Kate Furnivall

Dragulj
Sankt Peterburga

Naslov izvornika
The Jevel of St Petersburg
Copyright Kate Furnivall, 2010

~2~

Za Carole i Wendy,
s ljubavlju

~3~

U uem izboru za RNA Pure Passion Award za najbolji povijesni roman i najbolji
ljubavni roman godine!
Nakon Ruske konkubine i Konkubinine tajne pria o Djevojci lisici Lidiji Ivanovoj,
kojom je Kate Furnivall osvojila hrvatsku i svjetsku publiku vraa se na poetak - tonije, u
doba kad je Lidijina majka, mlada pijanistica Valentina, svojom ljepotom i talentom
osvajala plemstvo Sankt Peterburga.
Godina je 1910. i svijet se petrogradskom plemstvu jo ini sigurnim mjestom, toliko da
ljubav koja se razvija izmeu ruske ljepotice i danskog inenjera Jensa Friisa moe izazvati
sablazan. U romansi s Friisom Valentina upoznaje strast kakvu dotad nije osjetila, a kad je
roditelji poele udati za ruskog grofa, ona e uiniti sve da bi izborila pravo na slobodu i
ljubav po vlastitu izboru. Uskoro, meutim, crveni vihor zahvatit e Rusiju, a car, Duma i
boljevici natjerat e Valentinu da izabere stranu. Taj izbor ivot e joj promijeniti zauvijek.
Napet, elegantan i snaan roman o ljubavi rastrganoj ratom. Library Journal
Savreno tivo za odmor.
Marie Claire
Fantastino, ambiciozno, zanosno.
Kate Mosse

~4~

Duboko sam zahvalna Jo Dickinson koja mi je, uz vlastite poroajne muke i rodiljski
dopust, strpljenjem i pronicavou pomagala tijekom poroajnih muka pri nastanku ovoga
romana, te cijelom njezinu timu u izdavakoj kui Little Brown, a pogotovo Caroline Hogg
koja je vrlo vjeto uskoila. Posebna hvala i Emmi Stonex na tankoutnosti i zadivljujuoj
vjetini dotjerivanja rukopisa.
Od srca hvala mojoj izvrsnoj agentici Teresi Chris na njezinu pouzdanom i uvijek
pronicavom vodstvu. Zahvalna sam takoer Eleni Shifrini na svesrdnoj pomoi pri
istraivanju i ruskom jeziku te Susan Clark na savjetima vezanima za glazbu. Marian
Churchward duboko me je zaduila time to je moje krabotine pretvorila u itljiv rukopis i
to je sa mnom dijelila kekse s okoladom. Jednako tako, kao i uvijek, od srca hvala mojim
prijateljima iz Brixhama to su me sluali kako jadikujem i pritom mi nalijevali ae
merlota.
Golema hvala mojem suprugu Normanu na bodrenju i razumijevanju, a pogotovo na
zgodnim idejama.

~5~

TESOVO, RUSIJA
LIPANJ 1910.

alentina Ivanova nije kanila umrijeti. Ne ovdje. Ne sada. Ne ovako. Prljavih stopala
i zamrene kose, a tek je poela ivjeti. U mutnom zelenom polumraku ume
pogledala si je prste i iznenadila se to su tako mirni. U sebi je drhtala.
Oduvijek je vie pozornosti obraala na prste nego na lica jer su oni odavali mnogo vie.
Ljudi znaju kontrolirati izraz lica. Na ruke zaboravljaju. Njezine su pak bile sitne, premda
snane i gipke zahvaljujui tolikim satima sviranja glasovira no kakve sad koristi od
toga? Prvi put shvatila je kako stvarna opasnost utjee na ljudski um kad joj se od straha
sledio mozak.
Mogla bi potrati. A mogla bi se i skriti. Ili bi pak mogla ostati na mjestu, prilijepljena
za deblo breze, i pustiti da je pronau.
Tamne prilike neujno su se prikradale izmeu stabala, zaklonjene mranim
prostranstvom ume to ju je okruivala. Trenutano ih nije mogla ni vidjeti ni uti, no znala
je da su ondje. inilo se da iezavaju poput kornjaa ispod kore drvea, nevidljivi i bez
traga, no svaki put kad bi naglo okrenula glavu u jednu ili drugu stranu, krajikom oka
spazila bi ih kako se kreu. Osjetila bi ih u strujanju zraka, rijetka i tajnovitog. Ili u
drugaijem lomu svjetla na umskom tlu u sumrak.
Tko su ti ljudi? Nosili su puke, no nisu izgledali kao lovci. Kakvi lovci nose crne
kukuljice? Kakvi lovci imaju krinke s uskim prorezima za oi i nepravilno izrezanim
otvorom za usta?
Protrnula je. Nije bila spremna umrijeti.
Stopala su joj bila bosa. Cipele je izula i odbacila nakon dugog galopa uz padinu
breuljka i kroz polja. Kad se iuljala iz kreveta, nebo je jo bilo mrano. Nije ponijela ni
ukosnice i kope, ni rukavice i eir, ukrase za koje je njezina majka tvrdila da ih mlada
dama mora nositi u svakom trenutku provedenom izvan kue. Navrivi sedamnaestu bila je
dovoljno stara da sama odluuje. Stoga je preko glave navukla laganu haljinu bez rukava,
iskrala se iz kue, osedlala Dau i dola ovamo, na svoje omiljeno mjesto na oevu seoskom

~6~

imanju. Uronila je u mrani rub ume odakle je oboavala promatrati kako zora rudi nad
Tesovom.
Bosi su joj prsti uivali u dodiru crne zemlje, vlane poput sirupa. Vjetar joj je mrsio
dugu tamnu kosu ibajui joj obraze i omotao je oko vrata. Ovdje je osjeala slobodu koja bi
u njoj odrijeila neto to je bilo odve vrsto sapeto. Tako bi se osjeala svaki put kad bi
obitelj napustila Sankt Peterburg i dola u Tesovo gdje bi provodili lijene ljetne mjesece i
duge bijele noi kad sunce gotovo uope nije ni zalazilo za obzor.
Sve dok nije ugledala puke.
I mukarce pod kukuljicama. Odjevene u crno kako se prikradaju kroz sjenoviti svijet
ume. U dnu lea nakupio joj se znoj dok im je izmicala skrivajui se iza stabla. ula je
samo mrmorenje priguenih glasova te je neko vrijeme ekala, nadajui se da e otii. No
tek kad je rumena zora povukla crtu nalik na krvavi trag izmeu stabala, mukarci su se
najednom razdvojili, potpuno ieznuvi, te Valentina osjeti kako joj srce bubnja od straha.
apat? Je li to ula apat iza lea? Okrene se. Zagledala se u sjene, no nije nikoga vidjela.
Ve sljedeeg trenutka pred njom zatreperi neka prilika. Tamna i brza, strugnuvi ustranu.
Jo jedna ravno naprijed. Opkoljavali su je. Koliko njih? Utonula je u gustu maglu to se
dizala s tla i stala se etveronoke probijati kroz gustu ikaru. Tanki sivi pramenovi magle
ovijali su joj se oko glenjeva, a grane joj posezale za licem, no nije se zaustavljala sve dok
se umalo nije sudarila s nogama to su slijedile trag neke ivotinje ispred nje. Sledila se.
Jedva da je disala u svom lisnatom sklonitu od paprati. Noge su joj zastale, a ona je
prestravljeno prikovala pogled za suknenu zakrpu koja joj je bila loe zaivena na hlaama
kod koljena, te potom krenula dalje. Izmaknula se ulijevo i oduljala se dalje. Kad bi uspjela
doi do ruba ume gdje je privezala konja, mogla bi...
Udarac je doao iz vedra neba. Oborio ju je na lea. Leala je izvaljena na vlanoj
zemlji poseui za rukom koja joj je epala rame i zarivi zube u njezino zapee. Zubima
je okrhnula kost, no zagrizla je jo jae te je osjetila okus krvi. Ruka odjednom uz psovku
popusti stisak te Valentina skoi na noge, no teka je ruka svom snagom udari po eljusti,
odbacivi je licem u stablo.
Ovdje je! viknuo je dubok glas.
Valentina pokua potrati. Vrtjelo joj se u glavi, no opazila je da joj se sprema i druga
pljuska pa je unula. ula je kako je napadaev dlan kljocnuo kad je tresnuo o deblo i
njegov gnjevni urlik. Osovila se na noge i krenula, no zemlja joj je izmicala pod nogama.
Ljuljala se pod njom, stapajui se sa sivom izmaglicom i zaplamtjevi svaki put kad bi je
presjekla zraka sunca.
Zaustavite je!
Sranje! Dermo! Upucaj je!
Upucaj?
Zveket olova u cijevi puke rasparao joj je um. Zamaknula je za stablo i primijetila kako
joj ruke nekontrolirano drhte na kori debla to se ljutila.
ekajte! doviknula je.

~7~

Tiina. Zvuk tijela to se probijaju kroz umu utihnuo je.

ekajte! ponovo dovikne.
Izai tako da te moemo vidjeti.
Neete pucati?
Netko joj se nasmijao ljutitim glasom. Neemo pucati.
Jo uvijek nisu zapucali na nju. Moda nisu smjeli riskirati s bukom hitaca na selu se
zvuk pronosi daleko. Pokuala je progutati, no grlo joj je bilo suho. Ovi se mukarci ne
igraju. to god da su radili, omela ih je u poslu te je nisu kanili samo tako pustiti. Morat e
razgovarati s njima.
Pouri! Bistro! doviknuo je ljutiti glas.
Valentini je zastalo srce u grudima kad je izala iz zaklona iza stabla.
Bila su petorica. Pet mukaraca, pet puaka. Samo je jedan, najvii stasom, puku nosio
nehajno ovjeenu preko ramena, kao da je ne kani upotrebljavati. U crno zakrabuljena lica
bezizraajno su piljila u nju, a njoj se od pogleda na njih jeila koa.
Nisu je ustrijelili. I to je neto.
To je samo djevojka, podrugljivo e jedan.
No brza je kao zec.
Trojica su joj prila blie. Napela se i podignula na prste, spremna da potri.
emu takav jarosni izraz, djevojice, mi samo...
Miite se od mene.
Nema potrebe za neprijateljstvom.
Neovlateno ste stupili na posjed mojega oca, ree Valentina. Glas joj je zvuao kao
da nije njezin.
Ruska zemlja, zareala je jedna kukuljica, pripada ruskome narodu. Vi ste je nama
oteli.
ort!1 Revolucionari. Ta joj je rije poela bujati u glavi, istisnuvi sve druge misli.
Salonima Sankt Peterburga kruile su prie o ovakvim ljudima i o tome da kane preuzeti
vlast u Rusiji i posmicati sve pripadnike vladajueg stalea. Ona e biti samo poetak.
to radite ovdje? upitala je.
Mukarac najblie njoj pohotno se zasmijulji.
Uivamo u pogledu.
Osjetila je kako su joj se obrazi zarumenjeli. Tanka haljina od muslina prilijepila joj se
za tijelo od znoja i raskvaenog lia koje je uprljalo tkaninu. Ruke je prekriila ispred sebe
kao da se brani, zatresavi pritom kosom ne bi li je sklonila s lica, u znak prkosa. Trojica
mukaraca prijetei su joj se pribliila, a jedan je stao iza nje kako bi joj presjekao put krene
li bjeati. Stjerali su je u klopku. Oprezno je disala. Nije im mogla vidjeti lica pod crnim
kukuljicama, no po okretnosti njihovih mravih udova i gorljivosti u njihovim glasovima
mogla je zakljuiti da su mladi. Druga dvojica izgledala su neto starije, krupnije grae, te
1

Dovraga!

~8~

su se drali podalje na istini izmeu stabala, potiho amorei meu sobom.

Zbog krinki nije mogla razabrati gledaju li je ili ne, no onaj vii oito im je zapovijedao.
Zbog ega su doli u Tesovo? to su naumili uiniti? Morala je pobjei, upozoriti oca.
No dva mlaa mukarca poela su se naguravati, otimajui se oko plijena poput hijena.
Tko ste vi? upitala je ne bi li im odvratila pozornost.
Mi smo istinski glas Rusije.
Ako je tako, vae bi glasove trebali uti ljudi u Dumi, naem saboru, a ne ja na
umskom proplanku. Kakva korist od toga?
Pada mi na pamet jedna korist, odgovorio je najzdepastiji od trojice. Vrkom puke
dodirnuo joj je dojku. Ona je ustro odgurne ustranu. Zemlju moete zaposjesti, procijedi,
no nemojte misliti da moete i mene.
Dvojica njegovih drugova grohotom se nasmijae, a on istrgne remen iz pojasa i jedan
njegov kraj omota oko ake, prijetee maui kopom.
Kujo! Suka!
Valentini srce skoi u grlo. Osjetila je vonj njegove srdbe, jedak na svjeem jutarnjem
zraku.
Molim vas. Obrati se visokome mukarcu meu stablima. Odlikovao se mirnoom
koja ju je straila ak i vie od rastresene energije njegovih ljudi. Molim vas, ree,
obuzdajte ih.
Mukarac se zagleda u nju ispod tamnih nabora kukuljice, polako odmahne glavom i
zaputi se u umu. Na trenutak ju je obuzela panika pa je vrsto stisnula ake kako ne bi
drhtale. No inilo se da je otiao izdati zapovijed budui da je mukarac s kojim je ranije
razgovarao najednom uperio prst prema onome koji je stajao iza nje.
Ti, ree, pozabavi se njome. Ostali, za mnom.
Pozabavi se njome.
Bili su dobro obueni, toliko im mora priznati. Onaj ljutiti s remenom u ruci smjesta se
udaljio bez rijei, a drugi za njim. Mukarac koji je jedini ostao iza nje odluno prebaci
puku u drugu ruku i stane se premjetati s noge na nogu na vlanom tlu, obuven u runo
izraene izme.
Sjedni, naredi.
Valentina se premiljala.
Sjedni, ponovi on, ili u te natjerati na to.
Valentina sjedne.
Prolo je sat vremena, moda i vie. Valentina je izgubila pojam o vremenu. Udovi su je
boljeli, a u glavi joj je bubnjalo. Svaki put kad bi se pokuala pomaknuti ili prozboriti,
njezin bi straar ispustio zvuk gnuanja i udario je metalnim vrhom puke u onaj dio tijela u
koji mu se u tom trenutku prohtjelo: rebra, rame, ruku. Najgore je bilo u zatiljak.
No nije ju ustrijelio. Oajniki se drala tog blijedog traka nade.
to su radili ostali? To joj je pitanje odzvanjalo u glavi, parajui joj misli u tisuu
odgovora.

~9~

Moda su lopovi. Toliko se estoko molila da su tu kako bi opljakali kuu njezina oca
da se gotovo uvjerila da je to istina. Da su doli ukrasti stare slike, zlatne kipove,
istonjake rezbarije, majine dragulje. Ve je bilo takvih pokuaja pa zato ne bi opet? No
kakvi to lopovi ekaju svjetlo dana? Kakvi su to lopovi dovoljno glupi da opljakaju kuu
kad sluge ve ustanu i prihvate se posla?
Privukla je koljena prsima, prislonila na njih bradu te zauzvrat dobila otar ubod
pukom u kraljenicu. Petama je privukla kamen s poda tako da joj bude nadohvat ruke.
Rukama je obujmila potkoljenice, drhtei na povjetarcu to je rastjerivao maglu. Nije
bilo toliko hladno koliko je bila uplaena: uplaena za roditelje i sestru Katju koji e
otprilike sada ustati iz kreveta, sasvim nesvjesni crnih kukuljica to se uljaju Tesovom.
Katja je imala samo trinaest godina, plavokosa vjetropirka puna energije koja e u
skokovima uletjeti u Valentininu sobu preklinjui je da nakon doruka odu zaplivati u
potoku tog prvog jutra u Tesovu. Majka se ujutro najradije zadravala u svojoj sobi, no ocu
je bilo jako vano da se za doruak svi okupe u isto vrijeme. Zacijelo e nauuriti brkove i
ljutito pogledavati na depni sat jer njegova starija ki kasni.
Tata, oprezno.
Jeste li vi boljevici? najednom upita, spremajui se na udarac.
Uslijedio je. U vrat. ula je kako se neto zdrobilo.
Jeste li? ponovo upita. Da se barem mogla okrenuti i pogledati ga u zakukuljeno lice.
Zavei.
Drugi je udarac bio snaniji, no barem je progovorio. Tada mu je prvi put ula glas
otkako joj je naredio da sjedne. Nije bila sigurna na kolikoj udaljenosti ui iza nje, tiho
poput pauka, osim to je bilo jasno da ih ne dijeli vie od duljine puke. Toliko je dugo bila
krotka da mu je do sada ve mogla popustiti pozornost. No ako je u krivu... O tome nije
htjela ni razmiljati. Morala ga je namamiti blie, nadohvat ruke.
Zna li tko mi je otac?
Puka joj je doletjela u eljust, umalo joj izbivi glavu s vrata. Dakako da znam,
dovraga. Misli li da smo mi neki neuki seljani?
On je ministar Filip Ivanov. Pouzdani savjetnik u vladi cara Nikolaja. Mogao bi
pomoi tebi i tvojim prijateljima da...
Ovaj joj je put zario vrh puke u zatiljak, silom joj naginjui glavu prema naprijed dok
joj se lice nije priljubilo uz koljena.
Vaem je soju odzvonilo, prosiktao je. Mogla je osjetiti vrelinu njegova daha na
masnici na vratu. Sravnit emo vas gadove sa zemljom koju ste nam ukrali. Dosta nam je
toga da nas gazite i izgladnjujete dok punite ta svoja pohlepna usta kavijarom. Tvoj je otac
prokleti tiranin i platit e za...
Valentina u ruci stisne kamen skriven ispod suknje. Silovitim okretom izvije se i svom
ga snagom zabije u lice ispod kukuljice. Neto se slomilo. Mukarac vrisne visok urlik
nalik na glasanje lisice. No bila je prebrza, pobjegavi prije no to je stigao povui obara.
Jurila je saginjui se, izmiui ispod grana i uranjajui u mrak najtamnijih sjena dok je

~ 10 ~

njegov jauk lebdio za njom. ula ga je kako juri kroz ikaru nakon ega su odjeknula dva
hica, no oba su prozujala mimo nje, pokosivi lie i lomei granice dok je ona bjeala sve
dalje.
Na petama je kliznula niz obronak, oajniki elei pronai rijeku. Ona e joj pokazati
put iz ume. Skretala je i mijenjala smjer sve dok nije bila sigurna da je umaknula svojem
progonitelju, a onda je zastala i osluhnula. Isprva nije ula nita osim udaranja vlastitog bila
u uima, no postupno je do nje dopro jo jedan zvuk: tiho ali nepogreivo uborenje vode
preko stijena. Preplavio ju je osjeaj olakanja, no potom oajna osjeti kako je koljena
izdaju. Zapanjila se shvativi da uspravnih lea sjedi na vlanoj zemlji, uplaena i slaba
poput maia. Drhturei, prisilila se da ustane. Morala je upozoriti oca.
Nakon toga poela se kretati sigurnijim korakom. Nije joj trebalo mnogo da pronae
rijeku i zaputi se uskom stazom to se protezala du njezine obale. U glavi su joj se sudarale
nepovezane misli. Ako su ovi mukarci u kukuljicama revolucionari, to su naumili uiniti?
Skrivaju li se samo u umi u Tesovu ili su ovamo doli s namjerom? Tko im je meta?
Odgovor na to posljednje pitanje nije bilo teko odgonetnuti. rtva nije mogao biti nitko
drugi nego otac. vrsto je stisnula usne nastojei zatomiti gnjevan urlik to je huao u njoj.
Korak joj se nanovo ubrzao, krivudajui ispod granja koje se nadvijalo nad njom.
Uto se zauo zvuk koji ju je potresao od glave do pete. Smjesta ga je prepoznala:
pljuskanje konjskih kopita kroz vodu. Netko se pribliavao uzvodno. Ovdje je rijeka bila
plitka, srebrnasti uborei potoi kroz stjenovito korito, a jutarnje se sunce praakalo u
virovima odbijajui se natrag prema stablima. unula je sklupavi se iza grma, a koa joj
se zategnula preko obraza kao da se nekim udom stisnula tijekom posljednjih nekoliko sati.

Lave Popkove!
Krupni mukarac na runom, krivonogom konju naglo se okrene zauvi njezin glas.
Gospoice Valentina! Za sobom je vodio njezinu kobilu Dau.
Izraz na njegovu licu ispod gustih crnih kovra iznenadio ju je. Odraavao je ok. Zar je
toliko loe izgledala? Lav Popkov bio je mladi Kozak koji je rijetko govorio, a jo rjee
pokazivao osjeaje. Bio je etiri godine stariji od nje, sin glavnog konjuara njezina oca, i
doimao se kao da ima vremena i interesa samo za etveronono drutvo. Skoio je iz sedla i
u visokim izmama stao grabiti kroz pliak. Nadvio se nad nju hvatajui je za nadlakticu.
Iznenadilo ju je to je dodiruje bio je tek sluga no bila mu je odve zahvalna to joj je
doveo konja da bi se bunila.
uo sam hice, zabrundao je.
U umi su neki mukarci s pukama. Zadihano je izgovorila. Brzo, moramo upozoriti
mojega oca.
Nije postavljao pitanja nije bio ta vrsta osobe. Pogledom je pretraio umu, a potom
je podignuo na njezina konja.
to te je nagnalo da doe ovamo? upitala je odrijeivi Daine uzde.

~ 11 ~

Popkov slegne golemim ramenima, miiima zateui zamaenu konatu tuniku.

Gospoica Katja krenula vas je traiti.
Vidio sam da vam konj nije u konjunici, rukom je njeno pogladio ivotinju po
leima, pa sam krenuo za njim. Naao sam ga privezanog. Dok joj je pruao uzde, crne su
mu oi bile uprte u njezine. Jeste li dovoljno dobro da jaete?
Dakako.
Ne izgledate dobro.
Dodirnula se po obrazu, opipavi krv i ugledavi grimizan trag koji joj se cijedio niz
prste. Mogu jahati.
Samo polako. Stopala vam izgledaju loe.
Prihvatila je uzde okrenuvi Dainu glavu na drugu stranu. Hvala ti, Lave. Spasibo.
ustro je podbola konja u kas te pojurila na njemu niz rijeku.

Jahala je kroz umu, a Lav Popkov i njegova krupna ivotinja slijedili su je u stopu. Na
jednom im je mjestu deblo preprijeilo put, no Valentina nije tratila vrijeme pokuavajui ga
zaobii. Iza lea je zaula uzrujan povik, no nije se zaustavila, natjeravi Dau u skok. Konj
ju je glatko preskoio te naglo skrenuo ustranu ne bi li izbjegao korijenje to je stralo iz
crne zemlje kao zamka za neoprezne.
Iz ruba ume izbila je na istinu u miran, suncem okupan sneni krajolik nalik na
prekriva zelene i zlatne boje, proaran poljima, vonjacima i panjacima to su se lijeno
protezali pred njom. Dolo joj je da usklikne od olakanja. Nita se nije promijenilo. Sve je
bilo na sigurnom. Na vrhu padine zauzdala je konja kako bi doao do daha. Iz umske se
none more iskoprcala i vratila u stvarni svijet svijet u kojemu je zrak mirisao na jabuke
u cvatu, a Palaa Ivanov leala na udaljenosti neto manjoj od kilometra usred imanja,
velika i spokojna poput maka boje meda to drijema ispred ognjita. Od tog joj je prizora
srce poelo bre kucati te je, kao i Daa, slobodnije disala. Skratila je uzde, jedva ekajui
da nastavi jahati.
Ono je bio opasan skok. Izlaete se pogibelji.
Pogledala je udesno. Obris mladog Kozaka i njegova konja ocrtavao se na suncu, vrst
kao stijena.
To je bio najbri put, primijeti Valentina.
Ve ste ozlijeeni.
Uspjela sam.
Odmahnuo je glavom. Jesu li vas ikad izbievali? upitao je.
Molim?
Ono je bio zahtjevan skok. Da ste pali s konja, va bi me otac dao izbievati
korbaem.
Valentina je zinula. Korba je bio bi od sirove govee koe na kojemu su esto znale
biti i metalne kukice, i premda se u Rusiji prestao upotrebljavati, i dalje je ponekad sluio za

~ 12 ~

provoenje stege. Jedan takav visio je namotan poput usnule zmije na zidu radionice njezina
oca. Na trenutak su se zagledali jedno u drugo, a njoj se najednom uini da je sunce
ugasnulo. Kako li je ivjeti u svakodnevnom strahu od bia? Lavove crte lica bijahu grube i
mrke, ve izbrazdane unato mladosti, kao da u njegovu ivotu nije bilo mnogo razloga za
osmijeh. Osjetila se posramljeno i smeteno.
ao mi je, ree.
On zaguna.
Valentina je prva odvratila pogled. Pogladila je Dau po pahuljastim uima, a potom
coknula kako bi je potaknula na galop niz travnatu padinu. Plua su joj se nadula od zraka
koji joj je mrsio duge vlasi kose, a jedan joj je stremen umalo ispao s bosog stopala.
Nagnula se naprijed priljubivi se uz Daina lea, tjerajui je na jo bri korak.
Nisu preli ni pola puta niz obronak kad je tiinu razbio prasak eksplozije. Jedan kraj
kue zatresao se i kao da je poskoio prije nego to ga je progutao siv oblak dima. Valentina
je vrisnula.

~ 13 ~

jet! Ne! Rije je odzvanjala u Valentininoj glavi sve dok u njoj vie nije bilo mjesta
za druge rijei. Njet! Nema mjesta za rijei kao to su krv i bol. Nema mjesta smrti.
Konji su im se klizei zaustavili na ljunanoj stazi ispred kue, a Valentina je
skoila iz sedla. Posvuda buka. Ljudi izbezumljeni. Sluge tre, viu, plau. Panika se
premjeta s lica na lice, opteretivi i zasitivi zrak. Osjeao se smrad dima, a pod nogama
smrskano staklo. Konji bez jahaa bjeali su iz konjunica, uzrujani i preplaeni. Neprestano
se ula rije bomba.
Tata! vrisnula je.
Radna soba njezina oca. Nalazila se na onom kraju odakle je sukljao dim pohlepno
gutajui kuu. Kad bi bio u Tesovu, njezin bi otac svakog jutra, kad bi proitao novine za
dorukom, odlazio u radnu sobu gdje bi pisao dravna pisma. Srce joj se uzlupalo kad je
poletjela prema uruenom krilu zgrade, no nakon samo dva koraka neto ju je povuklo
natrag i zaustavilo. Ruka debljine sidrenog lanca zgrabila ju je za zapee.
Lave, vrisnula je, pusti me!
Njet.
Moram vidjeti je li tata...
Njet. Nije sigurno.
Prljave je nokte zario duboko u njezinu bijelu kou, dok je drugom rukom pridravao
uzde dvaju konja. Daa se divlje propinjala, propinjala, irei nozdrve, dok je Lavov runi
konj samo stajao uprijevi znatieljne smee oi u Popkova.
Prestala se otimati, ispravivi se. Lave Popkove, nareujem ti da me pusti.
Zagledao se u njezino zapovjedno lice. Ili ete to? Dati me bievati?
U tom trenutku Valentina krajikom oka spazi oeva lea prepoznala je njegov
mornariki kaput kako posre obavijen gustim zastorom praine.
Tata! nanovo povie.
No prije nego to je uspjela natjerati Popkova da je pusti, lik mukarca pocrnjela od
ae izronio je iz dima, pokuavajui doi do zraka. U naruju mu je lealo neto to je
nalikovalo na slomljenu lutku, a glava mu je bila pognuta nad skrenim tijelom ije su
aave noge beivotno visjele. Mukarac je urlao, no Valentinine ga ui iz nekog razloga
nisu ule nije mogla razabrati to govori. Mukarac prie blie te se Valentina zaprepasti
shvativi da joj je to otac, obavijen ahurom crne praine to mu je prekrila kou, brkove i

~ 14 ~

odjeu.
Tata! vrisne.
Tek ju je tada Kozak pustio. Dok je posrui trala prema ocu, pogled joj padne na
stopalo prilike u oevu naruju. Na njemu je bila jedna crvena cipela, koju je sestri pomogla
odabrati u trgovini na Aveniji Nevski. Sve ostalo bilo je crno kao i otac njezine noge,
haljina, lice, pa ak i kosa, izuzev jednog zalutalog pramena koji je ostao plav. No proaran
grimiznom bojom.
Katja..
Valentina pokua izviknuti sestrino ime ne bi li je natjerala da otvori svoje plave oi,
uspravi se i nasmije kao da je sve to samo igra. No ta rije nije zaivjela. Zamrla joj je na
usnama.
Katja!
Otac je urlao na sluge. Jurite po lijenika! Zaboga, smjesta ga dovedite. Ne zanima me
to...
Glas mu se produbio i kao da je prepuknuo. Valentina je stajala uz njega smrznuta lica,
a kad je pruila ruku kako bi dotaknula slomljenu lutku, otac se naglo okrenuo u drugu
stranu.
Ne diraj je.
Ali ja...
Ne diraj je. Ti si joj ovo uinila.
Nisam, tata, dojahala sam kako bih...
Trebala si je povesti sa sobom. Traila te je, ekala te. Zbog tebe je ozlijeena. Ti...
Ne, proaptala je Valentina.
Da. Jo sam bio u blagovaonici za dorukom, no ona se uzvrpoljila jer si otila jahati
bez nje. Zacijelo je odlutala do moje radne sobe gdje... Usta mu se ovjesie u tih jauk. Dat
u ustrijeliti te divljake ubojice, kunem se Bogom da hou.
Katja...
Plavo-crna glava se pomaknula. Crvena cipelica poela se tresti, a iz razderanoga grla
zauo se neobian nezemaljski zvuk. Privijajui dijete vre uz grudi i tepajui njezino
ime, otac je pourio prema irokim stubama to su vodile do ulaznih vrata, a Valentina za
njim. Dok je prelazio preko praga, ustro okrene glavu i pogleda je. Ono to je spazila u
njegovim oima natjeralo ju je da zastane.
Izlazi, Valentina. Gubi se odavde. Budui da ti konji znae mnogo vie od vlastite
sestre, pomozi ih uhvatiti. Oi su mu se gotovo sasvim zatvorile te se na trenutak zanjihao
na nogama. Stopalom je udario vrata zalupivi joj ih u lice.

Valentina je stajala ondje zaljuljavi se na petama i zurei u vrata u ukrasne eljezne

avle u njima; u mjesto gdje su ona i Katja prolog Boia kamenom zarezale povrinu kako
bi oznaile dokle je napadao snijeg.

~ 15 ~

Katja, zajauknula je.

Gdje je mama? Donosi vruu vodu i zavoje?
Njitanje to para ui iza njezinih lea natjeralo ju je da se okrene. Konji su u panici
trali prilazom, zabacujui glave i ritajui se. Tko ih je pustio? Pjena im je ila na usta
zaprljavi im slabine. to se to dogodilo u konjunici? Jesu li revolucionari i ondje uli?
Konjuari su hvatali prestraene ivotinje, dozivajui ih i mamei, no glavnom konjuaru
Simeonu Popkovu, snanom mukarcu koji je znao kako ih obuzdati i primiriti, nije bilo ni
traga.
Gdje je? I gdje je Lav?
Udaljila se od stuba i pojurila iza kue. Je li ve uhvatio one koji su Katji uinili ovu
strahotu? Otac bi joj zacijelo oprostio sebinost kad bi mu dovela jednog od revolucionara
odgovornih za ovo.
Simeone! zazvala je urno ulazei u stajsko dvorite.
Naglo se zaustavila diui punim pluima. Dvorite je bilo tiho i udno prazno. Samo
Daa i Lavov runi konj bijahu privezani za eljeznu alku u zidu. Bili su uznemireni, vrtei
se ukrug i meusobno se sudarajui. U dnu dvorita onkraj pregradaka za konje nalazila se
daara u kojoj je bio ured glavnog konjuara. Vrata su joj bila irom otvorena. Unutra je u
polumraku uspjela razabrati pleat lik mukarca koji joj je bio okrenut leima. Kleao je na
tlu pognute crne glave.
Simeone, zazvala ga je zauvi strah u svojem glasu.
No im joj je rije sila s usana, shvatila je da je pogrijeila. To nije bio glavni konjuar;
bio je to njegov sin, Lav. Stajao je pogrbljen nad neim na tlu. Uletjela je u kolibu, a srce joj
je nabijalo.
Lave, gdje je...
Njegov otac, Simeon Popkov, leao je opruen na leima ispred nje, iskrenutih udova i
otvorenih crnih oiju. Grlo mu je bilo prerezano do kosti. Nikad nije mogla zamisliti toliko
krvi. Grimizna boja kao da je preplavila njezin svijet. Natopila mu je tuniku i kosu,
proirivi se po cijelom podu. estice krvi lebdjele su u zraku, a njihov miris guio ju je.
Um joj se zamaglio. Trepnula je, kao da vjeama moe obrisati ono to je lealo pred
njom, a zatim jo jedanput, ovog se puta usredotoujui na Kozakova sina. Suze su mu se
slijevale niz obraze dok je vrsto drao oev dlan, stisnuvi mu ruku snanim prstima
kojima bi ga, da moe, otrgnuo od smrti. Valentina je ispruila ruku i dodirnula mladieva
lea, osjeajui kako drhti ispod koulje. Pogladila je tijelo to je drhtalo, svjesna vornatih
miia pod dlanom i oaja koji se u njih uvukao.
Lave, njeno je apnula. Dodirnula mu je kosu, otre crne kovre, elei ukloniti
krhotine bola, no ne znajui kako. Tako mi je ao. Bio je dobar ovjek. Zato bi i njemu
naudili?
Popkov podigne glavu i zapilji se u krv kojom su bili pokropljeni drveni zidovi. Rijei
su provalile iz njega poput rike. Moj im otac nije znaio nita. Nita! Uinili su to samo
kako bi dokazali da mogu, kako bi pokazali svoju mo. I upozorili one koji rade za druge

~ 16 ~

obitelji iz tvojega stalea.

Valentina glasno uzdahne. No on ne ree vie nita.
Dugo je stajala ondje, prsa odve stegnutih da bi disala, prisjeajui se Katjine slomljene
prilike i izraza u oevim oima, sluajui bol u grlenim jecajima to su se otimali iz
Kozakova grla. Ruka joj je poivala na njegovu ramenu u uzaludnom pokuaju nuenja
utjehe, premda je znala da je utjeha posljednje to oboje ele. U njoj se podignula divlja
plima gnjeva.
Lave, obznanila je, platit e za ovo.
On podigne svoje tamne oi prema njezinima. Neu imati mira, zareao je, niti u
zaboraviti. Dok god su na ivotu.
Neu zaboraviti, ponovi ona poput jeke.
Pogled joj klizne prema Simeonovu mrtvom tijelu, tijelu ovjeka koji ju je prvi popeo na
konja kad joj nisu bile ni tri godine i koji bi je prvi podignuo iz praine kad bi s njega pala.
Otresao bi s nje prainu, zadirkivao je glasno joj se smijui i smjesta je ponovo bacio u
sedlo.
Neu zaboraviti, zaklela se. Ni oprostiti.

Kua je leala spokojno, a sobe su bile zamraene. Svi su se uljali na prstima i aptali, kao
to bi to inili u prisutnosti mrtvih. Valentina je htjela rastvoriti zastore i povikati: Jo je
iva! No utjela je, zanemarujui bol to joj je parala grudi, i sjedila tik uz majku na
ezlonu u primaoj sobi.
Zanijemjeli su, zatvoreni u sebe, ekajui da se lijenikov teak korak pone sputati
niza stube. U sobi je bilo vrue i sunce se pokuavalo probiti izmeu zastora, no Valentina
je osjeala studen duboko u sri kostiju. Oi su joj pratile majine njene prste promatrajui
kako lee u njezinu krilu na jutarnjoj haljini boje lavande, isprepleteni, cupkajui ipkaste
rukave, dok joj je ostatak sitnog tijela sjedio mirno. To je Valentinu uzrujavalo vie od
izraza oaja na majinu licu ili dvije jarko rumene mrlje na bijeloj koi njezinih obraza.
Elizaveta Ivanova bila je od onih koji vjeruju da ovjek u svakom trenutku treba biti
suzdran. Pogled na njezine ruke koje su se otele kontroli ulio joj je osjeaj nesigurnosti.
Koliko jo? promrmljala je Valentina.
Lijenik je odve dugo gore. To je lo znak.
Ne, to znai da joj jo uvijek pomae. Nije digao ruke. Pokuala se nasmijeiti. Zna
koliko je Katja tvrdoglava.
Elizaveta Ivanova otro zajeca, a potom se utia. Odgojena je kao pripadnica onog sloja
ena koje su smatrale da im je ivotna uloga da budu nijemi ukras svome suprugu, da u
svakom trenutku izgledaju privlano i pristojno dok ih on vodi pod ruku te da mu raaju
djecu, od koje bi jedan trebao biti sin koji e nastaviti obiteljsku lozu. U ovom posljednjem
je podbacila. Rodila je dvije zdrave djevojice, no inilo se da si ne moe oprostiti to nije

~ 17 ~

rodila i sina, vjerujui da ju je tako Bog kaznio zbog tko zna kojega smrtnoga grijeha. A sad
je ovo prokletstvo snalo mlau joj ker.
Unato brojnim svakodnevnim drutvenim obvezama, Valentinina se majka katkad
inila usamljenom. Premda im to nije bio obiaj, obavila joj je ruku oko ramena. Iznenadila
ju je toplina majina tijela. Njezina je koa pak bila hladna poput mramora. ak je i u ovoj
prilici majina bujna zlatna kosa bila uredno spletena na vrhu glave te je sjedila ukoeno i
uspravno unutar oklopa od francuske svile i ipke s broem od ametista. Valentini je prvi
put palo na pamet da njezina majka moda ve zna koliko je svijet opasno mjesto pa se zato
nikad ne oputa.
Zatitari su proeljavali polja i umu, no zasad nisu pronali nikakve mukarce s
pukama.
Mama, tiho je proaptala Valentina, da me revolucionari nisu zadrali u umi, vratila
bih se ovamo mnogo prije nego to bi se Katja probudila bila bi sa mnom dolje uz potok
pa ne bi odlutala u tatinu...
Elizaveta Ivanova okrene glavu kako bi pomno promotrila ker, rairenih nosnica i
gotovo bezbojnih oiju, kao da su skrivene suze isprale njihovu inae modru boju. Krivnja
nije tvoja, Valentina. Drala je kerin dlan u svojem.
Tata misli da jest.
Otac ti je ljut. Mora na nekoga svaliti krivnju.
Mogao je okriviti mukarce s kukuljicama u umi.
Ah... Elizaveta Ivanova ispusti dugaak, tuan izdah. To bi bilo odve lako. Imaj
strpljenja s njim, draga moja. Na umu mu je mnogo vie stvari nego to misli.
Valentina protrne. Bila je sigurna da odsad vie nita nee biti lako.

U sobi se nije moglo disati. to su to pokuavali uiniti njezinoj sestri, uguiti je? U ognjitu
je gorjela vatra premda je bio vru ljetni dan, zastori bijahu navueni, a prigueno svjetlo
bacalo je sjene koje su se Valentini inile poput pritajenih prilika to se skrivaju u
polumraku. Dopustili su joj da ostane pet minuta, ni trenutka vie, i to samo zato to je
toliko usrdno preklinjala. Smjesta je kleknula pokraj kreveta, naslonila ruke na izvezenu
svilenu prevlaku te poduprla bradu dlanovima kako bi joj oi bile u razini sa sestrinima.
Katja, proaptala je. Katja, ao mi je.
Lice na jastuku paralo joj je srce. Bila je to Katja kakva bi izgledala za pedeset godina,
sive i beivotne koe i kose, tankih usana razvuenih u napetu crtu boli. Valentina je njeno
poljubi u obraz osjetivi na njoj miris zemlje. Jednom, kad je bila malena, jedan od vrtlara
iskopao je takorovo leglo ispod taglja te su ona i Katja razrogaenih oiju gledale sitna
krznena stvorenja kako cie nastojei pobjei. Zaudarali su ustajalim vonjem koji se
Valentini urezao u nosnice. Tako je sada mirisala i Katjina koa.
Nije znala je li Katja budna, pri svijesti ili ne. Rekli su joj da joj je lijenik dao neto.
to je to znailo? Morfij? Kako se njezina mila plavokosa sestra, koja je uvijek prtala od

~ 18 ~

smijeha i energije, moe skrivati pod koom ove sitne starice? Valentina kolebljivo dotakne
pranjavu ruku koja je leala izvan pokrivaa i na dodir joj se uini poput straneve, suha i
hrapava. Gdje su nestali poput satena glatki udovi koji su oboavali plivati u potoku i
otkidati grane vrba kako bi od njih izgradili srebrnaste jazbine u kojima e se skrivati?
Krupna suza kanula je na Katjinu ruku iznenadivi Valentinu. Nije bila svjesna da plae.
Naslonila je obraz na sestrinu vruu nadlakticu koja se na dodir inila poput pei.
Ja, Valentina Ivanova, uzrokovala sam ovo, promrmljala je ispod glasa kako bi joj i
ui i um posvjedoile tim rijeima. Otrla je suze i glasno rekla: Katja, ja sam, Valentina.
Nema odgovora.
Poljubila je sestrinu prljavu kosu. uje li me?
Nema odgovora.
Molim te, Katja.
Sivo-zlatna trepavica zatreperi.
Katja!
Na jednom se oku otvori tanki plavi prorez.
Valentina se primakne. Hej, privet2, milo moje.
Prorez se malice proirio. Katjine su se usne pomaknule, no nisu ispustile zvuk.
Valentina priblii uho sestrinim ustima i osjeti traak daha. to je? Boli li te? Lijenik
je...
Bojim se.
Valentini se stisnulo grlo. Stala je ljubiti glatki obraz sve dok joj zrak napokon nije
dospio do plua. Ne boj se, Katja. Ja sam tu. Ja u te paziti i uvati. Do kraja naih ivota.
Stisnula je sestrine male prste i opazila neznatan trzaj u kutu njezinih stisnutih modrih
usana. Smijeak.
Obeaj mi, dahnula je Katja.
Kunem ti se. Vlastitim ivotom.
Katjine su se oi polako sklopile i uski plavi prorez nestao je. No ne i osmijeh u kutu
usana. Valentina joj je milovala mlitavu ruku sve dok nisu doli po nju i natjerali je da
izae.

zdravo

~ 19 ~

jevojke, mesdemoiselles, danas je dan velike poasti naoj koli. Dan za

pamenje. Od svake od vas oekujem da dade najbolje od sebe. Danas morate
zabljesnuti jae od...
Ravnateljica zastane na pola rijei. Pomno iscrtane obrve uzdignule su joj se od
gnuanja. Djevojke su suspregnule dah, ekajui na koje e se siroto stvorenje sruiti njezin
gnjev. U tamnoj haljini visoka ovratnika i s kamejom, madame Petrova ustro se ushodala
gore-dolje ispred klupa u velikoj dvorani internata Instituta Ekaterinskij, motrei svaku od
uenica s nepopustljivom pozornou generala koji pregledava svoje ete.
Madamoiselle Nadia, odrjeito e.
Valentina se saali nad prijateljicom kojoj je tinta kapnula na istu pregaicu.
Uspravno sjedni, djevojko. Samo zato to sjedi u zadnjem redu ne znai da moe
sjediti pogrbljeno. eli li da ti priveemo drak metle za lea?
Ne, madame. Nadia ispravi ramena, no rukama nastavi prekrivati umrljanu pregaicu.
Madamoiselle Aleksandra, uklonite taj uvojak s obraza.
Nastavila je jezditi niz redove klupa.
Madamoiselle Emilija, spojite stopala, niste konj. Madamoiselle Valentina, smjesta
prestanite prtljati prstima!
Valentina porumeni i zagleda se u prste. Bubnjali su joj po koljenima, oajniki se
nastojei zagrijati. Hladnih prstiju nije mogla svirati, no svejedno ih je posluno sklopila u
krilu. Srce joj je snano nabijalo, kao i svaki put prije nastupa, premda je Nocturno vjebala
dok je nije poeo progoniti u snovima, kao to ju je i zvuk njitanja konja jo uvijek
progonio. Konja nije jahala od dana eksplozije, niti je to ikada vie kanila initi, no nije
mogla zaboraviti njihovo glasanje bez obzira na to koliko gromoglasno udarala po tipkama
glasovira.
Madamoiselle Valentina.
Da, madame.
Sjetite se za koga danas svirate. Ni manje ni vie nego za cara.
Da, madame.
Ovaj e put Chopinov Nocturno u Es-duru odsvirati bolje no ikad.

~ 20 ~

Jens Friis bacio je pogled prema velikom zidnom satu. Poslijepodne je odmicalo sporo
poput starca s ozeblim nonim prstima te je bio u napasti da zijevne.
Protegnuo je noge i razdraeno se promekoljio. Dosadile su mu beskrajne pjesme i
napjevi te mu je bilo neudobno na smijenom stolcu koji nije bio napravljen za nekoga
poput njega, s udovima kao u irafe. A to je bilo jo gore, ljutio se na groficu Serovu to ga
je dovukla na ovu ispraznu priredbu kolarki kad je ionako bio u kripcu s vremenom:
morao je prouiti nacrte za novu graevinu koji su mu stigli ba tog jutra. Usto mu je bilo i
vraki hladno u toj dvorani. Kako su, zaboga, ove sirotice uspijevale to podnositi? Na
klupama poredanim du zidova sjedile su uenice, ukoene i uspravne u svojim tamnim
haljinicama s bijelim pelerinama i pregaicama, nalik na krhke snjene rezbarije.
Iz pristojnosti je usmjerio pogled prema institutki koja je pjevala. Imala je sasvim
ugodan, premda obian glas, no pjesma je bila zamorna, jedna od onih dosadnih njemakih
liedera koje je prezirao i koji su trajali unedogled. Bacio je pogled prema vratima pitajui se
kakvi su mu izgledi za bijeg.
Jense, proaptala je grofica Natalija Serova koja je sjedila pokraj njega, ponaaj se
pristojno.
Bojim se da su ovakvi elitistiki uici previe za moj neuglaen um.
Njezine su se sive oi ljutito zagledale u njega, a potom su se okrenule u drugu stranu.
Osjeao je miris njezina parfema najvjerojatnije iz Pariza, kao i njezin eir, triava
stvarica od svile i perja koja mu je izazivala smijeak. Dugaak, po mjeri skrojen kaput
najsvjetlije nijanse zelene, isticao je njezinu mladenaku grau, premda je pretpostavljao da
joj je najmanje trideset pet, a na uima i oko vrata blistali su joj smaragdi. Imala je istanan
ukus, u to nije bilo sumnje. Kao sin danskog tiskara, Jens je odrastao u Kopenhagenu gdje
mu se vonj tinte zauvijek urezao u nosnice, a danas je, u dobi od dvadeset sedam godina,
uio cijeniti ugodnije mirise kojima je Sankt Peterburg odisao.
Ba me ljuti. Sluaj Mariju, promrmljala je potiho.
Ah, dakle ova ptica pjevica je Marija, grofiina neakinja. Mutno je se sjeao iz
vremena kad ga je grofica prije dvije godine dovukla ovamo na koncert, kad je Jens imao
ast prvi put upoznati cara Nikolaja. Grofica Natalija Serova predstavila mu ga je, to ne
smije zaboraviti. Mnogo joj je dugovao, unato tomu to je njezin suprug zauzvrat dobro
iskoristio Jensove inenjerske vjetine za radove na njihovu imanju.
Ovaj je put car Nikolaj sjedio uspravno usred dvorane kao svijea na stolcu visoka
naslona i bilo je nemogue rei dosauje li se ili zabavlja, tako su uvjebano kruti bili miii
njegova lica. Bio je omanji ovjek, a slabu je eljust skrivao pod upadljivom kestenjastom
bradom, ba kao to je i sitnu grau skrivao glomaznim vojnim odorama skrojenima s
namjerom da zadive. Tog je dana blistao u jarko modrom sakou nakienom mnotvom
odlija i zlatnim gajtanom.
Jens nije bio jedini koji je smatrao da je car Nikolaj Aleksandrovi Romanov pogrean
ovjek na pogrenom poloaju, za razliku od svog krupnog, osornog i nasilnog oca, cara
Aleksandra III., ovjeka koji je bez cipela bio visok stotinu devedeset pet centimetara i bez

~ 21 ~

imalo ustezanja ponaao se kao da je Boja eljezna aka. No Rusiji je sada vie nego ikad
prijetila opasnost od toga da preree vlastiti grkljan, i oajniki joj je trebao mudar i snaan
voa.
Bravo, uskliknuo je car. Odlino, mademoiselle Marija.
Dvoranom se prolomio pljesak. Grofiina je neakinja, hvala Bogu, zavrila Jens je s
olakanjem odahnuo jer je sad mogao otii i vratiti se poslu. No koncertni glasovir koji je
dominirao u dnu prostorije najednom je oivio te se prostorijom visokih stropova razlegla
glazba. Jens zaguna u sebi. Bio je to neki Chopinov komad, a on mu je bio jedan od
najmanje dragih skladatelja, vazda tako tugaljiv i pun oaja, cvilei poput make to se
tjera.
Pogledao je pijanisticu, vitko mlado stvorenje guste tamne grive koju joj je s lica
uklanjala crna traka za kosu. Sedamnaestogodinjakinja, pretpostavio je, moda
osamnaestogodinjakinja. Bila je odjevena u odoru Ekaterinskog instituta i trebala je
izgledati bezoblino i bezlino kao i sve ostale djevojke. Ali nije. Neto na njoj privuklo mu
je pogled, neto u nainu na koji su joj se ruke kretale opinjavajuom gracioznou. Kao da
su dio same glazbe.
Imala je sitne ali snane prste koji su se prelijevali preko tipki, povezujui je s neim to
on nije mogao vidjeti, neim to je bilo dio njezina svijeta. Glazba se vinula uvis, uzdiui
se u molski akord i preplavljujui mu ula svojom ljepotom, da bi mu potom bez
upozorenja, kad je bio potpuno nepripremljen, iupala srce. Zatvorio je oi osjeajui kako
glazba u njemu oivljava, a note dodiruju tajne kutke, uljajui ih dok nisu prokrvarili.
Morao je uloiti svjesni napor kako bi otvorio oi i promotrio djevojku koja je bila u stanju
glazbu pretvoriti u takvo oruje.
Tijelo joj se nije dramatino njihalo na stolcu. Samo ruke, i glava. One su se kretale kao
da pripadaju glazbi, a ne njezinu tijelu. Koa joj je bila blijeda poput najsvjetlije bjelokosti,
a lice gotovo bezizraajno, izuzev oiju. One su bile goleme i tamne, pune nekog osjeaja
koji je Jensa podsjetio vie na gnjev nego na zanos. Odakle mladoj djevojci tako snani
osjeaji? Kao da ih je svakim dahom udisala.
Naposljetku je glazba uz uzdah utihnula, a djevojka je pognula glavu. Tamna joj je kosa
zakrila lice od pogleda te je tiho poloila ruke u krilo. Tek joj je jedan izdajniki drhtaj
potresao kraljenicu, nakon ega je dvoranu ispunila tiina. Jens pogleda cara. Suze su se
nekontrolirano kotrljale niz Nikolajevo lice. Polako je podignuo ruke i poeo pljeskati, a
aplauz se smjesta razlegao dvoranom poput jeke. Jens ponovo pogleda mladu pijanisticu.
Nije se pomaknula.
Glava joj je bila okrenuta ustranu, a blistave tamne oi uprte ravno u njega. Da to nije
bilo odve apsurdno, zakleo bi se da je ljuta na njega.
Mademoiselle Valentina, ree car glasom bremenitim od osjeaja, hvala vam. Merci
bien. Bila je to velianstvena izvedba. Nezaboravna. Morate doi svirati mojoj supruzi i
dragim mi kerima sljedei put kad dou u Zimsku palau.
Djevojka ustane sa stolca i duboko se nakloni. Bila bi mi velika ast, ree.

