rosenbaumovih. Stara
Rosenbaumova bila je posve shrvana.
Ne budite tako alosni, draga moja rekla sam kad sam je pustila u stan s
crnim zaveljajem koji je poput ratnog izbjeglice nosila sa sobom.
Moja je kua razruena viknu ona histerino i stane upati kosu koja je
ionako ve bila prilino neuredna.
Ali kosti su vam jo itave rekla sam.
Moj je suprug teko ozlijeen zajeca ona.
Mukarci su ilavi uvjeravala sam je.
ena je bila skroz naskroz pukla. Uope, bila je njene prirode i ja sam se,
dakako, prisjetila kako je nakon mog prvog posjeta zavrila u bolnikim kolima.
Ipak, drala se na nogama. Ali izgledala je poput beskunice, nedostajalo mi je kod
nje malo stava i stila. Mladi Rosenbaum stajao je iza nje i bespomono se ogledavao.
Gdje je Sulfija? pitao je.
Objasnila sam mu da se Sulfija nala u opasnosti da izgubi dijete, i to zbog
brige za njega, Rosenbauma.
Rosenbaum sjedne na kuhinjski stolac i prekrije lice dlanovima. Njegova majka
pone jo glasnije jadikovati.
O, ne vikala je. Ne jo i to! Svijet ide kraju!
Nisam je vie mogla sluati, tim prije to su njezine rijei uznemiravale Aminat.
Svaki put kad bi Sulfiji bilo loe, ona bi se poela ponaati udno.
Molim vas, imajte obzira prema djetetu rekla sam strogo.
Ovaj svijet nije dobar za djecu, ne, nije dobar za djecu! jadikovala je stara
Rosenbaumova.

100
JESTE LI ZA AJ? pitala sam glasno.
Da, majko, priberi se ree Rosenbaum i napokon makne ruke s lica.
Naa je kua unitena! vikala je njegova majka. Onda je ispriala kako se te
noi probudila s osjeajem da se blii smak svijeta. Kako su se zidovi oko nje sve vie
stiskali, kako je pao strop i kako su se uruile police, kako je puzala preko ruevina
da doe u drugu sobu i spasi svoje dijete.
Ovo dijete ovdje? pitala sam i pokazala na mladoga Rosenbauma, koji je
upravo iz zdjelice na stolu bio uzeo kiflicu s makom.
Nemam drugo nastavi ona zapomagati.
Dajte se saberite rekla sam ja. Moje su dijete upravo s upaljenom sirenom
odvezli u bolnicu dok vae dere kiflice od maka.
Stara se Rosenbaumova zagrcne.
Ali, gdje emo sada ivjeti? pitala je malo mirnije.
Ovdje rekla sam i uzdahnula. Znala sam da bi Sulfija tako eljela.
Stara Rosenbaumova paljivo se osvrne oko sebe. Ludilo je polako nestajalo iz
njezina pogleda.
Stan je dovoljno velik rekla sam.
Pazila sam da ne stavi ape na djeju sobu. Stara je Rosenbaumova, naime,
prebrodila poetni ok i poela se uivljavati u situaciju im sam joj Sulfijin stan
slubeno ponudila kao azil. Prvo je raspremila zaveljaj koji je bila donijela sa
sobom. U njemu su se nalazile nekakve krpe koje su jednom oito bile odjea i koje je
herojski spasila od smaka svijeta. Potom se dugo brkala u kadi. Vjerojatno je pritom
potroila ampon koji je Sergej donio iz NJDRa i kojeg je bilo preostalo jo veoma
malo. Zapravo sam ga nakanila sauvati za Aminat. Stara Rosenbaumova izae iz
kupaonice u Sulfijinu kunom haljetku, mokre kose i ruiastih obraza, svjea poput
nevjeste, i poslovno upita:
A gdje u spavati?
Mladi Rosenbaum sjedio je sve vrijeme u kuhinji i buljio u zid. Vjerojatno se
brinuo zbog Sulfije i djeteta. Mislila sam da bi Sulfiji odgovaralo kad bi spavao u
spavaoj sobi. Naposljetku, bio joj je suprug i otac neroena djeteta.
Njegovoj sam majci rekla ljubazno, ali odrjeito:
U dnevnom boravku.
Kao da je nekako bila razoarana. Bilo je jasno da je raunala s djejom sobom.
Vjerojatno bih i ja tako razmiljala iako nisam idovka. Bila sam sretna da sve to

101
mogu rijeiti bez Sulfije. Ona bi staru Rosenbaumovu sigurno smjestila kod Aminat
ili joj odmah prepustila vlastitu spavau sobu.
Zajedniki smo razvukle kau.
Pokazala sam Rosenbaumovoj kako se na njemu udobno lei.
Doista je strano izgubiti dom rekla je Rosenbaumova dok sam ja
presvlaila kau, stavljala na njega jastuk i rasprostirala pokriva.
Mladom Rosenbaumu naloila sam da se brine za Aminat. Ako je ve ovdje,
neka ne sjedi posve besposleno.
Odvezla sam se u posjet bolesnicima. Prije toga obila sam cijeli grad u potrazi
za vitaminima. U normalnim okolnostima to je imalo otprilike jednako toliko smisla
kao da se u hrpi komposta traga za zlatom. Ali ja sam zamolila Boga za pomo i on
mi je nije uskratio. Na kraju sam bila sva okupana znojem, ali sam nabavila vreicu
naranaa i kilogram groa, a uz to i nekoliko novina.
Za Sulfiju sam ponijela jo i donje rublje, dvije izglaane spavaice, jedan kuni
ogrta i etkicu za zube. Za starog Rosenbauma uzela sam Sergejevu staru trenirku
koju je zaboravio uzeti kad se iseljavao. Stari Rosenbaum samo je morao podvrnuti
nogavice i rukave. Stara Rosenbaumova oito se nije bila kadra brinuti za vlastitog
supruga, tako da sam i opet ja morala obaviti sav posao.
Prvo sam posjetila Sulfiju, koja je leala u sobi s deset kreveta. Kad me je
ugledala, pokuala se hrabro nasmijeiti. Dobivala je infuziju, a oi su joj bile crvene
od suza. Izvadila sam sve to sam joj donijela i malo pospremila njezin noni
ormari. Otila sam do umivaonika oprati voe, koje je bilo s juga i zato prepuno
klica. Dobro sam ga oprala pod mlazom vode, a onda otila medicinskim sestrama i
zatraila od njih vrele vode, kojom sam htjela jo jedanput isprati voe. Isprva mi je
nisu htjele dati, odbrusivi mi da nismo u restoranu, ali podsjetila sam ih na to da im
je Sulfija kolegica i da Bog vidi sve. Onda sam dobila svoju vodu i higijenski oprala
voe.
Posloila sam sve na noni ormari i utisnula Sulfiji meu usnice zrno groa.
Ogulila sam naranu, odstranila koru i izvukla bijele konce a potom jednu po jednu
kriku gurala Sulfiji u usta.
Temeljito vai rekla sam. Oi su joj djelovale umorno, a sok od narane
cijedio joj se niz bradu. Obrisala sam tragove maramicom.
Sutra u doi ponovno rekla sam i produila do starog Rosenbauma u
kirurku kliniku. Ali k njemu me nisu pustili. Jo se nije moglo razgovarati s njim,
udubljenje u njegovoj glavi bilo je oito prilino duboko. Darovala sam medicinskim

102
sestrama nekoliko naranaa da se dobro brinu za starog Rosenbauma i odvezla se
kui.
Ispostavilo se da je Rosenbaum znao kuhati razliite vrste kae. Ne samo
zobenu, nego i kau od jema, pa i od heljde, a za vikend katkada i griz ili riinu
kau. Osim toga, glaao je djevojiinu kolsku uniformu. Stara Rosenbaumova
uglavnom je sjedila ispred televizora i pritom govorila da televizija zaglupljuje ljude.
Izgrdila sam Sulfiju kad se ispostavilo da je sve groe darovala eni s kojom je
dijelila sobu. Sulfija i Rosenbaum puteni su kui gotovo istodobno.
To znai da je stan iznenada postao veoma tijesan.
Rosenbaumovi nisu pokazivali nikakve naznake da se kane preseliti nekamo
drugdje. Pitala sam mladog Rosenbauma imaju li rodbine ili prijatelja. On je alosno
odmahnuo glavom.
Blijeda, gotovo prozirna, Sulfija se vratila kui. Kretala se sitnim, tihim
koracima, drei se pritom za trbuh kao da se boji da bi joj dijete moglo ispasti. Rekla
sam joj da jede vie naranaa. Prije i poslije posla te u stankama za ruak pokuavala
sam nabaviti narane tako da me na radnome mjestu s vremenom gotovo vie i nije
bilo.
Onda sam dobila neoekivanu pomo u liku stare Rosenbaumove. Svaki put
kad me ne bi bilo ona bi preuzimala moju ulogu i nosila za Sulfijom krike narane,
papue ih pokrivae, opominjala je da legne, da se ne sagiba, da ne die nita to je
tee od etkice za zube te da ne stoji pokraj prozora gdje je propuh. Tri puta u danu
Rosenbaumova je govorila Sulfiji da legne u postelju i dobro se pokrije, a onda bi
irom otvorila sve prozore u stanu: tako se brinula da uvijek bude svjeeg zraka.
Stari je Rosenbaum, meutim, trebao ostati u bolnici jo najmanje godinu dana.
Tako mi se bar inilo. On, naime, jo nije dokraja doao k sebi. Oko glave je nosio
povez pa je izgledao poput mumije. Uope se vie nije smijuljio. Sve je vrijeme sjedio
pokraj prozora, ondje gdje Sulfija nije smjela stajati jer je bio propuh, i gledao van.
Katkada bi rekao neto to ne bih razumjela, mislila sam da je to bio jidi. Stara
Rosenbaumova tada bi mu govorila: Dobro je, tata, samo si loe sanjao iako on
uope nije spavao, nego je budno i uspravno sjedio na stolcu.
S vremena na vrijeme Sulfija bi mu prila i promijenila mu povez ili ga
pomilovala po ruci. Govorila mu je njene rijei i on bi se tada smijuljio kao u stara
vremena. U takvim bi trenucima stara Rosenbaumova govorila:
Anele moj, pusti starca i brini se vie za sebe. Njemu vie nema pomoi.
U tome sam se posve slagala s njom.

103
Ali Sulfija je postala prkosna. Jednog je dana jednostavno izala iz stana. Ja sam
ba bila vani. Stara mi je Rosenbaumova ispriala sva u suzama kako ju je pokuala
sprijeiti da izae i kako je naposljetku morala odustati od toga.
Pa ne mogu se ja hrvati s njom. Tko zna to bi se jo moglo dogoditi!
Sulfija se uskoro vratila i donijela sa sobom radioaparat. Ostala je tajna gdje ga
je nabavila; svakako, radio nije funkcionirao. Stavila ga je pred staroga Rosenbauma
na prozorsku dasku i dala mu odvija. Rosenbaumove oi zasjae od radosti.
Ja i stara Rosenbaumova kasnije smo esto znale poeljeti da smo Sulfiju ipak
uspjele sprijeiti u nabavci radioaparata. Nakon sat vremena prozorska daska bila je
zasuta bezbrojnim siunim dijelovima, vijcima, icama i platinama. A kad se stara
Rosenbaumova svom tom smeu pribliila s krpom za ienje, stari se Rosenbaum
poeo promuklo derati i mahnito mlatarati rukama oko sebe. Bilo je u njemu neto
od kokoi koja brani svoja jaja.
Pustite ga zamoli Sulfija iz spavae sobe.
Ne dolazi u obzir! viknu stara Rosenbaumova i pokua s druge strane
ostvariti svoj naum. Rosenbaum je odgurne akama.
Sad e postati jo i nasilan plaljivo ree stara Rosenbaumova. Legni
natrag u postelju! ree potom Sulfiji, koja se sa svojim golemim trbuhom pojavila
na vratima.
Pustite ga ponovno zamoli Sulfija i stavi ruku na trbuh. Zbog mene.
Stara se Rosenbaumova nala u nebranu grou. Bilo je jasno da je Sulfija
Rosenbaumovo prtljanje po vijcima time proglasila osobnom stvari. Na svaki
pokuaj da se uklone Rosenbaumove svinjarije moralo se otad gledati kao na udarac
nogom Sulfiji u trbuh. Stara Rosenbaumova to je odmah shvatila. Spustila je ruku s
krpom za ienje i pogledala supruga puna mrnje.
Ali, zato, Sonjice? upita stara Rosenbaumova. Pogledaj koliko je smea
napravio. Pa to nije dobro za dijete.
Ali to je bilo rijeeno jednom zauvijek. Rosenbaumova je svojom krpom istila
drugdje, a stari Rosenbaum ispunio je dnevni boravak sitnim dijelovima
radioaparata. Dva dana potom, meutim, svi su dijelovi bili nestali. Ve sam
pomislila da se stara Rosenbaumova nije drala Sulfijinih naputaka i bacila ih sve u
smee, ali zapravo je sve to bilo nestalo natrag u kutiju radioaparata. Rosenbaum je
sastavio radio, ukljuio ga u struju i radio je poeo kretavim glasom govoriti
engleski. Sulfija pljesne rukama i poljubi staroga u elu. Istoga dana donijela mu je
novi radioaparat i sve je zapoelo iznova.

104
Dijete nije moje
Rosenbaumova i Sulfijina ki rodila se ba u trenutku kad sam uspjela nabaviti novi
stan za starog Rosenbauma. Obijala sam pragove bezbrojnih slubi, bezbrojnim
inovnicima stavljala pod nos potvrdu o Rosenbaumovu tekom nagnjeenju
lubanje, napoklanjala se na kilograme okolada iz Sulfijinih zaliha i naposljetku
nazvala Kalganova i zatraila od njega da se kao predsjednik sindikata napokon
odazove svojoj oinskoj i djedovskoj dunosti. Bio je to jednosobni stan, koji je imao
malo veze s prijanjim raskonim stanom Rosenbaumovih, ali je zato bio odmah
useljiv. Druge rtve eksplozije morale su mnogo dulje ekati na svoje nove stanove.
Jednostavno nisu imale Rosalindu da im pomogne.
Nisam uope smatrala loim to to novi stan nije bio prevelik. Rosenbaumu ne
bi smjela olako sinuti ideja da se moe skloniti kod svojih roditelja ako neto krene
po zlu. Znala sam da mnogi mladi oevi razmiljaju o tome kad im se rodi dijete.
Rado sam pomogla starim Rosenbaumovima da svoje stvari ponovno spreme u
vree i kutije.
Novoroene je bilo pljunuti Rosenbaum, ak i elavo kao otac. Bila je to teka
djevojica s velikom glavom. Nazvali su je Jelena. Lena. To dijete nije bilo moje,
pripadalo je svima. Bilo je veoma runo.
Nadam se da e se uskoro promijeniti nabolje rekla sam poto sam je prvi
put vidjela.
Svi su se sloili, osim Aminat, koja se srdito izderala na mene:
Kako moe rei neto tako odvratno i podmuklo o mojoj sestrici?
Od svih nas upravo je Aminat smjesta zavoljela to dijete.

105
Sulfija i Rosenbaum htjeli su djeji kreveti staviti u spavau sobu, kao to je i
red. Ali Aminat je zahtijevala da njezina sestra nou spava kod nje. Svi smo bili
protiv toga, posebno ja: ako nekomu treba sna, onda je to Aminat, kojoj je bilo tek
devet godina. Ali prvo je popustila Sulfija, a onda i Rosenbaum. Djeji je kreveti
odnesen k Aminat u sobu.
Sad je moja ki Sulfija imala kompletnu obitelj. Imala je supruga koji je svakog
jutra umio skuhati drugu kau te svekra i svekrvu koji su je oboavali. Imala je jednu
veliku, prekrasnu ker i jednu malu, runu, ali tu je zato imala s pravim ocem. Imala
je ak i maku.
Za malu se Lenu nisam brinula. Pa imala sam ve jednu unuku, a
Rosenbaumovima je Lena bila prva.
Ponaali su se udno. Neprestance bi navraali, zibali to elavo, buljooko dijete
i brinuli se da hladnjak i lonci u kuhinji budu uvijek puni. Stara Rosenbaumova
prala je Lenine pelene, mladi ih je Rosenbaum glaao s obje strane.
Starom Rosenbaumu polako se poelo bistriti u glavi. Sulfija je malu Lenu
stavila u stara djeja kolica njezine sestre pokrila je jastukom, a stari ju je Rosenbaum
vozio po parku. Da je to bilo moje dijete, nikada ne bih dopustila da ode sa starcem
oteena mozga. Sulfija je bar donekle dijelila moju zabrinutost jer je esto stajala na
prozoru i promatrala Rosenbauma kako Lenu vodi u etnju. S devetog kata pruao
se dobar pogled na cijeli perivoj.
Za razliku od Aminat, Lena je od prvog dana bila neprestance bolesna. Imala je
bronhitis i proljev i bila je alergina na sve mogue.
To su vjerojatno bili Rosenbaumovi geni.
esto sam zamjeivala da se stvari koje bih poeljela ubrzo ostvaruju. Bio je to
znak da je Bog uz mene. Zgodimice bi ak i premaio cilj, to je vjerojatno bila
posljedica toga da svoje elje nisam formulirala dovoljno precizno.
Tih su se godina, naime, mnogi idovi vraali u svoju povijesnu domovinu.
Svatko je poznavao nekoga tko se eli iseliti u Izrael. I Rosenbaumovi, kojima je sada
pripadala i moja ki, poeli su se pripremati za bijeg iz nae zemlje.
Doznala sam to jedne veeri kad sam navratila da prekontroliram domau
zadau i nokte svoje unuke. Sulfija je sjedila u kuhinji i plakala, a Rosenbaum je trao
amo-tamo i mlatarao rukama kao da eli rastjerati roj komaraca. Aminat se u svojoj
sobi igrala s malom prehlaenom Lenom.

106
to se dogodilo? pitala sam.
ele se odseliti za tri mjeseca.
Pa nije to ni tako strano rekla sam Sulfiji. Tamo je barem lijepo toplo.
Polazila sam od toga da bi Aminat ostala sa mnom. Pa to e tamo sama
samcata meu svim tim idovima? ula sam da u Izraelu ima pjeanih oluja i da
nemaju ak ni prava slova.
Doi emo vam koji put u posjet rekla sam.
Tko mi? upita Sulfija i pogleda me svojim zejim oima.
Aminat i ja.
Ah ree Rosenbaum.
Sulfija prekrije lice rukama i zajeca.
Bila sam spremna pustiti Sulfiju da sa svojom novom idovskom obitelji ode u
tuinu. Ali da se Aminat odseli s njima, to nije dolazilo u obzir. Aminat je bila moje
dijete. Bila sam sretna to je Sulfija sad imala Lenu. Aminat je bila starija, ljepa,
bolja, zdravija. Aminat se mogla snai i bez Sulfije, pa imala je mene.
Sve je, dakle, bilo posve jasno. Razmiljala sam bih li se sad preselila u Sulfijin
stan. Tri sobe za Aminat i mene, bez susjeda i bez plana za ienje zajednikih
prostorija to su bili izgledi kojima sam se itekako radovala. Morala sam samo paziti
da Klavdija ne stavi ape na moje dvije sobe. Svakako, bila sam sigurna da upravi
zgrade nee javiti da vie ne stanujem u komunalnom stanu. Sobe bi se tada smjesta
dodijelile nekom drugom, a novi susjedi sigurno ne bi bili tako ljubazni, dragi i
susretljivi kao ja.
Sulfija je izgledala sve gore (ako je to uope bilo mogue). Rekla sam joj da
uzima vie vitamina. U Izraelu e joj itekako trebati. Po stanu su se sad povlaile
nekakve knjige na kojima je pisalo Ulpan
4
, i broure s naslovima tipa Dobro doli,
novi graani. Jednom sam zatekla Aminat s takvom knjigom u rukama. Htjela sam
joj je oduzeti i rei:
To ti ne treba.
Drala je knjigu vrsto dok sam joj je ja pokuavala istrgnuti iz ruku.

4
Ulpan - kola za uenje hebrejskog jezika

107
Tata je rekao neka to proitam rekla je. Rosenbauma je iznenada poela
zvati tata. Bilo je to kao neko, kad je jo bila posve mala i kad sam ju morala
spreavati da svakom mukarcu na ulici ne kae tata.
To ti ne treba ponovila sam i uspjela joj istrgnuti knjigu iz ruku. Pritom
omot ispusti jadan zvuk. Spremila sam knjigu na najviu policu, da djevojica ne
moe do nje.
Otila sam Rosenbaumu, koji je u tavi upravo grijao valjuke od prethodnog
dana i upitala:
Jeste li ve rekli Aminat?
to? upita on i pogleda me ljubazno kroz debela stakla svojih naoala.
To s Izraelom.
Dakako.
I zato mora itati te blesave knjige?
Jer je to dobra priprema.
Za ostanak ovdje?
Ne ree on ljubazno za odlazak odavde.
Aminat ne odlazi rekoh otro. Nisi to shvatio? Aminat ostaje ovdje, sa
mnom.
Ponovno se okrenuo tavi i zduno promijeao valjuke. Prije nego to mi je
odgovorio smanjio je plinski plamen na tednjaku i okrenuo mi lice pocrvenjelo od
vruine.
Aminat ide s nama. To je bilo jasno od samog poetka.
Ali Sulfija zagrcnuh se. Bio je to osjeaj kao da mi je netko udario glavom o
zid. Ali Sulfija...
Za Sulfiju to nikada nije ni bilo sporno ree Rosenbaum i raspodijeli
valjuke na etiri tanjura. Vjerujte mi.

108
Jadnica
Neto je u mojem ivotu krenulo po zlu.
Nisam smjela dopustiti da se Sulfija spetlja sa idovom. Tu sam kau sad
kusala. Sad je moja roena ki preko jednog runog, bucmastog djeteta bila zauvijek
vezana za idovsku obitelj. A oni su htjeli odmagliti, oduvijek su to htjeli. Nisam
imala nita protiv ali tko im je davao pravo da me unite? Kako su oni to zapravo
zamiljali? to da uinim bez Aminat? Ovdje u ovome gradu, na ovome svijetu? Kad
bi Aminat nestala iz mojega ivota, odnijela bi sa sobom sve boje i sve zvukove.
Onda nita vie ne bi imalo smisla.
U Sulfijinu je stanu sad ludovao Rosenbaum, skupljajui stvari u kutije i
vjeajui na zidove popise koje je stalno nadopunjavao, a na obavljene stvari stavljao
kvaice: susresti se jo s, hitno nabaviti, pitati ele li: to/koga, dokumenti.
Bio je veoma pristojan prema meni, a pogled iza debelih stakala naoala bio mu je
suutan na uvredljiv nain.
Odvezla sam se u Sulfijinu kirurku kliniku da neometano porazgovaram s
njom.
Priekala sam je ispred ulaza, kao i toliko puta prije. Oko mene su stajali siroti
bolesni ljudi naslonjeni na zidove, s povezima na glavama, nogama ili rukama i
cigaretama meu prstima. Nije mi ih vie bilo ao jer sad mi je bilo mnogo gore
nego njima. Oni su moda bili ozlijeeni, ali nitko im na ivo nije upao srce iz
grudi.
Kad je Sulfija izala, prvo je protrala pokraj mene: nije me bila odmah vidjela.
Onda se jo jednom okrenula, zaueno me pogledala i vratila se.
Majko, za miloga Boga, to radi ovdje?

109
Moram razgovarati s tobom zakrijetala sam.
Pa doi onda k nama.
Ne. elim razgovarati s tobom nasamo. Bez njega.
Bez koga?
Bez njega. Ti e poi sa mnom k meni.
Trolejbusom smo se odvezle k meni. Sulfija nita nije govorila. Na krilu je
vrsto drala svoju torbicu. Sad je napokon imala lijepu torbicu, kao prava ena. Od
smee koe i sa zlatnim zatvaraem.
Lijepa torbica rekla sam, iako je vrijeme za ljubaznosti bilo odavno prolo.
Sulfija je otvori, izvue mali novanik, presavijenu platnenu maramicu i svoj
notes i prui mi torbicu. Sad je bila potpuno prazna, paljivo sam pogledala u nju
jer nisam mogla povjerovati. Vratila sam joj torbicu. Tako jeftino nee mi se izvui.
Bilo mi je teko ak i otkljuati vrata. Svaka je kretnja izazivala u mojoj dui
muklu jeku. Gledala sam svojoj osamljenosti ravno u lice, a ona je pravila odvratne
grimase.
Bez Aminat bila sam osamljena i ivot mi nije imao smisla. Objasnila sam to
Sulfiji.
Zato me eli ubiti? pitala sam je.
Mogli bismo te pokuati povesti sa sobom ree Sulfija, izbjegavajui
pogledati me u oi.
Ja nisam komad prtljage, htjela sam viknuti, ali radije nisam rekla nita. Bila
sam manje od komada prtljage. Mene, zapravo, za razliku od svojih prokletih stvari,
uope nisu htjeli imati uza se.
A to u tamo, meu samim idovima? pitala sam. I to e moja djevojica
tamo?
Aminat je moja djevojica, majko ree Sulfija.
Jednostavno nisam znala to bih jo mogla uiniti.
Bez Aminat u uvenuti rekla sam. Molim te, ostavi Aminat ovdje. Ja u se
dobro brinuti za nju. Preklinjem te. Ti si mi jedina ki.
Sulfija polagano ustane i poravna haljinu.
ao mi je, majko. Zaista. Jako mi je ao.

110
Nita vie nisam rekla. Pomogla sam im pri spremanju stvari. Navratila sam k
njima i izdvojila za Aminat igrake i knjige koje je htjela ponijeti sa sobom. Nisam je
htjela prerano raalostiti.
Aminat je bila dobro raspoloena. Ispitivala me o Izraelu. Shvatila sam kako je
polazila od toga da u ubrzo doi za njima. To Sulfiji sigurno nije bila loa ideja.
Aminat bi rado pola s njima, ekala me a onda bi me s vremenom zaboravila.
Jedne sam veeri pokucala na Klavdijina vrata. Klavdija je u meuvremenu
postala ira nego via. Otkako je bujica mukaraca pred mojim vratima presahnula,
bila je u isti mah frustrirana i pomirena. Bila je zauena to me vidi. Promijenila
sam se otkako sam doznala da u izgubiti Aminat. Postala sam jadnica.
Imala sam plan i Klavdija e mi pomoi da ga ostvarim.
Ispriala sam joj da Sulfija eli ponijeti sa sobom u Izrael veliku zalihu tableta
za spavanje, a one su tako skupe.
Ne eli ih valjda tamo prodavati? upita Klavdija poslovno.
Jasno da eli. Koliko ih moe nabaviti? pitala sam.
Dva dana poslije imala sam etrnaest kutija nekakva preparata. Nisam se
razumjela u te stvari jer nikada u ivotu nisam uzimala nikakve lijekove. Klavdija je
jo bila u formi. Kad bi osjetila da negdje moe neto zaraditi, ne bi oklijevala.
Suosjeala je sa mnom manje zbog skorog rastanka, a vie zato to e moja ki i
moja unuka odsad ivjeti meu samim idovima. Klavdija je bila rastrgana. S jedne
strane smatrala je da je svaki idov koji naputa zemlju dobar idov. S druge strane
nijednom od njih ne bi priutila sunano inozemstvo.
Odlazak u mongolsku stepu Klavdija je smatrala mnogo boljim rjeenjem za
njih.

111
Moj oprotaj
Rosenbaumovi su posljednjeg dana priredili veliko slavlje za rastanak. Htjeli su
slaviti sve do polijetanja aviona. Kovezi i sanduci bih su spakirani, jedan je dio ve
bio poslan u Izrael. Stan je bio gotovo prazan, samo je u sredini stajao veliki stol na
koji je svaki gost stavio zdjelu salate ili kola. Potom je jedan Rosenbaumov kolega
svojim automobilom trebao obitelj odvesti na aerodrom dok e se drugim
automobilom prevoziti prtljaga. Nitko to nije bio izravno izgovorio, ali zadaa
pospremanja stana nakon proslave pripala je meni. Ja nisam rekla nita
pospremanje nee vie biti moj problem.
Aminat je pjevala i plesala te se razbacivala udnim rijeima koje je nauila iz
svojega Ulpana. Ja sam tiho sjedila na stolcu i gledala kako bezbrojni ljudi koje
nikada dotad u ivotu nisam vidjela grle Sulfiju, kako stari Rosenbaum do kasno u
no Sulfijinom maramicom brie suze, kako se razmjenjuju obeanja da jedni druge
nikada nee izgubiti iz vida. Vjerojatno sam ja bila jedina koja je ve u tom trenutku
znala da se takva obeanja nikada nee ispuniti.
Malo iza ponoi ustala sam. Umorna Aminat sklupala se na madracu u djejoj
sobi. U naruju je drala malu zaspalu Lenu. Sagnula sam se do Aminat i poljubila
njezino oznojeno elo.
Nitko nije opazio da sam otila iz stana. Na ulici sam zaustavila jedna kola i
dala da me odvezu kui. Vozau sam dala krupnu novanicu. Oito je pomislio da
sam pijana. Zamolila sam ga da uvijek bude ljubazan prema drugim ljudima. Tada je
sigurno pomislio da sam luda.
Kod kue sam uzela kutije s tabletama i bocu mlijeka te otila u svoju sobu.
Skinula sam se, prebacila preko ramena kuni ogrta i otila u kupaonicu.
Naminkala sam se i temeljito oprala. Potom sam suilom osuila kosu i uredila je uz

112
pomo etke i uvijaa, kliznula u novu ipkastu spavaicu i jo se jednom
naminkala. Ni za vlastito vjenanje ne bih to bila napravila temeljitije. Ali vjenanje
se moglo ponoviti, a smrt najee ne.
Ono to sam vidjela u zrcalu svidjelo mi se. Obrazi su mi bili bijeli od pudera. S
crnom kosom i crvenim usnicama izgledala sam prelijepo i vjeito mlado. teta to
nikomu nee sinuti da me fotografira u lijesu.
Sjela sam na postelju i poela otvarati kutije i istiskivati tablete iz metalnih
pakovanja. Padale su na pokriva a ja sam ih rukom slagala na hrpu. Deset komada
ubacila sam jednu za drugom u usta, zdrobila ih zubima i zalila s pola ae mlijeka.
Jo nisam osjeala nita, osim da mi srce snano kuca.
Palo mi je na pamet da nisam ostavila oprotajno pismo. Ali to i nije bilo
potrebno. Pronai e me ionako tek kad Aminat i Sulfija ve budu sletjele u Tel Aviv.
Onda e se Sulfija moda morati vratiti i pobrinuti za pogreb. Za to joj ja nisam bila
kriva, to je morala obaviti.
Onda sam se poela osjeati udno. Nisam mogla razluiti boli li me eludac ili
mi se vrti u glavi. U isti sam mah osjeala da u se svako malo ispovraati. To se sad
nije smjelo dogoditi. Nasula sam jo tableta u praznu au, dolila malo mlijeka i sve
promijeala licom. Tablete su se teko topile pa sam ih drobila i usitnjavala, ali sam
uasnuto zapazila da me prsti vie ne sluaju. Vjerojatno sam ve bila napola mrtva.
Sasula sam kau od tableta u usta, dolila mlijeka u au, popila sve i brzo legla pod
pokriva. Sklopila sam ruke i zatvorila oi. Moja pretposljednja misao bila je
posveena Aminat, a posljednja Bogu.

113
Ponovno medu svojima
Kad sam otvorila bolne oi vidjela sam Sulfiju, koja mi je lica okrenuta u stranu
mjerila krvni tlak. Za poetak sam ponovno sklopila oi i bacila se na razmiljanje.
Sjeala sam se oprotajnog slavlja, Aminat, njezina oznojena ela, obraza
stisnuta uz madrac i ruke kojom je u snu obgrlila malu Lenu. To je bila moja nesrea:
izgubit u Aminat i pustiti je da ode u zemlju idova, samo zato to se Sulfija bila
udala za nekakvog Rosenbauma. Vani je bilo svijetlo, a Sulfija, koja je u Moskvi
trebala presjesti na avion za Tel Aviv, stajala je glavom i bradom pokraj mene i
spremala tlakomjer. Mora da sam neto propustila.
Sulfija je ustala i otila do prozora. Malo sam otvorila oi i bacila pogled na
njezina suhonjava lea. Na prozorskoj dasci stajale su dvije velike torbe, po jednoj od
njih Sulfija je upravo prekapala.
Ispod pokrivaa opipala sam svoje tijelo. Imala sam na sebi drugu spavaicu.
Presvukli su me. Posegnula sam za kosom da vidim kakva mi je frizura. Navlaila
sam prste pljuvakom i dodirnula trepavice. Presvukli su me i oprali mi minku s
lica.
Nisam na vrijeme zapazila da se Sulfija ponovno okrenula i da me gleda. Bilo
je prekasno da ponovno zaklopim oi. Nijemo sam se zagledala u nju.
Kako se osjea? upita ona bez smijeka na licu.
to radi ovdje? upitah ja. Bilo mi je teko govoriti, grlo mi je bilo
izranjavano i suho.
Sulfija nije odgovarala.
Gdje je Aminat? nastavila sam promuklim glasom.