~ 22 ~

Pozdravljaju. estitam, draga djevojko. Postat e velika pijanistica.

Prvi put se nasmijeila. Blagodarju Vas, mnogo Vam hvala, Vae Velianstvo. Odve
ste ljubazni.
Neto u nainu na koji je to promrmljala prenulo je Jensa. Umalo se naglas nasmijao, no
inilo se da car ne primjeuje natruhu podrugljivosti u njezinim rijeima.
Eto, proaptala je Jensova druica, barem si u Chopinu uivao, kad ve nisi u
pjevanju.
Jens se okrene prema grofici Serovoj. I jesam.
Friise! Za Boga miloga, ovjee, to ti radi ovdje?
Bio je to car Nikolaj. Krupnim se koracima uputio prema svojoj sviti kako bi protegnuo
noge prije sljedee izvedbe. Svi ustadoe. Bio je znatno nii od Jensa i imao je naviku
ljuljati se gore-dolje na prstima. U znak pozdrava ene su nauurile sveana ruha, a
mukarci ponizno pognuli glave.
Friise, nastavio je car Nikolaj, nadam se da nisi doao kako bi oijukao s
djevojkama.
Ne, Vae Velianstvo, nisam. Ovdje sam kao gost grofice Serove.
Zar ne bi trebao raditi punom parom? To je ono to od tebe oekujem, zna. A ne da se
epiri pred mladim damama Sankt Peterburga.
Jens se nakloni ustro kljocnuvi potpeticama i naklonivi glavu. U tom Vas sluaju
pozdravljam.
Nikolajevo dranje postalo je ozbiljno. Potreban si drugdje, Friise. Ne mogu si priutiti
da se tvoj talent rasipa na, mahne rukom okienom nakitom prema kolskoj dvorani,
ovakve triarije.
Jens se ponovo nakloni i okrene da ode. Dok je to inio, jo je jedanput pogledom
preletio po prostoriji traei pijanisticu. I dalje ga je promatrala. Osmjehnuo se, no ona mu
nije uzvratila pa joj je kratko kimnuo i ietao iz prostorije. Dok su se vrata za njim zatvarala,
osjetio je kao da je dio njega ostao leati na ulatenom parketu dvorane. Dio koji mu je
znaio.

Jense!
Zastao je na pola koraka. Ah, grofice. Kao to vidite, urim se.
ekajte, doviknula je. Koraci su joj odzvanjali praznim utim kolskim hodnikom dok
se urila da ga sustigne. Jense, ao mi je. Nisam htjela da ti car oita bukvicu.
Niste?
Ne. Oprosti mi.
Grofice Serova, ree on podiui njezinu ruku u rukavici i pritisnuvi je uz usne,
nemam Vam to oprostiti. No glas mu je bio jedak i ironian.
Ona otro izdahne. Ne budi tako bahat, Jense, ree. Ne sa mnom.
Istegnula se i utisnula mu poljubac ravno u usta. Usne su joj bile mekane, primamljive.

~ 23 ~

No Jens je zakoraknuo unatrag. Uputila mu je prijekoran pogled i vratila se putem kojim je i

dola.
Dovraga i ta ena. Dovraga.

Jens je vrsto omotao teak jahai ogrta oko ramena. Sumorna siva magla lijepila mu se za
odjeu i kosu, ak i za trepavice. Na konju je lutao gradom poput duha, preko mostova koji
su, budui da je bila zima, danonono bili osvijetljeni ulinom rasvjetom. Koije su
kloparale pokraj njega zaklonjene maglom, automobili trubili iz sveg glasa, dok su pjeaci
vrsto drali svoje torbice i novanike. Dan je bio stvoren za depare i lopove.
Hladnoa je te godine bila surova, surovija nego to je to uobiajeno za Sankt Peterburg.
Kanal Mojke se zamrznuo, a Nevu je prekrio mrtvaki pokrov to je progutao grad. Bila je
to zima uljivih trajkova u tvornicama i nestaice namirnica u trgovinama. Nemir je
gmizao i uljao se ulicama, radnici su se okupljali na uglovima te kivni i gnjevni puili svoj
jeftini duhan marke mahorka.
Jens je petama podbo konja u galop, udaljivi se od irokih bulevara i ostavivi za
sobom pomodnu Aveniju Nevski i njezina krzna te svilene haljine.
Ulice su bile sve ue, a kue sve sirotinjskije, dok se na koncu prljavtina i oaj nisu
osjeah u vlanome zraku. opor od tri divlja psa iskesio je zube prema konju, a Junak ih je
zauzvrat udario vrhom eljezne potkove. Jens je du ulice zurio u upala lica i pocrnjele
zgrade. Studen je bila toliko snana da su od nje popucali prozori.
Zbog toga je doao ovamo. Zbog ovakvih mjesta. Ulica to zaudaraju. Bez vode za
pranje samo s bunarima zaepljenima od kie i crpkama koje je okovao led. Zbog toga je
doao u Sankt Peterburg.

Bila su etiri sata ujutro kad je Valentina lagano pokucala na vrata vrkom prsta.
Vhodi, ui, mila. Glas joj je bio tih i pun dobrodolice.
Okrenula je kvaku i stupila u privatne odaje bolniarke Sonje, gdje su se pri priguenom
svjetlu sjene valjale po sagu poput umornih pasa.
Dobroe utro, pozdravi Valentina.
Bolniarka je bila ena od pedesetak godina, koja je sjedila u stolcu za ljuljanje i
stopalom tapkala po podu odgurujui se u pravilnom ritmu. Krupno joj je tijelo progutao
pohabani kuni ogrta, a u krilu joj je leala otvorena Biblija u kojoj je prstom pratila svaki
proitani redak.
Kako joj je noas? smjesta je upitala Valentina.
Spava.
Spava? Ili se samo pretvara? Valentina je znala da bolniarka Sonja esto to ne zna
razluiti. Katja je tijekom posljednjih est mjeseci pretrpjela est operacija kojima su joj
pokuavali spasiti smrskanu kraljenicu, a nakon posljednje pokretnost joj se znatno

~ 24 ~

popravila, premda jo nije bila u stanju hodati. No daleko od toga da se ikad alila. Ne,
Katja to ne bi radila. No ljubiaste udubine ispod oiju i blijedouto, bolno lice odavali su
kad bi je jako boljelo.
to ste joj dali? upita tiho Valentina.
Malo laudanuma, uobiajenu dozu.
Mislila sam da je odvikavate od njega.
Pokuala sam, malika. No potreban joj je.
Valentina ne ree nita. to ja znam o laudanumu? Samo ono to vidim u Katjinim
oima.
Bolniarka se prestala ljuljati i zabrinuto prouila Valentinino lice. Grizoduje je
strana stvar, mila moja. Odmahnula je glavom, preavi dlanom preko stranice tanke
poput hostije to joj je leala otvorena u krilu. Bog nam oprata.
Valentina je prila prozoru, povukla teak zastor ustranu i zagledala se van u no.
Svjetla su treperila dok su saonice s konjskom zapregom i koije s jarkim bakljama
nastavljale juriti kroz grad koji se ponosio reputacijom grada koji nikad ne spava, u kojem
se mahnito ivi i jo mahnitije umire. Sankt Peterburg bio je grad krajnosti. Sve ili nita.
inilo se da nitko u Sankt Peterburgu nema vremena ni za to osim za sljedee pie,
sljedeu razuzdanu zabavu ili sumanuto kockanje. Zagledala se van u sve to udei za neim
to je vie od ivota.
Ne, promrmljala je bolniarki, ne elim Boji oprost. estoko je protrljala ruke,
premda s vanjske strane koe nije osjeala hladnou.

Bilo je jo uvijek mrano. Ona vrsta gustog i tekog mraka to je u stanju zakriti um. Prvi
prigueni zvukovi kuanstva to se budi doprli su do gornjeg kata dok su sluge potpaljivale
vatru i latile podove. Valentina je prekrienih nogu sjedila na dnu Katjina kreveta s
runikom rasprostrtim u krilu.
ujem da je tata kupio novi automobil dok sam bila u koli, ree Valentina.
Da. Turicum. Iz vicarske.
Zar taj nije strahovito skup?
Pretpostavljam da jest no car Nikolaj upravo je kupio novi Delaunay-Belleville.
Zna kako to ide na dvoru, podignula se velika praina oko toga i svi su pourili oponaati
ga.
Tko ga vozi?
Tata je zaposlio profesionalnog vozaa. Zove se Viktor Arkin.
Kakav je?
Vrlo naoit u odori. Poprilino utljiv, no rekla bih zgodan na neki ozbiljan nain.
Uvijek su ti se sviali mukarci u odorama.
Katja se razdragano nasmije to je obradovalo Valentinu. Bilo je dana kad joj je trebalo
mnogo vie da nasmije sestru. No primijetila je da su Katjine oi mutne, kao da se magla

~ 25 ~

prikrala uz rijeku Nevu i preko noi joj se uuljala u glavu. Jedna noga bila joj je poduprta
runicima. Valentina joj je masirala mekanu kou razgibavajui joj zglobove i prividno
vraajui ivot u oduzete udove. Pritom joj je pomagao tanak sloj ulja od lavande to je
ispunio zrak, prikrivajui zadah bolesnike sobe.
Katja se udobno ugnijezdila u jastucima, kose nalik na blijedozlatnu izmaglicu oko
glave. Priaj mi opet o caru. Promatrala je Valentinine marljive ruke. Kakav je bio?
Ve sam ti rekla. Bio je naoit i armantan, i estitao mi je na izvrsnoj izvedbi.
Katja stisne plave oi kao da kilji u neto jako sitno. Nemoj misliti da nisam prozrela
tvoje lai, Valentina. to se juer zbilo? Zato ti se nije svidjelo Njegovo Carsko
Velianstvo?
Naravno da mi se svidio. Car se svima svia.
Pozvat u bolniarku Sonju da te izbaci odavde ako mi ne...
Valentina se nasmije i naas prestane utrljavati ulje u sestrine blijede nokte na nogama.
Katjino stopalo lealo joj je u dlanu, beivotno kao da je lutkino. U redu, u redu,
priznajem. Predobro me poznaje. U pravu si, Katja, car Nikolaj juer mi se nije svidio. No
samo zbog toga to se epirio po prostoriji kao da posjeduje cijeli svijet, a ne samo onu
polovicu koja pripada Romanovima. Razmetljiv je poput pauna. Premalen ovjek u
preirokim hlaama.
Katja se odjednom pljesne po elu hinei razdraenost. Pa da, sad se sjeam. Rekao ti
je kako eli da svira njegovoj eni i djeci kad te je prije dvije godine uo kako svira u
koli. Zar ne?
Da. A ja sam bila toliko glupa da sam mu povjerovala. Vjebala sam i vjebala,
ekajui poziv na dvor. No nikad ga nisam doekala. Osmjehnula se mlaoj sestri. Caru
ne treba vjerovati. Lai odve olako klize niz njegov carski jezik.
Katja irom otvori oi. Je li i on opet doao?
Tko?
Sjeam se da si mi bila rekla kako je neki ovjek bio s carem Nikolajem kad si mu
onomad svirala.
Ne, takvo to nisam rekla.
Da, rekla si.
Valentina joj podigne drugo stopalo i poloi ga na runik. Uronivi prste u toplo ulje,
stane joj masirati suhu kou na peti. O emu to, zaboga, pria? Oi je drala uprte u
Katjine none prste dok ih je njeno razdvajala jednog po jednog.
Tamo je bio neki ovjek. S carem, prije dvije godine, kad je posjetio vau kolu, bila
je uporna Katja. Sjeam se, rekla si da je bio...
Ne budi smijena.
Rekla si mi da je izgledao poput vikinkog ratnika.
To je besmislica.
Vatrene kose i zelenih oiju.
Umilja.

~ 26 ~

Ne, rekla si mi. Stajao je pokraj vrata, i rekla si...

Valentina se nasmije i utipne je za noni prst. Svakakve sam budalatine priala kad
mi je bilo petnaest.
No Katja nastavi netremice zuriti u sestru. Rekla si mi da si se zaljubila u njega.
Valentinini prsti izbubetae dio Katjina stopala iza kosti glenja. Ako sam takvo to i
rekla, bila je to puka budalatina jedne kolarke. Nisam ak ni razgovarala s njime. Sad se
jedva sjeam i kako je izgledao. No krv joj je udarila u obraze.
Rekla si mi, Katja e tiho, da se kani udati za toga visokog vikinkog ratnika.
Tada sam bila bedasta. Ne kanim se udati, ikad.

~ 27 ~

atja je bila u pravu u vezi s Vikingom. Valentina se pokuala nasmijati tomu, no

nije mogla sada je bila ljuta na njega. Nije je se sjeao, oito, no to nije ni
vano. Zato bi to i oekivala od njega nakon to je onako svirala kada je imala
petnaest godina?
Ne, nije ju to srdilo. Srdio ju je nain na koji je juer otiao. im je zavrila sa
sviranjem, on je jedva to doekavi odmaglio, to ju je uvrijedilo: skoio je na noge i,
izmijenivi nekoliko rijei s carem, zagrabio prema vratima kao da jedva eka da izae. Zar
ga je toliko razoarala da nije mogao podnijeti to da ostane? Ali ovaj se put tako ponosila
svojom izvedbom. Njegova ravnodunost prema tomu pekla ju je poput uboda ose.
udno je sjela za glasovir u glazbenoj sobi svojih roditelja i, kao i uvijek, pogladila
njegovu povrinu. Bio je to prekrasan, sjajan crni koncertni glasovir marke Erard koji je
oboavala. Pustila je da joj prsti dotaknu tipke, a napetost joj je smjesta ieznula iz tijela
poput vlaka to iskae iz tranica. Istoga trenutka, kao i svaki put. Prsti su joj milovali tipke
od slonovae, prebirui gore-dolje po klavijaturi, kreui se razliitim brzinama, as
glasnije, as tie, dok je zagrijavala miie i razgibavala tetive. Raskoan, razigran zvuk to
se razlegao iz Erarda umirio ju je i poneto joj umanjio uzbuenje. Jer zaista je bila
uzbuena, no iz sasvim pogrenih razloga. Htjela je ponovo vidjeti Vikinga.
Katja je bila u pravu.
Valentinu je osupnulo kad je uetao u dvoranu odmah iza cara, visok i uspravan u
sveanom aketu. Nije ga oekivala. Bio je daleko najvii mukarac u prostoriji, vitak i
pleat, odavao je dojam nepobjedivosti. Prije dvije godine na koncertu Instituta Ekaterinskij
uetao je u dvoranu zajedno s nekolicinom pripadnika carske svite, oaravi nju, tada
petnaestogodinjakinju, svojom energijom i vatrenom crvenom kosom. ivopisnim zelenim
oima pregledao je prostoriju s podsmijehom, kao da je cijela ta situacija odve apsurdna da
bi je ozbiljno doivio.
Tom ga je prilikom promatrala, cijelo vrijeme tijekom pjevanja i plesa, htijui mu
uhvatiti pogled, no vidjela je da su mu izvedbe dosadne i da ne primjeuje nikoga osim
lijepe ene odjevene u zelenu svilu i skupocjene smaragde koja je sjedila pokraj njega. Kad
je na nju doao red da zasvira, Valentina se zaklela da e se potruditi da mu ne bude
dosadno, no njegova ju je prisutnost smela pa nije dobro odsvirala skladbu. Na koncu joj je
uljudno zapljeskao, smijeei se svojoj pratilji kao da su upravo izmijenili kakvu samo

~ 28 ~

njima znanu alu. Valentina je bila bijesna na sebe. Ali nemogue je voljeti nekoga s kim
nikad nisi prozborio, nekoga koga si tek vidio na drugom kraju prostorije. To nije mogue.
Odustala je od zagrijavanja prstiju i prihvatila se Mozartove sonate u C-duru, skladbe
koja joj je oduvijek godila, da bi odjednom odignula ruke s tipki. Bilo je trenutaka, udnih
neugodnih trenutaka tijekom sviranja kad bi je glazba uistinu obuzela te bi naglo prestala
svirati. Svjesna toga da majka njezinu strast prema glasoviru smatra pretjeranom i stoga
nedolinom mladoj eni. Znala je da joj majka nikad ne bi shvatila zbog ega je ni najmanje
ne zanimaju odlasci u kupnju, odabir haljina i sve ono to se od mladih dama oekivalo da
rade, nego je radije satima sjedila kod kue na klavirskom stolcu. A to je bilo jo gore,
Valentina se pribojavala da joj majka ali to se Valentina nije rodila kao toliko ueno
muko dijete kad se ve ne eli ponaati kako djevojci prilii.
Poeljela je da ju je Katja juer mogla uti. Naglo je ustala, privukla stolac koji je stajao
pokraj zida i smjestila ga pokraj svojeg stolca za sviranje. Stolac je bio presvuen brokatom
be boje i imao je tanke ilijebljene naslone za ruke od mahagonija. Ponovo je sjela na
stolac, oslonivi se najprije jednom, a potoni i drugom rukom o drugi stolac. Ne koristei se
nogama, pokuala se zanjihati s klavirskog stolca prema sjeditu drugog stolca, no potpuno
ga je promaila. Ruke su joj se zaplele, a tvrd rub stolca zabio joj se u lopaticu kad se poput
krpene lutke prevrnula na pod. Bijesno si je pogledala noge kao da su one krive za to.
ort!
Nakon pet nespretnih pokuaja, napokon je uspjela. Srce joj se uzlupalo, a ruke se tresle
od napora.
ort! ponovo je opsovala, a potom ustala i potrala uza stube do sobe.

Sjedei za radnim stolom Valentina je pred sobom drala popis ispisan urednim rukopisom
na listu papira boje bjelokosti. Taj je popis sastavila prije etiri mjeseca i uvala ga
zakljuana u ladici stola, daleko od znatieljnih oiju - sluavke su svagdje zabadale nos.
No rubovi papira ve su bili iskrzani budui da bi ga svako malo uzimala, kako bi se
podsjetila. Oi su joj pomno iitavale svaku od toaka.
1. Kontaktirati svakog strunjaka za kraljenicu u Europi.
Marljivo i pomno pretraivala je medicinske asopise u knjinici traei lanke o
oteenjima kraljenice i pisala lijenicima u Berlinu, Rimu, Oslu, pa ak i Londonu. Tek
nekolicina njih udostojila se odgovoriti.
2. Usreiti Katju.
To joj je izmamilo osmijeh. Kako jednostavan zadatak. Prije etiri mjeseca, usreiti
Katju nakon operacija inilo se najlakom stavkom s popisa: itat e joj, kartati s njom,
aptom izmjenjivati tajne i prenositi joj najnovija naklapanja iz kole ili blagovaonice za
sluinad na donjem katu. Donosila joj je vrpce i slagalice, kao i najnovije knjige iz
Belizardove knjiare. U parkovima i na obali rijeke prikupljala je svrakino perje i prvo
bakrenasto jesensko lie javora. Kriom joj je donosila okoladu iz Wolfa i Brangera ili

~ 29 ~

pak nezgodne ljepljive kompote sa zatvorene trnice Gostinjij dvor.

No sad je shvatila da je za usreivanje Katje potrebno i vie od toga. Valjalo joj je
stvoriti cijelu jednu novu budunost. U tiini njezine glave te su joj se rijei uinile
golemima.
to sljedee?
3. Pronai posao.
Prstom je prela preko rijei posao i okrenuo joj se eludac. Godinama je ve snivala
jedan san. Planirala je to jo otkako je bila nespretno i bezubo dijete, dok su se drugi
smijuljili i igrali se igrakama. Postati koncertnom pijanisticom. To je bio njezin cilj.
Nastupati po najveim koncertnim dvoranama i palaama u Europi, svirajui pred dravnim
poglavarima u Rimu i Parizu, Londonu i Beu. No taj je san uniten, raznijela ga je bomba.
To vie nije bilo mogue. Zahtijevalo bi godine predanog rada na konzervatoriju u Sankt
Peterburgu, a ona vie nije imala taj luksuz. Morala je skrbiti o Katji. Zagledala se u prste, u
njihove snane tetive i oble jagodice, osjeajui se kao da ih je izdala. Kao da je izdala samu
sebe.
Okani se sanjarenja, izusti naglas.
Ali kako? Kako da to uini kad se jo uvijek zamiljala za glasovirom? Kako utae srce
u glazbu koja se potom razlijee iz glasovira, a njezina publika stoji na nogama. Nosila bi
crvenu pariku haljinu i samo jednu nisku bisera u kosi te bi svirala na najglasovitijim
koncertima u Europi. Doslovno se mogla vidjeti, osjetiti kako joj srce bubnja.
Okani se sanjarenja. Ovaj je put to glasnije ponovila.
Papir u njezinoj ruci zadrhtao je. Pronai posao. Da, donijela je tu odluku. Morat e
razgovarati s ocem. Znala je da supruge i keri iz istaknutih obitelji ne rade te da e oca biti
stid ako to napravi. Smatrat e to poniavajuim za prezime Ivanov. No ona e mu sve
objasniti, uvjeriti ga da pristane.
4. Nagnati oca da mi oprosti.
Jednoga dana, oe. Jednoga dana.
Najvie ju je rastuivalo to to su se otac i ona oduvijek preutno razumjeli, a sada je to
nestalo. On nikad nije bio brian roditelj i vazda je posao pretpostavljao svemu drugome, no
meu njima je uvijek postojala neka posebna spona. Katja mu je bila mezimica, ona kojoj je
najvie ugaao i najvie se smjekao, a Valentina je shvaala zbog ega: bila je slika i
prilika majke u mladim danima, plavokosa, plavooka i s blagim osmijehom, dok je
Valentina vie nalikovala na oca: tamnokosa, smeooka te uporna i dosljedna poput njega.
Tijekom godina nije skrivao injenicu da ga je starija ki esto dovodila do ludila, no
ak i kad bi je kudio zbog kakva nedjela, u oku mu se nazirao traak ponosa, a u glasu
prizvuk potovanja. Kao to bi to osjeao prema sinu kojeg nikad nije dobio. No od onoga
dana kad je eksplodirala bomba udaljio se od nje, a ona je i te kako osjeala taj gubitak.
Potreban mu je netko na koga e svaliti krivnju, bila joj je rekla majka, no Valentini se nije
inilo potenim da to bude ona.
Jednoga dana, tata, jednoga e mi dana oprostiti.

~ 30 ~

5. Sluati mamu.
Na tome je jo radila.
6. Svakim danom sve bolje svirati glasovir.
To vie nije imalo smisla.
7. Svirati za cara.
Sama se sebi nasmijala i prekriila tu reenicu.
8. Udati se za Vikinga.
Te su rijei ve bile precrtane estokim crnim potezima tinte. Matarije luckaste
djevojice. Preskoila je to zanemarujui vruinu koja joj je oblila vrat.
9. Kupiti pitolj.
U tu se stavku zagledala osjeajui kako joj se bilo ubrzalo. Jo nije smislila nain na
koji e to obaviti, no odbijala je precrtati tu stavku s popisa. Revolucionari su ve jedanput
doli. Mogli bi se i vratiti, onako kako se none more vraaju kad misli da su nestale, no
sljedei e ih put doekati spremna. Stavka broj devet. Podcrtala ju je crnom tintom. Kupiti
pitolj. Sjedila je oiju prikovanih za popis i o svakoj stavci potanko razmislila. Na koncu je
uzela nalivpero i dopisala jo jednu:
10. Pronai boljevika.
Pronai onog boljevika. To je zapravo mislila. Obeanja policije i njezina oca da e
bombai platiti za poinjeni zloin pokazala su se beznaajna kao i careve lai. Mukarci s
kukuljicama isparili su bez traga. O da, deseci poznatih boljevika privedeni su i ispitani, no
nitko nije znao nita o duhovima to kroe umom.
Pronai boljevika.

Dobroe utro, ministre.

Dobrij den, ministre.
Dobrij veer, ministre.
Te su rijei Viktoru Arkinu bile najmrskije. Umjesto Dobro jutro, drue.
Da, gospodaru. Da, barin.
Ne, gospodaru. Njet, barin.
Od tih mu se pak grila utroba.
Svaki je dan u Turicumu vozio ministra Filipa Ivanova du nasipa u Sankt Peterburgu
do Ministarstva financija i svakoga je dana sluao rijei koje je njegov poslodavac prosipao
na stranjem sjedalu automobila. Ministar je bio lajav. esto bi odve otvoreno razgovarao
s kolegama dok bi ih Arkin vozio po gradu na sastanke. Jednom je prilikom ministar Ivanov
ak bio dovoljno nesmotren da ostavi svoju aktovku na stranjem sjedalu automobila nakon
to je popio previe konjaka u Dononu. Arkin je podrobno proitao ono to se u njoj
nalazilo i sat vremena zapisivao biljeke prije nego to ju je vratio ministru.
Veeri su bile najgore. ekanje poput psa na hladnoi ispred restorana. Ispred nonih
klubova. Ispred javnih kua. Ispred ljubavniina stana na Izmailovskoj aveniji. No bilo je

~ 31 ~

dana i kad bi gospoa Ivanova zatraila automobil umjesto koije, i tih bi dana Arkin bio
nasmijeen.

Arkin je gledao Elizavetu Ivanovu kako silazi niz ulazno stubite kue i razmiljao o tome
kako se ene iz njezina stalea drugaije kreu i dre. ak i da ih umotate u dronjke, znali
biste tko su i to su. Prelijepi, otmjeni, mirisni paraziti.
Prila je ljunanom stazom, oprezno koraajui po tankom sloju snijega koji je napadao
otkako je prilaz posljednji put pometen prije sat vremena. Stajao je pokraj automobila u
svojoj smeoj odori i iljastoj kapi sa zlatnim obrubom ekajui njezine upute.
Arkine, htjela bih da obje moje keri danas odvede u grad. U restoran Gordino u
Morskoj. Procjenjivaki ga je promatrala plavim oima i znao je da se pita moe li mu
vjerovati.
Obje keri. To se rijetko dogaalo. Ona nepokretna nije mnogo izlazila premda je zbog
nje uklonio suvozako mjesto kako bi na njemu mogla stajati njezina invalidska kolica. To
je zacijelo bila zamisao one starije, tamnokose, one to ga je gledala oima koje vozaka
odora i pokorno obaranje pogleda nisu mogli olako zavarati.
Danas u grad, rekla je. Naas je umalo izlanuo pogrene rijei. Danas nije dan kad bi
vae keri trebale biti u gradu. Bolje je da ostanu kod kue. No umjesto toga uljudno je
kimnuo i otvorio vrata automobila.

Arkin je upijao svaku rije. Uvijek je to inio. To mu je bio posao.

Turicum je bio velianstvena neman od vozila. Uvezen iz Pariza, sav u tamnoplavoj
koi i s opakim mjedenim ukrasima koje je svakodnevno latio. Sjedio je naprijed na
vozakom mjestu, do grla zakopan u sme kaput zrak je danas bio otar poput tigrova
ugriza. Keri su, za zatitu od hladnoe, bile zabundane u teki ogrta od medvjee koe i
krznene kapuljae to su im pokrivale ui.
Demonstrantima e danas biti hladno. Bez medvjeih kouha. Bez krznenih kapuljaa.
Samo im je ar gnjeva grijao trbuhe.
Dok je vozio kroz grad, ulice Sankt Peterburga promicale su pokraj njih sa svojim
visokim zgradama svijetlih boja i ljudima to su urno obavljali svoje poslove ne elei se
zadravati na ledenome vjetru. Osjetio je zadovoljstvo vidjevi automobile i koije kako se
probijaju kroz guvu, drokije s konjskim zapregama kako polako kloparaju, ne obazirui se
na automobilske trube to trae mjesto za prolaz. to gui promet, to bolje nastat e vei
kaos.
Sluao je njihove djevojake brbljarije. Isprazne rijei. Ushienje kad im se pred oima
pojavila pomodna prodavaonica haljina madame Duchet u Morskoj; zadovoljni amor dok
su prolazili pokraj znamenitog Instituta Zirov s prozorima punim egzotinog porculana s

~ 32 ~

Istoka i srebrnine iz Engleske. Kad se osvrnuo, vidio je da je gospoica Katja zavukla ruke
pod topli pokriva, promatrajui vanjski svijet kao to bi on gledao cirkus.
Danas emo, najavila je Valentina, raditi to god nam se prohtije.
Da, nasmijala se Katja, i hoemo.
Arkin je nepokretnu sestru rijetko viao bez pratnje majke ili bolniarke Sonje pa je
danas zraila osjeajem slobode. Najednom je morao snano zakoiti. Cestu je zakrio
odred policajaca, odjevenih u tamno i prijeteeg izgleda. Zaustavio je automobil, no koija
ispred njih opasno se zaljuljala budui da se konj svom snagom zaletio u branik, uznemiren
bukom koja je dopirala negdje od naprijed i zvuala kao grmljavina u daljini. No nije bila
rije o grmljavini. Osjetio je da njegove putnice pozorno oslukuju zvuk. Zvuao je kao da
valovi zapljuskuju ljunanu obalu, bio je otar i kripav. I sve im se vie pribliavao.
U Morskoj se sve zaustavilo i pjeaci su se stali povlaiti du plonika, uplaeno se
osvrui preko ramena. Vozai nisu imali dovoljno prostora da zaobiu policijski kordon,
nego su zaglavili u prometu pa su planule svae i prepirke.
Arkine, to se zbiva? upitala je Valentina. Nagnula se naprijed, tik uz njegovo rame,
pokuavajui vidjeti to je ispred njih. Zbog ega je nastao zastoj?
Zbog trajkaa, odgovori on pazei da je ne uznemiri. Mariraju po Morskoj.
trajkai? To su oni to uzrokuju nevolje po tvornicama, nisu li? itala sam o njima u
novinama.
On ne ree nita.
Premijer Stoljipin ih optuuje, dometne ona, da pokuavaju unititi rusko
gospodarstvo. Uspjeli su nam zatvoriti rudnike i zaustaviti vlakove.
On je i dalje utio.
Ne vidim ih, potui se Katja. Policija mi zaklanja pogled.
Gle, vide se vrhovi njihovih plakata, primijeti Valentina. Mogao je uti tjeskobu u
njezinu glasu.
ekaj. Samo ekaj. Vidjet e i vie nego to bi htjela.
Pred njima su stajali policajci okrenuti leima, neprobojan zid to se protezao od jedne
strane ulice do druge.
Mislite li da e biti nevolja? Valentina mu je bila toliko blizu iza lea da je mogao
osjetiti toplinu njezina daha na ovratniku. Zamislio je njezine ruke, bijele i uznemirene, i
nakostrijeene dlaice na zatiljku. Zbog ega ti ljudi trajkaju, Arkine?
Zar ne zna? Kako moe ne znati?
Zahtijevaju potenu plau, gospoice Valentina. Policajci sada kreu na njih.
Polako, nesmiljeno kreu na njih. Uspio je razabrati palice u njihovim rukama. Ili su to
bili pitolji? Skandiranje demonstranata primicalo se i istoga asa u ulici zafrcaju iskre
prave opasnosti. Zapucketala je u zraku i ljudi su poeli trati, kliui se po ledu i snijegu.
Arkin osjeti kako mu se bilo najednom uzlupalo.
Arkine. Bio je to glas gospoice Valentine. Izvedi nas odavde. Uini to god mora,
samo nas izvedi odavde.

~ 33 ~

Ne mogu. Zapeli smo u prometu.

Arkine, naredila je Valentina, molim te, odvezi nas odavde. Smjesta.
Osjetio je kako mu se mii u kutu eljusti napinje, a prsti u smeim rukavicama skvrili
su mu se oko upravljaa. U ovom trenutku nikamo ne mogu pomaknuti automobil, ree
ravnoduno, gledajui ravno preda se kroz vjetrobran. Zaglavili smo.
Arkine, sluaj me. Vidjela sam to su boljevici kadri uiniti. Sestra i ja ne kanimo
sjediti ovdje poput bespomone teladi i ekati da to ponove.
Tada ga je uo, traak straha. Okrenuo se u sjedalu i pogledao je. Na trenutak su im se
pogledi ukrstili, dok ga on na koncu nije oborio. Razumijem, gospoice Valentina.
Molim te, uini neto.
Nema razloga da ih se bojite, slagao je. Demonstranti samo ele vee plae i bolje
radne uvjete. Vama nitko nee nauditi. Ni gospoici Katji.
Podignula je ruke kao da e ga prodrmati. Barem iznesi kolica, zapovjedila je. Sama
u ih gurati uz ulicu.
Nema potrebe za tim.
Naglo je okrenuo upravlja. Bokom Turicuma izgurao je koije ispred sebe, natjeravi
ih da mu se sklone s puta. Ispred njih zanjitao je konj, no teki kotai automobila oslobodili
su se i Arkin je uspio popeti automobil na rub plonika i krenuti.
Izbavit u vas odavde.

~ 34 ~

oje emo odabrati?

Ti uzmi puslice, te su ti najdrae.
A to kae na okoladni kola?
Ne, taj ne moe, smijala se Katja. Ja ga elim. Katja je razdragano se smijeei
kruila vilicom iznad srebrnih redova stalka s kolaima na sredini stola. Ja prva biram,
obznanila je.
Valentina je bila na sto muka. Htjela se pretvarati kao da se nita nije dogodilo. Htjela je
da joj sestra uiva, zbog toga ju je i dovela ovamo, a Katju odavno nije vidjela ovako vedru
i raspoloenu. No vilica za tortu u Valentininim prstima teila je poput olova.
Arkin je odrao rije. Silom se probio automobilom du plonika, ogluujui se na
povike pjeaka koji su se razbjeali pred velikim modrim vozilom. Pronaao je izlaz, ba
kao to je i obeao. Odvezli su se u drugi restoran, La Gavotte, bez ikakvih daljnjih
komentara o onome to se zbilo i Valentina je odabrala stol smjeten uza stranji zid, blizu
vrata to su vodila u kuhinju. to je mogue dalje od prednje strane lokala.
Sve oko nje zbivalo se prema uobiajenom redu: konobarice su se vrzmale uokolo u
crnim haljinicama s bijelim pregaama na volane i nacifranim kapicama od bijele ipke. Svi
su bili tako ljubazni. Tako uljudni. Nikakva gnjeva tu nije bilo. Nikakve galame. Gosti su
bili nasmijeeni i otmjeno odjeveni, okupani svjetlom to su ga bacale staklene ruiaste
zidne lampe, te su grickali kolaie i pijuckali vruu okoladu. Smijali se. Razgovarali.
Valentinu je zapanjila vlastita osjetljivost. Nijedan drugi gost nije se inio uplaenim, a
svakako ne na rubu toga da povrati ruak po djevianski bijelom stolnjaku. Svi su normalno
disali. Tko je budalast, ona ili oni?
Valentina.
Molim?
Jesi li dobro? Katja se pomno zagledala u nju.
Jesam.
Prostor meu njima uini se krhkim. Lomljivim. Valentina nije htjela akati po njemu.
Katja namjerno promijeni temu. Dobar je ovaj novi automobil, zar ne?
Da.
A Arkin je bio sjajan.
Odlino vozi.

~ 35 ~

Valentina baci zabrinut pogled kroz mreaste zastore na irokim lunim prozorima to
su gledali na cestu. Neto u njezinim grudima nepravilno zadrhti.
uje li neto? upita. Uinilo mi se da sam ula...
Katja dlanom obavije Valentinin koji je leao na stolnjaku, prstiju tananih poput
porculana. Valentinini su bili krupniji, sazdani od snanih jastuia miia. Zbog tolikih
odsviranih ljestvica na klaviru.
U redu je da se katkad prestrai, ree Katja, nakon onoga to si proivjela u umi.
Valentina ponovo pogleda prema mreastim zastorima. Ti se danas nisi prestraila.
To je zato to je moj ivot nezanimljiv i odve sam glupa da bih znala kad se trebam
bojati, a kad ne. Ti si razboritija.
Katja, upita tiho Valentina, misli li...
U tom trenutku prozore je zasula barana paljba od opeka, a mrvice stakla poput
dijamanata razrezale su napudrane obraze gostiju. Krhotina u obliku strijele zarila se u vrat
neke ene. Tada je poelo vritanje.

Valentina je trala. Posrui i kliui se po snijegu, no ne zastajkujui. Noge joj se nisu

mogle zaustaviti. Kotai kolica kripali su i proklizivali.
Valentina, nemoj! Ledena je ruka zgrabi za dlan. Molim te, stani. Molim te.
Bila je to Katja. Preklinjala ju je. Tekom se mukom uspjela zaustaviti, no prsti su joj i
dalje vrsto stiskali ruke invalidskih kolica kao da su se stopili s njima, ukoeni i kruti i
kao zavareni za metal. Vrisak ene kojoj se staklo zarilo u vrat urezao se Valentini u pamet i
nije ga mogla izbaciti iz glave. Duboko je udahnula i osjetila kako joj zrak razdire plua,
toliko je bilo hladno.
Valentina, nasmrt emo se smrznuti.
Valentinin razum polako se povratio. Katja se okrenula u kolicima, povlaei Valentinin
rukav golom rukom bez rukavice. U plavim joj se oima ogledala panika.
Katja, jesi li dobro?
Katja odmahne glavom.
Valentina se ogleda oko sebe, zbunivi se na trenutak jer se zatekla u uskoj prljavoj
uliici u kojoj se blatna otpadna voda iz domainstava smrznula u ute lokve na ploniku.
Odvodna cijev zatrpana snijegom leala je poput trupla u jarku uz plonik, a prozori bijahu
zamraeni kartonom. Boja se ljutila s napuknutih zidova. Neki ih je ovjek sa psom
promatrao, brade jednako odrpane kao to mu je bila i odjea.
Zaboga, to je uinila?
Onaj as kad su opeke zasule prozor, samo joj je jedna stvar bila na pameti: izvui Katju
odande. Van. Daleko. Na sigurno.
Zgrabila je invalidska kolica u kojima joj je sestra sjedila i izgurala je ravno kroz vrata u
restoransku kuhinju, a potom van kroz stranji dio zgrade u neuredno unutranje dvorite.
Nakon toga noge su joj poele same trati. Van. Daleko. Na sigurno. Te su joj se rijei

~ 36 ~

kovitlale po glavi. Jurnula je brzinom munje niz ulice koje nikad prije nije vidjela, kao da je
nagonski znala da e ondje, meu ubogima i otpisanima, biti sigurnija nego meu
pripadnicima svojega stalea, gdje su bombe i cigle postale nain komunikacije.
Katjini obrazi sasvim su problijedjeli nasmrt se smrzavala. Sjeverac je brijao iz
zaljeva, a nijedna od njih dviju nije imala ni kaput ni rukavice, ili barem al. Sve su ostavile
u La Gavotteu. Gotovo je mogla vidjeti kako se u Katjinim ilama ledi krv. Valentina je
trala, na taj nain zagrijavajui samu sebe, no shvatila je da e tako ubiti Katju. Po drugi
put. Uputila se ravno prema najbliim vratima. Bila su rascijepljena cijelom duinom i
pokrpana komadima grubo tesanih dasaka, no unato tomu svom je snagom zalupala po
njima. Nakon dugog ekanja otvorilo ih je dijete ija joj je glava sezala do boka.
Smijemo li ui? Molim te. Poalujsta. Hladno nam je.
Djeak nije reagirao. Lice mu je bilo prekriveno krastama, a jednim je prljavim prstom
akao golu ranu na bradi.
Poalujsta, ponovila je. Je li ti majka ovdje?
Zakoraio je unatrag pa je pomislila da e raskriliti vrata kako bi kroz njih mogla proi
kolica, no on ih je umjesto toga uz zamah zatvorio. Valentina je tako snano zalupala po
drvu da se pukotina proirila.
Otvorite vrata! vikala je. Otkrojte dver!
Vrata se su se odkrinula, upravo toliko da kroz njih proviri plavo oko. to hoe?
upitao je glas neke djevojice.
Sestra mi se nasmrt smrzava ovdje vani. Molim vas, pustite nas unutra.
No pouena prethodnim iskustvom nije se na tome zaustavila. Ovaj je put molbu
popratila time to se naslonila na vrata, to je djevojicu zateklo. Prije nego to se stigla
snai, Valentina je zajedno s kolicima ve stupila u polumrani hodnik vrsto zatvorivi
vrata za sobom. Kua je zaudarala. Pljesniv vonj takorskog izmeta irio se stubama.
Hvala, ree. Spasibo.
Pred njom su uala tri prljava derana, dva istovjetna djeaka i djevojica prljave plave
kose. Blizanci su bili razdraljivi, odjea im je bila pokidana i bezoblina, a hlae im nisu
sezale ni do glenjeva. Djevojica je bila mlaa od brae te je razrogaenih oiju znatieljno
zurila u invalidska kolica.
Je li vam majka kod kue? upitala je Valentina.
Djevojica pokae prema vratima ne miui pogled sa bica Katjinih kolica. Je li to
bicikl? proapta.
Jedan od djeaka lagano je klepne iza uha. Ne budali, Ljubo. To je za bogalje.
Valentina otvori vrata prema kojima joj je pokazala djevojica i odgura kolica u malu
prostoriju tek neznatno topliju od vanjskog zraka. Preko dijela prozora bila je razapeta
prljava plahta za zatitu od hladnoe zbog koje je zrak bio proaran sivim prugama. Soba je
zaudarala na vlanu buku i neoprana tijela.
Ispriavam se na smetnji.
Na rubu uskog kreveta sjedila je ena i dojila djetece. Odjea joj je bila pohabana, a

~ 37 ~

tijelo krljavo kao u starice, no oi su joj jo uvijek bile sjajne i mlade. Nosila je debele
rukavice bez prstiju i smeu maramu oko glave. Ugledavi Valentinu, zatvorila je prednji
dio haljine.
to hoe? enin glas zvuao je umorno.
Sestra i ja trebamo pomo. Molim vas. Valentina je mrzila to mora traiti milostinju
od ove ene, koja oito nije imala to dati. Mojoj sestri je hladno. Treba joj topline. Malo
tople hrane.
Mojoj djeci treba topla hrana, mrzovoljno odvrati ena, no nemaju je.
Valentina iz nekog razloga osjeti grinju savjesti, premda nije bila kriva za njihove
prazne eluce. Uzela je Katjinu hladnu ruku meu dlanove i stala je zduno masirati. ena je
smjesta poloila dojene na krevet i prila maloj crnoj pei u kutu. Otvorila je metalna
vrataca iza kojih je tinjao siuan plamen, gotovo dogorio. Nije ni udno da je bilo tako
hladno. ena je pomou klijeta iz pei izvadila teak kamen, umotala ga u pocrnjeli komad
runika i poloila ga Katji u krilo. Katja zavue ruke ispod njega.
Zar ne moete naloiti jo drva? upita Valentina.
Ne.
Ja imam novca.
Troje djece stalo se polako primicati. Djevojica isprui prljav dlan. Mi moemo kupiti
drva za ogrjev.
Valentina nije imala drugog izbora nego vjerovati im. Iz novanika u depu izvadila je
dvije bijele novanice od deset rubalja, premda je znala da je to i vie nego dovoljno za
ogrjev. Donesite i neto hrane. Pourite! Potoropites!
Sve troje djece odmaglie.
Evo, uzmi ovo. ena joj prui pokriva s kreveta. Valentina ga pogleda. Vjerojatno je
vrvio uima.
Spasibo. Omotala ga je oko sestrinih ramena, zatiskujui joj ga ispod nepokretnih
nogu. Bila je svjesna da je ena za to vrijeme pomno motri i prvi put u ivotu palo joj je na
pamet da se zapita koliko vrijede Katjina invalidska kolica. Onoliko koliko obitelj ove ene
zaradi u mjesec dana? U godinu? Nije imala predodbu o tome. Ovaj bijedni stan bio je
manji od Valentinine spavae sobe i oronuo. Dio stropa je visio, a po jednom se zidu
proirila crna plijesan. Osjeala se vlaga.
Hvala to nam pomaete, ree Valentina, iskreno zahvalna. Restoran u kojemu smo
bile napali su trajkai, a moja sestra i ja pobjegle smo ne uzevi kapute.
ena kimne prema Katji. Je li bolesna?
Doivjela je nesreu.
Djetece na krevetu poelo je tiho plakati te ena ree: Uzmi je.
Valentina pogleda prema zaveljaju to se mekoljio.
Uzmi je. Ovoga je puta enin glas bio otriji.
Molim?
Trai moju pomo. Zauzvrat ja elim tvoju. Trenutak predaha od djeteta. Osmjehnula

~ 38 ~

se, a u osmijehu joj bljesne traak mladosti. Ne brini se, neu ukrasti sestrina kolica.
Rumenilo je zaarilo Valentinine obraze dok je podizala dijete. Vratilo joj je sjeanje na
doba kad je tako nosila Katju, no ona nikad nije ovako zaudarala. Djetece gotovo da uope
nije imalo kose, a noge su mu bile tanane poput dvaju granica.
Valentina. Bio je to Katjin jedva ujni glas. Daj da je ja drim.
Valentina priblii dijete kolicima, no ne preda ga u sestrine ruke. Prljava je, procijedi.
Ne eli... No u Katjinim je oima spazila eljan izraz. Poloila joj je dijete u krilo
prenerazivi se kad joj se sestra nagnula i poljubila djetetovu kotunjavu glavicu. Katjino
lice obasjao je smijeak. Bila se povukla u sebe, no polako je dolazila k sebi.

Miris vruih piroki sve je promijenio. Troje djece kao da se zaoblilo ak i prije nego to su
dobili po komad pite od mesa iz nepropusne papirnate vreice. Sjedili su na podu ispred
cjepanica to su plamtjele u pei, promatrajui ih s istim onim udivljenjem kojim bi
Valentina pratila glazbeni ili baletni nastup.
Zar ne biste trebali oprati ruke? predloi Valentina stavljajui svakome po komad pite
na dlan. Prljavtina na njihovim prstima bila je crnja i od poda.
Crpka za vodu se zamrznula. ena slegne ramenima i odgrize povelik zalogaj kruha
namazanog demom od ribiza. Dok je vakala, Valentina je promatrala kako joj se lice
rastapa od uitka i naoigled se pomlauje.
Kako se zove?
Varenka Sidorova.
Ja sam Valentina. Moja sestra zove se Katja.
Katja je pijuckala vrui aj s medom iz limenog vria, a boja joj se vratila u obraze.
Dojene joj je lealo u krilu poput maeta, oputeno i mekano od topline.
Varenka, ime se bavi tvoj suprug?
enin pogled postade oprezniji. Radi u tvornici.
Je li boljevik?
Primijetila je kako se koa ispod eninih oiju namrekala. to ti zna o boljevicima?
Je li i on danas sudjelovao u demonstracijama?
Varenka se poela smijati. Djeca su se zagledala u nju, zapanjena, kao da nisu naviknula
na taj zvuk, no ona se nije prestala smijati. Smijeh joj se bez prestanka orio kroz otvorena
usta. ile na vratu iskoile su joj i suze su joj klizile niz obraze, no smijeh je i dalje
ispunjavao zrak, mukao i nezaustavljiv. Pala je na koljena, a smijeh je zamro jednako naglo
kao to je i poeo. Strgnula je maramu s glave, oslobaajui kratko podrezanu kestenjastu
kosu. Valentina se zapilji. Katja kratko i prigueno uzdahne. Jedna strana enine glave bila
je elava, a iroki bijeli oiljak to se presijavao kao da je mokar protezao joj se posred
lubanje od sljepoonice do zatiljka. Promatrala je sestre s mjeavinom samilosti i mrnje.
Prije pet godina, ispred ulaznih vrata Zimske palae, ree strogim glasom, vai su
vojnici nasrnuli na mene sa sabljama kad smo u povorci doli razgovarati s carem. Nismo

~ 39 ~

imali nikakve zle nakane, no oni su nas pokosili. Zbog ljudi koji su tada umrli, vi i va
stale danas ste ivi. No zasluujete li to?
Valentina podigne dijete iz Katjina krila i poloi ga na krevet. Mislim da je vrijeme da
odemo.
Ti! I dalje kleei, ena uperi prst prema Valentini. Obeajem ti da emo uskoro doi
po tebe i pripadnike tvojega stalea, i da ovoga puta neete preivjeti. Vi dokoni bogatai.
Paraziti. Pljunula je na pod. Radnici e zahtijevati pravdu.
Valentina uzme novanik i baci ga na stol. Rublji su se razletjeli zveckajui, a djeca
pojurie za njima poput mieva. Uzmi ovo jer si mi danas pomogla. Zahvalna sam na
tome. Prila je eni koja je kleala i prstima joj dodirnula sjajni oiljak na glavi. Bio je to
opscen osjeaj. Nije bio mokar nego gladak i sklizak, i bezbojan poput bia koje ivi pod
zemljom. ao mi je, Varenka.
Ne treba mi tvoje aljenje.
Valentina. Bila je to Katja. Ona eli da odemo.
Da, u pravu si. Prije nego to mi se mu vrati. Varenka se prkosno zagleda u
Valentinu. Moj boljevik.
Glasan tresak na ulaznim vratima prepao ih je. Prije negoli su stigle reagirati, zauo se
jo dvaput, poput udarca ekiem, i ule su kako se drvo raskoljuje. ena podigne dojene i
privije ga uz grudi toliko snano da je poelo jecati. Valentinino srce estoko zakuca.
Priekaj ovdje, Katja.
Ne, Valentina, nemoj...
Lupanje se ponovo zaulo. Valentina bez oklijevanja otvori vrata to su vodila u
sumoran hodnik i potom otkljua rascijepljena ulazna vrata to su gledala na ulicu. Neija
golema figura blokirala je svjetlo.
Valentina Ivanova, kojeg vraga radi u ovoj rupagi?
Bio je to Lav Popkov.

~ 40 ~

rkin je bio mehaniar, no u dui se smatrao vjetim kirurgom za strojeve. Brinuo se

o svojim rukama i neprestano itao o najnovijim izumima, na taj nain obogaujui
znanje. Hvala Bogu da je znao itati. Premda Bog s tim nije imao veze. Veina
seljaka ne zna itati i pisati, no njegova majka bila je izuzetak te ga je znala tui pletaom
iglom po zglobovima prstiju ne bi li potaknula njegov lijeni mozak na razmiljanje.
Viktore, znala bi rei dok bi joj on sjedio uz koljeno i muio se sa zbrkanim slovima,
pokuavajui ih uobliiti u rijei, ovjek koji zna itati ovjek je koji moe vladati
svijetom.
Ali ja ne elim vladati svijetom.
Sada ne. Ali jednog dana hoe. I tada e mi zahvaljivati.
Nasmijao se sam sebi sjetivi se toga. Spasibo, hvala, promrmljao je. Bila je u pravu.
Sada, u dobi od dvadeset tri godine, zaista je htio vladati svijetom.

Arkine.
Podignuo je glavu. uao je na betonskom podu garae perui ulje i konjski izmet s
kotaa Turicuma, nakon ega je njihova modra boja ponovo zablistala. Prljava sapunica
cijedila mu se s krpe po izmama.
to je, Popkove?
Kozak je neujnim korakom uao u garau. Za jednog tako krupnog ovjeka kretao se
beumno, poput umskih vukova u rodnome mu kraju.
to je? upita ponovo Arkin.
Gazdarica eli razgovarati s tobom u kui.
O dananjem poslijepodnevu? Je li to?
Kako bih ja to znao?
ivot na stepskoj farmi Bogu iza lea naui ovjeka strpljenju. Na selu ivot nikad nije
uurban i sve se zbiva sporo pa je Arkin vrlo dobro znao ekati. Svoje je selo napustio prije
est godina u dobi od sedamnaest, naumivi ivjeti i raditi u Sankt Peterburgu. U tom je
gradu mogao osjeati bilo Rusije. Tu su nicale ideje velikana poput Karla Marxa i Lenjina,
irei se ispod zemlje poput korijenja stabala. U tom gradu, bio je uvjeren, leala je
budunost Rusije. Okrenuo se natrag kako bi zavrio s pranjem kotaa prije nego to ispere

~ 41 ~

krpu i uredno je objesi o kuku. Kad se osvrnuo, Lav Popkov i dalje je stajao ondje, kao to
je i oekivao. Taj je krupni ovjek u mnogoemu krojio vlastite zakone, to Arkinu ba i
nije prijalo.
Kojeg si vraga radio? ljutito upita Popkov.
Arkin svue dugaku smeu pregau i objesi je o drugu kuku. to sam radio? titio
sam ih.
Putajui ih da odu bez nadzora? Je li to tvoja predodba tienja?
Nisu djeca, Popkove. Mlade su ene. Donose vlastite odluke, bile one ispravne ili
pogrene.
Ovo je opasan grad.
Opasan za njih? Ili za radnike koji svakodnevno umiru po tvornicama?
Ti si budala, prezirno otpuhne Popkov.
Nisam, strpljivo e Arkin. Ja samo radim svoj posao.

Bio je to prvi put da je Arkin kroio u kuu dalje od kuhinje za sluinad te se jedva
suzdravao da ne bulji. to e ikome toliko stvari? Na zidovima su visjele slike vee od
njega. Rubini nalik na kaplje krvi ukraavali su ogledala, a podnoje svakog kipa bilo je
obrubljeno zlatom. Lakaj ga je dopratio do male primae sobe. Arkin shvati da je to
najenskastija prostorija u koju je ikad kroio, sva u boji krema i lavande te puna cvijea
koje je svojim egzotinim, njemu potpuno nepoznatim, mirisima ispunjavalo zrak.
Elizaveta Ivanova sjedila je vrlo uspravno u otmjenom naslonjau drei au vrue
vode u ruci. Zbog haljine boje jorgovana i sama je izgledala poput cvijeta. Naklonio se,
pustivi da mu ruke padnu niz bokove, i priekao da prva prozbori. Nije se urila; sat je
otkucao cijelu jednu minutu.
Arkine, naposljetku ree, zahtijevam objanjenje.
Svakako, gospoo. Odvezao sam dvije mlade dame na aj u hotel Gordino, no nismo se
mogli probiti do njega zbog svjetine koja je trajkala du Morskaje.
Nastavi.
Zapeli smo u prometu, no uspio sam se iskobeljati otamo i odvesti mlade dame u drugi
lokal po njihovu izboru.
Trebao si ih dovesti ravno kui. Na ulicama je bilo opasno.
Predloio sam im to, gospoo. No obje su se gospoice tome usprotivile, odbivi se
vratiti kui.
Zato me to ne iznenauje? Rijei su joj se otele s usana, prenuvi ih oboje. No ne
razumijem gdje si bio kad su napustile ajanu? Kao voza ove obitelji, ima obvezu prema
njoj, Arkine. Mislila sam da su ti to objasnili kad... Zastala je i prinijela vodu ustima, ne
otpivi ni gutljaj. Svojeglave su, promrmljala je.
On se blago osmjehne. Poznajete svoje keri, gospoo.
Dovoljno dobro.

~ 42 ~

Duboko alim to sam zbog demonstranata bio prisiljen Turicum parkirati u pokrajnjoj
uliici. Kad sam se pjeke vratio do ajane, ondje je vladala potpuna strka a gospoice
Valentine i gospoice Katje vie nije bilo.
Jesi li ih potraio?
Dakako, gospoo.
Je li ih traio? Je li ih dozivao? Je li jurcao kao luak od ulice do ulice i od trgovine do
trgovine? Je li hvatao ljude za revere i pitao ih jesu li vidjeli invalidska kolica? Da, sve je to
uinio i trao je dok ga plua nisu zaboljela. I proklinjao je te djevojke dok mu se jezik nije
zaario, no ipak ih nije pronaao.
Elizaveta Ivanova kimne. Dakako da jesi. Vidim da si pouzdan mladi.
ao mi je, gospoo. Ispriavam se to sam Vam dao povoda za brigu.
Kako si ih na kraju pronaao?
Vratio sam se ovamo i okupio nekolicinu ljudi za temeljitiju potragu.
Utihnula je, prisiljavajui ga da kae vie nego to je htio. Lav Popkov ih je pronaao,
nevoljko je priznao. Slijedio je tragove invalidskih kolica u snijegu.
Taj je Kozak bio poput psa tragaa, pomno pretraujui plonike lica gotovo priljubljena
uz tlo, pronalazei i najneprimjetnije tragove guma ak i na izgaenom snijegu.
Ona je pustila da razgovor zamre i otpila gutljaj vode, dok joj se grlo stegnulo iznad
blijedoute biserne ogrlice. Katji nije dobro, rekla je nakon nekoliko trenutaka tiine.
ao mi je.
Nije tvoja krivnja.
Pravednost njezine primjedbe osupnula ga je. Veina poslodavaca za sve voli kriviti
sluge. ekao je, no nove rijei nisu uslijedile.
elite li razgovarati o tome sa samim Popkovom? upitao je.
Ona gotovo neprimjetno protrne. Ne bih.

Bila su tri sata ujutro. Valentina je ve dva sata sjedila u mraku. Zauvi teak korak
bolniarke Sonje kako napokon naputa Katjinu sobu, priekala je nekoliko minuta i potom
se bosih stopala iskrala na hodnik ne proizvodei nikakav zvuk. Okrenula je kvaku na
vratima bolesnike sobe uz jedva ujni kljocaj. Iza mreastog zaslona ognjita pucketala je
vatra, a glomazni pokriva na krevetu bio je odgurnut ustranu, nalik na planinski lanac.
Slabana prilika njezine sestre leala je nepomino pod tankom plahtom, dok joj se glava
nemirno mekoljila na jastucima kao da pripada nekom drugom tijelu.
Katja, proaptala je Valentina.
Plavokosa glava istog se trena podignula s jastuka. Valentina?
Kako si?
Dosadno mi je.
Valentina klekne na dno kreveta. Zna zbog ega si dobila groznicu, zar ne?
Zbog ega?

~ 43 ~

Zbog toga to si poljubila prljavu glavu one bebe.

Vrijedilo je, nasmijei se Katja.
Nisi to valjda rekla mami ili bolniarki?
Naravno da nisam. Nisam glupa.
Smatraj to pustolovinom, samo to je neemo ponavljati. Pretjerala sam, ao mi je.
Ne govori to. Nemoj mi rei da me vie nee voditi u pustolovine.
Katja, ako zbilja eli pustolovine, mora se oporaviti. Omoguit u ti ih, obeala je,
samo ne onako opasne.
Pustolovina nije pustolovina ako nije opasna. Onakvo to ne bih propustila za sve na
svijetu. Uklonila je vlanu kosu koja joj je upala u oi. Kai mi kakav je bio oiljak one
ene kad si ga dotaknula?
Poput toplog stakla. Tvrd i sklizak.
Bilo mi ju je ao.
Meni nije.
Ne vjerujem ti.
Istinu govorim, Katja. Mrzim ih. Nazivali se oni menevicima, boljevicima ili
socijalnim revolucionarima, meni su svi isti. Mrzim ih zbog onoga to su ti uinili.
Nagnula se i poljubila sestrin vreo obraz.
Katja podigne ruku i njeno pogladi sestrinu tamnu kosu. Ta e se mrnja s vremenom
istroiti, ree s uvjerenjem.
Je li se tvoja istroila?
Jest.
Valentina nije Katji rekla da je ve prekasno. Da joj je mrnja ve progorjela kou sve
do kosti.

Pokucala je na vrata oeve radne sobe. Kucnuo je as da mu priopi svoju odluku.

Naprijed. Vhodite.
Gurnula je vrata. Otac joj je sjedio za irokim pisaim stolom presvuenim koom,
podignuvi glavu s papira koje je prouavao.
Traila si me? ree. inilo se da nije sretan to ga ometa.
Jesam.
Prekriio je ruke. Nezapaljenu je cigaru nestrpljivo otresao izmeu dva prsta. Jo je
uvijek bio naoit mukarac, premda se malice udebljao od previe gozbi u Zimskoj palai.
Kosu je nosio zalizanu unatrag te je imao guste obrve iznad prodornih, duboko usaenih
oiju. Tamnih poput njezinih. Te su je oi sada odmjeravale.
Sjedni.
Sjela je na stolac ispred radnog stola, prekriivi ruke u krilu. Tata, htjela bih se
ispriati to sam juer Katju odvela u etvrt Revka. Pokuala sam je zatititi od trajkaa
koji su...

~ 44 ~

Prihvaam tvoju ispriku. Rukom je otro tamne brkove kao da tako moe otrti misli.
Ono to si uinila, ree, bilo je budalasto, no shvaam da si pokuala zatititi sestru.
Oekivala je da e biti gore.
Je li to sve? upitao je. Imam posla.
Ne, ree ona. To nije sve.
On odloi cigaru u pepeljaru koja je stajala uredno smjetena pokraj nalivpera i crvene
olovke pred njim. Oi su mu se zadrale na cigari kao da bi mu bilo drae da je moe u miru
popuiti. Otac joj je imao uredno posloen um, zbog ega se i bavio time ime se bavi.
Valentina nije znala to tono radi kao ministar u vladi, no znala je da je njegov posao
povezan s financijama. Kao dijete zamiljala ga je kako u svojoj sobi u uredu kancelara
broji carev novac, hrpe rubalja visoke sve do stropa.
Naposljetku mu je dosadila njezina utnja pa je podignuo pogled.
to jo? upitao je s natruhom nestrpljenja. Imam posla.
Tata, ne elim se vratiti u kolu kad pone novo polugodite.
Zagledao se u nju, iznenaen. Ni traga gnjevu koji je oekivala. Smijeio se.
Nadam se da se slae, tata, brzo je dometnula.
Slaem, i te kako. Tvoja majka i ja raspravljali smo o tome i uvjereni smo da od
kolovanja vie nema koristi. Vrijeme je da ponemo razmiljati o tvojoj budunosti.
Isprva je bio jedva osjetan, taj prvi neugodni predosjeaj. Zanemarila ga je.
Slaem se, oe. I drago mi je da i ti tako misli. Na um mi je pala jedna zamisao.
Naslonio se u naslonjau i sa zadovoljstvom uzeo cigaru sa stola. Odmotao ju je,
odrezao jedan kraj i pomirisao duhan raskona mirisa prije nego to ju je bez urbe pripalio.
Imala je osjeaj kao da ve neto slavi.
E pa, Valentina, ree on, drago mi je da se slaemo. Sad si opet dobra ki.
Primijetila je ono sad, no nema veze: to je bio prvi korak.
Kimnuo joj je, zadovoljan, a ona je pokuala zaustaviti taj trenutak kako joj ne bi
procurio kroz prste. Ta tvoja zamisao, jesi li o njoj razgovarala s majkom?
Nisam jo, tata. Htjela sam prvo s tobom porazgovarati o tome.
Luckasta djevojko. Nasmijao se i otpuhnuo kovitlac dima prema njoj. to ja imam s
haljinama?
Haljinama?
Da, haljinama koje su ti padale na um. O tome mora razgovarati s majkom. Majke su
te koje se bave takvim stvarima.
Brzo je udahnula, osjeajui okus dima. Tata, nisam spomenula nikakve haljine.
No, ne brini se, siguran sam da e ti majka htjeti o tome razgovarati. Kimne u znak
razumijevanja. Znam kakve su ene kad su haljine u pitanju.
Ustao je iz naslonjaa i glasno se ushodao po prostoriji, ukajui rukavima, struui
stopalima po ulatenim podnim gredama, bubnjajui prstima po koulji. Prepoznala je to
kao znakove iznimnog zadovoljstva. to se to dogaalo? Ovaj razgovor odvijao se u
pogrenom smjeru.

~ 45 ~

Nee mi trebati vie od nekoliko haljina, istaknula je oprezno.

Ne, draga moja. Ako eli uhvatiti dobru partiju, trebat e ti barem trideset ili etrdeset
haljina, pretpostavljam. No to preputam tvojoj majci. Vano je da je odluka donesena i da
smo ve sastavili popis imena koja e razmotriti.
Tata, kako to misli, uhvatiti dobru partiju?
Pronai mua, dakako.
Mua? Ruke su joj pale iz krila.
Da, draga moja. Zar nismo o tome razgovarali? O prekidanju kolovanja i pronalaenju
supruga? S oitim uitkom povukao je dim cigare, uskoraao se po sobi i otresao mrvice
duhana s koulje.
Uskoro e navriti osamnaest, Valentina. Vrijeme je da se pone odgovorno ponaati,
pronae odgovarajueg mua i uda se. Mnogo je krasnih mladih asnika iz dobrih
obitelji.
Ja se neu udavati, tata.
Nemoj se sada glupirati, Valentina, o emu govori?
Neu se udavati.
Maloprije si rekla da si se spremna latiti planiranja svoje budunosti.
Da, ali ne kao neija ena.
A to ti drugo, zaboga, preostaje? Tvoja majka i ja... Zastao je, kao da mu je na um
pala neugodna misao. Stojei nasred prostorije inio se kao da se sav naduo u odjei, a
obrazi su mu se zajapurili. Kakvu to zamisao ima o svojoj budunosti?
Ustala je kako bi ga pogledala licem u lice. Tata, to je ono to sam ti dola priopiti.
elim se osposobiti za profesionalnu bolniarku.

Posjeli su je. Ne u radnu sobu. Ne u primau sobu gdje su se obino vodile ozbiljne
rasprave. Roditelji su je posjeli u glazbeni salon, na mjesto u kojem je godinama gajila nade.
Posjeli su je na klavirski stolac sa sjedalom s resicama koje je cupkala i mrsila kad glazba
ne bi zvuala kako treba. Majka joj je sjela na stolac uz prozor. Premda joj je lice bilo
bezizraajno kao i uvijek, meu prstima je drala rupi zguvan u vrstu lopticu. Majina
utljivost bila joj je gotovo gora od oeve provale gnjeva.
Valentina, ree joj otac ozbiljno, mora smjesta izbaciti te muice iz glave. Zapanjuje
me da ti je takvo to uope i palo. na pamet, a kamoli da si o tome ozbiljno razmiljala. Sjeti
se obrazovanja koje smo ti priutili, glazbenih poduka. Razmisli koliko nas je sve to
stajalo.
Krupnim se koracima ushodao ispred nje dok su mu repovi fraka mlatarali od
uznemirenosti. Poeljela je ispruiti ruku ne bi li utiala taj zvuk. Ne bi li utiala njega.
Molim te da me pokua razumjeti, tata. Govorim etiri jezika, znam svirati glasovir i
znam lijepo hodati. I to s time mogu?
Moe se udati. Sve mlade dame pripremaju se za to.

~ 46 ~

ao mi je, tata, ali rekla sam ti. Ne elim se udavati.

Majin oajan uzdah bio je kap koja je prelila au. Valentina se okrenula prema
glasoviru, okrenuvi im lea, i podignula njegov poklopac. Prsti su joj pronali prvi njeni
akord, a potom i drugi, i, kao uvijek, zvuk nota umirio ju je. Drhtanje u grudima smirilo se.
Odsvirala je kratak ulomak iz one Chopinove skladbe i u skrivenom kutku uma naas
ugledala plamenokosog Vikinga. Iza njezinih lea zamro je svaki pokret. Zamislila je
roditelje kako izmjenjuju poglede.
Dobro svira, Valentina.
Hvala, mama.
Svaki mu ponosio bi se da mu nakon veere goste zabavlja kakvom Beethovenovom
ili ajkovskijevom skladbom.
Valentina skvri prste kako vie ne bi dodirivali tipke. elim biti bolniarka. Govorila
je tiho, strpljivo. elim skrbiti o Katji. Bolniarka Sonja nee dovijeka biti s nama.
Prostorijom se pronio uzdah i Valentina najednom shvati da joj oev visoki tamni lik
stoji tik iza lea. Pogladio ju je po kosi, poloivi joj ruku na rame. Nije se pomaknula. est
mjeseci nije ju dodirnuo, od bombe u Tesovu, i bojala se da e, ako pomakne makar jedan
mii, povui ruku i ne dodirnuti je jo sljedeih est.
Valentina, posluaj me, dijete drago. Zna da ti elim najbolje. Zanimanje bolniarke je
bijedno, puno kurvi i alkoholiarki. Nije primjereno za uglednu mladu enu.
Sluaj oca, majka e joj blago.
Pune su uiju. Imaju svakakve boletine. Rije boletine izgovorio je tako da je znala
da ne misli samo na boginje ili tifus.
Ali bolniarka Sonja nije ni kurva ni alkoholiarka, primijeti Valentina. Nema
nikakvu bolest. Ugledna je ena.
Otac joj vre stisne rame te Valentina osjeti kako joj eli stisnuti i um. Postoji jo
jedan nain, ree on, da pomogne Katji. Bolji nain na koji e joj se iskupiti.
Koji?
Nije teko.
Koji to, tata? to mogu uiniti?
Dobro se udaj.
Naglo se okrenula natrag prema glasoviru dok joj se grlo stezalo od razoaranja. Nije
eljela rasrditi oca.
ula si me, Valentina. Povisio je glas. Dovraga, djevojko, mora se dobro udati.
Mora se smjesta udati. Inzistiram. Za dobrobit prezimena Ivanov.
Ili to, oe? to e uiniti ako odbijem?
Budem li morao, spreman sam te i izbievati.

~ 47 ~

zrabljivanje! Oskudica! Gladovanje!

Mihail Sergejev bio je izvrstan. Znao je kako potaknuti svjetinu, kako pobuditi
emocije u ljudima i raspaliti njihove prazne trbuhe. Arkin je sa zadovoljstvom
pratio veeranji skup. Veinom seljaci, kao i on sam, priprosti radnici to su se iz ruralnih
provincija sjatili u Sankt Peterburg u potrazi za poslom u tvornicama. Veina ih nije znala
itati. Tek nekolicina jedva je znala napisati vlastito ime. Zaudo, ta je injenica Arkina
rastuila ak i vie od uasnih uvjeta u kojima su radili u poduzeima ili tvornicama.
injenica da vlast namjerno zatupljuje puk uskraujui mu obrazovanje inila mu se
najokrutnijom moguom nepravdom. Bio je to oblik kontrole koji je valjalo satrti.
Zbog toga je vjerovao u teoriju vjene revolucije Lava Trockog. Sa Sergejevim je otiao
posluati Trockijev govor na nekom sastanku i obojica su bili toliko opinjeni tim
vizionarom upave, neobuzdane kose, s naoalama koje su vazda bljetale, da su cijele noi
etali ulicama ne mogavi se smiriti. Otkrio im je neki novi svijet. Onaj u kojemu pravda i
jednakost nisu samo prazne rijei, nego iva bit ivota svakog ovjeka. Od toga su trenutka
poeli vrbovati i druge za socijalistike ideje.
Ljudi Rusije, Sergejev je strastveno pozivao, sami se moramo izboriti za svoja prava.
eljezna ruka carske vlasti mora... zastao je i ogledao se po prostoriji prema publici
mora pasti.
Odobravajue klicanje.
Dali su nam Dumu kako bi nas uutkali. Sergejev je te rijei izgovorio posprdno.
No premijer Stoljipin odnosi se prema tome s prezirom i oko vrata stavlja Stoljipinove
kravate, ome, vjeala, svakomu tko mu se usprotivi. Sergejev strgne vlastitu kravatu kao
da je ue to ga gui, a okupljeno mnotvo zaurla. I Arkin im se pridrui.
Zanima li Stoljipina to to vi na stolu nemate kruha za svoju djecu?
Ne! Njet! Ne!
Zanima li Stoljipina to to vas tjeraju da radite u uvjetima u kojima bi i pas odgrizao
vlastitu nogu samo da pobjegne?
Ne! Ne!
Zanima li Stoljipina
Drue Sergejev! Povikom se oglasio ovjek mrav poput hrta koji je stajao na nogama
dok mu je iz usta visjela cigareta.

~ 48 ~

Sjedni! doviknuo mu je neki glas.

Sergejev isprui ruku zahtijevajui tiinu. Reci, drue. Svatko ima pravo da ga se uje.
Drugovi, ree ovjek podiui glas, ove brbljarije nee nas odvesti nikamo. S
neprijateljem se ne moemo boriti, nego moramo pokuati pregovarati s njim. Duma nam je
tek prvi korak. Moramo se neprestano boriti i izvojevati nove ustupke. Aleksandr Gukov,
voa oktobrista u Dumi, da je sve od sebe kako bi postigao dogovor za bolje uvjete u
rudnicima...
Aleksandr Gukov, zagrmi Sergejev, nije nita drugo doli sredstvo tiranije.
To je razgalilo gomilu. Da! Da!
Sergejev se potpuno uspravi. Jedino je rjeenje da radnici preuzmu vlast. Mo
sindikatima!
Uslijedio je gromoglasan pljesak i galama glasova. Okupljeno mnotvo stalo je
nagurivati uljeza sve dok se nije zakleo da nee proi mnogo dok svi ne budu nosili
Stoljipinove kravate te se poraen iskrao iz dvorane.
Mo radnicima! urlao je Sergejev.
Naslonjen na zid, Arkin je pripalio cigaretu i kimnuo. Diktatura proletarijata, tako je to
nazvao Lav Trocki. Bit e to ljuta i krvava bitka, no ve je pred vratima. Bilo je samo
pitanje vremena.

Sveenik je bio mudar, u to nije bilo sumnje. Otac Morozov poznavao je ljude. Mamio je
gladne trbuhe u crkvenu dvoranu pomou velikog kotla vruega gulaa. Bez mesa, dakako,
samo s povrem, no bili su mu tako patetino zahvalni jer im to nije hranilo samo tijela
hranilo im je i gnjev, bijes zbog onoga na to su spali. U njima je to razjarivalo osjeaj
nepravde, ak i prije no to bi ih sveenik uputio u dvoranu na Sergejevljeve govore. Jedina
mana oca Morozova bilo je to to je vjerovao u Boga i Boju ljubav prema svem
ovjeanstvu, bez obzira na to koliko je netko bijedan primjerak ljudske vrste. To je katkad
bio problem.
Sveenik je poput vrane stajao iza kotla s gulaom koji se puio, grabei varivo
kutlaom i dijelei ga u emajlirane posude, sasluavajui mukarce koji bi mu se alili i
nudei savjete ili trunku utjehe. Nikad se nije zamarao. Uvijek je izgledao isto, visoka,
blago pogrbljena, strpljiva figura guste brade, u runo ispredenoj crnoj mantiji. Vjerojatno
mu nije bilo vie od etrdeset, no izgledao je mnogo starije, budui da mu je kosa ve
posijedjela. Moda je to bila posljedica tolikih godina sluanja patnji drugih ljudi, ili pak
zbog gubitka supruge.
Arkin je stajao pokraj oca Morozova, ekajui kratku stanku u gladnom nizu zdjelica.
Oe, imamo opremu.
Ovdje?
Na donjem katu. Doite kad zavrite.
Sveenik kimne i toplo se nasmijei sljedeem mukarcu u redu. Arkin se divio njegovoj

~ 49 ~

staloenosti. Nitko nikad ne bi pomislio da sije smrt.

Izrada bombi bila je pipav posao. Otac Morozov bio je mozak operacije, onaj koji je kovao
planove. Mihail Sergejev bio je dobavlja koji je nabavljao potrebnu opremu ne
postavljajui nikakva pitanja. A Arkinov doprinos bila je runa izrada. Nikome drugome
nije bilo drago rukovati eksplozivom.
Tri su mukarca dobro suraivala, no Arkin je toga dana primijetio da mu je drug
Sergejev nemiran. Neprestano se dizao i sjedao za stol za kojim je Arkin radio, ivcirajui
ga, dok Arkin nije odloio klijeta za icu. U podrumskoj prostoriji bilo je tako hladno da
im se dah kovitlao poput dima svaki put kad bi progovorili te se Arkin brinuo da bi mu se
elatinski dinamit mogao slediti ako se temperatura previe spusti. Pogledao je Sergejeva.
Jakna mu je bila prljava i puna rupa, a al tako zamaen i omotan oko vrata toliko puta da
je nalikovao na debelu usnulu zmiju.
to je, drue? upita Arkin. Dobar si govor danas odrao. Trebao bi biti zadovoljan.
Sergejev je po rukama premetao kutiju cigareta od duhana mahorka, koji je imao jeftin
miris i neugodno je zaudarao u zatvorenom prostoru. Arkin mu je zabranio da pui u blizini
upaljaa ahure. Dvije takve leale su na stolu pred njim te mu je pogled pao na njih jo dok
se obraao Sergejevu. Duge uske ahure od bakra koje su sadravale malu koliinu ivina
fulminata. Visokoeksplozivne. Arkin je njima uvijek rukovao s potovanjem, no rado bi ih
poloio na dlan, naizgled bezopasne poput Sergejevljeve cigarete. Dok bi drao toliku mo
u dlanu, srce bi mu bre zakucalo.
Iznenadilo ga je koliko je lako bilo pronai podatke o eksplozivima. U sanktpeterburkoj
knjinici prouavao je genijalne izume Alfreda Nobela kako bi bolje razumio tih pet na
brzinu napravljenih tapia sivoga elatinskog dinamita, to su leali spojeni na stolu ispred
njega. elatinski dinamit bio je mjeavina eksploziva sastavljena od nitroglicerina i
nitroceluloze pomijeanih s nitratom potae i sitno mljevene piljevine. Dvanaest posto
snaniji od dinamita. Dermo! To je poprilina snaga. A smjesa je otporna na vlagu i ne
isputa tetne pare nakon detonacije. Obavio je dlan oko jednog tapia osjeajui njegovu
glatku hladnu povrinu na koi. Gospodin Alfred Nobel, pomislio je, bio je ovjek neobina
karaktera. Tko bi drugi svijetu mogao nanijeti toliku tetu, a ipak mirno poivati u grobu?
Drue, ree Sergejev, ao mi je, ali moram otii.
Arkin podigne obrvu. to je? Nije te valjda strah?
Ne. U pitanju je moja ena. Uskoro bi trebala roditi, no i dalje radi u tvornici ljepila. To
joj izaziva muninu.
Ah, obitelj.
Nemoj to tako govoriti.
Arkin se nasmijei. Sergejeve, doi e dan kad e obitelji biti stvar prolosti. Baci
pogled prema sveeniku. I vjera takoer.
Opijum za mase, kao to je rekao Karl Marx. Jedini prioritet bit e Drava. Bude li

~ 50 ~

postojao savren dravni poredak, i stanovnitvo e biti zadovoljno. Drava mora imati
prednost pred obitelji. Ona e i biti naa obitelj.
Dakako da se slaem s tobom, ree Sergejev i nesigurno slegne ramenima. Ali ne
veeras. Ustane i zaputi se prema vratima. Nemojte se raznijeti, ree kroza smijeh i ode
prije nego to su ostala dvojica stigla prigovoriti.
Arkin i otac Morozov okrenue se natrag prema stolu.
Dobar je on ovjek, ree Morozov.
Vatren je govornik i predan je naoj borbi, sloi se Arkin dok je umetao jedan kraj
osiguraa u otvoreni vrh ahure. Klijetima joj je paljivo stisnuo rubove. Ako ih prejako
stegne, mogli bi eksplodirati. Ali nema eluca da ubije nekoga.
A ti? upita sveenik.
Ja u uiniti to god budem morao.
ak i raditi za obitelj koju prezire? Za ministra Ivanova?
Da, oe, radim za tog parazita i da, pijuniram ga. Kao i vi, radim sve to naa borba od
mene zahtijeva. Ivanov ima trideset slugu koji tetoe etvero dokonih ljudi. Kad bi sve sluge
diljem Sankt Peterburga radile na neem korisnom, kako bi nam samo grad bio drugaiji.
Jesi li to predloio Ivanovima? upita blago Morozov.
Ta je ironija Arkina zabavljala. Nasmijao se i omotao komad ice oko tapia
elatinskog dinamita u ijoj su se sredini nalazila dva detonatora. Izmjerio je fitilj. Sastojao
se od komada pamunog vlakna omotanog oko jezgre od sitnog baruta, a sve to bilo je
premazano bijelim lakom za zatitu od vlage. Ovaj je sporo gorio, ezdeset centimetara u
minuti. To mu je ostavljalo vremena za bijeg. Odrezao je komad dug stotinu dvadeset
centimetara.
Srce mu je tuklo u pravilnom ritmu i to ga je veselilo. Otac Morozov pomolio se nad
bombom i iznad nje nainio znak kria. Uvijek je to inio.
Prije nego to bi krenuli u pohod.

Tens je zaronio dublje u tamu. Buka u tunelu bila je zagluujua, no i unato tomu volio je
ondje redovito zalaziti. Morao se sputati u kanalizaciju kako bi se uvjerio da radovi
dovoljno brzo napreduju i provjerio paze li nadglednici da radnici kopaju du zacrtanih
pravaca.
Zrak je postao gui i morao se napola presaviti pod niskim svodom. Voda mu je kapala
po ramenima. Snana baklja koju je drao u ruci bacala je krug svjetla po oblim stijenkama
tunela omoguavajui mu da pomno pregleda zidove od opeke te je svakih nekoliko koraka
pruao ruku i dodirivao ga. Oi mu nisu bile dovoljne trebali su mu i prsti. Negdje od
naprijed zaula se potmula tutnjavina. Ispod njegovih nogu bile su tranice za teretna kola
koja su odvozila iskopano kamenje i zemlju te je osjetio kako podrhtavaju.
Idu kola, povikao je.
Trojica mukaraca ispred njega odskoila su u stranu priljubivi se leima uz stijenku

~ 51 ~

tunela. Buka koju su kola, do vrha natovarena utom, stvarala prolazei pokraj njih parala je
ui. Dva radnika koja su se svim silama trudila gurati ih nosila su bezlina radna odijela i
suknena pokrivala za glavu za zatitu od vode koja je posvuda kapala, lica crnih od naslaga
prljavtine. Na prvi pogled reklo bi se da su mukarci, no nisu bili. Bile su to ene.
Mukarci su kopali.
Pruga je slobodna, viknuo je.
No primijetio je da su se kola zatresla. Priao im je, nogom gurnuo tranice i osjetio da
su se pomaknule. Okrenuo se prema jednom od mukaraca. Pobrini se da se ovo uvrsti.
Ne elim nikakve nesree.
Bilo mu je dosta nesrea, muka mu je bila od njih. Sve je to zbog mraka radnici ne
vide dobro. Smjene su im preduge, alati otupjeli, plae preniske.
A njega su smatrali odgovornim za to.

Od krvi je sve bilo sklisko. Jens je ovjeka nadljudskom snagom drao u sjedeem poloaju
na stolcu. Ogluivao se na krikove i zanemarivao kletve. Jednom ga je rukom vrsto
obujmio oko prsa, prikovavi ga odostraga za stolac, dok mu je drugom vrsto stisnuo lakat,
imobiliziravi ga. ovjek se izvijao od bola i silovito zabacivao glavu unatrag, udarivi
Jensa u eljust.
Drite ga, naloi doktor Fedorin.
Nakon posljednjega naglog trzaja koji je ovjeka nagnao na jo jedan bolan jauk od
kojeg se grila utroba, Fedorin se uspravio.
Ruke su mu bile prekrivene krvlju. Znoj mu se presijavao na koi, a na elu mu je ostao
krvav trag na mjestu gdje ga je obrisao dlanom.
Bolje ne mogu, Sergejeve.
ovjek se zamagljenih oiju zagledao u smrskanu desnu podlakticu i zastenjao. Kosti su
se jo uvijek nazirale ispod sloja krvi, no vie nije bilo otrih krhotina to stre u raznim
smjerovima. Jens osjeti kako Sergejevu poinju podrhtavati prsa pa popusti stisak.
Poloi dlan na drhtavo rame kopaa tunela. Lijenik je to izvrsno izveo. Izvrsno
izveo? Kako se usudio tu osakaenu kau nazvati izvrsno izvedenim poslom? Znao je da je
Fedorin uinio sve to je mogao, no od ega e, zaboga, ovaj ovjek sada ivjeti?
Daj mu jo morfija, ree Jens.
Kakva mi korist od morfija? proguna Sergejev. Ne mogu raditi. No ipak je
prihvatio nekoliko ponuenih kapi u lici.
Zarast e, uvjeravao ga je doktor Fedorin. Moda nee biti jednako ravna ili snana
kao prije, no zarast e. Mlad si, brzo e zacijeljeti.
Krenuo mu je ispirati ozlijeenu ruku prokuhanom vodom i jodom, a potom mu poeo
zaivati rane dok mu je Jens nastavio pritiskati lakat kako bi smanjio gubitak krvi. Kad su
mu stavili iste gaze, zavoje i udlage, i fiksirali mu ruku u povez o vratu, Jens izvadi bocu
rakije iz ladice stola koji je sluio kao privremena radna povrina. Nalazili su se u drvenoj

~ 52 ~

kolibi koja je sluila kao ured. Natoio im je tri ae estokog pia.

Evo. Zalij grlo ovime.
Jednu je gurnuo u Sergejevljevu zdravu ruku, a drugu dao lijeniku. Doktor Nikolaj
Fedorin jednim je gutljajem otpio pola natoenog pia, a ostatkom isprao ruke iznad zdjele,
zavrnuvi rukave koulje do lakta. Jens je znao da se ovakve nesree ne bi smjele dogaati.
Netko negdje krtario je na odravanju. Natoio je kopau jo jednu rakiju te se, sad kad je
najgore zavrilo, Sergejevu poela vraati boja u obraze.
Spasibo, direktore Friis. Nazdravio je Jensu i Fedorinu. Spasibo.
Sergejeve, evo ti novca za vonju kui u drokom3. Jens mu prui sveanj novanica
iz ladice. Uzmi to i nahrani obitelj.
ovjek odloi au i uzme novac. vrsto ga je stisnuo prstima razmazavi krv po
novanicama. Nastupio je trenutak nelagode. Jens mu ponovo poloi ruku na rame. Ti si
dobar radnik, Sergejeve. Trebat e mi opet kad ti ruka zacijeli.
Kopa je prouavao rublje koje je drao u ruci. uvat ete mi radno mjesto
slobodnim?
Hou.
Predradniku se to nee svidjeti.
Predradnik e uiniti to mu ja kaem.
Mukarac se napola osmjehne. Da. Naravno da hoe.
Jens ponovo osjeti kako se nelagoda uvukla u kolibu. Idi kui, ree. Idi kui i
ozdravi.
Trebat e mu mijenjati zavoje, primijeti doktor Fedorin. Sergejev je i dalje zurio u
novac. Ne mogu vam platiti, doktore.
Fedorin okrzne Jensa pogledom. Tvoj direktor toliko je dobar da e on pokriti te
trokove.
ovjek napokon polako podigne pogled. Direktore, kaite mi, kanite li osobno plaati
lijeenje svakom ovjeku kojemu bude potrebna lijenika pomo ovdje u tunelu? uvati
radno mjesto svakom ozlijeenom kopau? Svakom radniku u tvornici u Sankt Peterburgu?
ak i onima s osakaenom rukom poput mene?
Jens zgrabi mukarca za zdravi lakat i podigne ga sa stolca. Idi odavde, Sergejeve. Idi
kui eni.
Pridravajui desnu ruku lijevom, Sergejev krene prema vratima.
Ono to radim u ovim tunelima, odsjeno e Jens, moja je stvar.
Sergejev se naglo okrene uprijevi pogled najprije u Jensa, a zatim i u Fedorina. Ne jo
zadugo, ree tiho.

Mogao je pokazati vie zahvalnosti, gad jedan.

fijaker

~ 53 ~

Bio je ponien, Nikolaju. Bio bi mi bacio novac natrag u lice. Ono to on eli jest raditi
u pristojnim uvjetima, a ne milostinju.
Jense, dragi moj prijatelju, ponekad mi se ini da ni dan-danas ne razumije rusku
duu. Tvoj danski um odve je racionalan. Ruska dua nije.
Jens mu se osmjehne i podigne au. Na zdorovje! Uzdravlje! Za rusku duu i ruski
um. Neka izvojevaju pobjedu nad neprijateljima napretka.
A to su?
Samodopadnost i korupcija. Glupost i pohlepa.
Ha! Fedorin pljesne Jensa po leima. To mi se svia.
Nevolja je u tome to na svijetu nema srdanijih ljudi od Rusa, ali ni okrutnijih. U
Rusiji nema zlatne sredine, samo sve ili nita. Pogledaj cara Nikolaja. On vjeruje da ga je
sam Bog postavio na elo Rusije, a ak je i uvjeren da mu Bog alje proroanstva kojima se
vodi. Govorio mi je o njima.
Ne rastuuj me, prijatelju.
Povodi se za duhovnim voama poput monsieura Phillippea Lyonskog i svetog
Serafima iz Sarova. A carica je zaluena onim podmuklim popom, Grigorijem
Rasputinom.
Kau mi da vjeruje da je bolest njezina sina, carevia Alekseja, Boja kazna te je
pokuava zatakati.
Koliko je teka ta bolest? upita Jens.
Fedorin si natoi jo jednu aicu rakije. Carev je sin hemofiliar. Zbog toga ga
skrivaju podalje od oiju u Carskom selu.
Jens ne dopusti da mu se ok odrazi na licu. Hemofiliar?
Da.
Oni ne ive dugo, zar ne?
Ne, obino ne.
Bog neka pomogne Rusiji.
Fedorin iskapi rakiju. Neka nam Bog svima pomogne, prijatelju.
Rukovao se s Jensom i napustio njegov ured. Jens je prolio rakiju po stolu i njome
oribao krv s drva. Bez obzira na to to Nikolaj Fedorin govorio, Jens je osjeao srodnost s
ruskom duom, osjeao je da su mu bliska njezina mrana i bolna raspoloenja i oaj.
Ovamo je doao kad mu je bilo samo osamnaest godina kako ne bi morao robovati u oevoj
tiskari, i umjesto toga studirao inenjerstvo u Sankt Peterburgu. Tijekom devet godina koje
je ondje proveo strastveno je zavolio Rusiju. Nije htio doivjeti da padne poraena zbog
pohlepe.
Budi tako ljubazan pa mi objasni, Friise, naloio je ministar Davidov.
Plan grada leao je rasprostrt pred skupinom od est mukaraca. Jens je pripalio cigaretu
i zakiljio kroz dim, promatrajui napetost na licima ljudi oko stola. Andrej Davidov bio je
ovjek koji je rijetko podizao glas iznad razine amora. Ljudi bi katkad zaboravljali utiati
vlastite jezike i sasluati ga, no Jens je znao da su takvi ljudi budale.

~ 54 ~

Ministre, Jens se nagnuo naprijed i sa stola podignuo pokaziva od bjelokosti koji se

suavao prema vrhu, dopustite da vam pokaem. Njegovim vrhom stao je pratiti jednu od
linija koja je u izlomljenom pravcu presijecala kartu. Vidite ovu plavu liniju; ona oznaava
dovrene tunele. Primijetite kako se svi oni nalaze u neposrednoj blizini sredita grada i
palaa.
Davidov kinine. Teki kapci sjeli su mu na oi, no usredotoeno je pratio pokaziva.
Ova pak, Jens pokae na niz zelenih crta, predstavlja one koji su jo u izgradnji.
Ministar skupi upave obrve i stane otvarati i zatvarati poklopac svojega sata
proizvodei otar i kratak zvuk. Treba li nam ih toliko?
Zbilja treba, ministre. Sankt Peterburg svake se godine sve vie iri, a broj stanovnika
raste budui da sve vie seljaka hrli s polja u grad u potrazi za poslom u novim tvornicama.
Zbog toga ova ovdje, povukao je pokazivaem du debele crvene linije, prikazuje
planirane tunele ija gradnja jo nije poela.
Na prostoriju je legla teka tiina dok je Davidov promiljao o karti. Prekinulo ju je tek
prezirno frktanje kojim se oglasio Gosolev, koji je bio sklon mrkanju duhana. Razmiljam
o trokovima. Sve se, rekao je Davidov, svodi na trokove.
Ovome gradu potreban je novi vodovodni i kanalizacijski sustav, ministre. Bolest i
proljev haraju meu peterburkim radnicima zbog nedostatka iste vode za odravanje
higijene. Kako da grad oistimo od sirotinjskih etvrti kad nemamo dovoljno kanalizacijskih
i vodovodnih cijevi?
Trokovi, promrmljao je ponovo ministar. Lani smo morali uskratiti sredstva
transsibirskoj eljeznici kako bismo namaknuli milijun rubalja za onaj prokleti kip careva
oca.
Ministre, ree Jens glasom ne glasnijim od Davidovljeva, ovo je neko bilo
movarno tlo. Sklono je poplavljivanju. Tijekom gradnje moramo danonono crpsti vodu iz
tunela. Dogaalo se da nam se stropovi uruavaju zbog, polustisnutih oiju pogleda prema
Krastsinu koji je sjedio nie za stolom, zbog toga to nemamo drvene potpornje i nedostaje
nam svjetiljki.
Ne biste smjeli tetoiti siromane, ubaci se Davidov.
Potpuno ste u pravu, ministre, sloi se Krastsin. Bolje rade kad su gladni.
Jens pogleda najprije u jednog pa u drugog te poloi oba dlana na stol kao da time moe
zdrobiti njihove rijei. Ljudi najbolje rade, odvrati, kad se ne plae da bi svakog trena
mogli umrijeti. Duboko udahne. Car me je zamolio da ga osobno izvjetavam o napretku
izgradnje ove vodovodne mree. To je neto do ega mu je jako stalo. Da mu kaem da
nisam u stanju bre napredovati zbog Vas, ministre, ili Vas, Krastsine?
Davidov podigne jednu debelu obrvu. Je li to istina? Njegovo je Velianstvo od Vas
trailo da ga izvjetavate?
Da, slae Jens.
Krastsine, naloi ministar, hajdemo ponovo razmisliti o tim sredstvima.
Jens pripali jo jednu cigaretu, iznenaen time to su mu ruke tako mirne. Upravo je

~ 55 ~

stekao dva mona neprijatelja.

Grofica je mirisala na ruino ulje leei ispruena na krevetu.

Danas si razdraljiv, obznani Natalija Serova. Prstima epa pramen Jensove rie kose
i njeno ga povue, taman toliko da osjeti zatezanje na tjemenu. Ponekad mu se inilo da bi
ga najradije iskidala na komadie i svaki od njih stavila u dep kako bi ga mogla potpuno
posjedovati.
Nisam razdraljiv, Natalija. Nestrpljiv sam.
Nestrpljiv zbog ega?
Zbog promjena koje moraju nastupiti.
Oh, Jense, molim te, ne poinji opet s tim. Nagnula se i poljubila mu elo. Barem
jedanput u ivotu ne dopusti tom svom danskom mozgu da zuji.
Davidov me pokuava smijeniti, ree.
O, zaboga, Jense, zar ne moe jednostavno napraviti ono to taj ovjek trai? Snano
ga je udarila dlanom po golim prsima i grubo ga odgurnula. Zna da je Stoljipin na
njegovoj strani, zar ne? Nemoj ni pomiljati na to da se usprotivi naem premijeru.
Teatralno je zakolutala oima. Jer e izgubiti. Udaljila se na drugu stranu golemoga
kreveta i utonula meu jastuke. Molim te, nemoj mi rei da bi bio toliko glup.
On prui ruku i pogladi je po stopalu. Ne, ree, toliko glup nisam.
Stoljipin je poput prirodne sile. Gorostas koji svakoga zgromi.
Ukljuujui i samog cara Nikolaja, koji ga se boji. Ba kao to se bojao i vlastitog oca.
Jens sjedne uspravno. Muka mi je od politike. Nego, kai, kako ti je sin?
Aleksej je dobro, hvala ti.
Jens je s groficom bio u vezi puna tri mjeseca prije nego to je saznao da ima sina.
Jednom mu je prilikom, nakon to su cijelo poslijepodne pili ampanjac, priznala da njezin
suprug, grof Serov, nije djeakov otac. Priznala je da je slaba na zelenooke udvarae te da se
bila upustila u vatrenu ljubavnu vezu s vojnim asnikom koji je imao oi boje apsinta.
Poginuo je u bitki koja se vodila u umama Finske. Jens nikad nije znao govori li grofica
istinu premda bi to objasnilo zbog ega grof Serov djeaku posveuje tako malo
pozornosti. Alekseju je sada bilo est godina i Jens ga je rado vodio na jahanje.
Moja neakinja Marija dolazi mi u posjet za Boi, rekla je prelazei mu noktom niz
kraljenicu. Moda bi je volio ponovo sresti. Sjea se onog koncerta?
Jensu se smjesta vrati ivo sjeanje na taj koncert. Nezaboravna glazba. Za glasovirom
bujna kosa i krupne crne oi. Gnjev u njima usmjeren ravno u njega.

~ 56 ~

olniarko Sonja, kako je to?

Kako je to?
Kako je to biti bolniarkom. Uvijek nekomu pomagati.
ena je promotri dobrohotnim pogledom. Zato pita?
Jer sam se odluila kolovati za bolniarku.
Bolniarku? Ti? Bolniarka Sonja prasne u smijeh, to Valentina doivi poput pljuske
posred lica. Bolniarka primijeti izraz na njezinu licu i smjesta utihne. Ozbiljno govori?
Da, ozbiljno.
Jesi li rekla ocu i majci?
Jesam.
Najednom je nastupila tiina. Vani u vrtu krupne pahulje snijega padale su poput bijelih
cvjetia jabuke.
No? to su rekli?
Valentina se pokua nasmijati. Tata je zaprijetio da e me izbievati.
Valentina, ne moe biti bolniarka.
Zato ne?
Jer si preosjetljiva. Odve si krhka. Uvenula bi u surovoj svakodnevici bolnice. To nisu
ugodna mjesta, vjeruj mi na rije.
Ti si ih preivjela.
Ja sam odrasla na farmi.
Na to Valentina nije imala to odgovoriti. Promotrila si je ruke, svoje dlanove i ravne
prste. Njoj se nisu inili krhkima i preosjetljivima. inili su joj se snanima.
Bolniarko, ree dok je Sonja bila na odlasku, hoe li me pouiti? Zanatu
bolniarke, mislim.
Bolniarka odmahne glavom, blagih i tunih oiju. Njet, malika. Ne mogu te pouiti
bolniarskom zanatu. Kako nas na kraju ne bi obje izbievali na snijegu.
Vrata se za njom tiho zatvorie. Valentina otkljua svoju ladicu i izvadi popis.

Spasibo, barinja. Hvala vam, mlada gospodarice. Pomonica kuharice kratko joj se
naklonila.

~ 57 ~

Sretan Boi, astlivogo Roidestva, Alisa, odvrati Valentina.

Obitelj Ivanov svake je godine za Badnjak imala obiaj darovati neto svojim slugama.
Kua je bila ukraena prigodnim vijencima zelenila i jarko okienim boinim drvcem
kupljenim na trnici pokraj Gostinogo dvora. Valentina je stajala prva u redu, dijelei
slatkie i sapun i rukujui se sa svakim ponaosob. Majka je stajala pokraj nje usiljena
smijeka na licu dok je svakoj od ena pruala komad kvalitetna vunenog sukna, a
mukarcima novu britvu i vreicu duhana. Elizaveta Ivanova inzistirala je na tome da svi
muki zaposlenici u njezinu domu budu glatko izbrijani, ukljuujui i vrtlare. Valentinin
otac stajao je leima okrenut vatri, razmaknuvi noge dok mu je plamen grijao repove fraka,
te bi svakom lanu svojega osoblja uruio malenu barunastu vreicu s kovanicama.
Valentina je ula kako bi novii zazveckali kad bi pali na ispruen dlan te se pitala koliko
svaka vreica sadri kovanica.
astlivogo Roidestva, sretan Boi, gospoice Valentina.
Sretan Boi i Vama, Arkine.
To je bio prvi put da je vozaa vidjela bez odore. Nosio je uredan sako i istu bijelu
koulju, bio je vitke i atletske grae. Odlunog lica. Kad su im se pogledi otvoreno sreli,
zapitala se to se zbivalo iza tih njegovih hladnih sivih oiju. Poloila mu je smijene
slatkie i sapun na besprijekorno ist dlan.
Spasibo, zahvalio se, no smijeak to joj ga je uputio uope nije bio primjeren vozau.
Arkine, neki dan dobro si vozio kad smo zaglavile u automobilu na Morskaji. Hvala
ti.
inilo se da se sprema neto izustiti, no predomislio se i umjesto toga pristojno kimnuo
prema njoj.
Gdje je Lav Popkov veeras? upita Valentina. Ne vidim ga.
Njegov se uljudni smijeak skameni. Mislim da Popkov ima drugih obveza. U
konjunici.
Valentina se namrti. Zar se jedan od konja razbolio?
To ete morati njega pitati, gospoice Valentina.
Pitam tebe.
Pogled mu se zadrao na njoj mnogo due nego to je to bilo primjereno. Ne bih rekao
da je konj bolestan.
Lav? Zar mu nije dobro?
Valentina, draga, zadrava red, ree joj majka odsjeno. Doite, Arkine.
On smjesta krene naprijed po sljedei dar. Od neega u tom vozau, neega to je bilo
briljivo skriveno ispod uljudne vanjtine, Valentini su prolazili trnci niz lea.

Lave? Lave?
Gdje li je, dovraga?
Lave Popkove! ponovo ga je zazvala u konjunici.