114
Sulfija napusti prostoriju i vrati se s napola punom aom vode u ruci. Potom
zavue ruku ispod mojih lea i uspravi me. au prisloni na moje usnice. Otpila sam
gutljaj vode. Hladna mi je vlaga iritirala grlo.
Gdje je Aminat?
Sulfija odloi au na prozorsku dasku.
U koli.
A Rosenbaumovi?
Sulfija okrene lice prozoru, a meni lea.
U Tel Avivu.
A ti? Kad ti leti?
Neu letjeti.
A Lena?
to je s Lenom?
Gdje je Lena?
Sulfija se okrene prema meni. Oi su joj bile mutne.
Lena je u Tel Avivu. Odspavaj jo malo, majko.
Bila sam ponovno meu svojima: Aminat, Sulfija i ja, bez mukaraca, bez nove
djece, u dva velika stana, od kojih jedan nije vie bio namjeten. Zato su se Aminat i
Sulfija preselile k meni, u sobu koju su zajedno nastanjivale i poto je Aminat roena.
Boji se da e sebi neto uiniti rekla mi je Klavdija u kuhinji. Ali to su bile
gluposti: zato bih sebi neto uinila sad kad je moje najdrae ponovno bilo uza me.
Sulfija nikada nije govorila o toj noi u kojoj je odluila da nee sjesti na avion.
Mora da je tu odluku donijela u roku od nekoliko sati. Nikada nisam otkrila to ju je
natjeralo da krene za mnom i to se potom dogodilo. Spasila me je bez pomoi
deurnog lijenika jer inae se ne bih bila probudila u kui, nego na zatvorenom
psihijatrijskom odjelu, kao samoubojica. Na Klavdiji se vidjelo da je znala vie nego
to je bila spremna rei. Pretpostavljam da s njezinim tabletama neto nije bilo u redu
bile su previe jeftine i oito nisu bile dovoljno djelotvorne.
U grlu mi je jo dugo gorjelo, a eludac mi je bio izranjavan i uniten kao da
sam ispovraala kamenje.
Nisam se alila. Leala sam u postelji ruku sklopljenih na pokrivau, a Sulfija je
bila uza me. Katkada sam imala osjeaj da je pokriva previe topao. Nita nisam
morala rei. Sulfija bi to shvatila po izrazu mojega lica. Protresla bi pokriva i

115
okrenula ga. Nisam joj zahvaljivala na tome. Ona je bila moja ki, cijeli sam se ivot
brinula o njoj. Sad je ona bila u prilici da napokon uini neto za mene.
Dok je Sulfija tresla moj pokriva, brisala mi lice mokrom krpom, davala mi da
pijem, pripremala nekakve injekcije ili mi mjerila tlak, Aminat je ludovala u
pokrajnjoj sobi. ula sam je kako iza zida poskakuje i udara nogama, kako se
obruava na zidove ili razbacuje kojekakve predmete po sobi. Kao da je sila s uma.
Katkada bi vritala, onda bi Sulfija izala i otila u pokrajnju prostoriju. ula sam
njezino suho aputanje. I Aminat bi uutjela.
Dok sam bila bolesna, Aminat nijedan jedini put nije ula u moju sobu. Prvo
sam bila sretna zbog toga. Bila sam preslaba, ne bih znala ni to da joj kaem. Onda
mi je poela nedostajati. Pitala sam Sulfiju za nju. Sulfija je odgovorila da sam jo
preslaba, a Aminat previe neodgojena. Razumjela sam to misli. Aminat se prema
meni ne bi ponaala pristojno, nego bi vritala i ludovala te mi predbacivala stvari
zbog kojih bi jednom nakon moje smrti, koja je zasad bila odgoena, sigurno gorko
zaalila.
Da me nisu na vrijeme pronali, u Tel Avivu bi prolila nekoliko suza i dozivala
me nekoliko noi, sve dok sjeanje na mene ne bi izblijedjelo. Postala bih
fotografijom na njezinoj tapeti.
A sad je sve ispalo posve drukije. U Mrtvome moru kupali su se samo
Rosenbaumovi.
Sulfija je ponovno radila na svojem kirurkom odjelu, Aminat je ponovno ila u
kolu, a ja sam se oporavila toliko da sam mogla proetati oko bloka, pri emu sam
esto morala zastati da malo predahnem. Sulfija se u samo nekoliko dana pretvorila
u staricu. To ne bi smjelo postati trajno stanje, mislila sam, jer s tako ogorenim
izrazom lica ona nikad vie nee uloviti mukarca.
I Aminat se promijenila. Prestala je ludovati. Postala je neobino tiho dijete,
nikada ne bi rekla rije previe, iz kole je dolazila ravno kui i onda pisala zadau.
Kad bi zavrila, legla bi na krevet i okrenula lice prema zidu.
to nju mui? pitala sam Sulfiju. Obeaj joj da emo uskoro ljetovati na
moru. Neka ti Rosenbaum poalje novac, on je sad sigurno bogat.
Sulfija me pogleda i ree:
O kakvu moru govori? Njoj nedostaje njezina sestra.
Da, sad je i meni to postalo jasno. Aminat je eznula za tim bucmastim
djetetom s rijetkim dlakama na glavi. Njezine je fotografije sakrila u biljenicama i

116
knjigama: Lena na drvenom konjiu, Lena s jabukom, Lena na nonoj posudi.
Nikada nije spominjala svoju sestru, ali fotografije su ispadale odasvud, a Aminat bi
ih brzo skupljala i vraala gdje im je mjesto.
Ni Sulfija nikada nije spominjala Lenu. Kad bi naveer nestala u svoju sobu,
odatle bi se ula samo tiina. Sulfija i Aminat meusobno ne bi razgovarale. Imala
sam osjeaj da ute o istoj temi.
Kad bi zazvonio telefon Aminat bi potrala u hodnik i zgrabila slualicu. U
prvo vrijeme Rosenbaum bi esto znao nazvati. Rekao je da su sretno stigli, govorio
o vruini i da uetvero stanuju u prostranom stanu za koji su sav namjetaj dobili od
susjeda. Kako odlaze na teajeve jezika, kako u jednoj voarnici rano ujutro sortira
kakije jer za njega nije bilo drugog posla, kako stara Rosenbaumova pobolijeva, dok
joj je suprug za razliku od nje naprosto procvao.
Daj mi malo Lenu zatraila je Aminat, a onda sam je ula kako vie u
slualicu:
Lena, ovdje je tvoja velika sestra!
Nakon toga aputala je neto to nije trebao uti nitko osim Lene.
A sad ti meni neto reci zahtijevala je Aminat, a onda je neko vrijeme
utjela. Pritom Lena jo uope nije znala govoriti, bile su joj dvije godine i bilo je
krajnje vrijeme da naui. Bit e da je Rosenbaum Leni brzo oduzimao slualicu iz
ruke, jer ti su pozivi bih veoma skupi. Aminat se vratila u svoju sobu i zatvorila
vrata. Tiina je pritiskala zidove.
Jednoga dana stiglo je Rosenbaumovo pismo na nekoliko stranica, koje je
sudei prema potanskom peatu putovalo puna dva mjeseca. Na potanskim su se
markama vidjela izokrenuta slova, a adresa je zvuala kao neki drugi svijet. U
omotnici su bile fotografije: Lena na plai, ispred kamenoga zida i sa sladoledom u
ruci.
Kako je samo narasla! ree Aminat, iako je Lena izgledala isto kao i prije
odlaska. Nosila je neobine stvari. Majicu s miem iz animiranog filma, eiri za
sunce i mokre kratke hlaice. U pozadini se vidjela prazna pjeana plaa.
Aminat je satima sjedila pred tim slikama. Za razliku od Sulfije, koja je na njih
bacila samo letimian pogled i okrenula glavu u stranu.
Pogledaj, mama ree Aminat.
Da, da, ljubavi ree Sulfija.
Mora ovo pogledati!

117
Ve jesam, ljubavi.
Sulfija nije proitala ni Rosenbaumovo dugo pismo.
Aminat je silno eljela doznati njegov sadraj, ali nije mogla odgonetnuti
neuredan rukopis, tako da sam joj ja morala itati pisma. Rosenbaum je uglavnom
nabrajao pojedine proizvode u trgovinama i njihove cijene, ali je napisao i da su
Lenine prve rijei bile na ivritu
5
i da ne mogu doekati susret s dijelom obitelji koji
nedostaje pa da ponovno budu kompletni. Na tom sam mjestu zastala i preko ruba
pisma pogledala Aminat, koja me je promatrala lagano stisnutih oiju.
Presavila sam pismo. Aminat mi ga istrgne iz ruku i ode iz sobe.

5
ivrit - suvremeni hebrejski jezik, danas u slubenoj upotrebi u Izraelu.

118
Sulfijo, tebi treba stranac
Vremena su se pogorala.
Sulfija je svoje dane provodila poput sjene, a Aminat je poela preuzimati izraz
lica svoje majke: ovjeeni kutovi usta i pogled uperen u prazno. Zapazila sam i da su
njih dvije izgubile sve potovanje prema meni. Sulfija i Aminat gledale su pristojno u
mene kad bih iznosila svoje poglede na vrijeme ili pad teaja rublje, ali lica su im
izraavala enju da napokon prestanem govoriti.
Sve se promijenilo nagore. Police u trgovinama s namirnicama poele su se
prazniti. Morale smo se namuiti da se dosita najedemo. Prije nego to bih odlazila u
kupovinu prvo bih vratila temeljito isprane boce od mlijeka i kefira i tono prebrojila
kovanice koje bih za to dobila. Od kaucije bih kupovala kruh i krumpire.
Na sreu, imala sam svoj vrt na ladanju, koji nas je u to vrijeme prehranjivao.
Moji krastavci i rajice rasli su u stakleniku. Vonja autobusom dotamo trajala je
gotovo dva sata. Radije bih naruila Kalganova da nas kolima odveze do vrta te prije
svega natrag kui, s kutijama povra i koarama punim voa u prtljaniku. Uzimala
bih Aminat sa sobom. utke bi trkarala meu gredicama, brala cijele busene vlasca i
gurala ih u usta. Trebali su joj vitamini.
Nita nismo ostavile da propadne. Sulfija bi satima stajala na ljestvama s
kantom objeenom na uetu oko vrata i brala bobice vujeg trna od kojih smo kuhale
marmeladu. Bio je to mukotrpan posao, ali bila sam sretna to se Sulfija ne ali, iako
su joj bodljikave granice znale razderati ruke a sok rasprsnutih bobica prio joj je
rane. Noima sam stajala u kuhinji, sterilizirala staklenke, punila ih rajicama,
paprikom, krastavcima i gljivama, marmeladom i kompotom, sanjajui s vremena na
vrijeme o krinji za duboko zamrzavanje.

119
Politika me nije zanimala. Prestala sam itati novine jer je u njima pisalo ono
to bi mi jo vie pokvarilo raspoloenje. Nisu mi trebale loe vijesti iz novina, sve
sam to mogla vidjeti i na svoje oi. Dok se vani raspadalo gospodarstvo, ja sam se
brinula da moja obitelj ne bude gladna. Palete punih staklenki, uredno poredanih u
dnevnom boravku i prekrivenih starim vunenim dekama davale bi mi svaki dan
iznova na znanje kako bez mene nita ne bi funkcioniralo. Ali situacija je svejedno
postajala sve tea. Kupiti eer bio je, primjerice, pravi zgoditak, a meni je trebao za
marmelade i ajnu gljivu.
Odavna smo bile navikle na kupone za namirnice; to uope nije bilo nita novo,
ba kao ni to da je na stubitu sjedio netko iz uprave zgrade, pred kojim su stanari
stajali u redu ne bi li pokupili svoje kupone koji su ih ovlaivali da kupe odreene
koliine kobasica ili eera. Teko je bilo unoviti kupone. im bih ula da se negdje
prodaje eer, smjesta bih pustila posao i potrala tamo. Kupone koje smo dobivale
Sulfija, Aminat i ja nosila sam neprestance uza se, za svaki sluaj. Kupone za
kobasice mijenjala sam sa svojim kolegicama za eer. Zakljuila sam da su vitamini
u mojim marmeladama bili bolji nego proizvodi od hrskavice, koe i papira koji su
se nazivali kobasicama, a moglo ih se takoer nabaviti samo uz mnogo sree.
U nekom sam trenutku morala sebi priznati da vie ne mogu prehranjivati
ajnu gljivu s njezinom golemom gladi za eerom. Uzela sam je u svoj vrt i bacila na
kup komposta iako me je to u dui itekako boljelo.
Ako sam u to doba neto posebno jako eljela, to je svakako bila krava. I
mlijeko je, naime, postalo prava rijetkost. U blizini nae zgrade postavljen je paviljon
s automatima za mlijeko, a ljudi su sa sobom donosili kante i prazne trolitrene
staklenke i punili ih. Ispred paviljona nastajali su redovi kroz koje bi proao vapaj
im bi automat bio izmuzen dokraja. Ali najee bi se na njemu odmah pojavila
cedulja s natpisom Danas nema mlijeka. Pitala sam se kako to da je mlijeko odjedanput
postalo tako rijetko. Pa gdje su nestala sva ona silna kravlja stada? Zar su panjaci
nae beskrajne zemlje sad svi bili opustoeni?
Jaja su bila obavijena velom iste tajne. Dugo je vremena prolo otkako sam
posljednji put pojela jaje. U naem neboderu ivjela je ena koja je u kuhinji drala
ivu koko. S vremena na vrijeme iznijela bi je van i pustila da kljuca po travnjaku.
Bila sam joj posve otvoreno zavidna.
Zgrada kole koju je polazila Aminat bila je premala za tolike uenike, a bilo je
i premalo uitelja. Njezin je razred sad imao nastavu u popodnevnoj smjeni, dakle,
od dva sata. Dolazila je kui kad bi se ve smrailo. Prijepodne je bila sama. Ako bih
se dovoljno rano vraala s posla, otila bih po Aminat u kolu. Tih su godina mnoge

120
djevojice nestajale usred bijela dana. Kasnije su ih pronalazili silovane i ubijene u
kojekakvim podrumima.
Pisma iz Tel Aviva prorijedila su se i postala kraa. Na kraju su stizale samo jo
dopisnice za roendan. elimo ti sve najbolje, optimizam i mnogo sunca, pisalo je
u laganim varijacijama na svakoj od njih. Lena je na fotografijama imala dugu kosu.
Meunarodni pozivi, koje je najavljivao poseban zvuk zvonjave, postali su posve
rijetki i kratki i uvijek bi protjecali isto. Nismo jedni drugima vie imali to rei.
Sulfija rekla sam jednog jutra tebi treba mukarac.
Ona je upravo u svojoj alici rastapala licu kave u prahu. Sad je kutija bila ve
gotovo sasvim prazna, za dva dana kave uope vie neemo imati, vjerojatno za
dulje vrijeme. Mislila sam da nisam rekla nita posebno. Ali Sulfija, mirna, runa,
mrka Sulfija, baci alicu na pod i pone vritati.
Vikala je da se nikada vie ne smijem upletati u njezin ivot, to vie to sam ga
ionako ve unitila, ovaj put definitivno, to sam joj slomila srce, otela joj voljenu
ker, oduzela obitelj, razorila budunost i vezala je uza se, ba kao i jadnu i nesretnu
Aminat.
Bilo je jasno da je Sulfija na rubu ivanog sloma. Zato nisam dopustila da
njezine rijei dopru do mene. U trenucima ludila katkada je znala govoriti grozne
stvari. Ali nisam bila zlopamtilo.
Sulfija rekla sam obzirno. Zar ne razumije da je rije o Aminat? U ovoj
zemlji ona vie nema budunost. Ona e je progutati i nee joj ispljunuti ak ni kosti.
Mora pronai stranca, Sulfija.
Sulfija sjedne na pod, tik do lokve od kave i krhotina alice, i brizne u pla.
Upravo je, naime, bila potpisala neke dokumente vezane uz rastavu braka.
Rosenbaum ju je ljubazno zamolio da to uini. Iz njezina je ponaanja zakljuio kako
nikada nije namjeravala doi za njima u Izrael, pa je odbacio svaku nadu i zaljubio se
u neku emigranticu u Tel Avivu.
Sulfija je potpisala sve i dala papire ovjeku koji se predstavio kao izaslanik i
odvjetnik obitelji Rosenbaum. Govorio je dobro ruski, ali s barunasto mekim
naglaskom, i djelovao je vidno iznenaen to sve protjee tako jednostavno i bez
problema. Na rastanku je Sulfiji i meni poljubio ruku i rekao da Rosenbaumovi ne
namjeravaju nikada vie kroiti nogom na rusko tlo.
Promotrila sam ovjeka od elave glave sve do skupo obuvenih nogu i pustila
ga da ide. Nosio je veoma skup, vidno nov vjenani prsten.

121
Komatozni Nijemac
Nisam htjela samo tako priznati poraz. Zamolila sam Boga da Sulfiji prui novu
priliku. Aminat je trebala odrasti tamo gdje se mlijeko moglo kupiti u svako doba, a
ne samo za sretnih dana. I to ne na vruini, meu samim idovima, nego, recimo, u
Europi.
Bog me je usliio bre nego to sam oekivala. Upravo u to vrijeme na Sulfijin
odjel doveden je jedan stranac upravo idealan za nju, u ranim etrdesetima, ist, u
komi Nijemac.
ula sam za to kad su Sulfija i Aminat u kuhinji uno raspravljale o stranim
jezicima. Aminat e uskoro krenuti u peti razred i morati odluiti izmeu engleskog
i njemakog jezika. Aminat je rekla da njemaki uope nije jezik jer njime ne govori
nitko iv. Sulfija se usprotivila: prije samo tri dana k njima su dovezli mukarca koji
e govoriti njemaki im bude pri svijesti. To me je zaintrigiralo.
Ima li vjenani prsten? pitala sam smjesta.
Sulfija odmahne glavom. Nijemca su onesvijetena pronali na ulici, oito ga je
netko pretukao i orobio, rekla je. Nije uza se imao lisnicu, ali bar je imao putovnicu, a
moda su mu ukrali i vjenani prsten.
Ne, ne rekla sam. Vjenani se prsten ne skida tako lako. Za to bi mu
morali odsjei prst.
Sulfija protrlja umorne sljepoonice.
A kako se zove? upitah potom.
Dieter Rossmann.
Lijepa li imena! rekoh. I ti ga njeguje? I je li ti ve to rekao?
Pa, kaem ti, majko, da nije pri svijesti.

122
Sulfija rekla sam to je tvoja posljednja ansa.
Taj komatozni Nijemac vratio je ivot u nau obitelj. Ponovno smo imale temu
za razgovor. Svakog sam dana pitala Sulfiju kako mu je. Ona bi iznervirano
odmahnula rukom, a onda je poela priati o njemu. Pacijenti su joj oduvijek
zadavali brige. Dieter je u naem gradu oito bio posve sam, nitko ga nije traio, nije
bilo jasno ak ni je li bio smjeten u kakvu hotelu ili privatno te to je uope traio
ovdje.
Kad se probudi, svakako mora biti u njegovoj blizini utuvljivala sam Sulfiji
u glavu.
Ah, majko odgovarala bi Sulfija, kao da joj upravo ta okolnost nije
priskrbila ve dvojicu mueva.
I kako je to, zapravo pitala sam kad se netko probudi iz takve kome?
Moe li odmah govoriti?
To se razlikuje od sluaja do sluaja, majko. Najee ne moe.
A moe li se odmah odrediti sjea li se taj jo vremena prije nezgode?
To ide postupno, majko. Teko ozlijeenima treba dati vremena.
A kad bi mu rekla da si ti njegova ruska zarunica, bi li ti on to povjerovao?
Molim te, ne govori takve besmislice, majko rekla je Sulfija. Nije gajila vie
nikakvo potovanje prema meni. I uvijek je bila neim zaokupljena. Bile smo navikle
na to da topla voda samo za sretnih dana tee iz vodovoda, a za ostalih smo je morali
grijati na tednjaku, pa sam mislila da nas nita vie ne moe potresti. Ali onda je
nakon dugog vremena dola prva zima u kojoj je voda iskljuivana dokraja, uvijek
na nekoliko dana, i ja sam bolno osjetila kako je to ivjeti bez mukaraca. Jo sam bila
jako slaba, pa je najee Sulfija morala prevaljivati kilometar puta do cisterne i
odatle tegliti kui dvije pune kante vode, malim koracima, pazei neprestance da ne
izgubi ni kap. Kad bi stigla kui, dugo bi trljala ruke i kria.
Kad bih joj takvoj govorila da kosu lijepo povee u punu kad ide na posao, ali
da pazi da joj jedan razigran pramen svejedno pada na elo, ili joj bar ponudila da u
joj napraviti frizuru i savjetovala da ispod kute odjene neku lijepu suknju, Sulfija vie
ne bi ni odgovarala, nego bi samo zakolutala oima.
Jedne je tmurne veeri netko pozvonio na vratima. Sulfija je odraivala
veernju smjenu, a Aminat je jo bila u koli. Kroz pijunku na vratima vidjela sam

123
okruglo, smijeno izoblieno lice i natprosjeno veliku elu. Otvorila sam irom vrata
i ugledala svojega supruga Kalganova, koji me je prije duljeg vremena bio ostavio
zbog uiteljice ruskog jezika i knjievnosti. Tijelo mu se bilo nakrivilo, najvjerojatnije
stoga to je u ruci drao putnu torbu.
Oprosti mi, Ruice rekao je.
Stala sam u stranu da ga pustim u stan. Bila sam iznenaena. Osim toga,
njegov nos izgledao je nekako vrijedan aljenja. Uao je, spustio torbu na pod,
zatvorio vrata i okrenuo se k meni.
Draga moja, vratio sam se rekao je i na moj me uas zagrlio objema rukama.
Meni je zastao dah. Mirisao je kao neoprani bolesni starac. Sve sam to odavno
bila zaboravila.
Odgurnula sam ga.
Hoe li aja? pitala sam. Odavno vie nisam imala posjete i rado bih bila
doznala to je to Kalganova toliko oneraspoloilo i pomrsilo mu raune.
Sjeo je za kuhinjski stol toliko samorazumljivo kao da jo stanuje ovdje.
Tako volim kad me posluuje, Ruice rekao je.
Vremena vie nisu tako jednostavna rekla sam prije nego to bi mu mogla
sinuti ideja da bih mu sad trebala posluiti veeru.
Prije svega za enu koja ivi sama ree Kalganov znaajno, posegne za
mojom rukom i privue je svojim usnicama.
to te je spopalo?
Kalganov nabora elo.
Bila je to kapitalna pogreka, Ruice. Ali ti si uvijek bila tako snana. Nikada
ne bih bio pomislio da e tako patiti.
to? upitala sam iziritirano.
Molim te, nikada vie nemoj takvo to pokuati, lijepa moja enice ree
Kalganov, sklizne sa stolca, priblii mi se na koljenima i spusti svoju elavu glavu na
moje krilo.
Od silna sam iznenaenja poskoila i pogodila ga koljenom u vilicu. On zajeca
i obuhvati objema rukama moje noge. inilo mi se to nekako neugodnim njegove
ruke na mojoj koi. U mojim je oima izgubio pravo da me dodiruje kad god poeli.
Poloila sam obje ruke na stol i oprezno pomaknula noge. On se bio jo vre
uhvatio za mene.
Kalganove, sjedni na stolac zamolila sam ga. Hou te gledati u lice.

124
On se vrati na stolac i pogleda me sa sjetom u oima.
Zato mi nita nisi rekla? pitao je.
O emu to govori, za Boga miloga?
Da bez mene ne eli ivjeti.
Bez tebe... ponovila sam. Ne elim ivjeti?
Sad me je pogledao pun povjerenja.
Znam sve, Ruice. Naa mi je ki sve ispriala.
Naa ki?
Sulfija. Koja druga?
Kalganov otpije gutljaj aja i naglo privue kutiju sa eerom.
Malo je gorak ree i naspe etiri liice eera. U meni je sve kipjelo bio je
to na posljednji eer, njime sam zaslaivala zobenu kau za Aminat. Zna da te
sve ovo vrijeme nisam mogao zaboraviti.
Jasno rekla sam.
Uinio sam sve to sam mogao ree Kalganov.
Znao sam da si previe ponosna, pa sam to uinio potajice.
Htjela sam pitati na to misli, ali tu mi na pamet padoe novanice koje sam
pronalazila po depovima. On je sve vrijeme imao kljueve, ulazio u moj stan i
izlazio iz njega, prekapao po mojim ladicama i ormarima, a ja to nisam bila zapazila.
Ipak, smatrala sam pretjeranim da mu sad zahvaljujem.
Nikada ti nee biti sama ree Kalganov. Dokle god ivim, ja sam s tobom.
A i nakon toga.
Nijemo sam ga pogledala.
Sad emo zauvijek ostati zajedno ree Kalganov. Ruka mu je preko stola
krenula u mojem smjeru. Sulfija mi je postavila zamku.
Te sam veeri s bocom votke pokucala na Klavdijina vrata. Klavdija je leala u
krevetu i na zaslonu svojega malog crno-bijelog televizora gledala koncert bez
zvuka. Zatvorila sam vrata i naslonila se leima na njih. Kalganov je za to vrijeme
razgovarao s Aminat o njezinim ocjenama. Ona mu je odgovarala pristojno i kratko
nije vie tono znala tko je on.
to je? upita Klavdija. Digla sam bocu uvis. Klavdiji zasvjetlucae oi.
Samo trenutak ree. Samo asak. Nikamo ne odlazi.

125
S prozorske je daske uzela dvije prazne ae za aj i stavila ih na mali stol
pokraj kreveta. Natoila sam i nazdravile smo bez rijei. Ona je smjesta strusila pola
ae. Ja sam otpila gutljaj, a i taj je bio dovoljan da mi od njega poteku suze.
On bi mi se htio vratiti! zajecala sam dok je Klavdija zduno dolijevala
votku.
O moj Boe ree. Pa odakle mu sad to?
Misli da bez njega ne mogu ivjeti.
Govno jedno ree Klavdija, dok sam joj povjeravala svoje jade. Rekoh joj da
ne znam bih li Kalganova sad prihvatila kao povratnika ili mu pokazala vrata, jer
moda muka ruka u kui ne bi ni bila tako loa u ova tmurna vremena. Ali da s
njime legnem u postelju, to mi se inilo nepodnoljivim.
Klavdija kimne puna suuti, ne miui pogled sa zaslona televizora.
Ne mogu! zaridala sam, a Klavdija odgovori:
Onda ga izbaci!
Ali on mi je uvijek davao novac, a sad moramo toliko tedjeti.
Onda ga zadri.
Zadri bocu rekla sam i napustila njezinu sobu. Otila sam do telefona,
otvorila jednu ladicu ormaria i ieprkala iz nje cedulju s telefonskim brojem
uiteljice ruskog jezika i knjievnosti, koji sam prije vie godina zapisala i otad
gotovo da ga nisam ni pogledala. Bilo je kasno, ali prema meni takoer nitko vie
nije imao obzira. Okrenula sam broj, a s druge strane linije ona se smjesta javi. Mora
da je sjedila pokraj telefona i ekala.
Ovdje je Rosalinda Ahmetovna rekoh pristojno.
Oprostite, molim vas, na kasnoj smetnji, ali moj se suprug iznenada pojavio.
Jeste li se moda posvadili?
Ona je utjela.
ujete li me? upitala sam. Moete li moda doi po njega? Ja bih rado
otila na spavanje. Uzmite taksi ja u vam nadoknaditi novac.
Ona zaklopi slualicu. Priekala sam jo deset minuta i onda otila u spavau
sobu. Kalganov je u gaama i potkoulji sjedio na rubu mojega kreveta, kao da
nikada nije bio ni otiao od mene.
Nazvala je tvoja uiteljica rekla sam. Ne moe zaspati bez tebe. Sad e
doi i odvesti te.
to? upita on.

126
Obuci se, da te ena ne eka.
to? upita on ponovno.
Kad je uiteljica pozvonila na vratima, taman sam ga bila nekako pridobila da
se ponovno odjene. Dala sam mu njegovu teku torbu i poslala ga u hodnik. Kad je
otvorio ulazna vrata, ula sam prasak zaunice i Kalganovljevo slabano jecanje.
Onda se vrata zatvorie. Izala sam na hodnik i dvaput ih zakljuala.
Sljedeeg jutra ustala sam dobro ispavana. Otila sam u kuhinju i tamo zatekla
Sulfiju kako sjedi za stolom glave sputene na prekriene ruke. Katkada bi nakon
posla znala biti toliko izmodena da bi zaspala sjedeke.
Dodirnula sam joj rame. Ona podigne glavu i pogleda me. Ruke su joj se tresle,
usnice su bile natekle i izgriene, a iz oiju joj je sukljao neki luaki sjaj.
Dieter je doao k sebi ree Sulfija.
Ispostavilo se da je Dieter Rossmann imao plave oi i da je malo natucao ruski.
Nije se sjeao nezgode, ali je znao tko je i kakav ga je neobian posao doveo u na
hladan grad.
Mora mnogo razgovarati s njim preklinjala sam Sulfiju mora mu postati
sve na svijetu, dokle god jo lei u krevetu a ti ga njeguje.
Ah, majko ree Sulfija, ali vidjelo se da me napokon slua. Prije odlaska na
posao naminkala je oi i usnice i dala mi da joj uvijaem napravim uvojke na crnoj
kosi. Tako je djelovala malo punije i gue. Po hitnom postupku prisjetila sam se
njemakih rijei koje sam bila nauila jo u koli i nastojala ih prenijeti Sulfiji. Dobar
dan; Kako ste?, Ruke uvis, Moje je ime Sulfija, a vae? i Vrlo mi je drago to
sam vas upoznala.
Naalost, nisam znala kako se kae Jeste li oenjeni ili zarueni?, ali Sulfija
mi ree da Dieter ono osnovno moe sroiti i na ruskom.
To nije bitno rekla sam ja. Ako se potrudi nauiti njegov jezik, odmah e
imati klju do njegova srca.
Ah, majko ree Sulfija, ali ne onako goropadno kao inae.
Njemaka je dobra zemlja rekla sam joj ula sam da se tamo ulice peru
amponom.
Pokuavala sam shvatiti to je Dieter zapravo traio u naem gradu. Bio je prvi
stranac za kojeg sam uope bila ula. Sulfija je rekla da je neka vrsta novinara i da
pie neku vrstu knjige.

127
Knjige o emu? pitala sam. Za strane sam novinare ve bila ula, ali malo
toga dobrog. Oni su na ilegalan nain ulazili u naa sirotita i zatvore i pisali o
deviznoj prostituciji i infekcijama HlV-om.
Dieter pie o kuhinjama, rekla je Sulfija.
O emu? pitala sam.
O nacionalnim kuhinjama odgovori Sulfija. Ve je bio proputovao Kavkaz i
taman se htio zaputiti prema uralskim selima kako bi tamo tragao za starim
receptima nae vienacionalne drave.
Receptima? pitala sam krajnje zbunjeno. Mi smo ovdje odavno svi imali iste
recepte: tjesteninu s maslacem, kobasice s kuhanim krumpirom, jemenu kau sa
starim kompotom, aj s medenjacima tvrdima kao kamen. To su bile jedine
namirnice koje su se mogle nabaviti bez veza i poznanstava.
to e mukarcu recepti? pitala sam Sulfiju. Da on nije malo na drugu
stranu?
Pie knjigu ponovi ona.
Jesi li mu ve rekla da si Tatarka?
Ona odmahne glavom.
Oh, kako si ti glupa, Sulfija. Reci mu da nas posjeti, ja u mu ispriati sve o
tatarskoj kuhinji. Reci mu da imamo stare tajne tatarske recepte koji se prenose s
koljena na koljeno.
A onda?
Sulfija rekla sam. Samo tako postupi.

128
Inozemni idiot
Trebalo je nekoliko mjeseci da Dieter bude fiziki u stanju prihvatiti moju ljubaznu
ponudu.
U to sam vrijeme imala dojam da sam ga ve dobro upoznala. Sulfija je s njime
oito bila uspostavila dobar kontakt. Katkada bih se pitala zato se njezine kolegice i
same ne zainteresiraju za takve bolesnike i ne pokuaju joj ih preoteti. Onda sam
shvatila svi su Sulfijini mukarci imali nekakve falinge. Kod Sergeja se na prvi
pogled vidjelo da je enskar, kod Mihaila da je idov. A o Dieteru se jednostavno
premalo znalo. On je bio stranac no je li bio isplativ, to se na prvi pogled nije moglo
ustanoviti. On oito nije imao nikakve veze, a ni financijski nije bio potkoen jer
inae ne bi vie mjeseci proveo na Sulfijinu odjelu, u sobi s deset kreveta, bez ikakvih
posjeta. Uza Sulfiju je pristajalo da njezin stranac ne bude luksuzna varijanta. Jer za
Dietera Rossmanna svakako je vrijedila izreka bolje ita nego nita.
Imao je plave oi, prast nos i mala usta. Svojim me je licem podsjeao na
svinju. Nosio je konatu jaknu i ispod nje grubo ispleten pulover koji je vjerojatno
bio kupio od neke stare bakice na bazaru.
Izgledao je blijedo i izgladnjelo, ali mu je trbuh svejedno bio debeo.
Kad sam mu htjela dati papue, digao je nogu i pokazao mi svoje vunene
arape koje su u svemu pristajale uz pulover. Da nije bio stranac, a na poloaj toliko
kakljiv, ja bih u tom trenutku odluila da Sulfija zapravo i bez mukarca moe
ostarjeti u miru bojem.
Izraz Dieterova lica mora da je samo tako privlaio sitne kriminalce na ulici.
Njegov smijeak govorio je: ja sam ovdje nov i nemam pojma ni o emu, molim vas,
oduzmite mi sav moj novac i poteno me mlatnite po glavi.

129
Uz osmijeh sladak poput eera, od kojeg me zaboljee kutovi usana, zamolila
sam ga da sjedne za stol.
Nije bilo posve lagano pripremiti neko dobro jelo u tim vremenima oskudice.
Pronala sam staru, vie puta duboko zamrzavanu a potom ponovno odmrzavanu
govedinu, ali nedostajali su mi maslac, jaja i kiselo vrhnje. Pokuala sam to
nadoknaditi krumpirima i kiselim krastavcima iz svoga vrta. Sjeli smo za stol i ja
sam smjesta poalila zbog uloena truda i novca.
Dieter je sjedio nasuprot Aminat i neprestance buljio u nju.
Je li i to vaa ki? pitao je na svojem smijenom ruskom.
Ne, to je njezina ki pokazala sam na Sulfiju. Moj je njemaki bio iz reenice u
reenicu sve bolji. Kako ste? pitala sam. Boli li vas jo uvijek glava?
Napunila sam Dieterov tanjur juhom od kvasa u koju sam narezala povre, to
je zapravo bilo ljetno jelo, ali za neto drugo nisam imala sastojaka. Dieter uzme svoj
ubrus, razmota ga i rairi na krilu.
Ne bulji tako rekla sam ispod glasa Aminat.
Veoma vam je slina ree mi Dieter.
Tko? upitah ja.
Ona ree Dieter i pokae licom na Aminat.
To je istina rekla sam puna ponosa.
Dieter je jeo na neobian nain. Male komadie povra nabadao je na viljuku,
putao ih da mu skliznu u usta i onda zatvarao oi. Dok je vakao, ispod sputenih
vjea pomicale su mu se one jabuice. Svi smo bili malice zbunjeni. Sulfija i ja u isti
smo mah okrenule pogled u stranu. Aminat prasne u smijeh, a ja je udarih nogom
ispod stola. Dieter proguta i otvori oi. Potom uzme au s vinom, prinese je ustima i
stane je poudno njuiti.
Vino nije pokvareno pourila sam rei. Sulfija ga je dobila na dar, ali to
dakako nisam rekla. Dieter pomakne obrve koje su poput dviju debelih gusjenica
puzale po njegovu svinjeem licu, i otpije gutljaj vina. To je izgledalo odvratno:
umjesto da proguta, on je sadraj premjetao s jednog kraja usne upljine na drugi,
kao da ga mui zubobolja pa ispire usta ljekovitom tekuinom. Nedostajalo je samo
jo da pone grgljati.
ula sam da skupljate recepte rekla sam, samo da napokon prestane jesti.
Ve sam se bojala da u se ispovraati. Sulfiji je bilo lake jer je kao medicinska sestra
bila navikla i na gore stvari.
Dieter napokon proguta vino.

130
Oh, da, oh, da ree on svojim piskutavim glasiem.
I to onda radite s njima?
On uzme kut ubrusa sa svojega krila i njime obrie mast s usnica.
Piem knjigu ree on.
A o emu, ako se smije pitati?
O receptima, samo recepti ree Dieter. Stari, izvorni recepti.
A tko e onda kuhati po tim receptima? Vaa supruga? pitala sam gubei
nadu.
Ja sam ovjek koji nije oenjen enom formulira Dieter na svojemu
zabavnom ruskom.
Onda, dakle, vaa majka?
Sauvaj Boe.
Poela me je boljeti glava. Dieter se nasmije od uha do uha.
Ja kuham ree. Ja, ja, ja.
Oh rekoh. Inozemni idiot, kao da ovdje nemamo ve posve dovoljno svojih.
Jedva sam ekala da napokon ode. Ali on ostade tvrdoglavo sjediti na svojemu
mjestu. Vjerojatno se kod nas osjeao ak i dobro. Budui da je jeo u tako malim
zalogajima i vakao tako polagano, potrajalo je cijelu vjenost dok nismo s jednog
jela mogli prijei na drugo. ekala sam da pone postavljati pitanja o pojedinim
jelima, ali on to nije inio. Moje delicije, nastale iz puke nude, jeo je kao
prekjueranju krumpirovu kau. Ali i ja sam to da se pred njim ne moram
opravdavati doivjela kao prilino olakanje. Pokuala sam se prisjetiti jela
Kalganovljeve obitelji s ladanja, ali to sigurno nije bilo ono za to bi se Nijemac
mogao zanimati. A da dobijem sastojke za ta jela, morala bih biti arobnjak. Odluila
sam da u, zatreba li, jednostavno lagati, izmiljati recepte i tvrditi da se takvi u
mojoj obitelji ve naratajima prenose s koljena na koljeno. Ali bila sam sretna i to to
mogu odgaati.
Izmeu glavnog jela i deserta Dieter iznenada zamoli Aminat da mu pokae
svoju sobu. Ja sam je utipnula ispod stola. Zajedno su nestali, a ja sam sa Sulfijom
pokupila prljave tanjure sa stola i izvadila iste. Ponovno smo prostrle stol. Donijela
sam desert koji sam izmislila sama, neku vrstu hladnog kolaa od razmrvljenih
keksa, margarina i jabuka.
Onda sam otila do djeje sobe, zastala pokraj odkrinutih vrata i stala
oslukivati. Dieter se igrao igrakama moje unuke. Na malom stoliu prostro je stol

131
i postavio oko njega tri lutke i jednog medvjedia. Pritom je Aminat odavna bila
prerasla lutke, ali je prihvatila igru da ne oneraspoloi gosta.
I to e oni sad jesti? upita Aminat. Iz njezina sam glasa ula koliko joj sve
to ide na ivce. Ali ona se hrabro borila da pobolja nae ivotne uvjete.
Kistibij
6
ree Dieter. Jede to rado?
Ne znam to je to ree Aminat.
Bele
7
?
Nemam pojma.
Katik
8
?
O emu vi to govorite?
Aminat se nije razumjela u tatarsku kuhinju, a ja sam je propustila pripremiti
za takva neobina pitanja. Postala je sovjetska djevojica, kako je Kalganov to
oduvijek elio. Nije znala to bi sa svim tim silnim rijeima i nije skrivala svoje
neznanje.
Hoe li mi dati pusu? upita Dieter.
Samo ako se oenite mojom mamom ree Aminat.
Nisam rekla Sulfiji da sam potajice prislukivala njihov razgovor. Morala sam
prvo razmisliti o svemu. Sad sam ipak znala da u do cilja stii mnogo bre nego to
sam planirala i da vie nije bilo vano nosi li Sulfija kratku haljinu i mreaste arape.
Svoje spoznaje zadrala sam za sebe, htjela sam priekati dok u rukama ne budemo
drali crvene putovnice.
Sulfija je sa aljenjem gledala za Dieterom nakon to je ovaj svoje noge u
debelim vunenim arapama gurnuo u cipele i eprtljavo ih zavezao. Od vezica je
radio mane i omatao ih na nikad vien, veoma inozeman nain jednu oko druge.
Ja, Aminat i Sulfija stajale smo poredane ispred njega, promatrale ga i ekale da
zavri. To, meutim, nije nimalo remetilo njegov mir. Povukao je jedan ve svezan
vor i ponovno raspetljao itavu konstrukciju. Aminat je uzdisala i poskakivala s
noge na nogu. Sulfija je poela micati prstima. Ne bi joj trebalo mnogo da se pred
Dieterom spusti na koljena i obavi tu zadau umjesto njega.