~ 58 ~

Pronala ga je. Sklopljenih oiju, tekih beivotnih udova, izvaljena na leima na hrpi
slame u praznom pregratku za konje. Srce joj je zastalo. Ne opet. Najprije njegov otac,
Simeon, a sada i Lav. U nosnicama je nanovo osjetila miris krvi.
Poela je vritati.
Dovraga, prestani galamiti! Plai proklete konje.
Prestala je. Kratko je udahnula i gnjevno se zagledala u Lava Popkova. Jedno mu je oko
bilo napola otvoreno te joj se mrtio ekajui se po pazuhu.
Glupi, tupi Kozae, vikala je na njega, prestraio si me na mrtvo ime! Pomislila sam
da si mrtav.
Namrgoeni izraz je nestao. Neto je nerazgovijetno promrmljao i prinio bocu votke
ustima, nalijevajui bistru tekuinu niz grlo i prolijevajui dio po slami. Boca je bila gotovo
prazna.
Lave, pijan si.
Nego to sam nego pijan.
Mislila sam da njuim krv.
Uvijek si bila sklona umiljanju.
Ne umiljam da e se zatei u grdnoj nevolji.
Nacerio joj se ustima nalik na mranu pilju u sjeni konjunice i nagnuo bocu.
Lave! Nemoj! prekorila ga je.
Zavitlao je praznu bocu prema njoj, promaivi je. ega se toliko plai?
Ne elim da te biuju.
Ha!
Pruila mu je slatkie i sapun, osjeajui se smijeno. Pravi dar je kod oca.
Nasmijao se, glasnim grlenim zvukom to mu je prasnuo iz prsa. Ve mi ga je dao.
Vreicu s rubljima?
Oi su mu se suzile u crne proreze. Njet, ne rublji.
to onda? Britvu i duhan?
Umjesto odgovora krupni se mukarac naglo uspravio u sjedei poloaj, silovito se
njiui, i zadignuo crnu koulju povrh glave, otkrivajui iroka prsa prekrivena gustim
crnim kovrama. Valentina nije mogla odvratiti pogled s njih. Jo nikad nije vidjela
polunagog mukarca, ne ovako izbliza.
Pijan si, nanovo e ona, no rijei su joj zazvuale manje strogo. Smjesta navuci
majicu prije no to se smrzne na mrtvo ime.
Kao da nije nita rekla. On je bacio koulju sa strane i zavaljao se po slami legavi
potrbuke.
Lave! Ovoga puta to je zazvualo kao tihi uzdah. Dlanom je prekrila usta i stala mu
zuriti u lea.
vrsti miii bili su mu izbrazdani poprenim crvenim tragovima, toliko jednolinima
da se inilo da su naslikani. Boja je jo uvijek bila svjea i presijavala se. Valentina polako
ue u pregradak i padne na koljena na slamu pokraj njega. Posjekline od bia na nekim su

~ 59 ~

mjestima bile duboke, otvorene bolne brazde oderane koe.

Zato? proaptala je. Nije bilo potrebe pitati tko.
Popkov se otkotrlja, dohvati koulju i navue je preko glave. Nije joj bilo jasno kako se
uope moe pomicati s takvim leima.
Zato je to uinio? Osjetila je stid zbog oca, jedak stid u trbuhu.
Popkov ieprka jo jednu bocu ispod slame. Ta je bila puna. Juer sam, ree, uao u
sobu tvoje sestre dok bolniarke nije bilo.
O, Lave.
On slegne ramenima i ulije jo alkohola niz grlo. Htio sam joj darovati sitnicu za
Boi, to je sve.
Ali to je njezina spavaa soba.
Mnogo sam puta uao u nju kako bih je poloio ili izvadio iz kolica.
Ali nikad u odsutnosti bolniarke Sonje.
On frkne. Njet. Tvoj je otac uao dok sam sjedio na rubu kreveta i razgovarao s njom. I
zato me je izbievao.
Valentina ga najednom stane udarati po prsima. akama mu je bubnjala po miiima
tvrdima poput granita, a on se smijao.
Glupi, tupi vole! vikala je. Nesmotreni Kozae, lud si. I zasluuje da te se biuje.
Zgrabio joj je zapee i utisnuo joj vrat boce votke u dlan.
Evo ti, popij malo.
Zagledala se u naizgled bezazleno pie, protrnula sve do kosti i prinijela bocu usnama.

Valentini je bilo jako toplo. ula je noni vjetar kako grebe po drvenim zidovima
konjunice. Neka ugoda lebdjela joj je u glavi, neto s krilima poput leptira ili moljca.
inilo se da joj usne vie nisu njezine te su se neprestano izvijale u smijeak. Sjedila je na
tlu naslonivi se na bonu stijenku pregratka za konje, a noge su joj bile ututkane ispod hrpe
slame. Odakle joj tolika toplina u trbuhu? Kad god bi sklopila oi, u glavi bi joj poelo
zujati te bi se poela naginjati ustranu.
Valentina, dosta ti je. Idi u krevet. Popkov je zamahnuo izmom preko slame i udario
je u bedro kao da je svinja. Odlazi odavde, zareao je.
to si joj dao?
Komu to?
Kai mi.
Potkovu. Zastao je zagledavi se u slamu. Ulatio sam je i bilo je oito da se stidi,
i kroz nju upleo brljan i bobice.
Valentina pomisli kako je to najljepi dar to ga je mogla zamisliti. A meni nita?
upita.
On podigne svoje crne oi do njezinih. Ti si dobila moju votku. to bi jo htjela?

~ 60 ~

Nasmijala se i osjetila kako svijet nestaje u izmaglici, otplovivi izvan njezina dosega.
Mama i tata me tjeraju da idem na boini bal, ree i zatvori oi. Tama se poela
zabrinjavajue vrtjeti pa se prisilila da ih otvori. Onaj nesretni stvor promatrao ju je
podrugljiva izraza lica.
Pijana si, ree Popkov.
Gubi se, promuca ona progutavi slova.
Ve sljedeeg trenutka shvati da lebdi u zraku, ne osjeajui ruke i noge. Kad je samo
malice otvorila oi, ugledala je tamu kako se vrtloi oko nje poput praine.
Lave, spusti me.
On se nije obazirao na to to mu govori.
Kroz maglu je bila svjesna da je nosi u mranu kuu kroz ulaz za sluinad, no kapci su
joj se slijepili, otvorivi se tek kad ju je iskrenuo na krevet ne pokuavajui biti paljiv.
Lave, promrmlja ona, borei se da joj se strop ne srui na glavu, mislim da ne bi...
Spavaj, zarei on.
Spasibo, Lave, ree tiho. Hvala ti. No on je ve napustio prostoriju.

Sviraj mi.
Katja je sjedila u kolicima i bile su same u glazbenom salonu. Valentini je jo uvijek
bubnjalo u dnu lubanje, no sad je barem mogla okretati glavu bez straha da e joj otpasti.
Zaklela se da do kraja ivota nee vie ni primirisati votku. Proklela je Lava, njegovu
odepljenu bocu i to to je narednog jutra izveo konje zviduui neku veselu narodnu
pjesmu kao da mu mozak uope ne pliva u alkoholu.
Molim te, ree Katja, sviraj mi neto.
Danas neu biti dobra, promrsila je Valentina podiui poklopac glasovira. Od samog
pogleda na tipke koje su je mimo ekale napetost u njoj popustila je.
Katja se nasmijala. Ti si uvijek dobra, Valentina. ak i kad kae da nisi, dobra si.
Valentina je udahnula, ne znajui to e odsvirati sve dok joj prsti nisu dotaknuli tipke.
Pod njima su se razlegli poetni taktovi Nocturna u Es-duru, skladbe koju je uvijek svirala
za Vikinga. Smjesta je zaboravila na vanjski svijet i zauujue je dobro odsvirala. Njezina
profesorica glazbe ponosila bi se njome jer je melodijsku liniju savreno uskladila s
akordima odsviranima lijevom rukom, dok je desnom uspjela postii isti cantabile legato,
osjeajui kako je glazba preplavljuje sa svakim otkucajem srca. Kroz plua. Preko ramen.
Niz zapea i prste.
Valentina. Bila je to njezina majka. Kad li je ula u prostoriju? Vrijeme je da se
pone odijevati za veeranji bal, ree Elizaveta Ivanova. Pristala si ii, sjea li se?
Valentinine ruke ukoie se povrh tipki.
Broj pet s njezina popisa: Sluati mamu.
Pusti da joj ruke padnu na tipke po reskom, neskladnom akordu. Da, mama. Pristala
sam.

~ 61 ~

Paljivo je zatvorila poklopac glasovira i prila malenoj srebrnoj kutiji koja je stajala na
stolu pokraj Katjinih kolica. Iz nje je izvadila mjedeni klju, vratila se do glasovira i
zakljuala ga, te prila prozoru. Odkrinula ga je i bacila klju van u snijeg. Potom je bez
rijei napustila prostoriju.

Lice Viktora Arkina bilo je izoblieno. Jedno mu je oko pobjeglo na vrh ela, a usta su mu
se razvukla do veliine kljua za matice. Na trenutak se zagledao u svoj iskrivljeni odraz u
zaobljenoj povrini mjedenog fara Turicuma pitajui se to je jo u njemu izoblieno, dublje
u nutrini koju nije u stanju vidjeti. Zabrinjavalo ga je to koliko voli taj automobil. To je bilo
opasno. Voljeti neto ili nekoga do te mjere to je ovjeka inilo ranjivim. A on sebi nije
mogao priutiti ranjivost. No svejedno se njeno osmjehnuo sjajnoj modroj oblini prednjeg
boka i prebrisao je krpom.
Ima posjet.
Arkin se osvrnuo. U dovratku je stajao Kozak. Izgledao je kao da se zabavlja. To nije
bio dobar znak.
Gdje?
U dvoritu.
Arkin presloi svoju krpu za latenje i odloi je na policu te proe mimo Kozaka i izae
iz garae u dvorite, gdje je upravo poela padati no, bacajui sjene nalik na mrtva
stvorenja po kamenim ploama. S desne strane nalazile su se konjunice i kolnica, pred njim
je bila crpka i korito za vodu, a s lijeve se uzdizao nadsvoeni prolaz nad stazom to je
vodila uokolo do proelja kue. Tik iza prolaza stajala je mlada ena. Na glavi je nosila
rubac vrsto svezan ispod brade za zatitu od ledenog vjetra i dug remenom stegnut kaput
koji je izgledao kao da je neko pripadao mukarcu. Drala se kao da joj je nelagodno, a
glavu je bojaljivo pognula.
Prijateljica? Popkov se nasmijao pokazavi prema trbuhu i rukom nainivi tobonju
okruglu izboinu.
ena je bila u visokoj trudnoi. To je bilo oito ak i pod kaputom.
Idi latiti potkove ili timariti konjima grive ili tako neto, ree Arkin i krene prema
eni. Oprezno ju je pozdravio.
Kako Vam mogu pomoi?
Nosim poruku. Od Mihaila Sergejeva.
Smjesta ju je uhvatio za ruku. Bila je mrava i nije mu pruila otpor. Poveo ju je u
garau gdje joj se, sklonjeno od vjetra, lice opustilo te mu se stidljivo osmjehnula.
Ja sam Mihailova ena, Larisa.
U tom se trenu neto dogodilo, neto se u njemu prelomilo. Sve ono to mu je bilo tako
uredno i vrsto posloeno u glavi odjednom kao da se poljuljalo. Nain na koji je to rekla,
tako jednostavno, tako ponosno. Ja sam Mihailova ena, Larisa. Ruku poloenih na
nabreknuli trbuh. Sjetio se svoje majke kad je isto to izgovorila. Ja sam ena Mihaila

~ 62 ~

Arkina, Roza. I njoj je ruka poivala na nabreknulom trbuhu. Dva tjedna kasnije i ona i
neroeno dijete umrli su od sepse budui da mu otac nije imao novca za lijenika. To se
zbilo na njegov deveti roendan.
Osjetivi neto nalik na bol, najednom shvati da i sam eli imati dijete, imati enu
nabreknulog trbuha koja e biti njegova unato tomu to je Sergejevu napriao kako je
obitelj stvar prolosti. Osmjehnuo joj se, potresen.
Je li se neto dogodilo? upita je.
Ona kimne. Usne su joj bile blijede, a oi obrubljene tamnim krugovima i pune tjeskobe.
Mihail. Ozlijeen je u nesrei na poslu.
Teko?
Slomljena mu je ruka.
Osmjehnuo joj se ne bi li joj odagnao strahove. Brzo e to zacijeljeti, ree. Mihail je
snaan.
No znao je to to za njih znai. Nemati posla znailo je nemati novca. Za hranu, za
stanarinu, za djetece. Posegnuo je u dep i izvukao zadnje tri cigarete i nekoliko novia.
To je bilo sve to je imao.
Evo, odnesi to svome muu.
Dopustila mu je da joj ih stavi u sitni dlan. Moe li si ovo priutiti?
Odvedi ga u crkvenu dvoranu oca Morozova. Ondje ima tople hrane.
Spasibo, proape ona. ef mu je dao dovoljno rubalja za stanarinu.
To je neobino. Tko je taj ovjek?
Direktor Friis.
Radi li ti i dalje u tvornici ljepila?
Ona slegne ramenima. Da.
Osjetio je kako mu se u utrobi rasplamsala vatra to je gorjela s namjerom da ovome
nesretnom gradu donese pravdu. Jedan mjedeni far automobila, to bi bilo dovoljno. Mogao
bi ga otrgnuti s automobila i dati joj ga da ga proda. To bi bilo dovoljno da osigura ivot
novoroenom djetecu, dovoljno da sprijei da se mlijeko njegove majke ne sasui zbog
izgladnjelosti.
Zabrinut je... ree ona uznemireno, zbog... posla koji veeras ima obaviti s tobom.
Reci Mihailu da mu poruujem da se ne brine. Ja u to rijeiti. Idi kui i odmori se.
Pojedi neto.
Spasibo.
Sretno s djetetom.
Ona se osmjehne blagim smijekom punim nade. Polako se uputi natrag preko neravnih
kamenih ploa krivudavim korakom svojstvenim ili pijanom mukarcu ili trudnoj eni.
Stojei na vjetru, Arkin ju je promatrao dok mu se nije izgubila iz vida. Dakle, kucnuo je
as. Osjetio je kako mu ivac na rubu eljusti poinje titrati te ga nije uspio obuzdati bez
obzira na to koliko se trudio.
No bio je spreman za ono to ga je veeras ekalo.

~ 63 ~

~ 64 ~

ens nije volio plesati. Doao je na taj vraji bal kako bi zaskoio ministra Davidova, i
samo zato, no zasad od njega nije bilo ni traga ni glasa. Naas je zastao u raskonom
predvorju Palae Anikov, no budui da su ga uznemiravali mramorni stupovi i kiene
pozlaene tukature, premjestio se u salon u kojemu je u tijeku bila kartaka igra.
Nakon sat vremena sa zadovoljstvom je pospremio aku rubalja i obveznica u dep.
Volio je kockanje, no ve ga se pomalo zasitio. Vidio je to ono moe uiniti ovjeku.
Jednom je sjedio za kartakim stolom s kockarom koji je usred igre prislonio revolver na
elo i raznio si mozak. A drugom je prilikom na eljeznikom peronu grlio staroga prijatelja
kojega su poslali na deset godina u Sibir zbog sudjelovanja u uroti - ovjek je na kocku
stavio sve to je imao u dvorskoj spletki zbog koje je nadvojvodi Vladimiru trebao biti
oduzet nadzor nad vojskom. Kockao je i izgubio.
Da, Jens je volio kockati, no u odabranim trenucima. Veeras je bio takav trenutak.

Friise, nisam oekivao da u te ovdje zatei.

Jensa je iznenadilo to ga je Davidov pronaao u mnotvu, no to mu je uvelike olakalo
prvi korak.
Dobra veer, dobrij veer, ministre.
Pozdravili su jedan drugoga slubenim naklonom glave. Ministar je bio zlovoljno
stvorenje gustih obrva koje kao da su mu padale preko oiju, a nakon nedavnog sukoba na
sastanku na kojem su raspravljali o sredstvima za izgradnju tunela, u njegovu je dranju bilo
odreene hladnoe. Nosio je elegantan frak s utirkanim bijelim prslukom i ovratnikom, no
odavao je dojam ovjeka kojemu su na umu druge stvari osim razonode. Obrazi su mu bili
crveni za razliku od uobiajene pepeljasto sive boje, i Jens se pitao koliko je dobroga
francuskog konjaka ve popio.
Dobra veer, gospoo.
Jens se prignuo nad rukom supruge Andreja Davidova, sitne sredovjene ene u jarko
ljubiastoj haljini. Stalno se smijeila, kao da se iskupljuje za suprugovo mrgodno lice.
Kakva krasna veer, ozareno e ona. Boe dragi, kako volim vidjeti vas gospodu
tako velianstveno odjevene.
Palaa je vrvjela vojnim licima u sveanim odorama. epirili su se po velianstvenim

~ 65 ~

prostorijama sa svojim pomno upletenim gajtanima i raznobojnim epoletama, dok su se

mladi vojnici meusobno natjecali ne bi li privukli neku od mladih dama s lepezom. Na
drutvenim dogaajima u Sankt Peterburgu vojni asnici bili su najbrojniji, velianstveni u
svojim bijelim, modrim ili grimiznim odorama, a pripadnici husarske garde oduvijek su bili
najnaoitiji i najbahatiji. Ta je vojska uinila Rusiju jakom, i nisu doputali da Sankt
Peterburg to ikad zaboravi.
Najavljiva s napudranom bijelom perikom i uskim crvenim hlaama svojim je zlatnim
tapom triput udario po mramornim stubama kako bi najavio dolazak novih uzvanika.
Pleete li? upita gospoa Davidova Jensa puna nade, nakrivivi glavu poput vrapia.
Jensu se eludac prevrnuo. Bacio je pogled prema Davidovu.
Samo naprijed, potaknuo ga je ministar. Ja ba i nisam od plesa.
Bit e mi ast, gospoo, odgovori Jens uz galantan naklon.
Dok joj je pruao ruku kako bi je otpratio do plesnog podija, nehajno dobaci preko
ramena: Davidove, rije ili dvije kasnije, ako nemate nita protiv.
Davidov se namrti, no njegova supruga zacvrkue: Dakako da hoe, zar ne,
Andreju?
Jens se okrene prema svojoj plesnoj partnerici s novosteenim potovanjem. Osmjehne
joj se. Ona mu uzvrati smijeak.

Plesali su mazurku. Bio je to jedan od onih energinih plesova od kojih je zazirao, ukupno
osam parova to su se neobjanjivo provlaili jedni izmeu drugih. Pronai pravi put izmeu
stopala to kliu po podiju bilo je gore nego navoditi konja kroz mranu umu.
Tako se snano usredotoio na brz tempo da su mu gotovo promaknula dva tamnosmea
oka to su zurila u njega s drugog kraja prostorije. Posrnuo je te se ispriao plesnoj
partnerici. No kad je ponovo pogledao, tamnih oiju vie nije bilo ostao je samo vihor
ljupkih kovra i ljeskanje svile. Sjetio se upeatljivog prizora dugog bijelog vrata, mekane
linije obraza i bijele haljine s dugim bijelim rukavicama. Ieznule su u prepunoj plesnoj
dvorani, no prepoznao je te oi. I naumio ih je ponovo pronai.

Uzalud ti trud, Friise.

Ministre Davidov, predlaem da posluate to Vam imam rei.
Jo novca. To ti hoe. Jo sredstava za tu prokletu kanalizaciju.
Jens se kiselo osmjehne. Nisam ovdje kako bih razgovarao o kanalizaciji.
Nego o emu?
O zemljitu.
Ministar nadme uska prsa. Sluam.
Broj stanovnika Sankt Peterburga raste sve veom brzinom, to obojica znamo.
Posljedica toga ozbiljan je manjak stambenog prostora. Stoga su cijene kua ili stanova u

~ 66 ~

sreditu grada skoile nebu pod oblake.

Toga sam svjestan.
No, s druge strane, postoji mnotvo neiskoritenih parcela. estica zemlje prekrivene
iprajem u siromanijim etvrtima i na rubovima grada koje se mogu kupiti za nekoliko
stotina rubalja. No nitko ih ne eli.
Zbog toga to se nalaze u prokletim sirotinjskim etvrtima. Davidov prezirno otpuhne
dim cigare. Ako se eli preseliti u krcatu prljavu daaru s jo deset obitelji, samo izvoli.
No ne oekuj da emo te mi ostali slijediti. Krenuo je da otie.
Neke od tih etvrti nee jo dugo biti sirotinjske.
Ministar zastane. Okrene se. Jens je znao da ga je pridobio.
Ljudima uvijek trebaju stanovi. No bogati trenutano ele ivjeti samo ondje gdje ima
trgovina, restorana i, to je najvanije, zastane tjerajui Davidova da eka, suvremene
kanalizacije i vodoopskrbe.
Promatrao je kako se ministrove obrve podiu. Nastavi.
Moderne kupaonice. Moderne kuhinje. One postaju mogue zahvaljujui tunelima koje
gradim ispod grada. A to znai da zemljite koje danas ne vrijedi nita sutra moe vrijediti
pravo malo bogatstvo.
Davidovljeve tanke usne razvukoe se u neto nalik na osmijeh. U pravu si.
Zamiljeno povue dim cigare. Proklet bio, u pravu si.
Tko je ovjek, upita Jens tiho, koji odluuje koji e se tuneli iskapati u kojim
etvrtima? Tko je ovjek koji zna kojim e parcelama stoga rasti cijena?
Davidov poloi ilave prste na Jensovo zapee, snano ga stisnuvi. Ti si taj, ree
ministar promuklim aptom. Ti, gade.

Jens ju je pronaao.
Veliki lusteri u plesnoj dvorani caklili su se u visokim zrcalima, stvarajui dojam
svjetova unutar svjetova. Mlade djevojke koje su se te godine prvi put pridruile
peterburkom visokom drutvu nosile su bijelo. Poput ljiljana, njene i netaknute. Stajale su
okupljene u manjim skupinama s bojaljivim osmijesima na licima. Uznemireno su pipkale
svoje dugake bijele rukavice i srneim pogledom zurile u mladie koji su se epirili pred
njima. One ije plesne kartice jo nisu bile ispunjene imenima zapovjednika i porunika
stajale su pokraj prozora i tromim se pokretima hladile lepezama, kao da im je prevrue da
bi plesale.
Jens je pripalio jednu od svojih turskih cigareta, nalaktio se na bronani kip polunaga
bacaa koplja i promatrao je. Plesala je. Orkestar je svirao mazurku, pa polku, pa polonezu,
a ona je bez stanke mijenjala partnere u modroj, grimiznoj te zelenoj odori. Primijetio je da
ni s jednim mukarcem nije zaplesala dvaput. Lijepo se kretala to je prvo primijetio.
Ljubak nain na koji je drala ramena i glavu, ne ukoeno poput nekih drugih djevojaka,
nego u skladu s tenim ritmom glazbe. Podsjetila ga je na gipku mladu maku, okretnu i

~ 67 ~

podatnu, a stopala joj bijahu skladna i lagana.

Upoznat u vas, ako eli. Poznajem joj majku.
Gospoo Davidova, ree on kad se ona najednom stvorila pokraj njega, kakvo je
zadovoljstvo vidjeti Vas opet.
Zuri u nju. Otro ga je potapala bjelokosnim drkom svoje lepeze. Odve je mlada
za tebe. ujem da si skloniji starijim enama.
Uputio joj je dugaak pogled, provukao joj ruku ispod svoje i poveo je na plesni podij
kako bi otplesali valcer. Dobro pleete, rekao joj je dok su klizili uokolo po prostoriji.
Zarumenjela se od zadovoljstva sve od njedara pa do teke ogrlice od bisera i ametista
koju je nosila oko vrata. Njezine ptije oi zamirkale su prema njemu. Ne izgleda sretno.
Nisam primijetio.
Laljive! Pitaj je za ples.
Sviala mu se ta ena. I bila je u pravu: mrk izraz na djevojinu licu jedva da se
mijenjao kako je mijenjala plesne partnere. inilo se da slua to govore, no sama je malo
pridonosila razgovoru. Tek bi ih s vremena na vrijeme prostrijelila pogledom svojih krupnih
smeih oiju, najednom animiranih, kao da su rekli neto to ju je zainteresiralo. Jens se
stao pitati kakva bi to reenica mogla pobuditi njezino zanimanje.
Mislim da je vrijeme da ih prekinem, promrmljao je gospoi Davidovoj, ako ste
sigurni da Vam ne smeta.
Ni najmanje. Godinama ve nisam uivala u valceru s naoitim mladim asnikom.
Nestrpljivo je zatreptala prema njemu, nagnavi ga na smijeh.
Poveo ju je do mjesta gdje je djevojka plesala u naruju nekog porunika, a gospoa
Davidova smjesta ih krene upoznavati.
Draga moja djevojko, ovo je Jens Friis, gospoa Davidova svrne pogled prema Jensu.
Valentina je ki moje drage prijateljice, Elizavete Ivanove. Vas dvoje, vjerujem, imate
mnogo toga zajednikog. Oboje ste zaljubljenici u, oklijevala je ne due od djelia
sekunde, poprativi to trzajem glave koji ga je podsjetio na vrapia, zvijezde.
Jens nije ni trepnuo.
Rijetkost je, ree galantno se naklonivi Valentini, upoznati zaljubljenika u istu stvar.
Smijem li vas naas prekinuti? Kako bismo porazgovarali o zvijezdama, shvaate?
Pa, ne, meni je zapravo... zaustio je mladi porunik, no nije bio ni do koljena gospoi
Davidovoj.
Zadovoljstvo mi je plesati s Vama. Bacila mu se u naruje brzinom munje.
Porunik nije imao drugog izbora nego odrei se svoje partnerice. Jens se ubaci i odvede
Valentinu. Tamnosmee oi blistale su joj od smijeha, a usne su joj se izvijale u ljubak
osmijeh to ga je svim silama nastojala zatomiti. U njegovim se rukama osjeala tako
lagano, kao da lebdi na zvjezdanoj praini.

Zvijezde? upita Valentina.

~ 68 ~

Da. Orionovo zvijee. Veliki medvjed. Sjevernjaa.

Nastala je stanka.
I to je sve? upita ona.
Vi biste jo? Postoji Gorostasov eki i Astralis gigantis... Mogao bih jo nabrajati. Sve
su one nevjerojatno lijep prizor.
Zbog ega mislite da me zanimaju zvijezde?
On joj se zadirkujui osmjehne, svjestan da ga pomno promatra izvijene obrve. Htio
sam Vas neto pitati. Kako bih drugaije prokrio put kroz onu umu odora oko Vas?
Ona se toboe namrti. Kaite, to ste me htjeli pitati.
On se uozbilji. Zato ste se naljutili na mene? Mislim, na koncertu. Mrko ste me gledali
kao da mi vrag viri iza ramena.
Ona zabaci glavu nasmijavi se tako oputeno i prirodno u tom neprirodnom svijetu
nakita, steznika i umjetnih kovra, da se naao potpuno zateen. Bio je to divan zvuk. Grlen
i zarazan. Hitro ju je zavrtio preko plesnog podija. S te blizine vidio je da joj oi nisu samo
smee kad se smije, nego i zlatne i smee, kao da je onaj tko ih je naslikao umoio kist u
pogrean loni s bojom. Pogled mu je odlutao do mlijeno bijele glatkoe njezina vrata.
Nije vrijedno spomena, nasmijeila se. Bila sam tek budalasta kolarka.
A sada?
Sada se vie ne ljutim na Vas. Niti sam kolarka vie.
A to ste onda? Jedna od ovogodinjih debitantica koja je dola na dvor kako bi
pronala mu.
Ovdje sam jer su mi roditelji tako naredili.
A.
Osjetio je kako se najednom raestila, premda je prikrila svaki trag srdbe na licu
izdali su je prsti koje je drala meu njegovima. Pustio ju je da plee u miru, ne
postavljajui vie pitanja. inilo se da lebdi duboko unutar glazbe kao nijedna njegova
plesna partnerica dosad, kao da je glazba vanija od razgovora. Poveo ju je od natiskanih
plesnih parova prema vratima plesne dvorane. im ih je spazila, uo je kako je duboko
udahnula i pod rukom osjetio kako joj se uska rebra ire. Podsjetila ga je na ivotinju koja je
nanjuila slobodu.
elite li da Vam pokaem Astralis gigantis? upitao je ozbiljna lica. Zvijezdu koju je,
vjerujem, dosad tek nekolicina ljudi vidjela.
Bila bih oarana.
Osjetio je traak podrugljivosti.
Brzo se okrenula i pola prema dvostrukim vratima to su vodila u prostoriju u kojoj je
bila posluena zakuska, a on je pritom udahnuo miris njezine kose. Prekrasni tamni uvojci
to ih je onomad vidio u koli bili su ukosnicama privreni u briljivo dotjeranu frizuru
visoko na zatiljku, naglaavajui joj jagodice i dug vrat. No nije mu se sviao taj stil. Moda
takve frizure i jesu bile u modi, no izgledale su odve utogljeno liavale su je neega.
Dok je koraala ispred njega, sitna, vitka prilika u svilenoj bijeloj haljini, osjetio je snaan

~ 69 ~

poriv da joj iz kose izvue velik biserni ealj i oslobodi te guste kovre. Kao da e tako i
nju osloboditi. Osjetio je poriv da iz nje oslobodi sve ono to je bilo tako vrsto sapeto.
Usmjerio ju je prema jednom od visokih prozora to su se protezali od poda do stropa,
zastrti zlatnim barunom i ukraeni svilenim cvjetovima. Valentina se nagnula kroz njega
kao da no napolju skriva neto to arko eli.
Gdje je ta Vaa Astralis gigantis? upita ga tiho.
Tu je negdje gore, asna rije, samo eka da je se otkrije.
Nadam se. Vjerujem da ih mnogo jo nije otkriveno.
Uvijek postoji neto to jo nije otkriveno, Valentina.
Nije odvratila, samo se njihala uz glazbu to je dopirala iz daljine, doimajui se gotovo
netjelesno meu sjenama to su padale izvana.
Moete li mi donijeti neto za pie? upita.
Jens se stao probijati do prostorije za okrepu, no dok se vratio s aom likera od limete u
jednoj ruci i rakije u drugoj, ve je bilo prekasno. Odore su se sjatile oko nje poput pela.
uo je njihovo gladno zujanje. Progurao se naprijed do visokoga svjetlokosog zapovjednika
husarske garde u grimiznoj odori, koji je u ruci drao njezinu plesnu karticu i neto gnjevno
govorio. Jens baci pogled prema Valentininu licu i u oima joj spazi pogled zatoene
ivotinje. Odloi pia na stoli, istrgne plesnu karticu zapovjedniku iz ruke. pokida je na
dva dijela i vrati mu ih uz kratki naklon.
Ispriajte nas, ree i provue Valentininu ruku ispod svoje. Valja nam prouiti
zvijezdu.
Dok su izlazili iz prostorije, osjetio je kako Valentina drhti. Naas je uasnuto pomislio
da plae, no kad joj je pogledao lice, vidio je da se zapravo smije.

~ 70 ~

10

onja saonicama s konjskom zapregom. Valentina je dahtala, toliko je hladan bio

zrak. Vjetar joj je povlaio kapuljau od dabrova krzna, a ruke su joj bile zavuene
duboko u muf koji joj je leao u krilu. Godila joj je hladnoa. Ispirala joj je vonj
cigara s koe. Viking ju je umotao u krzneni ogrta tako da su joj samo vrak nosa i brade
virili na mjeseini.
Saonice su brzo klizile po snijegu, podmazani metalni salinci zvuali su pjevno poput
glazbe, a konjska kopita gotovo da se nisu ni ula. Viking je uivajui vozio otvorene
saonice. Trebala je biti uznemirena, no nije bila. Majka bi joj se onesvijestila od uasa da je
saznala za to Valentina uope nije smjela biti ovdje, no prema njezinu miljenju nije
trebala biti ni na balu. Saonice su letjele ulicama Sankt Peterburga, du granitnog nasipa uz
rijeku, pokraj mosta iza kojeg su se u daljini nazirali tornjevi Tvrave svetog Petra i Pavla.
Magla je nalegla na rijeku poput zimskog ogrtaa, pretvarajui odraze ulinih svjetiljki u
zamuene mrlje.
On nije govorio. To joj je odgovaralo. Zatvorila je oi oslukujui hujanje salinaca.
Odvodio ju je dalje od svjetala grada kako bi mogli gledati zvijezde. Osmijeh joj je zaigrao
na prozeblim usnama. Nitko joj jo nije pokazao zvijezde.
Ono je Odisej. On je bio veliki ratnik i bogovima je bilo silno ao da umre pa su ga
zavitlali gore na nebo gdje su se mogli hrvati s njime kad god bi im bilo dosadno.
Valentina pokae prema drugoj skupini zvijezda. Bilo ih je na tisue, svijetlee tokice
na gustom crnom nebeskom svodu. to su one? Prelijepe su. ine se tako blizu.
To su Zeusove pomagaice. Svaka od njih bila je zemaljska djevojka u koju se
svemogui bog zaljubio. Oteo ih je i podignuo gore kako bi mu vjeno bile na ispomoi.
Pria se da svaka od njih ima valovite smee uvojke i tamnosmee oi.
Valentina najednom shvati da je okrenuo glavu u stranu i zuri u nju, a ne u nono nebo.
Bolje ti je da se uva, ree on. Ti si ba njegov tip.
Ona se nasmije. Ne bi mi smetalo biti gore i odozgo gledati bijedne napore siunih
stvorova na zemlji. To bi bilo olakanje. Osloboditi se svega, mahnula je krznenim mufom
u smjeru grada, ovoga.
On podigne glavu i sjedne uspravno. Dotad su bili zavaljeni u saonicama gledajui
zvijezde.
Je li toliko loe? upita je tiho.

~ 71 ~

Ona naas razmisli. O bombama u rukama revolucionara. Od njih su stradala dva

vladina ministra: Sipjagin je ubijen u Palai Marinskij, a Vjaeslavu Pleveu ubacili su je u
koiju. ak je i Aleksandr II., carev djed, poginuo od bombe. Velianstvena crkva Spasitelja
Prolivene Krvi sagraena je na mjestu pokraj kanala Gribojedova gdje je dolo do
smrtonosne eksplozije. Sjetila se oeva lica kad je rekao Ti si joj ovo uinila, i cijelog ivota
krojakih proba i ajanki na koje ju je majka kanila osuditi. Sjetila se ene sa sjajnim
oiljkom na lubanji, i sjetila se Katje.
Ne, slagala je, nije toliko loe.
Svira glasovir poput anela. Zar to nije dovoljan razlog za ostanak na Zemlji?
Nagovorila bih ja Zeusa da mi dopusti da sviram i na nebu.
Ah, da. Stopila bi se s glazbom nebeskih tijela. Bio bi lud kad ti to ne bi dopustio.
Nije mu mogla vidjeti lice, premda ju je gledao naslonjen u saonicama, usredotoivi se
na blistave mrvice dijamanata na nebu. Mjesec mu je sjao iza lea, zaklanjajui mu lice od
pogleda. Samo mu je kosa blistala, kovrava ispod debelog krznenog eira, no pritom mu
je na neobinom, varljivom svjetlu sjala ljubiastim, a ne crvenim sjajem.
ime se bavite? upita ona. Osim to naprasno odlazite s koncerata i vozite saonice
kao luak.
On se nasmijao, a smijeh mu je odzvonio kroz tiinu noi. Nalazili su se izvan grada, na
rubu ume gdje je snijeg napadao nalik na srebrni stolnjak, a stabla se natiskala poput
kutrave tamne vojske, meusobno se doaptavajui.
Samo da znate, ree, nisam pobjegao s koncerta. Car mi je naredio da se vratim na
posao.
O.
A to se saonica tie, da, volim ih brzo voziti kad u zaprezi imam dobrog konja.
Primaknuo se malice blie te je mogla vidjeti trag njegova daha na mraznom zraku.
ime se bavite? ponovo upita.
Ja sam inenjer.
Inenjer? Znai li to da izraujete stvari?
Tako je. Izraujem stvari.
Zaula je smijeh u njegovu glasu - smijao joj se. Uspravila se, tjerajui ga da se izvije u
sjedalu pokraj njezina. Sad mu je mogla vidjeti lice.
Kakve stvari?
Tunele.
Tunele? Kakve tunele?
Za vodu. Za kanalizaciju. Odvode. No takoer sam ih gradio i kroz planine. Za
vlakove.
Ostala je bez rijei. Nikad u ivotu nije upoznala nekoga tko se bavio neim tako
konstruktivnim.
A za razonodu prkam po strojevima, dometne on. Volim se igrati metalom.
Zurila je u njegovo srebrnasto lice, primijetivi kako su mu rijei skliznule s usana kao

~ 72 ~

da su sasvim nevane. Takoer sam ih gradio i kroz planine. Tako male rijei za neto tako
vano. Dolo joj je da zaplae. Da se baci u snijeg i brizne u pla na hladnoi te zimske noi
pod nesmiljenim mjesecom.
Umjesto toga ree: Kako zanimljivo.
No on je zacijelo uo neto u njezinu glasu, ili joj je spazio neto na licu, jer ju je stao
promatrati dok je za to vrijeme konj podignuo glavu i naulio ui prema crnom rubu ume,
kao da je neto uo.
Rijedak je dar znati svirati glasovir kao to ga Vi svirate, tiho e Jens. Mladi ste, a
svirate svim srcem i duom.
Ona odvrati pogled.
Zacijelo ste mnogo radili, nastavi on, kako biste bili tako dobri.
To se ne moe nazvati radom. Barem ne pravim. Nije to kao gradnja tunela.
Valentina. Dodirnuo joj je ruku. Njegova je bila u rukavici a njezina pod krznenim
ogrtaem tako da se to nije moglo nazvati pravim dodirom, no ona ga je osjetila te se
okrenula prema njemu Valentina, to mislite, to ljudima prua vee zadovoljstvo? Tunel?
Ili glazba? to razgaljuje srce i nagoni ga na pjev? Beethoven ih Brunel?
Nasmijala se osjetivi nalet zahvalnosti prema tom buntovnom Vikingu koji ju je oteo i
odmaglio s njom usred niega kako bi promatrali zvijezde. Tko je Brunel?
Engleski inenjer. Isambard Kingdom Brunel.
Nain na koji je to rekao. Potovanje u njegovu glasu.
Je li dobar? upita ona.
Bio je jedan od velikana.
Ona kimne. Ljubomorna sam.
Znam.
Ponovo joj je okrznuo ruku dodirom koji teko da se mogao tako nazvati. ene nemaju
priliku, prizna on, biti korisne. No. Valentina, s vremenom e se i to promijeniti.
Ja nemam vremena, odvrati ona jarosno.
To ga je zateklo. Shvatila je to po tome kako mu se eljust naglo ukoila, no nije mogla
zaustaviti bujicu rijei. Kako biste se Vi osjeali da po cijeli dan morate pijuckati aj i
diviti se haljinama i nakitu? Vjerujte mi, mozak bi Vam se rastopio. elim uiniti neto...
vee. Nisam ja ruska lutka matrjoka, ne elim biti samo ukras. elim uprljati ruke i uposliti
mozak i...
Iz ume se zaorila nekakva buka, zvuk konja i kloparanje tekih kotaa dok se neto
silom probijalo izmeu stabala. Jens bez rijei prihvati uzde i vjeto kvrcne petama
potaknuvi pospanog konja na pokret. Saonice se sklonie s mjeseine i uronie duboko
meu sjene.

Teretna kola uspjela su se probiti kroz umu. Teko i nespretno tropotala su prema
snijegom zametenoj cesti poput krupne ivotinje s grbom na leima, upregnuta u dva

~ 73 ~

postarija troma konja to su soptala vukui ih prema mjeseini. Petorica mukaraca klipsala
su za kolima preko jaruga i grebena, ramenima gurajui stranju ogradu kola kad god bi
naili na prepreku. Valentini se uini da ve dugo hodaju.
Viking je pozorno promatrao tamne likove. Nije ga mogla vidjeti u mraku, no osjeala
je njegovu znatielju kao otar iljak. Dlanom joj je stisnuo nadlakticu, no nije joj trebao
nita rei. Ne mii se. ovjek na elu, onaj koji je vodio konje, nosio je puku. Izvikivao je
naredbe mukarcima iza sebe, no Valentina nije mogla razabrati rijei. Jens se prigne
sasvim uz nju tako da mu je osjeala dah na hladnom obrazu.
Otii e, proaptao je, im izguraju kola na cestu.
Ona kimne i usudi se odvratiti pogled s puke. Viking joj je bio toliko blizu da je
osjeala kako mu bilo brzo udara. Bio je tek tamna sjena, nevidljiv u crnoj umi, no ula je
kako die. Udah pa izdah. vrst kao stijena. To ju je umirilo.
Vjerojatno su lovci, promrmljao je.
Najvjerojatnije nisu, pomisli ona, ali ne ree nita.
Na putu kui, dometne on.
Mnogo mesa vuku.
On zaguna, kao da ga je udarila. Oboje su znali da u kolima nije meso losa. Vjetar se
okomio na teku nepromoivu ceradu privezanu povrh kola pomou uadi, a to god da je
lealo pod njom, izgledalo je glomazno. Konji su tekom mukom vukli teret uzbrdo do
ceste, a mukarci su ga gurali odostraga, dok je onaj na elu snano potezao ivotinju za
uzde. Valentinu je boljelo gledati takvo grubo postupanje s konjima, no uto tiinu rasparae
psovke.
Jens je primijetio prije nje.
Prevrnut e se, upozorio je.
Teret u kolima premjestio se. Jedan od konja pokuao se osloboditi zaprege topui
kopitima, no mukarci su snano prionuli na posao, gurajui i poteui dok na koncu nisu
sprijeili kola da se survaju niz padinu i odgurali ih uz stjenoviti obronak do ceste. Kola su
se zateturala te se smirila na snijegom zametenom tlu, a mukarci se naslonili na kotae dok
su im se prsa nadimala. U tom trenutku Jensovu je konju palo na pamet zanjitati u znak
pozdrava izmorenoj kljusadi. Jens skrati uzde i opsuje ispod glasa.
Valentina. Govorio je tiho, bez traga panike u glasu. Nita ne govori.
ovjek na elu teretnih kola krupnim se koracima uputio prema rubu ume traei izvor
zvuka, s pripravnom pukom u rukama.
Ovamo, doviknuo je Jens.
ovjek skrene u njihovu pravcu. ula je kako mu snijeg kripi pod nogama. Taj zvuk
kosio se s muklim udarcima njezina srca.
Prekrij lice kapuljaom, promrmlja Jens ne odvraajui pogled s mukarca.
Navukla je dabrovo krzno preko lica ostavivi tek maleni prorez. ula je kako metak
sjeda u zadnjak cijevi puke te stope to se primiu sve blie dok nisu zastale. Jens kriom
uvue ruku ispod krznenog ogrtaa i stisne joj dlan.

~ 74 ~

Dobrij veer, pozdravi on. Dobra veer, prijatelju. Dama i ja krenuli smo na mirnu
vonju saonicama. ime god se bavite, nas to ne zanima.
Na njezino iznenaenje, mukarac se zauzvrat glasno nasmije i raspoloeno pljesne
Jensova konja po stegnu. Valentina je pokuala udahnuti kroz onaj siuan prorez, no plua
su joj zaboravila kako se die.
Kupite se odavde, oputeno e ovjek. Vodi je natrag u Sankt Peterburg prije nego
to joj se smrzne to slatko dupence.
Jens izvue ruku ispod ogrtaa i pucne uzdama, natjeravi konja da poskoi naprijed
tako naglo da mu se mukarac morao hitro skloniti s puta.
Spokojnoj noi, dovikne. Laku no, drue.
Konj ubrza korak, jedva doekavi da krene, a Jens nastavi tjerati saonice preko snijega
u smjeru Sankt Peterburga.
Valentina promoli lice ispod kapuljae. Taj ovjek nije bio opasan.
Saonice se zatresoe ispod nje tako snano da se morala priviti uz njih.
Jens se nasmije. Drago mi je da tako misli.
Uto umom odjekne snaan prasak. Valentina isprva pomisli da se neto na saonicama
odlomilo, jedan od salinaca ili komad osovine. No Jens ljutito opsuje i oine konja uzdama
po leima ne bi li ga pourio. Jednom rukom zgrabi Valentinu za zatiljak.
Dolje! naredi.
Gurnuo ju je na pod saonica, potrbuke na prljavi pod. Ispljunula je puna usta blatnjave
vode i uto zaula drugi prasak. Nakon kojeg je uslijedio i trei. Tijelo joj je preduhitrilo um
te se sklupalo u loptu. Bili su to pucnji iz puke.
Jens konju nije dopustio da uspori puna tri kilometra.
Bocnuo ju je po ramenu. Sad je sigurno.
Valentina isprui udove te se vrati na sjedalo. Vrat ju je bolio i bilo ju je stid.
Bila sam... Zastane. emu pokuavati objasniti? Vidjela je kakve su uase ljudi
sposobni nanijeti jedan drugome. Puka? Bomba? Bilo je svejedno.
Uplaena? Jens frkne i pusti konja da uspori. Dakako, imala si i razloga. I ja sam se
prepao.
Valentina se zagleda u njega. Zaista?
Dakako. Meci iz puke ba i nisu bezazleni.
Osmjehnuo joj se i navukao svoj krzneni eir preko uiju. Osjeala je trnce u prstima
od adrenalina. Ili moda od hladnoe? inilo se da je saonice progutala no.
Onaj nas ovjek nije pokuavao ubiti, ree uvjereno. Meci su prohujali predaleko od
saonica.
Zbog ega je onda uope pucao?
Kako bi nas preplaio i otjerao, i pokazao to nas eka budemo li glupi i prijavimo
dogaaj policiji.
Hladnoa joj prome ruke, krenuvi ravno prema srcu. U grudima joj je i dalje
podrhtavalo.

~ 75 ~

Jesi li dobro?
Kimnula je, no bio je to trzav pokret. Nisam mrtva. Jo ne. Pritom se i nasmijala, no
zazvuala je tuno.
On najednom zaustavi saonice. Konj zastane na mjestu, no nezadovoljno zatope
prednjim kopitima. Moda je i njega uplaila puka. Jens nije nita rekao. Na pustoj, ledom
okovanoj cesti u mraku, daleko od ikoga osim vukova i umskih glodavaca, Viking je zagrli
i privije uza se. Samo ju je zagrlio, no im joj je obraz osjetio toplinu njegova tekog
kaputa, tijelo kao da joj se izvrnulo. Svi pogreni dijelovi bili su vani; oni ranjivi dijelovi,
tajni kutci. Tijelo joj je klonulo, drhtei kao prut. Isprekidano je udahnula, a kaput mu je
mirisao na muki svijet dima, konja, karata i irokih prostranstava. No takoer je osjetila i
miris njegovih tunela: mranih mjesta, uskih prolaza. Suvratak njegova kaputa mirisao je na
opeke. Stisnula je usne. Toliko joj je razuma ipak ostalo.
On dugo nije progovorio. Rukom joj je dodirivao kapuljau, privinuvi joj glavu i
milujui krzno kao da je kosa, te joj amorio rijei na jeziku koji nije razumjela. Kad se
naposljetku uspravila i sklonila mu ruku s glave, zagledao joj se u lice, a ono to je vidio
zacijelo mu je odagnalo brige jer joj se nasmijeio zelenim oima. Prihvatio je uzde i
zacvrkutao konju nagnavi ga u kas. Rekao je samo:
Oprosti mi, Valentina Ivanova. Nisam te smio dovesti ovamo.
Ona je nijeno odmahnula glavom, no usne je drala stisnutima. Bojala se da e inae iz
njih izai rijei nalik na komadie leda kojih su joj bila puna usta, rijei kojima bi priznala
da poznaje mukarca s pukom i lanim smijehom. Ve je prije gledala u te prodorne oi.
Bio je to Arkin. Voza njezina oca.

Svjetla Sankt Peterburga promicala su mimo njih dok su saonice klizile du nasipa i ispred
proelja palaa s antikim stupovima i zlatnim vodoskocima. Rijeka je nalikovala na
nespokojnu duu, crna i hirovita, vazda u pokretu.
to misli, to je bilo pod onom ceradom? upita Valentina.
Vjerojatno neka ukradena roba. Moda dijelovi kakva stroja. to god bilo, teko je.
Zbog ega bi netko ukrao dijelove stroja?
Ukradu ih iz jedne tvornice i prodaju drugoj. Iz vlastitog iskustva znam da nabavljanje
prave opreme zna biti dugotrajan postupak.
Kupuje li i ti od ljudi koji kradu?
Uputio joj je otar pogled iskosa. To misli?
Nemam ja pojma kako se vodi posao. Nije mi bila namjera...
Bi li ti?
to?
Bi li kupovala od onih koji kradu? Da se bavi takvim poslom.
Rekao je to lako i nehajno no osjetila je otrinu njegova uma i elju da otkrije to se
krije u njezinu. Ozbiljno je razmislila o pitanju koje joj je postavio. Bi li?

~ 76 ~

Da, odgovori iznenadivi samu sebe. Da, mislim da bih. Kad bih morala.
On se nasmijao onim svojim prekrasnim ratnikim smijehom od kojeg joj se koa
napinjala, a oi irile.
Dobro je, ree on. Onda emo se dobro slagati.
Zar nije znao da se ve dobro slau?

~ 77 ~

11

rativi se ispred Palae Anikov, stajali su jedno pokraj drugog na prilazu ispred
ulaznih vrata s trostrukim lukom. Tisuu svjetala bljetalo je kao drzak podsjetnik
na silno bogatstvo. Palaa je pripadala carici udovici, carevoj majci, koja je vrlo
vjeto vodila velianstven suparniki dvor s kojim se maloduni pokuaji njezine snahe
uope nisu mogli mjeriti. Uzvanici su se u taj kasni sat ve raskalaili dio njih penjao se
u koije i odlazio na druge zabave koje e trajati do pet ujutro. uli su se tropot kotaa i
zveckanje konjske orme. No je bila buna i zvijezde su se inile svjetovima daleko. Ni
Valentina ni Jens nisu se kanili vraati na zabavu.
Pratiteljica e Vas ekati, ree Jens.
Hoe.
Hoete li biti u nevolji?
Zbog naina na koji ju je pogledao poeljela je da se vrijeme zaustavi te da ostane s tim
visokim ovjekom u sivom kaputu koji joj je stajao toliko blizu da ga je mogla dotaknuti.
Skinula je kapuljau s lica.
Moja veeranja pratiteljica majina je prijateljica. Budui da je poela nova sezona na
dvoru, nadgleda nekolicinu nas. Pretpostavljam da e biti bijesna, no, uputi mu urotniki
smijeak, rei u da sam obogaivala znanje uei o zvijezdama. A osim toga, vjerojatno je
bila toliko zaokupljena vlastitom razonodom da nije ni primijetila da me nema.
Cijela je prostorija primijetila da Vas nema.
Ona teko proguta, elei rei pravu stvar, no ne znajui koju.
Spasibo, Jense. Hvala Vam to ste mi noas pokazali zvijezde.
On se osvrne preko ramena prema palai, kao da kani neto rei, no umjesto toga nakrivi
glavu. Bilo mi je zadovoljstvo.
Tako sluben? Najednom tako pristojan? Lice mu vie nije bilo isto ono koje je tako
pozorno zurilo u nju na rubu ume. Jesu li to dvorske zabave inile ljudima? Pretvarale ih u
neke druge osobe?
elim Vam sreu s Vaim tunelima, izusti ona ne znajui to bi drugo rekla.
Hvala Vam.
Mogu li Vam neto rei?
Dakako.
Stopala mu se nisu ni centimetar pomaknula, no osjetila je kako joj se polako primie. U

~ 78 ~

mislima. Umalo je dodirnuvi.

Ja se razumijem u tunele, ree, koliko i Vi u zvijezde.
On frkne dugim lijepim nosom.
Na to ona dometne: Moda ne znam kemiju i biologiju koje bih morala znati, no u
zvijezde se razumijem.
Htjela ga je nasmijati, no on je zurio u nju strogim ispitivakim pogledom. Zato biste,
zaboga, morali znati biologiju i kemiju?
Kanim postati bolniarka.
Nije se nasmijao. Bila mu je zahvalna na tome.
Prouavao joj je lice, no nije mogla odgonetnuti to se zbiva iza tih tajanstvenih zelenih
oiju. Primijetila je da teko die.
Moj prijatelj je lijenik, oprezno je izustio. Kae mi da bolniarke moraju biti
izdrljive jer rade s krvlju i bave se ozljedama. I morate biti marljivi.
Marljiva jesam.
Nasmijao se polako, izvinuvi jedan kut usana vie od drugoga. To Vam vjerujem.
Neu se onesvijestiti kad ugledam krv. I znam biti izdrljiva.
Moda ete na tome morati poraditi.
Vjerujte. Mogu ja to.
Nije joj proturjeio. Uzdignuvi bradu, okrenula se i pourila prema velebnim ulaznim
vratima.
Valentina!
Ona se okrene. I dalje je stajao na istom mjestu, poput jarbola vikinkog jedrenjaka,
visok i uspravan. Noni zrak vrtloio mu se oko nogu. Stajala je licem prema vjetru.
Smijem li Vas posjetiti? upita on.
Nije se ni potrudila natjerati ga da eka, kao da toboe razmatra njegovo pitanje.
Smijete.
Uivao sam u dananjoj veeri.
ak i u pucnjevima iz puke?
Pogotovo u pucnjevima iz puke.
Znala je tono to time misli.

Vatra u golemim eravnicima pred Palaom Anikov plamtjela je bojei tamu u jarko
naranasto. Stotine koijaa s bradama krutima od leda cijelu su no grijali ruke na
dobrodolom aru, nevoljko odmiui od njega tek kad bi ih uzvanici na odlasku pozvali
natrag u koije.
Arkin je promatrao krznene kapute i tijare kako silaze niza stube palae. Tako skupe,
tako razmetljive, tako nitavne. Leptiri koje je valjalo zgaziti. A to je sa enama poput
Sergejevljeve supruge? U poodmakloj trudnoi, a i dalje crni za crkavicu od koje su jedva
preivljavali. Zar ovi leptiri nemaju savjesti? No veeras ga nisu zanimale ene, nego

~ 79 ~

mukarci. Pogotovo jedan mukarac. Premijer Stoljipin.

Arkin se preodjenuo u vozaku odoru, premda ministar Ivanov veeras nije bio na plesu.
Zahvaljujui odori bio je neprimjetan meu ostalim vozaima i koijaima, tek nona sjena
s debelog plavog leda na Nevi.
Bio je na iglama zbog dogaaja koji se ranije te veeri zbio u umi. Je li to bio
predznak? Da je ovo no kada e sve poi po zlu? To je bio prvi put da su uhvaeni kako
prevoze oruje, i morao se obuzdati. Otvoreni prostori u njemu su uvijek budili nemir. Hitro
ispaljen metak, dva tijela u snijegu to bi zajamilo utnju, no policija bi neminovno
krenula njukati i otkrila tragove kola meu stablima. Ne, nekoliko hitaca iznad glave
razmaene mezimice u trojki, to je bilo dovoljno. No ipak. Stisnuo je zube i podsjetio se da
ne vjeruje u predznake.
Meu koijaima okupljenima oko eravnika pronio se amor te se Arkin smjesta
prihvatio posla. Tiho se pribliio palai. Netko vaan odlazio je sa zabave, netko zbog koga
su se umorni koijai uskomeali usred gutljaja votke i okrenuli se kako bi ga vidjeli. Visoki
lik premijera Pjotra Stoljipina silazio je niza stube s jo troje ljudi: dvojicom mladia u
svijetlim odorama i zgodnom djevojkom gotovo bijele kose i irokog osmijeha na usana.
Njih su troje Arkinu bili nevani. Vidio je jedino Stoljipina.
Arkin posegne za vreom koja mu je visjela o pojasu ispod livreje. Ovo je politika
stvar, rekao je sam sebi. Politika. Taj ovjek si je strah meu ruskim narodom. ezdeset
tisua. ezdeset tisua. Toliko politikih zatvorenika dao je pogubiti ili osudio na prisilni
rad tijekom prve tri godine slube. Jo tisuama seljaka sudilo se na terenu kad je Stoljipin
objavio proglas da sve poljoprivredne zadruge moraju biti ukinute. Stotine novina i
sindikata prisilno je zatvoreno jer se njihovi ciljevi nisu podudarali sa Stoljipinovima.
Borim se protiv revolucije.
Premijerove rijei urezale su mu se mozak. Koliko god tvrdio da se zalae za reformu i
koliko god lai izrekao, Stoljipin je vjerovao da je napredak mogu samo putem estoke
represije. Arkin je oko sebe vidio posljedice svega toga, uo vriskove usred noi. gledao
kako se ljudima slamaju srca, osjetio ujed bia na leima radnika. Veeranje djelo bit e
usluga Rusiji. A ako i sam pogine...
Slegnuo je ramenima stojei u tiini u sjeni automobila. Jednu je ruku uvukao u vreu i
zapalio fitilj. Srce mu je istog trena umalo iskoilo iz grudi, znajui da ima dvije minute.
Stotinu dvadeset sekunda. Ne vie.
Ovo je politika stvar.
No u glavi mu iskrsne slika oca, ponosnog zemljoradnika snanoga prsnog koa, kako se
svaa i prkosi ovjeku krupnom poput medvjeda koji je doao u ruralnu pokrajinu odrati
govor na seoskom sastanku. Taj visoki mukarac bio je Stoljipin. Nakon te slike uslijedio je
prizor grimiznih pruga to se cijede niz oderanu kou u zemlju, prstiju njegova oca zgrenih
od bola, lea to se povijaju pod svakim zamahom korbaa. Stid kojemu je, ne on, nego otac
mu bio izloen nikad nee zaboraviti.
Ovo nije osobna stvar, nego politika.

~ 80 ~

Svi su znali da premijer Stoljipin neprestano nosi zatitno odijelo i da je uvijek okruen
zatitarima, jer ovo nee biti prvi put da mu netko pokuava oduzeti ivot. Arkin je vidio
kako se poput ohara okupljaju oko pristigle koije ija su dva konja teko disala na
studenom zraku. Arkin je oekivao automobil, no bilo je svejedno. Mladi su se popeli u
koiju dok su se ostali automobili i koije motale uokolo, a vozai i lakaji se nagurivali
borei se za prostor.
Stotinu dvadeset sekunda.
Svjetla s palae bacala su duge sjene, izobliujui obris koije dok joj se Arkin polako
primicao. Premijer se uzverao u unutranjost koije grohotom se smijui.
Stotinu sekunda.
Vrea mu je itala u ruci i osjeao se miris nagorjelih vlakana dok je fitilj dogorijevao.
Nakon to se Stoljipin smjestio na sigurno u dvopreg, zatitari su se opustili i krenuli prema
njezinoj prednjoj strani. Arkin se douljao do stranjeg dijela koije zaklonjen dubokom
sjenom, bacio vreu pod koiju i brzim se korakom udaljio.
Sedamdeset pet sekunda.
U glavi je odbrojavao svaki otkucaj sata.
Hej, ti!
Neka ruka dohvatila ga je za rame i srce mu je stalo. Preznojio se i grlo mu se stegnulo.
Okrenuvi se ugledao je divovskog uvara kako se nadvija nad njega.
to hoe? odsjee Arkin, iznenaen mirnoom vlastita glasa. U urbi sam. Moj
ministar naredio mi je da mu odem po automobil.
ovjek primijeti Arkinovu livreju. Kako se zove?
Grigorjev.
E pa, Grigorjeve, kai svojemu ministru da prieka dok...
Arkin ga vie nije sluao. Stoljipin je izlazio iz koije. Neto je preko ramena doviknuo
drutvu koje je ostavio u njoj.
Priekajte ovdje, doviknuo je premijer, moram podsjetiti nadvojvodu Michaela da
sutra jaemo zajedno.
Arkin je svaki pokret promatrao kao da je stotinu puta usporen. Ulatena cipela to se
sputa na crveni tepih koji je vodio u palau, ruka u rukavici to se otvara i zatvara poput
usta koja govore, podizanje ramena i okret brade dok se Stoljipin urno udaljavao.
ezdeset sekunda?
O, Boe, zaboravio je dokle je izbrojio.
Pokuao se istrgnuti iz uvareva stiska, no ovaj nije poputao. Hitro je pokazao prema
dvama konjima upregnutima u koiju, koja su zabacivala crne glave i uznemireno toptala po
tlu. Da ne osjeaju miris fitilja to dogorijeva?
Morat e pomoi umiriti one ivotinje, ili e premijerova koija krenuti bez njega. A
to mu se nee svidjeti.
Straar je smjesta izgubio zanimanje za Arkina i uputio se prema koiji. Drugi su konji
njitali, nastojei se vratiti u tamu. Arkin baci pogled prema sjenovitom prostoru ispod

~ 81 ~

koije, no ondje se nita nije vidjelo.

Trideset sekunda? Ili manje?
Okrenuo se i stao trati, brojei u glavi. Trideset koraka. Hoe li to biti dovoljno?
Udahnuo je ledeni zrak u plua, psujui dok je preskakao rubove plonika i izbjegavao
kotae, te proklinjui Stoljipina i straara.
Proklinjui takvu sreu.
Bacio se iza velianstvenog Rolls Roycea tono u trenutku kad je u glavi izbrojio do
stotinu dvadeset. Dvije je sekunde uao ondje dok mu je srce nabijalo unutar rebara, ne
razmiljajui, rastrojenih ivaca.
Eksplozija silovito odjekne kroz no. Jarki prasak proparao je tamu, a snaga udara
zaljuljala je Rolls Royce, smrskavi mu stakla i svinuvi vrstu metalnu oplatu. Arkinu je
bolno bubnjalo u uima. Staklo ga je zasulo poput ledenih bodea s nonog neba. Prisilio se
udahnuti zrak u prazna plua i natjerao noge da se usprave, no spazivi prizor iza sebe,
dolo mu je da samo nastavi trati.
Mjesto na kojemu je maloprije stajala koija ispunjavali su vriska, tijela i krv. Niz ulicu
se slijevao grimizan potok krvi, dok je miris elatinskog dinamita i straha lebdio u nonom
zraku, otriji od ledenih iljaka. Neke su prilike leale na tlu, dok su se drugi razbjeali od
panike. Arkin osjeti muninu. Ravno pred njim leala su dva krasna konja to su vukla
Stoljipinovu koiju. Jedan je oito bio mrtav, lea izvijenih pod nemoguim kutom, dok je
drugi ostao bez obje stranje noge, no bio je jo uvijek iv te je divlje njitao. Mukarci u
odorama trali su uokolo maui pitoljima u rukama, hvatajui sve one koji su jo bili na
nogama. Arkin se poeli stopiti s tamom i pobjei to dalje od koije, to dalje od monog
ovjeka koji je stajao poput demona eljnog osvete na vrhu stuba palae, urlajui od bijesa
u noni zrak. Premijer Pjotr Stoljipin. Ostao je iv.
Arkin ga je prokleo. Ne marei za opasnost kojoj se izvrgava, izvadio je pitolj ispod
jakne, hitro priao konju i prosvirao mu glavu metkom. Dok je ugibala, ivotinja je od
iznenaenja rairila smee oi i mlatarala prednjim nogama. Niz Arkinove obraze slijevale
su se suze.

injenica da je podbacio sjela mu je na um poput hladnog sivog pepela.

Svaka ast.
Te rijei nisu nita znaile. Arkin odmahne glavom.
Ne.
Viktore, car e ubudue paljivije postupati. Prestraio si njega i njegovu vladu. Nee
vie olako odbijati nae zahtjeve za...
Oe Morozov, ne razmiljate ispravno. Stoljipin je jo uvijek iv.
Znam. Sveenik poloi dlan na Arkinovo rame, pokuavajui mu proniknuti u duu
svojim strpljivim pogledom. Ne libi se radovati to si zadao udarac u korist novoga svijeta
koji gradimo. I ti i ja znamo da nam najprije valja sruiti stari.

~ 82 ~

Stoljipin e se osvetiti. Arkinove oi potamnie. Jo e ljudi poginuti.

To je cijena koju moramo platiti.
Kaite mi, oe, kako mislite da Va Bog na to gleda? Kako usklaujete vjerniku
savjest s podmetanjem bombi? Kakvu izliku smiljate svake noi dok se molite?
Sveenik podigne iskrzano izrezbareno raspelo to mu je visjelo oko vrata i poloi na
njega usne, a potom se prigne blie Arkinovu elu. Usne su mu bile hladne i Arkin i ne
htijui osjeti kako mu neka mirnoa prodire kroz kosti lubanje do zaarenog kolopleta
ivaca ispod nje.
Rat to ga vodimo pravedan je rat, odluno e Morozov. U to nikad ne sumnjaj. To je
Boji sveti boj za due njegova ruskog naroda. Nou On je na Stup od Ognja, a danju Stup
od Oblaka. Mi nosimo Njegov pravedniki oklop.
Viktor Arkin okrene mu lea. Oe, doi e nas traiti. Pokae uokolo po podrumskoj
prostoriji. Trebali biste smjesta otii.
Vratit u se u svoje selo. Nije daleko od grada pa se mogu brzo vratiti u sluaju
potrebe. A ti?
Drat u se svog ministra. Bit e ljutit nakon ovog napada na premijera, a kad je ljutit,
onda je i nepaljiv. Za njega sam nitko i nita, smea odora ispod koje nema niega, stoga u
automobilu naglas govori stvari za koje bi bilo bolje da ostanu u njegovoj glavi.
Kao to rekoh, Viktore, Bog je na naoj strani.
Arkin uzme kapu sa stola i krene prema vratima. Svjesni ste da emo ih na kraju sve
morati ubiti, tiho ree. ak i ene i djecu.
Smrt je tek poetak, gledaj na to tako. Za njih je to poetak vjenoga ivota, a za one
koji ga odlue graditi ovdje, bit e to poetak pravednoga i asnoga novog svijeta. Raj na
zemlji.
Arkinu u mislima iskrsne slika krupnih tamnosmeih oiju i punih mekanih usana. Uini
to god mora, Arkine, bila mu je rekla onomad u automobilu kad su im se demonstranti
pribliavali u Morskoj. Mirna poput make to se suna. Njezina je plavokosa sestrica
sjedila pokraj nje na modrom sjedalu, oiju krupnih kao u djeteta u trgovini slatkia.
Sve. Sve ih ubiti. Doi e i taj dan. Ruka mu je drhtala dok je hvatao kvaku.

~ 83 ~

12

odnik s visokim stropovima na gornjem katu bio je hladan. Vjetar je hujao po

potkrovlju pokuavajui se probiti ispod crepova na krovu. Valentina je ula
njegov tropot i jeku, mahnito zavijanje koje kao da je dopiralo iz ume. Onda
emo se dobro slagati, bio je rekao. Nasmijala se. Sjetila se njegovih prstiju kako dre uzde
i mirisa njegova kaputa. Njegove ruke na svom zatiljku. Smijem li Vas posjetiti?
Ispod Katjinih vrata nije dopiralo nikakvo svjetlo, no unato tomu otvorila ih je i
kliznula unutra. U mraku je neujno izula plesne cipele, podignula kraj pokrivaa i zavukla
se u topao krevet.
Katja, promrmljala je. Obavila je ruku oko nepomine figure i privila se uz sestru,
ispreplevi noge s njezinima i oslonivi joj obraz na rame. Leala je tako nekoliko minuta
dok joj nosnice nisu osjetile nekakav miris meu plahtama, slatkast, metalan miris koji je i
predobro poznavala. Hitro se uspravila.
Katja.
Nikakva odgovora. Uto je osjetila neto mokro to joj se cijedilo niz ruku.
Katja!
Izvila se i izbezumljeno napipala prekida svjetiljke na nonom ormariu. Dlan joj je
bio jarko crven.
Ne! Katja!
Sestra joj je mirno leala na leima. Iz drugog su joj zapea strale dugake kare
poput noa u maslacu. Plahte su bile crvene, natopljene grimizom, a sva ta krv potekla je iz
male rane nepravilna ruba. Valentina skoi iz kreveta, dohvati pojas Katjina kunog ogrtaa
sa stolca i vrsto ga svee oko beivotne ruke tik iznad lakta. Krvarenje se usporilo.
Zavezala je vrst vor. Krvarenje je oslabjelo i svelo se na tanak mlaz. Katjino lice bilo je
blijedo i beivotno poput jastuka, a svijetle kovre jedini njezin dio u kojemu je bilo ivotne
iskre. Oi su joj bile sklopljene.
Katja. Valentina je privije u naruje razdrta bolju. Zato?
Srce u grudima boljelo ju je dok je prislanjala usne uz sestrin hladan obraz. A onda je
otrala po bolniarku Sonju.

Valentina je ekala na dnu stubita promatrajui prve trake zore kako se kriom probijaju

~ 84 ~

ispod kapaka na prozorima. Toka ruiaste suneve svjetlosti pojavila se na arenom

mramornom podu. Promatrala ju je kako raste, a kad je dosegnula veliinu i oblik djeteta,
zaula je korake to silaze niza stube. Bili su spori i teki, kao da je svaki od olova.
Doktore Beloj. Podignula je pogled prema irokom licu s bujnim brkovima i uredno
podianom bradicom. Kako je?
Lijenik je nastavio klipsati niza stube. aket mu je mirisao na laudanum, a dva prsta
lijeve ruke bila su mu puna mrlja od nikotina, no bio je jedan od najvrsnijih lijenika u
Sankt Peterburgu, a jednako tako i najskuplji. Poloio je ruku Valentini na rame kao da e
tako priklijetiti njezino nestrpljenje.
iva je. Majka ti je sada s njom.
Valentina tiho dahne.
Sestra e ti se oporaviti od ovog... ispada. Neka joj Bog oprosti. Odmahnuo je glavom
i utipnuo se palcem i kaiprstom za hrbat nosa kao da ga ondje neto boli.
Nee umrijeti?
Ne, ne boj se, nee. Zahvaljujui tebi. Ti si joj spasila ivot.
Nee umrijeti.
Neko e vrijeme biti slaba jer je izgubila mnogo krvi. A ti bi se trebala otii presvui.
Haljina ti je natopljena njome.
Ponovo ju je potapao po ramenu kao da je kakva plaha ivotinjica te tekim koracima
nastavio niz hodnik. Valentina je ostala piljei gore prema stubitu. Kad mu je lakaj otvorio
vrata, lijenik se osvrne i pokretom ruke prizove je k sebi.
Valentina, doi.
Ona ga poslua, nevoljko se udaljivi od stuba.
Kai mi, mlada damo, kako si znala kako i gdje podvezati zavoj?
itam o takvim stvarima.
E pa, tvoji roditelji mogu na koljenima zahvaljivati Bogu to si sino ula u sestrinu
sobu. Do jutra bi ve bila hladna kao kamen prije nego to bi je itko pronaao.
Valentina podigne pogled prema odmoritu na gornjem katu. Prsti joj nisu mogli
mirovati.
Izvrsno si zaustavila krvarenje. in dostojan prave bolniarke, draga moja.
Njegove su joj rijei privukle pozornost. Doktore Beloj, to bi mi valjalo uiniti kako
bih postala prava bolniarka?
Za Boga miloga, djevojko, ne budi smijena.
Biste li me predstavili u jednoj od bolnica, kako bih mogla pohaati obuku?
Valentina, ovo nije trenutak za zbijanje ala.
Ne alim se.
On glasno uzdahne i ponovo se utipne za nos. Ne dolazi u obzir. Tvoji su roditelji
raaloeni i imaju dovoljno briga, ne treba im ih pridodavati. Pokua je jo jedanput
potapati, no ona uzmakne. To je tek luckasti hir koji ti je pao na pamet zbog ove,
mahnuo je rukom hvatajui se za slamke, ove pogreke koju je tvoja sestra uinila.

~ 85 ~

Neete mi pomoi?
Nipoto. Umjesto da predlae takve besmislice, radije odi utjeiti svoju sirotu majku.
Bolniarski zanat nije za nekoga poput tebe.
Zato ne?
Ne budi blesava, djevojko. Zna ti dobro zato ne.
Navukao je kaput, negodujui slegnuo ramenima i izaao iz kue. Ne proizvodei
gotovo nikakav zvuk, Valentina je bosih stopala potrala uza stube.

Valentina odloi knjigu.

Mislim da bismo se trebale okaniti nevolja gospodina Rochestera i umjesto toga
razgovarati o tebi.
Sjedila je na rubu Katjina kreveta naglas joj itajui Jane Eyre. To joj je bio jedan od
omiljenih romana, toliko prepun ptije simbolike da joj se na svakoj stranici inilo da vidi
Katju kako lepra ranjenih krila i svijetlih, oajnih oiju.
Katja ju je pogledala s nijemim prkosom od kojeg su joj se obrazi blago zarumenjeli.
Nemojmo, ree.
Morat e mi rei, mila sestrice.
Ve jesam.
Ne, mislim, zbilja mi rei.
Ono to sam ti rekla istina je. Bila sam umorna. Bilo mi je dosta. Prekrila je oi
dlanom, branei se od svijeta. Dosta svega.
Valentina joj njeno odmakne ruku. Dosta mene?
Plave oi zamaglie se od suza. To nije poteno.
Ono to si uinila nije bilo poteno.
Znam.
Valentina se premjesti blie Katji, obgrlivi joj mrava ramena. Pogladi joj ruku
omotanu zavojima.
Priaj mi o balu, ree Katja.
Bilo je dosadno. Previe utogljenih vojnih lica. Previe testosterona.
to je to?
Ono to mukarci upotrebljavaju umjesto parfema.
Katja se zahihoe. Ti toliko toga zna.
Ne znam, samo sam listala neke medicinske knjige. Okrene glavu i stavi prst Katji
pod bradu, nagnuvi je kako bi je pogledala u oi. Katja, jesi li zbog toga uinila ono?
Zbog bala?
Katja obori pogled, no Valentina nastavi ekati u tiini.
Znala sam da e ondje pronai mua, naposljetku proape Katja. Tomu takvi
plesovi i slue.
Gluposti, ludice. Bilo je jezivo dosadno. Zna da sam otila samo zato to me je mama

~ 86 ~

prisilila na to. Zagrli sestru objema rukama i privue je k sebi, osjeajui miris masti od
eukaliptusa to joj ju je bolniarka Sonja utrljala u kou. Poljubi joj kosu.
Neu te napustiti, obea.
Znai, nisi upoznala supruga?
Ne, naravno da ne. Samo sam malo plesala. Pila liker od limete i gledala zvijezde.
Zvijezde?
Da.
Jesi li upoznala ikoga posebnog?
Valentina se sjeti dva duboka zelena oka koja pomno prouavaju njezine oi. I dva
beutna siva iza cijevi puke.
Ne, osmjehne se. Nikoga posebno zanimljivog.

Valentina se s majkom uputila u knjiaru. Nebo je bilo bremenito snijegom, a oblaci su

nalegli na Sankt Peterburg poput olovnih utega to prijete da e zdrobiti grad. U automobilu
Valentina nije mogla odvojiti pogled od vozaeva zatiljka. Htjela ga je izlupati akama po
ukoenim ramenima vozake odore i rei: Prestraio si me. Prestraio si me toliko da sam
se ponijela poput budale u onim saonicama. Pred onim zelenim oima. Htjela je rei: Kai
mi to je bilo pod onom ceradom.
No umjesto toga, kad joj je ljubazno otvorio vrata automobila, pogledala ga je ravno u
lice i rekla: Veeras nee biti mjeseine. Za razliku od sino.
Vidjela je kako mu prodorne oi gube otrinu. Zbunjeno je zatreptao.
Nema vie nita za rei o mojem slatkom dupetu. Bez puke vie nisi tako jak?
Ostavila ga je da stoji pokraj automobila i s majkom ula u toplu knjiaru na Morskaji.
Pustit e ga da eka. Proklet bio, pustit e ga da eka dok mu se stopala ne smrznu u jarku
uz plonik.

Imate li odjeljak o inenjerstvu?

Govorila je tiho kako je majka na drugom kraju knjiare ne bi ula. Knjiar je morao
izviti vrat kako bi je razumio.
Imamo, gospoice. Pokazat u Vam gdje...
Ne, samo mi kaite. Pronai u sama.
Pokazao joj je gdje da trai te se hitro uputila prema polici. Pregledala je naslove, no u
ponudi ih nije bilo mnogo: knjiga o gradnji mostova, nekoliko o rudarstvu i jedna o gradnji
Kremlja u Moskvi. Nita o tunelima.
Odaberi. Brzo.
Knjiga o automobilima. Volio je motore, rekao je da se voli igrati metalom. Prst joj je
leao na konatom hrptu spremajui se izvui ga s police, kadli joj pogled padne na ime
napisano na knjizi ispod. Isambard Kingdom Brunel. Zgrabila ju je s police, pourila prema

~ 87 ~

blagajni i platila. Prodava ju je omotao u smei papir.

to je to? Glas njezine majke bio je znatieljan.
Brunelova biografija.
A tko je taj Brunel, Valentina?
Jedan Englez, mama, ree nehajno. Gle, kupila sam i Katji knjigu. Podigne svezak
pjesama Charlesa Baudelairea.
Hoe li joj se to svidjeti? upita majka sumnjiavo.
Hoe.
Dobra si prema njoj. Elizaveta Ivanova njeno se nasmijei. elim da zna da smo ti
otac i ja duboko zahvalni na onome to si uinila, to si joj spasila ivot. Sretna je to te
ima. Oi joj se naas ovlaie i ona dotakne kerinu ruku, onu u kojoj je bila knjiga za
Katju. A isto tako i mi, draga moja. Kao da se postidjela to je pokazala osjeaje, dometne
neto slubenije: Uzgred, Valentina, zaboravih ti spomenuti. Zapovjednik ernov iz
husarske garde - vjerujem da si s njim razgovarala na balu - jutros je ostavio svoju
posjetnicu. Doi e te posjetiti sutra poslijepodne.

Vozei ih kui, Arkin je oslukivao tiinu u automobilu. Neto se zbilo u knjiari

prkosna iskra u djevojinim oima ieznula je. Veeras nee biti mjeseine. Njezine su ga
rijei kopkale. No nije mogla znati za sino. Dovraga, nije mogla.
Trebao je razgovarati sa Sergejevom, no nakon bombakog napada morao se primiriti.
Mir. Zatrubio je konjskoj zaprezi to mu je preprijeila put jer je samo bukom uspijevao
odagnati druge zvukove iz glave. Mir je bio neto ega se tek nejasno sjeao. Mir je sada
bila puka rije. Raj na zemlji imao je visoku cijenu koju je bio voljan platiti no noi su
bile teke. Um mu je bio sve samo ne miran.
Iza njegovih lea majka je prekidala teku tiinu. Pokazala je prema novom krojakom
salonu i obeala keri da e joj dogovoriti probe, predlaui haljine razliitih stilova. Dok je
sluao, Arkin je shvatio da mu se svia boja glasa gospoe Ivanove. Bio je vedriji od ostatka
nje. Sluajui samo njezin glas, mogao ju je zamisliti bez opreznog izraza to joj je vazda
bio u oima. Nije vjerovala ni ljudima ni ivotu. U tome nema niega loeg. Znao je tono
kako se osjea.
Usporio je na krianju na Aveniji Nevski i zauo ker kako bez ikakva ustezanja govori:
Mama, zabrinuta sam za tatu. Ovaj bombaki napad na premijera Stoljipina mogao bi biti
poetak plana napada na sve careve ministre. Mogli bi se opet okomiti na tatu.
Valentina, takve stvari moramo prepustiti tvojemu ocu. Ne mijeaj se. To mu nije
drago. On je taj koji donosi takve odluke, a ne mi.
Plae li tebe, mama, ti revolucionari?
Naravno da ne. Oni su neorganizirana rulja. A osim toga, ne zaboravi da nas titi
vojska.
Ljudi poput zapovjednika ernova?

~ 88 ~

Upravo tako. Uslijedila je duga neugodna tiina prije nego to je Elizaveta Ivanova
dometnula: Molim te, nemoj izazivati neprilike oko njegova posjeta, Valentina.
Arkin ih je mogao zamisliti kako sjede iza njega, uvjerene da ih njihov zapovjednik
ernov moe zatititi.

Arkin se probudio sav u vodi. Netko je vikao, galamio mu na uho. Posteljina mu se saplela
oko nogu te se stao ritati ne bi li ih oslobodio, no nije uspijevao. U mrklome mraku na licu
mu se nakupila pauina, niti nalik na uarene ice to su mu prile kou. I dalje ta vika.
Hoe li taj gad ikad prestati? Boljela ga je glava, a srce mu se tako snano uzlupalo da mu
se eludac najednom podignuo te je povratio po plahtama.
Uto zauje drugaiju vrstu lupanja. akom po zidu.
Zaepi, dovraga! Popkovljev glas.
Arkin je prekasno zaepio usta dlanom, a jeziva je vika prestala. Dopirala je iz vlastita
mu grla. Uspravio se u tami i izvukavi noge iz plahta spustio ih na pod. Dodir hladnih
podnih dasaka na bosim stopalima dozvao ga je svijesti. Vratio se u svoj skueni sobiak
iznad konjunica i obrisao znoj s ela.
Kakav to ovjek ima none more o konjima koje je ubio? A to je s ljudima koje je
posmicao? San mu se svake noi vraao, ivi prizori crnog konja raznesenih stranjih nogu,
koji se izvijao pokuavajui krupne ute zube zariti u preostale dijelove krvavih lea u elji
da njima iupa bol. Bolni jauci to paraju no.
A to je s ljudima? to je s njihovim jaucima?
Dragi Boe, u kakva se to ovjeka pretvarao? Strgnuo je znojem natopljenu potkoulju
sa sebe i stajao drhtei. Tama mu je godila. Svialo mu se kako zamrauje sve ostalo. Samo
je budunost bila svijetla.

~ 89 ~

13

rofiin sin bio je neustraiv, Jens to nije mogao porei. Preskakao e svaku prepreku
koju bi mu Jens postavio. Nije bio priljivo dijete, no budui da je dane provodio
zatoen sa suhonjavim kunim uiteljem, tko bi ga i krivio to je rijei drao
zakljuane u glavi? Vani na otvorenom isputao je glasne poklike djetinjeg veselja kad bi
njegov zdepasti poni najednom jurnuo dok bi mu djeakove pete bubnjale po krupnim
stegnima. Traak sunca bljesnuo bi kroz drvee, opisujui lukove svjetla iznad umskih
staza.
Alekseju, doviknuo mu je Jens preko ramena, hajdemo dolje do potoka.
Smijem li ga preskoiti? odvrati djeak.
Proli si put pao s konja.
Nije me boljelo.
Majka mu se poalila kako je njezinu sinu rame bilo modro puna dva tjedna te im je
zabranila da opet preskau potok dok malo ne poraste.
Nacerio se Jensu. Neu pasti.
Obeava?
Obeavam.
Pete dolje, deko.
Probili su se kroz ipraje do mjesta gdje je potok izdubio korito kroz crnu zemlju.
Djeakovi obrazi bili su rumeni. Jens je gledao kako malim dlanovima stie uzde, podbovi
konja koji se spremio na skok, no uto Aleksej u posljednji as snano povue uzde, prisilivi
konja da se naglo zaustavi. Djeakov sitan lik iskoi iz sedla i baci se na koljena u mrzlu
vodu.
Izai, naredi mu Jens.
No djeak je u naruju drao psa. Ili tonije, pseu glavu. Krupno smee tijelo lealo je
pod vodom, no Aleksej mu je podignuo glavu iznad leda kako bi mogao disati. Gladio mu je
mokru njuku, uklanjajui mu travke iz oiju.
Pusti ga, Alekseju. Mrtav je.
Neu.
Izai iz vode. Smrznut e se na mrtvo ime.
Neu.
Aleksej mu nikad prije nije proturjeio. Jens skoi iz sedla i izvue uginulu ivotinju iz

~ 90 ~

vode. Bio je to krupan lovaki pas otre crne dlake i zdravih bijelih zubiju. Leao mu je
beivotno u rukama, natapajui mu odjeu, te ga Jens iznese na kopno dok ga je Aleksej i
dalje drao za uho iz kojeg se cijedila voda.
elim ga odnijeti kui, ree Aleksej.
Zato?
Djeak privine pseu glavu na prsa. Da ja umrem u rijeci, elio bih da me netko
pokopa.
Jens mu na to nije mogao prigovoriti. Privezao je psa za ponijeva lea te podignuo
Alekseja na Junaka, popevi se iza njega. Promrznulog je djeaka umotao u svoj kaput i
brzo odjahao.
Ujae Jense, jesi li ti ikad imao psa?
Jesam. Kad sam bio djeak, imao sam snanog psa za vuu saonica. Bio je sran i imao
je snane zube. Zadao mi je nekoliko oiljaka po kojima ga dan-danas pamtim. Svaki djeak
trebao bi imati psa.
Malena glava kimne, a potom se okrene i pogleda ga eznutljivim oima.
Jens uzdahne. Razgovarat u s tvojom majkom.

~ 91 ~

14

ens je posjetio Valentinu kao to je i obeao. Stajao je na pragu i osjeao se nezgrapno

poput mladog tikvana s polja sa slamom u kosi. Dolo mu je da se sam sebi nasmije.
Ugoivao je i izvodio najotmjenije dame iz kreme sanktpeterburkog drutva i ne
trepnuvi okom, osim kako bi oijukao s njima. A ova krhka mladica znala ga je samim
okretom glave i trenutak duim pogledom barunastih smeih oiju nagnati na to da se
osjea kao da su mu stopala prevelika i ramena preiroka. U njezinim pokretima bilo je
glazbe zbog koje su se druge ene doimale nespretnima ak se i na saonicama uspravila s
prljavog poda i smjestila na sjedalo pokraj njega lako poput daka ljetnog povjetarca s
Neve.
Vrata je otvorio lakaj u livreji koji ga je uveo u predvorje. Vrlo dojmljivo. Jens se
osvrnuo oko sebe spazivi pozlaeni luster i mramorne kipove u niama du zidova. Rusi su
se voljeli razmetati bogatstvom kao to se pauni epire arenim repovima.
Gospoica Valentina trenutano je zauzeta. U modrom je salonu.
Lakaj je bio ilav ovjek uska lica i neobino velikih dlanova. Jens mu prui svoju
posjetnicu.
Molim Vas, obavijestite je da sam stigao.
Lakaj iezne. Trenutano je zauzeta. Moda s prijateljicom iz kole? Sanktpeterburke
su dame tijekom jutra obiavale u koijama obilaziti jedna drugu dijelei posjetnice, a
poslijepodne navraati jedna kod druge na aj, nakon ega bi uslijedili raznorazni drutveni
dogaaji i zabave u veernjim satima. ene su se znale presvlaiti i est ili osam puta na
dan. Jens se sjetio rijei koje je Valentina izgovorila na mjeseini: elim... vie. Nije ju
mogao kriviti. Ali postati bolniarka? To je pak bilo neto sasvim drugo.
Gospoica Valentina sada e Vas primiti.
Uao je u modri salon. Vjerojatno je bio namjeten u modroj boji, no on to nije
primijetio vidio je samo Valentinu. Sjedila je na sofi od brokata dok su joj ruke mirno
poivale u krilu, uspravnih, ak i preuspravnih lea. Imao je osjeaj da joj je zbog neega
nelagodno. Moda zbog njegova nenajavljenog posjeta? No osmjehnula mu se, ustala i
pruila mu ruku.
Vrlo ljubazno od Vas to ste mi doli u posjet.
Drala se slubeno, kao da mu nikad nije leala privijena uz grudi na ledenoj cesti u
mraku.

~ 92 ~

Nadam se da ste dobro.

Jako dobro, hvala Vam, odvrati ona. Premda posljednjih nekoliko dana utim
studen.
Tamne je oi zadrala na njegovima trenutak due nego to je to bilo potrebno te je u
njima spazio zadirkujuu iskru prije nego to je spustila trepavice i okrenula se uz utanje
svile.
Dopustite da Vam predstavim zapovjednika ernova.
Tek je tada Jens primijetio da je u prostoriji jo netko. Svjetlokos zapovjednik husarske
garde, naoita iroka lica koje je odisalo samouvjerenou proisteklom iz iskustva ubijanja
ljudi. Jens je to i prije viao na vojnim licima, to uvjerenje u vlastitu nepobjedivost nakon
to su se borili u bitki i preivjeli. No toga dana mladi asnik nije zaudarao na krv i izgledao
je jako stasito u besprijekornoj odori i izmama visokog sjaja. Jens mu se uljudno naklonio,
pomislivi kako ne bi bilo loe da ga zaposli u jednom od svojih tunela. Da ga malo zaprlja.
Valentina se osmjehne zapovjedniku. Ovo je Jens Friis. On je inenjer. Mislim da ste
se upoznali one veeri na plesu.
Jesmo li? upita zapovjednik ernov. Ne sjeam se.
Lako mogue, odgovori Jens. Plesna dvorana bila je dupkom puna.
No obojica su se sjeali. Jens je to vidio u zapovjednikovim oima. Sjeao se onog
trenutka kad je Jens stigao nosei liker od limete i odmaglio s Valentinom njemu pred
nosom. ernov to nije zaboravio.
Sjeli su na stolce s visokim naslonima, a sluavka im je posluila aj u poput papira
tankim porculanskim alicama s kienim zlatnim rubom. alica za lutke. Jensa je bilo strah
da je ne zdrobi u ruci. Valentina je razgovor vodila utabanim stazama: priala je o
novootvorenom restoranu na Aveniji Nevski, a potom naela temu traeva o knezu Feliksu
Jusupovu, nasljedniku najbogatije obitelji u Rusiji, koji se netom vratio sa Sveuilita u
Oxfordu u Palau Mojka. Spomenula je i Kesinskinu najnoviju baletnu izvedbu. No
dosaivala se. Jens je to primijetio po ukoenosti njezinih ramena. Stoga mu je privuklo
pozornost kad se nevinih, irom otvorenih oiju okrenula prema ernovu.
Recite, zapovjednie, lovite li?
Jednostavno pitanje, no Jens je ipak zauo skriveni prizvuk u njezinu glasu. No
zapovjednik je bio mlad i jo nije nauio sluati ono to ene prikrivaju rijeima koje
izgovaraju.
ernov se nagne naprijed, balansirajui smijenu alicu na koljenu. Lovim. iroko joj
se osmjehne, oekujui pohvalu. Lani sam sudjelovao u carevoj lovakoj skupini s
amerikim veleposlanikom.
Nije li to bio onaj lov tijekom kojeg je pobijeno pola ume? upita blago Jens.
Da. ernov kimne Valentini, nesvjestan onoga to se dogaa. Osamdeset jelena i
stotinu etrdeset veprova. Nelo ulov za jedan dan. Velianstvene rogove jednog od jelena
koje sam oborio izloio sam na zidu u vojarni.
Vrlo domiljato, ree Valentina.

~ 93 ~

Nastao je tajac. Zapovjednik je prekasno shvatio da je na tankom ledu. Ostavljajui

ernova da grca u krvavoj jami koju je sam iskopao, Jens isprui duge noge i stane
zadovoljno promatrati Valentininu kosu koja joj je u sjajnim uvojcima padala po ramenima.
Tamnija od nonog neba. Sa strane uhvaena bisernim ukosnicama tako da su joj se ui tek
nazirale, nalik na mekane krhke koljke.
A lovite li Vi, gospodine? upita ernov s nakanom da i Jensa povue za sobom.
Ne, ne lovim, zapovjednie. Jens je svojem sugovorniku odluio pomoi da se jo
malo dublje ukopa. No volio bih znati koja Vam je omiljena vrsta puke?
Valentina hitro usmjeri tamne oi prema Jensu pogledavi ga podignute obrve. No prije
nego to im je zapovjednik otkrio koja mu je miljenica, otvorila su se vrata i u prostoriju je
ula Elizaveta Ivanova, elegantna u svijetloplavoj kineskoj svili. Oba mukarca ustadoe.
Zapovjednie ernove, pruila mu je ruku, moj suprug sada je slobodan i moe Vas
primiti. U radnoj je sobi. Dopustite da Vas otpratim.
No zapovjednik je zadri. Prije nego to odem, a uz Vae doputenje, volio bih pozvati
Valentinu na smotru husarskih maevalaca idui petak poslijepodne. Okrenuo se prema
Valentini i naklonio s takvom otmjenou da je Jensu dolo da mu sasijee koljena. Bila bi
mi ast da nazoite tom dogaaju.
Ne, ja...
Dakako da hoe, razdragano e njezina majka. Vae su smotre legendarne. Vrhunski
prikazi vjetine... i opasnosti. Sigurna sam da e se to moje keri duboko dojmiti.
Ne, mama.
Gospoo Ivanova. Jens iskorai naprijed. Bila je niska kao i ker joj pa ju je nadvisio,
unato tomu to joj je svijetla kosa bila spletena u pletenicu na vrhu glave. Valentina je ve
pristala na jedan dogovor idui petak poslijepodne.
O? A koji to?
Danas sam doao kako bih ga potvrdio. Rije je o nadzoru graevinskih radova koje je
naruio car. To je slubeni posjet i car Nikolaj bit e prisutan, kao i ministar Davidov sa
suprugom.
Vidio je kako se Valentini ire oi. Kako divno.
Majka joj se namrtila.
Zapovjednik mrko pogleda Jensa. To ba i nije primjerena razonoda za mladu damu.
A gledati kako se mukarci pretvaraju da se meusobno bodu jest? upita Valentina.
Siguran sam da ne elite razoarati cara Nikolaja. Jens se obraao njezinoj majci. Bio
je oaran Vaom keri kad mu je svirala na koncertu. To je velika ast.
Vidio je kako se koleba.
Uz pratnju, dakako, dometne on.
uo je kako je Valentina udahnula.
No dobro, nevoljko zakljui njezina majka. Za maevalaku smotru morat e se
strpjeti do idue prilike. No doite, zapovjednie ernove, moj Vas suprug oekuje kako bi
razgovarao s Vama. U meuvremenu, otro e Jensu, elim Vam ugodno poslijepodne,

~ 94 ~

gospodine.
Ispratila je oba mukarca iz salona, no dok su se vrata za njima zatvarala, kroz procijep
se zaula priguena provala smijeha.

Valentina je stajala na ploniku i uzbueno pogledavala prema Bolnici svete Izabele. Zgrada
je bila vea nego to je oekivala, a kameno proelje pocrnjelo je od starosti, ljutei se
poput starake koe. Visoki prozori bili su okovani zahralim eljeznim reetkama, no ni to
je nije obeshrabrilo. Studen je bila estoka pa je zavukla ruke u muf.
Kako bi bila bolniarka, mora biti izdrljiva.
Tako joj je bio rekao. Ispravila je ramena, gurnula vrata i zakoraila u prostrano
predvorje u kojem je mirisalo po sredstvu za dezinfekciju i jo neemu, neemu neugodnom
od ega joj se eludac prevrnuo. Unutranjost je bila prostrana i sumorna, s previe smee
boje. Hodnici su vodili prema prostorijama koje nije mogla ni zamisliti. S jedne strane
nalazio se ured sa staklenom pregradom koja se protezala od jednog kraja do drugog, a iza
njega sjedila je deurna zaposlenica. Prstima je premetala novi preko lanaka prstiju kad
joj je Valentina prila.
Dobrij den, Valentina se osmjehnula ne primivi osmijeh natrag. Htjela bih
razgovarati s nekim o obuci za bolniarke.
elite zaposliti obuenu bolniarku?
Ne, zanima me kako postati bolniarkom.
Pa, ta e djevojka morati sama doi ovamo. Naa medsestra, glavna sestra, htjet e s
njom porazgovarati.
Pitam za sebe, pojasni Valentina. Ja sam ta.
Vi elite postati bolniarka?
Da.
ena se okrene i krene preslagivati neke papire. Valentina pretpostavi da trai obrazac,
no potom primijeti da se enina uska ramena tresu. Osjeti kako su joj se obrazi zaarili.
Ima li nekoga s kim bih mogla razgovarati?
Niz onaj hodnik. Trea vrata slijeva. Prezime Gordanskaja.
Hvala Vam, ree Valentina. Spasibo.
Djevojko, eli li savjet?
Da.
Ne trati si vrijeme. A ni Gordanskoj.

Ime?
Valentina Ivanova.
Dob?
Osamnaest.

~ 95 ~

Ima li doputenje roditelja da bude ovdje?

Da.
Ima li ikakva njegovateljskog iskustva?
Imam.
Kakva?
Sestra mi je nepokretna. Pomaem se starati o njoj.
Jesi li ikad prije radila?
Da.
to?
Radila sam u uredu.
Zato si prestala?
Bilo mi je dosadno.
A misli da ti posao bolniarke nee biti dosadan?
Bit e zanimljivije nego da cijeli dan ispunjavam obrasce.
Medsestra Margarita Gordanskaja baci nalivpero na stol, zavali se svom teinom u
naslonja sve dok drvo nije zakripalo te stisne oi toliko da su joj ih mesnati obrazi umalo
progutali.
Gubi se odavde, ree odrjeitim glasom koji se odbio od zidova male prostorije.
Valentina se nije pokolebala. Zato? Zar vam ne trebaju bolniarke?
Naravno da trebaju. Oajniki nam trebaju. Ali ne takve kao to si ti.
to ne valja sa mnom?
Sve. Zato odlazi.
Molim Vas da mi kaete zato.
Poluzatvorene oi se izbeie. Bile su zemljane boje koja se mogla nazvati smeom. Za
poetak, lae. Jedino istinito u ovoj gomili gluposti koje si mi napriala jest tvoje ime i ono
o tvojoj sestri.
Brzo uim.
Ne.
Recite mi to ne valja sa mnom?
Medsestra odmahne glavom, od ega joj se viestruka brada opasno ustalasala.
Pogledaj se samo u tom svom otmjenom ruhu. Ti si mlada bogataica koja ima previe
slobodnog vremena pa joj je dosadno. Zasitit e se posla bolniarke u roku od pet minuta.
Molim te, ne trati mi vrijeme.
Valentina je odjenula svoju najskromniju haljinu. I najstariji kaput.
Neu se zasititi.
Ne mogu si priutiti da protratim ionako nedostatna bolnika sredstva na obuku takvih
kao to si ti. Gordanskaja ustane. Njezina utirkana odora nekoliko je trenutaka vodila
bitku s impresivnim poprsjem koje je umalo ispalo iz nje, na koncu ipak pobijedivi. A
sada, posljednji put, djevojko, molim te, iznesi tu svoju suludu odjeu i sulude ideje iz
mojega ureda.

~ 96 ~

Valentina pogleda u krzneni muf koji je izmrcvarila gnjeei ga prstima i izae bez
rijei.

Arkin je leao potrbuke. Zemlja je bila vlana, kaput se prilijepio uz njega, a pozornost je
usmjerio prema praznom obzoru. Poveo je trojicu nadobudnih mladih egrta iz Raspovljeve
ljevaonice, od kojih je jedan imao runa kolica na etiri kola. Bilo mu je drago to su poli s
njim. Zadatak nije bio teak, ali bio je pomalo opasan. Vlak je morao usporiti na tono
odreenom mjestu kako bi istovario teret jer bi ih u protivnom netko mogao uoiti. Odabrao
je dionicu na kojoj su tranice bile potpuno ravne, kako nitko iz prednjih vagona ne bi vidio
to se dogaa otraga. S jedne se strane borova uma prikrala sasvim blizu pruzi, a njezina
gusta stabla pruala su dobar zaklon. Vjetar se vrtloio u granju iznad njihovih glava,
otkidajui ledene sige koje su padale u snijeg uz mukao udarac od kojeg bi svi poskoili.
Stup dima pojavio se na obzoru. Arkin osjeti kako mu bilo nabija. Najmlai egrt koji je
stajao uz njega podigne glavu i iroko se osmjehne. Arkin ga njeno gurne laktom.
Sagni se, Karle. Budi strpljiv.
Ako je pogrean loa u vlaku, nee se uspjeti zaustaviti.
Sve je sreeno. Imaj povjerenja.
Karl kimne, no namrtena izraza lica. Bio je to deko od esnaest godina sa ukastoriom lavljom grivom, iji je otac bio strojovoa tog vlaka. Njegovo oduevljenje svakim
zadatkom bilo je toliko zarazno da je Arkin mladia razdragano pljesnuo po kotunjavom
ramenu. Ne brini se, tvoj otac moe s tim izai na kraj.
Naravno da moe.
Huktanje parnog stroja zaorilo se kroz mrzao zrak, potjeravi jato vrana iz kronji.
Njihovo graktanje zazvualo je kao upozorenje pa Arkina preplavi trenutaan strah. Ne zbog
sebe zbog mladia. Ptice kao da su graktale Karl, Karl. Ne. Predznaci su za one slabe
volje.
Rika parne lokomotive bivala je sve glasnija uz beskrajnu kripu klipova, dok se
najednom nije pojavila, puei se prema njima niz prugu. Arkin se osvrne provjeravajui
kako su ostala dva egrta to su bila skrivena zajedno s kolicima u sumraku ume dublje
meu stablima. Dao im je znak. Ne diite glavu. Zaula se kripa metala i pitanje konica
koje mu je zastrugalo po ivcima. U ustima je osjetio okus ae. Vlak se zaustavio, spor i
trom, a Arkinu je trebalo svega nekoliko sekunda da iskoi iz zaklona, otvori teka klizna
vrata posljednjeg vagona i dohvati pruenu kutiju.
Deko je uvao strau. Pazio je da ne naie netko dovoljno budalast da gleda to se
zbiva. Kutiju su smjestili u kolica koja su dva egrta smjesta odvukla prema mranom
zaklonu izmeu stabala. Vrata vagona uz tresak su se zatvorila i vlak se poeo kretati. No
prozor susjednog vagona u posljednji se as naglo otvorio i netko je ispalio hitac iz puke
prije nego to je Arkin stigao povui Karla dalje od tranica. Pojurili su prema stablima. Krv

~ 97 ~

je kapala slikajui crvene cvjetove po snijegu ispod njihovih nogu.