6
kistibij - piroka od beskvasnog tijesta
7
bele - pita s nadjevom od krumpira, mesa, luka i raznih zaina
8
katik - ukiseljeno mlijeko

132
Kad su se za njim zatvorila vrata, pogledala sam svoju obitelj. Aminat je
izobliila lice, kao i svaki put kad bi se morala pribrati. Doista je bila izvela udo
samosvladavanja. Sulfijino je lice izgledalo alosno i nekako sanjarski. Sa strane sam
pogledala odraz vlastita lica u zrcalu. Bio je to izraz ljutite odlunosti.
I to sad? pitala je Sulfija i pognute se glave zaputila u kuhinju. Krenula
sam za njom. Odvrnula je vodu, ali vode u cijevima nije bilo. Bile smo spremne,
imale smo zalihu u kantama i u kadi. Napunila sam vodom na veliki lonac i stavila
ga na tednjak kako bismo vodu kad zakuha upotrijebili za pranje posua.
Uskoro emo ga vidjeti ponovno rekla sam.
Misli? upita Sulfija i pogleda me kao da polazi od toga da ja znam sve na
ovome svijetu. Za razliku od Aminat, oito je napokon dola u godine u kojima
ovjek poinje cijeniti majinsku mudrost.
Brzo e ti taj opet doi, keri moja rekla sam. Zar nisi zapazila pa on te je
gutao oima. Takvih ena kakva si ti u Njemakoj nema.
Ali jedva da me je uope pogledao stidljivo se usprotivi Sulfija.
To je zbog srameljivosti rekla sam. Glavu gore, keri. Ako se sve budemo
postavile kako treba, uskoro emo biti u Njemakoj.

133
Za bolji ivot
Sulfija mi je vjerovala. Doista je bila glupa, bila je to rado i htjela je ostati takva. Ona
je vjerovala u dobro, a uz mnogo, mnogo mate Dieterovi redoviti posjeti mogli su se
tumaiti i kao zanimanje za nju, Sulfiju, kao izrazi zahvalnosti za bolniku njegu, kao
naklonost cijeloj obitelji ili interes za moje marmelade. S marmeladama mogla sam
skupljati bodove. U Njemakoj, rekao je Dieter, te se marmelade kuhaju sa eerom
za eliranje, posve kratko, a na kraju ispada razmuena kisela masa. Ja sam,
naprotiv, gulila jabuke i rezala ih na komade, prelijevala ih eernim sirupom i
putala da dugo stoje, pa bih tek onda sve to zakuhala, ostavila da se ohladi i satima
stoji, i to sve tri puta uzastopce. Komadii jabuke bili su prozirni i lijepi, sunce bi
prosijavalo kroz njih, a na jezik bi isputali aromu ljeta.
Marmeladu smo jeli uz aj, jer inae nismo imali nieg slatkog u kui. Nakon
jednog razgovora o kuharskom umijeu Dieter je kao sluajno ustao i otiao k
Aminat u sobu. Rekao je da s djetetom moe posebno dobro govoriti ruski, da na taj
nain ui posve drukije, i to najradije od Aminat. I da ima tako lijep glas, da je
veoma rado slua, ali da ona uvijek prestane pjevati kad to zapazi. injenica da je
Aminat mrzila njegove posjete mogla je promaknuti samo slijepoj osobi kakva je
Sulfija.
Razgovarala sam s Aminat o tome kako su vremena teka. Da smo sve morale
stisnuti zube i biti ljubazne i prema ljudima koje smo zapravo smatrale neugodnima,
jer bismo tada moda mogle imati bolji ivot.
Aminat me je sluala, a da me pritom nijednom nije pogledala. Jo se nismo
uspjele ponovno zbliiti. Svejedno sam raunala da e biti pristojna. Kad sam
odlazila u etnju s Aminat, zgodimice bismo ile zaobilaznim putem kroz cigansko
selo, nekoliko ulica nazadnosti usred naega grada. Ondje su se igrala prljava

134
crnokosa djeca koja su zimi preko svojih poderanih jakni nosila vie slojeva vunenih
krpa. Vikala su iz promuklih grla na nama nerazumljivu jeziku i gaala prolaznike
kamenjem. Znala sam da Aminat iz meni krajnje nejasnih razloga polazi od toga da
su ta ciganska djeca Tatari i da su stoga sva u srodstvu s nama. To mi je pomoglo u
mojoj argumentaciji. Ako se Aminat bude ponaala dobro, ii emo u Njemaku.
Ako ne, onda emo, uvjeravala sam je, zavriti u ciganskom selu.
Aminat se u Dieterovu drutvu nasmijeila prvi i posljednji put kad je objavio
da e za tri dana odletjeti kui.
Zar ve? upitala sam ga kolebajui se izmeu olakanja i razoaranja.
ekale smo da jo neto kae. Ali nita se nije dogodilo. Svakoj od nas pruio je
ruku kao da smo na dravnom primanju. Pogledala sam njegovu ispruenu ruku,
uhvatila ga za aku, privukla k sebi i poljubila ga tri puta u obraz. Bolje bi bilo da je
to uinila Aminat. Ali bojala sam se da bi mu se pritom mogla ispovraati po
hlaama.
Kad je Dieter otiao, Aminat je trkarala gore-dolje po hodniku i pjevala:
Strani upak je otiao, hura! Napokon je strani upak otiao, hura!
Sulfija bez rijei ode u svoju sobu i legne u krevet.
Vratit e se on uskoro uvjeravala sam je, ali sam i sama sumnjala u istinitost
svojih rijei. ivot me je odve esto znao udariti nogom u stranjicu i ja vie nisam
bila sigurna.

135
Tri ili nula
Kad je dva tjedna kasnije zazvonio telefon sve tri smo se prepale. Odavno vie nismo
ule nikakve vijesti iz Izraela, a zvuk zvonjave najavljivao je meunarodni poziv.
Sulfija strgne slualicu sa stalka.
Dok je u slualici neto krijetalo, Sulfijino je lice polako poprimalo izdajniku
crvenu boju. Sluala je naborana ela, nita nije razumjela, a od napora je dobivala
sve vie mrlja. Uzela sam joj slualicu iz ruke.
Bio je to Dieter, iako sam mu jedva prepoznala glas. Prvo, govorio je brzo i
piskutavo. Drugo, nije mi bilo jasno ak ni o kojem je jeziku rije.
Onda sam razumjela jednu jedinu rije, ali bila je veoma vana: poziv.
Poziv, da rekla sam. Za nas tri. Za Rosalindu, Sulfiju i Aminat.
U slualici zavlada mrtva tiina.
Tri ili nula priopila sam zanijemjelom Dieteru.
Poto sam zaklopila slualicu okrenula sam se Sulfiji koja je pritiskala dlanove
o uarene obraze.
Vidi li? rekla sam. Poziva nas u Njemaku.
Sulfijine su se oi naglo poveale.
Kada?
Uskoro rekla sam, ali nisam se osjeala previe radosno. Pred nama je bio
dug put i sve mi se to nekako inilo naporno poput bubrena kamenca.

136
Da malo ubrzam Dietera, trebala mi je lijepa fotografija Aminat. Pozvonila sam
susjedu za kojeg sam znala da zarauje novac prodajom fotografija ena. Morala
sam zvoniti dugo. Kad je otvorio vrata, imao je na sebi samo gae.
to hoe? upita on i odmjeri me svojim otvorenim okom. Drugo je jo bilo
zatvoreno.
Fotografije rekla sam. On me je pustio u hodnik i nestao za jednima od
mnogobrojnih vrata. Zidovi su bili bijeli, nisu bili tapecirani i posvuda su visjele
crno-bijele fotografije golih ena.
Sve si te fotografije napravio sam? pitala sam ga kad se ponovno pojavio. U
ruci je drao otvoren tetrapak mlijeka. Bijeli mu se potoi cijedio niz bradu.
Pogledala sam ga i zagrcnula se. Najradije bih ga bila pitala odakle mu mlijeko.
Kad mi je rekao cijenu za fotografije, zamolila sam ga da se okani ale: stvar
je bila krajnje ozbiljna.
Onda ih napravi sama ree mi susjed. Ja zalupih vratima.
Znala sam gotovo sve. Osim kako se rade fotografije. Nisam imala ak ni
fotografski aparat. Kroz maglu sam se prisjetila kako se Kalganov prije mnogo
godina zatvorio u kupaonici s crvenom svjetiljkom i uranjao fotografski papir u male
posude i kako su se na njemu potom polagano poeli pojavljivati obrisi lica. Ali
nisam vjerovala da bi Kalganov mogao napraviti lijepe fotografije.
Otila sam do fotografskog ateljea iza ugla i prostudirala slike u vitrini. Svi su
mukarci izgledali kao masovni ubojice, a sva su djeca kiljila. A Aminat nije bila ak
ni fotogenina.
Kod kue sam otvorila ormar s odjeom. Imala sam dva krznena kaputa, jedan
stari i jedan noviji, koji mi je darovao jedan od mojih udvaraa dok sam ih jo imala.
Zadnji sam put odjenula taj kaput jo davno. U posljednje ga vrijeme nisam vie
nosila. Razbojstava je u meuvremenu bilo i usred bijela dana, samo su se
samoubojice usuivali izlaziti na ulicu u tako vrijednim stvarima.
Pogladila sam krzno, bilo je hladno i njeno i milovalo je moje ruke ispucale od
pranja posua. Onda sam kaput ugurala u crnu sportsku torbu.
itavim putem do komisiona srce mi je kucalo kao ludo. Trudila sam se
izgledati to siromanije, da nikakav ulini razbojnik ne posumnja kako bih u torbi
mogla nositi takvo blago. Kad sam stigla, odahnula sam s olakanjem. Prodavaica
nije htjela otii sa mnom i s mojim kaputom u stranju prostoriju, pa sam ga izvadila
usred prodajnog prostora i rekla da novac elim odmah, jer ne mogu ekati da netko

137
kupi kaput pa da tek onda dobijem svoj dio provizije. Bilo je posve jasno da kaput
nee dugo stajati u trgovini.
Prodavaica pomalo zgaeno pogleda taj divan komad odjee. Nisam se dala
zbuniti. Priekala sam da ena opipa krzno, okrene ga i upne poneku dlaicu.
Gledala me je sve skeptinije, a onda ispalila polovicu iznosa koji sam u najgorem
sluaju oekivala.
Ne rekla sam jer sam znala sve te podle trikove. Pitajte svoju
pretpostavljenu ili u otii u drugu trgovinu.
Prodavaica slegne ramenima, nestane i vrati se u drutvu druge ene, koja joj
je sliila kao jaje jajetu. Druga me ena i ne pogleda. Smjesta je poela palcemi
kaiprstom upkati krzno. Imala sam osjeaj da time mojem kaputu nanosi bol. Dvije
mi ene predloie potom jo nii iznos.
Ali ekajte malo rekla sam. Vaa kolegica...
Pogled iz hladnih, gotovo bezbojnih oiju naglo me uutka. Shvatila sam: za
svaku izgovorenu rije odbit e mi pet rubalja.
Moete ga uzeti rekla sam i gledala kako moj kaput odvlae u stranju
prostoriju i vraaju se sa svenjem pohabanih novanica. Moj je ivot postao
siromaniji za jednu dragocjenost.

138
Dobra djevojica
Aminat je disciplinirano utjela dok sam joj prala kosu posljednjim ostacima
inozemnog ampona, suila je i pravila joj uvojke. Nisam htjela tirkane mane i
druge vulgarne stvari, ali sam zato prisilila Aminat da odjene haljinu koju sam joj
saila za predzadnju proslavu Nove godine. Tada sam htjela da Aminat u kolskoj
predstavi igra ulogu Snjeguljice, glavnu ulogu koju je eljela svaka normalna
djevojica. Uiteljicu sam obilno darovala novcem i okoladom i saila tu haljinu,
bijelo-plavi san od svile i ipke, koja je, dodue, ostala nenoena: Aminat je odbijala
odjenuti haljinu i preuzeti ulogu. Nakon viednevne svae morala sam darove
otpisati kao beskorisnu investiciju.
Sad je Aminat bila tiha i posluna kao to prilii dobroj djevojici. Haljina joj je
bila premala. Nabrala sam joj ovratnik i rukave i drapirala djevojiinu crnu, nakon
dugog rada ipak valovitu kosu iznad ramena. Djelovala je sitno i krhko, bitno mlae
nego to je uistinu bila, samo joj je izraz lica kvario dojam.
Mora izgledati ljubaznije rekla sam poto sam je smjestila na visok stolac u
susjedovu stanu.
Fotograf je stajao kraj prozora, puio i tresao pepeo cigarete po glavama
prolaznika. Rekao je da nema smisla uzimati fotografski aparat u ruke sve dok
Aminat ne prestane buljiti kao krokodil.
Mrzim djecu rekao je, a ja se nisam mogla suzdrati da jedan pramen
Aminatine kose ne omotam oko prsta i naglo ga povuem.
Tako i ti rastee moje ivce prosiktala sam dok su se Aminat od bola i
bijesa oi punile suzama. U tom se trenutku susjed okrene, izdere se na mene neka se
maknem u stranu, uzme fotografski aparat i stavi ga sebi pred lice.

139
kljocao je dobrih sat vremena, nekoliko je puta promijenio film, okretao
objektiv, iskuavao kadar sprijeda i sa strane. Svako malo pritrala bih i zabadala
Aminat kaiprst meu lopatice da sjedi uspravno ili joj popravljala frizuru. Kad je
bilo gotovo, Aminat sie sa stolca i poee se po glavi. elo joj se osulo grakama
znoja. Uvojci su joj bili slijepljeni, a u pretijesnoj haljinici izgledala je, priznajem,
prilino smijeno.
Nisam oekivala nita dobro kad je susjed pokucao na vrata naega stana i
mrzovoljno mi objavio da su fotografije gotove. Otila sam s njime preko stubita i
poela se u sebi pripremati za cjenkanje. Kad sam bacila prvi pogled na
pravokutnike naslagane na kuhinjskom stolu pomislila sam da je na fotografijama
netko drugi. Te su slike prikazivale anela, jo veoma mladog, s bezdanom tugom u
dubokim crnim oima, s kosom koju kao da je pomrsio lagani ljetni povjetarac. Tek
kad sam se sagnula dublje nad stol da promotrim anelove nebeske halje shvatila
sam da je rije o Aminat.
Uzela sam u ruke jednu od fotografija. To je jednostavno bila arolija.
Djevojiino inae tako prkosno, uglato lice zrailo je nepatvorenom melankolijom.
Pogodilo me je ravno u srce. Djelovalo je poput ideala ljepote i nukalo ovjeka da
smjesta poeli uiniti dobro djelo. Bez oklijevanja sam izvukla omotnicu s
novanicama koje sam dobila za krzneni kaput i gurnula je preko stola.
Hvala, majstore rekla sam.
Aminat sam rekla da za Dietera naslika sliku. Donijela mi je bijeli list papira s
ogoljelim drvetom u sredini. Izderala sam se na nju da se malo vie potrudi. Onda
mi je sinula sjajna zamisao: u jednoj staroj enciklopediji pronala sam sliku Tatarke u
narodnoj nonji i tutnula tu debelu knjigu pred Aminat.
Pa tko takav hoda po svijetu? upita Aminat.
Tvoji preci rekla sam.
Aminat se sagne nad otvorene stranice i prijee prstom preko arenih figura,
kosih eira, vrsto svezanih haljina. U enciklopediji su bili prikazani bezbrojni
narodi Sovjetskog Saveza u njihovim narodnim nonjama.
Jesu li to pravi ljudi? upita Aminat.
Nacrtaj sebe u takvoj nonji rekla sam.

140
Protivno mojim oekivanjima, Aminat je taj zadatak zabavljao. Nonju je
precrtala veoma precizno i obojila drvenim bojicama. Iznad ovratnika nacrtala je lice
crvenih obraza, tamnih kosih oiju i crne kose povezane u dvije pletenice.
Napii ispod toga svoje ime rekla sam. A gore napii: za Dietera. ekaj,
neka bude na njemakom, pokazat u ti kako se to pie.
Stavila sam sliku u omotnicu i dodala jednu jedinu fotografiju. Nikomu ih
nisam pokazala, nego sam ih smjesta sakrila ispod hrpe rublja u ormaru. Bilo mi je
posve jasno. Te su slike bile kao droga i trebalo ih je dozirati oprezno.
Na omotnicu sam napisala Dieterovu adresu i odnijela je na potu.
Potrajalo je dva tjedna dok nije ponovno zazvonio telefon. Moja je omotnica
bila stigla. Dieter je zvuao veoma zbunjeno. Zamolio me je da Aminat izrazim
njegovu zahvalnost za naslikanu sliku. Obeala sam da u to uiniti. Saekala sam da
kae neto o fotografiji, ali Dieter je nije spominjao. Sve je, dakle, shvatio kako treba.
Poziv ponovila sam na svojem besprijekornom kolskom njemakom.
Poziv za troje.
Mjesec dana kasnije nazvao nas je neki nepoznat mukarac i rekao da nam je
Dieter po njemu poslao neki paketi. Ja sam otila po njega. Bila je to prelijepa
plastina vreica na kojoj je bila otisnuta fotografija pravih crvenih jagoda. Kad sam
se vratila kui pozvala sam Aminat i Sulfiju k sebi i istresla sadraj vreice na
kuhinjski stol. Ispala je velika smea omotnica u kojoj sam pronala poziv i uz to tri
ploe okolade, paketi ljenjaka, paketi guma za vakanje s okusom peperminta,
dva valjia s mrviastim tabletama koje su mirisale nekako vono (okretali smo ih
amo-tamo dok sa strane nismo uspjele proitati rije vitamini), kutiju mlijeka u
prahu i jedan veliki bijeli paket ukraen ruiastim trenjinim cvjetovima i
nasmijanim enskim licem. Njemaka rije higijenski uloci za dame sugerirala mi
je da bi unutra mogao biti sanitetski materijal.
Pogledaj samo kako lijepo stranci pakiraju ak i te medicinske stvari rekla
sam Sulfiji.
Njih su dvije bile toliko zaokupljene svim tim prekrasnim stvarima da su
previdjele ono najvanije: malu bijelu papirnatu omotnicu s njemakim
novanicama.
Razmislite dobro to ete ponijeti sa sobom rekla sam. Letimo u
Njemaku.

141
Ali potrajalo je jo nekoliko mjeseci i stajalo nas brda novca dok nismo skupile
sve to nam je bilo potrebno. Odvezla sam se u Moskvu, dvadeset i sedam sati
vlakom, i spala s nogu ekajui u redu ispred njemakog veleposlanstva. Prije nego
to smo dobile vize i avionske karte morala sam prikupiti hrpu potvrda: da nijedna
od nas nije duevno poremeena, da nema nikakve zarazne bolesti i nikada nije bila
na odsluenju zatvorske kazne. Trala sam od slube do slube, uvijek sa zalihom
sitnih novanica u torbici.
Posljednji novac koji smo imale potroila sam na suvenire. Telefonirala sam
prijateljima i znancima i skupljala stvari kojima bi se, kako sam pretpostavljala,
svatko u Njemakoj trebao obradovati: oslikane drvene lice svih veliina, ruske
knezove od lijevana eljeza, znake s lijepim motivima iz animiranih filmova.
Napunile smo dva velika kovega i omotale ih konopcem za suenje rublja da
se ne raspuknu. Prolo je gotovo petnaest godina otkako su se ti kovezi posljednji
put upotrebljavali. Tada smo bile otputovale na Crno more.
Bila sam malo uznemirena i prije svega veoma umorna. Kalganov nas je
odvezao na aerodrom. Kroz prozor automobila gledala sam u kiu, ne osjeajui
elju da se ikada vratim.
Kalganov je, duboko oaloen, nosio nae kovege. Sulfija mu je htjela
pomoi, ali se ipak obuzdala.
Donijet emo ti neto rekla sam da ga oraspoloim.
Ne treba, Ruice ree on. Poljubio me je, s mukom se sagnuo do Aminat, a
onda uzeo u naruje uplakanu Sulfiju. Ila mi je na ivce, pa sam joj rekla da netko
poput nje nije zasluio putovati dalje od susjednog dijela grada.
Osjeala sam se prazno i iscrpljeno i pokuavala razvedriti zamiljajui zimske
izme prvo to sam sebi u Njemakoj nakanila kupiti.

142
Zemlja koja nas nije pobijedila
Sulfija i Aminat nikada prije nisu letjele, a i ja sam to iskustvo posljednji put
doivjela prije trideset godina. Bile smo uzbuene kao mala djeca, bar Sulfija i ja. Sve
nam je djelovalo arobno, prije svega stjuardese i pojasevi za vezanje.
Gledaj, gledaj vikala je Sulfija sve vrijeme. Pokazivala je na okrugli prozor,
kroz koji se uvijek vidjelo jedno te isto: oblaci, bijeli poput eerne vate. Aminat je
utjela i stisnutih oiju gledala preda se. Njezin maak Parazit iskoristio je strku oko
spremanja kovega da se neopazice iulja iz stana i nije se vratio do polaska. Oito je
ivotinja bila inteligentnija nego to sam mislila.
Spustile smo se u Moskvu. Do nastavka leta morale smo ekati dan i pol.
ula sam da je u Moskvi, u Ulici Maksima Gorkog, bio otvoren novi restoran,
ispred kojeg su uvijek stajali golemi redovi. Odvezle smo se onamo podzemnom
eljeznicom i bila je istina: tko bi stajao na elu reda ne bi mu mogao vidjeti kraj. I mi
smo, dakako, stale u red. Izmjenjivala sam se sa Sulfijom: jedna je drala poloaj,
druga je svoje bolne noge odmarala na klupi u sunanom perivoju. Tri i pol sata
kasnije stigle smo do cilja. Prouavale smo arene slike jela koje su uveane visjele na
zidovima, izgovarale imena koja nikada prije nismo ule. Naruile smo tanko
narezane hrskave krumpirie, meso u nevjerojatno bijelom pecivu te vrele torbice od
tijesta punjene nadjevima od jabuka i umskog voa. Sve je bilo rafinirano umotano
u papir i povrh toga jo stavljeno u male kartonske kutije.
Ovo je veoma dobar restoran rekla sam Sulfiji.
Za jednim visokim stolom izvukle smo jelo iz ambalae. U najkraem su roku
sve kutije bile prazne. Dvije sam spremila u torbu, izgledale su veoma praktino.
Dok smo odlazile iz restorana, morale smo proi pokraj ene koja je rekla: Hvala na
posjetu i dovienja!

143
Sulfija se od zbunjenosti zaletjela u zid, a ak ni meni na pamet nije padao
nikakav primjeren odgovor.
Kad smo prole nekoliko metara, okrenula sam se i pogledala dugaak red
onih koji su jo ekali da ih se pusti u taj hram uitka. Imala sam osjeaj da smo
upravo prvi put okusile Zapad.
Iz Moskve smo odletjele u Frankfurt na Majni. Nije vie bilo tako uzbudljivo.
Aminat je tiho gledala kroz okrugli prozor. Bila je umorna, u Moskvi smo mnogo
pjeaile i nju je sve vrijeme bolio trbuh.
U Frankfurtu je zrak bio topliji nego u nas. Pomaknula sam kazaljke na runom
satu.
Sad ivimo prema njemakom vremenu rekla sam.
Nae kovege putem nitko nije ukrao. Prije pregleda putovnica srce mi je
lupalo toliko jako da sam se bojala kako e mi iskoiti iz grudi. Bojala sam se da s
naim putovnicama ili vizama neto nije u redu.
Mladi u elegantnoj uniformi otvorio je moju putovnicu. Ruke su mu bile lijepe
i njegovane kao u ene. Promotrio je holografsku vizu, jo malo listao, pogledao
moju fotografiju, a onda mene. Osjetila sam kako mi se osmijeh zamrznuo na licu.
Zatreptao je, zatvorio putovnicu i vratio mi je. Zgrabila sam je, uhvatila Sulfiju za
lakat (njezina putovnica graniara je zanimala bitno manje), slobodnom rukom
dohvatila Aminat, pa smo tako protrale jo nekoliko metara i napokon stigle u
Njemaku.
Gotovo da nisam mogla povjerovati: bile smo u inozemstvu, sve tri, i to ne u
bilo kakvom inozemstvu, nego u Njemakoj. U zemlji koja nas nije pobijedila.
Ponosila sam se sobom. Aminat je tek navrila dvanaestu a ve je prela jednu
dravnu granicu, uinivi time neto o emu sam dotad samo itala u knjigama.
Sve je bilo veoma isto. Nae su se cipele zrcalile u ulatenom podu.
Sa svojim kovezima potrale smo prema Dieteru.
Prvo ga uope nisam bila prepoznala. Sulfija ga je vidjela prva i pokazala
prstom prema njemu od te geste u meuvremenu sam bila odviknula ak i Aminat.
Njegovo je lice postalo bucmastije. Kosa mu je bila kratka i koa je ruiasto
prosijavala kroz nju. Trbuh mu se objesio iznad pojasa.
Dobar dan! viknu Sulfija na njemakom, pa potri prema njemu i baci mu se
oko vrata.

144
Aminat i ja promatrale smo kako je Dieter tapa po leima i pokuava je
nekako otresti sa sebe.
Nije mu palo na pamet da nam pomogne nositi kovege. Trkarao je pokraj nas
i pokretima ruke pokazivao nam put. Tu i tamo pokuavao bi uhvatiti Aminat za
ruku, to, meutim, nije uspijevao.
Njemaka se pokazala zelenom i pustom. Dugo smo se vozili automobilom.
Napustili smo brzu cestu i sada se vozili lokalnim cestama, koje su bile ue i manje i
prolazile pokraj breuljaka i uma.
Ovdje ree Dieter, kad smo se zaustavili ispred viekatne sive zgrade.
Dieteru oito nije pripadala itava zgrada, nego samo jedan stan na prvome
katu. Uli smo unutra i kad sam se osvrnula oko sebe prvo to mi je zapelo za oko
bili su kosi zidovi. Izgledali su kao da e nam se svaki as sruiti na glavu. Odloila
sam koveg i obila unutranjost stana. Bilo je teko rei gdje prestaje jedna soba a
zapoinje sljedea. Nije bilo vrata.
Prola sam ispod jednog luka i nala se nasred kuhinje. Sve je bilo golo.
Nikakvi sagovi i samo malo namjetaja. inilo se kao da se u stan tek uselilo i da
sanduci sa stvarima jo nisu raspremljeni. Pitala sam se kako da ovdje ivimo. Ali
sve je bilo veoma isto. Dieter nam je pokazao prostoriju u kojoj su stajali stol s
pravim raunalom, jedan kau i pokraj njega zrani madrac.
Odmah smo shvatile da smo tu trebale spavati.
Dvije osobe ree Dieter. A Aminat ovdje.
Pokazao je rukom prema unutranjosti stana.
to kae? upita Aminat napeto.
Nitko joj nije odgovorio.

145
Njemu je nedostajala ena
Vae prvo jelo na Zapadu trebali bi biti hamburgeri rekao je Dieter. Sjeli smo za
stol bijeli tanjuri, siv jedai pribor, papirnati ubrusi s cvjetnim uzorkom i ugledah
tanjur s kosanim odreskom, pa jo jedan s prerezanim pecivom, krikama rajice i
krastavaca, listovima salate i bocom neega to smo prethodnoga dana upoznale u
McDonaldsu: keap. Izgledalo je kao da Dieter nije mogao izai nakraj s kuhanjem.
Njemu je oito nedostajala ena.
Vidjela sam kako je Dieter uzeo pecivo, rasklopio ga, poloio unutra kosani
odrezak i poprskao ga keapom, potom na njega natrpao sirovo povre i ponovno ga
zaklopio. I taj ovjek imao je zamjerke mojem izvanrednom jelu! Prinio je
monstruma ustima razjapivi ih toliko da su se mogle vidjeti njegove zlatne krune i
onda je odgrizao komad. Salata zapucketa izmeu zubi, a sok od rajice sve nas
poprska po licima.
Izmijenila sam pogled sa Sulfijom, a onda kimnula Aminat. Sve smo istodobno
uzele po pecivo i rasklopile ga. Pokuavale smo oponaati Dietera, zagrabile rukama
u tanjur, naslagale povre i zalile ga keapom. Aminat nije mogla otvoriti usta
dovoljno jako da odgrize komad, pa je ponovno rasklopila svoje pecivo.
Nakon nekog vremena, koje nam se inilo primjerenim, rekle smo hvala.
Svaka od nas imala je jo ostatke na svojem tanjuru, samo smo peciva pojele jer smo
bile veoma gladne.
Dieter je poeo raspremati stol. Kimnula sam Sulfiji i ona mu priskoi upomo.
To ga je oito iritiralo. Sulfija je ve bila svezala kuhinjsku pregau jer je htjela oprati
posue. Prerano. Dieter joj pokua skinuti pregau. Dodirnuli su se tijelima.
Naposljetku Sulfija ponovno sjedne, a Dieter stavi na stol nov, velik tanjur koji je u
Aminat napokon izazvao osmijeh.

146
Na tom je tanjuru bilo vie slatkia nego to ih je ona vidjela u cijelom svom
ivotu. Male ploe okolade umotane u arene papire, etvrtaste i okrugle u zlatnoj
foliji, male kutijice jednu od njih Aminat je smjesta otvorila i ispale su arene
tablete, koje su takoer bile od okolade dugake okoladne ipke punjene gustom,
slatkom kremom, ljenjaci u okoladi i groice u okoladi, ak i jabuke u okoladi,
keksi s okoladom i bez nje, udesne elirane slastice, bomboni, vafli...
Aminat se nije ponaala pristojno. A i bila je veoma gladna nakon tog
nejestivog obroka. Posegnula je objema rukama. Sjedile smo kao skamenjene dok je
ona trpala slatkie u usta to je mogue hitrije, oajavajui to ih nee uspjeti kuati
sve odjedanput.
Polako, polako aptala sam, ali Aminat me nije sluala.
I? Je li to dobro? upita Dieter na ruskom.
Ona ga pogleda punih usta i zamrljane brade pa nevoljko kimne glavom.
Objasnila sam Dieteru da Aminat prvo vrijeme nee spavati na kauu u
dnevnom boravku, nego sa mnom u maloj sobi. U dnevnoj e sobi spavati Sulfija.
Objasnila sam mu da vie nije gospodar u svojem domu. Raspodjela mjesta za
spavanje bila je moja zadaa.
Aminat je pala na zrani madrac koliko je duga i iroka. Bila je toliko umorna
da nije uspjela ak ni oprati zube. Uz Sulfijinu pomo svukla sam je i pokrila dok je
Dieter stajao na vratima i promatrao nas.
Za razliku od Aminat, dugo nisam mogla zaspati. Tek to sam napokon uspjela
zadrijemati zaula sam neki stravian zvuk. Aminat je kleala na madracu i
povraala posvuda oko sebe. Bile su to koliine koje nisam smatrala moguima. Dok
sam jo razmiljala nalazim li se ja to moda ipak usred none more, Sulfija je ve
bila provirila u sobu i munjevito reagirala. Uhvatila je Aminat za glavu i drala je
iznad naih kovega, iji je sadraj brzo istresla u jedan kut.
Minutu potom sve je prolo, Aminat se sklupala na madracu i jednostavno
nastavila spavati. Pritom je tiho stenjala. Sulfija i ja utke smo se pogledale, a onda
smo bacile pogled oko sebe. Nered je bio katastrofalan.
Zatvori vrata rekla sam i onda smo se bacile na posao.
Jasno da nismo uspjele sakriti pred Dieterom taj nemili dogaaj. Miris je bio
previe grozan iako smo smjesta bile irom otvorile prozor. Sve to je Aminat

147
ispovraala pokupile smo Sulfijinim sivim majicama jer nismo znale gdje Dieter dri
krpe za ienje. Vie puta oduljala sam se kroz hodnik u kupaonicu, jedanput da
uzmem rolu toaletnog papira i njime izribam pod i zidove, a onda da upotrijebljeni
papir bacim u zahodsku koljku i pustim vodu. Naalost, Dieter je upravo u tom
trenutku izaao iz sobe.
Aminat bolesna objasnila sam Dieteru i jo jednom pritisnula dugme na
vodokotliu. Dieter se priblii i baci pogled u koljku. Imao je to i vidjeti. Vrtlog
oneienih komadia papira. Razina vode bila je visoka, a onda je poela dodatno
rasti.
Zaepljeno! vikne Dieter piskutavim razdraenim glasom.
Tu njemaku rije, dodue, nisam poznavala, ali zvuk nije obeavao nita
dobro.
Na sreu, nisam razumjela sve to je Dieter jo rekao. Sulfija i ja uzele smo od
njega arenu plastinu kantu i neku udnu meku, upavu stvar i jedno i drugo
izgledalo je vie kao igraka nego kao sredstvo za ienje i jo jednom oribale sag
nekom zapjenjenom, miriljavom vodom. No mrlje su se svejedno i dalje vidjele, a
tvrdokoran vonj pojaan je u najboljem sluaju za nekoliko nijansi mirisom octa i
limuna.
Kad se Aminat kasnije probudila, bila je gladna. Poslala sam je pod tu i na
pranje zuba da bar ona dobro mirie i zabranila joj da jede slatkie.
Poto se oporavio od tog dogaaja, Dieter nam je podastro svoje planove:
gradove koje smo trebale razgledati, gradine, dvorce i zooloki vrt. Uzela sam sa
sobom u automobil plastinu vreicu i usrdno molila Boga da sadraj eluca moje
unuke ostavi tamo kamo spada. Slutila sam da Dieter ne bi mogao izdrati jo jedan
napad na svoje vlasnitvo.
Morala sam tono razmisliti tko e kada to odjenuti jer nismo sa sobom
ponijele dovoljno odjee. Ja sam odjenula crvenu haljinu i uz to zlatne cipele s
visokom potpeticom. Umjesto rune torbice uzela sam arenu plastinu vreicu s
jagodama. Sulfija je obukla bezobline traperice i uz to majicu. Poslije sam ustanovila
da je Sulfija savreno pogodila stil njemakih ena bezizraajno lice, nikakva
minka, plitke cipele, bezobline suknje.
Dieter nas je odvezao u Frankfurt, gdje smo etali poploanim plonicima i uz
obalu neke rijeke. Na svakom su kutu stajali tandovi na kojima su se prodavale
kobasice, sladoled i palainke. Rado bih bila kuala, ali nisam imala novca. Ostale su
mi samo jo dvije novanice od po deset maraka, ali njih sam radije ostavila u
kovegu jer sam smatrala da su tamo sigurnije. Sve tri bile smo luaki gladne.

148
Naposljetku sam rekla Dieteru da dijete mora esto jesti jer inae ne raste.
Onda je on Aminat kupio komad pizze, a potom i kuglicu sladoleda. Ipak je u
Njemakoj postojao jedan ovjek kojemu nije bilo posve svejedno je li Aminat gladna
ili nije.

149
Ljubazan prema Sulfiji
Razgledavale smo, dakle, gradove. Nisam vie mogla tono odrediti koje su to
kamene kocke unitile moje potpetice. Imala sam uljeve na nogama. U nekom
trenutku vidjela sam dovoljno dvoraca. Htjela sam ii u kupovinu i rekla to Dieteru.
Odmah sam vidjela da mu se taj prijedlog nije svidio. Rekla sam da bismo moda
mogli kupiti nekoliko stvari za Aminat. Vidjela sam na njegovu licu tragove
unutarnje borbe. Da, nama ovdje nita nisu darovali.
Sjedili smo na kauu u njegovoj dnevnoj sobi i utjeli. Dieter je promatrao
nokte na svojim prstima. Sulfija je razvrstavala razglednice koje joj je velikoduno
bio kupio. Aminat je treptala prema svjetlu i zijevala. Onda sam osjetila njezinu
glavu na svojem ramenu, toplinu njezina daha na svojem vratu. Zaspala je.
Odgurnula sam Aminat natrag na naslon kaua, ustala i izala iz sobe. Kad
sam se vratila, Dieter je sjedio na mojemu mjestu. Djevojiina je glava sada poivala
na njegovu ramenu. Nita nisam rekla. Sjela sam na nisku fotelju nasuprot njemu.
Sulfija kratko digne pogled s razglednica i ganuto se nasmijei.
Sulfija rekla sam donesi mi au vode.
Kad me vie nije mogla uti, nagnula sam se nad zaspalu Aminat i apnula
Dieteru na uho:
Bilo bi lijepo kad bi Aminat mogla ostati ovdje.
On protrne.
Kad bi joj se majka udala za Nijemca, Aminat bi ostala u Njemakoj rekla
sam.