Jesi li ranjen? Arkin zabrinuto prodrma deka.
Nisam, ali ti jesi.
Arkin trepne. I tek onda osjeti alac bola. Naslonio je dlan na uho, a kad ga je
odmaknuo, shvati da su mu prsti crveni. Nasmijao se i obrisao dlan o hlae. Nije to nita.
Ogrebotina. A sad da te vidimo kako vue ova kolica.
Svi su se oduljali kroz umu s dragocjenom kutijom, dok im se dah ovijao oko njih.
Arkin zahvali Morozovljevu Bogu to su vrane ovoga puta pogrijeile.

Magla je bila gusta i hirovita. Ovijala je prste oko Arkinova vrata i posezala mu za licem,
vlaei i hladei mu kou. Podbo je runo kljuse na kojem je jahao ne bi li ubrzalo korak, no
konj je bio svojeglav i nije ga sluao kretao se vlastitom brzinom i vlastitim putem.
Pripadao je Lavu Popkovu, to je drugo mogao oekivati od proklete ivotinje? Selo se
najednom pojavilo uz cestu, sivo i sablasno, gubei se svako malo iz vida zbog magle to se
vrtloila oko drvenih koliba. Arkin je uo huanje rijeke negdje u blizini dok je jahao mimo
kovaeve radionice u kojoj je pe rigala vatru. Zazvao je ovjeka u konatoj pregai.
Sveenikova kua?
Na dnu sela. ovjek u zemlji nacrta kri pomou gorueg vrka metalnog iljka. Ne
moete je promaiti.
Arkin je nije promaio. Nad vratima se uzdizalo golemo, bijelo obojeno eljezno raspelo
koje kao da je iskakalo iz magle s namjerom da ga epa za vrat.
Stani ovdje, rago jedna, proguna i zategne uzde, a ivotinja napokon uini kako joj je
reeno. Arkin hitro skoi sa sedla preinaivi torbu od vreevine preko ramena i pokuca na
vrata.
Vhodite, oglasi se tanak glasi. Naprijed.
Arkin otvori vrata. Vonj vlage mijeao se s mirisima kuhanja i goruim borovim
iarkama. To ga je podsjetilo na osjeaj kad je kao dijete u svom selu mislio da bi se
vanjski svijet mogao uuljati u kuu ako prozor ostavi otvoren. Zatvorio je za sobom vrata
ostavljajui maglu vani.
Unutra nije bilo mnogo namjetaja: nekoliko polovikija, runo tkanih sagova na podnim
daskama, nekoliko grubo tesanih stolaca, pletena koara koja je izgledala kao psei brlog
pokraj ognjita, te iskrzane knjige naslagane na hrpu u uglu. Morozovu nije bilo ni traga, no
na drugom kraju prostorije jedna je djevojica, ne starija od etiri ili pet godina, sjedila na
drvenom stolcu prei luk u tavi na tednjaku. Vjeto je protresla tavu kako jelo ne bi
zagorjelo prouavajui Arkina krupnim modrim oima koje su izraavale uenje, a ne
dobrodolicu. Kosa joj je bila zapanjujua. Padala joj je u dugom ravnom slapu do pola
lea, toliko svijetla da se inila srebrnom.
Zdravo, ree on i nasmijei se.
Nije uzvratila osmijeh. Otac mi je zauzet.

~ 98 ~

Uzela je kuhinjski no koji se inio prevelikim za njezinu sitnu ruku i poela sjeckati
enjak na dasci pokraj sebe. Neobino ga je uznemiravalo gledati tako malo dijete kako te
poslove obavlja s lakoom proisteklom iz dugogodinje navike, no sjetio se da je Morozovu
umrla ena te da je ova siuna djevojica oito preuzela njezinu ulogu.
Mogu li razgovarati s tvojim ocem? upita on. Vano je.
Ona preusmjeri pozornost - bio joj je manje zanimljiv od luka - no otricom noa pokae
prema vratima u dnu prostorije. Arkin im prie i podigne zasun. Poalio je istog trena.
Nasred gole i hladne spavae sobe kleao je ovjek pognute glave i gol do pasa, biujui se
po leima malim biem. Na dnu svakog od pet jezika od sirove govee koe bio je vrst
uzao, a svi su bili umrljani krvlju. ovjek je bio otac Morozov.
Ispriavam se, ree Arkin i urno se povue.
Vratio se u vanjsku prostoriju, sjeo na jednu od drvenih stolaca i priekao.
Rekla sam Vam da je zauzet, ree djevojica.
Da, bila si u pravu.
Nikad to ne bi rekao za sveenika. to li je samo Morozovu dolo da to radi? Iz dana u
dan borio se kako bi drugima olakao patnje, a istovremeno je sam sebe namjerno ranjavao.
Arkinu je to izazivalo muninu. Sjedio je u tiini dok se vrata spavae sobe nisu otvorila, a
sveenik uao, odjeven u halju i s uobiajenim blagim osmijehom na licu. Arkin mu je na
licu traio samodopadan izraz koji bi takva pokora trebala izazvati, no nije ga opazio.
Zdravo, Viktore, ba sam razmiljao o tebi. Jesu li granate uspjeno isporuene? Sjeo
je ne pokazujui nikakvu nelagodu, ni tjelesnu ni duevnu, premda je zacijelo uo kad je
Arkin uao u sobu.
Arkin se protiv volje osmjehnuo. Da, zbog toga sam i doao. Kutiju smo zasad sakrili u
Sergejevljevu kupaonicu, no ondje nije sigurna. Kua mu je vjerojatno pod prismotrom.
Moramo je brzo premjestiti.
A granate? Jesu li u dobrom stanju?
Umjesto odgovora Arkin posegne u torbu od vreevine i izvadi : no to se u njoj
nalazilo: naboje s metalnim drkom i kutiju streljiva. Dodao ih je sveeniku koji ih je
pomno pregledao.
Njemaka vojna oprema uvijek je najbolja, ree sveenik.
Kutija je prokrijumarena preko nekoliko granica, upotpunivi im zalihu oruja. Kad
kucne as, bit e spremni. Ratnu opremu redovito su premjetali diljem Sankt Peterburga,
pohranjujui je u jamama duboko ispod grada, kako bi velik njezin dio bio na sigurnom ak
i ako bi im razotkrili jedno od tajnih skrovita. Mjere opreza uvijek je valjalo poduzimati
budui da im je prijetila stalna opasnost od uljeza. Arkin je neprestano morao zatomljivati
nezadovoljstvo sporim tijekom slavne revolucije.
Odjednom se sjeti Valentine Ivanove u automobilu. Izbavi nas odavde, to mu je bila
rekla. Zapovjednim tonom, no ono mi urezalo mu se u pamenje. Ne mene, nego nas. Htjela
je spasiti svoju voljenu Katju, nepokretnu siroticu. Prezirao je sve ono to je obitelj Ivanov
predstavljala. Kapitalistiki izrabljivai. No i preko volje osjeao je potovanje prema

~ 99 ~

starijoj sestri. U njoj je prepoznao istu onu dosljednost i odlunost koja je i u njemu gorjela i
disala.
Trocki je pristao doi i odrati govor, obavijestio je sveenika.
Otlino! Izvrsno!
Trebat e nam crkvena dvorana.
Sredit u to.
Sad moram ii. Ministar eli da ga veeras odvedem na zabavu njegove ljubavnice.
Magla se vani zgusnula.
Izvoli. Djevojica je skoila sa stolca i pruila mu debelu kriku crnoga kruha s
prenim lukom. Zovem se Sofija.
Spasibo, ree on iznenaeno i odgrize zalogaj. Jelo je bilo estoko, puno zaina i
enjaka. Sjajno, hvala ti.
to ti je s uhom? upita ona ozbiljno.
Metak iz puke raznio mu je donji dio une resice koju je sada prekrivala zgruana crna
krasta.
Nita strano. Samo ogrebotina. Tko se jo boji malo bola? Pogled mu se ukrstio sa
sveenikovim te su u tom trenutku jedan drugoga razumjeli.
Moj otac kae da pomou bola uimo.
Onda e cijela Rusija nauiti, Sofija.
Pojeo je kruh s lukom, skoio u sedlo i otkasao u uskovitlanu maglu. U roku od
nekoliko sekunda nestao je u mraku, a jedna mu je misao neprestano bubnjala u glavi.
Cijela e Rusija nauiti.

~ 100 ~

15

alentina je urila preko Aleksandrova trga dok su joj se sjene vrtloile po licu, a
udari vjetra razgonili oblake preko neba.
Nikad nita nije ilo glatko.
Obila je jo tri bolnice i u svakoj ula isti odgovor. Previe si bogata. Predobro si
obrazovana. Nisi za to. Premda je zatvorenih oiju znala previjati zavoje i ve je poznavala
svaku kost u ljudskom tijelu, kao i krvoilni sustav i toke koje je valjalo pritisnuti kako bi
se zaustavilo krvarenje.
Jesam za to.
Mora biti izdrljiva. Izvadila je Jensovu posjetnicu iz depa i ponovo pogledala adresu.
Ii e pjeke. Dvaput je pitala za put, no i unato tomu shvatila je da je pogreno skrenula,
zalutavi u mirnu pokrajnju ulicu na ijem se dnu nalazila crkva bijelog proelja. Zlatni kri
na kupoli bacao je dugaku sjenu na cestu. Skupina mukaraca okupila se oko eravnika na
drugom kraju ulice kao da neto ekaju. Ba dok je prolazila mimo crkve, iz nje je izaao
mladi i podignuo dvije vree iz runih kolica koja su stajala pred vratima.
to, zaboga, radi ovdje, Arkine?
Kao da mu je zarila no u rebra. Trgnuo se i posrnuo pod teinom vrea, ispustivi
jednu. Tresnuvi o tlo, razderala se i iz nje su se otkotrljala dva krumpira.
Piljila je u vreu. Arkin je piljio u nju.
Zato ste tu? upita on brzo.
Pogreno sam skrenula.
ini mi se da nemate pojma kamo idete.
Nije to rekao svojim uobiajenim izrazom lica ozbiljnim izrazom vozaa. Na ovome
licu bilo je strogih bora i drskih uglova. Rijei su mu se zamrznule u ledenom zraku izmeu
njih, a ona mu ih je poeljela nagurati natrag u usta. Najednom je unula, podignula dva
krumpira i pruila mu ih.
Ovo je tvoje, vjerujem.
Spasibo.
Mahnula je prema vreama. to radi s ovime?
Pomaem ocu Morozovu.
Bacila je pogled prema crkvi. Je li sveenik ovdje?
Da. Dijeli hranu siromanima.

~ 101 ~

Osjeala je njegov znatieljni pogled na sebi. Pokuavam pronai put do glavne ceste.
Bi li mi bilo pametnije vratiti se putem kojim sam dola? upita.
Odluka je Vaa. Moete nastaviti ovuda, ili se vratiti na poznati put. Imala je blagi
osjeaj da ne govori o cesti, no on pokae iza njezina ramena. Glavna cesta je natrag u
ovom smjeru.
Hvala ti. Krenula je da ode.
On je podignuo vree, po jednu ispod svake ruke, i krupnim se koracima uputio natrag u
crkvu, ne primjeujui da za sobom ostavlja trag od krumpira. Gledala ga je kako ulazi, a
zatim podignula sve krumpire i odmarirala u crkvu. Zrak je u njoj bio hladniji, a predvorje
skueno. Pred Valentinom su stajala prastara drvena vrata to su vodila u unutranjost
crkve, no slijeva joj se pruao kratak prolaz na ijem su se dnu nalazile stube to su vodile
dolje. Na najvioj stubi leao je krumpir.
Sila je potpuno neujno. Stube su zavojito vodile do podzemne prostorije, mrane i
prostrane, s nadsvoenim stropom i vlanim kamenim zidovima iji ju je snani miris
zapahnuo po licu. Iz pravca praznoga stola oko kojega su bili poredani stolci dopirali su
muki glasovi. Mukarci su joj bili okrenuti leima.
Oni bi samo priali. Puste rijei. Dosta mi je vie toga, ree netko.
Slaem se s tobom po tom pitanju, Antone. Nasluali smo se dovoljno praznih rijei.
Sad je vrijeme za djela.
Prestanite se aliti. Arkinov glas. Svi elimo vie djela. Danas e doi i obratiti nam
se, pa emo saznati to je naumio... Zastane.
Ugledao ju je. Sve su se oi okrenule u smjeru njegova pogleda te je Valentina zaula
potmuo uzrujani amor kad su postali svjesni njezine prisutnosti.
Zaboravio si ostale krumpire. Pruila mu je one koje je drala u ruci.
Svi pogledi bili su uprti u nju. Mukarci su se stali vre omatati alovima, prikrivajui
lica. Primijetila je da su vree nehajno baene na stol, a iz one pokidane poispadalo je
kvrgavo povre kao iznutrice iz rasporene svinje, no ispod krumpira lealo je neto to
uope nije nalikovalo na povre, neto uglato umotanu u crnu tkaninu. Arkin joj se stao
hitro pribliavati.
Draga djevojko, daj da te rasteretim toga.
Glas joj je dopro iza lea. Okrenula se i zatekla crnu figuru kako stoji nadvijena nad nju
na najnioj stubi.
Hvala Vam, promucala je i pruila mu krumpire.
Ovo je otac Morozov. Arkin je stigao do nje. to, zaboga, radite ovdje dolje? Mislio
sam da ste otili.
Brate, toplim glasom izusti sveenik nastojei izgladiti Arkinove otre i drske rijei,
red je da gou doekamo srdanije. Zamiljeno joj je promotrio lice pogladivi se po
bradi. Nosio je crnu sutanu od grubog sukna i iznoen crni eir, s mjedenim raspelom
privrenim za prsa tik ispod raskutranih krajeva brade. Dobrodola si ako nam se eli
pridruiti, tko god bila, draga moja. Okupili smo se ovdje kako bismo se zajedno pomolili

~ 102 ~

za nau domovinu u ovim tekim vremenima i od Svevinjega zatraili savjet i mudrost.

Nikakav zvuk nije joj dopirao iza lea, no mogla je osjetiti kako je promatraju.
Sveenikovo lice bilo je izbrazdano poput kore stare jabuke, no pretpostavila je da nije
stariji od njezina oca. Osmjehnula mu se. Obrazi su joj bili ukoeni.
Hvala Vam, no morala bih poi. Samo sam Vam htjela donijeti krumpire koji su se
rasuli po ulici.
To je ak i njoj zazvualo glupo. Stoga je, kad se odmaknuo u stranu, ubrzala uza stube.
Mukarci okupljeni oko eravnika razmaknuli su se kako bi je propustili te je ustrim
korakom odmaknula do dna ulice. Svjesna da je prate pogledima, pitala se tko im to danas
dolazi odrati govor. I kakve naume ima.

Ulazna vrata uz tresak su se zatvorila, prenuvi Valentinu. Zapuh prohladnog zraka izvana
poremetio je mir na donjem odmoritu te je prestala koraati. Nagnula se preko ograde
gledajui donji kat. Nesvjestan njezine prisutnosti, Jens je preskakao dvije stube odjednom
dok mu je svjetlo iz plinske svjetiljke zavojito padalo na plamenu kosu kao da ga privlai
njegova unutranja energija. Ruka mu je poletjela uz rukohvat, hitra i odluna. Je li se
uvijek ovakav vraao kui s posla? Ovako pun ivota?
Zdravo, Jense.
Zastao je i sjevnuo pogledom uvis. im ju je spazio, oi su mu se promijenile. Neto se
u njima preobrazilo. Otvorio je usta kao da e neto rei, no nije. Preskoio je zadnju stubu i
priao joj toliko blizu da ju je umalo dotaknuo, no nije to uinio. Primijetila je to, nain na
koji je zadrao tu udaljenost meu njima. Oi su mu pomno pretraivale njezino lice.
Je li se to dogodilo? brzo je upitao.
Ne. Samo moram razgovarati s tobom.
Nije joj micao pogled s lica.
Kako si ula? Stvorila se poput arobne vile pred vratima mojega stana.
Nasmijala se primijetivi kako joj promatra usta.
Tvoj me je pazikua pustio unutra. Rekla sam mu da sam ti roakinja.
Osmjehnuo se, podrugljivo nakrivivi usne, to ju je na trenutak podsjetilo na njihov
zajedniki ples na balu.
Je li ti povjerovao? upita on.
Mislim da jest. Rekao je da te mogu priekati ovdje na odmoritu gdje je toplo, umjesto
vani na ploniku.
Onda je taj blesan i gluplji nego to sam mislio.
Zato?
Jer si odve lijepa da bi mi bila roakinja.
Te su je rijei zatekle nespremnu. Nije se nasmijao izgovorivi ih, samo ih je nehajno
izrekao na mirnom pranjavom odmoritu i proao mimo nje kako bi otkljuao vrata stana.
Zgrada je bila stara, kienih zidnih tukatura od gipsa i s obiljem baroknih rezbarija i

~ 103 ~

karnia, no sad je ve oronula. ak je i zrak u njoj bio star i barunast, kao da ga je previe
ljudi udisalo tijekom previe godina. Valentinu je zapanjilo to to ovjek takvih naprednih
ideja bira ivjeti u tako staromodnoj stambenoj zgradi.
Otvorio je vrata kienom kretnjom. elite li ui?
Ona odmahne glavom. Mislim da je bolje da ne.
Dakako. Uljudno nakloni glavu. Ne elimo ugroziti tvoj ugled, zar ne?
Smijao joj se ispod te uljudne vanjtine.
No moda bih, ree ona zamahnuvi tamnom kosom, i smjela... Kao Vaa roakinja,
dakako.
Zelene oi postale su joj jo zelenije. Kao moja roakinja, ponovi on poput jeke.
Prola je mimo njega i ula u stan.

U takvoj prostoriji jo nikad nije bila. Sav namjetaj bio je svijetao, boje meda i takvih
jednostavnih ravnih linija da je na trenutak pomislila da je nedovren. Podne borove daske
bile su uglaane pijeskom i prekrivene raznobojnim tepisima, a pred ognjitem je leao
velik krzneni sag s dugim dlakama, svijetao poput zdjele mlijeka. Po zidovima su visjele
uokvirene slike sobova u snjenim krajolicima. Jedva se suzdravala da ne pilji.
Onda, roakinjo, mogu li te ponuditi ajem?
Ne, Jense, hvala ti. Ne smijem se dugo zadrati.
Uzeo joj je obje ruke u svoje, a ona ih je pustila da poivaju ondje. Prouio ih je. Tako
sitne ruke. Prst mu je dodirnuo njezin dlan. A toliko talenta u njima.
Odmahnula je glavom. inilo joj se da joj se plua pregrijavaju.
Dakle, ree on, o emu mora razgovarati sa mnom? Nije joj putao ruke.
Rekao si da ima prijatelja lijenika.
Tako je.
Potrebna mi je njegova pomo.
vre joj je stisnuo ruke te je osjetila kako joj se kosti meusobno sudaraju. Jesi li
bolesna?
Ne, nita takvo nije u pitanju.
Kakva onda pomo?
I tako mu je ispriala o bolnicama. Iz nje je prokuljalo sve o prezirnim oima to su je
odmjeravale preko stolova. O odbijenicama. Rekla mu je da su joj svi rekli kako je
nedorasla zadatku. Unato tomu to su im trebale bolniarke, nitko od njih nije imao
povjerenja u nju.
Ni obiteljski lijenik ne eli mi pomoi.
Rekla je Jensu koliko je to ljuti i kako joj je dolo da nasloni glavu na stol i vie od
bespomona bijesa, no umjesto toga krenula je u etnju preko grada do ove ulice obrubljene
drvoredom i priekala ga. Sasluao ju je bez prekidanja, a kad je zavrila, nije joj rekao da
odustane. Toga se bojala, da e se njegov glas pridruiti svima ostalima, da e joj pokuati

~ 104 ~

istrgnuti budunost iz ruku ne shvaajui koliko joj to znai. No nije to uinio.

Doi, rekao je odrjeito, idemo razgovarati s Nikolajem.
Spasibo. Hvala ti.
Pomoi e ti makar mu morao obeati da u mu pustiti da me idui mjesec
pobjeuje u kartama. Ali, nagnuo se blie i pozorno joj prouio lice, jesi li sigurna da to
eli?
One kinine. Sigurna sam.
U redu onda. Hajdemo razgovarati sa starim arlatanom.
Bi li mi pustio ruke?
Pogledao je dolje, iznenaen. Kao da ih je ve smatrao svojima.
Ako moram. Jednu je primaknuo usnama, naklonivi joj se. Za buduu sanitarku,
bolniarku Ivanovu.
Nije mogla ne voljeti tog ovjeka.

Kad su stigli, doktor Nikolaj Fedorin sjedio je na podu svoje primae sobe kartajui se sa
svojom petogodinjom keri i ekao se po brkovima pokuavajui se usredotoiti.
Ne zamjerite mi to ne ustajem. Moja malena Ana potukla me je.
Djevojica im se iroko osmjehne, drei karte prislonjene uz bradu. Pustila sam tati da
pobijedi jednu partiju. No zakliktala je od sree kad je odigrao posljednju kartu, a ona je
spremno pobila jaom. Ruicama je pograbila hrpicu ueerenih badema u koje su se
kladili, a Jens se nasmijao, raskutravi joj paperjastu plavu kosu.
Ana, tvoj je otac najgori karta u Sankt Peterburgu, a ti e biti jedna od najboljih.
Ubacila je ocu u usta badem, utjeno ga potapala po obrazu te sa svojim plijenom
odskakutala do prozorske klupe. Nikolaj je naloio da se poslui vino.
to mogu uiniti za vas? Sa zanimanjem je prouio goste.
Jens ju je predstavio. Ovo je Valentina Ivanova. Potrebna joj je tvoja pomo, prijatelju.
Htjela bi uiti za bolniarku, no u bolnicama su je odbili kao nedoraslu zadatku.
Jeste li? Lijenik se obratio Valentini.
Jesam li to?
Nedorasli zadatku.
Nisam.
Moda nije na Vama da o tome sudite.
To je zazvualo grubo, no ona nije prigovorila. Kako da prigovori iemu to kae ovaj
otac koji u maslinastozelenim hlaama sjedi s keri na podu izvaljen poput dugonoga
skakavca i doputa joj da ga pobijedi u kartakoj igri? Nije znala da oevi to rade.
Dopustite da Vam kaem zbog ega smatram da sam dorasla bolniarskom pozivu.
Ozbiljno pogleda lijenika. Proteklih sedam mjeseci pomaem njegovati svoju paraliziranu
sestru. Savladala sam anatomiju ljudskoga tijela i, pokuala se sjetiti jo neega to bi
prevagnulo u njezinu korist, sviram glasovir.

~ 105 ~

Lijenik trepne. Ona se nasmijei. Istog bih trena Vau ker mogla nauiti da svira Fr
Elise.
Uz donji zid prostorije stajao je glasovir na ijem su poklopcu bile naslagane hrpe
knjiga, oito nikad otvoren. Djevojica smjesta zaboravi na ueerene bademe i stane
uspravno poput vojnika, zadravajui dah.
Moja supruga imala je obiaj svirati, Nikolaj e tiho. Otada nitko nije taknuo
glasovir.
ao mi je zbog Vae supruge, doktore. Bila bi mi ast svirati njezin glasovir i
pouavati njezinu ker.
Jesmo li se dogovorili?
Lijenik se eznutljivo zagleda u klavirski stolac od mahagonija na kojemu mu je neko
sjedila supruga. Kimne.
Ana odskakue preko sobe i ukloni knjige.

Hvala ti, Jense.

Odvezao ju je kui u koiji, no uglavnom su utjeli dok se nebo mrailo, a na
mostovima se poela paliti svjetla. Zimska poslijepodneva u Sankt Peterburgu nisu trajala
dugo.
Jens i Valentina stajali su na ljunanom prilazu ispred njezine kue, a sjene su im
udnovato plesale jedna pokraj druge. Nisu pronalazili rijei za rastanak.
Radujem se posjetu tvojim tunelima u petak, ree ona vedro. Zbog tame mu nije
mogla potpuno vidjeti lice. Bit e uzbudljivo vidjeti kakve si radove izveo.
Drago mi je.
Neto u nainu na koji je to rekao nije valjalo.
Neto nije u redu?
Nita to ne bih mogao rijeiti.
Naas je opazila breme to ga je nosio na svojim irokim ramenima, oekivanja koja je
morao ispuniti.
Velika je to odgovornost, zar ne? tiho e ona. Iz dana u dan.
Vidjet e kako je kad postane bolniarka.
Radujem se tomu.
To ga je napokon nagnalo na smijeh. Jedva te ekam vidjeti u odori.
Nasmijala se, no osjeala je da neto nije u redu, poput voria u inae glatkom tkanju.
U svakom sluaju, hvala ti to si me spasio od mogue prestrane sudbine. Umrla bih od
dosade da moram provesti makar jedno poslijepodne gledajui odrasle mukarce kako se
igraju maevima.
Floretima. Ne maevima.
Ona slegne ramenima. I jedni i drugi su dosadni.
A tuneli nisu?

~ 106 ~

Ne, tuneli nikako nisu. Oni imaju svrhu.

On zakorakne malice unatrag. Dalje od nje.
Valentina.
Bilo joj se usporilo. ekala je.
Valentina, o emu je onaj husar htio razgovarati s tvojim ocem?
Zapovjednik ernov?
Da, zapovjednik ernov.
Pih, on mi nita ne znai. Zaboravi ga. Prstima zamahne kroz mrzao zrak kao da eli
otresti svaki njegov trag s njihovih vraka.
Nije teko pogoditi o emu je htio razgovarati s tvojim ocem. O tebi.
On mi ne znai nita, ponovi ona, ovaj put izravnije, i zakorai naprijed. Neu imati
nikakve veze sa zapovjednikom ernovom. Nikakve.
On prui ruku i uhvati joj bradu, podignuvi je ravno prema zraci svjetla iz svjetiljke
nad vratima. Obeava?
Obeavam.
Drat u te za rije.
Poeljela je rei dri me. Samo me dri.
Tiinu je razbila buka motora automobila i kotai su se uz kripu ukopali u ljunak. Otac
joj je stigao kui, prekinuvi njihov intimni trenutak.
Valentina, ree Jens tihim glasom, putajui joj bradu, ne dopusti da drugi donose
ivotne odluke u tvoje ime.
Vrata automobila zalupila su se i Valentinin otac prie im grabei krupnim koracima.
Valentina je uhvatila pogled vozaa koji je sjedio u odori na vozaevu mjestu otro je
promatrajui, no okrenula je glavu kao da ga ne vidi.
Dobra Vam veer, gospodine. Jens se pristojno nakloni njezinu ocu koji mu uzvrati
jednako uljudnim kimanjem glave. Do brade umotan u debeo krzneni kaput, Filip Ivanov
nalikovao je na medvjeda to se povlai u brlog dok je gunajui otvarao ulazna vrata.
Unutra, Valentina. Odmah, molim te. elim razgovarati s tobom.
Uao je u kuu ne priekavi odgovor. Ona je ostala stajati na mjestu dok se automobil
nije udaljio prema garai sa stranje strane kue, te su nakratko opet ostali sami.
Jense, ree ona, ne zaboravi to sam ti obeala.
Ne, odvrati on tihim glasom od kojeg joj se jeila koa, neu zaboraviti. Nemoj imati
nita s njim.
Ona kimne i pri traku svjetla to je dopirao kroz ulazna vrata spazi kako mu se usne
razvlae u smijeak. No sad joj je ve bio daleko. Gledala ga je kako dugim sporim
koracima odlazi prema koiji, gdje mu je konj tihim njitanjem poelio dobrodolicu.
Valentina je znala da ne moe zaustaviti rijei koje su potom uslijedile.
Jense.
On zastane. Svjetlo mu je padalo na rub eljusti i uvojak kose.
Jense, hoe li i ti tako?

~ 107 ~

Kako to misli?
to je s onom enom koja nosi zelene haljine i prostreljuje te pogledom? Onom koja
hoda kao da je cijeli svijet njezin.
On se namrti. Grofica Serova?
Ah, da, i izgleda poput grofice. Ona.
to s njom?
Hoe li i ti prekinuti svaku vezu s njom?
ula je kako je udahnuo.
Hoe li? upita ponovo.
Krenuo je natrag prema njoj, ispruivi ruku dlanom prema gore, kao da konju nudi
jabuku. Zamreno je, objasni, nije ba lako...
Jasno mi je. Valentina stisne zube.
Ne, uope ti nije jasno. Obeavam da neu imati veze s njom na nain na koji ti misli,
ali i dalje u je morati posjeivati jer... Valentina, nemoj...
Bilo je prekasno. Nestala je zalupivi vrata za sobom.

Zamreno je. to je pod time mislio? Kako li je samo mogao i dalje imati nakanu posjeivati
groficu Serovu? Zacijelo je shvaao da...
Valentina, govorio je njezin otac, za poetak ti elim rei da imam dobre vijesti za
tebe.
Dopustit e joj da postane bolniarka. Opustila se i zahvalno mu se osmjehnula. Hvala
ti, tata.
Upoznala si zapovjednika ernova?
Da.
Naoit mukarac, sigurno e se sloiti.
Valentina kimne. Trudila se biti ljubazna. Nije zaboravila broj etiri sa svojega popisa.
Nagnati oca da mi oprosti.
Njegov otac je grof ernov, objasni on, glava jedne od najistaknutijih obitelji u
Sankt Peterburgu. Zapovjednik je iznimno bogat mladi. Jesi li svjesna toga?
Mama mi je to spomenula.
elim da se uda za njega.
Te su je rijei presjekle. Otre poput britve.
Tata. Nije vikala. Nije preklinjala. Samo je tiho rekla: Ve sam ti rekla da se nemam
namjeru udavati. Kanim se skrbiti o Katji.
Na trenutak je nije htio pogledati. Zapovjednik ernov zatraio je moje doputenje da
ti se udvara. To je velika ast. Jagodine kosti pomicale su mu se kao da vae neto tvrdo.
Ne elim vie sluati te budalatine, Valentina. Tvoja majka i ja vrsto smo odluili. Vjeruj
mi da kao tvoj otac znam to je najbolje za tebe. Kad bude starija, zahvaljivat e mi.
Stajala je nepomino na perzijskom sagu. Tata, ne elim te ljutiti, zbilja ne elim, ali

~ 108 ~

jednako se tako ne elim udati za zapovjednika ernova. Objasnila sam ti da...

Obrazi su mu se zajapurili poprimivi tamnocrvenu boju, a guste se obrve spojile nad
razoaranim oima. Znala je da se osjea kao da ga je iznevjerila.
Valentina, molim te, nemoj mi proturjeiti.
Ili to, tata? to e uiniti? Pokuala se osmjehnuti. Izbievati me?
Priao joj je, zagrlio je oko ramena i poljubio je u sljepoonicu. Hvala ti to si spasila
Katju. No sada mi treba uiniti ovu uslugu. Jednostavno je tako.
Poslat u Katju od kue.

U sobi je bilo hladno, no Valentina to nije primjeivala. Svukla je odjeu bacivi je na pod,
no kou nije mogla svui. Uvukla se u krevet i prekrila glavu pokrivaem. Uto su proli
marci.
Jednostavno je tako.
Nita tu nije bilo jednostavno. Ni s njezinim ocem, ni s Jensom.
Jense, dala sam rije. Nikakve veze s njime. Zaklela sam ti se.
Vjetar joj je zakucao na prozor.
Pa zato onda, Jense, proaptala je, ti meni nisi obeao isto?
Umirila je bilo, iekujui da joj njegov tihi glas zaamori u glavi. Minute su prolazile, a
od glasa ni traga, pa je zbacila pokriva sa sebe.

to radi ovdje vani?

Valentina je poskoila. Nita. U mraku je jedva uspijevala razabrati krupan lik Lava
Popkova koji je stajao naslonjen na zid kue udaljen desetak koraka. Da nije progovorio, ne
bi ga ni primijetila pod gustom koprenom mraka.
Koliko dugo stoji tu? upita.
Dovoljno dugo.
pijunira me? Za oca?
On zabrunda. ula je kako je pljunuo.
Stajali su vani na ljunanoj stazi iza kue gdje bi u ovo doba godine sunce danju jedva
dopiralo, a nou bi se tlo smrznulo. Led i snijeg nakupili su se u skliskim brazdama.
Valentina ih je strugala tapom, bodui ih i opipavajui prstima zatienima rukavicom.
Pomno ih je pretraivala pedalj po pedalj pri svjetlu to je padalo s prozora glazbenog
salona. Htjela je zamoliti Popkova da joj pomogne, no rijei su joj zapele u grlu, pa je sama
nastavila potragu u tiini. Punih pet minuta nijedno nije progovorilo.
Trai neto? upita on napokon.
Da.
to?

~ 109 ~

To je moja stvar.
Hladno je ovdje.
Nije nita rekla, nego je nastavila strugati led. Jo pet minuta tiine.
Ovo trai?
Naglo je podignula glavu. Nije se pomaknuo s mjesta nego je ispruio ruku. Oprezno
mu je prila preko leda i zapiljila mu se u krupnu aku. Usred nje lealo je neto sjajno i
metalno. Otela mu je to iz ruke, vrsto stisnuvi dlan. Bio je to klju glasovira.
Gade!
Glasno se nasmijao.
Udarila ga je tapom po koljenu, a onda ga odbacila i poela se smijati zajedno s njim.
Neobian zvuk njihova smijeha odjekivao je mrzlim nonim zrakom.
Gade jedan, ponovila je.
A potom se kriom vratila u kuu.

Viktor Arkin promatrao je Popkova kako se polako vraa u konjunice. Krupni se Kozak
satima skrivao u sjeni, ne obazirui se ni na snijeg ni na otar vjetar, ekajui da djevojka
doe potraiti ono to je izgubila. Kao da je znao da e doi prije ili poslije. Promatrao je
kako je Popkov drai i zadirkuje sve dok nije planula na njega, te mu je zavidio na nehajnoj
lakoi kojom je to uinio. Popkova kao da uope nije bilo briga. Nazvala ga je gadom, no
nasmijali su se tome. Zajedno su se smijali. Arkin nije mogao dokuiti zato.
Sa enama se osjeao nelagodno i zanijemio bi, ne znajui o emu bi htjele razgovarati.
Sve ene na politikim sastancima kojima bi prisustvovao bile su grlate i agresivne. Imao je
dojam da ele biti mukarci. Katkad bi osjetio poriv da porazgovara s Valentinom i
Elizavetom Ivanovom, zaustavi automobil i zbilja porazgovara s njima, sazna to im je na
umu. Iz nekog razloga Valentinu nije mogao proitati. Zbog toga je ostao onako zateen kad
ga je uhvatila kako istovaruje streljivo u crkvi, jer nije imao pojma kako e reagirati. Bilo je
oito da je sumnjiava, no hoe li podijeliti svoje sumnje s ocem? Hoe li mu rei da pozove
Ohranu?
Morat e biti oprezniji, sada vie no ikad. Tiho se vratio do garae, uao unutra i
zatvorio vrata. ivci su mu bili napeti, no ovamo gotovo nitko nije ulazio bilo je sigurno.
Osjeaj je svaki put bio isti, vatra to ga razdire, poriv da odjuri u novi dan. Kopkalo ga je
nestrpljenje pa se pokuao umiriti tako to je otiao do dna garae, iza automobila. Uza zid
naslagao je urednu gomilu kartonskih kutija u kojima su se nalazili dijelovi motora,
spremnici za motorno ulje, krpe za latenje, rasuti alat, komadii strojeva i sve ostale stvari
kojima je i bilo mjesto u garai. Nitko nee posumnjati; nitko nee rovati dublje.
Samo je on znao za kutiju, onu koja je leala pospremljena na dnu. Samo je on znao to
se u njoj nalazi.

~ 110 ~

16

olniarka Sonja imala je biti Valentinina pratnja toga poslijepodneva. Krupna ena
sjedila je uspravno na sjedalu Turicuma odjevena u najbolji crni kaput i rukavice.
Valentina je primijetila da ima nov eir s crvenom vrpcom od baruna.
Imamo golemu ast, ree bolniarka Sonja blistavih oiju, vidjeti cara.
Istina.
I bila je istina. Valentina je toga bila i te kako svjesna. No Arkin je sjedio ispred nje za
upravljaem, a ona se pitala kakve se misli roje u njegovu proleterskom mozgu.
Kad je automobil stigao na odredite, mjesto nije bilo ni nalik na ono to je oekivala.
Zamiljala je drvenu kolibu pokraj goleme rupe u zemlji u kojoj su s unutranje strane
privrene ljestve. Plaila se silaska pod zemlju i kod kue ostavila veinu podsuknji kako
bi se lake koristila nogama. Na majino inzistiranje odjenula je kaput od lisijega krzna i
eir, budui da e biti u drutvu cara Nikolaja, no ispod je imala jednostavnu vunenu
haljinu visokog ovratnika za zatitu od hladnoe i udobna kroja za lake kretanje.
Uzbuena? upitala je bolniarku dok su izlazile iz automobila.
Dan kad upoznajem cara Nikolaja bit e mi jedan od najboljih dana u ivotu.
Bolniarka Sonja s nevjericom je odmahivala glavom. Nisam mogla zamisliti da e me
ikad dopasti takva ast.
Arkin je stajao pokraj stube kako bi joj pomogao da izae iz automobila. Valentina ga
pogleda. No na njemu nije nita vidjela. Imao je onaj svoj vozaev izraz lica, no okladila bi
se u svoj muf od samurovine da je prislukivao njihov razgovor.
Arkine, ree.
Da, gospoice Valentina.
Kad parkira automobil, moe se vratiti ovamo i klicati caru kad stigne. Pogledala
mu je ravno u beutne sive oi. Ako eli.
Hvala Vam, gospoice Valentina.
Kratko mu se osmjehnula. Sitna osveta za onaj pucanj iz puke. Potom je promotrila
zgradu u koju su se spremali ui. Nije to bila nikakva daara, nego upravo suprotno:
golema trokatnica sagraena od opeke iji su ulaz uokvirivali raskono isklesani zidovi.
Najupeatljivije bilo je proelje koje se izvijalo prema van, kao da oponaa tunele to su se
kriom poput lopova protezali ispod gradskih ulica. Nikakvih golemih rupa na vidiku,
barem ne jo. A ni kozaka u odorama, carevih osobnih tjelohranitelja.

~ 111 ~

Vrata su se irom otvorila te joj se srce nepravilno uzlupalo kad je ugledala Jensa kako
stoji na ulazu. Jednu je ruku pruio prema njoj u znak pozdrava, nestrpljivo, to je bilo u
suprotnosti s njegovim inae besprijekornim manirima.
Dobar dan, dame, dobrij den. Stigle ste. Mislio sam da ete se moda predomisliti oko
izlaska po ovako gadnoj magli.
Zar je stvarno mislio da nee doi?
Prvo se naklonio starijoj eni i rekao: Uljepali ste mi dan. bolniarko Sonja, s tim
velianstvenim eirom. Zadovoljstvo mi je upoznati Vas.
Njezini se obrazi zarumenjee. Ova starudija? Pomislila sam da bi me njegov obod
mogao zatititi od kapanja vode u tunelima.
Vrlo pronicavo, osmjehnuo se.
Valentini je dolo da istrgne bolniarkinu ruku iz njegove, no oprostila mu je kad se
naposljetku okrenuo prema njoj. Sve mu je oprostila jer ju je pogledao kao da je cijeli dan
ekao ovaj trenutak i cijelu no odbrojavao minute. Dopustio joj je da to vidi, nije to skrivao
od nje. Mislila je da e mu zbog magle oi danas biti bez sjaja, no one su blistale bojom
prvih izdanaka proljetne trave, bojom koju prije nije vidjela, barem ne u neijim oima.
Uzeo joj je ruku i naas joj se uinilo da e je prinijeti usnama, no suzdrao se. Umjesto
toga duboko joj se naklonio, toliko da mu je vidjela tjeme i kosu koja je strala kao da joj se
nekamo uri. Morala se obuzdati da je ne dodirne.
Dobar dan, Jense, tiho je rekla.
Pogledi su im se ukrstili. Jo su je uvijek zbunjivali njegovi osjeaji prema grofici, no
danas je to odluila ostaviti postrani. Prste je nakratko obavila oko njegovih prije nego to
joj je ispustio ruku.
Jesmo li svi ovdje? upitala ga je. Spremni za dolazak cara Nikolaja?
Usta su mu se stisnula. Bojim se da je Njegovo Carsko Velianstvo imalo drugih
neodgodivih obveza. Na koncu nam se ipak nee pridruiti u razgledavanju graevinskih
radova.
Bolniarka Sonja razoarano zacvili. O, ree otegnutim izdahom.
Ispriavam se zbog nepredviene promjene plana, no Njegovo Carsko Velianstvo ima
previe obveza koje mu oduzimaju vrijeme. No zato su ovdje ministar Davidov i njegova
supruga.
Ali ne i car? kukala je bolniarka.
Ne i car.
Ne budi smijena, bolniarko, strogo e Valentina. Dole smo vidjeti graevinski
pothvat. Sigurna sam da e nakon to ga vidi biti manje razoarana.
Valentina, jesi li i ti razoarana?
Jens je postavio to pitanje tako neuvijeno da ju je zatekao.
Ne.
Uistinu?
Dola sam vidjeti tunele.

~ 112 ~

Onda bolje da ti ih pokaem.

Pruio joj je ruku te su zajedno proli kroz vrata. Iza njih zacijelo je bilo predvorje i u
njemu drugi ljudi, no ona ih nije primijetila, svjesna samo snanih kostiju njegove
podlaktice pod svojim dlanom i topline njegova ramena uz njezino.
Tuneli, podsjetila je samu sebe. Zbog toga sam ovdje.

Prevarila se oko hravih ljestvi. Sili su u teko mehaniko dizalo koje je podsjealo vie na
kavez za ivotinje nego na prijevozno sredstvo za ljude. eljezna su se vrata uz tresak
zatvorila, a Valentini je eludac ostao na prizemlju dok joj je ostatak tijela potonuo u utrobu
zemlje. Pozdravila je gospou Davidovu, sjetivi je se s bala, te se upoznala s ostalim
posjetiteljima, no nitko od njih nije joj se urezao u pamenje. Misli joj je obuzeo Jens i
njegovi tuneli. Tuneli su mu bili izrazito prijetei. Zaudarali su po strvini, kao da se neka
ivotinja ondje utopila, te je kroz njih neprestano strujao propuh. inilo joj se da joj diu u
lice. Niz zidove se cijedila voda, a mrkli mrak ispunjavao je svaki kutak koji nisu
osvjetljavale svjetiljke nanizane na oblom svodu.
Posjetitelja je bilo ukupno dvanaest, ukljuujui i nju, te etiri zaposlenika na projektu,
koje je Jens predstavio kao inenjera, geodeta, nadzornika radova i strunjaka za vodu. Svi
su se oni kretali kroz tunele prirodno kao krtice, saginjui se bez razmiljanja kad bi se
razina stropa spustila, automatski okreui lica ustranu kad bi proli pokraj kakva bonog
kraka tunela iz kojeg bi ih zapahnuo vlaan i hladan zrak.
Prethodno su se gore u predvorju odrali govori. Jens je govorio o svrsi projekta, o
potrebi za sustavom odvodnje i kanalizacije kojim e se unaprijediti zdravstveno stanje u
gradu. O dvije tisue mrtvih prole godine i koleri koja je uzela maha u siromanim
etvrtima. O milijunima galona vode koje crpke svakodnevno proputaju. O poplavama
kojima pogoduje movarno tlo na kojima je Sankt Peterburg izgraen, a koje vrvi
komarcima. O milijunima opeka koje se peku u Moskvi i potom prevoze. O radnoj snazi
koja danonono odrauje dvanaestosatne smjene. O odvodnim cijevima to se ravno poput
strijela proteu daleko na sjever sve do Finskog zaljeva.
I prije nego to je zavrio govor u dvorani, Valentina je prestala sluati njegove rijei.
Zurila mu je u usta promatrajui kako mu se usne pomiu. Imao je iroku eljust zanimljiva
oblika. Nosio je konati eir koji mu je spljotio kosu i debele izme s gumenim potplatima
u kojima je ljapkao kroz vodu. Svialo joj se kako ga svi pozorno sluaju dok govori, ak i
mrgodan ministar Davidov, te kako se, kad je zavrio govor, premjestio tako da stane pokraj
nje.
Znatieljna? upitao ju je.
Da, jako. Uplaena?
Da, jako.
Ne vjerujem ti.
Nasmijala se. Ovo je izvanredno postignue, dometnula je. Zacijelo se jako ponosi.

~ 113 ~

On kimne, smijeei joj se i prouavajui joj lice. Bolniarka Sonja bila je odve
zauzeta razgovorom s gospoom Davidovom o koritenju kamfora za uklanjanje ustajalog
mirisa iz kue. Upravo se okretala s namjerom da ga predloi Jensu kao rjeenje za
neugodne mirise pod zemljom, kadli se zvuk nalik na pucanje Zemljine kore zaorio
tunelom, parajui bubnjie. Zemlja se rascijepila pod Valentininim nogama.
Svjetla se pogasie. Tama zadrhti. Odjeknue krikovi, no prigui ih prasak stijena i
opeka to su se uruile odozgo. Valentina posrne, obuzeta panikom. Bila bi pala da je neija
ruka nije uhvatila za zapee i povukla gore uza zid. Tapkala je u mraku traei put,
obnevidjela. Guila se od praine, no bila je dovoljno prisebna da dri usta zatvorenima.
Ovuda, zauje Jensov glas pokraj sebe. Otar i ljutit.
Povukao ju je za sobom. Nije mogla disati ni razmiljati. Ui su je boljele. Pognula je
glavu dok ju je vukao u manji boni krak tunela.
Ovuda!
Valentini se naprezao mozak. No pruila je ruku iza sebe, napipala neiju i povukla je,
ne elei je ispustiti. Vika se odbijala od zidova dok su posrtali naprijed, no nita nije imalo
smisla. Srce joj se popelo u grlo i nije mogla gutati. Zbunjenost joj je zakrila um zajedno s
prainom.
No ak i u tom mrklom, zaguljivom mraku, Jens je znao kamo ide, a prsti su mu se
ovili oko njezina zapea vrsto poput ice. Nije ju kanio pustiti. Ta ju je misao vodila
naprijed.

Naposljetku je nastupila tiina. Onakva tiina kakva postoji samo pod zemljom. Jens ju je
dobro poznavao, tu potpunu odsutnost zvukova. Katkad se pitao je li smrt takva; ne pakao u
kojem bjesni vatra. nego hladna i neumoljiva odsutnost svega. Bez ivota, bez zvuka, bez
svjeeg zraka. Uini mu se da e mu glava prsnuti od bola. Zapalio je svijeu i jedini
primijetio da mu ruka drhti. Oko sebe zauo je uzdahe olakanja kad je zatreperio plamen.
Odavno se zakleo da se ispod zemlje nikad nee spustiti bez ibica i svijee u depu.
Koliko nas je? Prebrojio je glave. Osam.
Osam od sedamnaest. Blagi Boe! Ministar Davidov bio je tu zajedno sa suprugom, kao
i Kroskin, mladi geodet. No ni traga pomonom inenjeru. Ni Prutzu, strunjaku za vodu.
Tko jo? Podignuo je svijeu jo vie, a sjene su se razletjele kroz zrak zasien prainom.
Valentina je bila tu, uei na tlu. Na trenutak je uasnuto pomislio da je ozlijeena, ali
nije bila, pomagala je bolniarki nagnutoj nad Kroskinom koji je leao opruen na vlanoj
zemlji. Jedna nogavica bila mu je razderana, a koa na potkoljenici presijavala mu se od
krvi. Preostalo dvoje, brkati lan Dume i njegova ena, stajali su drhtei. On je otro jecao,
a ona ga je njihala u naruju apui mu kratke naputke. Tiho, Jakobe, bez suza, tiho,
obrii oi.
Umrijet emo ovdje, izgovorio je zadihano.
Valentina podigne glavu. eir joj je ispao, a tamna joj je kosa bila puna zemlje.

~ 114 ~

Usmjeri pogled u Jensa.

Hoemo li? upitala je. Izravno pitanje. Hoemo li umrijeti?
Svi pogledi bili su uprti u njega, a Jensu se uini da su teki kao i slojevi stijena iznad
njihovih glava.
Ne. Njet. Naravno da ne. Pogledajte gdje se nalazimo. Ovo nazivamo meukomorom.
Ovdje su dvije zapornice, jedna pokraj druge, za usmjeravanje i kontroliranje protoka vode
kroz onaj ondje otvoreni jarak. Pokazao je rukom prema tami do koje nije sezalo svjetlo
svijee dok mu je vrui vosak kapao po prstima. Nastavi govoriti. Nastavi im puniti glave
rijeima kako bi im odagnao strahove. No ovamo, odmaknuo se od natiskane skupine,
na kuki, spremno za sluaj nude, nalazi se ovo.
Podignuo je uljanicu, poput arobnjaka to izvlai zeca iz eira. Upalio ju je uz pomo
svijee gledajui kako im njezino svjetlo boji pepeljasto siva lica u boleljivu ukastu boju.
Moramo inenjerima iznad zemlje dati vremena da provjere to se dogodilo, nastavio
je. Trenutano su svi gore u oku ba kao i mi ovdje dolje. Na silu se osmjehnuo. Ovdje
smo sigurni, ree im. Zahvalite Bogu.
Kako znate da se svakog asa neki novi svod nee uruiti?
Bio je to ministar Davidov. Proklet bio. Svi su se zagledali u svod od opeke koji je na
najviem mjestu iznad njihovih glava bio visok dva metra, primjeujui pukotine. Jens je
osjeao kako se miris njihova straha polako iri komorom.
Tunel je snaan i vrst.
Toliko vrst da se uruio na nas. Davidovljevo mravo lice upalo je od napetosti.
Ne.
Kako to mislite, Friise?
Tunel se nije uruio zato to je nedovoljno vrst.
Valentina ustane, sitna prilika u polumraku peine. Dogodila se eksplozija. ula sam
je.
Ne govorite gluposti, djevojko. Svod je bio klimav. Uruio se na...
U pravu je, umijea se Jens. Kakav otar sluh. Bila je budna, paljivo je sluala.
Veina ljudi ne slua.
Koji vrag pokuavate...
Andreju, ljubazno e gospoa Davidova polaui dlan na suprugovu ruku, ne sada.
Prebrodimo ovo to bolje znamo. Optube ostavi za poslije. Osvrnula se oko sebe i
nasmijeila se. To nije bio posebno uvjerljiv smijeak, no pomogao je. Napetost je malice
popustila.
Gospoo Davidova, pravo zborite. Moramo ostati smireni. Sada je najvanije provjeriti
koliko je tko ozlijeen. Jens prie Kroskinu, geodetu, koji je leao na podu. Mladi je
svijao ruke na prsima ne bi li tako umanjio bol. Koliko je loe?
Kroskin iskrivi lice. Preivjet u.
Svi emo preivjeti.
Bolniarka kimne u znak ohrabrenja. Koa mu je na jednoj nozi potpuno oderana ispod

~ 115 ~

koljena, no kost sreom nije slomljena. Rukama je ve snano pritiskala ranu jednom od
svojih podsuknji.
Evo. Jens iz pojasa izvue depni noi.
Kroskin razrogai oi.
Neemo ti odsjei nogu, deko, Jens ga utjei. Samo emo razrezati zavoje. Poloi
ruku bolniarki na rame. Dajte sve od sebe, promrmlja. Davidove, doite ovamo i
razreite nekoliko zavoja.
Dodao je no ministru.
Ima li jo ozlijeenih?
Nitko se nije oglasio. Jens baci pogled na supatnike zatoene u tom podzemnom paklu u
kojemu je vladala gotovo potpuna tama, i oduevi se njihovom hrabrou. Osjetio je nalet
potovanja prema njima, ak i prema onome gadu Andreju Davidovu koji se prihvatio
paranja podsuknje kratkim, uinkovitim pokretima.
Svi smo natueni i puni masnica, znam, no..., ovo im se nee svidjeti, ako nema
nekih veih ozljeda, sad bih vas napustio.
Ne. Nemoj.
Bila je to Valentina. Primijetio je da ima ogrebotinu na vratu.
Vraa se onamo, zar ne?
Moram.
Jer bi moglo biti jo ozlijeenih.
Ozlijeenih. Zdrobljenih. Priklijetenih stijenama. Ljudi koji krvare i ljudi na umoru.
ivih. Mrtvih. Svi ti prizori iskrsnuli su u glavama okupljenih.
Valentina brzo dometne: Odve je opasno da ide sam. Povedi nekoga sa sobom.
Povedi mene sa sobom. To je htjela rei.
Osvrnuo se po podzemnoj komori. Odluio je sa sobom povesti najslabijeg lana
skupine, onoga zastupnika iz Dume, kako svojim strahom ne bi poljuljao one koji ostaju.
Jens nije mogao riskirati da meu njima izbije panika dok ga nema. Vi. Pokae prstom
prema zastupniku iz Dume. Doite sa mnom.
Valentini se iz grla otme tihi uzdah. Ovako izbliza mogao je vidjeti kako joj se zemlja
slijepila za trepavice. No nije ju mogao povesti. Nije znao na kakve bi unakaene udove
mogli naii ondje dolje. Nanovo je zapalio svijeu i uhvatio zastupnika iz Dume za lakat,
usmjerivi ga natrag prema otvoru tunela. Osjeao je kako ovjeku drhti ruka.
ekajte! Valentina ga zaustavi. Uzmite svjetiljku, vama e biti potrebnija nego nama.
Nama ostavite svijeu. Odnijela mu je svjetiljku koja je stajala pokraj ranjenika. Uzmi je.
Hvala, ree on. Spasibo.
Oprezno.
Jens kimne. Ministre Davidov, dovikne, pazite na ene.
Jense, Valentina e na to ispod glasa, zar ne zna da mi ene pazimo na vas
mukarce?
Znai, trebao bih tebe povesti sa sobom?