150
Sulfija se vratila s aom vode u ruci. Stavila sam je na nizak stoli pred sobom.
Nisam bila edna, ali sam iznenada bila uasno umorna. Zato sam otila spavati i
ostavila ih same.
Ujutro sam imala migrenu. Bila je to nova poast. Nisam mogla ak ni ustati.
Kad sam otvorila svoje bolne one kapke, Aminat je ve bila budna. Leala je na
madracu i gledala u zrak. U tom je pogledu jako nalikovala na svoju majku. Trebala
sam joj rei da to tako ne ide. U Njemakoj se ovjek ne moe samo tako izleavati i
ljenariti. Ovdje se ovjeku nita ne daruje i ne gleda mu se kroz prste.
Ali u tom trenutku nisam mogla rei nita jer bi svaka izgovorena rije, pa i
svaka misao koju bih pomislila, izazivala nevjerojatnu bol u mojemu upaljenom
mozgu. Molila sam Boga da netko umjesto mene navue zastore.
Aminat me je promatrala. Nisam ni pokuavala razmiljati o tome da sam
propustila prepoznati trenutak u kojemu me je Aminat prestala voljeti.
Kao da me je iskljuila iz svog ivota. Jedina koja se zanimala za moje stanje
bila je Sulfija. Sjela je k meni i poloila hladnu ruku na moje elo. Onda mi je donijela
tabletu i navukla zastore.
Bog se pobrinuo da se dogodi ono to sam prieljkivala. A i ja sam ve bila sve
pripremila. Svakako, stvari su se odigravale onako kako sam planirala. Jer malo
kasnije Sulfija je sjela k meni na rub kreveta i skinula s mojeg ela krpu koju je prvo
bila natopila hladnom vodom a onda stavila u duboko zamrzavanje. Uzela ju je u
ruku i obrisala mi njome lice. To me je iritiralo.
Moram ti neto rei rekla je ozbiljno i tiho. Jedva sam je mogla uti.
Govori glasnije, ne razumijem te rekla sam.
Sulfija podigne glas, ali samo na trenutak. Rekla je da joj je Dieter ponudio da
zadri Aminat kod sebe. Mogla bi ovdje ii u kolu, a on bi se brinuo za nju. Ona to
smatra veoma velikodunom ponudom.
Uzrujano sam se uspravila, bacila pokriva u stranu i ustala. Bol je udarala o
moje sljepoonice, ali ja sam je odluila ignorirati. Obukla sam se i pokucala na vrata
Dieterove spavae sobe.
On je leao na svojem krevetu i prepao se kad sam ula.
Bila sam prvi put u njegovoj spavaoj sobi. Uvijek ju je zakljuavao kad bi
odlazio i ostavljao nas same u stanu.
Znatieljno sam se osvrnula oko sebe.

151
U toj sobi nalazio se velik krevet. U kutu je stajala daska za glaanje na kojoj je
bila jedna koulja. Na zidovima su visjele fotografije nekakvih koliba ispred kojih su
se igrala djeca bademastih oiju. Brzo sam pronala ono to sam traila: aneoska
slika male Aminat stajala je na nonom ormariu. Kad je Dieter leao s glavom na
jastuku, mogao je gledati Aminat u oi.
Dieter je prosvjedovao, ali ja sam se u meuvremenu bila navikla razumjeti
samo ono to sam htjela.
Aminat e ostati ako ostanemo Sulfija i ja rekla sam na svojem
besprijekornom njemakom. Inae nita. Inae Aminat smjesta s nama kui. I onda
drugomu mukarcu u Njemaku.
Sjela sam na njegov krevet i prekriila noge. Imala sam lijepe noge, ali Dietera
to nije zanimalo.
Ljubazan prema Sulfiji rekla sam. Ti ljubazan prema Sulfiji. Samo tako.
Naslonila sam se. Dieter zgaeno pogleda u stranu.
Aminat, Sulfija, Rosalinda ponovila sam. Samo zajedno.
Dieter je donio odluku da me poslua i odmah postao ugodnijim ovjekom. Bit
e da ga je vlastita hrabrost toliko zatekla da mu je sad bilo sve svejedno. Na
nekoliko dana zaboravio je ak i vlastitu krtost. Otiao je s Aminat i Sulfijom u
kupovinu i vratio se s hrpom bijelih majica sa slikama Mikija Mausa, trapericama i
tenisicama bijelim kao snijeg, u kojima se ovjek mogao usuditi hodati svjee
oienim njemakim ulicama.
Sulfija je blistala. Proivljavala je sretne dane. Ne znam koliko ovjek mora biti
debilan da Dieterovu mravu pozornost smatra pravom naklonou. Sulfija je sve to
bi ovjeka moglo zabrinuti pripisivala drugoj kulturi i Dieterovu suzdranom
karakteru. Ipak, nekoliko grama njegove simpatije stekla je time to na svim tim
odlascima u kupovinu nije eljela nita za sebe. Apsolutno nita. ak ni kad bismo
samo nas dvije odlazile u trgovinu.
Traila sam od Dietera da mi isplati na ruke stotinu i pedeset njemakih
maraka (smatrala sam da je svaka marka koju plaa za nau djevojicu premalo) i
povela Sulfiju u prodavaonice cipela i parfumerije. Ali ona nije pokazivala nikakvo
zanimanje, nije dijelila moje oduevljenje pogubnom raznovrsnou i ljepotom robe.
Smjekala se kad bih palete jogurta u samoposluivanju fotografirala Dieterovom
kamerom. Htjela sam to pokazati Klavdiji. Ali Sulfija nita nije kuala. Jedino to smo
kupili za nju bilo je pet pari bijelih gaica.

152
Nisam se pitala to Sulfija oekuje od svega toga. Dieter joj je ponudio brak.
Poljubio ju je u obraz. Sulfija je to smatrala romantinim. Bio joj je drag i ona je bila
sretna. Nikada se nije pitala to bi to mukarca poput Dietera moglo privui eni
kakva je ona.
Sulfija je bila ta koja je odletjela kui da rijei papirologiju. Meni je bilo jasno da
Aminat ne mogu ostaviti samu kod Dietera. Istina, bio je kukavica, ali ja ni u koga
nisam imala povjerenja.
Vratili smo dvije avionske karte. Nisam mogla povjerovati koliku sreu imam.
Upravo to sam bila eljela da ih ne iskoristim. Sulfija je, dakle, odletjela sama. Ja
sam joj dala precizne upute: to treba komu rei, to obaviti, koje dokumente
nabaviti. Dieter i Sulfija bili su ve u matinom uredu i donijeli popis dokumenata
potrebnih za vjenanje. Sklapanje braka u Njemakoj bilo je oito dravni in. Dobro,
toga se nisam uplaila. Kasnije, kad se Sulfija vrati, ja u odletjeti kui i brzo rijeiti
preostale obveze.
Aminat nismo rekli da se neemo vraati u Rusiju. Rekli smo joj samo da e sad
u Njemakoj ostati dulje. Da e ii u kolu, kupiti jo neke lijepe stvari i malo uiti
njemaki. Nisam je pitala to misli o tome.
Veoma sam se ponosila sobom. Aminat je bila u Njemakoj. A ja sam bila s
njom.
I Sulfija je bila na najboljem putu da se trei put uda.

153
Raduj se!
Da, sad smo bile u Njemakoj, u Dieterovu trosobnom stanu. Ja sam dobila
ogranienu boravinu dozvolu. Prvo sam Aminat oduzela sve knjige na ruskom, ne
bi li odsad itala samo njemake. Onda sam rekla Dieteru da je upie u neku kolu.
Dijete mora ii u kolu. Zapazila sam da je Dieter rado postupao po propisima. Ve
je previe skrenuo s pravog puta a da bi mogao riskirati nove stranputice.
Postupno mi je postalo jasnije gdje se nalazimo. Dieter je ivio u predgrau
grada koji nije bio osobito velik i nije bio osobito lijep. U taj grad vozio je autobus, i
to jedanput na sat, tono u minutu. Na autobusnom je stajalitu bio vozni red.
Nijemci su to dobro regulirali.
Vonja u grad stajala je 3,40 maraka. To je bilo preskupo, kako mi je objasnio
Dieter. Prije svega ako se ovjek trebao i vratiti. Katkada bi u grad odlazio
automobilom, pa bi povezao mene i Aminat.
Drugi tjedan nakon Sulfijina odlaska Aminat je krenula u kolu. Morala se
autobusom voziti u grad i tamo jo jedanput presjesti na tramvaj.
Kupili smo joj biljenice i olovke, a Dieter je s tavana donio sivu naprtnjau.
Takve, objasnio nam je, djeca u Njemakoj nose u kolu. Prelistavale smo sjajne
stranice biljenica i njuile novu gumicu za brisanje, koja je izgledala poput jagode.
Raduj se rekla sam Aminat.
Aminat pogleda nekamo mimo mene.
S vremena na vrijeme odlazila bih po Aminat u kolu, da vidim kako se
prilagoava. kolu sam smjesta pronala jer mi je ususret kuljala rijeka glasne djece.
Njemaka su djeca, moram to rei, bila veoma buna. Zamijetila sam to jo u

154
tramvaju. Derala su se po cijelom vagonu. Prvo sam mislila da e se potui, ali ona
su se smijala. Ustanovila sam da je veina djece bila odjevena veoma neuredno. Ja
sam uvijek pazila na to da Aminat iz kue izae s uredno ispletenim pletenicama,
izglaanim hlaama i istim puloverom. Time se isticala.
Bilo je jednostavno izdvojiti Aminat iz plime uenika. Ona ne samo da je bila
jedina s urednom odjeom nego je i uvijek bila sama, a i kretala se drukijom
brzinom od djece oko nje. Njezin izraz lica upozoravao je druge da je ne oslovljavaju.
Pitala sam se to zapravo jo eli. Eto, ve je bila u Njemakoj. Eto, imala je
nove izme i nove majice. Gotovo svakog jutra Dieter ju je kolima vozio u kolu. A
svejedno je djelovala nekako mrzovoljno.
Povela sam je u stranu i rekla joj da to tako ne ide. Dieter se jo nije oenio
Sulfijom. Istina, bili su zajedno u matinom uredu, ali samo da tamo preuzmu popis
dokumenata koji im trebaju za vjenanje. Jo je bez problema mogao iskoiti iz vlaka,
jo nije bio vezan osim danom rijeju, ali ta u mukarca ne vrijedi ba nita. Bude li se
Aminat i dalje tako ponaala, Dieter e nas moda poslati natrag i potraiti negdje
drugdje dragu, privrenu malu djevojicu.
Sve to objasnila sam Aminat jedne veeri u naoj zajednikoj sobi. Ja sam
spavala na kauu, a ona i dalje na zranom madracu. Bila sam joj ponudila da spava
pokraj mene, ali ona to nije htjela. Nije htjela u moju blizinu. U Dieterovu je blizinu
htjela jo manje. Ali trudila se jer bila sam joj rekla da se bez Dietera njezina mama
ne smije vratiti u Njemaku. A onda nikada nee ozdraviti, rekla sam. Neposredno
prije odlaska na put doznale smo, naime, da je Sulfija bolesna. Njezino je tijelo
unitavala autoimuna bolest. Zbog toga je bila tako esto umorna i morala je uzimati
lijekove. Rekla sam Aminat da Sulfijino zdravlje sad ovisi iskljuivo o njoj.
Nisam dopustila Aminat da pie pisma svojim prijateljima. Tko zna, moda
emo se ipak morati vratiti. Bilo bi bolje da prijatelji ne doznaju da smo bile u bogatoj
Njemakoj. Nazvati ih pogotovo nije mogla, jer to je bilo jednostavno preskupo.
Aminat je pisala pisma Sulfiji. Ja sam ih itala prije nego to bismo ih stavljale u
omotnicu. Aminat je napisala mnogo pisama, a svako od njih zapoinjalo je rijeima:
Draga mama, kako si? Ja sam dobro. Ja sam ih skupljala i slala po nekoliko njih u
jednoj omotnici da utedim na potarini.
Dieter je rekao da nas ne moe prehranjivati. On nije odlazio na posao, nego je
sve vrijeme neto pisao na svojem raunalu i prelistavao nekakve knjige. Bit e da ih

155
je i sam pisao: na policama sam ih otkrila nekoliko na kojima je pisalo njegovo ime.
Ali bit e da ih nitko nije htio kupiti.
Dieter je rekao da bih i ja trebala neto raditi. Vrlo rado, odgovorila sam, itav
sam ivot radila visokokvalificirane poslove. Dieter neka prehranjuje svoju novu
obitelj, dakle, Aminat i Sulfiju, a ja u se nekako snai i bez njegove pomoi. U
Njemakoj zacijelo takoer ima pedagokih strukovnih kola.
Kad sam to rekla Dieteru, grohotom se nasmijao. Pomislila sam ak da boluje
od neke vrste ivane bolesti, toliko se glasno smijao. Nekoliko tikova bila sam kod
njega, naime, zamijetila i prije. Sad je rekao:
Pa ti uope ne zna njemaki.
Jasno da nisam znala njemaki. Pokuavala sam to objasniti Dieteru na njegovu
jeziku, ali on me nije elio razumjeti, kao to ni ja njega esto nisam eljela razumjeti.
Onda mi je neto spomenuo o mojoj boravinoj dozvoli te da nemam radnu dozvolu
i rekao da za mene ima sjajno rjeenje.
Dva dana kasnije imala sam posao.
Dieter mi je tutnuo u ruke cedulju s nekom adresom, plan grada i 6,80 maraka
za autobus. Krenula sam dva sata prije dogovorenog termina. Nikada nikamo nisam
kasnila, posebice ne ako je bila rije o vanom poslu. A ovo je trebao biti moj prvi
posao u Njemakoj. Lijepo sam se odjenula: uske hlae, bluza krem boje, mreaste
arape, nove ljetne cipele s visokim potpeticama. Povezala sam kosu u punu i
istaknula crte lica puderom, ruem i sjenilom.
Imala sam neto potekoa s adresom. Pitala sam vie ljudi na ulici, no to to su
mi govorili teko se moglo razumjeti, jer govorili su prebrzo i veoma nerazgovijetno.
Pokazivala sam im svoj plan grada, a oni bi kaiprstom prolazili ulicama gore-dolje
zabadajui nokat tamo gdje mi je trebao biti cilj. Pritom me nisu gledali u oi.
Postupila sam veoma pametno to sam krenula dovoljno rano.
U nekom sam se trenutku nala ispred ograde s malim ulaznim vratima.
Usporedila sam ime ispod zvonca s imenom na mojoj cedulji Schmidtbauer.
Smijeno ime, ali tako se u Njemakoj zovu mnogi. Livada ispred kue bila je uredna,
svaka travica bila je jednako dugaka kao i ostale. Nijemci su svoje livade doista
imali pod kontrolom.
Malo dalje ugledala sam tobogan od arene plastike i pjeanik s kanticama i
lopaticama. To mora da je bio djeji vrti. Istina, nisam bila odgojiteljica za
predkolsku dob, ali sam zato bila pedagog.

156
Na vratima se pojavila neka ena. Pretpostavila sam da e mi ona biti efica. U
meuvremenu je postalo posve uobiajeno da pretpostavljeni budu mlai od svojih
podreenih. ena me je pustila u kuu. Imala je kratku frizuru i podonjake. Iz
njezinog je dekoltea virio i dio grudnjaka, to sam smatrala prilino lampavim.
Pozvala me u neku veliku prostoriju u kojoj su stajali bijeli kau i vie fotelja.
Prostorija za sastanke? Pokazala je na jednu fotelju i ja sam sjela.
Onda sam shvatila da me je pitala elim li to popiti.
Kavu rekla sam. S mlijekom i eerom.
ena mi je donijela kavu s krunom od bijele pjene. Kuala sam je: bila je
zaboravila eer.
eer ponovila sam.
O, oprostite rekla je ona, ustala i donijela mi metalnu zdjelicu sa licom.
Bilo je tiho, djecu su vjerojatno ve odveli njihovi roditelji. Bilo mi je jasno da to
nije mogao biti normalan djeji vrti. Oito je bio veoma ekskluzivan to u pravilu
znai da su djeca zloesta, kao pedagog znala sam to vie nego dobro.
Pokuala sam razumjeti to mi ena govori. Po kretnji njezine ruke shvatila
sam da me zove da poem za njom. Elegantno sam ustala. Nema svatko dara da se
lijepo i otmjeno iskobelja iz mekane fotelje. Ja ga svakako imam.
Pola sam za enom, koja mi je sada pokazivala prostorije i uz to radila krune
pokrete rukom. U kuhinji je otvorila mikrovalnu penicu i ponovno napravila kruni
pokret rukom. Onda smo krenule dalje i ona mi je pokazala nunik, ak i etku za
ienje koljke. Uspeli smo se mramornim stubama i ja ostadoh zapanjena:
prostorija koju mi je pokazala nedvosmisleno je bila spavaa soba. Zar je mislila da
se elim odmah useliti k njoj?
Onda je irom otvorila jedna vrata, pritisnula prekida za svjetlo i stala u
stranu. Ja sam znatieljno pogledala unutra.
Prostorija je bila jako mala i sastojala se uglavnom od polica. Na policama su
stajale boce i tube. esto sam ih viala u samoposluivanjima: bila su to sredstva za
ienje.
ena mi uljudno pokae prema njima.
Onda je otila. Ja sam ostala pred policama i nastavila promatrati mnotvo
arenih boca. Takvo obilje kemijskih sredstava nikada prije nisam vidjela. ena se
vratila i pruila mi par gumenih rukavica. U drugoj je ruci drala naranaste lape.
Spustila ih je pred moje noge i ostavila me samu.

157
Posrijedi je oito bio nesporazum. Razmiljala sam to bi mi sad bilo
najpametnije initi. Onda sam izula cipele i ugurala noge u lape. Svoje mreaste
arape zadrala sam na nogama ovjek nikad ne zna tko je te lape prije nosio, a
posljednje to bi mi bilo trebalo bile su njemake gljivice na mojim nonim prstima.
Svoje sam cipele stavila na slobodno mjesto na polici.
Navukla sam rukavice i pogledala se. Nisam ba bila prikladno odjevena, ali
sam sreom znala raditi a da se pritom ne zaprljam. Napunila sam kantu vodom,
ulila u nju neto aurno plavo i poela brisati pod.
Brisala sam tri puna sata. U toj kui bilo je mnogo poda. Dodue, bio je prilino
ist. To mi je napokon dosadilo, tako da sam podove ostavila na miru i poela tragati
za prljavtinom na drugim mjestima. Pogledala sam pod kuhinjski stol, tamo je bilo
mrvica od kruha. Njih sam smjesta uklonila. Pogledala sam na tednjak. Sastojao se
od jedne jedine glatke povrine koja je, meutim, bila puna mrlja. Upravo sam
posegnula u slivnik da uzmem spuvu kadli se ena pojavi iza mojih lea i pone
divljaki gestikulirati.
Staklena keramika osjetljiva! Staklena keramika osjetljiva! povikala je.
Slegnula sam ramenima i ponovno se posvetila podu.
Sad je ostala u mojoj blizini. Kad sam otila u spavau sobu, donijela mi je
usisava. Ukljuila sam ga u struju i poela usisavati ispod kreveta. Shvatila sam da
je to bio njezin krevet. Nisam samo razumjela zato me je bila namamila ovamo. Ja
ne bih trpjela nikakve strane ljude u svojoj spavaoj sobi, ak i kad bih bila previe
lijena da je pospremim.
U cijevi neto pone pucketati. Usisava je naiao na prljavtinu. Kruila sam
njime oko ene i usisavala kutove. Onda sam pogledala prema stropu i ugledala
malo pauine. Nju sam takoer usisala. Zaboravila sam na vrijeme i zaustavila se tek
kad me je kaiprstom kucnula po ramenu i rekla:
Dosta! Dosta!
Oito je uvijek sve govorila dvaput. Meni to nije smetalo ako je njoj pomagalo.
Kimnula sam glavom, skinula gumene rukavice s ruku, oprala ih i objesila
preko ruba kante. Ponovno sam obula svoje lijepe cipele, otila u kupaonicu koju
sam upravo bila oistila i osvjeila se. Kad sam se vratila, ena je u ruci drala
omotnicu.
Mnogo vam hvala! Mnogo vam hvala! rekla je.

158
Uzela sam omotnicu, kimnula glavom i spremila je. Onda sam krenula prema
ulaznim vratima. ena me sustigne.
Sljedei utorak ponovno? Sljedei utorak ponovno? upita.
Pogledala sam je preko ramena.
Okej. Okej rekla sam.
Na ulici sam otvorila omotnicu i pogledala to ima u njoj. Tamo su bile tri
novanice od po deset maraka. Deset maraka za jedan sat rada. Poela sam raunati.
Osamdeset maraka za osam radnih sati u danu. Pet stotina i ezdeset maraka na
tjedan to je bio dobar poetak.
Kui sam se odvezla autobusom. Svoju sam kartu sama platila. Osjeala sam se
kao kraljica.
Dieter je rekao da se moje zanimanje zove istaica. U toj je rijei za mene
bilo neeg uzvienog. Dieter je rekao kako e se pobrinuti da dobijem jo vie
angamana. Kraljevski sam kimnula glavom.
Rekao je da po mogunosti drim jezik za zubima jer ne plaam porez. Ali ja
ionako nisam znala komu bih neto mogla ispriati. Pa nikoga nisam ni poznavala.
To mi je oduvijek bilo svojstveno: isticala sam se u svemu to sam radila.
Jasno da sam znala istiti. Dodue, nikada prije za to nisam dobila novac.
Postalo mi je jasno da ovjeku i za ienje treba talenta. A ja sam ga nedvojbeno
imala.
Bilo je dovoljno pogledati me kako radim. Ula bih u kuu i obradovala se ako
bi bila prljava. U meuvremenu sam ula u mnoge kue. Prva ena koja me je bila
zamolila da joj oistim kuu veoma brzo dala je moj broj svojim prijateljicama, koje
takoer nisu znale spremati i istiti same. Upoznala sam vie kua i stanova. Plan
grada ve sam imala u glavi. Orijentirala sam se po njemu: tamo je bio onaj nunik
koji je tako smrdio, a tamo kuhinja u kojoj sam sa zida brisala crvene mrlje.
Imala sam osjeaj da svi ti stanovi i kue pripadaju meni. ekali su da doem i
napokon ih oistim. Radovala sam se pauini, mrvicama kruha i zamrljanim
zrcalima. U meuvremenu sam nabavila i pravu radnu odjeu: gumene rukavice,
gumene cipele i plavi kombinezon koji je isticao moju liniju. Darovao mi ga je jedan
vlasnik stana, da ne zaprljam hlae.
Bilo mi je nekako ao tih ljudi za koje sam istila. Bili su kao djeca nesposobni
da se pobrinu sami za sebe. Bez mene bi bili prisiljeni kupati se u kadi iz koje voda
ne otjee jer je odljev zaepljen kosom.

159
Poela sam iriti krug svojega djelovanja. Ne samo da sam istila briljantno
nego sam bila i veoma brza. Onda bih imala vremena i za neke posebne radnje. Ne
samo da bih obrisala hladnjak nego bih i razvrstala namirnice u njemu. Ono to e se
ubrzo pokvariti stavljala bih u prednji dio. Ono to je ve bilo pokvareno ili pljesnivo
bacala sam u smee. Kad bih u hladnjaku pronala otvorenu bocu vina, izlila bih je u
slivnik.
Katkada bih uzela neke namirnice sa sobom, uglavnom ako bih imala osjeaj
da su jo uvijek dobre ali da ih ovdje ionako nitko vie nee jesti. Uzimala sam
jabuke iz zdjela s voem i vreice s bademima i groicama ako bi im rok trajanja bio
pred istekom, pa ak i vitaminske tablete.
To sam, naime, zavoljela u Njemakoj: da se ovdje moglo kupiti toliko
vitamina, ak i elemenata u tragovima. Mnogo sam toga pronalazila u kuhinjskim i
kupaonikim ormariima. Onda bih neto od toga presipala u prazne plastine
epruvete koje sam uvijek nosila sa sobom. Ako bih pronala aspirine ili epie protiv
munine te kojekakve druge korisne stvari, posluila bih se i njima. Tako se kod
mene nakupila mala kuna apoteka i osjeala sam se jo zadovoljnije.

160
Jo ne Njemaka
Aminat se neprestance raspitivala o Sulfiji. ivjela je u Njemakoj i ja sam bila uz nju,
ila je u kolu, pisala domae zadae uz pomo rjenika, dobivala je od mene ak i
mah deparac jednu marku na tjedan. Ali svejedno se raspitivala za Sulfiju. Hoe li
se vratiti?
Govorila sam: dakako, a kamo bi inae mogla otii?
Nismo mogli mnogo telefonirati Sulfiji je to bilo preskupo, a Dieter bi postao
nervozan kad bismo s njegova telefona birali broj u inozemstvu. Prijetila sam mu,
dodue, da u uzeti Aminat i vratiti se kui ako nam neto ne bude po volji, ali sam
polako poela sumnjati ima li taj argument jo poetnu snagu.
Aminat je postala neugodna. Udebljala se. Jo nikad nijedna ena u naoj
obitelji nije bila debela i mene je uasavala pomisao da bi ona mogla biti prva. Bacala
se na slatkie. Nije udno to joj se lice osulo bubuljicama. Svaki put kad bih je ujutro
vidjela, pomislila bih: o Boe, zar ih je jo vie?
Jasno da sam se borila da je dovedem u prijanje stanje. Vjerovala sam da je
duboko u njoj jo njezina stara ljepota. Zapravo, bila je to moja ljepota. Morala sam je
samo iskopati ispod svih tih slojeva masti i bubuljica.
Neprestance sam vodila rat protiv njezinih bubuljica. Dvaput u tjednu
napravila bih joj parnu kupku. Zakuhavala bih vodu sa suenim cvjetovima kamilice
i tjerala Aminat da dri lice iznad lonca. Potom bih joj istiskivala bubuljice i
dezinficirala sve Dieterovim losionom za brijanje.
Sve slatkie koje bih uspjela pronai bacila bih u smee. Ukinula sam joj i tu
jednu marku deparca da ih ne moe kupovati sama. No nisam mogla sprijeiti da

161
Dieter djevojici donosi slatkie. Bila je to jedina njena veza izmeu njih dvoje.
Prkosna, nepotkupljiva Aminat, nije se mogla oduprijeti jedino slatkiima.
Moja briga da bi nas Dieter zbog promjena u vanjtini moje unuke mogao
poslati kui isprva se pokazala suvinom. Kruio je oko nje kao dijete oko privezana
psa, rastrgan izmeu elje da se usudi i pomiluje ga i straha da e mu odgristi ruku.
Budui da sam bila toliko zaokupljena svojim poslom istaice, poela sam tek
kasnije otkrivati Dieterove sposobnosti koje su mi isprva bile promakle: da je bio
kadar sam napuniti hladnjak i pobrinuti se da dijete dobiva redovite obroke i ima
isto rublje.
Isprva sam zadravala nae rublje i sama se brinula za njega kad bih imala
vremena. Sve sam prala runo u umivaoniku i vjeala u kupaonici da se osui. Dieter
mi je izraunao koliko u vode potroiti vie budem li sve i dalje prala na ruke. Dala
sam mu da mi pokae gdje je koara za prljavo rublje i kako funkcionira perilica. Bilo
je na njoj mnogo dugmadi, ali ja ipak nisam glupa. Nae prljavo rublje skupljala sam,
meutim, i dalje u plastinoj vreici i drala ga u naoj sobi.
Jedno mi je postalo jasno: Dieterov stan jo nije bio Njemaka. Iznenada mi se
itava zgrada uini otrcanom. U meuvremenu sam ipak vidjela i druge kue. Ni
Dieter nije bio Nijemac kakvog sam zamiljala. Sad kad sam ga mogla usporeivati s
drugima ustanovila sam da su neki njemaki mukarci to sam ih bila upoznala
nosili mnogo bolje cipele nego on.
Ni Aminat jo nije bila unuka kakvu sam zamiljala.
Isprva mi se, kao to sam rekla, ovdanja djeca uope nisu sviala. Veina ih je
ve na prvi pogled bila veoma loe odgojena. Onda sam ih pogledala malo bolje i
njihova se slika promijenila. Doao je dan kad sam se uhvatila kako u tramvaju
promatram djevojicu ne nekakvu Turkinju, nego pravu njemaku djevojicu i
vie je ne smatram neurednom i zaputenom. Nisam je se mogla nagledati.
Djevojica je izgledala tako oputeno, tako drukije od Aminat s njezinim
mrzovoljnim licem i ukoenim ramenima.
Prvo sam mislila da Aminat ne zna njemaki. Uvijek je imala izraz lica kao da
ne razumije ni rijei. Ali dojam je varao.
Jedanput sam dola kui i ula je kako se srdito dere. Zabrinula sam se da je
Dieteru uinila neto naao pa sam smjesta potrala u njezinu sobu. Na sreu, Dieter
nije bio ozlijeen. Njegovo se uplaeno mrmljanje slijegalo kao drugi zvuni trag
ispod njezine dernjave. Zastala sam pred vratima i oslukivala. Razumjela sam samo

162
nekoliko rijei. Smisao nisam razumjela. Aminat je vikala na njemakom u dugim,
sloenim reenicama. Ona ne samo to je govorila njemaki bolje od mene nego su se
izmeu nas isprijeili i cijeli svjetovi. Govorila je isto kao i njemaka djeca. A ja to
nisam bila zapazila.
Kad sam ula u sobu, oboje su zautjeli. Aminat mi je okrenula lea i poela
nabijati po tipkovnici Dieterova raunala.
to se dogodilo? pitala sam.
Nita ree Aminat srdito.
Sve je u redu ree Dieter.
Kada dolazi Sulfija? upita Aminat. Mene. Na njemakom!
Za etiri dana rekla sam. To je znailo da u u Rusiju odletjeti tjedan dana
kasnije. Dieter mi je platio avionsku kartu, a ja sam zauzvrat sudjelovala u
trokovima kuanstva. I odjeu sam u meuvremenu poela kupovati sama.
Pronala sam nekoliko trgovina u kojima sam mogla kupovati izuzetno povoljno.
Ondje su se noene stvari prodavale na kilograme i nisu stajale gotovo nita. A ako
bi se trailo dovoljno dugo, pronale bi se i posve lijepe stvari. Na poetku sam se
toga gnuala, ali sad sam gotovo svaki dan odlazila u neku od tih trgovina i gledala
je li stiglo to novo.
Mnoge ene u Njemakoj nisu pazile na svoj izgled, pa mi nije bilo teko
istisnuti ih. Mogli ste nasumce pokazati bilo koju enu na ulici ja bih bila ljepe
odjevena od nje, bolje naminkana i imala bih uzbudljiviji stas, koji sam znala
istaknuti mnogo bolje od veine mladih djevojaka ovdje.
Napokon te nee biti ree Aminat. Na njemakom. Meni.
Ali Sulfija nije dola. Dva dana prije planirana dolaska nazvala nas je. Ve sam
slutila da e se nai u problemima. Ona nije znala tako spretno skupljati dokumente
kao ja. Prebrzo bi dopustila da je obeshrabre i otjeraju. Bila sam joj dala dvadeset
ploa okolade, mlijene s ljenjacima, da ih preda inovnicima u pogodnu trenutku.
Ali Sulfiji je to bilo nezgodno. Zbog toga sam, kad sam u slualici ula Sulfijin glas,
pomislila da me eli pripremiti za posao koji me oekuje. Ali posrijedi je bilo neto
drugo. Sulfija je rekla da je Kalganova dva dana prije udarila kap.
I? viknula sam i poela se urno prisjeati ruskoga nasljednog prava. Pa mi
jo nismo bili rastavljeni, Kalganov i ja.
Nije mu dobro rekla je Sulfija.

163
Kako, molim? iv je? Ako dosad nije umro, onda e vjerojatno poivjeti jo
neko vrijeme rekla sam.
To je lako mogue odgovori mi Sulfija struno.
Potom sam ula neto u to gotovo nisam mogla povjerovati. Sulfija je nazvala
da mi kae kako ne moe doi u Njemaku jer se namjerava ostati brinuti za svojega
oca. Stanje u bolnicama postalo je u meuvremenu toliko zastraujue da ovjek
ivog roaka nije mogao ostaviti tamo, to je ona kao radnica u zdravstvenom
sektoru znala vie nego dobro.
to? viknula sam. Zar si posve sila s uma? On me je ostavio na cjedilu, a i
tebe! Pa ne misli valjda ozbiljno?
Sulfija je bila priglupa i protiv toga nisam mogla uiniti apsolutno nita. Nisam
mogla odletjeti kui i odvui je za kosu na aerodrom. To je znailo da sam sad ipak
morala ostati u Njemakoj.
Naposljetku, Aminat nisam mogla ostaviti samu s Dieterom. Ako bi ga
sluajno zaklala zbog neega to joj ne bi odgovaralo, pa taman da se to dogodi i iz
puke zabune, mogla sam posve zaboraviti na enidbu i stjecanje dravljanstva.

164
Druga Sulfija
Dietera nije osobito pogodilo to to Sulfija ne namjerava doi. To se odmah vidjelo.
Potencijalno je, meutim, alio to sam ja i dalje tu. Prvih sam tjedana esto
telefonirala sa Sulfijom. Ipak joj je polo za rukom pronai podstanarku za stan u
kojem je ivjela s Aminat. Preko telefona sam joj davala naputke da podstanarka u
tom stanu ne smije puiti, piti ni prireivati slavlja za vie od deset osoba. Sulfija me
je iscrpno izvjetavala o Kalganovljevu zdravstvenom stanju. Leao je u krevetu,
slinio i gledao u zrak. Ali nije umro.
A uiteljica? pitala sam.
Pa, ona ima slabo srce odgovori mi Sulfija. Gotovo sam bila zaboravila da je
Sulfija i sama bolesna jer je nerado govorila o svom zdravlju. Rekla bi samo da je s
njom sve u redu.
Aminat je bila ljuta, i to na mene. Vjerojatno je polazila od toga da ja upravljam
svime na ovome svijetu. A to i nije bilo posve pogreno. Rekla mi je:
Ti si kriva to mama nee doi!
Objasnila sam joj kako zaista stoje stvari: da Sulfija nee doi jer je Kalganov
bolestan.
Opet si izvela nekakvu spaku? pitala je puna mrnje. A ja sam ve bila
pomislila da je zaboravila na onu priu s Izraelom. U meuvremenu smo ipak svi
saznali da je Izrael opasna zemlja. Ondje su neprestano dizali autobuse u zrak.
Njemaka je bila mnogo sigurnija, a i klima je bila ugodnija.
Glavno da je Aminat pisala domae zadae. Objasnila sam joj da u koli mora
biti jako dobra. Naposljetku, i sama eli imati dobre ocjene kako bi jednom mogla

165
studirati medicinu, postati lijenica i zaraivati mnogo novca. Naizmjence sam joj
govorila: zaraivati mnogo novca i otkriti lijek koji bi mogao izlijeiti Sulfiju.
Aminat je u svojoj sobi mnogo itala jer nije imala prijateljica. U nekom mi je
trenutku to zapelo za oko nije normalno da djevojica uvijek samo sjedi u sobi i da
je nikad nitko ne naziva ili posjeuje. Upravo zato to nije izgledala dobro trebale su
joj prijateljice, inae e se pretvoriti u drugu Sulfiju. Rekla sam Dieteru da su Aminat
potrebne prijateljice.
Openito sam se znala uhvatiti u razmiljanju kako ga malice i volim. Moda
zbog njegove privrenosti Aminat. Kod mene ga je tota nerviralo, ali kad je Aminat
bila posrijedi reagirao je krajnje strpljivo. Na mene se jednom izderao kad sam
pagete prije kuhanja razlomila na manje komade da mi stanu u lonac. Kad bi
Aminat uinila to isto (a ona bi naveer esto bila gladna, pa bi se uuljala u kuhinju i
kuhala valjuke koje bi potom smazala s keapom i ribanim sirom), Dieter ne bi
rekao nita, ak ni da bi trebala derati manje. ak i kad bi perui zube ostavila vodu
da curi umjesto da je natoi u au i zatvori slavinu, on bi se znao obuzdati ne i kad
bih ja to uinila.
Pritom je doista bio krtica. tedio je struju, vodu, papir, grijanje i vreice iz
samoposluivanja iako one nisu stajale ba nita. Otpatke je bacao u vreice iz
trgovine i tako tedio one lijepe, praktine vreice za smee. Tek to bih izila iz neke
prostorije, on bi potrao za mnom i kontrolirao jesam li ugasila svjetlo. Kad bi se vani
malo smrailo, on bi smjesta spustio rebrenice. Da se stan ne ohladi, objasnio mi je, i
da susjedi ne mogu gledati u osvijetljene prozore.
Nijedan jedini put Dieter kui nije doveo enu. Nikad ne bi ni izbivao dovoljno
dugo da se negdje drugdje susretne s nekom enom, a telefonirao nije uope. Oito je
imao samo nas. Njega i mene povezivalo je to to smo voljeli istu djevojicu, koja je u
meuvremenu postala strahovito odbojna.
Dieter je rekao da je sve to posve normalno. Da Aminat upravo ulazi u
pubertet. Pubertet! Ve mi se sama rije inila nepristojnom. Dieter je rekao da se to
dogaa svakoj djevojici. Pokuala sam se prisjetiti kako je to bilo sa Sulfijom ili sa
mnom i zakljuila da nijedna od nas dvije nije imala takav pubertet. Prvo smo bile
djeca, a onda smo u nekom trenutku odrasle. Pa to ipak nije bio razlog da postanemo
masne, rune ili debele.
Ali zato je Aminat bila inteligentna, govorio je Dieter. Ja sam ga samo nijemo
gledala. Dobro, ako je on tako mislio, neka mu bude. No ja sam znala da si je samo
atraktivna ena mogla dopustiti inteligenciju ako je ikad htjela imati izglede da

166
pronae mukarca. Dieter je dodue rekao da je to u Njemakoj drukije, ali to mu
ipak nisam povjerovala.
Na ulici su Aminat esto smatrali Turkinjom. Ja to nisam mogla razumjeti.
Voljela sam male turske djevojice, imale su lijepu odjeu i arene ukosnice. Starije
nisu vie bile tako lijepe i elegantne. U svakom sluaju, ispod njihove odjee to se
ionako vie nije moglo vidjeti. A turski jezik pomalo je i nalikovao na tatarski.
Svejedno sam bila sretna to se Aminat drala podalje od Turaka. Ali naalost i od
svih drugih.
Jednom je dola kui i pitala to je tono Tatarin. Morala je napisati referat o
tome.
Pa tko zahtijeva takvo to? zaudila sam se.
Uitelj rekla je Aminat. Svi u razredu morali su napisati referat o tome
odakle potjeu njihove obitelji. To sam smatrala glupim zadatkom: zato bi se djeca
morala baviti stvarima koje im vie nisu bile nimalo vane?
Napii da si Dingis-kanova praunuka rekla sam Aminat da je malo
razvedrim.
ija? upita Aminat.
Pokuala sam joj objasniti neke stvari. Naalost, ustanovila sam da se mnogih
ni sama vie ne mogu sjetiti. To je vjerojatno bio Kalganovljev utjecaj. On nikada nije
htio imati veze s neim takvim, a sad je Aminat morala ispatati zbog toga. Nisam
znala mnogo o svojoj obitelji jer su mi roditelji bili umrli jako rano, a onda je umro i
moj brat. Svoju baku Aminat koja je ivjela u planinama nikada nisam vidjela. U
djejem domu i u koli to nikada nije bila tema razgovora. Govorila sam savreno
ruski i mnogo radila, uvijek sam ivjela meu Rusima i sad su me takva pitanja
ljutila.
Aminat me pogleda stisnutih oiju i ode Dieteru. Taj je odnekud izvukao
nekakve knjige i debele, gusto ispisane biljenice. Slegnula sam ramenima i za
promjenu oistila tednjak u naoj kui.
Naveer, kad je Aminat ve leala u krevetu, izvukla sam njezin fascikl iz
naprtnjae i pogledala to je to napisala. Ispisala je punih pet stranica.
Nisam razumjela ni rijei.
U meuvremenu sam nauila mnogo korisnih stvari. Njemaki sam govorila
sve bolje jer sam u meuvremenu bila upoznala mnoge ljude.

167
istila sam u toliko vanih ljudi da gotovo nisam imala vremena istiti kod
kue. Kod kue je istio Dieter. Govorio je da si ne moe priutiti mene. To je bila
ala.
Promatrala sam ene kojima sam spremala krevete i istila zahode, a
promatrala sam i mukarce. Uope, znala sam jako mnogo o tim ljudima: tko je bio
dijabetiar, a tko je imao problema sa titnjaom, tko je varao enu i koja je ena
uzimala kontracepcijske pilule.
Mnoge su mi se kue svidjele toliko da bih odmjeravala pripadajue im ene i
razmiljala bi li ih Sulfija mogla nadomjestiti. Dodue, ak su i njemake ene
izgledale bolje od Sulfije.
Njemake sam mukarce voljela jer su bili visoki i svijetli i esto izbivali iz
kue, svi osim Dietera. Turske nisam voljela, oni su me podsjeali na Kalganova, a
Poljake jo manje, iz istog razloga. No njemake bih mukarce rado pogledavala. Ali
nakon Dietera bila sam svjesna opasnosti da u sebi utuviti u glavu kako je neto
lijepo samo zato to na to nisam navikla.
Jedanput sam istila jednu kuhinju i uao je moj poslodavac, plavokosi
instruktor vonje. Da je uao zapazila sam po tome to me je pljesnuo rukom po
stranjici. Najee sam imala posla s njegovom enom, koja je ba bila u drugom
stanju. Sad je leala u bolnici jer joj je prijetio spontani pobaaj, a instruktor vonje
stajao je preda mnom i cerio mi se u lice.
Promotrila sam ga od glave do pete. Malo je bazdio na pivo, ali to po mojem
miljenju mukarcu ne mora nuno koditi. Razigrano sam mu zaprijetila prstom i
ponovno okrenula lea. Osjetila sam njegov dah na svojemu uhu i njegovu ruku koja
je skliznula u moju bluzu.
Dugo nisam imala mukarca, a ovaj ovdje bio je prilino muevan. Moda ak i
malo previe. Bilo mi je ao njegove ene. Za promjenu to nije bilo ni tako loe. Ali
dugorono bi svakoj bilo previe. Brinula sam se za rub svoje lijepe svilene haljine.
Radno mi je odijelo ba bilo u pranju, pa sam za ienje nosila tu haljinu, uz nju
najlonke boje koe i cipele s visokim potpeticama. Sve vrijeme sam mislila samo na
to kako e mi poderati hulahupke pa u ih poslije morati baciti.
Kad sam se okrenula, on je upravo bio odlazio iz kuhinje.
Otila sam u kupaonicu i opet se dotjerala. Hulahupke i donje rublje bacila sam
u kantu za otpatke ispod umivaonika, izvukla punu plastinu vreicu i zavezala je
da je bacim na putu kui. Upotrijebila sam tamonji bide, koji sam upravo bila
izribala da se sjaji nije mi se svidjelo mirisati po tom mukarcu. U torbici sam imala

168
druge hulahupke, ali nisam imala druge gaice. Rub haljine obrisala sam runikom.
Onda sam otila u kuhinju i nastavila s ienjem.
Kad sam zavrila s poslom, objesila sam pregau u kuhinjski ormar i osvrnula
se oko sebe. Novac sam svaki put pronalazila na stolu u omotnici sa svojim imenom,
ali sad je ena bila u bolnici i nikakve omotnice ondje nije bilo.
Halo! viknula sam. Halo, gospodine!
Pronala sam ga u spavaoj sobi. Instruktor vonje leao je s cipelama na
nogama na krevetu koji sam bila presvukla i itao neki asopis. Na licu mu se vidjelo
negodovanje zato to nisam jednostavno nestala.
to je? pitao je.
Trebam svoj novac rekla sam.
Naslonila sam se na okvir vrata i gledala ga kako se pridie, trai svoju lisnicu i
napokon je pronalazi u jakni koju je bio bacio na pod.
Koliko je ono bilo? pitao je ne pogledavi me.
etiri stotine maraka rekla sam mirno.
Ispustio je lisnicu iz ruke, ali ju je ulovio jo u zraku. Znala sam da kua
pripada njegovoj supruzi jer sam istila i njezinu radnu sobu i na pisaem stolu
slagala njezine dokumente.
Izvukao je dvadeset maraka i pruio mi ih.
Pet stotina rekla sam. Gledali smo jedno drugo u oi. Ja nikada nisam prva
skretala pogled. Dao mi je etiri novanice od po stotinu maraka. ekala sam. Dao
mi je jo jednu novanicu od pedeset maraka i tri od po deset. ekala sam. Onda je iz
depova izvukao kovanice. Kad je skupio traenu svotu, gurnuo mi je novac u ruku i
pobjegao iz spavae sobe.
To je, dakle, sreeno, pomislila sam.

169
eljezna djevica
Aminat i Sulfija pisale su jedna drugoj pisma. Sulfija je pisala kratko. Svoja pisma
uvijek bi zapoinjala rijeima: Voljena moja kerice, draga mama i Dieter. Onda je
pisala kako je Kalganovu. Svaki dan mu je malo bolje. Pisala je da je u mislima
esto kod nas i da suosjea s nama jer smo tako same u tuini. Zaustavljala sam se na
mjestima na kojima je navodila cijene namirnica, a ostatak bih preletjela.
Pisma svoje unuke itala sam zato puno temeljitije.
Bilo je praktino to je pisma morala davati meni jer sam imala suverenitet nad
omotnicama i potanskim markama. Zato sam uvijek znala to je Aminat napisala.
Najee to ne bi bilo zanimljivo. Pisala je o koli, o rasporedu sati, pojedinim
predmetima i gradivu koje se obraivalo na nastavi. Ja sam traila mjesta na kojima
je pisala o meni ih Dieteru: Baka mnogo radi i esto je nema. Nama je dobro. Ljubim
te, tvoja ki Aminat.
Jednom je Aminat ujutro ostala u kui i rekla da se ne osjea dobro. Ja nisam
imala vremena jer sam morala na posao. Opipala sam joj elo, koje je bilo hladno, i
zakljuila da ne moe biti ba toliko bolesna. Rekla sam Dieteru da joj napravi aj od
kamilice i otila.
Kad sam se naveer vratila kui, Aminat je i dalje leala u krevetu. Dieter je
rekao da je cijeli dan bila utljiva. S vremena na vrijeme bi ustala, ali bi odmah
ponovno legla. aj nije pila. Zato je opet napisala Sulfiji pismo, koje je bilo prilino
kratko i zavravalo rijeima: Napisat u ti vie im me trbuh ne bude tako strano
bolio.
Otila sam u sobu i pogledala kako joj je. Leala je skutrena na boku. Bila je
budna iako je ve bilo kasno. Kad sam joj opipala elo, i dalje je bilo hladno i vlano.

170
Je li ti bolje? pitala sam.
Ne znam odgovori Aminat.
Rekla sam joj neka spava. U snu ovjek ozdravi.
Ujutro Aminat nije mogla ustati. Rekla sam Dieteru da e ostati jo jedan dan u
krevetu. Dok sam bila u kupaonici, Dieter je pozvao kola hitne pomoi. Kad sam
odjevena i s ureenom frizurom izala iz kupaonice, lijenik iz hitne ba je Aminat
pritiskao trbuh. Trznula je nogama i glasno zavikala. Shvatila sam da je rije upala
slijepog crijeva, o kojoj su tih dana svi govorili, bila banalni apendicitis. Aminat je u
meuvremenu dobila vruicu. Ja sam svejedno morala na posao. Osim toga, pa
nisam mogla sama operirati Aminat.
Ja u poi s njom ree Dieter, kojemu su se poele tresti ruke.
Smiri se rekla sam. Pa zar nismo u Njemakoj. Ovdje se ovjeku nita ne
moe dogoditi.
Dieter me pogleda kao da sam poludjela. esto me je znao gledati tako.
Nakon posla odmah sam se odvezla u djeju kliniku. Pitala sam gdje lei
Aminat Kalganova. Nitko nije razumio to ime, pa sam ga napisala na komad papira i
uhvatila se za trbuh da demonstriram bolove. Jedna mi je medicinska sestra objasnila
da je Aminat na ginekologiji.
to? pitala sam. Napisala mi je neto na cedulju, bilo je to ime odjela, i jo
jedno ime, vjerojatno lijenikovo.
S ceduljom u ruci pojurila sam hodnicima. U glavi mi je neto strano udaralo.
Bila sam nevjerojatno bijesna. Znala sam zbrojiti dva i dva. Slutila sam koliko sam
crvena u licu: kad bih izgubila ivce, odnedavna mi je znao porasti tlak. irom sam
otvorila neka staklena vrata i potrala preko hodnika. U nii pokraj akvarija sjedio je
Dieter i itao neki asopis sa arenim receptima.
Svinjo jedna! viknula sam prije nego to sam mu otela asopis, smotala ga i
tresnula ga njime posred lica. Vie od toga nisam znala rei na njemakom, tako da
sam se vratila svojemu materinskom jeziku. Kako se usuuje... Njoj je tek
etrnaest godina... Tako se nismo dogovorili! Ja sam ti toliko vjerovala. A ti se jo nisi
oenio Sulfijom.
Dieter zakloni glavu rukama. Ali ja sam ubrzo bacila asopis i stala se
ogledavati za neim tvrim. Akvarij je bio prevelik, ba kao i posuda s ukrasnom
palmom. Zagrabila sam u posudu, uzela aku hidrokulture i bacila kamenie
Dieteru u lice.

171
Stanku sam napravila tek kad sam na hodniku ula korake. Osim toga, Dieter
me je zgrabio za rune zglobove iako sam se, uavi ponovno u svijet njemakog
jezika, iz svega glasa derala:
Pusti me, ti upino koja jebe malu djecu!
Pustio mi je zglobove i dlanom zaepio usta. Dvije su medicinske sestre stale
pred nas i zaprijetile da e pozvati policiju ne napustimo li smjesta bolniku zgradu.
Sjela sam pokraj Dietera na neku klupu u sjeni. Zapalila sam cigaretu. Kad bih
se uzrujala ponekad bih puila, ali samo rijetko jer nisam eljela izgubiti svjeu boju
lica.
Dieter nita nije bio kriv. Aminat nije bila trudna. Bila je djevica. Upravo je to
bio problem bila je eljezna djevica, malo medicinsko udo. Dola je u dob u kojem
ju je sustigla muka svih ena. Ali Aminat je bila nepropusna, tako da su je na
operacijskom stolu morali razdjeviiti skalpelom. Lijenik je rekao da mu se pritom
preko hlaa izlilo pola litre krvi. To je bilo ono to su prije operacije jo smatrali
upalom slijepog crijeva: tvrd trbuh i bolovi i sva ta juha u trbunoj upljini koja se
bila upalila. Aminat su, dakle, obogatili za presudan otvor i potom joj iznutra oistili
trbuh.
Pa znala sam ja odavna da s Aminat neto nije u redu. Ali takvo mi objanjenje
nikada ne bi palo na pamet. Pa tko bi se neeg takvog sjetio. Ali skalpel mi je bio
mnogo drai od Dietera. Svakako, bio je ii.
Svidio mi se lijenik koji je operirao Aminat. Ispod bijele kute nosio je traperice,
imao je sijedu kosu i djeaki osmijeh. Kad bi dolazio u vizitu, alio bi se s
pacijentima.
Aminat se nije alila s njim. Leala je u krevetu s mahnitim izrazom lica. Malo
sam se stidjela zbog nje jer je bila tako nedrutvena. Dobro, cijelo to okruenje moda
je bilo malo previe za tako mladu djevojku. Ponovno mi je palo na pamet njezino
zaee u snu, pa sam se zapitala u kakvoj je sve to meusobnoj vezi. Pitala sam
sjedokosog lijenika hoe li moi imati djecu, a on je odgovorio:
Koliko joj srce eli.
A Aminat je rekla:
Ispovraat u se.
Na hodniku sam uhvatila lijenika za rukav kute i ispriala mu kako je Aminat
dola na svijet. Lijenik me je sluao nabrana ela. Bilo je to prvi put da sam pred
nekim strancem zagrebla toliko duboko u povijest nae obitelji. Onda je lijenik
rekao:

172
Nita se ne brinite, ona je zdrava.
A onda mi je jo rekao da ga priekam jer mi eli neto dati. ekala sam na
hodniku dok se nije vratio, a onda mi je sveano uruio brouru neke organizacije
koja se zvala Sluba za obiteljsku skrb.
Nisam rekla Sulfiji da je Aminat operirana. Aminat je shvatila da bi to njezinu
majku samo nepotrebno uznemirilo. Sulfiji i bez loih vijesti iz Njemake nije bilo
osobito dobro. Kalganovljeva me je uiteljica nazvala i rekla mi da moram hitno
nabaviti lijekove za Sulfiju. Naime, lijek koji je inae uzimala u Rusiji preko noi se
prestao proizvoditi. Neka ga nabavimo u Njemakoj. Izdiktirala mi je ime lijeka.
Shvatila sam to ozbiljno pa sam ih jo jednom nazvala. Javila mi se Sulfija.
Zvuala je umorno i nije imala volje razgovarati o lijekovima. Rekla je da je to s
lijekom dodue tono, ali da postoji nadomjestak koji sad uzima i da je sve u redu.
Neka ne razbijam glavu time jer ionako imam dovoljno vlastitih briga.

173
Mlada ena
Ustanovila sam da sam za Njemaku bila prilino mlada ena. Bilo mi je kao da sam
prestala starjeti. Svoju pravu dob, dodue, nisam bila zaboravila. U Rusiji sam znala
da sam mlada, ali da druge ene u mojim godinama to odavna vie nisu bile. Ovdje
sam ustanovila: ene u mojim godinama bile su doista mlade, makar izgledale i gore
od mene.
I mnogo starije ene jo su bile mlade. Dugo sam gledala za prvom staricom
koja me je sa svojom ljubiastom kosom pretekla na biciklu. Drugu sam fotografirala,
kod tree sam se duboko zamislila. Onda sam preko oglasa u novinama kupila
rabljeni bicikl.
Prvi sam put u ivotu sjedila na biciklu. To nije bilo nimalo jednostavno. Ali to
to je ta baka mogla htjela sam moi i ja. Prvo sam pokuala sama. Bicikl se
prevrnuo. Sjetila sam se kako djeca ue voziti bicikl. Uvijek uza se imaju jednu
odraslu osobu da ih pridrava.
Obvezala sam Dietera. Ionako nije imao nikakva posla. Naveer smo otili
zajedno na prazno parkiralite ispred supermarketa i ja sam poela okretati pedale
dok mi je Dieter pridravao bicikl. Isprva se morao jako naprezati, a ja bih urlala na
njega kad bi bicikl prijetio da e se prevrnuti u stranu. Trenirali smo nekoliko tjedana
i zaklela bih se da je Dieter u to vrijeme imao zdraviju boju lica.
Brzo sam uspjela odravati ravnoteu. Nakon nekoliko tjedana mogla sam
voziti nekoliko metara bez pridravanja. Oslobodila sam Dietera njegove dunosti.
Uostalom, ve je poeo davati znakove da sam preteka za njega i njegova slaba lea.
No, nastavila sam vjebati sama. Vozila sam krugove na parkiralitu, a ubrzo i na
plonicima.

174
Uvijek bih vozila po ploniku, koliko god bio krcat ljudima. U vozae
automobila nisam imala povjerenja.
Sljedee to sam nauila bila je, naime, vonja automobila.
Pa poznavala sam ve jednog instruktora vonje, onoga ija je ena u
meuvremenu na svijet donijela dijete i kojeg vie nisam vidjela otkako je ona
dvadeset i etiri sata na dan sjedila kod kue i kao trajni modni dodatak na ramenu
nosila krpicu za bljuckanje iz koje se irio kiselkasti vonj. Njezino dijete oito nije
dobro podnosilo mlijeko, pa je cijela kua bila puna mrlja.
Naveer sam pohaala nastavu vonje. Za zaposlenu enu poput mene bilo je
veoma praktino da je autokola radila u veernjim satima. U Njemakoj je bilo
mnogo ena koje nisu radile i svijet se okretao oko njih. U svakom sluaju, u
autokoli sam zatekla ovjeka ija me je ena plaala za ienje. Sjedio je za jednim
stolom i ispunjavao nekakve papire. Kad me je vidio, samo je rekao:
I? to sada hoete?
elim voziti automobil rekla sam.
Jeste li ve pokuali? upita on.
Ne rekla sam.
Izvukao je prijavnicu i poeo je ispunjavati. Pribliila sam se i nagnula nad
njega.
Po posebnoj cijeni apnula sam povjerljivim glasom na njegovo dlakavo
uho.
Pogledali smo se u oi. Znala sam da me nee ubiti. U Njemakoj se zbog toga
moglo zavriti u zatvoru. Gurnuo mi je neku cedulju da je potpiem i dao mi
nekoliko broura. Dva dana kasnije trebala sam se pojaviti na teorijskoj nastavi.
Tako sam ubrzo s desetak sedamnaestogodinjaka sjedila na plastinom stolcu
i sluala o pravilima za pravo prvenstva. Vlasnik autokole stajao je ispred ploe,
pomicao magnete razliitih boja i crtao uz njih strelice. Ja sam o prometnim
pravilima radije itala u svojim knjigama jer nisam bila sigurna govori li on to ba
tono.
Teorijski sam dio ispita poloila s malo pogreaka (Aminat me je prije toga
nekoliko puta morala ispitati), a onda sam imala prvi sat praktine nastave vonje.

175
Moj je instruktor vonje bio mali striek s velikim uima i alosnim oima iza
naoala s debelim staklima. Sjela sam za upravlja, a on pokraj mene. Pokazao mi je
retrovizor, pedale i migavce. Ali ja sam htjela krenuti pa sam okrenula klju.
Automobil je poskoio. Instruktor vonje izvue klju, strpa ga u dep i zapone sve
ispoetka. Ali ja sam ovdje bila muterija, bili smo u Njemakoj, pa sam mu rekla:
Ja sam dola ovamo da vozim.
Instruktor mi je ispriao da ba starije ene imaju velikih problema da naue
voziti. ak i one koje su intelektualno mogle shvatiti proces bile bi za to odve
bojaljive. Ne bi znale voziti automobil jer bi ga prejako osjeale. Stoga sve postupke
treba vie puta utvrditi, potom dugo vjebati na parkiralitu, sve dok se neka starija
ena ne bude smatrala psihiki dovoljno jakom da se usudi ukljuiti u promet neke
mirne prometne zone.
Kljueve ovamo, mudrijau rekla sam i pokazala prstom na dep u koji ih je
bio strpao.
Nakon toga malo smo se naguravali. On je reagirao malo presporo pa sam mu
uspjela oteti klju; gurnula sam ga u bravu, pritisnula pedale i povukla kvailo.
Automobil je oito bio pokvaren, kretao se u skokovima, prije nego to se zakaljao i
ugasio.
Pokuavala sam dalje, branei se laktom od instruktora koji se uporno nastojao
domoi kljua. Jadikovao je i grdio me svojim tihim glasom.
Zaepi, djede zamolila sam ga. Reci mi radije jo jedanput redoslijed.
Obrisao je elo platnenom maramicom. Koljena su mu bila malo zgrena. I on
je sa svoje strane imao pedale, koje je sve vrijeme pritiskao bit e da se zbog toga
nisam mogla pomaknuti s mjesta.
Bio je zauen kad mi je polo za rukom upravljati automobilom do drugog
kraja parkiralita. Pomilovala sam upravlja, nagazila vre na pedale, osjetila
vlastitim tijelom to je konica a to gas, i vozila. Odvezla sam se s parkiralita na
ulicu. Ondje je bilo glasno, mnogi su automobili trubili. Instruktor vonje pokraj
mene svako bi malo panino hvatao za upravlja. Ja sam ga pustila, ako mu je tako
bilo bolje. Glavno da sam vozila.
Uila sam brzo. ivci su mi bili napeti kao strune. Naalost, praktini dio ispita
dvaput sam pala, to je bilo razumljivo: i u Njemakoj je postojala mafija, ispitiva je
vjerojatno htio novac, a ja to nisam na vrijeme shvatila. Ponovno sam se prijavila,
ponovno odvalila propisan broj sati i ubrzo sam u rukama drala vozaku dozvolu.

176
Kad sam poslije jo jednom pregledavala raune, ustanovila sam da sam platila samo
naknadu za ispit.
Sav novac koji sam zaraivala stavljala sam u omotnice i skrivala meu svojim
donjim rubljem. Zgodimice bih ga prebrojavala, ali najee sam znala napamet
toan iznos. Zaraivala sam mnogo novca jer sam bila jako dobra. Trebala sam samo
rei i svaki bi mi nalogodavac povisio plau barem za nekoliko maraka. A nisam
mnogo ni troila.
Kosu nikada nisam dala iati u salonu jer su ondje cijene bile jezivo visoke.
Jedna od mojih poslodavki naruivala je kui frizerku koja je frizirala cijelu obitelj,
pa sam tako smjela doi i ja. Imala sam kvalitetnu kosu, veoma dobre gene, nijedna
vlas nije bila sijeda. Po istom sam principu u jedne druge muterije davala sebi
ureivati nokte. Na rukama to naalost nije ilo jer su mi bile potrebne za posao. Ali
zato su mi nokti na nogama bili savreni. Turpijom lijepo oblikovani i lakirani
crveno poput trenje. Uope sam imala lijepa stopala, uska, ne prevelika, ne premala,
veoma njegovana, jednostavno da se ovjek zaljubi u njih.
Dieter me nije htio pustiti za upravlja svojega automobila. U meuvremenu
mi je postalo jasno koliko su ta kola bila stara i runa vidjela sam i posve drukija.
Kako bilo, poela sam se jednostavno sluiti njima bez pitanja. Dieter je najee bio
kod kue, pa kad bih zatrebala kola samo bih uzela kljueve iz ladice i odvezla se.
Dieterovim sam automobilom otila i na aerodrom po Sulfiju. Prvi sam put bila
prevalila toliki put. Strogo uzevi, prvi sam put bila sama na autocesti. Srce mi je
glasno lupalo od ponosa i uzbuenja. Nekoliko sam puta zalutala, ali sam na
aerodrom stigla na vrijeme.
Sulfija mi nije nedostajala jer sam imala previe posla. Svejedno, bilo je veoma
dobro to je ponovno sa mnom. Sulfija je eznula za nama. Nisam mogla k njoj jer
Aminat nisam htjela ostaviti nasamo s Dieterom, a s Aminat nisam mogla otputovati
u Rusiju jer je nisam htjela istrgnuti iz procesa privikavanja, u kojem je tako jako
epala za mnom. Sad je Sulfija stajala preda mnom drei u ruci koveg kojim sam je
bila opremila za put. Imao je kotae, ali svejedno ga je jedva vukla. Lice joj je bilo
naduto, koa tjestasta, a ispod oiju imala je duboke podonjake.
Pogledala sam Sulfiju i osjetila snanu mrnju prema Kalganovu.

177
Trei suprug
Sulfija je nakanila ostati dva tjedna. Rekla je da ne moe vie jer ne eli ostaviti na
cjedilu Kalganova i njegovu uiteljicu ruskoga jezika i knjievnosti. Ali imala je uza
se sve dokumente potrebne za vjenanje. Bacila se Dieteru oko vrata, milovala mu
obraze i govorila koliko joj je nedostajao. Aminat se bacila oko vrata njoj i ostala neko
vrijeme tako visjeti, dok je nisam opomenula. I slijepac bi vidio koliko je Sulfija bila
umorna. Jedva se drala na nogama.
Ono to nipoto nije htjela uiniti bilo je da ode lijeniku. Rekla je da nema
vremena, a i da njezino putno osiguranje pokriva samo hitne sluajeve.
Pa pogledaj se samo, ti si hodajui hitni sluaj rekla sam. Ali ona je bila
tvrdoglava kao deset mazgi. Nisam je uspjela prisiliti da ode k lijeniku. Trebala sam
to uiniti, ali mi jednostavno nije polazilo za rukom. Bilo je ve dovoljno teko
pridobiti je da se uda. Tu mi je Aminat posluila kao argument. Aminat je trebala
ostati u Njemakoj, a to je imalo svoju cijenu.
Prije vjenanja htjela sam otii sa Sulfijom u kupovinu, ali ona je rekla da za to
nema snage. Cijelo je vrijeme leala na kauu i teko je disala. Pogledala sam je i
pitala se kako li samo kod kue uspijeva njegovati ovjeka privezana za krevet.
Osjetila sam silnu elju da odletim u Rusiju i Kalganovu stisnem jedanaest jastuka na
lice jer dotle se, slutila sam, Sulfija nee smiriti.
Otila sam u neki second hand butik i kupila za Sulfiju svileno odijelo krem boje.
Bio je to vrijedan i plemenit komad odjee. Za sebe nisam kupila nita. Htjela sam
odjenuti svoju crvenu, veoma efektnu haljinu i pokazati svoje vrhunaravne noge.
Vjenanje je bilo dogovoreno za deset sati. Ustali smo u sedam. Ja sam Sulfiji
poeljala kosu i svezala je u punu, nanijela make up na njezinu blijedu kou i neto

178
rua na jagodine kosti. Tako je izgledala malo ivlje. Nanijela sam joj i tu na
trepavice.
Lijepa si, mama ree Aminat.
Sulfija se nasmijei.
Dieter je odjenuo sivo odijelo, koje je vjerojatno bio naslijedio od djeda. Pjeice
smo otili do vijenice u malom selu u kojem je ivio Dieter, a silom prilika i mi. Bilo
je to malo vjenanje. Bilo nas je etvero i sve je trajalo desetak minuta.
Potom smo otili u slastiarnicu. Aminat je pojela veliku zdjelicu sladoleda s
jagodama, mi ostali pili smo kavu.
Ponosila sam se sobom. Moja ki Sulfija, neko najrunija djevojka u ulici,
imala je treeg supruga.
Dva dana poslije odvezla sam Sulfiju, suprugu jednog Nijemca, Dieterovim
automobilom na aerodrom. Djelovala je veoma alosno. Rekla je da joj je mnogo
bolje otkako uzima lijekove koje sam joj ja nabavila. Zagrlila sam je i poljubila gotovo
bez imalo gnuanja.
I onda, bijeli udove? rekla sam Dieteru kad sam se vratila s aerodroma.
Aminat je leala na krevetu s licem uronjenim u jastuk. Pitala sam se zato toliko voli
Sulfiju. Pa sve je mogla dobiti od mene.
Dieter sjedne kraj Aminat i stavi joj ruku na glavu. Promatrala sam ih s
hodnika. Htjela sam biti sigurna da nije zaboravio kime se zapravo oenio.
Ponovno sam radila kao ivotinja. Imala sam cilj. Samo je slijepac mogao
previdjeti koliko je Sulfija bila bolesna. Trebao mi je novac za njezino lijeenje.
Imala sam adresu jednog novog klijenta. Imao je veoma lijepo ime: John
Taylor. Dieterovo ime nisam vie smatrala lijepim. Posve obino njemako ime.
Katkada bih ak pomislila da sa Sulfijinim vjenanjem nisam trebala toliko
prenagliti.

179
Tutirgan tavik
John Taylor bio je samo deset godina stariji od mene, ali bio je star ovjek. Udovac.
Supruga mu je upravo bila umrla. Bio je to ozbiljan problem za njega. Angairala me
je njegova ki jer sam nita nije znao napraviti. Tjelesno je jo imao snage, ali psihiki
ni za to nije bio sposoban.
Bio je uitelj engleskoga i upravo je otiao na bolovanje jer je patio od depresije.
Zainteresirala sam se za njega jer je bio Englez i jer je imao lijepo ime.
Bio je obrazovan ovjek i imao je mnogo knjiga. Police od poda sve do stropa, a
mnoge knjige nisu bile ak ni nove. Hrptovi su im bili pranjavi. Tu bi i mene
uhvatila depresija. Odmah sam poela brisati prainu s njih. John je samo rekao:
Budite oprezni s knjigama. Molim vas.
Imao je tako lijep akcent. Ali bilo ga je malo teko razumjeti.
to ste rekli? Volite me? pitala sam.
On me pogleda tekim pogledom i ree:
Jo ne.
Nisam ga mnogo viala dok sam spremala. Najee je bio u spavaoj sobi. Ki
mi je rekla da izbjegava ljude.
Boe, pa to i ja radim, pomislila sam. Samo to se to kod mene toliko ne vidi.
Dolazila sam dvaput na tjedan i ostajala po etiri sata. Kua je bila veoma zaputena.
Johnova je ki rekla da vrijedim zlata. To sam, dakako, znala i sama.
Prvo sam samo istila. Posla je bilo vie nego dovoljno. Johnova je ena bila
dugo bolesna. Htjela sam doznati kako je izgledala, ali nigdje nije bilo fotografija.
Johnova je ki rekla da je sve to odnijela jer je Johnu od toga bilo samo loije.

180
Jednoga dana John je izaao iz svoje spavae sobe. Pitao me bi li mi smetalo
ako sjedne u dnevni boravak. Rekla sam:
Ne, pa to je va dnevni boravak.
Sjeo je na kau. Brisala sam prainu, a onda drvene podne daske. Nije mi
smetalo to me John promatra. Kad sam se okrenula, ustanovila sam da uope ne
gleda mene. Neprimjetno je uzeo knjigu i stao je itati.
Nije digao pogled s knjige ak ni kad se oglasilo zvono na vratima.
Hoete li otvoriti? pitala sam ga. Onda sam otila sama. Pred vratima je
stajao mladi mukarac i pruio mi pladanj s jelom zapakiranim kao u avionima.
Jelo na kotaima rekao je dok mi je sve to gurao u ruke. Vjerojatno sam
djelovala malice zbunjeno.
Ah da rekla sam glumei da sam savreno upuena o emu je rije. Htjela
sam se vratiti u kuu da mu donesem napojnicu, ali mladiu se jako urilo.
Johne, ovdje je jelo na kotaima za vas rekla sam i spustila pladanj na mali
drveni stol ispred njega. Digao je pogled s knjige. Ja sam podigla plastini poklopac.
Ovdje je, ovaj... juha, a ovdje je, ovaj... vjerojatno meso.
to u s tim? upita on.
Nisam znala to bih mu odgovorila.
Kasnije sam saznala: njegova je ki aranirala za njega dostavu hrane. Pa nije
mu mogla svaki dan kuhati. Pitala sam Johna je li jelo na kotaima u Njemakoj bilo
neto poput pizza-servisa za starije osobe.
Da, samo bez pizze i bez servisa ree John i prvi se put nasmije.
Jogurte sa svojega pladnja nije ni taknuo. Ja sam ih uvijek odnosila kui jer ih je
Aminat rado jela.
Ako hoete, mogu vam neto skuhati rekla sam.
Nema potrebe rekao je John.
Pa niste jo ni kuali rekla sam.
Ako bih neto naumila, to bih i ostvarila. To je moj nain.
U nedjelju u jedanaest stajala sam pred Johnovim vratima s torbom punom
namirnica. Pozvonila sam. Nitko mi nije otvarao. Zvonila sam dugo. Onda sam
poela tresti kvaku. Imala sam klju. Pa bila sam najavila da u doi. Udarila sam
akom o vrata. Onda sam ih otkljuala. Ta nije to nikakav grijeh.