~ 116 ~

Trebao bi.
Ne mogu.
Znam. Ovdje nema zvijezda koje bismo mogli gledati.
Nije mogao ne osmjehnuti se. A potom je otiao, crni ga je tunel progutao takvom
brzinom da je na trenutak posumnjao je li uope iv.

Valentina je osjeala nedostatak. Ne svjetla, koje se u meuvremenu svelo na bijedan

plamiak zbog kojega su ljudi bili jo tjeskobniji, razdraljivi poput maaka u vujem
kavezu. Nego njega, njegove vrste osi. Bez Jensa komora se inila znatno praznijom, zrak
smrdljiviji, a ljudi sitniji. Spasilaki pothvat koji se prije samo nekoliko minuta inio
izglednim najednom je postao neizvjestan. Bojala se da se nee vratiti.
Vidjela je kako se kree u mraku kao da posjeduje ove tunele, kao da pripadaju njemu, a
ne gradu onako kako ljudi posjeduju kue. I po prvi put sinulo joj je to za njega znai
ovo uruavanje voljenih mu tunela. Iz razmiljanja prenuo ju je bolan jauk kojim se oglasio
mladi geodet. Uinila je sve to je mogla kako bi Kroskinu bilo udobno nakon to mu je
bolniarka Sonja podvezala nogu, no nije imala mnogo izbora. Pod glavu mu je stavila al i
prekrila ga krznenim kaputom, zatisnuvi ga oko njega, nastojei mu odagnati bol. Stenjanje
je priguivao dlanom kojim si je prekrio lice, i premda mu je drugi dlan poivao izmeu
njezinih, nije govorio.
Je li Vaa obitelj u Sankt Peterburgu? upitala ga je.
Kimnuo je, nita vie.
Ja imam sestru, tiho ree. Zove se Katja. Katja, nisam mrtva. Ne vjeruj im ako ti
kau da jesam. I ne strahuj za mene. Vratit u se, neu te napustiti, obeavam. Plavokosa
je kao i Vi i oboava se kartati. Imate li Vi sestru?
Mladi ponovo kimne.
Kako Vam se zove sestra?
Nita. Poeo je jo vie drhtati.
Postoje sigurnosni sustavi, ree mu. Postupci za spaavanje. Izvui e nas odavde, ne
brinite se.
Dlan mu klizne s lica. Je li to istina?
Dakako da jest.
Lae. Davidov je stajao pokraj nje, a sjena mu je poivala na njoj, otrih bridova pri
svjetlu votanice. Ba kao to je lagala da je ula eksploziju.
Zbog ega bih lagala? upita Valentina.
Kako bi zatitila Friisa. Razapet e ga kao nesposobnjakovia ako odavde izaemo
ivi.
Valentina se osvrne oko sebe. Je li jo tko uo eksploziju?
Bolniarka Sonja odmahne glavom. Gospoa Davidova stajala je nepokretno blizu
svijee na tlu, kao da se ne usuuje odmaknuti se od nje. Sjena joj je plesala po zidu.

~ 117 ~

Smeteno je zurila u supruga. Samo je supruga zastupnika iz Dume, koja je uala oslonjena
o pete, estoko kimala.
Ja sam je ula, potvrdi. Ui me jo uvijek bole od udara. A Vas?
Da, ree Valentina i pogleda gospou Davidovu.
Ministrova ena polako kimne.
Eksplozija, ponovi Valentina. Poznavala je taj zvuk. Urezao joj se u pamenje u
Tesovu. Bomba.
Ta rije razbila je krhku ljuturu pod kojom su se skrivali.
Zbog ega bi tko napao kanalizacijski sustav? proape bolniarka Sonja. Suze su joj
klizile niz obraze.
Ne kanalizacijski sustav, odsijee Davidov. Zar ste toliko blesavi da ne shvaate tko
je trebao biti meta?
Car, Valentina e bez uvijanja. Namjeravali su ubiti cara.

Promatrala je svijeu niz koju se cijedio vru vosak, stvarajui lokvice. Gledala je kako
vrijeme dogorijeva. A on se ne vraa. Htjela je poi za njim, no umjesto toga sluala je
uvijek prisutan zvuk vode to se vrtloi i navire. Pokuala je procijeniti tetu koju je
pretrpjelo pet lica okupljenih oko plamena. Na taj nain nije razmiljala o vlastitom gubitku.
Bolniarka Sonja bila je smirena. Ve se susretala sa smru i ozljedama. Da, plakala je,
no ruke su joj bile mirne dok je njegovala pacijenta koji je leao na podu. Geodet je bio
rastrojen i preznojavao se, ne mogavi podnijeti bol i strah. No gospou Davidovu bilo je
tee proitati budui da je naviknula zatomljivati osjeaje.
Samo joj se jedna sitna bora urezala izmeu obrva, kao to bi se i njezinoj majci znala
kad bi imala glavobolju.
Mama? Ne brini se za mene.
Supruga zastupnika iz Dume bila je drugaija. Nije mogla mirovati. Sjela bi, pa bi
ustala, pa koraala, uzrujano si dodirujui odjeu, kosu, grlo. Bila je mrava, toliko da je u
mraku nalikovala vie na sjenu nego na osobu. Mukaraca ve dugo nema, ree.
Trae ostale, objasni Valentina. Za to treba vremena.
Ali moglo bi se odroniti jo stijena.
To bismo uli. I ne brinite se: mukarci bi nas dozvali.
Davidov zakorai izmeu njih. Nema potrebe da se odve brinemo jer je meu nama
netko tko nam jami spas.
Tko? upitaju ene.
Davidov usmjeri pogled prema Valentini.
Ja?
Da, Vi.
Zato ja?
Jer ete uskoro postati dragulj Sankt Peterburga.

~ 118 ~

Kako to misli, Andreju? upita ga supruga.

On se nije obazreo na nju. Nije li tako, mlada damo?
Ne.
Valentina Ivanova uskoro e se udati, objavi on. Za sina jedne od najuglednijih
obitelji u Sankt Peterburgu.
Ne. Valentina obrie ruke o prljave suknje. To je la.
Va me otac osobno izvijestio o skoranjim zarukama. estitam, draga moja. A zbog
Vas e obitelj ernov preokrenuti nebo i zemlju a i stijene kako bi Vas izvukla
odavde. Bude li potrebno, poslat e i vojsku.
Valentina osjeti kako se zrak oko nje promijenio. Zatreperila je blijeda nada. Oi su se
zakrijesile, a srca bre zakucala.
Ministre, imate li igice? upita mirno Valentina.
On se namrti. Imam.
Svijea se brzo topi. Trebali bismo je tedjeti.
Molim?
Moramo je ugasiti.

Tama je bila potpuna. Svialo joj se tako. U njoj se mogla sakriti. Nije mogla vjerovati da se
ikad bojala Jensovih tunela.
Jense. Vrati nam se.
Svih estero sjedilo je u krugu na hladnom tlu, dodirujui se stopalima, kao ukotvljeni
jedni uz druge. Tako se nitko nee osjeati izdvojeno u mraku, sam uz zvuk brzih koraia
takora to se uljaju iz jednog tunela u drugi.
Valentina osjeti kako se ministar koji joj je sjedio zdesna naginje prema njoj. Vi ste
bistro i ljupko stvorenje, draga moja, ree ispod glasa, odve inteligentno da bi se
povinovalo volji drugih kad je Vaa tako oito snana. Posluajte savjet starog veterana.
Upotrijebite svoje oruje.
Oruje?
Najjae od svih, draga moja. Svoju ljepotu.
Znate li koje je najjae oruje? upita ga Valentina u mrklom mraku. Ono kojim se
nikad neu moi posluiti.
Koje to?
Roditi se kao mukarac.
On se zasmijulji, duboko u grlu. Osjetila je kako kima u znak priznanja da je u pravu.

Je li mrtva?
Arkin si je to pitanje postavio tisuu puta. Je li Valentina mrtva?
Nije htio da umre. Ni da bude ozlijeena. Ili prestraena. Zaprepastilo ga je koliko je

~ 119 ~

htio da je iva. Dosad je ubijao samo neznance i to uvijek zbog vieg cilja, no ovaj je put
bilo drugaije. Njezino ga je lice proganjalo. Od eksplozije nije ga mogao odagnati iz misli.
Podignuo je pogled prema prozoru njezine sobe, no nje nije bilo.
Stajao je na hladnoi ispred ulaznih vrata. I ekao. Polovicu svojega prokletog ivota
proveo je ekajui. Kad su ministar Ivanov i njegova supruga naposljetku sili niza stube,
oboje umotani u debela krzna, oboje ukoeni i utljivi, sjeli su na modru kou i nisu
progovarali. Zurili su u suprotnim smjerovima. To nije bilo nita neobino, no Arkina je
rastuilo to ni u ovakvom trenutku, dok im se ki smatrala nestalom, nisu uspijevali
pronai neto to bi ih ujedinilo. Je li toliko malo toga ostalo izmeu njih?
Ulice su bile pune prometa, no on je pustio misli da otplove unatrag do onog razgovora
sa Sergejevom.
Car Nikolaj ide posjetiti nove kanalizacijske tunele, rekao je bio Arkin svojemu
prijatelju. Ovo nam je prilika, Sergejeve.
Jesi li siguran?
Da. Obiteljska bolniarka ne prestaje o tome priati. I ona je pozvana kao pratnja
starijoj Ivanovljevoj keri. To je savreno mjesto za postavljanje zamke.
Sergejev zaguna. Kvragu i ova moja ruka. Ovakav ti ne mogu biti od koristi. Jo
nisam u stanju ponovo raditi pod zemljom.
Arkin ga brino potapa po zdravom ramenu. Ne moe, drue moj, znam to. Ali tvoj
brat moe.
Krenuli su raspodijeliti puke i Arkin si je te veeri prvi put nakon mnogo mjeseci
dopustio da se napije. Napetost je bila zvijer s kandama i onjacima koja mu je ivjela u
utrobi i ivoga ga izjedala.

Filip Ivanov otiao je kimnuvi kratko supruzi i uputio se u Ministarstvo na nasipu, dok je
Arkin okrenuo automobil i vratio se Nevskom avenijom. Pred krojakim salonom gospoe
Monique itvorio je vrata Turicuma i, premda mu to nije bio obiaj, pruio Elizaveti
Ivanovoj ruku kako bi joj pomogao da sie niza stubu automobila. inila mu se krhkom, a
inae otre crte lica mekima i nejasnima. Ona ju je prihvatila i zahvalila mu prije nego to
je zala ispod modro-bijele tende trgovine.
Nee me biti sat vremena, rekla mu je. Ne due.
Da, gospoo.
Kupio je novine i proitao ih u automobilu. Iz njih je malo toga saznao. Nazivali su to
nesreom, uruavanjem svoda tunela. Ni spomena bombi. Ni spomena pokuaju ubojstva.
Prokleti gadovi. Prokleo je cara Nikolaja zbog hirovitosti: bez njega, cijeli taj korumpirani
ustroj uruit e se jer se nee imati na emu temeljiti. Kad mu je ministar Ivanov rekao da je
Njegovo Carsko Velianstvo toga dana otilo klizati na ledu s djecom u Carsko selo umjesto
u posjet tunelima, dolo mu je da zaurla. Kad e vie taj ustanak? Kad e poetak vrlog
novog svijeta za koji je Arkin prodao svoju duu?

~ 120 ~

Kad se gospoa Ivanova na koncu pojavila, pokrenuo je motor automobila. Priekao je

da tramvaj otklopara mimo njih prije nego to se ukljuio u promet ispred koije s
obiteljskim grbom, no pogled na sve te raskone trgovine i restorane samo mu je produbio
osjeaj razoaranja. Iskreno je vjerovao da e od danas ta mjesta pripadati obinom narodu
Rusije. Vozio je brzo, elei pobjei to dalje odande.
Zvuk ga je, kad ga je u prvi mah zauo, prenuo. Na trenutak je pomislio da je pregazio
maku. Jedan jedini glasni vrisak od kojega su mu se najeile dlake na zatiljku. Naglo je
utihnuo, no do tada je ve shvatio da mu dopire iza lea. Okrenuo se i ugledao Elizavetu
Ivanovu nagnutu naprijed, laktova u krilu i lica uronjena u dlanove. Stenjala je.
Arkin skrene u pokrajnju uliicu i zaustavi automobil. Gospoo, je li vam loe?
Krzneni kaput nije se pomaknuo, ulo se samo to tiho, neprekinuto stenjanje. Zurio je u
njezin shrvani lik i zatekao se kako udno die. On joj je ovo uinio naloivi da se bomba
postavi u tunel. Ustao je s vozakoga sjedala i stao na zaleeni plonik dok mu je vjetar
pokuavao otpuhati kapu.
Gospoo? ree.
Stenjanje utihne. Ostala je i dalje pogrbljena, dok su joj tihi jecaji curili kroz prste.
Nagonski je sjeo na sjedalo pokraj nje. Time je prekrio sva mogua pravila, no nije ga bilo
briga. Sjedio je pokraj nje, ne dodirujui je i ne govorei, a kad je naposljetku prestala
drhturiti i pruila ruku prema praznini na sjedalu izmeu njih. on je poloio svoj dlan na
njezin. Rukavica na rukavici, najbljea mogua utjeha, no ostali su tako. Minute su
prolazile. Nekoliko pjeaka pogledalo ih je iznenaena izraza lica, no Arkin se na njih nije
obazirao.
Hvala ti, proaptala je.
Polako, kao da izranja iz vode, Elizaveta Ivanova ispravila se u sjedei poloaj te
duboko i drhtavo udahnula. Nije ga pogledala niti je odmaknula dlan, no lea su joj ponovo
bila ravna, a suze su prestale.
Moda je jo uvijek iva, tiho ree Arkin.
Ne smijem u to vjerovati.
Ne odriite se nade.
Usne su joj se razvukle u blago podrugljiv osmijeh. Nade sam se odrekla prije mnogo
godina.
Nema potrebe za tim. Nada nas tjera da idemo dalje.
Nada u to?
U to da vam je ki jo iva. U ivot vrijedan ivljenja.
Okrenula se prema njemu i on u njezinim plavim oima spazi hladnu osamljenost.
ubara joj je bila nakrivljena, a uvojak svijetle kose ispao je iz ukosnice, visei joj preko
obraza. Poelio joj je ispraviti ubaru i namjestiti uvojak. Ispraviti i namjestiti joj ivot.
Je li Va ivot vrijedan ivljenja? upita ona Arkina.
Naravno.
Pomno ga je prouila, kao da prvi put primjeuje tamne vrhove njegove kose pod

~ 121 ~

kapom, liniju njegovih usana i oprezan izraz u oima. Dlan joj je i dalje leao pod njegovim.
Hvala ti, spasibo, ponovo je rekla.
Elizaveta se naslonila u sjedalu i zatvorila oi. Vidio je kako joj se oi pomiu pod
gotovo prozirnom koom vjea, nemirne kao i kucanje njegova srca. U tiini je priekao
dok u sebi nije pronala ono to joj je trebalo da nastavi. Kad je poelo snijeiti, on je
odmaknuo dlan, vratio se na prednje sjedalo i odvezao je kui.

Jens Friis vratio se do njih. Valentina je prva opazila blijedo svjetlo svjetiljke, prva koja je
skoila na noge i prva koja ga je pozdravila te vidjela da Jens koji se vratio nije isti onaj koji
ih je napustio. Lice mu se promijenilo. Na neki neobjanjiv nain kosti su mu bile drugaije
razmjetene, kao da ih je neija nepoznata ruka rastavila dok ga nije bilo i nanovo ih sloila.
Oi su mu utonule dublje, a na svakom kraju usana urezala se duboka bora. Bio je otresit.
Nepristupaan. Kratkim je reenicama objasnio to su vidjeli.
Tunel je potpuno zatrpan stijenama i krhotinama.
Valentina mu je prouavala ruke. Rukavice u dronjcima, krv to mu se poput crne zmije
cijedila niz zapee.
Previe toga treba ukloniti. Svod je klimav. Spasilake ekipe sigurno nee doi tim
putem jer bi se novi dio svoda u svakom trenutku mogao uruiti.
Jeste li ikoga pronali? upita bolniarka Sonja.
Zastupnik iz Dume udalji se do jarka i povrati u vodu.
Nali smo trupla, prizna Jens. Usne su mu bile stisnute. Nitko nije nita vie pitao.
A sada, ree on, ekamo.

Zna li plivati?
Valentini se prevrnuo eludac. Da. Ljeti u potoku, dok joj je sestra jo mogla
zamahivati nogama. Da, znam plivati.
Odlino.
Hoe li doi do toga?
Moglo bi.
Zamislila je hladnu vodu. No ne vjerujem da moja bolniarka zna plivati.
Onda emo je pridravati na povrini izmeu sebe. Ne budi tako zabrinuta.
Najvjerojatnije nee biti potrebno.
Nadam se da nee. Hoe li voda biti prljava?
Vjerojatno.

Dok je uljanica bila upaljena, ivjeli su u jednome svijetu. Valentina je koraala gore-dolje
po podzemnoj komori do ruba svjetla koje je bacala svjetiljka, no nije se usuivala
zakoraiti onkraj njega. To bi bilo previe. Bila je edna, grlo joj se osuilo. Starije su ene

~ 122 ~

ostale sjediti na vlanom tlu, potiho razgovarajui o poeljnosti tople kupke. Jens je stajao
pokraj jarka puei cigaretu za cigaretom. Konati eir je izgubio te mu je crvena kosa
poprimila prljavo sivu boju, slijepljena s glavom zahvaljujui teini praine od opeka. Svako
malo priao bi mladom geodetu, promotrio mu zajapureno lice i izmijenio pokoju rije s
bolniarkom Sonjom.
Kad bi ugasili uljanicu, ivjeli su u drugaijem svijetu, onom u kojem su na slobodu
izlazili demoni to zaziru od svjetla. Mala bi skupina ponovo sjela u krug, dodirujui se
stopalima.
Pokuajte odspavati, zapovjedi Jens.
unuo je pokraj Valentine, svukao kaput i ogrnuo je njime.
Spasibo. Podijelimo ga, ree ona.
U potpunom mraku osjetila je dodir njegova dlana dok im je prebacivao teki kaput
preko krila. Dok je vrijeme sporo protjecalo a glasovi se stiavali, um su joj preplavili
klokotanje i um vode te je zamiljala kako nadire, polako ali nezaustavljivo, sve dok ih ne
potopi u snu.
Tiho.
Jensov glas u njezinu uhu. Jensov dlan na njezinoj bradi. Otvorila je oi uz trzaj, no pred
njima je bila samo tama.
Tiho, opet je proaptao.
Uto shvati da je nagnut nad njom.
Jecala si u snu. Nona mora?
Da.
Ovo mjesto priziva none more.
Bilo je mrano kao u rogu. Nije mu mogla razaznati nijedan obris lica, no ula je kad je
progutao i osjetila mekan dodir njegovih usana na svojima. Jedan as bile su ondje, a ve su
drugi nestale. Tako hitro da nije bila sigurna je li joj se samo uinilo. Napipala mu je lice,
pronaavi visoko elo i ravnu liniju obrve, a onda prstima kliznula nie istraujui mu
kapak i guste trepavice. Nikad dosad nije dotaknula lice mukarca.
Jens progovori sporim glasom. Morat e ukloniti vodu iz tunela kroz koje moramo
proi.
Disala je oprezno, udiui zrak to ga je on maloas izdahnuo.
Zna li to bih sad volio? upita je.
to?
etiri krike hladna i slatka, osvjeavajueg ananasa. Dvije za tebe, dvije za mene.
Nasmijala se od iznenaenja.
Spavaj sad, tiho e on. Bez nonih mora. Ne brini se, ja u oslukivati vodu.

Voda je navrla, ba kao to je Jens znao da hoe. Otrim je sluhom uo promjenu njezina
zvuka, naglu promjenu tona mnogo prije nego to je doprla do njih. Daleko klokotanje kroz

~ 123 ~

cijevi i tunele negdje daleko u vodovodnom sustavu: voda se preusmjeravala otvaranjem i

zatvaranjem zapornica. Pojedine je tunele valjalo isprazniti kako bi zatoena skupina mogla
pobjei, a zvuk vode bio je sve glasniji.
Samo ostanite mirni, ree Jens. im voda proe kroz ovu komoru, svi emo se moi
popeti u vii tunel i izai odavde. uvajte glave, strop e biti nizak. Drite se skupa i vrsto
primite ue. To nije bilo pravo ue, nego njihovi remeni spojeni u dug niz, ija je svrha bila
sprijeiti da koga odnese bujica.
Koliko e duboko biti? upita bolniarka. Zubi su joj cvokotali.
Neznatno. Samo se drite ueta.
Stajali su u redu iza njega. Ozlijeeni geodet bio je remenjem privezan za Jensova lea,
taman toliko priseban da ga vrsto uhvati oko vrata. Bio je mrav mladi, ne odve teak, no
Jensa je brinula otvorena rana na njegovoj nozi u prljavoj vodi. Pokraj njega stajala je
bolniarka kojoj su se molitve slijevale s usana poput zrnaca krunice. Jens je jednom rukom
podignuo svjetiljku, a drugom joj vrsto stisnuo nadlakticu. S druge njezine strane stajala je
Valentina. Dao bi sve na svijetu da moe stisnuti njezinu ruku i ne putati je, no dao je rije
da e pomoi bolniarki. Svaki sa svoje strane, bio je obeao, no cijelim e putem motriti
Valentinu. Davidova je smjestio iza nje, potom njegovu enu, a iza nje par iz Dume.
Voda je navrla. Nabujala je u jarku i izlila se po tlu komore crna poput nafte, no nitko se
nije uspaniio. Zauli su se otri uzdasi kad je ledeni potoi prerastao u bujicu, preplavivi
im stopala, penjui im se uz potkoljenice i vrtloei im se oko koljena. Kad se popela do
Valentininih bedara, nadimajui joj suknju oko nje, pogledom je potraila njegov. vrsto je
stisnula ue i bolniarku Sonju kad je pokraj njih proao takor, sumanuto plivajui.
Jens je pomno promatrao bujicu. Sada! viknuo je.
Podignuo je svjetiljku i otisnuo se. Krotko su ga slijedili, uz etiri kamene stube do
tunela na vioj razini gdje se otjecanje usporilo, a prljava mrzla voda sezala im do koljena.
Njezin smrad bio je zaguujui, a svod nizak. Davidov je udario glavom o opeke i opsovao,
no Jens ih je vodio naprijed to je bre mogao, vukui improvizirano ue za sobom. Kad se
jednom domognu tog kanala, izlaz nee biti daleko.
Sve u redu? doviknuo je.
Da.
Nema jo puno.
Koliko?
No uto Jens zauje neki zvuk, potmulu tutnjavu to se pomaljala iz daljine i sve vie
nadglaavala zvuk pljuskanja stopala po vodi.
Bre, naredio je.
Protegnuo je korak doviknuvi: Jo malo pa smo stigli.
Kakva je to buka? povie Davidov.
Najednom ih je uhvatila panika. Jedan su ga as posluno slijedili, da bi potom
odjednom stali trati kroz prljavtinu, posrui i padajui, shvativi to tutnjava najavljuje.
Ispustili su ue. Geodet je Jensa stisnuo toliko vrsto da ga je poeo guiti, no Jens i dalje

~ 124 ~

nije isputao bolniarku, primijetivi da je Valentina rukom obujmila gospou Davidovu

koja je teko disala. Njezin mu progurao se do ela kolone.
Skrenite prema tom otvoru gore desno. Odatle biste mogli vidjeti danje svjetlo,
dovikne mu Jens.
Svjetlo. Obina rije. Svjetlo. No Jens ju je uvao sve do sada. Ona je sa sobom donijela
nadu. Pourili su, etveronoke grabei i pljuskajui prema bonoj udubini u zidu, a im su
skrenuli u nju, Jens je zauo poklike. On je uao zadnji, vukui bolniarku Sonju za sobom,
i smjesta ugledao ono to je ondje i oekivao nai. eljezne ljestve na ijem se vrhu nalazilo
metalno propadalite. Kroz male je proreze dopirala suneva svjetlost i ist zrak. Svi
uskliknue od olakanja, a niz obraze gospoe Davidove poteku suze.
Huk vode najednom zagrmi tik iza njih.
Gore, naredi otro Jens.
Davidov se prvi uspeo. Ramenima je odignuo metalna vrata u podu, a ona se uz zveket
otvorie propustivi val zraka s ceste iznad njih i tjerajui ih da zakilje zurei iz tunela
prema gore. Jens hitro prebaci geodeta s lea na ljestve kako bi ga Davidov mogao povui
van, a za njim poalje zastupnika iz Dume i njegovu enu. Razina vode brzo se podizala,
dosegnuvi Jensov struk.
Valentina, penji se!
No ona je gurnula bolniarku na najniu preku ljestvi. Sonja je toliko drhtala da se
zdepastim rukama jedva pridravala eljeznih ruki.
Bistro! Brzo! vikao je Jens.
Ruku je ovio oko Valentininih ramena podignuvi je na ljestve ba kad je voda provalila
u tunel.
Hajde, ree. izme su joj bile promoene pa ju je pogurao.
Zgrabio je zapee gospoe Davidove i poloio joj ruku na preku, vidjevi kako joj se
prsti obavijaju oko nje. Jo desetak koraka i sve e biti gotovo.
No u tom je trenutku navrla bujica. Golem zid uskomeane vode sruio se na njih,
odignuvi im stopala od tla, jurnuvi uz ljestve i otrgnuvi im prste od metala. Svjetiljka se
ugasila. Sve se zamrailo. Jens je pao u vodu, a usta su mu se napunila prljavtinom.
Glavom je udario u zid. Plua su mu gorjela dok se borio da ispliva prema etverokutu
svjetla, no neto ili netko pao je na njega, nanovo ga potopivi.
Pod vodom je zgrabio ruku to je divlje lamatala i povukao je na povrinu. Naas je
spazio prestravljeno lice prije nego to mu ga je podivljala bujica istrgnula iz ruku. Bila je to
gospoa Davidova. Valentina je vritala. Njezina tamna figura preskoila ga je bacivi se u
vodu.
Ne, zaurlao je. Valentina, ne!
Usta mu je ponovo zapljusnula prljavtina. Posegnuo je i dohvatio je za kosu, uplevi joj
prste meu duge vlasi, i povukao je prema sebi borei se s navalom bujice. Tijelo joj je bilo
sitno i lagano, no Valentina se ritala i vritala da je pusti, vukui ih oboje ispod povrine.
Nije ju pustio; prije e se utopiti nego je pustiti. Netko s ljestvi isprui ruku, dobacivi kaput

~ 125 ~

na povrinu vode. Dohvatio je rukav, a zastupnik iz Dume povukao ga je prema metalnim

prekama.
Spasibo, promrsi Jens.
Valentina je utihnula, stisnuta u njegovu naruju, zurei u smjeru struje bujice koja je
odnijela gospou Davidovu. Ispustila je dubok jecaj, ivotinjski zvuk alosti, no nije se
opirala kad ju je Jens pogurao uz ljestve. Napaeni, natiskali su se jedni uz druge na
hladnom sivom svjetlu zimskoga jutra, mokri i iscrpljeni na pustoj cesti. Davidov je pao na
koljena uronivi lice u dlanove. Jens jo nije bio spreman sagledati razmjere vlastitog
neuspjeha. Doi e vrijeme i za to, kad ostane sam, daleko od oiju svijeta. Zasad je privio
Valentinino drhtavo tijelo uza svoje, gladei joj kosu i uklanjajui iz nje prljavtinu.
Mogla sam je spasiti, proaptala je, a rijei su joj podrhtavale na jeziku.
Ne, odvrati on. Nisi mogla.
U daljini je uo automobile to jure prema njima. No imao je osjeaj da budunost koju
si je poeo graditi juri u suprotnom smjeru, jednako nezaustavljiva kao i podivljala bujica u
tunelima ispod Sankt Peterburga.

~ 126 ~

17

alentina je leala duboko utonuvi u jastuke. Nanosi snjenih pahulja zasipali su

prozor. U kutovima stakla hvatao se led stvarajui are tanke poput paukove mree,
hladne i nepoeljne kao misli u njezinoj glavi.
Vrijeme je prolazilo. Nije bila sigurna koliko je prolo. Dva, tri tjedna? Vie? Bila je
bolesna, dani su se stopili u jedan; tresla se od groznice, natopivi posteljinu znojem, a noge
su joj se ispreplitale s plahtama. U svjesnim trenucima znala je da je rije o plunoj zarazi
uzrokovanoj vodom iz kanalizacije, no kad bi je uhvatili napadaji, bila je uvjerena da je rije
o kazni. Gospoa Davidova se utopila, bujica joj je odnijela tijelo i zdrobila ga o reetku
zapornice, a Valentina je preivjela jer se uspela uz ljestve prije nje.
Katkad bi u snovima viala enino milo lice kako joj govori lijepe rijei. No katkad,
nou, kad bi tama u njezinoj glavi postala usijana i teka, gospoa Davidova pojavljivala bi
se kao zloduh iz pakla. Iz oiju bi rigala vatru, a iz usta sipala prostote. Tada bi Valentina
vritala. Bolniarka Sonja uvijek je bila uz nju govorei oj: Psst, malika, tiho. Osjetila bi
neto hladno na elu i gutljaj tekuine na usnama. Ponekad i gorak okus laudanuma.
Vrata su se tiho otvorila i zauo se tih zvuk kotaa na sagu. Jesi li budna?
Jesam. Dobro jutro, Katja. Dobro izgleda.
Katja je uistinu dobro izgledala. Koa joj je poprimila zdravu boju, kosa joj je bila
svjee oprana i sjedila je uspravnije.
Donijela sam ti ananasa. Gle.
Odloila je tanjuri na Valentinin noni stoli. U njemu su se nalazile dvije krike
jarkoutog ananasa iji je miris lebdio po prostoriji pretvarajui zimu u ljeto.
Kako se osjea? upitala je Katja.
Bolje.
Odlino. Hoe li danas sii?
Valentina sklopi oi. Ne. Imam uasnu glavobolju.
Bolniarka ti moe dati neto za to. Mogla bi ustati i...
Ne. Ne danas, Katja.
Uslijedila je duga tiina. Prozor je podrhtavao i klepetao u oknu. Valentina osjeti kako
joj Katjini prsti podiu ruku.
Valentina, ne moe ovako nastaviti.
Opet tiina. Ovaj put gua, ona to oteava disanje.

~ 127 ~

Kae mi bolniarka, Katja e blago, da ti je groznica prola. Da ti je bolje.

No osjeam se slabo. Oi i dalje nije otvarala.
Toliko da ne moe sii niza stube?
Valentina kimne.
Sitnim prstima pomilovala je njezine dodirom mekanim poput pera. ujem te, mila
moja Valentino, ujem te svake noi.
Ne znam o emu pria.
Dakako da zna. Svake te noi ujem kako se ulja pokraj moje sobe kad misli da je
cijela kua zaspala. Sie na donji kat i svira glasovir. Satima, katkad ak i vei dio noi.
Ne.
Da. Odulja se natrag netom prije nego to se sluge probude. Priznaj. Katja joj
snano stisne ruku, natjeravi Valentinu da naglo otvori oi. I zato e me, ree Katja,
sad pogledati u oi.
Valentina je pogleda. To nije bila njezina Katja. Netko se uuljao pod kou njezine
sestre, oiju hladnih i blijedih poput mjeseeva kamena. Ova se osoba preruila u Katju i
sve pogreno shvatila.
Valentina, to se s tobom dogaa? to te je to paraliziralo onako kao to je bomba
paralizirala mene? Nisi ozlijeena. Nisi bolesna. Nisi se sjetila ni naih roendana. I dalje se
skriva ovdje gore. Gdje ti je nestao duh?
Odnijela ga je voda u kanalizacijskim tunelima.
iva si. Nije te zatrpalo kamenje, nisi se utopila, niti si ostala rez pola noge kao onaj
geodet.
Geodet? Ostao je bez noge?
Amputirali su mu je ispod koljena.
Valentina se prisjeti njegova mladog lica. Okupanog znojem. Prestraenog. Ruku oko
Jensova vrata, stiui ga vrsto kao pipcima.
Moi e hodati pomou take, ree Katja.
Gospoa Davidova vie nikad nee hodati.
Ne.
Vidjela sam je kako umire, Katja. Gledala sam kako se ta dobra ena utapa.
Katjina ruka popusti stisak, a glas joj postane njeniji. Oplakuj je. Da, to je tvoje pravo,
ali nemoj prestati ivjeti zbog nje.
Valentina klone na jastuke. Katja, to sam trebala biti ja. Ona se trebala popeti uz one
ljestve, ne ja.
Ali nije. Ona je umrla, a ti nisi. Prihvati to i nastavi ivjeti.
Jens me je popeo na ljestve.
Bogu hvala na Jensu Friisu. Premda te uope nije trebao ni pozivati onamo.
uti, Katja. Nije njegova krivnja to su nas prokleti revolucionari naumili ubiti.
Odlino. Katja se smijeila. Napokon iskra. Jensu duguje da se vrati meu ive.
No Valentina je navukla prekriva preko glave. Odlazi, Katja.

~ 128 ~

Sestra joj istrgne prekriva iz ruku. Pogledaj se! vikala je Katja.

Valentina baci pogled na prljavu spavaicu i beivotnu, zamrenu kosu. Upravo kad se
spremala zatvoriti oi kako vie ne bi gledala taj prizor, snaan joj je udarac zaljuljao glavu
s jedne strane na drugu, ustra pljuska po licu.
Dii se! urlala je Katja. Ustaj iz tog kreveta.
Nemoj!
Zar e samo ostati leati u toj svojoj jami i istrunuti?
Hou. Ostavi me na miru.
Pogledaj se. Ima sve. Sve. Nema razloga mrziti svijet. Nikakva.
Valentina ne ree nita kako ne bi rekla previe.
Sirota gospoa Davidova dala bi sve da moe biti na tvojem mjestu, zavapi Katja.
Naslonila se u kolicima poloivi ruku na grlo kao da eli neto zadrati u njemu.
Valentina, ree muklim aptom, ja bih prodala duu da mogu biti na tvojem mjestu.
Zauo se okret kotaa i Katja je izala iz sobe. Valentina jaukne i okrene se licem prema
zidu.

Osjeala je kako joj se u glavi neto kree. Neto gmizavo poput zmije to joj se ovija oko
misli i gui ih poput ueta oko kradljiveva vrata.
Krivnja ju je razarala. Slamala joj lea. Gurala joj lice u prainu. Katja. Majka. Otac.
Gospoa Davidova. Amputirana noga mladoga geodeta. ak i njezina prelijepa odbaena
kobila Daa koju nije uzjahala od onoga dana kad se zbila eksplozija.
I glas koji joj je neprestano amorio na uho, toliko tiho da ga je jedva ula, govorei joj
bi li, da nije bilo nje, Jens uope organizirao posjet novim kanalizacijskim tunelima? Da je
nije htio oteti zapovjedniku ernovu, bi li svi ti ljudi jo bili ivi? Je li sve bila njezina
krivnja?
Zurei prazna pogleda u zid, polako se rastavila na dijelove.

Dio po dio, pokuala se sastaviti. No pritom je prouavala oblik i veliinu svakog komadia,
vaui ga, odmjeravajui i preispitujui.
Neki su bili otri poput krhotina stakla i posjekli su je. Drugi su bili glatki i zaobljeni.
Bilo ih je previe crnih i slomljenih koje je valjalo odbaciti. Dugo je potrajalo dok preostale
komadie nije posloila natrag u cjelinu.
Ono to ju je na koncu nagnalo van iz kreveta bio je ananas. Njegov miris koji je udisala
svakim dahom, neto Jensovo to joj se urezalo ispod koe. Osjeala je kako joj iz plua
prelazi u krvotok, vijugajui ilama. Jer samo bi joj Jens donio ananas. Bio je ovdje.
Navratio je do kue da je posjeti. Nije leao sklupan u krevetu poput ranjene ivotinje.
Zbacila je pokriva sa sebe i spustila noge na pod.
Zbacivi spavaicu sa sebe, uzela je kriku ananasa i poloila je na jezik. Kao da joj se

~ 129 ~

sunce rasprsnulo u ustima. Prila je pisaem stolu, otkljuala ladicu i izvadila popis. Uzevi
nalivpero u ruku krenula je pisati.
11. Postignuti dogovor s tatom.

Ulica je bila turobna. Otar vjetar s mora brijao je pranjavom cestom, raznosei snijeg u
ipkastim kovitlacima, prljavima poput uliarkine podsuknje. Jens je koraao prostranom
ravnicom prekrivenom ikarom, zadubljen u misli, pribiljeavajui podatke potrebne za
proraune, pa gotovo nije ni primijetio usamljenu pogrbljenu priliku u tekom kaputu koji
kao da je pripadao krupnijem ovjeku. Jens spremi blok papira i nalivpero u dep, otrese led
s valenki izama i krene naprijed.
Dobro jutro, ministre Davidov, dobroje utro.
Davidovljevo sivo lice nije se ni pokualo pretvarati da mu je drago to ga vidi. U
posljednje vrijeme nita i nitko nije mogao udobrovoljiti obudovjela ministra. A ponajmanje
Jens.
Napredujemo, objavi Jens.
Je li prodaja zemljita ugovorena?
Ugovori su sastavljeni i spremni. Jeste li poduzeli potrebne korake za prijenos
sredstava u banci?
Da.
Jens kimne, zadovoljan. To je elio uti. Ovaj komad pustopoljine i neuredne oronule
daare pokraj njega uskoro e pripasti novom vlasniku i biti spreman za prenamjenu. Bacio
je pogled prema kolibama, nita boljima od tenara.
Kad bude potpisano i potvreno, ree Jens, najavit u nastavak gradnje
kanalizacijskog sustava u ovoj etvrti, koja e poeti na proljee.
Davidov zarije ake u depove i onjui zrak. to je oekivao da e namirisati? Novac?
Debele masne svenjeve rubalja uokolo cijele parcele? Iz jedne od daara izala je ena s
maramom na glavi i cipelama nainjenim od uadi, nosei pocinano vjedro puno tekueg
otpada koje je izlila po zemljanom putu. Jens okrene glavu u drugu stranu. Ulica je
zaudarala po mokrai. ena je stajala na hladnoi i promatrala ih, pogrbljenih ramena.
A onda? upita Davidov.
A do tada ete ve navesti odbor da glasuje. Zakoraio je naprijed, tek mu se
neznatno unijevi u lice, iskoritavajui svoju visinu kao prednost.
Davidov neto promrmlja, vie sebi u bradu nego da ga itko uje, no vjetar je odnio
njegove rijei.
Neto nije u redu? upita Jens.
Muka mi je od kanalizacije. Ne elim vie imati posla s njom, a ni s odborom,
nakon...
Ministre, dogovorili smo se. Va je zadatak ispraviti pogrene zakljuke odbora.
Posegnuo je u dep i izvukao srebrnu tabakeru velianstvene Fabergove izrade, dar grofice

~ 130 ~

Serove. Pruio je cigaretu svojem sugovorniku, sam uzeo jednu i obje ih pripalio upaljaem,
zaklonivi plamen dlanovima i nagnavi Davidova da mu prie sasvim blizu.
Ministre, nemojte se sada kolebati. Vi ste taj koji odluuje o tome to odbor misli, i to
obojica znamo.
Vidio je kako se Davidov naduo, kao da mu je laskanje stvorilo jastuie sala ispod
koe.
Zamisao odbora je da...
Zajebite zamisli odbora, odsijee Jens.
Okrene se i baci tabakeru koja uz zveket padne kod nogu ene u cipelama domae
izrade. Ona poskoi, preplaena, ispusti prazno vjedro i hitro zgrabi srebrnu kutiju. Odbrza
natrag u svoju daaru poput psa koji nosi kost.
Dogovorili smo se, nastavi Jens. Kad zemljite bude prepisano na Vae ime, naredit
ete da se dogodine jo dravnih sredstava uloi u proirenje kanalizacijskog sustava.
Davidov povue dim iz cigarete i zagleda se u praznu pustopoljinu po kojoj bijahu
razbacani komadi zahralog metala i razbijeni okviri kreveta. Nije isto, ree s prizvukom
boli u glasu. Bez nje...
uo sam, Jens e tiho, da nikako nije isto. Bar ne za Vas.
Neto u njegovu glasu trgne Davidova. to? upita. to si uo?
Da je brat Vae supruge upao u pozamane kockarske dugove. Da je oporuno njemu
ostavila novac kako bi ih isplatio. Govorio je blago. Da Vi, ministre, morate mudro uloiti
novac kako biste nadoknadili takav gubitak. To Vam je zacijelo bio teak udarac.
Mislio je na novac, ne na njezinu smrt. Njezinu smrt nije mogao spomenuti. uljala ga
je u grlu poput stakla.
Davidov otpuhne oblak dima u snijeg, promatrajui ga kako se vrtloi oko pahuljica to
padaju. Iznimno ste dobro obavijeteni, ree ukoeno.
Ministre, uinite kako smo se dogovorili. U stanju ste nametnuti svoju volju odboru.
To vam dobro ide.
Na tome je stao. Dovoljno je reeno. Nastavio je koraati po pustopoljini, zapisujui
brojke hladnim prstima.

Je li joj danas ita bolje? upita Jens.

Poite sa mnom.
Katja vjeto okrene kolica i brzo se zaputi niz dugaki hodnik iji zidovi bijahu ukraeni
drevnim svilenim tapiserijama.
On krene za njom izmeu tankih tragova kotaa na sagu tamnozelene i zlatne boje.
Uvijek se vidjelo gdje je bila. Uvijek se ulo kamo ide. Ne moi se neujno kretati, bez
privatnosti svijet u kojem joj ljudi gledaju u tjeme, a ona mora izvijati vrat kako bi ih
pogledala oi u oi. Svijet o kojem on nije imao pojma.
Katja, veselo e Jens, brza si poput vujaka. Zacijelo ima jake rune zglobove.

~ 131 ~

Morat u te uposliti da mi sastavlja metalne dijelove.

Ona se nasmijala i ubrzala te je umalo morao potrati kako bi je sustigao, no zastao je
kao ukopan im je zauo glazbu. Pogodila ga je posred grudi kao otvorenim dlanom.
Dopirala je ispod vrata irei se u valovima, vedra i tena ruska narodna pjesma koja je
prtala od energije. Katja se osvrne preko ramena, iroko mu se osmjehnuvi i zamahnuvi
plavim kovrama.
Doite, ne grize.
Ne elim je ometati.
Neete, ree ona i otvori vrata.

Valentina je ustala s klavirskog stolca. Nosila je blijedu srebrnastu haljinu koja je plesala
oko nje. Strahovito je smravjela. Pruila mu je ruku. Primio joj je prste, lagane poput perca,
i osjetio vor bola u dnu grla. Neko vrijeme nije mogao govoriti, no nije joj isputao ruku.
Jense, ree ona smijeei mu se.
Tamne su joj se oi doimale golemima na licu, obrazi izdubljeni sjenama, a koa toliko
prozirna da joj se nazirala svaka ilica. No kosa joj se njihala u mekanim valovima te se
jedva suzdrao da je ne dodirne.
Jense?
Dobroje utro, Valentina. Jako mi je drago vidjeti da si se oporavila i nisi vie
indisponirana.
Indisponirana? Podignula je obrvu. Zar je to bilo to? Ba sam se pitala.
Nasmijeio se, a ona je zadrala pogled na njegovu licu. Kad bi je podignuo u naruje i
privio joj krhku lubanju uz grudi, bi li ga oamarila? Preao si mjeru, ti danski graditelju
tunela. Ti koji utapa ene. Koji promatra zvijezde. Ne dodiruj me.
Bi li mu to rekla?
A to bi rekla kad bi je zgrabio, tutnuo ispod miice i otrao iz kue poput lopova to
krade sag? Bi li zakolutala oima i smijala se?
Valentina, hoe li mi, molim te, svirati?
Trebat e mi ta ruka.
Pogledao je mekan dlan to je leao u njegovu, poljubio joj prste i pustio ih.
to eli da ti sviram?
Ti odaberi.
Sviraj Chopina, predloi Katja.
Valentina kratko odmahne glavom. Znam koju u. Mislim da bi ti mogla odgovarati.
Sjela je za klavir okrenuvi mu lea, no on je uzeo stolac i smjestio ga sa strane kako bi
joj mogao promatrati profil. Katja je zaustavila kolica uz prozor kao da je to njezino
uobiajeno mjesto i zagledala se u gola stabla. Prostorija je bila velika, no prevladavale su
zagasite boje pa se inila zauujue intimnom, a u njoj je dominirao veliki koncertni klavir.
U usporedbi s njim Valentina je izgledala jo sitnije te nekoliko trenutaka nije nita

~ 132 ~

odsvirala, kao da je tiina dio skladbe.

Svirala je neto mrano i sloeno, neku zahtjevnu skladbu koju dosad nije uo, a prsti su
joj se kretali s ritminom sigurnou koja se kosila s njegovim razumom. Potresla ga je,
otvarajui u njemu jedna vrata i uz tresak zatvarajua druga, prekapajui mu po osjeajima i
izvlaei iz njega duboko zakopano trnje. Da, bila je u pravu. Odgovarala mu je.
Odgovarala je raspoloenju u kakvom je bio u posljednje vrijeme. Mranom i dubokom i
jednako zamrenom kao i tuneli koje je sagradio, a koji su je umalo ivu progutali.
Je li znala? to je Valentina nasluivala u njemu?
Glazba najednom utihne. Ruke su joj ostale u zraku iznad tipki, eljne toga da jo
jednom urone u glazbu, no ona ih je susprezala.
Jesi li joj rekao? upitala je.
Nije ni pitao komu.
Jesam, naravno. Rekao sam grofici Serovoj.
Dakle, to je rijeeno?
Jest.
Dobro je.
Pogledom ga je odmjerila od glave do pete, kao da na njemu primjeuje neku razliku, a
potom se vratila glazbi.
Jesi li joj rekao?
Jesam, naravno. Rekao sam grofici Serovoj.

Rekao je Nataliji. U njezinu vrtu jednoga hladnog sunanog jutra dok je zemlju jo
prekrivao debeo nanos snijega. etali su stazom. Natalija je ovila ruku oko njegove i nije
prestajala govoriti. To joj nije bilo svojstveno, kao da se pribojavala tiine. Takva je bila od
bombakog napada, napeta u njegovu drutvu. No njegov je pogled bio prikovan za
Alekseja koji se probijao kroz snijeg sa svojim psiem. Bio je siguran da e pas izrasti u
pravog lovca. Pitao se hoe li i djeak. Njegova je cika prikrivala tiinu, a smijeh mu je
toplinom ispunjavao prohladan zrak, koja je Jensu izazivala osmijeh. U posljednje se
vrijeme rijetko smijeio. Za to su bili zasluni tuneli.
Lijepo je vidjeti Alekseja tako sretnog, ree.
Bio si u pravu, priznajem. Psi mu je ve postao najbolji prijatelj. Prstima mu je
tapkala po rukavu, Jense, to god da si mi danas doao rei, izbaci to iz sebe. Dosadilo mi
je ekati. Navukla je krzneni kaput oko sebe poput oklopa.
Natalija, ao mi je. Bio je iskren prema njoj, okrutno iskren. To je bio jedini nain
postupanja sa enom poput grofice, koja je toliko naviknula da sve bude po njezinu. Meu
nama je gotovo.
Nije odmaknula ruku s njegova rukava, no eljust joj se na djeli sekunde razjapila. uo
je kako je zastenjala prije nego to se ponovo pribrala i oinula ga hladnim pogledom.
Razumijem, ree. Kako si dosadan. Tko je ona?

~ 133 ~

Ona?
Ne poigravaj se sa mnom.
Zove se Valentina.
Ah! Ona siuna pijanistica! Ona koja je bila u tunelu s tobom Ta Valentina?
On kratko kimne. Nije imao namjeru raspredati o njoj. Njeno je odmaknuo Natalijinu
ruku sa svoje i dozvao Alekseja. Stao je psiu dobacivati grude snijega, usput zasipajui
snijegom i djeaka koji je ciao od smijeha. Jens je Nataliji davao vremena da ponovo
postane grofica, no kad su stigli do irokog stubita pred kuom, zastao je.
Zar nee ui? upitala je. Na topli konjak.
Mislim da ne.
Ravnoduno je kimnula. Kako hoe.
No navratit u katkada, ako smijem.
Zbog djeaka. Vie ti je stalo do njega nego do mene. Prizvuk netrpeljivosti ve je
poeo sjei nit koja ih je spajala. Ljudi priaju da si mu otac, ree nehajno. Zbog zelenih
oiju.
I ti i ja znamo da se varaju.
Pa zato se onda uope trudi oko njega?
Pogledao ju je ravno u lice, u drsku liniju usana, inteligenciju iza sivih oiju, i u njemu
bukne plamen gnjeva.
Jer ako ja to ne budem inio, ree, nitko dugi nee.