181
Unutra je sve bilo pospremljeno, pa prola su samo dva dana otkako sam
posljednji put istila. Otila sam u kuhinju. Tamo je stajalo vie pladnjeva. Podigla
sam poklopce jelo nitko nije ni dirnuo. Spustila sam torbu.
Johne! Rosa je ovdje! viknula sam.
Tiina. Otrala sam uza stube i irom otvorila vrata Johnove spavae sobe. Bila
je to jedina prostorija u koju nisam imala pristup. Jo ne. Bila je to grozna prostorija,
to se odmah moglo primijetiti. Prepuna knjiga, papira i smea. Prazan krevet s ne
odve svjeim pokrivaima. Trebala sam odavna zaviriti u tu sobu.
Johne! viknula sam. Onda sam otrala do kupaonice. Vrata su bila
zakljuana. Protresla sam ih i pritisnula uho na kljuanicu.
Johne! viknula sam u tiinu.
Na sreu, u svakoj sam situaciji znala sauvati prisebnost. Poznavala sam
mnoge kue i znala u kojima su se zatvorena vrata mogla lako otvoriti izvana. Hvala
Bogu, ova su bila takva. Pronala sam kovanicu u depu, gurnula je u procijep i stala
je okretati. Vrata su se otvorila.
John je leao u kadi, njegovo dugo tijelo jedva je stalo u nju. Glava mu je jo
bila iznad povrine vode, ali se opasno naginjala u stranu. Voda nije bila krvava. Ali
nije izgledao dobro. Uhvatila sam ga za glavu i poela vui. Onda sam mu, slijedei
iznenadno nadahnue, stisnula nos. Time sam ga ponovno oivila. John zakalja,
strese glavu i pokua se osloboditi iz mojega zagrljaja. Psovao je prvo na engleskom,
a onda na njemakom.
to radite ovdje? pitao me je. Jeste li vi otjelotvorenje none more?
Uvijek se izraavao malo nejasno. Gurnula sam ruku u vodu, bila je hladna.
Nisam oekivala zahvalnost za to to sam mu spasila ivot.
Dajte, izaite iz vode rekla sam, osvrnula se oko sebe i pronala velik
runik. Rairila sam ga i pruila mu ga.
On se polagano uspravljao. Da, lice je na njemu bilo najstarije. Nisam mogla a
da ga ne pogledam. Ve dugo nisam bila vidjela golog mukarca. A Engleza jo
nikada. Stajao je tamo dok se voda cijedila s njega. Onda je izaao iz kade. S njega je
sve kapalo pa mu se oko nogu napravila lokva. Istrgnuo mi je runik iz ruke i
omotao ga oko sebe.
Bio sam zaspao. Uinite mi uslugu i izaite rekao je.
Moram ovo ovdje obrisati rekla sam.
Uzela sam krpu i obrisala pod. John odavna vie nije bio tu. Otiao je u svoju
spavau sobu i odatle pitao:

182
to uope radite ovdje?
Pa, rekla sam vam. Danas u vam neto skuhati.
Idete mi na ivce ree John. Gubite se odavde.
Poslije kuhanja.
Zatvorio je vrata spavae sobe. ula sam kako okree klju. Bio je tvrdoglav, ali
njegova tvrdoglavost nije bila nita u usporedbi s mojom.
Pustila sam hladnu vodu da otee i izribala kadu. I to posve besplatno.
Onda sam otila u kuhinju i poela kuhati. Dugo ve na raspolaganju nisam
imala kuhinju samo za sebe. Ali tog je dana Johnova kuhinja pripadala meni.
Godinama ondje nije bilo enske ruke. Sve je bilo isto, sama sam to bila oistila, ali
ve dulje nitko u kuhinji nije nita dotaknuo s ljubavlju. To nam je bilo zajedniko,
kuhinji i meni. Htjela sam da ponovno postane topla, da je oivim svojim rukama.
Pod hladnom vodom oprala sam pile, uzela iglu koju sam ponijela sa sobom i
zaila mu trbuh. Oprezno sam skinula kou s mesa i puhnula unutra. Ondje gdje je
zrak zvidavo izlazio zaila sam rupe. Pomijeala sam jaja s vrhnjem, solju i paprom
i sve to ubrizgala ispod koe. Zavezala sam vrat pileta, umotala ga u platneni ubrus i
poloila u vrelu slanu vodu.
To pile zvalo se tutirgan tavik, jelo koje su pripremali Kalganovljevi roaci na
selu, a ja sam ga se tog dana tako prikladno sjetila. I to ne sluajno, nego zato to sam
s Dieterom razgovarala o njemu. Tonije reeno, Dieter me je podsjetio na taj recept
on ne samo da je znao kako se zove nego i kako se priprema. Stvari koje mi je priao
znala sam dakako i sama, ali sam ih u meuvremenu jednostavno zaboravila.
Piletu je trebalo sat i pol i bilo je pravo tatarsko nacionalno jelo. Prostrla sam
stol u dnevnom boravku. Odavna sam znala gdje je to. Izvadila sam tirkane ubruse
i pranjave ae, koje sam, dok sam kuhala pile, runo oprala i ulatila. Iskljuila sam
tednjak i osvjeila se u kupaonici. Lice mi je bilo lagano pocrvenjelo od kuhanja, pa
sam ga ohladila vodom i potom se ponovno naminkala. Onda sam pokucala na
vrata Johnove spavae sobe.
Nestanite odavde ree John.
Otila sam i ostavila sve onako kako sam bila posloila. Da, ne moe ba sve
uspjeti otprve.

183
Elegantno i lakih nogu
Otkrila sam da ima jo stvari koje dosad nisam nauila. U Njemakoj su, primjerice,
svi znali plivati, ak i mala djeca. Makar i s etiri godine jo nosila pelene, a s pet
navlaila dudu po ustima, makar i do kole ne znala ni itati ni pisati, ak su i ta
razmaena djeca znala plivati. Njihove majke, koje su bile moje muterije, vozile su
ih na nastavu plivanja, prtljanika punih kupaih gaica, runika, plivaih krilaca,
dasaka i valjaka. A ljeti su svi odlazili na more.
Rekla sam Dieteru da bi nae dijete takoer trebalo ii na more. Aminat je
plivala slabo, a ja nikako. To je bilo nedopustivo. Zato da mi budemo gori od
ostalih?
Dieter je rekao da bi moda mogli ii za dvije godine, jer tako kratkorono ne
ide nita. A bila je i zima.
Bog me je utjeio, jer tek to mi je Dieter to rekao, jedna me je muterija upitala
bih li idui tjedan imala vremena da se s njom i njezinom obitelji odvezem u planine.
Sa svoje dvoje djece i suprugom htjela je u vicarsku. Zapravo je htjela sa sobom
povesti svekrvu da tamo popodne pazi njezinu razmaenu gadiju, ali svekrva je
imala crijevne polipe i morala je biti podvrgnuta operaciji.
Kad sam bila mlaa, Kalganov je svakog vikenda odlazio u umu na skijako
tranje. Katkada bih pola s njim iako sam rijetko kad imalo stvarno vremena za
takve gluposti. Znala sam, dakle, skijati, ali jo nikada nisam bila u Alpama. A
Aminat nije znala ba nita i takoer nikada nije bila u Alpama.
Moja muterija i njezin suprug sloili su se s time da Aminat poe s nama.
Slagali su se sa svime.

184
Oni su prvi krenuli kolima i povezli nau prtljagu. Moja mi je muterija
darovala kombinezon koji sama vie nije mogla odjenuti i crvenu skijaku jaknu za
Aminat. Ja sam kupila sunane naoale i dva para hlaa i ve smo bile opskrbljene.
Mi smo ile vlakom i morale presjedati u Baselu i u Churu. U Churu sam vidjela
planine, veoma visoke, sive, vrhova prekrivenih snijegom. Ule smo u autobus koji
nas je povezao uza serpentine. Sjedile smo odmah iza vozaa, to je bilo mjesto s
najvie ansi za preivljavanje ako bi se autobus sluajno strovalio u provaliju.
Aminat je bila skroz zelena ispod svojih bubuljica jer je teko podnosila vonje
automobilom i autobusom.
Previe je bila na svoju majku Sulfiju. Prolazili smo kroz ume, snjene zamete
i mala osvijetljena sela. Kad je autobus stao u predzadnjem selu izale smo i Aminat
se ispovraala u snijeg. Na sreu, bila je gotova s time prije nego to je stigla moja
muterija da nas poveze do svojeg apartmana za odmor.
Ve sam bila zaboravila kako izgleda toliko mnogo snijega odjedanput.
Svjetlucao je i mirisao na lubenice, ba kao u mojem djetinjstvu.
U apartmanu su bile dvije spavae sobe: jedna s branim krevetom za
muteriju i njezina supruga, vieg dravnog odvjetnika, i jedna s dva kreveta na kat.
U gornjem su krevetu spavala djeca, Julius i Justus, a u donjem Aminat i ja.
Moja je muterija bila sretna to sam tamo. Ona svoju djecu nije mogla dovesti
u red. Ujutro su Julius i Justus ili na skijaki teaj. Vii dravni odvjetnik stavljao bi
djeci kacige na glave, gurao im noge u skijake izme i vukao ih skijakim tapom do
malog proplanka gdje se okupilo jo takvih mrkavaca na siunim skijama.
Moj je zadatak bio da poslije tri sata odem po Juliusa, skuham ruak i spremim
ga na spavanje. Po njegova starijeg brata odlazili smo kasnije zajedno. Nakon
popodnevnog odmora posjela bih Juliusa na saonice i vozila ga uokolo. Odlazili
bismo do vunice i gledali kako se drugi obruavaju niz obronak. Nisam se toga
mogla nagledati. Shvatila sam da to ima vrlo malo veze sa skijakim tranjem. Svi su
oni izgledali tako lijepo i okretno. Ispred takve pozadine iznenada me je zasmetao
prizor moje Aminat. Izraz njezina lica kvario mi je boravak, ba kao i mojoj muteriji.
Rekla sam Aminat da smjesta promijeni izraz lica.
Prve veeri pripremila sam gula s tjesteninom. Moja muterija i njezin vii
dravni odvjetnik sjedili su za stolom rumenih obraza, a ak su i djeca bila previe
umorna da bi cendrala. Sito je zadovoljstvo lebdjelo u zraku.
Ba ste zlatni ree mi moja muterija.
Znam rekla sam. Sad mi je nedostajalo samo jo jedno: skijanje.

185
Ujutro bih ustala prva, skuhala kavu, preprila krike kruha i prostrla stol.
Djeca su se teko budila. Spavala su vrsto i bila jo umorna, ali su morala na skijaki
teaj. Ja sam svoje zadae svejedno uvijek obavljala besprijekorno: kad bi roditelji
doli iz spavae sobe, ja bih s djeacima i Aminat ve sjedila za stolom.
Znate li skijati? upita me moja muterija.
Brzo u nauiti rekla sam na svojemu besprijekornom njemakom.
Aminat takoer.
Nita ih nisam bila zamolila. Sami od sebe dogovorili su mi termin u koli
skijanja. Posudile smo skije i sastale se s naim uiteljem skijanja kraj vunice. U
depu jakne imala sam mobitel viega dravnog odvjetnika. Ako bi djeca neto
polomila, nazvat e mene, a ne roditelje.
Odmah mi je bilo upalo uoi da mukarci ovdje izgledaju jako dobro, da su svi
veoma zdravi. Bili su to mukarci koji nisu sjedili po uredima, nego su se na svjeem
zraku obilno bavili sportom: nisu bili veoma visoki, ali su bih miiavi, s crnim
uvojcima i plavim oima. Na uitelj skijanja zvao se Corsin. Odveo nas je do nekog
djejeg obronka i pokazao nam kako se trebamo skijati. Sa mnom je odmah upalilo.
Talentirana si rekao mi je Corsin. Uinio mi se armantnim. Govorio mi je
ti, to mi se u normalnim okolnostima ne bi svidjelo. Vjerojatno nije shvatio da sam
mnogo starija od njega.
Stidjela sam se zbog Aminat. Ovdje su sve djevojice njezine dobi znale odlino
skijati. Izgledale su dobro, a Aminat je bila eprtljava poetnica, iji su nespretni
pokreti smjesta upadali u oi. Nije imala tako dobro tjelesno dranje kao ja.
Moja je muterija bila spremna platiti nam tri prijepodneva privatne nastave.
Nakon toga htjela sam znati skijati kao i svi ostali.
Naega posljednjeg prijepodneva Corsin nas je prvi put vunicom odveo u
planinu. Ja sam jedno mjesto dijelila s Corsinom, a Aminat je imala jedno samo za
sebe. Mogli smo je vidjeti odostraga. Vie je puta zamalo pala s vunice. Voljela bih
da se to napokon dogodilo, ali ona se posljednjim snagama uhvatila za rukovat.
Mlatarala je nogama, skije su joj se zaplele jedna o drugu, bilo je udo da nije ispala.
Jednako se bijedno i sputala. Ja sam bila naprijed, elegantna, lakih nogu. Nakon
posljednjeg sata Corsin mi je dao cedulju sa svojim telefonskim brojem. Izgledala je
kao da je kakvo dijete samo sebi napravilo posjetnicu.
Nazovi me kad sljedee godine ponovno bude tu rekao je.
Nisam sebi dopustila da budem alosna. Bila sam radosna: u planinama, na
skijama, veoma blizu ivotu koji sam smatrala primjerenim sebi.

186
Planina me nije htjela
Sljedeeg jutra Aminat vie nije htjela vjebati. Bila sam blizu da joj opalim zaunicu,
ali moja muterija i njezin vii dravni odvjetnik jo su bili u apartmanu, a ja nisam
htjela da steknu lo dojam o meni. Ostavila sam Aminat s knjigom u apartmanu.
Odjenula sam se, uzela svoje skije i otila sama do vunice. Bila sam jednako
elegantna i sigurna kao i arogantne babetine koje su svake godine dolazile ovamo i
stavljale na nos svoje zrcalne sunane naoale.
Kad sam stigla gore, kliznula sam sigurnim usporednim zamasima za skijaem
ispred sebe. Ispod mene sve je bilo bijelo, oko mene takoer. Onda sam zapazila da
je i iznad mene sve bijelo. Zakoila sam i zamalo pala. Bila sam zateena jer je poelo
snijeiti. Pahulje snijega kruile su iznad mene, nebo se vie nije moglo vidjeti. Vjetar
mi je donosio u lice male komade leda i tjerao mi suze na oi.
Nita vie nisam mogla vidjeti. Suze su se ledile na mojim trepavicama, sad
sam bila slijepa. Planina me nije htjela. Bila sam previe drska i sad me je odluila
kazniti.
Taman sam se jo pravodobno zaustavila da shvatim kako preda mnom nije
obronak nego provalija. Noge su mi se tresle od napetosti. Pitala sam Boga je li mi
kucnuo posljednji as, a Bog mi je odgovorio iznenadnom idejom: Corsin!
Da, Corsin, koji je skijao bolje ak i od mene, koji je tvrdio da svaku planinu u
ovome kraju poznaje kao svoj dep. Skinula sam rukavicu i izvadila iz depa jakne
mobitel viega dravnog odvjetnika i malu djeju posjetnicu s telefonskim brojem.
Ruke su mi se ukoile od hladnoe. Huknula sam u vrhove prstiju i poela
utipkavati broj. Sa vicarskim pozivnim brojem, to e ga stajati cijelo bogatstvo,
pomislila sam.

187
U slualici se oglasi signal, a onda se javi glas za koji nije bilo posve jasno
pripada li eni ili djetetu. U tom sam trenutku bila posve smetnula s uma da je
Corsin, dodue, skijao boanstveno, ali je zato govorio kao petogodinje dijete.
Pomozi mi! zaurlala sam i viknula u slualicu ime vunice, ali Corsin me,
ako je to zaista bio on, nije razumio. Sve je vrijeme pitao:
to? Tko je to?
Vjetar je puhao u slualicu, bit e da me nije mogao razumjeti, a tomu je
pridonosila i injenica da ionako nije bio osobito bistar. Svakako, bila sam izgubljena.
Viknula sam u slualicu:
Onda krepaj!
Meni je ba to u tom trenutku ravno u lice govorila planina. Prekinula sam
vezu s Corsinom i pokuala nazvati svoju muteriju, to mi se inilo posve
beznadnim.
Gurnula sam mobitel u dep jakne, navukla rukavice i posegnula za skijakim
tapovima. Pogledala sam niz glatku zaleenu liticu vjerojatno je to bilo ono to su
nazivali crnom pistom. Izraunavala sam u glavi s koliko bih je zamaha mogla
svladati, tonije, koliko bih zamaha mogla preivjeti.
Kad sam se prekriila zgrenom akom, iz vijavice izae neto crveno. ovjek,
moda ak mukarac. Ja sam ve poela kliziti, pa sam nadljudskom snagom
okrenula skije usporedno prema obronku, ne bih li povicima i mahanjem skijakim
tapovima skrenula neiju pozornost na sebe. To neto crveno zaustavilo se malo
ispod mene i ostalo prilijepljeno za ledenu liticu kao muha za prozor. Kroz gustu
meavu zabljesnue zubi, a Corsinov mi njeni djevojaki glas ree:
Dri se za mene, ja u te spustiti.
Od sree i olakanja jedva da sam se mogla pomaknuti. Corsin mi je iz ruke
uzeo skijake tapove i zataknuo ih za pojas, pa mi pruio ruke. Skliznula sam
skijama u njegov trag, noge su mi bile onemoale i drhtave. A onda vjetar zahui kraj
mojih uiju dok sam iza Corsinovih irokih plea koila taman toliko da se licem ne
zabijem u njegovu crvenu jaknu. Imala sam osjeaj da je sve to potrajalo sat ili dva, a
kad smo stigli dolje na parkiralite iz moje je izgrizene usnice po snijegu kapala krv.
Corsin se smjekao, nije se bio ak ni oznojio.
Hrabra ena rekao je. Ne zna skijati, ali u planinu odlazi sama.
Odakle si znao gdje sam? pitala sam, a on stavi ruku na lijevi prsni dep
svoje jakne i ree:
Osjetio sam.

188
Iz planina sam se vratila kao pobjednica, njeno preplanule koe i dranja
skijake kraljice. Kap gorine predstavljala je injenica da isto to nisam mogla rei za
Aminat.
Corsin mi je slao razglednice na kojima su se vidjele male osvijetljene kuice u
planini. Doznala sam i da je ono to sam kod njega smatrala smijenim njemakim
zapravo bio posve drugi jezik. On i cijelo njegovo selo govorili su jezikom starih
Rimljana, a na tom jeziku pisao je i svoje razglednice.
Napisao mi je Gronda buna a mia amur e splendur al firmament, vaiel tei
fetg bugen i far lamur in cun lauter, leinsa?. Nisam mogla ak ni nagaati to bi
to moglo znaiti.
Corsin je u svojoj zemlji bio neka vrsta Tatara, imao je druge korijene, druga
jela, drugi jezik i prije svega izgledao je mnogo bolje od ostatka stanovnitva. Ali dok
u nas nijednom dobro odgojenu Tatarinu ne bi palo na pamet da okolo alje rijei
koje nitko ne moe razumjeti, Corsinu je to oito bilo posve normalno. Nekoliko sam
puta pokuala razgovarati s njim o tome. U nekom sam trenutku shvatila: to to je
tako rado govorio o tome da je drukiji od normalnih vicaraca nije bio nedostatak
odgoja. Ta mu se misao usidrila toliko duboko u glavi da je se odatle vie nije moglo
istjerati. On jednostavno nije imao sovjetski odgoj, nego malo primitivniji. Njegova
sklonost da se hvasta vlastitim korijenima podsjeala me je na malu djecu kad
podiu haljinice uvis samo da svi mogu vidjeti njihove nove gaice.
Jednom mi je Corsin poslao razglednicu na njemakom: da mu nedostajem i da
e mi sljedei utorak doi u posjet svojim automobilom, ravno iz planina. To je pet
sati vonje.
Njegov me posjet doveo u krajnje nezgodnu situaciju. Sreom, jedna od mojih
muterija ba je bila na godinjem odmoru. Odvela sam Corsina u njezin stan u
starom dijelu grada i nadala se da nas nee vidjeti susjedi. Sa zakanjenjem mi je palo
na pamet da je mukarac poput Corsina izvan skijake piste enu vie sramotio nego
to bi je resio. Uinio mi se, dodue, veoma muskulozan, moda malice premrav,
ali gledao je oko sebe kao preplaen kuni, a ispod pokrivaa moja se sumnja
konano potvrdila: razumio se samo u planine.
Provjerila sam to jo tri puta, dok nisam zakljuila da imam pametnijeg posla
nego da se uputam u vezu s nekim komu sve treba objanjavati. Odvela sam
Corsina do njegova automobila. Kod kue sam njegove razglednice bacila u stari
papir.

189
Najbolje keri
Bila sam zadovoljna sobom. Radila sam mnogo jer ljeti sam htjela s Aminat na more,
bez Dietera ali zato moda sa Sulfijom. Neka i ona jednom vidi malo sunca. Onda je
jedne noi zazvonio telefon. Nazvao me je Kalganov. Onaj isti Kalganov kojeg je
Sulfija njegovala ve etvrtu godinu poto ga je udarila kap. Kalganova nisam
prepoznala po glasu, jer je bio drukiji nego to sam ga bila zadrala u sjeanju, a i
bilo mi je posve svejedno komu je pripadao glas koji mi je rekao da je Sulfija mrtva.
to? pitala sam. Kako?
Smatrala sam to neukusnom alom pa sam zaklopila slualicu.
Ponovno je zazvonilo. Pogledala sam slualicu, dugaak broj s pozivnim
brojem 007 na displeju, i ostala nepomina. Zvonilo je i zvonilo dok se Aminat nije
pojavila iz svoje sobe. Bunovna i snena pogledala je broj i posegnula za slualicom.
Mama? viknula je. Taman je bila dola k sebi od skijanja i opet bila malo
bolje volje, a sad sam je gledala kako pritie slualicu na uho i kako joj se mijenja
izraz lica. Gledala sam je puna nade: htjela sam da mi smjesta kae kako nita od
onoga to sam as prije ula nije istina. Ali po tome kako se djevojino lice skamenilo
u posve neprilinu izrazu, naime u izoblienu smijeku, prepoznala sam da me moj
dar shvaanja nije prevario.
Odletjela sam u Rusiju, a Aminat je ostala s Dieterom.
Morala sam se pobrinuti za pogrebnu sveanost, a tko to moe bolje od mene?
Kad sam stigla tamo, zatekla sam ljude zbunjene i izgubljene poput siroadi. Najvee
dijete od svih bio je Kalganov, koji je, rekla sam mu to odmah, Sulfiju imao na
savjesti. Samo je radi njega ona izmaknula mojem nadzoru i skrbi. Sad je Kalganov

190
bio u oku, to je znailo da mu je iznenada bilo bolje. Mogao je ustati i ponovno je
govorio njegove prve suvisle rijei bile su obavijest o smrti na telefonu.
Njegova uiteljica ruskog jezika i knjievnosti, ta stara, sluena baba, ila mi je
na ivce svojim neprestanim jecanjem. Vidjela sam je prvi put i odmah mi se uinilo
da me na nekoga podsjea. Izmeu jecaja hvatala se za srce dok joj nisam rekla da se
zakljua u sobu i ne uznemirava ljude.
Takve kao ti ive vjeno rekla sam. Zato ubijaju najbolje keri drugih ljudi.
U mojoj staroj zemlji mnogo se toga bilo promijenilo. Imala je novo ime. I moj
se grad sada zvao drukije. Sve je bilo jako prljavo i svatko je neto prodavao. Tezge i
kiosci tiskali su se jedni uz druge, na kartonskim kutijama prodavale su se
namirnice, odjea, knjige i prazne limenke cocacole.
Ljudi su bili loe odjeveni, a u pogledima im se zrcalila bijeda. Sve djevojke
izgledale su kao kurve, a bit e da su veinom to i bile. Stare ene drhtavim su
rukama prebrojavale kovanice. U javne zahode potene ene nisu mogle ni ulaziti.
Kalganovljeva rodbina iz sela nedaleko od Kazanja javila se s prijedlogom da
se Sulfija pokopa prema tatarskoj tradiciji, umotana u platno, bez lijesa. Nisam
reagirala na tu imbecilnu ideju, ionako sam imala dovoljno briga. Pokuali su u to
uvjeriti Kalganova, koji je rekao samo:
Ruica sve zna najbolje.
Onda su odustali i namjestili za pogrebnu sveanost izraze lica pune
predbacivanja.
Sulfija je leala u lijesu odjevena u bijelu haljinu i bijele svilene cipele. elo i
jastuke ukrasila sam cvijeem, a pogrebniku dala nalog da se pri minkanju doista
potrudi. Dolo je veoma mnogo ljudi. Bila mi je novost da su toliki ljudi uope
poznavali Sulfiju. Njezini stari kolski drugovi, kolege, susjedi, dolo ih je na stotine i
svatko je mogao vidjeti kakva je lijepa ena bila: duga crna kosa, bijelo lice pravilnog
oblika kao u lutke, fin, savijen nos, crne trepavice koje su na obraze bacale duge
sjene. Ipak je u mnogo emu bila na mene.
Ispostavilo se da Sulfija nije imala vlastitu sobu. Kod Kalganova i njegove ene
imala je u dnevnoj sobi poljski krevet odvojen paravanom. Kalganov i njegova
uiteljica imali su spavau sobu s branim krevetom od kojeg su napravili dvostruki
bolesniki leaj. Lijevo i desno od kreveta bili su noni ormarii puni lijekova.
Nakon pogrebne sveanosti legla sam na Sulfijin poljski krevet. Bio je istroen,
a deka izlizana. Stisnula sam zube. Krvopije iza pregradnog zida tiho su razgovarale,

191
izmeu rijei uli su se glasni jecaji. Izula sam cipelu i bacila je u zid. Onda je
zavladala tiina.
Bilo je nehigijenski lei u krevet u odjei i s cipelama na nogama, ali nije me
bilo briga. Zagledala sam se u strop. Nekom je prilikom susjed s gornjega kata
izazvao poplavu. Strop je bio pun mrlja koje su izgledale kao egzotino cvijee. Da je
meni netko uinio neto takvo, uhvatila bih ga za noge i pustila da visi naglavake s
prozora sve dok mi ne plati renoviranje stana i novi sag, makar i po cijenu vlastitih
zlatnih zuba. Ali Sulfija je bila cvijet na vjetru. Ako bi je netko pljunuo, ona bi to
smatrala svjeom kiom i ispruila mu se ususret.
Moja glava kao da se poela iriti iznutra. Bit e da je bila previe puna. Misli
su mi se klupale, zapetljavale, privlaile druge: bila je to nezamisliva tjeskoba.
Neto mi je iznutra pritiskalo o sljepoonice doslovce mi iz glave istiskujui oi i
jezik. Stisnula sam glavu dlanovima da se ne rasprsne. Sulfija je uvijek znala kad je
nekomu loe. Osjeala je kad bi je netko trebao. Nije joj trebalo nita rei: ona je znala
gdje boli. Osjeala je to preko tisua kilometara. I znala je to se protiv toga moe
poduzeti. Ona je mogla rastjerati bol. Sulfija je, pomislila sam, bila moja arobnica.
Sulfija apnula sam krutih usnica, koje me nisu htjele sluati. Sulfija!
U oima mi je pulsiralo i peklo me. Bojala sam se da bi mogle prsnuti, toliko je
snaan bio pritisak. Prekrila sam ih rukom.
Onda je bol popustila toliko polagano i neprimjetno da sam to osjetila tek kad
sam ponovno mogla otvoriti oi jo zabrinuta da bi mi mogle iskoiti iz duplja. Moje
produljene, guste trepavice, s kojih jo nisam bila skinula minku, kakljale su me po
dlanovima. Soba je bila mrana, kroz prozor se vidjela svjetiljka. Farovi automobila u
prolazu ispunjavali su sobu svijetlim mrljama i poigravali se uzorcima na stropu.
Sulfija rekla sam. Sjedi uspravno.
Sulfija je sjedila pokraj mene, ali ne ona Sulfija koja je malo prije nestala u pei
krematorija. Bila je to Sulfija koju sam vidjela za naega posljednjeg susreta
iscrpljena ali nasmijana, umornih, paljivih oiju. Toliko stvarna da sam se ponovno
poela uzrujavati zbog nje. Ali onda sam se zakoila i uhvatila rukama za krevet da
ne popustim iskuenju i ispruim ruku prema sablasti.
Sulfija rekla sam. Ja...
Sulfija me pogleda i nasmijei se. Bila je preumorna da bi govorila, uvijek je
previe radila. Stavila je prst na usnice. A onda sam ponovno leala u krevetu, posve
odjevena i naminkana. Sulfija je smatrala da si nakon ovako napornog dana to
mirne due mogu dopustiti samo je druga cipela pala na pod pokraj prve. Lagani

192
pokriva koji je mirisao na Sulfiju titio me je od osamljenosti i praznine sobe drei
jad i tugu podalje od mene.
Ostani sa mnom zamolila sam je prije nego to sam zaspala.
Sulfija je radila sve to bi je se zamolilo. Uvijek je bilo tako. Nisam je mogla
prisiliti, ali ono za to bih je bila samo zamolila, to nikada ne bi ostalo neispunjeno.
Sulfija nikoga nije ostavljala u nevolji, to je bio njezin nain.
Kad sam se probudila, boljelo me je cijelo tijelo. Umjetne su se trepavice
odvojile i leale na jastuku, lice mi je bilo prekriveno korom od osuene minke i
suza. Crna haljina, koja je tako lijepo isticala moj stas, nije mirisala dobro.
Ula sam u kuhinju. Ondje su ve bili Kalganov i njegova uiteljica. Ona je
sjedila na stoliu, a on je stajao pokraj tednjaka i mijeao neto u loncu. Iznenada
sam ih osjetila kao cjelinu, kao dvije masne mrlje koje se na povrini juhe stapaju u
jednu. Kasnije u im jo rei to mislim o njima.
Otila sam u kupaonicu i sredila se. Pustila sam hladnu vodu da mi tee preko
kose da joj vratim sjaj, oistila lice i takoer ga osvjeila hladnom vodom. Navukla
sam kuni haljetak koji je visio na vratima i iz kojeg se nije irio nikakav miris. Bilo
mi je jasno da je pripadao Sulfiji dakle sada meni.
Kalganov je stavio pred mene tanjur griza. Kuala sam. Kaa je bila nekako
kvrgava, ali ja se nisam bunila. Promatrala sam ploice na kuhinjskom zidu svaka
ureena Sulfijinim licem, prekrasnim portretom toliko stvarnim kao da je rije o
fotografiji. Opipala sam ih. Bile su tople i glatke.
Kako ste ovo napravili? pitala sam Kalganova.
to?
Ovaj... uzorak na ploicama.
Koji?
Ovaj ovdje pokazala sam prstom na jedno od Sulfijinih lica.
Kalganov uperi pogled u smjeru u kojem sam pokazivala i zatrepe.
Bijele su rekao je.
Neke smo stvari jo morali rijeiti. Materijalne stvari. Sulfijine stvari. Nije ih
imala mnogo. Imala je na raspolaganju dvije police u ormaru. Nije imala nikakva
vlasnitva stan koji je iznajmila dala je prepisati na Kalganova.
Sve ste joj oduzeli! viknula sam.

193
Ruice apne Kalganov. Ona je tako htjela.
Ali zato? Vi ste dvoje starkelja. A ona je bila mlada i... ivot je jo bio pred
njom.
Svakako, to sa stanom nije se vie moglo promijeniti. Osim da ih oboje zbog
toga tuim. To mi je isprva ak i bila namjera. Prisiljavala sam se na to u Sulfijino
ime, ali mi je padalo teko: nisam imala volje. Bila sam jako umorna. Inae nikada
nisam bila umorna. Uvijek bih spavala malo: pet sati bilo je sasvim okej, nakon est
sati bila sam posve odmorna. Ali sad mi se spavalo. Prekrila sam usta dlanom da ne
zijevnem ravno u usta uiteljice ruskoga jezika i knjievnosti.
Umorna sam rekla sam uiteljici. Ona me pogleda kao da sam sila s uma.
Onda legnite ree. Bilo je u redu da mi se ponovno obraa s vi. Za pogrebne
mi je sveanosti neprestance pokuavala govoriti ti, to bih svaki put odbila. inilo
mi se nepristojnim da taj trenutak moje slabosti eli iskoristiti za zbliavanje.
Ne mogu lei rekla sam. Za razliku od vas imam mnogo posla.
Htjela sam razvrstati Sulfijin imetak. Ono malo stvari, odjee, pisama i
dokumenata to je imala.
No umjesto toga otila sam do svojeg poljskog kreveta i ponovno zaspala.

194
Dok si ti tu
Probudila sam se tek sljedei dan spavala sam gotovo dvadeset sati. Za to je
vrijeme Kalganov, kako mi je kasnije priopio, svako malo provjeravao diem li jo.
Mi smo, naime, ve pomislili da si mrtva rekao je. Ali tu se prerano
obradovao.
Onda sam ustanovila da je uiteljica ruskoga jezika i knjievnosti dirala
Sulfijine stvari. Uzela je to malo odjee to je imala i razvrstala je.
Toliko sam se uzrujala da gotovo nisam mogla disati.
to radi tu, ti oerupana kokoi? I zato svojim prljavim apama dira stvari
moje keri?
Htjela sam ih oprati ree ona jadno.
Izgurala sam je iz sobe, sjela na poljski krevet i uzela u ruke jednu potkoulju.
Bila je siva i isprana i izlizana, a da je bila malo manja savreno bi pristajala nekakvu
djetetu. Obrisala sam njome suze.
Dok sam pritiskala lice o potkoulju, sjetila sam se da je uiteljica negdje imala
neakinju. To saznanje probilo se do sredita mojih misli i iznenada je ugledah pred
sobom: nepoznata neakinja, koju nikada u ivotu nisam vidjela, mala droljica s
djetetom, bez supruga, u jednosobnom stanu sa svojim roditeljima. Iznenada sam
shvatila zato je uiteljica htjela oprati rublje.
Sjedila sam ondje prilino dugo sa sivom potkouljom pritisnutom o lice. Onda
sam ustala i stavila rublje u praznu kartonsku kutiju. Prljavo sam odnijela u
kupaonicu i nagurala u kadu. Pokucala sam na vrata spavae sobe. Uiteljica je
sjedila na krevetu i brisala nos maramicom.

195
Sjedi usprav...! zaustila sam i zaepila si rukom usta. Stvari su se poele
udesno pretapati jedna u drugu.
Nogom sam gurnula karton u spavau sobu.
Uzmi rekla sam. Daruj to svojoj neakinji.
Uiteljica makne maramicu s lica. Voljela bih da to nije uinila.
Sulfiji to vie ne treba rekla sam i vratila se u svoj poljski krevet.
Sulfija nije imala takorei nita. Zapravo nije posjedovala gotovo nijednu
vrijednu stvar. Sve hlae i pulovere koje sam uspjela pronai dala sam uiteljici za
neakinju. Za pranje se nisam pobrinula nikomu nee nakoditi ako i takva vrsta
ljudi jednom mrdne prstom. U jednom sam kutu ormara otkrila malu kutijicu s
jeftinim prstenom i jednim laniem i jednu kutiju punu pisama. Bila su to pisma
koja joj je pisala Aminat. Skupljala ih je godinama. Stavila sam pisma u svoj koveg.
Tri dana prije mojeg povratka u Njemaku Kalganov je otiao po urnu. Bilo je
jasno da u je ponijeti sa sobom. Bila je jako lijepa, stijenke od mramorna kamena s
imenom upisanim zlatnim slovima tako je bilo i red. Imala je lijepo ime, sad ga
nitko vie nee moi nagrditi.
Kalganov je hodao pognuto. Htio je urnu zapravo pokopati u svojoj blizini, a
bio je i toliko drzak da mi to kae. Htjela sam ga urnom zviznuti po glavi, ali imala
sam dovoljno pijeteta da to ne uinim.
Umotala sam urnu u vuneni al i gurnula je u jednu torbu. Htjela sam je nositi
kao runu prtljagu. Htjela sam kui, k Aminat. Razvrstala sam dokumente: svoju
putovnicu, Sulfijinu smrtovnicu, novanice u omotnici. Ponijela sam sa sobom
mnogo vie novca nego to sam uspjela potroiti. Nisam raunala s time da e
Sulfijini prijatelji skupljati novac, posebice ne da e skupiti toliko da e se njime moi
platiti pogrebna sveanost. Pitala sam se zato ljudi ine takve stvari. Naposljetku,
Sulfija je bila mrtva, mene nisu poznavali, a da se umiljavaju Kalganovu, za to doista
nije postojao nikakav razlog. On je u meuvremenu postao sasvim beznaajan.
Jedini mogui razlog bio je da Sulfija nije mrtva. Drugi su moda mogli
umrijeti, ali ona ne. Bila sam sve sigurnija u to.
Izvadila sam novac iz omotnice. Dvadeset novanica od po stotinu maraka koje
sam ponijela sa sobom. Bilo je to pravo bogatstvo. Uzela sam novanice u ruku
poput lepeze. Otila sam u kuhinju. Kalganov i uiteljica sjedili su jedno nasuprot
drugomu i utjeli. Zaudo, uope se nisu obradovali to odlazim. Okrenuli su lica
prema meni, dva lica koja su u svojoj beznadnosti postajala sve slinija jedno

196
drugomu. Poloila sam novanice meu njih na kuhinjski stol i otila, ovaj put
zauvijek.
Nije bilo nikakvih komplikacija. Na aerodromu se nitko nije zanimao za torbu,
posvuda su mi mahali da proem.
Vidi, Sulfija rekla sam. A ti si se bila zabrinula.
Premda to nije bilo tono Sulfija nije bila zabrinuta zbog urne. Stajala je
pokraj mene i smjekala se. Zato mi nikada prije nije zapelo za oko koliko je njezin
osmijeh zapravo lijep?
Na moje veliko uenje, Dieter je doao po mene na aerodrom. Aminat je
stajala pokraj njega. Bila sam zateena koliko je smravjela. Prije nego to sam je
prepoznala pomislila sam: Kakva lijepa djevojica, mogla bi biti Tatarka.
Dieter me kratko zagrli, Aminat je ostala na rastojanju.
Kako je bilo? pitala me je kad smo sjeli u Dieterov automobil.
Sve je u prolo u redu rekla sam joj.
Kod kue sam iz kovega izvukla kutiju s pismima i dala ih Aminat. Nisam
bila sigurna kako e reagirati. Ali ona mi istrgne kutiju iz ruke i otvori poklopac:
Nisi ih valjda itala?
Imala sam vanijeg posla! viknula sam na nju, a ona se okrene i vrati u
sobu.
Naveer, kad je Aminat legla u krevet, uzela sam dvije ae i bocu votke. Sjela
sam pokraj Dietera i pruila mu bocu.
Koliko da natoim? pitao je.
Zar ne vidi rub? rekla sam, uzela mu bocu i napunila ae.
Hajde! rekla sam. Bez kucanja.
On malo otpije i iskrivi lice.
Mora to strusiti rekla sam. Jesi li sad udovac ili nisi?
Pola sata kasnije gorko je plakao. Nije mi bilo jasno to ga je odjednom spopalo.
Sve je to jednostavno izbijalo iz njega. Bio je blijed i sav izboran. Premalo je boravio
na svjeem zraku i nije se bavio nikakvim sportom.
Rado bih bila razgovarala o Sulfiji. Bila sam sigurna da je i on to htio. Moda je
upravo poeo shvaati koliko mu je ona bila vana. Pokuavao mi je neto rei, ali ja
nisam mogla izai nakraj s njegovom artikulacijom.

197
ekaj rekla sam i otila u svoju sobu. Torba je stajala na mojem jastuku.
Posegnula sam u nju i izvukla teku, prekrasnu urnu. Odnijela sam je u kuhinju i
stavila na stol izmeu nas. Namignula sam Sulfiji i digla au.
Bez kucanja! uzviknula sam. Zaboravila sam da sam to jedanput ve rekla.
Kad je proitao zlatna slova na urni, Dieter nabora elo. Potom naglo skoi i
prolije votku.
to je to?
Odmaknuo se od stola itav metar.
Je li ona unutra?
Zabacila sam glavu jer mi je prizor bijelog stropa pomagao da oistim misli.
Djelomice rekla sam.
Makni je ree Dieter. Pa ne moe to donijeti u kuu! Kako da noas ovdje
spavam?
Leeke rekla sam. Sad mi se poeo gaditi. Histerini su mukarci bili Boja
kazna.
Pa to je... Pa to se ne moe drati ovdje! vikao je. Odnesi je u podrum.
vrsto sam uhvatila urnu rukama. Imala sam osjeaj da je moram braniti pred
njim.
Makni je moljakao je on.
To je urna s pepelom tvoje ene! viknula sam.
To nita ne mijenja na stvari! viknu on.
Stavila sam urnu pod ruku i progurala se pokraj njega. On se izmaknuo, ali u
pogrenu smjeru, tako da sam mu jednim bridom urne ovla dodirnula trbuh. Na
trenutak sam se zapitala bi li mu jedan snaan udarac razbistrio um. Ali Sulfija mi
stavi svoju hladnu ruku na rame.
Bez brige, ljubavi rekla sam. Ne dok si ti tu.
Dieter me uasnuto pogleda.
Ne mislim na tebe rekla sam. Krepaj, to se mene tie.
Otila sam u svoju sobu, stavila urnu na noni ormari i duboko zaspala.
Sljedee to sam osjetila bio je miris paljevine. Malo sam pobrkala stvari:
mislila sam da dopire iz pepela koji je navodno bio u urni, ako me u krematoriju nisu
bih prevarili. Vidjela sam sliku Sulfije kako nasmijana stoji u plamenu i prije nego to

198
sam se probudila jo sam pomislila kako joj taj plamen zapravo dobro pristaje. Onda
sam se napokon probudila i potrala ususret dimu. Dolazio je iz kuhinje. Aminat je u
slivniku palila velike koliine papira.
Pa zar si ti posve poludjela? viknula sam.
Posegnula sam rukom preko njezina ramena i izvukla plamtei komad papira
na kojem je bila zalijepljena potanska mraka. Aminat je spaljivala svoja pisma koja
sam joj donijela iz Rusije. Odvrnula sam slavinu no ona je ponovno zavrne.
Ne smije to raditi! viknula sam. Mora ih pohraniti! to ako jedanput
postane slavna?
Dugo nismo razgovarale o tome da bi jedanput trebala postati slavna ili bar
uspjena ili bar veoma bogata.
Ali ja to neu rekla je.
Onda postani lijenica, to se mene tie rekla sam.
Zato me stalno tlai? upita ona.
Sulfiji bi se sigurno svidjelo da joj ki bude lijenica rekla sam.
Aminat pogleda u slivnik. Nakupilo se ondje neto vode, pa su komadii
papira plivali amo-tamo meu hrpicama pepela.
Ja u pospremiti umjesto tebe rekla sam. Idi u svoju sobu i razmisli.
O emu? upita ona.
O tome kako se moe popraviti. Da Sulfija bude zadovoljna tobom.
Djeli sekunde osjeala sam se nelagodno zbog njezina pogleda. Ali onda je
otila, a ja sam s olakanjem odahnula.


199
Sulfijinim glasom
U prvo sam vrijeme imala dosta posla. Nazvala sam upravu groblja i naruila mjesto
za urnu. Nazivala sam klesare koji izrauju nadgrobne ploe. Sulfija je trebala biti
estito pokopana i dobiti lijep nadgrobni kamen. Uzela sam olovku u ruku i skicirala
kako je sve trebalo napraviti. Nije mi bio vaan novac, ali sam svejedno traila da mi
alju predraune. Kad bi mi to potrajalo predugo, nazvala bih i rekla im da posrijedi
nije bilo kakva narudba i da Bog vidi sve.
Kad bih se previe uzrujala i postala preglasna, osjetila bih na ramenu Sulfijinu
hladnu ruku. Osjetila bih da joj smeta moja dernjava i smirila se. Sulfija je voljela
tiinu, a ja bih uinila sve da se osjea dobro.
Nisam uspjela pokopati urnu. eprtlje koje su izraivale grobnice jednostavno
nisu shvaale to sam htjela. Ni za mnogo tisua eura. Imala sam osjeaj da me ne
ele razumjeti. Bilo je to prvi put da mi neto nije polo za rukom, ali Sulfija ree da
joj to nije vano.
Dala sam joj za pravo urna je bila lijepa i prikladna, nije joj trebala grobnica.
Ostavila sam je da stoji na nonom ormariu i stavila pokraj nje struak bijelih rua,
koji bih obnovila svakih nekoliko dana. Dieter je nervozno ponavljao da je to
zabranjeno zakonom, a ja sam mu odgovarala neka si svoje zakone nabije zna se
kamo.
Nastavila sam raditi. Morala sam othraniti svoju unuku. Sad je bila siroe i ja
sam joj morala nadomjestiti i oca i majku. Daleko od toga da bi mi to bilo neto novo.
Ali neto se bilo promijenilo. Prije sam uvijek govorila u vlastito ime sad sam
djelovala po Sulfijinu nalogu.

200
Govorila sam Sulfijinim glasom. I, to je bilo jo neobinije, govorila sam
Sulfijinim tonom. Kad Aminat jednog jutra nije htjela ustati iako je morala u kolu,
nisam joj rekla:
Zavrit e na ulici! Tvoji njemaki kolski drugovi svi su odavno ustali!
nego sam rekla:
Da, dijete, ostani u krevetu.
Izgovorila sam tu reenicu i ugrizla se za jezik. to e postati od mene budem li
uvijek tako reagirala? Sulfija?
Zapoela sam, dakle, drugu reenicu, u kojoj se pojavljivala rije ulica, ali
usred te reenice ustanovila sam da nemam volje izgovoriti je dokraja. Umjesto toga
otila sam u kuhinju, skuhala jak, sladak kakao i odnijela ga Aminat u krevet.
Ostani leati, dijete rekla sam. Toliko si toga propatila posljednjih godina.
Onda sam se davila s jo vie takvih reenica, gurnula ih uz divovske napore
natrag u grlo i otila na posao.
John je ve dulje imao naviku zakljuavati se u spavaoj sobi im bih dola
istiti kod njega. ak i kad sam nakon stanke prvi put ponovno navratila k njemu, on
se preda mnom sakrio. Nisam mu pokucala na vrata. Zapravo, uope nisam ni
mislila na njega. Nisam mislila ni na to, brisala sam prainu onako za sebe i zapravo
bila posve zadovoljna. Zato sam se prepala kad se odjednom pojavio preda mnom i
nabrana ela pitao gdje sam bila sve ovo vrijeme.
Nastavila sam istiti, ali sam u isti mah pripovijedala kakvu je haljinu Sulfija
imala na sebi u lijesu i da sam joj u ruke stavila struak visibaba. John me je slijedio
dok sam hodala po stanu, a kad sam ukljuila usisava on izvue prekida iz utinice
i poali se da uz tu buku ne moe nita uti.
Na kraju je pitao treba li me odvesti kui, ali ja sam mislila da sam dovoljno
govorila i rekoh samo:
Ne hvala.
Odvezla sam se autobusom.
Jasno da nije bilo dobro razmaziti Aminat. Ja sam to oduvijek znala, a nije bilo
dobro ni da me je Sulfija dovela do toga da djevojici u svakoj prilici progledam kroz
prste. Jer Aminat, iji je ivot bio vonja na toboganu, sad je jurila prema provaliji, a

201
Sulfija me je odvraala od primjene sile. Radila sam isto to i ona: gledala i saaljivo
uzdisala.
Aminat u koli nije mogla upisati sljedei razred. Ni moje zalaganje za nju kod
rektora kole ni moje napomene da je iznimno talentirana nisu urodili plodom.
Ma, pusti je rekla je Sulfija. Ja sam pred oima ve imala sliku ulice: mrane,
prljave, smrdljive. Skrenula sam Sulfiji pozornost na to da Aminat tako nikad nee
postati poznata lijenica. Sulfija na svoj neponovljiv nain samo slegne ramenima.
Otila sam k Aminat, koja je ve danima leala u krevetu i itala stripove. Rekla
sam joj:
Aminat, unuko moja i keri svoje majke Sulfije, ako smjesta ne ustane i ne
pokua popuniti nekoliko praznina u svom znanju, nikad nee postati poznata
lijenica. Nikada nee imati sjajnu ordinaciju koja mirie na dezinfekcijska sredstva i
u kojoj eka mnotvo pacijenata.
Meni je to posve svejedno ree Aminat.
Odgurnula sam Sulfiju laktom u stranu.
Ali ja elim da postane lijenica.
Ako ti je to tako vano, zato ti ne postane lijenica? ree Aminat i okrene
stranicu.
Dva dana i pet sati razmiljala sam o tome. Aminat je bila u pravu: moj je
problem oduvijek bio u tome da sam previe toga obiavala planirati za druge. Oni
me nisu mogli pratiti. Zato sam ja mogla ostvariti sve to sam planirala za sebe.
Uzela sam, dakle, iz podruma koveg u kojem su bili mnogi vani dokumenti
mojega ivota. Bili su na ruskom i ve su bili veoma poutjeli, ali peati su se jo
veoma dobro vidjeli.
S pisaeg stola svoje unuke uzela sam plavi fascikl s natpisom biologija i
stavila u njega svoje svjedodbe, pazei da se ne raspadnu. S tom mapom otila sam
u ordinaciju svoje muterije internista.
Njegova medicinska sestra dugo nije mogla shvatiti to zapravo hou od njega.
Onda su se otvorila jedna pokrajnja vrata i ja sam ugledala poniklane naoale svoje
muterije i jednostavno ula. Tako sam se ubrzo nala u ordinaciji i iznijela mu svoj
plan: neka mi pribavi mjesto na nekoj medicinskoj visokokolskoj ustanovi.
On se kratko nasmije, ali se ponovno uozbilji. Rekao je da mi nedostaje matura.
Na moj prigovor da sam studirala pedagogiju uzvratio je da svoje stare ruske
svjedodbe danas mogu mirne due objesiti o klin. Morala bih ponoviti maturu, a to

202
je u mojoj odmakloj dobi veoma ambiciozan zadatak. Rekla sam mu da pod svaku
cijenu elim raditi u bolnici.
Rekao je da ima ideju, ali da ne zna je li to doista ono to bih ja eljela. istio je
krpicom naoale i stao odugovlaiti. Onda je rekao da mi ne moe nita obeati, ali
da e se zauzeti za to da kao istaica mogu raditi na odjelu na kojem je njegova
ordinacija imala krevete.

203
Moje ene
Bio je to enski odjel i s poslom se moralo poinjati veoma rano. To mi je bilo pravo,
jer inae bih se svako jutro a onda i cijelo prijepodne uzrujavala zbog toga to
Aminat vie nije ila u kolu. Ovako mi je, meutim, pozornost privlaio posao.
Dobivala sam malo novca, ali zato sam imala stalno radno mjesto. Prvo koje sam
dobila u Njemakoj.
Potpisala sam ugovor, dobila bijelu kutu, a bijele sam rukavice morala donijeti
sama. Bila sam veoma ponosna: sad sam bila zaposlenica bolnice.
U nekim su sobama leale po tri ene, u drugima samo po jedna. istila sam
brzo i briljantno i dok su mi ruke obavljale posao raspitivala sam se kod ena u
krevetima to im je. Neke mi uope nisu odgovarale. Ali neke su bile voljne priati.
Bilo ih je koje su imale miome, druge su imale ciste, neke su pod svaku cijenu htjele
dijete, a neke su bile trudne i morale leati u bolnici da ne izgube dijete.
Ubrzo sam ih upoznala sve, i priljive i nijeme, i kako sam radila brzo, a istila
sam i u prijamnoj sobi medicinskih sestara, pregledavala sam dokumentaciju
pacijentica koja je bila smjetena u mapama u elinom ormaru. Sad sam znala kako
se ene zovu, kad im je roendan i gdje stanuju neke su mi se adrese uinile
poznatima jer sam u blizini ve bila istila.
itala sam povijesti bolesti, iako se rukopis jedva mogao odgonetnuti. Gledala
sam u ormar s medikamentima, provjeravala tko dobiva koliko ega i sve to pamtila.
Imala sam dobro pamenje i budan um. itavo bih prijepodne ostajala u bolnici.
Nakon prvog prolaska kroza sve sobe slali su me da ponovno spremam krevete ili
uklanjam svinjarije nastale u toku prijepodneva. Znala sam ak i prebaciti pacijentice
u operacijsku dvoranu kad medicinske sestre za to ne bi imale vremena. Neke od
njih bojale su se operacije. Govorila sam im da e sve proi dobro, da tono znam od

204
ega koja boluje, a znala sam ak i rei to e u svake ponaosob nakon operacije
ponovno biti dobro.
Nakon tri tjedna u bolnici sam se osjeala kao kod kue.
Privremeno sam odustala od plana da pohaam medicinski fakultet. I ovako
sam mogla nauiti dosta toga.
Sve sam bolje znala itati rukopise lijenika i medicinskih sestara koji su
ispunjavali kartone pacijenata, a znala sam tono i gdje je koji lijek. Onda se prvi put
dogodilo da je jedna ena odmah nakon operacije stenjala zbog jakih bolova, a ja na
cijelom odjelu nisam uspijevala pronai nikoga tko bi joj mogao pomoi. I tako sam
uzela pravu boicu i nasipala njezin sadraj u infuzijsku bocu, kao to sam to ve
mnogo puta vidjela da ine medicinske sestre. Nakon toga ena je prestala stenjati.
Promatrala sam je neko vrijeme da budem sigurna da se nisam zabunila i da ena
sluajno nije umrla. Pola dana kasnije njezin suprug doao je po nju i ona je
oslanjajui se o njega napustila bolnicu.
Kod kue sam s Dieterom razgovarala o povijestima bolesti ena na mojem
odjelu. Govorila sam o svojem odjelu, a nedugo zatim i o svojim enama.
Katkada bi nam se pridruila i Aminat koja se klatarila na stolcu. Poela se ponovno
tuirati, glaala je svoje majice i odlazila frizeru. Ja sam je i dalje ignorirala. Uzela je
ponovno u ruke udbenik biologije. Ja sam gledala svoja posla. Iz lijenike sam sobe
uzela udbenik i kod kue ga itala. Jednom zgodom primijetila sam da i Aminat
lista taj udbenik. Pustila sam je. Moda e jednom ipak postati poznata lijenica.
Kad sam imala osjeaj da joj je ivot krenuo smjerom koji ne vodi na ulicu,
Aminat je nestala, a s njom je iz moje ladice nestala i vea svota gotovine koju sam
utedjela za njezin studij medicine.
Dieter je htio da odemo na policiju i prijavimo njezin nestanak. Sulfija me je
sprijeila u tome, a ja sam sprijeila Dietera. Sulfija je traila da Aminat jednostavno
pustim na miru. To nije bilo lako, sad kad sam je izgubila zauvijek. Vidjela sam je
kako raskomadana lei u prtljaniku nekakva automobila, ali Sulfija se samo
smjekala kao i uvijek, u trenutku koji je za to bio najmanje prikladan i
odmahivala glavom.
Aminat je bilo osamnaest godina i pobjegla je od kue: bila je to sramota, jer
dobroj baki unuke ne bjee samo tako od kue. Prvo sam svake noi vrebala svaki
um na stubitu i vie puta u danu provjeravala funkcionira li telefon.
Sulfija je svu krivnju preuzela na sebe. Rekla je da je bila oajna majka i da
protiv toga ni ja nisam mogla uiniti nita. Tu je, dakako, bila posve u pravu. I eto
nam sad jada. Dieter je ludovao, ali ja sam mu rekla da u, bude li podnio prijavu o

205
nestanku, i sama otii na policiju i podnijeti jednu posve drukiju prijavu. Onda je
zautio.
Da ne poludim, bacila sam se na posao u bolnici. Pozorno sam promatrala
novopridole ene na svojem odjelu i pokuavala po izrazu njihova lica i dranju
tijela odrediti to im je. Iz toga sam slagala slike bolesti, a onda itala to su moji
kolege s diplomom unosili u njihove dosjee. Prvo sam dosta grijeila, ali onda su
moje dijagnoze postale tonije. Odmah sam znala kad bi dola neka koja ne moe
imati dijete jer sve su imale isti pogled. Ali znala sam i jesu li kod nje jajovodi
zatvoreni te je li previe mukobanjasta, premrava ili jednostavno ima pogrenog
mukarca. udila sam se to drugi to ne vide. A onda je doao dan kad sam se
pribliila jednoj pacijentici koja je upravo navlaila kompresivne arape za operaciju
i apnula joj na uho:
Da sam na tvojem mjestu, ne bih dala da mi izvade maternicu. Mogla bi ti
ona jo zatrebati.
Njezini prsti, koji su se jo borili s arapom, posve se ukrutie.
To je tvoje tijelo rekla sam. Ne sluaj njihove gluposti. S tobom je sve okej.
Dok sam na hodniku istila prozorsku dasku, ula sam kako se zatvaraju neka
vrata. Pacijentica se ponovno odjenula i otrala hodnikom s torbom u ruci.
Kompresivne arape i bolniku koulju nala sam na podu u njezinoj sobi. Podigla
sam ih i bacila u smee, a onda poela skidati posteljinu.
Sljedeeg jutra dobila sam otkaz.
Sad sam imala dovoljno vremena koje sam provodila sa Sulfijom: leala sam u
krevetu i razgovarala s njom. Onda bih ustala i otila u potragu. Odlazila bih u park
koji sam inae izbjegavala, jer su se ondje okupljali kloari. Prilazila bih im i pitala ih
kako se zovu i jesu li vidjeli moju djevojicu. Otila sam na kolodvor, a onda vlakom
do sljedeeg kolodvora, ne znajui je li Aminat napustila grad i ako jest u kojem je
smjeru krenula.
Sulfija je trala za mnom, ali nije sudjelovala u potrazi. Katkada bi mi se uinilo
da vidim Aminat u gomili ljudi i onda bih zadihana potrala prema njoj i uhvatila je
za ruku a prema meni bi se okrenula neka potpuna strankinja. Imala sam uza se
fotografije: Aminat kao djevojica, njegovane kose i posebnog osmijeha, i Aminat
kakva je bila u posljednje vrijeme neugodna pojava sa slamnatom kosom i
upaljenim bubuljicama na elu. Svaki bih dan stotinu puta vadila njezinu fotografiju
iz torbice.

206
Poto su me izbacili iz bolnice, izgubila sam zaredom pet vanih muterija.
Nakon nekog vremena preostala su mi samo jo dva mjesta gdje sam mogla istiti, a
jedno od njih bilo je kod Johna. Malo zatim samo jo kod Johna. Dodue svoj posao
vie nisam obavljala onako temeljito kao prije. Kad bih dola k Johnu, ne bih uope
imala volje da neto radim. Bilo bi potenije da sam i tamo dala otkaz.
To sam i pokuavala, ali on nije prihvaao. Dola sam, dakle, k njemu etvrt
sata kasnije nego to smo se bili dogovorili (ja, koja sam uvijek bila tako tona!) i
umjesto da izme zamijenim gumenim lapama, ravno s ulice preko Johnova
perzijskog saga otila sam u kuhinju i sjela za stol. Nisam ni pokuavala uzeti u ruke
krpu ionako bi mi skliznula iz ruke.
Dok sam tako sjedila i itala raspored jela na kotaima koji je bio zalijepljen za
Johnov hladnjak, John je kuhao crni aj s mlijekom prema svim pravilima umijea
koja sam neko toliko potovala. Unaprijed zagrijan ajnik, listii aja iz starinske
kutije koja je izgledala veoma skupo, zakuhala voda, toplo mlijeko koje je John prvo
nalijevao u alice. Uz to je posluivao engleske kekse s komadiima eera, koje sam
umakala u aj. Popila sam dvije ili tri velike alice. Za to mi je vrijeme John priao o
dogaajima u svijetu. Odnedavno je opet itao dnevne novine i gledao vijesti na
televiziji. Pretvarala sam se da sluam. Zamolila sam ga da pazi ako se gdje pojavi
ime ili lice moje unuke, ako je ikako mogue ive. On mi je to obeao. Dala sam mu
fotografije Aminat. On ih je magnetima privrstio za svoj hladnjak.
Kad sam popila aj, ustala sam s Johnova kuhinjskog stolca, a on mi doda
omotnicu s plaom za ienje. Gurnula sam njegovu ruku s omotnicom u stranu, ali
sam po dolasku kui omotnicu pronala u svojoj torbici.
Inae je kod Johna uvijek bilo prilino isto. Njegova je ki bila posve
zadovoljna. Pitala sam ga tko to kod njega tako dobro isti. Odgovorio mi je uz
ponosan dentlmenski smijeak:
Ja.

207
Najljepa na odjelu za intenzivnu njegu
Godine koje su uslijedile prole su veoma brzo iako se nita osobito nije dogaalo.
Ja sam i dalje tragala za Aminat. A to mi je drugo preostalo? Ali u
meuvremenu sam je traila nekako bez uvjerenja da u je pronai. Kad bi mi se
uinilo da stoji ispred mene u redu na blagajni, vie ne bih potrala i hvatala strane
ljude za rukav. Njezine sam fotografije i dalje nosila u torbici, ali ih vie nisam
pokazivala.
John je otiao u posjet bratu u Englesku. Njegova je kua stajala zakljuana i
prazna u ulici, kao mrtav zub u zubalu. Ja sam imala klju jer me je John bio zamolio
da redovito provjeravam je li sve u redu i briem prainu, za to mi je ostavio i posve
lijepu svotu novca. Uinila sam neto to nikada prije nisam: prekrila sam obeanje i
zanemarila svoju obvezu, jer mi je bilo prenaporno odlaziti do Johnove kue.
Zapravo, nisam vie razgovarala ni s kim, samo jo sa Sulfijom. Zbivalo se
neto za to vie nisam tono znala je li se stvarno dogodilo ili sam samo mislila da
bi bilo dobro da se dogodilo. Primjerice, nisam bila sigurna je li me Aminat prve
godine nakon nestanka zaista nazvala i izgovorila u telefonsku slualicu dvije
reenice:
Meni je dobro, pusti me na miru. Dovoljno je da si mi ubila majku.
I je li mi u treoj godini zaista estitala roendan. Sulfija je rekla neka se zbog
toga ne sekiram. Uvjeravala me je da me Aminat jo voli, ali na svoj nain, s distance.
Da, takva je bila Sulfija, ona je u svemu vidjela samo najbolje. Ja sam u
meuvremenu inila neto to mi je neko bilo posve strano: ostajala sam u krevetu.
Zakljuavala sam vrata svoje sobe, a jedne veeri dovukla sam pred njih jo i
komodu, da budem posve sigurna kako me nitko nee smetati.

208
Dieter bi kucao na vrata moje sobe, a ja bih ga iz kreveta poslala kvragu. Sulfija
me je nagovarala da ustanem i popijem barem malo vode. Zamolila sam je da me
ostavi na miru. Pa bar sam to bila zasluila. Ona je sjela na rub mojega kreveta i
zaplakala. To mi je ilo na ivce pa sam se okrenula licem prema zidu.
Zamolila sam Boga da mi dovede Aminat jer mi je kucnuo posljednji as.
aputala sam to u bijelo olien zid, kao da je ondje Boje uho, a onda sam iznenada
ula Johnov glas s druge strane vrata. Izgovorio je moje ime glasno, razgovijetno,
neljubazno. Pitao me je zato nisam dolazila u njegovu kuu kao to je bilo
dogovoreno. Za njega nije bilo u redu da zanemarujem svoje obveze. Naposljetku,
plaao me je da ih izvravam.
Nestanite! viknula sam. Trebalo je zvuati glasno, ali za to vie nisam imala
snage: iz mojih je usta izlazilo samo jo siktanje.
Bila sam posve zaboravila kakav John ima snaan bas, pravi uiteljski glas, koji
je ak i kroza zatvorena vrata ispunjavao moju sobu. Dieterovo bi se krijetanje u
tome beznadno izgubilo.
Nisam se pomaknula ni kad su se vrata uz glasan prasak raspala, nakon ega je
John pao preko moje komode, mojeg pokuaja da sprijeim prodor vanjskog svijeta u
moj. Malo sam razmiljala o dojmu koji mora da sam ostavila na Johna. Moja svilena
spavaica bila je nasreu jo dosta svjea, a ipka na njoj jo izglaana jer se u krevetu
nisam micala. Dodue, nisam raunala s time da u imati muke posjete, tako da se
nisam naminkala prije nego to sam legla (Dietera odavna vie nisam smatrala
mukarcem). Zato sam zadrala svoju prvotnu poziciju, da John ne vidi moje golo
lice, nego samo dugaku pletenicu koju sam bila isplela prije nego to sam legla u
krevet.
On me zgrabi za ramena, grubo me protrese i upita jesam li bolesna. S obzirom
na to kako se dugo nismo vidjeli, ponaao se veoma familijarno. Iako sam se opirala,
uspio me je okrenuti na lea i doivjeti ok.
Pa ona je blijeda poput lea viknuo je Dieteru. John me jednostavno nikada
prije nije vidio bez znalaki nanesena rua. Dieter, kojega nitko nita nije pitao,
izvijesti ga da ve dva tjedna ne izlazim iz sobe, ne uzimam ni hranu ni tekuinu,
dakako, pod pretpostavkom da za njegove odsutnosti ipak potajice nisam ulazila u
kuhinju (bezobrazluk!).
John me je drmao kao da sam jastuk koji eli protresti. Uzdahnula sam. Bijeda
moje situacije bolno mi je prodirala u svijest. Dojam koji je upravo stekao o meni
zasigurno neu moi izbrisati cijeli ivot (pri emu sam nakratko zaboravila da mi se

209
ivot upravo bliio kraju). Zar se morao pojaviti ba sad, zar me nije mogao zadrati
u sjeanju kao glamuroznu Rosalindu kakva sam neko bila.
John izae u hodnik, na emu sam mu bila veoma zahvalna. Tada jo nisam
znala da je nazvao kola hitne pomoi, koja su me uz rotirajue svjetlo i upaljenu
sirenu odvezla na odjel za intenzivnu njegu gradske klinike.
Bila sam najljepa pacijentica na odjelu za intenzivnu njegu, a i najglasnija. Bilo
mi je dosadno leati u krevetu spojena na kabele: ta je mjera bila puko pretjerivanje.
Morala sam na nunik, pa sam zvoncem dozvala medicinsku sestru u ljubiastoj
kuti. Ona mi donese nonu posudu, a ja se izvikah na nju da nisam malo dijete.
Pogledala me je sva u udu. Na odjelu za intenzivnu njegu inae nitko nije vikao. U
najboljem bi se sluaju krkljalo. Znala sam to, naposljetku, jednom u ivotu i sama
sam radila u bolnici. Medicinska je sestra govorila sa mnom veoma polagano, u
kratkim reenicama, i jo je svaku rije izgovarala dvaput, kao da sam maloumna.
Dva dana kasnije premjestili su me na normalni odjel. Tamo sam otila sama,
dok je jedan loe obrijan medicinski tehniar vozio moje stvari u kolicima. Legla sam
u krevet, tamo je na sreu postojao i televizor. Htjela sam vidjeti vijesti moda bi se
Aminat mogla pojaviti u njima, a ni inae vie nisam znala to se u svijetu zbiva.
Potom sam htjela priekati razgovor s lijenikom i nazvati Dietera da doe po mene.
Dola je jedna mlada lijenica Azijatkinja glatke crne kose. Bila je veoma
mlada, moda ak i mlaa nego to je Aminat u meuvremenu trebala biti, a bijela
joj je kuta stajala odlino. Oko vrata nosila je stetoskop, elegantno poput pernate boe.
Na prsnom depu pisalo joj je nekoliko slogova koji su zvuali kao cvrkutanje ptica.
Bila je Kineskinja.
Uzdahnula sam jer ta Kineskinja nije bila moja unuka. Izgledala je tako
marljivo, bilo je jasno da e uskoro imati vlastitu ordinaciju: Kinezi su uvijek
ostvarivali ono to su naumili.
A sad mi je rekla jo i da moram ostati jer mi zakazuju bubrezi. Glasno sam se
nasmijala i kucnula prstom po elu. Bit e da Kineskinja ipak nije dobro usvojila
gradivo. Mojoj se Aminat takva pogreka sigurno ne bi dogodila.
Rekla sam da sam naumila otii kui naveer, najkasnije sutra ujutro. ena u
bijeloj kuti zakoluta svojim kosim oima. Malo su me podsjeale na bademaste oi
moje Aminat. Raspoloenje mi se pokvarilo.
Poetnica je otila i odnijela sa sobom rezultate moje analize krvi. Ukljuila sam
televizor.

210
U drugom krevetu krkljala je neka starica. Odvrnula sam ton da i ona neto
uje, a i da nadglasa njezino dosadno krkljanje. Svako malo pogledavala sam prema
njoj, netko bi je trebao uspraviti, pomislila sam, da moe do zraka. Ve sam htjela
pozvati sestru kadli iz televizora zauh glas od kojega sam smjesta zaboravila na
staricu.
Na televizijskom sam ekranu vidjela Aminat. Prvo sam bila iznenaena, potom
okirana, a na kraju i postiena. Aminat je bila na televiziji to je bilo vie nego to
bih se ikada bila nadala. Ali zaboga, kako je to izgledala? Zato joj nitko nije rekao
to da odjene? Zato su je s takvom kosom putali pred kameru? Zato je nisu
naminkali, zato su dopustili da se sramoti pred njemakim televizijskim
gledateljima?
Njezina crna kosa bila je svezana u tanak konjski rep. Vidjelo se to jer se
kamera okretala oko nje. Dobro se moglo vidjeti i kako se loe dri. Stidjela sam se
zbog nje kao malokad prije. Nosila je plavu majicu, na kojoj je moje sokolovo oko
otkrilo siune mrlje od prljavtine, i traperice koje su se sputale preduboko na
bokove. Dobro, bar je bila vitka. Zapravo, veoma mrava. Izgledala je veoma mlado,
kao da godina njezine odsutnosti nije ni bilo. Izgledala je osim toga kao da sve te
godine nije dobila nita za jelo. Bila je jo dijete iako je prolo gotovo deset godina.
I pjevala je. Pjevala je na televiziji i svatko je mogao jasno uti da nije dovoljno
vjebala. Trebala sam je bila poslati u glazbenu kolu moda bi sad pjevala malo
bolje, pa se ne bi toliko sramotila. Pjevala je neku pjesmu na engleskom, koju su esto
putali na radiju. Mislim da je bila rije o ljubavi. Svakako, melodija je bila veoma
alosna.
Aminat je pjevala malice pretiho. Nije je se moglo dobro uti. Tada mi je
zapelo za oko i da u prostoriji u kojoj je snimana za dugakim stolom sjedi troje ljudi
jedna ena i dvojica mukaraca. Sluali su moju djevojicu. I premda mi se nije
svialo kako je pjevala, bilo je jasno da je pjesma beskrajno tuna. ak je i starica u
svojem krevetu prestala krkljati.
Aminat je zavrila. Donja joj je usnica bila oteena. Moda je ivjela s
mukarcem koji ju je tukao. Morala je sve te godine od neega ivjeti, a kako nije
znala raditi nita, bit e da je pronala mukarca koji ju je uzdravao. Vjerojatno
nekog starog prdonju pohotnog za njezinim mladim mesom. teta samo to joj nije
kupio neke bolje krpice. Kamera je u krupnom kadru prelazila preko Aminatinih
crnih oiju kojima je nervozno treptala, tako da je svatko mogao vidjeti kako je loe
naminkana. Pokuala je nanijeti sjenilo za oi, ali ga je onda ponovno obrisala. Jako
neuredno.

211
Ime koje se vidjelo pri dnu ekrana bilo je njezino: Aminat K., devetnaest
godina. Bilo bi lijepo da su ime napisali dokraja, da ga svatko moe proitati.
Nismo se vidjele devet godina. Bilo joj je gotovo trideset, ali to je trebala ostati
njezina tajna, pomislila sam. A i moja. Bila je posve u pravu izgledala je mlado, a i
tko bi htio tridesetogodinjakinju na televiziji?
Koliko ti je godina, Anita? upita elavac za stolom.
Aminat uspije od treeg pokuaja ispaliti broj devetnaest. Bila je nervozna,
dobro se vidjelo da je lagala. Daj, priberi se, aputala sam. I dri se uspravno! I ona,
kao da me moe uti, ispravi svoja ramena i ponovi:
Devetnaest mi je godina.
A ide li jo u kolu? upita elavac.
Ona odmahne glavom.
I rado bi, dakle, postala pjevaica?
Kamera joj zahvati usta i svatko je mogao vidjeti da joj nedostaje jedan sjekuti.
Usta se otvorie, jezik prijee preko suhih usnica i Aminat promuklo ree:
Da, postat u poznata pjevaica.
Zapljeskala sam, a troje ljudi za stolom je primaknulo glave. Pritom iz vida
nisu isputali Aminat, koja je i dalje sama stajala usred prostorije.
Ide dalje ree lijepa ena ravne plave kose u bljetavoj haljini. Izgledala je
veoma elegantno, ba kako treba za televiziju.
Ide dalje, apnula sam ja. Kamera se zatrese i elavac poskoi. Trenutak
kasnije cijela je televizijska nacija mogla vidjeti da se Aminat onesvijestila i skljokala
na tlo.
Osjeala sam se apsolutno zdrava otkako sam vidjela Aminat na televiziji.
Rekla sam to Kineskinji i njezinim kolegama, dvojici starijih lijenika koje je dovela
kao pojaanje. Svi se oni bijahu raspomamili za mojim bubrezima, moda su ih
trebali kao donirane organe. Spomenula sam im da sam na televiziji upravo vidjela
svoju nestalu unuku i da e postati slavna pjevaica. Ljudi u bijelim kutama nijemo
su se pogledavali. Naposljetku sam potpisala izjavu u kojoj je pisalo da bolnicu
naputam suprotno lijenikom savjetu.
Nazvala sam Dietera i zatraila da doe po mene. Na telefonu je zvuao tako
slabo kao da se on upravo vratio s odjela za intenzivnu njegu, a ne ja.
Otila sam do malog umivaonika u kutu prostorije i promotrila se u zrcalu.
Izvukla sam svoju torbu i poela sreivati lice. Vrijeme bljedoe bilo je prolo. U
bolesnikoj sam postelji nosila samo malo maskare i rua za usnice, a sad sam

212
upotrijebila itav arsenal, kao da mi je netko doapnuo da e se svaki as otvoriti
vrata i da na pragu nee stajati Dieter nego John.
Zaista je doao taj stasiti mukarac sa svojim ravnim dranjem i sijedom
kosom, pravi britanski dentlmen. Bila sam zbunjena poput mlade djevojke.
Gdje je Dieter? pitala sam, na to John slegne ramenima. Uzeo je moju torbu
i ponio je prema izlazu, a ja sam na visokim petama pojurila za njim. Medicinske su
sestre istezale vratove. Prvi sam put vidjela kakav automobil John vozi. Bio je to stari
mercedes boje pijeska. Automobil koji mu je dobro pristajao. Otvorio mi je vrata.
Kamo idemo? pitala sam kad je i na treem krianju skrenuo tako da iz toga
nisam mogla zakljuiti to mu je na umu.
Kui rekao je.
Ah, tako rekla sam, ali tek kad je moju torbu unio u kuu shvatila sam da
misli na svoj dom.

213
Moja je najljepa
Nisam se zapitala ima li John asne namjere. Bilo mi je svejedno. Ve dugo nisam
radila, nisam imala novca, a John je imao televizor u spavaoj sobi u kojoj sam sad
ivjela. Ukljuila sam ga i prelistala kanale traei emisiju s Aminat. S vremena na
vrijeme u sobu bi ulazio John, mjerio mi tlak i donosio aj.
Sulfija je sjedila na rubu kreveta i smjekala se. Aminat je pjevala na televiziji, a
kad je zavrila, lijepa ena s dugom sjajnom kosom rekla joj je da bi se trebala
drugaije odijevati. Aminat ju je sluala nabrana ela, a ja sam zapljeskala od
oduevljenja: ba sam joj to i ja uvijek govorila. Ali Aminat odmahne glavom. Glupa
djevojka, nikad ona nikoga nije sluala.
John je upravo uao sa alicom zelenog aja na srebrnom pladnju. Pogledala
sam ga preko ruba naoala. Sad sam ee nosila naoale.
Kakve to gluposti gledate? upita me John.
Ovo je rekla sam ponosno moja unuka.
John sjedne. Ne na rub mojega kreveta, nego u fotelju koja je stajala u kutu.
Poela sam nasluivati da nastanjujem spavau sobu njegove pokojne ene. Leala
sam u krevetu s baldahinom na posteljini krem boje. Namjetaj je imao savijene
noge, a tapecirung cvjetni uzorak.
Ovo je Aminat rekla sam. Ona je veoma talentirana.
Na televiziji je sada nastupala dosta esto. John je nijemo gledao u ekran. Nije
znao nita o tome kako sam odgojila Aminat, koliko sam se pritom namuila, kako
ona nije znala cijeniti moju dobru volju i kako mi je naposljetku pobjegla. Nita on
nije znao o meni, a ja nisam imala volje govoriti mu o tome.

214
Lijepa djevojka ree John. Samo je malo premrava. Ali glas joj je
nevjerojatan.
Mislite? upitah.
On nije imao ni djece ni unuadi. Bilo je galantno od njega to sa mnom gleda
emisiju u kojoj se Aminat borila s notama a da je pritom ne kritizira, ak ni sljedeeg
dana, pa ni kasnije.
Iznenada sam imala sve to mi je trebalo a da se ni za to od toga nisam morala
boriti. Bio je to osjeaj na koji nisam bila navikla. Ujutro mi nije trebala budilica,
mogla sam spavati koliko me volja. Nisam morala pripremati doruak, to je radio
John. On je odlazio i u kupovinu. Ispostavilo se da umije i kuhati. Istina, bila su to
jednostavna jela talijanske kuhinje, ali su mi godila. Jelo je posluivao u spavaoj
sobi, a kasnije bi sam sve pospremio. Ja u kuhinju nisam ni ulazila. Bila sam
uglavnom u svojoj spavaoj sobi, zgodimice i dolje u dnevnom boravku (za jedaim
stolom i u fotelji), a rado sam odlazila i u vrt. Johnova je kua imala prekrasan vrt:
golem, s ruama oko cijele kue, a na blagom su obronku rasle voke koje su ve
imale prve plodove.
Zato ne sadite povre? pitala sam ga.
Ne razumijem se u to rekao je John. Izula sam svoje trasom ukraene cipele
s visokim potpeticama i izala bosa na livadu. I livada je bila Johnova. Bio je pravi
engleski dentlmen.
Trava mi je milovala tabane. Iza drvea otkrila sam staklenik. Staklo je bilo
mutno od peluda. Prela sam prstom preko njega. Nikada prije nisam bila na tome
mjestu. Vjerojatno je Johnova supruga tu uzgajala rajice.
Ja znam s rajicama rekla sam Johnu to popodne uz aj. Sjedili smo na terasi
sa alicama aja i kutijom peciva od umbira.
Imam zelene prste rekla sam. A John je odgovorio:
Onda vam preputam staklenik.
Odlazili smo u kupovinu, u trgovine u kojima nikada prije nisam bila.
Prodavaice su mi donosile haljine i ipkasto donje rublje, a John je pio espreso na
tapeciranoj klupi u kutu podiui obrve tek tu i tamo kad bih izala iz kabine za
presvlaenje i hodala gore-dolje pred zrcalom da provjerim pristaje li mi haljina
zaista dovoljno dobro.
Johnovo je lice bilo nepronino, no ja ga nisam ni pitala za miljenje. Znala sam
da izgledam dobro, znala sam da imam lijep stas, uz to sam imala i besprijekoran

215
ukus iz kabine sam izlazila samo u onome to je isticalo enstvenost i laganu
zaobljenost mojega tijela. Miii i koa nisu mi vie bili napeti kao prije, vidjela sam
to na nemilosrdnom svjetlu kabine. Ali znala sam da u i to brzo vratiti pod nadzor.
U prilog mi je ilo to da sam sad bila veoma vitka. Moj inae tako dobar tek bio me je
u posljednje vrijeme napustio pa sam se uglavnom prehranjivala ajem i keksima od
umbira.
Nisam zahvalila kad je John platio svojom kreditnom karticom i odnio mi
vreice u automobil. Znala sam da sam sve to zavrijedila. Kod kue sam se presvukla
pa smo ponovno gledali Aminat na televiziji. I ona je izgledala bolje, nervozno se
drhtanje smirilo, panika joj je nestala iz oiju, kosa joj je bila oprana i prirodno joj je
padala na ramena, tako da mi je smjesta bilo jasno koliko je truda u to bilo uloeno.
Sad je bila jedna od dvadeset odabranih djevojaka i tri su se koreografa u isti glas
izderavala na nju. U meuvremenu su svako malo ubacivane scene iz nastupa svake
od djevojaka a ja sam pomislila: Moja je svejedno najljepa.
Vrlo rijetko John bi rekao:
Uasne li emisije.
I jo rjee:
Boe, lijepa li glasa.
Meni se nije inilo da Aminat lijepo pjeva. esto sam je sluala, no nikada mi se
nije osobito svidjelo. Njezinu pjevanju nedostajalo je snage i melodije. Ali bila je
istina, ovjeka bi od njega zaboljelo srce u grudima. Morala sam to priznati.
Vjerojatno su Aminat izabrali zbog toga. Ljudi su voljeli kad bi ih zaboljelo srce u
grudima. Nisam to mogla razumjeti.
Obukla sam svileno odijelo, obula nove cipele boje zlatnog brokata i smotala
kosu u punu. Kupila sam pile za peenje, papriku, ovji sir i dinju. Nisam pitala
Johna smijem li uzeti njegov mercedes, nego sam mu samo rekla:
Danas ne morate sa mnom.
On je kimnuo glavom.
Koliko sam samo puta ve prola tom trasom autobusom: dva presjedanja i
ekanje na stajalitu izmeu pet i etrdeset i pet minuta. Nisam osjeala nikakav
trijumf, nego neku udnu, blaenu smirenost.

216
Parkirala sam ispred Dieterove kue. Koliko je vremena prolo otkako sam se
iselila odavde? Koliko sam godina svojega ivota provela ovdje? Izvukla sam klju i
prola pokraj spaljenih potanskih sanduia u koje je netko oito bacao petarde. Bilo
je zaguljivo i sve je mirisalo na zaustavljeno vrijeme i kroninu upalu sinusa.
Svojim sam kljuem otkljuala vrata stana. Ta mi je kretnja bila dobro poznata i
smjesta sam osjetila odjek ljutnje koju je to okretanje kljua u bravi neko izazivalo u
mojoj dui.
Malo sam se borila s bravom, jo je bila pokvarena i nije mi htjela odmah vratiti
klju. Netko je vukao noge po podu. Tako je zvualo kad su moje pacijentice na
enskom odjelu nakon operacije trbuha na hodniku pokuavale napraviti prve
nesigurne korake pridravajui se sve vrijeme rukom za zid. Na vratima se pojavi
sablast u izlizanom kunom haljetku koji nije skrivao mrave noge i isti takav vrat
to je virio iz prljavog ovratnika. Dieterovo lice nije vie bilo posve Dieterovo lice,
moda i stoga to mu je nedostajala kosa.
Hej! uzviknula sam naglaeno radosno kad sam ga pogledala u oi.
Izgleda dobro, a donijela sam ti i neto vina.
Da sam ikada sebi dopustila da s nekom od svojih pacijentica razgovaram tim
tonom, tjednima bih prezirala samu sebe.
Prostrla sam stol, narezala povre, izvukla iz slivnika tanjure s osuenim
ostacima hrane i brzo ih oprala. Poistila sam mrvice sa stola i rasprostrla ist
stolnjak.
Doi jesti! viknula sam. Dieter sjedne za stol i prinese ustima komadi
peena pileta s kojeg sam za njega skinula kou. Sporo je vakao i teko gutao.
Vidjela sam kako mu zalogaj zapinje u grlu.
I, to ima novo? upita Dieter.
Mislio je na mene i Johna. Slegnula sam ramenima. itavo pile pojela sam
sama, sa svjeom paprikom iz ekolokog uzgoja i hrskavim komadiima bageta.
Dieter nije bio gladan, a i vakanje mu je izazivalo bol.
Svi su me ostavili ree Dieter. Svi, svi. ak i ti.
Paljivo sam vakala i gledala mimo njega.

217
Ali o meni nije bilo govora
Nisam rekla Johnu da e Dieter ubrzo umrijeti. Johnu ionako nije trebalo previe
govoriti, svejedno bi sve doznao. Uvijek je radio ono to je bilo najnunije. To zvui
kao malo, ali je zapravo jako mnogo: John je radio ono to je doista bilo potrebno i
ovjek ga za to nije morao moliti. Od svega ostalog dizao bi ruke. A sve ostalo
ionako je bilo suvino.
Sulfija vie nije bila tako esto sa mnom, ona nije voljela televiziju, a ja je nisam
htjela vezati uza se. Pustila sam je da ide. S Johnom sam, na televiziji gledala Aminat.
John je vie nije komentirao.
Zato sam ja neprestance govorila.
Pogledajte, Johne, u kakav su kostim ovaj put odjenuli djevojku. Pa ne
moete je prepoznati. Ali moda je tako i bolje. A na pozornici se kree mnogo
sigurnije nego posljednji put, ta plesna pouka zaista da je rezultate, zar ne, Johne?
Pokazat e ona svima, tako je rekla. Mislim da ovaj elavac iz irija spava s njom jer
je uvijek tako hvali, ak i ako ne pogodi nijedan jedini ton. A ova lijepa ena iz irija,
zato su joj oi bile pune suza dok je Aminat pjevala? Pa svi su to mogli vidjeti. A to
glasanje gledatelja, koja e djevojka ostati, a koja mora otii... Pa to je sve unaprijed
dogovoreno, zar ne? Inae ne bi toliko napredovala. Johne, zato je svi uvijek zovu
Anina i Alina zar je tako teko upamtiti ime? Glavno je da joj vjeruju da je jo
mlada. Ja sam u njezinim godinama...
John bi rijetko kada neto rekao. Ali jednog jutra dok smo sjedili za dorukom
ispriao se, ustao i vratio se malo kasnije s hrpom novina. Sve ih je stavio pred mene.
Prije nego to sam ga stigla pitati koji je smisao svega toga, vidjela sam fotografiju na
prvoj stranici. Aminat. Sve te novine pisale su o njoj i tiskale njezine fotografije.

218
Tatarsko siroe u sreditu pozornosti, Anoreksina rtva zlostavljanja
potukla konkurenciju, Potomak Dingis-kana ima najljepe oi na njemakoj
televiziji, Djevojka bez djetinjstva pjesmom osvojila srca gledatelja, Je li joj doista
ve 19? Pronali smo deset dokaza da Aminat K. jo nije punoljetna.
Uzela sam novine i rairila ih pred sobom na stolu da mi sluajno ne promakne
koji redak. Poela sam itati.
Napokon, moja je Aminat bila u novinama, i to ne samo u jednima oito je
bila u svima, i to vie puta. inilo se kao da se fotografi ne mogu zasititi njezina
uskog lica, neproninh oiju i sjajne kose. Da, bila je lijepa, bila mi je toliko slina,
iako na nekim fotografijama nije ispala ba najbolje. Proitala sam kako je Aminat
odrasla u nekom sovjetskom getu, bez oca, dok su se majini mukarci neprestance
izmjenjivali. Kako je gladovala, kako su je tukli jer je bila neposluno dijete. Kako ju
je na kraju roena baka prodala nekom njemakom pedofilu koji se zauzvrat vjenao
s njezinom majkom, pa je tako dola u Njemaku. itala sam i itala, ali o meni jedva
da je bilo govora. Tipino!
Vidite rekla sam Johnu sve same lai. Novine to uvijek rade.
John kimne glavom.
Bit e najbolja, nastupat e, zaraivat e mnogo novca rekla sam. Nisam ja
uzalud uloila u nju toliko truda i ljubavi. Bit e neto od nje. Postat e slavna!
Ve je slavna ree John.
Bio je u pravu. Inae sve tako brzo zapaam, a sad sam propustila uoiti da je
moja Aminat postala slavna. Bit e da sam previe razgovarala sa Sulfijom. Svi su
govorili o Aminat. Novine su pisale posve oprene stvari o njoj. Nije mogla
istodobno odrasti u Kazanju i Sverdlovsku. Nije mogla istodobno teno govoriti
tatarski i ne znati nijednu rije tog jezika. Nije mogla u isti mah biti djevica, imati
sidu i biti trudna. Po tim se laima dobro vidjelo da je doista postala zvijezda.

219
Lena
Ustanovila sam da mi Aminat nedostaje. Mislila sam da sam se navikla na njezinu
odsutnost, da me vie ne boli, da mi je dobro dok nisam zapazila da ipak ne mogu
bez nje. S jedne strane, imala sam je sve vrijeme. Stalno sam je gledala na televiziji, a
kupila sam i asopise u kojima su bili njezini posteri, i prvi CD na kojem je pjevala s
konkurenticama. To je bilo prije nego to je pobijedila. Pjesma se neprestano vrtjela
na radiju.
elim je vidjeti rekla sam Johnu. elim je vidjeti prije nego to umrem.
Zapazila sam da sve molbe koje sam prije upuivala Bogu sada upuujem
Johnu. Kad bih poeljela neto malo ili veliko, jednostavno bih se obratila Johnu. To
nije bilo komplicirano i brzo bi se ostvarilo. Za razliku od Boga, John nikada nita
nije razumio pogreno. I nisam se morala neprestance ispriavati niti mu ita
obeavati zauzvrat, to sam kad je rije bila o Bogu nekako smatrala obvezom. To mi
je sad bitno olakalo stvar.
Moram je vidjeti rekla sam Johnu. On je kimnuo glavom.
Ne bih se zaudila da je sat vremena kasnije na vrata pozvonila Aminat, u
haljini s posljednjeg nastupa i strukom cvijea za svoju voljenu baku.
Ali to se nije dogodilo, ni toga dana, a ni sljedeeg, Aminat nije ak ni nazvala,
a John je mirno rezao rue oko kue. Nisam navaljivala, on ipak nije bio Bog.
Telefon je u nas ionako rijetko zvonio. Katkada bi nazvala Johnova ki, a
katkada Dieter, za kojega sam kupovala namirnice i spremala mu stan. I on je
skupljao novinske isjeke o Aminat i zalijevao ih suzama. Gledao je iste emisije, ali bi
svaki put vidio neto posve drukije nego ja da je postala rtvom televizije.

220
Ali onda je telefon ipak zazvonio. Nazvala je neka mlada djevojka iji je
srameljivi ruski zvuao prilino loe.
Aminat! viknula sam, iako nisam bila spremna povjerovati da bi to zaista
mogla biti ona. Aminat, zar ti je tvoj sjajni tatarski posve potisnuo ruski?
Ja nisam Aminat rekla je djevojka. Ja sam Lena.
Lena. Tko ono bijae Lena, pitala sam se, ali sam i sama bila svjesna da se
pretvaram. Pamtila sam kao da se dogodilo juer: runo zdepasto dijete, Sulfijina i
Rosenbaumova ki. Lena, koju je Rosenbaum odveo u Izrael, to je Sulfiji slomilo
srce. Ta me je Lena sad nazvala. Vjerojatno je ula da je Aminat zvijezda, pa je htjela
novac. Odluila sam da u se praviti luda.
Lena je nazvala Dietera, njegov broj Rosenbaum je jo imao, a Dieter joj je dao
moj. Rekla je da e doi u Njemaku i da bi rado upoznala svoju sestru i svoju majku,
dakle cijelu obitelj. Lena nije znala ak ni da me Sulfija ve neko vrijeme prati u urni i
pretvarala se da ne zna nita o slavi i uspjehu svoje polusestre. Ja sam se, pak,
pretvarala da joj vjerujem.
Kako je tvoja baka? pitala sam je, iako sam bila uvjerena da su i stara
Rosenbaumova i stari Rosenbaum odavno mrtvi.
Hvala, jako su dobro odgovori Lena vedro.
Kad je Lena doletjela u Njemaku, mene je muila migrena. John je otiao po
nju svojim mercedesom boje pijeska. Opisala sam mu je onakvu kakvu sam je bila
zadrala u sjeanju: velika glava, kratke noge, male oi, nikakva kosa. John je
kimnuo glavom i otiao.
Ni dva sata kasnije ponovno je bio kod kue. U kuu je unio mali putni koveg
na kotaima. Onda je stao u stranu i dao prednost djevojci koja mu je stajala iza lea.
Protrnula sam. Preda mnom je stajala osamnaestogodinja Sulfija, iva, od krvi i
mesa, pogrbljenih lea i sa srameljivim osmijehom na usnama. Sulfija s
tamnosmeom, zagasitom kosom i svijetlosmeim oima kopija je bila malo
drukijih boja, ali sve se ostalo poklapalo. Bila je ak i jednako odjevena: bezobline
su traperice davale naslutiti da je njihova vlasnica imala masne naslage na najgorim
moguim mjestima. Nosila je tamnoplavu majicu s natpisom koji nisam znala
proitati i nije imala nakit, izuzmu li se siune zlatne naunice. Ni John ni Lena nisu
shvatili zato se nisam mogla pomaknuti, a onda mi se Lena baci oko vrata. Oito je
bila veoma impulzivna djevojka.

221
Sjela sam na sofu dok je John Leni pokazivao kuu. Razdragano su avrljali na
engleskom, koji ja nisam razumjela. Odluila sam zamoliti Johna da me naui taj
jezik. Ljutila sam se to ga Lena zna, a ja ne. I ja sam htjela s Johnom govoriti
engleski.
Kad su se vratili, Lena je kleknula pred mene i sa srameljivim smijekom
pitala:
A gdje je mama?
Nije vie bila jednogodinja djevojica, njezin mi se osmijeh nije sviao. Ako bi
tko i rekao da je imala arma, ja se s time nipoto ne bih sloila. Ustala sam i
pokretom ruke dala joj znak da poe za mnom. Lena se radosno gegala za mnom, a
ja sam je odvela u spavau sobu, uhvatila za ramena (bila je manja od mene, ba kao
i Sulfija, a ja sam k tome jo nosila cipele s visokim potpeticama), pokazala joj urnu i
zlurado rekla:
Tu je unutra.
Prvo nije shvatila nita, a onda se malo pribliila i proitala zlatna slova na
mramoru, ime i datum. Usnice su joj drhtale kad se okrenula prema meni i upitala:
Zato o tome nita nismo doznali?
Jer vas ne bi zanimalo koliko je crnog pod noktom rekla sam.

222
Njemaka je mala zemlja
Bila sam sretna to je John preuzeo brigu o Leni. U svojem ju je mercedesu vozio po
okolici da stekne dojam o zemlji u kojoj se zatekla. Susret s urnom oito je dobro
podnijela, jer je ubrzo veselo cvrkutala po kui. Bila je oduevljena koliko je
Njemaka zelena i dobro ureena. Donijela mi je ruske knjige i kiflicu s makom iz
pekarnice u Tel Avivu. Bila je malo drukija Sulfija, neoptereena, sjajnih oiju.
Najee je bila dobre volje i nikomu nita nije zamjerala. Postavila mi je tisuu
pitanja o meni i svojoj majci, ali meni se nekako nije dalo odgovarati, a John nije znao
nita o naoj prolosti i tu joj na sreu nije mogao pomoi.
O Aminat sam rekla samo da je otputovala.
Od Johna sam doznala zato nas je Lena tako iznenada posjetila. Imala je
mladia malo starijeg od sebe koji se bavio poslom povezanim s injenicom da su
Kinezi proizvodili bezbrojne kopije poznatih slika. Van Gogh, Rembrandt, takve
stvari. Lenin je mladi te slike prodavao u Njemakoj. Nije mi bilo jasno zato
upravo Izraelac prodaje kineske krivotvorine i sve je to u mojim uima zvualo kao
velika prijevara. Lena je rekla da od toga ne zarauje mnogo, ali ipak je time mogao
ispuniti svoj san da ivi u Njemakoj. Posjetila ga je u Hamburgu i onda dola k
nama. Napokon rekla je i pokuala me uhvatiti za ruku, ali ja sam se kao i svaki
put izmaknula.
John je rekao da u njegovoj kui moe ostati koliko god eli. Ja sam zamalo
ostala bez zraka. Pokuala sam s njime razgovarati o tome, ali on je samo rekao:
To nije problem, ja volim tvoju obitelj.
Rijei ta mala droljica nije moja obitelj i nikada to nee biti zastale su mi u
grlu kad sam iz vrta zaula Lenin smijeh. Upravo je telefonirala. Sulfija se nikada nije
tako smijala. Moda i bi da se ikada imala emu smijati.

223
ekala sam da me nazove Aminat, a nazvao me Kalganov.
Prepoznala sam ga po krkljanju u slualici puno prije nego to je izgovorio
ijednu rije. U istom tom ritmu neko je hrkao.
Kalganov! uzviknula sam veselo. Bila sam dobre volje jer Lena nije bila u
kui, a John je upravo bio donio neku novu vrstu ajnog peciva. Kalganove, zar si
to doista ti?
Ruice ree Kalganov i stane jadno kaljati. Ruice, moja najdraa Ruice.
Ispostavilo se da je umrla njegova uiteljica ruskoga jezika i knjievnosti.
Kada? pitala sam s nepovjerenjem, a on je rekao:
Prije dva tjedna.
To mu je vrijeme bilo dovoljno da ustanovi kako bez mene ne moe ivjeti.
Zapravo, on to nikada nije ni mogao.
Kalganove, ja sad imam mukarca! viknula sam.
Imam engleskog dentlmena s velikim vrtom i dvadeset vrsta aja u
kuhinjskom ormariu.
Ma to uope nije vano, Ruice ree na to Kalganov. Mi smo svejedno
oenjeni za vijeke vjekova.
Pa ti ne bi preivio let ovamo rekla sam, a on mi odgovori:
Ali barem e me onda ti pokopati i to mi je posve dovoljno.
Nisam mu rekla koliko su skupi ukopi u Njemakoj, nego sam otila ravno k
Johnu. Rekla sam mu da je Kalganov stari lan moje obitelji i da mu nije ostalo
mnogo ivota. John mi poljubi ruku. U tom sam trenutku jako eljela da me zamoli
da se udam za njega. ak sam razmiljala da mu kaem koliko to jako elim.
Naposljetku, dosad mi je ispunjavao sve elje, izuzme li se ona s Aminat. Ali bila
sam previe ponosna, a i bila je istina da sam jo uvijek udana za Kalganova.
Poslala sam Kalganovu avionsku kartu i poziv te s Johnom otila na aerodrom
po njega. Bio je posve sijed, nosio je svoju staru radnu vjetrovku i hodao uz pomo
tapa.
Kalganov mi je zaslinio obraze svojim poljupcima i rekao da su svi oko njega
ve stari ili mrtvi, samo sam ja jo svjea, kao u doba nae mladosti. A tako je i bilo.
John stisne Kalganovu ruku i uzme njegovu prtljagu icom omotan koveg ija je
koa ve bila puna rupa i jednu plastinu vreicu. Kalganov me uhvati pod ruku.
Otili smo u parkirnu garau. John i ja smo ga zajednikim snagama ubacili na
stranje sjedalo. tap smo stavili u prtljanik.

224
Kalganov se prilijepio nosom za prozor. Autocesta mu se svidjela. Svako bi
malo vikao od oduevljenja. Mene je to podsjetilo na moj dolazak u Njemaku. Malo
sam se stidjela, zbog njega i zbog svojih sjeanja.
Tako si lijepa, Ruice mrmljao je Kalganov na stranjem sjedalu. Krajikom
oka gledala sam prema Johnu. I premda mu je lice bilo nepomino, kao i uvijek,
imala sam osjeaj da mu se negdje u kutu usana pomalja osmijeh.
Kad smo uli u kuu, Kalganovljeve napola oslijepjele oi zbile su s njim
neslanu alu. Lena je dotrala niza stube i glasno viknula:
Djede!
Kalganov je rairio ruke i nekako uspio odrati ravnoteu. Ali pritom je
uzviknuo ime nae keri. Zagrlili su se i govorili jedno drugomu razne besmislice. Ja
to vie nisam mogla izdrati, pa sam otila u svoju spavau sobu, ukljuila televizor i
stala bodriti Aminat:
Pokai im to zna, dijete. Nemoj me iznevjeriti.
Sjedili smo sve etvero na Johnovoj konatoj sofi kad je Aminat glasovima
publike proglaena najboljom mladom pjevaicom u Njemakoj. Kalganov je plakao,
ja sam sjedila ukoena od uzbuenja, nesposobna da se pomaknem. Johnovo je lice
bilo jasno poput vedrog neba. Lena je stisnula ruke meu koljena i odmahivala
glavom.
to je? prosiktala sam, jer njezina je sposobnost da mi ide na ivce
nadmaivala ak i onu Kalganovljevu.
Jadna, jadna mala aputala je Lena. Ja sam njezin nesretni izraz lica
protumaila kao puku zavist. Aminat je skamenjena lica stajala na pozornici dok je
po njoj padalo neto bljetavo, bijeli golubovi kruili su joj oko glave, imala je ugovor
za snimanje ploe, sve su kamere bile uperene u nju, svi su mikrofoni ekali njezine
rijei, ljudi su stojeke aplaudirali, a ona je ukoeno digla svoju tanku ruku i
mahnula. Nadala sam se samo da televizijski gledatelji nee zapaziti koliko su se u
njoj prevarili. U Njemakoj je poznaje svatko, ali Njemaka je veoma mala zemlja.

225
Tatarska kuhinja
Dan poto je Aminat okrunjena, Dieter je umro. Bilo bi nepristojno tvrditi da mi je to
bilo drago uti, ali trenutak nije bio loe odabran. Pobrinula sam se za sve, sretna to
imam priliku izai iz kue. Lena i Kalganov pronalazili su neobjanjiv nain da
istodobno budu u svakom kutku kue, ona se hihotala, on je krkljao, a ja se ba
nisam mogla po cijele dane zakljuavati u spavau sobu. John je obrezivao rue,
promatrao oblake i kuhao aj. Nisam ga pitala je li mu prisutnost neodgojene
izraelske djevojice i slinavog ruskog starca dojadila. Smijeak koji sam oduvijek
osjeala na njegovu licu sad je stidljivo izranjao na povrinu. Da se previe ne bavim
time, organizirala sam Dieterov pogreb i pospremila mu stan. Ula sam u njegovu
spavau sobu u kojoj se jo osjeao miris bolesti i straha, otvorila ladice i pronala
hrpu rukopisnih biljeki.
Na prvoj biljenici koju sam uzela u ruke pisalo je Tatarska kuhinja. Otvorila
sam je. Pecbleve neobina slastica, proitala sam. Dieterov rukopis bio je sitan,
vijugav, slova su bila okrugla da nisam znala tko je posrijedi, smatrala bih autora
enom. Taj se uredan rukopis dao lako itati. Nakon prvih reenica imala sam ga
ponovno pred oima svoj ivot kakav sam vodila nekad. Do tog dana nisam mogla
povjerovati da je Dieter zaista bio otputovao u Sovjetski Savez istraivati nacionalne
kuhinje. Sad sam u rukama drala dokaz. Opise njegovih putovanja kroz napola
unitena sela, skice razliitih krajolika i prije svega recepte: Kistibij, zvan i kudimjak,
neka je vrsta piroke od beskvasnog tijesta.
Katik je naziv za ukiseljeno mlijeko, koje se u Tatara polagano zagrijava u
glinenoj posudi. Rado ga pripremaju uz dodatak treanja ili cikle.
U nadjev za gabaduju, punjeno tijesto koje se priprema u sveane svrhe, stavlja
se i kort, specijalno pripremljen sueni sir.

226
U jednoj biljenici pronala sam fotografiju male aneoske Aminat koju sam
poslala Dieteru prije mnogo godina, u jednom drugom ivotu.
Bilo je tu i nekoliko tatarskih rijei. Pokuavao je nauiti jezik, pa je napravio
neku vrstu rjenika:
bolalar djeca
senget mala sestra
odhijim kila gladan sam
sin bik jilu jako si lijepa
ejtan demon
iak (primjerice, tvrdoglav si kao iak) magarac
A onda napomena: Pokazuje se zapravo nemoguim napisati kuharicu
tatarske kuhinje.
Strpala sam sve te biljenice u veliku putnu torbu sivu od praine i pauine
koju sam pronala na ormaru.
Najradije bih smjesta napustila Dieterov stan i zaboravila ga zauvijek. Ali
nisam bila osoba koja bi samo tako odmaglila, bila sam odgovorna. Naposljetku,
jedanput sam tu stanovala, a Dieter nije imao obitelji osim mene. Radila sam brzo,
razvrstavala, gurala nepotrebne stvari u plastine vreice, nosila ih dolje,
organizirala odvoz krupnog otpada, prodala Dieterovu konatu sofu i dvije fotelje
njegovim turskim susjedima i oprala prozore.
Dieterovo sam posue oduvijek smatrala runim, ali u kuhinjskim ormariima
pronala sam i pravo blago: dva teka voka od lijevanog eljeza, jedan pravi bakreni
kazan, razne afrike glinene posude, vjerojatno nekoritene i pune pauine. Sve sam
to umotala u novinski papir i spremila u kutiju. To sam htjela ponijeti sa sobom.
Montanu sam kuhinju prodala veoma povoljno Dieterovom stanodavcu, koji mi je
zauzvrat odnio kutije u kola.
Od tog trenutka Lena i Kalganov nisu mi vie smetali. Nisam ih pitala kad
namjeravaju otputovati. Zanimale su me samo jo Dieterove biljeke. Izgarala sam
od znatielje.
Sjedila sam na svilenom jastuku na podu i itala. Nisam znala da je Dieter
zapisao tolike stvari o Aminat, priu o njezinu ivotu koja je zapoela dugo prije
njezina roenja, naime, s mojom priom. Nije mi bilo jasno odakle je Dieter znao

227
toliko o mojem ivotu. Nisam se mogla sjetiti da sam mu priala o svojoj obitelji,
moda je Sulfija bila ta koja ga je uputila u ono o emu ja nikada nisam govorila.
Moda rijei nisu bile ni potrebne, moda je ona tu priu imala u krvi, kao Aminat
svoje prve tatarske rijei.
Promatrala sam djetinje crtee svoje unuke to ih je Dieter paljivo lijepio na
stranice svojih biljenica, prelazila prstom preko reenica koje je Aminat kao dijete
navodno izrekla, itala o Dieterovim naporima da sa svojom njemakom preciznou
tatarsku kuhinju izdvoji iz ostalih nacionalnih kuhinja i kako mu to naposljetku nije
polo za rukom. itala sam o njegovu oaju kad bi predmet svojega zanimanja vidio
okruen bakirskim, kazakim, uzbekim, azerbajdanskim i jakutskim utjecajima,
pa bi se granice poele rastakati pred njegovim oima bilo je to sigurno neto to ga
je izluivalo.
Vidjela sam skice i karte na kojima je pokuavao rekonstruirati irenje tatarskih
plemena u davno minulim vremenima koja nikoga vie ne zanimaju. Pretpostavljala
sam da je sve to ionako bio izmislio. I kao uvijek, on je na nevane stvari potroio
najvie papira, a vjerojatno uloio u njih i najvie truda.
John je sjedio u fotelji. Nisam mu zamjerila to mi nije uspio dovesti Aminat.
To je bilo jedino u emu dosad nije uspio, tako da mu je bilanca jo bila bolja od
Boje.

228
Sve vrijeme svijeta
Jedne veeri John i ja odvezli smo se u operu. Ja sam bila kupila novu haljinu, a John
je nabavio karte. Milovala sam svilu na svojem krilu i kou svoje nove torbice kadli
John stane na semaforu, a ja pogledah u stranu. Ugledala sam otvorena vrata koja su
vodila u slabo osvijetljenu prostoriju. Bila je to neka krma koja se zvala Istanbul.
Prozori su joj bili prljavi, nekoliko stolova i stolaca stajalo je na ulici. Povukla sam
Johna za rukav i pitala:
Moete li malo stati?
Parkirao je ispred krme, imali smo jo malo vremena. Uzela sam svoju torbicu,
uhvatila Johna pod ruku i tako smo uli u prostoriju i sjeli za neki okrugli stol. Bio je
zamaen pa sam pazila da ga ne dodirnem. John je sjedio i utio.
Iz pokrajnje je prostorije doao nabijen mukarac gustih crnih brkova i oiju
pretuena psa.
Zatvoreno rekao je, a ja sam po njegovu nosu prepoznala da nije bio Turin,
nego Azerbajdanac.
Zatvoreno ponovio je, ali ja se nisam pomakla s mjesta. John je zatraio
vinsku kartu.
ZATVORENO! zaurla on. NEMA VINSKE KARTE! RESTORAN
ZATVOREN ZAUVIJEK!
Ostali smo sjediti.
On ode, iz pokrajnje prostorije ulo se kako neim lupa i zvecka, a onda se vrati
s jednom bocom i tri ae.
Vi ste posljednji gosti rekao je. Ja sam bankrotirao.

229
Digli smo ae i iskapili ih ne kucnuvi se jer smo potovali njegovu alost.
Njegovi su brkovi bili natopljeni vinom. Onda je ustao i otiao u kuhinju. Mirisalo je
na zagorjelo ulje i neki zain koji me je podsjeao na djetinjstvo koje nikada nisam
imala. Pronala sam spuvu i jednu gotovo praznu bocu sredstva za ienje,
istisnula posljednje kapi i poela istiti radne povrine. Vlasnik krme doao je za
mnom i zastao na vratima. ula sam ga kako die, ali se nisam okrenula.
Ostavio me je da radim i u drugoj prostoriji razgovarao s Johnom. Nisam ih
sluala: brojke me ne zanimaju. Razmekavala sam skorene mrlje i mislila na
Aminat. U nekim sam novinama bila proitala da je zatrudnjela s nekim
Kanaaninom, koji je zapravo bio Indijac i iji je klan ivio u Torontu. U
meuvremenu nisam vie vjerovala ni u to ali u to sam smjesta povjerovala. Sad
e mi darovati indijsko praunue, ako se ne dogodi nita nepredvieno. Mislila sam,
neka bude, samo da dijete ne nazovu Jacqueline.
Imala sam sve vrijeme svijeta da ekam na Aminat i htjela sam to vrijeme
provesti dobro. Naposljetku, John je uvijek drao svoja obeanja, nije bilo potrebno
siliti ga. Osim toga, malo sam se i bojala pitati ga kad e se Aminat napokon vratiti k
meni. Bojala sam se da bih mogla uti kako je ve bila tu, ali da je ja nisam
primijetila. Radije sam istila skorene ostatke hrane s metalnih povrina i poslala
nijemu zahvalu Bogu, posve automatski, iz pristojnosti, da se samome sebi ne ini
posve beskorisnim.

230
Zahvaljujem
svojim roditeljima s ljubavlju i divljenjem; svojoj baki Tatjani Zotovoj za
bezgraninu ivotnu energiju; svojoj dalekoj ruskoj obitelji; svojem lektoru Olafu
Petersennu; svim suradnicima iz nakladnike kue Kiepenheuer & Witsch; Georgu
Simaderu; Vanessi Gutenkunst; svima koji su se usudili otii u park krhotina;
svojim itateljima, koji su mi pisali duga pisma i kratke e-mailove itam ih sve;
svima onima koji su me posljednjih godina toliko podupirali savjetom, djelom,
sluanjem i pravom rijeju u pravom trenutku; i Stephanu.

scan i obrada: Enola