Jens je izgubio pojam o vremenu. Glazba ga je oarala. Kad je naposljetku utihnula, duboko
je udahnuo. Osjeao se kao nakon dugog jahanja kroz umu. Ushieno, ivlje.
Hvala ti, Valentina, to je bilo prekrasno.
Sjedila je posve mirno na stolcu, te je vidio kako joj se prsa nadimaju i sputaju dok
die. Ne pogledavi ga, upitala je: Kako je geodet?
Lijepo se oporavlja, preustro je odgovorio. I dalje radi za mene jer nema razloga da
se deko ne bavi uredskim poslom.
Okrenula se kako bi ga promotrila. to li je to zaula ispod tih paljivo odabranih rijei?
Uz naglu promjenu raspoloenja okrenula se natrag prema klaviru i poela svirati neku
ivahnu rusku narodnu pjesmu to puca od energije.
Gle! usklikne Katja pokazujui kroz prozor.
Blagi Boe! Jens umalo padne sa stolca.
Vani na snijegu krupan je mladi plesao mahniti kozaki ples. uao je, ritajui se
nogama prema starom narodnom obiaju, ruku prekrienih na prsima. Potom se podignuo
na prste okreui se na jednoj nozi i poskakujui.
To je Lav Popkov, nasmijala se Valentina.
Kad je ples zavrio uz provale smijeha i aplauza, Kozak se ljubazno naklonio i otiao,
dok je snijeg nastavio padati zatrpavajui duboke otiske njegovih stopa.

~ 134 ~

Pogledali su se, nasmijeeni. Jens se nije mogao sjetiti trenutka tad mu se ostatak svijeta
inio toliko dalekim. Valentinini obrazi bijahu rumeni i smijala se, kadli se najednom vrata
uz tresak otvorie i Elizaveta Ivanova stupi u prostoriju.
O, ree ukoeno kad joj se pogled zaustavio na Jensu, nisam znala da ste ovdje.
Dobro jutro. Ustao je i naklonio joj se.
Jens se doao raspitati za Valentinino zdravlje, hitro dometne Katja.
Drago mi je vidjeti da je tako dobro, osmjehnuo se. Oito se dobro brinete o njoj.
Elizaveta Ivanova primijeti boju na kerinim obrazima. Ima posjet, objavi.
Tko god da jest, mama, molim te, reci da sam zauzeta.
To ne dolazi u obzir. Doao je zapovjednik ernov. eka te u primaoj sobi.
Valentina se ukoi.
Jens je na trenutak oekivao da e odbiti udovoljiti majinu zahtjevu. Bila mu je
obeala: Neu imati nikakve veze sa zapovjednikom ernovom. No u njezinim je tamnim
oima zamijetio onaj trenutak kad je odluila pogaziti obeanje.
Kakvo neoekivano zadovoljstvo, rekla je hladnokrvno i izala iz prostorije. Hvala ti
na ananasu. Te su etiri rijei ostale lebdjeti u zraku za njom.

~ 135 ~

18

rana usporedna suglasja.

U glazbi. U ivotu. Valentina ih je osjeala u vrcima prstiju, u skrovitim
kutcima svojega srca. Vibrirajui zvukovi to pristaju jedan uz drugi, no ipak se
meusobno kose i sudaraju. Sjedila je uspravno na rubu naslonjaa u primaoj sobi, a obrazi
su je boljeli od usiljenog smjekanja. Da, zapovjednie. Ne, zapovjednie. Kako zanimljivo,
zapovjednie. Kako udesno. Kako ste samo pametni.
Kako je neoprostivo vae zadiranje u moj ivot.
Izraz na Jensovu licu kad joj je majka ula u glazbeni salon i izgovorila ime
zapovjednika ernova urezao joj se duboko u misli. Na njemu nije bilo nikakva sklada, ni
usporednog ni ikakva drugaijeg. Samo tama. iroka su mu ramena bila zabaena unatrag,
udaljujui ga od nje kao da mu sam pogled na nju vrijea ivce. Sudar suzvuja. Napravila
je nabor na suknji, guvajui tkaninu prstima.
Osjeate li se loe?
Zabrinut izraz na naoitom licu zapovjednika ernova nije ispio otupiti otrice njezinih
misli.
Ne, mnogo mi je bolje, spasibo.
Iznimno mi je drago to uti. Uznemirio sam se kad...
Oporavila sam se.
Odlino.
Ponestajalo mu je rijei. Moda ih nije ni mogao zaprimiti mnogo odjednom, budui da
mu je glava bila puna sablji, puaka i vojnih pravila. Jarkocrvena odora bila mu je utirkana
i na njoj su bljetale pletenice i mjedene ploice, a izme ulatene do te mjere da su sjale
poput ogledala. Bijele su mu rukavice leale nalik na dodatni par dlanova pokraj njega te ih
je neprestano dodirivao, draei ih kao da im tako moe udahnuti ivot. Izazivala mu je
nemir. Usta su mu bila skrivena pod svijetlim brkovima i nita nisu odavala.
Kratke tiine. Krhke stanke u razgovoru. Gotovo da ih je mogu prelomiti prstima.
Zapovjednie, neto bih Vas upitala. Kad neto uistinu elite to inite kako biste to i
dobili?
To je bar lako. Samo donesem odluku i borim se za to, kao to bih se borio na elu
konjanikog napada. Ne doputam da mi ita odvlai pozornost. Usmjeren k jednome cilju.
Na ivot ili smrt.

~ 136 ~

To Vam vjerujem.
Zapovjednik zavrne rukavicu. Nisam mislio...
Osmjehnula se. Shvatila sam to ste mislili.
Zarumenio se, u tom trenu nalikujui vie na kolarca nego na dvadeseterogodinjeg
asnika u velikoj ruskoj vojsci cara Nikolaja.
A ene. Bi li i one trebale jednako postupati?
Pljesnuo se po bedru i glasno nasmijao. Ne, ako ena neto uistinu eli, onda treba
zamoliti mukarca da joj to pribavi.
Valentina obori pogled i zagleda se u dlanove.
Postoji li neto, upita ernov gorljivim glasom, to biste htjeli da uinim za Vas?
Bila bi mi ast.
Ne. Prisilila se da ga pogleda. Prije nekoliko tjedana vidjela sam trajkae iz tvornica
kako mariraju po Morskoj.
Sami izgrednici i podrivai. Dobili smo nove naredbe da ubudue s njima postupamo
stroe. Pogazit emo ih kad sljedei put pokuaju. Ne dopustite da Vas uznemiruju, to su
samo neuki seljaci.
Priekala je dok nije rekao to je imao. Meu demonstrantima bio je i povelik broj
ena.
uo sam.
ena usmjerenih k jednome cilju. Kojima nita ne odvlai pozornost. Koje idu na ivot
ili smrt kako bi dobile ono to ele. Govorila je blago, utonuvi u naslonja, konano
pobuena zanimanja.
One rade ono to im kau njihovi mukarci. Ne zamarajte se time nee Vam vie
dodijavati. Ne smijemo dopustiti da anarhija poljulja stabilnost nae drave. to li e jo
zahtijevati ti demonstranti? Dobili su Dumu, vlastiti sabor, i to bi im trebalo biti dovoljno.
No pokazalo se da, kao to je moj otac i prorekao, to tim ljudima vie damo, to oni vie
trae.
Hvala Vam to ste mi to objasnili, zapovjednie. Dakle, kad ih pogazite konjima kad
sljedei put izau na demonstracije, hoete li sabljom i pukom krenuti i na ene?
Lice mu se najednom smrknulo. Mislim da ovo nije prikladna tema za razgovor. Mlada
dama ne bi trebala sluati i razgovarati o takvim stvarima. Prestao je petljati prstima.
Mladoj bi dami na umu trebale biti ugodnije razbibrige. Zato sam danas i doao, kako bih
Vas pozvao na veeru.
Zapovjednie, ree ona smjerno, poaena sam.

Nije ovdje.
Mislila sam da e priekati.
Zbog ega si to pomislila? upita Katja.
Jer... Valentina se ogledala po glazbenom salonu kao da provjerava skriva li se Jens

~ 137 ~

ispod naslonjaa. Jer sam mu htjela objasniti.

O tome si trebala prije razmiljati.
Je li to rekao?
Ostavio mi je ovo pismo za tebe.
Valentina podere omotnicu i proita nekoliko ispisanih redaka.
Dobre vijesti? upita Katja.
Da. Od njegova prijatelja lijenika.
Tako je i rekao.
Mislila sam da e biti od Jensa.
Prila je stolcu na koji se on bio smjestio i sjela na nj. Sklopila je oi.
Toga je dana Valentina odluila ugoditi ocu. Sjela je suelice njegovu radnom stolu,
zatrpanom lavinom papira i spisa, pitajui se kako mu, zaboga, uspijeva pohvatati konce u
toj zbrci. S jedne strane stola leala je velika omotnica ukraena ispupenim zlatnini grbom
cara Nikolaja.
Htjela si razgovarati sa mnom?
Jesam, tata.
Samo brzo, molim te, imam posla. Uvijek je bio prezaposlen.
Poela je oprezno. Mogu li ti kako pomoi, tata? Znam da u ministarstvu ima
pomonike i tajnice, no moda bih ti mogla pomoi s ovim kod kue. Mahnula je rukom
prema papirima.
On je bio prouavao list papira na kojemu bijahu ispisane brojke, no sad je premjestio
pozornost na nju. Prstima je rastreseno povukao ovratnik aketa te Valentina osjeti nalet
njenosti primijetivi da su mu nokti blijedi i okrugli poput Katjinih.
Spasibo. Hvala ti na ponudi, no ne. O emu bi, dakle, htjela razgovarati?
Mislila sam da bi ti bilo drago znati da me je zapovjednik ernov pozvao na veeru.
Tamne su mu se oi rairile od zadovoljstva i iroko joj se osmjehnuo. Otlino!
Izvrsno! Pustio je papir da padne na radni stol i sklopio ruke kao da se moli. Bogu hvala,
promrmljao je, a potom se najednom ukoio, napeto se nagnuvi naprijed. Prihvatila si,
nadam se?
Jesam.
Bravo. On je jako vaan mladi, a otac mu je veoma utjecajan na dvoru, pa nemoj biti
nepaljiva i uprskati ovo, Valentina. To mi je vano.
Ljupko mu se osmjehnula i odmahnula glavom zanjihavi kosu. Upotrijebite svoje
oruje, bio joj je rekao Davidov. Zauzvrat je primijetila kako se bora izmeu oevih oiju
oputa i znala je da ga je usreila, barem nakratko.
Neu te vie ometati, tata. Ustala je i krenula prema vratima, no na pola puta zastane i
osvrne se preko ramena, kao da se upravo neega sjetila. Jo neto, tata.
On je ve bio uzeo nalivpero, nagnuvi krupnu glavu nad jo jedan list papira. to je?
Prijavit u se za obuku za bolniarke u Bolnici svete Izabele.
Izrekla je to.

~ 138 ~

Ne! akom je tresnuo o stol tako da su se papiri razletjeli s hrpe, a nalivpero mu je uz

zveket palo na pod. Nee to uiniti.
Tata, sasluaj me. Molim te. Poalujsta. elim to uiniti jer...
Valentina, ve sam ti rekao, izbaci tu budalastu zamisao iz glave. elo mu se orosilo
kapljicama znoja.
Mislila sam, ree ona blago, da bismo mogli postii nekakav dogovor.
Kakav dogovor?
Oprezno kroi.
Potreban mi je tvoj potpis na prijavnom obrascu jer imam manje od dvadeset godina.
Molim te, tata, potpii umjesto mene. Zauzvrat u plesati s tvojim armantnim i vanim
zapovjednikom ernovom. Smijeit u mu se, treptati i mahati lepezom kao kakva
praznoglava glupaa. Uinit u tono ono to eli. Tijekom stanke koja je uslijedila
uputila je ocu blag, krotak osmijeh. Ako potpie.
Ne dolazi u obzir.
Tata, zamisli samo. Danju u biti tiha i nevidljiva, bezimena bolniarka u bezimenoj
bolnici. No nou u zbog tebe postati ljubimica sanktpeterburkog drutva, uz koliko ti dua
poeli ampanjca, kavijara i plesa. Zanjihala je bokovima kao da u zanosu plee valcer.
Vae ime, ministre Filipe Ivanove, spominjat e se na dvoru; ljudi e zavidjeti Vaem
poloaju. To je ono to eli, zar ne? To i ja elim za tebe. Osmjehnula mu se. To nam
oboma odgovara. Dogovoreno, tata?
On iz depa izvadi velik bijeli rupi i stane njime tapkati po licu. Uslijedila je stanka.
Dogovoreno.
Zahvaljujem ti, tata.
Otila je prije nego to se otac stigne predomisliti. im je ula u svoju spavau sobu,
izvadila je kljui iz depa i otkljuala ladicu. Podiui list papira boje bjelokosti, paljivo
ga je iitala prije no to je prekriila zadnju toku: jedanaestu. Dogovor s ocem postignut
je.
Znala je da e ocu biti mrsko to je to uinila, jednako kao to je i njoj bilo mrsko, no
jedino e joj na taj nain dopustiti da nogom kroi u bolnicu. Polako je otkopavala bisernu
dugmad na rukavu, svlaei tkaninu i gledajui svoju blijedu kou, te zamiljala Jensove
prste na njoj.
Molim te, Jense, molim te, shvati da se moram viati s ernovom. Pokuala se nasmijati
za njega, no smijeak joj je zamro na usnama. elim posao bolniarke. Potreban mi je.
Molim te, nemoj mi ga uskratiti, Jense.

Jesi li ikad onako latio cipele?

Arkina je to pitanje iznenadilo. Vozio je Elizavetu Ivanovu pokraj katedrale svetog
Izaka, a njezina ga je velianstvena zlatna kupola smjesta podsjetila na oca Morozova. Tako
pametan, naitan ovjek, a osuen na ivot u vlanoj straari i na noenje izama kune

~ 139 ~

izrade s rupama.
Jesi li, Arkine? Elizaveta Ivanova ponovi pitanje.
Nisam, gospoo. Upravo su bili proli pokraj etvorice djeaka na trgu, koji su
marljivo radili sa svojim etkama za cipele i drsko se smijeili, gladni kopjejki. Odrastao
sam na selu.
Iza lea zauo je kratak uzdah odobravanja, kao da je ivot na selu neto poeljno.
Zbog ega si otiao?
Zbog primamljivog zova velikoga grada.
Sankt Peterburg jako je lijep, priznajem. Je li ti ispunio oekivanja?
Da, slae on. No ona je imala otar sluh te se nasmijala.
Nadam se da si sretan ovdje, ree nakon kratkog razmiljanja. I zadovoljan to radi
za mojega mua.
Dakako. Bolje ne bih ni traio.
Nadam se da je to istina, Arkine, i da to ne govori samo kako bi mi udovoljio.
Istina je.
Napola je okrenuo glavu, jednim okom i dalje pratei cestu, a krajikom drugog
primijetivi njezin crni krzneni kaput, mekan i sjajan poput panterina krzna. Smijeila se.
Zaudo, taj ga je prizor obradovao.
Zamolila bih te uslugu.
Po nainu na koji je to rekla bilo mu je smjesta jasno da molba nema nikakve veze s
vonjom automobila.
Gospoo, stojim Vam na usluzi.
Zaustavi automobil naas.
Zaustavio se na ploniku nasuprot tandu s ribom. Vonj mrtve ribe na kamenim ploama
dopro je do automobila. Okrenuo se u sjedalu i u njezinoj ruci primijetio rupi od ipke.
Njime je prekrila nos.
Kako Vam mogu pomoi, gospoo?
Njezine su ga oi naas promatrale te je u njima primijetio nesigurnost. Pitala se u kojoj
mu mjeri moe vjerovati.
Stvar je... osjetljive prirode, ree ona, a obrazi joj se zarumenjee. Odvratila je pogled,
zatresavi pritom crna pera na eiru. Ne znam koga bih drugog pitala.
Znam uvati tajnu, ree on tiho.
Prisjetio se svih onih trenutaka kad bi automobilom dolazio po mlade ljubavnice
ministra Ivanova, ili kad bi svojeg poslodavca vozio u njegovu omiljenu javnu kuu u
nonom klubu Zlatna jabuka gdje je francuska Ciganica Mimi uivala ministrovu
naklonost. O da, Arkin je nauio drati jezik za zubima.
Pomoi u Vam budem li mogao, dometne.
Pogled joj je poivao na njegovoj ruci u rukavici koja je leala na sjedalu, kao da joj
nudi odgovor. Teko je progutala. elim da sazna... via li se moja starija ki s kime.
Arkin se umalo nasmijao. Htjela ga je pretvoriti u pijuna Ohrane, tajne policije. Kako

~ 140 ~

ironino.
Tko je ta osoba? upitao je s iskrenim zanimanjem.
Onaj danski inenjer s kojim je bila zarobljena u tunelu. Ime mu je Jens Friis.
Tako, dakle. Najednom je osjetio saaljenje prema toj ponosnoj eni, koju je nuda
natjerala da uhodi ker.
Saznat u to budem mogao, pristane on, a ona smjesta podigne pogled s njegove ruke
prema licu.
Razumjeli smo se? upita.
Savreno.
Osmjehnula mu se, no on se podsjetio na to tko je ona i to predstavlja. Nije htio da mu
se svidi.
Da sada nastavim voziti, gospoo? upita on, najednom sluben.
Da. No dok je skretao na snijegom zametenu cestu, ona dometne tihim glasom:
Zahvalna sam ti, Arkine. Na ovome... i na onome neki dan kad sam...
Nema na emu, gospoo, prekine je on.
Nije htio razmiljati o tome. Saaljenje prema klasnom neprijatelju odmagalo je borbi za
koju se zalagao. To je bilo opasno. Ne nije si mogao pomoi.

Jutro je osvanulo sjajno kao uglaano staklo. Ni traga magli, samo beskrajan nebeski svod i
miris mora u zraku. To je u Arkinu budilo nemir. ekao je Valentinu pokraj automobila
pred glavnim ulazom, a Turicum je blistao raskono poput vodomara na suncu.
Dobro jutro, Arkine.
Dobroe utro, gospoice Valentina, ree prilazei ljunanom stazom. Izgledala je
mravo i blijedo. Nosila je skroman kaput i maramu preko glave, a u koraku joj je bilo
nekog nemira, kao da je u urbi.
Gospoice Valentina, drago mi je to ste se oporavili i to tako dobro izgledate.
Ta ju je primjedba iznenadila. Hvala ti, Arkine.
Nadam se da Vam je gospoica Katja prenijela moje elje za brzo ozdravljenje dok ste
bolovali.
Jest, hvala ti.
Ostao je stajati ondje, zaboravivi na automobil. Uspela se na stubu krenuvi prema
unutranjosti automobila, no on je podignuo dlan zaustavivi je a da je uope nije dodirnuo.
to je, Arkine?
Ljudi koji su izazvali eksploziju u tunelu zacijelo Vam nisu namjeravali nauditi ni na
koji nain. Ti ljudi imaju zacrtan cilj a Vi ste im se samo nali na putu, i to je sve. Htio
je da zna.
Reci mi, Arkine, koji je to njihov cilj?
On snizi glas. Njihov je cilj izgraditi novo i pravednije drutvo. ele svrgnuti cara. A
ne ugroavati mlade djevojke.

~ 141 ~

Vjeruje li i ti u to, Arkine? U svrgavanje naeg cara?

Ne, gospoice Valentina.
Dobro je. Jer da vjeruje, uhitili bi te.
Prola je mimo njega i ula u automobil te sjela na glatku modru kou zurei ravno
preda se. On je okrenuo ruicu i upalio motor, popevi se na sjedalo ispred nje. Nijedno nije
progovorilo.
Valentina je jedva doekala izai iz Turicuma gotovo kilometar prije bolnice i poslati ga
natrag kui da bude majci na raspolaganju. Godila joj je kratka etnja te se pokuala
usredotoiti na ono to ima rei, umjesto na sve to je bilo izreeno proli put. Ula je u
Bolnicu svete Izabele i ponovila postupak provjeru imena na staklenom alteru i hod niz
zelenu stazu od izlizana linoleuma do vrata na kojima je pisalo GORDANSKAJA. Pokucala
je.
Vhodite. Uite.
to god je oekivala da e zatei, iznenadila se. Krupna figura medsestre Gordanskaje u
bijeloj odori kao da se dodatno napuhala od njihova posljednjeg susreta te je stajala
naslonjena na red metalnih ormaria vrsto stiui dugaku pincetu meu prstima.
Pozornost je samo na sekundu preusmjerila na Valentinu.
Ah, da, mala aristokratkinja koja smatra da ima ono to je potrebno kako bi postala
bolniarka. Nacerila se u ogledalo naslonjeno na ormariu, nimalo duhovita. Valentina
shvati da prouava stranji zub koji je bio pocrnio i odlomio se.
Dobro jutro, medsestro Gordanskaja.
Zna li ita o zubima?
Ne, medsestro.
Onda mi ba i nisi od koristi, zar ne?
Dobro rukujem pincetom.
Evo ti. ena naglo Valentini prui pincetu.
Valentina je uzme i zapita se slui li medesestri ta vjeba za inicijaciju svih buduih
bolniarki. No u tom joj sluaju nijedan zub ne bi ostao u glavi.
Zakljuujem da ima prijatelje na visokim poloajima, ree Gordanskaja, no bez
gorine, kao da se to samo po sebi podrazumijeva. Naravno da ima. Pogledaj se samo.
Nasmijala se dubokim glasom od kojeg su joj se zatresli obrazi. Ne moe se sakriti iza
marame i zakrpanih rukavica sluavke. Znam tko si.
Ne skrivam se.
Ne?
elim biti bolniarka i uiniti neto od svojeg ivota, a ne samo aranirati cvijee i piti
aj. Dajem Vam rije da sam u stanju marljivo raditi i da sam ve savladala Dupierreovu
knjigu o ljudskoj anatomiji. Njegovala sam mlau sestru i izvjetila se u previjanju zavoja.
Previe brblja. Kao i sve vi obrazovane. Naui utjeti. Valentina kimne. Da,
medsestro.
Da se prijavljuje u vojsku, nazvala bih te topovskim mesom, no ovako u te zvati

~ 142 ~

tebe i sve ostale mladice poput tebe peraicom vrina. Time e se baviti veinu vremena
i to je ono to e te na koncu dokrajiti. Sve ste vi peraice vrina. Mila majko Boja, zato
mi ne poalju djevojke koje su u stanju raditi? A ne ove bljedolike kilavice.
Valentina nije ni pisnula.
Gordanskaja joj zgrabi ruku, okrene je kako bi joj prouili dlan i palcem je stane bosti
po blijedim jastuiima. Valentina se osjeala poput ivotinje na stonoj trnici.
Koa ti je blijeda poput praievih sisa. Medsestra odmahne glavom. Ali ima miia
na ovim rukama. Za to ih koristi?
Sviram glasovir.
Gordanskaja prasne u smijeh, grub i preziran. Mili Boe, daj mi snage. Odjednom
irom otvori usta i pokae na crni zub to joj je napola visio iz desni. Izvadi ga.
Jedan brz trzaj pincetom i crna je krba iskliznula poput avla iz trulog drva. Za njim je
iscurio tanak mlaz krvi i daak gnoja. Bolniarkinim irokim licem preleti izraz olakanja te
pokae prema stolcu ispred svojega radnog stola. Valentina sjedne i odloi pincetu u kojoj
se i dalje nalazio zub Gordanskaji pod nos.
Doktor Fedorin preporuio mi te je za obuku, odsijee Gordanskaja. Trebat e mi
pristanak tvojih roditelja budui da jo nema dvadeset godina. A sad proitaj ovaj obrazac i
nagovori ih da ti ga potpiu. Zatim dometne uz iskrivljeni smijeak: Pretpostavljam da
zna itati i pisati?
Medsestro Gordanskaja, ree Valentina, znam to god je potrebno.

~ 143 ~

19

udesno je koliko je malo potrebno da se svijet iai. Dok se vraala istim putem du
zelenog poda sa arama i niz ulazno stubite bolnice, Valentini nita nije izgledalo
jednako, kao da je prije sve gledala kroz zrcalo to iskrivljuje sliku koja joj je tek sad
postala bistra i jasna. Srce joj se stezalo, glasno joj bubnjajui u uima.
Prije odlaska zastala je ispred tekih vrata to su vodila na jedan od odjela i provirila
kroz staklenu plohu, zapanjena golemou prostorije. inilo se da se protee unedogled s
beskrajnim nizovima kreveta nalik na bijele lijesove. Dola je u napast da gurne vrata i stupi
u taj nepoznati svijet u kojemu su blijeda lica leala na zguvanim jastucima. Neki su
razgovarali, drugi su pak nijemo leali na leima, sklopljenih oiju.
Makni mi se s puta.
Kroz vrata odjela provalila je mlada bolniarka nosei emajliranu posudu do vrha
nakrcanu krvavim zavojima.
U to pilji? Da ti ljubavnik nije unutra? Djevojka se nacerila. Bez brige budi,
svakome dam poljubac za laku no. Kod mene je u sigurnim rukama. Ja sam bolniarka
Darja Spajeva, ako nisi znala.
Bila je via od Valentine i ilava poput lasice, irokih jagodinih kostiju i tamnopute
koe junjakinje. Crne vlasi kose ispale su joj iz kape, no ruke su joj izgledale sposobno,
seljake ruke krupnih zglobova. Osmijeh joj je bio irok i oputen.
Ima li ti jezik? upita.
Polazit u obuku za bolniarke u ovoj bolnici.
Djevojka podigne posudu sa zavojima gurnuvi je Valentini pod nos. Zaudarala je.
Pomirii to. To e biti tvoj novi parfem kad bude radila ovdje.
Poznajem ja i gori smrad od toga.
Neuredna bolniarka prevrne crnim oima. Nemoj rei da te nisam upozorila.
Valentina se osmjehne. Neu.
Naporno je i za noge.
Moje su snane. Od tolikih godina jahanja. Ako je tako loe, zato si ti ovdje?
Djevojka obrie ruku o pregau, dodajui jo jednu mrlju onima postojeim. Bolje je
od muzenja jebenih koza usred jebene planine. Tutnula je posudu u pregib ruke nehajno
kao da je rije o tek ojarenom kozliu i odbrzala miiavim nogama.
Valentina jo nikad nije ula enu da tako prostaci. Nasmijala se i pourila niz glavno

~ 144 ~

stubite zgrade i u tom trenu ugledala Jensa. Stajao je ukoen i mrk u sjeni stabla limete,
ruku prekrienih na prsima i nenasmijana lica. ekao ju je.

etali su jedno uz drugo ne dodirujui se. Morala je ubrzati korak kako bi ga pratila jer joj
nije radio ustupke, kao da ga nije briga je li tu ili nije. No ipak je doao u bolnicu u vrijeme
kad je imala zakazan dogovor. U to se uzdala.
Jens je izgledao neuredno i lampavo. Gusta siva praina prekrivala mu je kaput i
zavukla se u crno krzno ubare i crvene mu obrve. Uope nije znala kamo idu, no korak mu
je bio odluan kad se zaputio niz Ulicu Zagoronaja. Jedva da su izmijenili koju rije, no
bila je bolno svjesna njegove blizine, toga kako mu se kaput vijorio oko potkoljenica, a
izme mu kripale po snijegu; prizora njegova daha to se, bijel i nestrpljiv, kovitla na
hladnome zraku i trokutastog mjesta u kutu eljusti koje je kljocalo i poskakivalo kao da
mu naglaava misli. Gledao je ravno naprijed, iskljuivi je, te se pitala je li je zaboravio.
Kad su preli preko kanala na rijeci Mojki, ona ree: Molim te, zahvali doktoru
Fedorinu u moje ime.
Moe mu i sama zahvaliti. Idemo u njegovu kuu.
Zato tamo?
eli ti dati savjet o tome to moe oekivati u Svetoj Izabeli. Objasnit e ti kako se to
radi i to e morati nauiti. Rei e ti gdje moe nabaviti odoru i nauiti te kako da odbija
udvaranja mukih pacijenata. Nikolaj Fedorin dobar je ovjek. Mnogo vremena provodi u
humanitarnim misijama za siromane i u bolnicama za uboge. Nije samo lijenik za mirisne
salone bogatih i razmaenih.
Htjela mu je zahvaliti. Htjela mu je rei: Vidi, ipak ti je stalo; ne bi ovo radio da nije.
No umjesto toga uhvatila ga je za ruku, zarivi mu prste u pranjavi kaput.
Jense. Stani.
Time je mislila da prestane govoriti sve te rijei to su se isprijeile izmeu njih. Da
prestane odbijati pogledati je. Da zaustavi bol koju joj je hladnoa njegova glasa izazvala u
grlu. Prestane. Zastane. No zastale su njezine noge. Naglo se zaustavile nasred mosta, dok
joj je ruka ostala na njemu poput okova koje nije ni pokuao zbaciti sa sebe. Napokon ju je
pogledao, a izraz u njegovim zelenim oima dirnuo joj je srce.
Obeala si mi, ree. Zaklela si se da nee imati nita sa zapovjednikom ernovom.
Stojei nasred ulice, polako mu je otkopala dugmad kaputa, jedan po jedan, i zavukla
ruke pod njega obujmivi ga oko struka.
Kunem se, ree. Kunem se sestrinim ivotom da moje srce nikad nee imati nita sa
zapovjednikom ernovom.
Naslonila mu je obraz na grudi, udiui vlaan i zemljan miris praine s njegove odjee,
te osjetila toplinu njegova tijela kad ju je omotao kaputom, privijajui je blie i pritisnuvi je
uza se. Ispod njih na zaleenom kanalu Mojke jedan je stariji par u istovjetnim ubarama od
dabrova krzna mirno klizao prema Palai Taurida drei se za ruke. Valentina se zavukla jo

~ 145 ~

dublje, oslukujui brze otkucaje u njegovim njedrima.

Lijenik ih je srdano doekao natoivi Jensu i sebi po au vrhunskoga gruzijskog vina,

dok su Valentina i njegova kerica Ana pile vruu okoladu ispred ognjita. Sviao joj se
taj ovjek koji je bio tako predan otac, sviala joj se njegova velikodunost i nain na koji je
koatim prstima neprestano dodirivao dijamantnu iglu za kravatu dok je govorio. Bilo je
jasno da mu je posebno vana.
A sada, mlada damo, porazgovarajmo o Vaoj budunosti.
Zahvalna sam, doktore Fedorine, na Vaoj pomoi. Medsestra Gordanskaja jasno mi je
rekla kako oekuje da u podbaciti.
Primio ju je za bradu i pomno je prouio, kao to bi prouavao vlastitu ker. Posluit
e, ree. Ako je to ono to uistinu eli.
Jest. Ve sam uila anatomiju i...
Korak po korak. Najprije emo porazgovarati o vjetini pravljenja kreveta, istim
odorama i prljavom jeziku medsestre Gordanskaje.
Sjela je i sasluala ga. Napunio joj je glavu injenicama i brojkama vezanima za
bolnicu, njezinom povijeu i pravilima. Rekao joj je kako e se ispravno obraati
lijenicima i da u svakom trenutku mora hodati iza njih, s oduevljenjem joj opisao iroku
paletu lijekova koji se trenutano razvijaju, ukljuujui i pripravak morfija koji ciljano
odagnaje bol. U vie je navrata naglasio vanost istoe: iste ruke, ista posteljina, ista
odora, sterilna oprema. Govorio je o operacijama, provjeravao joj znanje pitanjima, cijelo
vrijeme upkajui krajeve brkova ili gladei blistavi dijamant u kravati.
Bio je to udan osjeaj na neki neobian nain osjeala je da to ispitivanje i
ispipavanje u njoj otvara neka vrata za koja nije ni znala da su zatvorena. Na drugom kraju
prostorije Jens i Ana sjedili su na prozoru i kartali, a Ana bi poskoila i zacijukala poput
maia svaki put kad bi svojom kartom nadjaala njegovu.
Naposljetku se doktor Nikolaj Fedorin naslonio u fotelji, gurnuo paleve ispod prsluka i
zadovoljno izdahnuo. Bit e dobra, Friise. Bit e veoma dobra.
Jens se osmjehnuo. Znam.
Neto u nainu na koji je to rekao uzdrmalo ju je. Kao da je puta da ode. Dolo joj je da
pritri prozoru i sjedne mu u krilo kako ne bi potajno umaknuo. Poeljela mu se nasmijeiti
i uti ga kako kae: Bit e mi veoma dobra. Ustala je i prila mu korak blie.
Jense... zausti ona.
Ana, prekine je Nikolaj Fedorin, vrijeme je da odemo pronai tvoju guvernantu i
vidimo to je danas pripremila za tebe.
Djevojica se namrgodi, no utisne poljubac Jensu u obraz, kratko se nakloni Valentini i
odbrza iz prostorije ocu za petama.
Jense, ree blago Valentina.
On potapa klupu u prozoru na kojoj je sjedio i ona se hitro smjesti pokraj njega, jer nije

~ 146 ~

htjela da pone govoriti ono to nije eljela uti. No im se nala na jastuku, osjeti kako
njegova toplina prodire u nju. Noga mu je stajala pokraj njezine. Bedrom joj je dodirivao
haljinu. vrstim se ramenom oslonio o njezino. Dijelovi njega postajali su dijelovi nje.
Primio ju je za ruku.
Jense, sluaj me. Nije micala pogled s njegove ruke dok je isprepletala prste s
njegovima. Ovo je moj as, Jense, moja jedina jaka karta. To je sve to imam.
Iskoritavanje ernova?
Da.
Kao sredstvo pogodbe.
Da. Bez njega nemam nita.
Ima mene.
Ima mene. Naslonila mu je glavu na rame i pustila je da ondje poiva, pohranivi u nju
te dvije rijei.
Mora mi vjerovati, proaptala je. Samo tako mogu pohaati obuku za bolniarke.
Roditelji mi to nee dopustiti ne budem li zabavljala zapovjednika ernova.
Zabavljala?
Protrljala je obraz o njegov aket. Nekoliko osmijeha, nekoliko plesova, nita vie.
Ispustio joj je ruku, a ona osjeti kao da su joj prsti obudovjeli. Jense, to nee dugo trajati.
Brzo emo mu dosaditi ja i moja utljivost. Ti i ja i dalje moemo...
I dalje to?
I dalje razgovarati.
On proguna, a potom je obujmi rukom, podignuvi je u krilo i nagnuvi je unatrag dok
mu nije leala u naruju gledajui mu lice odozdo.
A sada, ree on, razgovarajmo.
Sagnuo se i poljubio je. Dotaknula mu je kosu mrsei mu pramenove. Vidi,
promrmljala je dok joj je usnama klizio niz vrat i iza uha potjeravi joj krv kroz ile u vratu,
ja sam poput tvojih tunela.
Mrana i teka?
Povukla ga je za kosu i snano je protresla kao vrat psa lutalice. Nije me lako unititi.

Revolucionari su djelovali u gnijezdima unutar grada, u zasebnim elijama koje su

odravale minimalan meusobni kontakt kako bi umanjile tetu u sluaju izdaje. Omanje
skupine potajno su se sastajale po podrumima, tiskale se u stranjim prostorijama to su
zaudarale na lo duhan i ogorenost. Arkinu je nedostajalo strpljenja. Nestaice hrane bivale
su sve gore, cijene su rasle, sindikati su se ukidali, a cijelo to vrijeme sve se vei broj
bolesnih i beskunika gomilao na ulici. Intelektualci iz srednjeg stalea nastavljali su
zahtijevati reformu, no valjalo ih je nauiti da reforma nije i nee biti dovoljna. Samo e
revolucija Rusima omoguiti pristojan ivot.
Pokraj Arkina sjedio je Sergejev. Previjao je ruku puei lulu. Samo Bog zna to je u

~ 147 ~

njoj bilo, no od nje je tmurna prostorija zaudarala na konjski izmet. Njih dvanaest okupilo
se na sastanku u skladitu iza svjearnice, a u zraku se osjeao teak miris loja. Arkin je
utio njegov okus u dnu grla, gust i masan. Na elu stola sjedio je Krakov, mukarac
upave brade koji se borio u carskoj vojsci protiv Japanaca i koji bi pljucao svaki put kad bi
netko izustio ime cara Nikolaja. Bio je stariji od ostalih i imao je samo jednu nogu. Tresnuo
je akom o stol zahtijevajui tiinu.
Arkine, zareao je. Veeras si tih. Kakve su vijesti?
Poela je odmazda.
Ubilaki gadovi!
Nauo sam ministra Ivanova kako u automobilu razgovara s jednim od svojih
pomonika. Kae da je Stoljipin naredio Ohrani da napuni zatvore dok u njima vie ne
ostane mjesta.
Oko stola se razlegoe uljivi povici.
Sergejev je bio taj koji ih je pozvao na red. Drugovi, to se oni otrije obrue na nas, to
se vie radnika prikljuuje naoj borbi.
Sergejev je u pravu, sloi se Krakov. Svaki put kad postavimo bombu ili bacimo
granatu, Ohrana i car, pljunuo je na pod, za dlaku promaivi psa koji je ondje leao, vide
nau snagu i boje nas se. No proletarijat vidi nau snagu i potuje nas. Sve vie e ih pohrliti
na nau stranu kad ponu vjerovati da smo dovoljno moni da sruimo vladavinu prokletih
Romanova.
No problem je u tome to nama oajniki nedostaje sredstava, primijeti Arkin tiho.
Ako ne prikupimo dovoljno rubalja, kako emo opremiti tu vojsku proletarijata?
No Krakov se nije dao odvratiti od glavne teme. to si jo uo?
Policija namjerava kazniti voe sindikata na nain koji e posluiti kao primjer
ostalima, upozori Arkin. Ministar je po tom pitanju bio vrlo jasan.
Smjesta emo ih upozoriti. Krakov se namrti. Neke od njih morat emo skloniti na
sigurno.
Sergejev zalupa drkom lule po stolu. Moj neak Jusev radi u tvornici Tarasov. Braa
Tarasov bili su vlasnici jedne od najveih tvornica alata u Sankt Peterburgu i vozikali su se
naokolo u sjajnoj Benzovoj limuzini dok su njihovi radnici na ulicama vapili za kruhom.
Kune mi se da su egrti spremni na pobunu. Juer su jo dva djeaka poginula kad im se
iznad glava slomila dizalica. Uperio je lulu prema Arkinu. Jedan od njih bio je deko koji
je s tobom odradio onaj posao s vlakom.
Karl?
Ne, onaj niski deko, Marat. On je poginuo.
Arkina obuzme gnjev teak i gust poput loja to se osjeao u zraku.
Krakov se nagnuo naprijed uarenih oiju. to predlae, drue Arkine?
Car Nikolaj moda je dovoljno nemilosrdan da poalje konjicu da sasijee i pobije
vlastiti narod dok marira ulicama, no ak ni on ne bi posmicao nevinu rusku djecu. Vrijeme
je da uposlimo mlade egrte ovoga grada.

~ 148 ~

Sa sastanka su otili u parovima u razmaku od pet minuta. Arkin i Sergejev otili su prvi,
hitro se oduljavi kroz tamu niz nekoliko mranih uliica dok nisu odmaknuli dovoljno
daleko od svjearnice da uspore korak. Gotovo da nije bilo vjetra pa su pahuljice snijega
padale ravno dolje s crnog neba, mekane poput paperja. Arkinu je godio njihov dodir na
licu. Bubnjalo mu je u sljepoonicama i znao je da e te noi runo sanjati.
Viktore, ree Sergejev stojei mu s boka, ne krivi se za opasnost kojoj su izvrgnute
voe sindikata u znak odmazde za napad na Stoljipina.
Kako da se ne krivim?
Oduvijek smo znali da emo morati uprljati ruke krvlju. Trocki nas je na to upozorio.
A je li nas upozorio na... Pregrizao je jezik. Njegov je drug imao dovoljno vlastitih
problema. Kai mi, prijatelju, kako ti ena? Je li ve rodila?
Samo to nije.
Arkin je zauo ponos u Sergejevljevu glasu i nanovo osjetio neoekivan ubod zavisti.
Kao da mu je netko zakucao avao pod rebro Jednoga dana, ree sam sebi. Jednoga e
dana i ti imati enu. I vlastito dijete.
Poeli joj svu sreu u moje ime, nasmijao se, i reci joj...
Neija ga ruka zgrabi za rame. Tresnula je njime o zid od opeka, istisnuvi mu zrak iz
plua. Zamahnuo je akom i zabio koljeno u napadaeve prepone. uo je kako je
progunao, osjetivi kako ruka na njegovu ramenu poputa stisak, a tijelo klizi na pod. Jo
jedna prilika promoli iz mraka.
Miruj ili e dobiti metak u elo.
Arkin se ukipio. Bacio je kratak pogled udesno kako bi provjerio kako je Sergejev, no
on je stajao nepomino dok mu se na ramenima taloio snijeg. Bio je pognut, privijajui
ruku u udlazi uza se kao da je pretrpjela udarce.
to hoete, gadovi? upita Arkin.
elimo neke odgovore od vas.
ovjek s mauserom u ruci imao je iroka prsa i pivski trbuh te naslage sala umjesto
miia. Onaj drugi, nii, leao je izvaljen na ledenom tlu drei se za prepone i psujui.
Nosili su crne konate kapute, sjajne poput zmijske koe, i imali hladne i usredotoene oi
lovaca. Bili su to pripadnici tajne policije, Ohrane. Nisu mogli biti nita drugo.
To ovisi o tome, ree Arkin uljudno, kakva su vam pitanja.
Onome koji je leao na tlu nije se svidio Arkinov odgovor te se posrui uspravio na
noge i tresnuo ga laktom u trbuh.
Dri ovoga gada podalje od mene, zarei Arkin, ili u mu otkinuti muda.
Vroine, odstupi!
Kakva pitanja? ponovi Arkin.
Zbog ega lutate ulicama u ovo gluho doba?
Arkin slegne ramenima. Kartali smo. Nita nepoudno. Jedini je problem to to je moj
glupi prijatelj prokockao novac za stanarinu pa sad mekee poput janjeta na pomisao da to
mora rei eni. Nije li tako, Mihaile?

~ 149 ~

Sergejev proguna. Arkin se nasmijao i sa zadovoljstvom primijetio kako se neljubazna

usta pripadnika tajne policije razvlae u podrugljiv osmijeh. Prst popusti pritisak na
obarau.
I ovako je ve u nevolji, nastavi Arkin i pljesne Sergejeva po leima, pomaui mu da
se ispravi. Dopustite mi da sirotu budalu odvedem kui. Provukao je ruku ispod
prijateljeva zdravog lakta i povukao ga nekoliko koraka dalje. Laku no. Spokojnoj noi,
prijatelji. Odve je hladno da bismo se ovdje zadravali. Prtao je gust snijeg na emu je
Arkin bio zahvalan.
ekajte.
Jo nekoliko koraka i snijeg bi ih potpuno zaklonio. Da?
Stanite uza zid i stavite ruke iza glave.
Ali zato...
Uza zid.
Arkin uini kako mu je reeno, vukui Sergejeva za sobom, no primijeti da mu prijatelj
drhti. Agenti Ohrane poeli su ih grubo pretraivati, izvrui im depove i rastvarajui
kapute, dok je Sergejev titio udlagu obavivi oko nje ruku. Arkinov um radio je punom
parom. Neto nije bilo u redu.
Odakle dolazite? upita onaj debeli s pitoljem.
Rekao sam vam, s kartanja.
Ili s jednog od sastanaka onog revolucionarnog ljama?
Njet, naravno da ne. Ja radim za ministra u vladi cara Nikolaja.
Na to su zatreptali, malice popustivi stisak na njegovu rukavu. Znoj mu se cijedio niz
lea unato hladnoi. Pri tankoj zraci svjetla, to je padala s prozora na katu reui utu
kriku mraka, spazio je zdvojan izraz na Sergejevljevu licu.
Evo! to je ovo? Nii policajac potezao je Sergejevljevu ozlijeenu ruku pokuavajui
mu strgnuti udlagu. Ovaj sroljo krije neto u ovome. Policajac zavue prste pod gornji sloj
zavoja i izvue mali pitolj ne vei od dlana. Bljesnuo je bisernim sjajem na snijegu to je
padao.
Proklet bio, Sergejeve. Proklet bio.
Mukarci u crnim kaputima iskesie zube. Onaj s pitoljem snano udari Sergejeva
kundakom po ruci, na to ovaj bez glasa padne na koljena, no Arkin ga dohvati prije nego
to se skljokao te ga zavrti i gurne prema dvojici mukaraca kao da je ovan za probijanje
vratnica. Razrogaili su oi od iznenaenja kad se Arkin svom teinom bacio za njim te su
se stali klizati unatrag na petama, lamatajui rukama. Led je bio odve sklizak te su se
obojica sruila na zemlju. Arkin je uo zvuk udarca lubanje o beton, no nije se zaustavio
kako bi provjerio kome se to razdrmao mozak. Dohvatio je mali pitolj koji je leao na tlu i
zgrabio Sergejeva za zdravu ruku.
Tri.
Trali su. Brzajui kroz zabaene uliice, batei du skliske rijene obale, skaui preko
ograda i ispod nadsvoenih prolaza, napreui plua na ledenom nonom zraku. Stalno su

~ 150 ~

se drali neosvijetljenih ulica. Arkina je usporavao ranjeni prijatelj, no nije mu htio ispustiti
ruku dok god su iza lea mogli uti prodorne povike i pogane psovke progonitelja. Samo se
jedanput Arkin usudio osvrnuti preko ramena, vidjevi da je onaj nii na elu, lica otra kao
u lovakog psa to njui trag. Onaj deblji nastojao je drati korak s njim no nije uspijevao.
Odzvonila su etiri hica no bilo je odve mrano i metak ih je svaki put zaobiao u irokome
luku.
Nastavili su trati i izmicati se, neprestano mijenjajui smjer.
Sa Sergejevom za petama, Arkin se etveronoke spustio do mjesta ispod mosta gdje su
obojica unuli svom snagom udiui mrzao zrak. Led pod nogama zakrckao bi im bi
pomaknuli koljenom.
Gdje smo? apne mu Sergejev na uho.
Nemam pojma, ali budi tiho.
Trideset su minuta stajali nepomino, nevidljivi poput sjena, ometajui samo maku u
nonom lovu preko debeloga leda kanala. Kad su se naposljetku uspeli uz zaleenu rijenu
obalu, vladala je posvemanja tiina. Padao je gui snijeg, pekui ih za oi i taloei im se
u hrpicama na vrhovima izama. urno su se uputili kroz ulice pognutih glava, drei se
najmranijih dijelova grada, te zastali tek kad su na koncu dospjeli do etvrti Litejna.
Kroz ipkasti zastor od snijega Arkin se zagledao u prijateljevo ispaeno lice. Kako ti
je ruka?
Jo nije otpala.
Jesu li oni gadovi napravili veliku tetu?
Sergejev slegne ramenima. Gdje god Ohrana kroi, nanosi tetu.
Nisi smio imati pitolj. Zbog ega si ga nosio?
Mijenjao sam dobar bode za njega u baru. Mislio sam da u s njime biti sigurniji.
Nanovo slegne ramenima. Bio sam u krivu.
Arkin ubaci mali damski pitolj u Sergejevljev dep. Prodaj ga, predloi mu. Inae
e te stajati glave. Umjesto toga kupi eni hrane.
Ne. Sergejev mu ga vrati s pokajnikim izrazom lica. Ti ga zadri.
Arkin se nije bunio bez njega e Sergejev manje upadati u nevolje. uvaj se,
prijatelju. Poloi mu ruku na rame. I reci eni da joj elim sreu s djetetom.
To je ono za to se borim. Kako bih sinu izgradio bolju budunost. Hvala ti, drue,
ree s nelagodom, to mi pomae. ena bi mi umrla od gladi da zavrim u zatvoru.
Arkin kimne, a prizor njezina nabreknula trbuha oivi mu u sjeanju dok je nestajao u
noi, a snijeg padao toliko gusto da je zrak bio gotovo krut. Dlanom je obuhvatio pitolj s
bisernom drkom koji mu je leao u depu. Sergejev je bio u pravu. S njim se zaista osjeao
sigurnije.

~ 151 ~

20

nda, kako izgledam?

Poput opatice. Katja je kritinim pogledom mjerkala sestru. To je zbog
tog pokrivala na glavi.
Valentina se okrenula u mjestu kako bi svoju bolniarsku odoru promotrila iz svih
kutova. Bila je bijela i kruta te se u njoj osjeala kao neka druga osoba. U zrcalu je zurila u
bolniarski veo s uskom trakom oko ela i urednim platnenim naborima to su joj visjeli do
ramena, potpuno joj prekrivajui kosu. To joj je bio prvi radni dan i ivci su joj treperili kao
da ima mrave u trbuhu. Pogladila je utirkanu pregau koju je nosila preko jednostavne
bijele kute i osmjehnula se Katji.
Dobro me pogledaj.
Zato?
Jer u biti drugaija kad se vratim iz bolnice.
Katja se nasmijala. Misli, prljava, smrdljiva i mrtva od umora.
Upravo tako!
No sestre su izmijenile dug pogled jer su obje znale da Valentina uope nije na to
mislila.

Bolnica svete Izabele bila je labirint hodnika. inilo se da granitni zidovi odjela upijaju sve
zvukove, zbog ega je sve bilo prigueno i mirno. amor glasova bio je jedva ujan, a
stenjanje i kaljanje maloduno, kao da se ivot unutar tih debelih zidova sveo na najmanju
moguu razinu. Prvi dan promijenio je Valentinino poimanje sebe. inilo joj se da je kao
sanitarka Ivanova prestala biti pojedinac i postala nevaan dio ravnodunog stroja, i na tu se
spoznaju morala dugo privikavati. Svata je oekivala, ali ne i to.
Dan je poeo inspekcijom. Bolniarke su se postrojile jedna pokraj druge, a sitne oi
medsestre Gordanskaje stisnule bi se od uitka kad bi im pronala kakav nedostatak.
Okomila bi se na cipele, naramenice pregaa, iskrzane porube na rukavima, nokte na
rukama. Valentina je pruila dlanove na pregled i ula kako je medsestra razdraeno
dahnula od nezadovoljstva budui da nije pronala nikakvu zamjerku.
Peraica vrina. Gordanskaja je bila u pravu. Prestala je ak i zamjeivati njihov
neugodan miris. Nauili su je kako podvrnuti krajeve na dekama i plahtama i zatisnuti ih

~ 152 ~

oko tankih madraca, naredivi joj da to ponavlja sve dok ne napravi kako valja. Vjebala je
kako okretati pacijente dok lee u krevetu i izvui prljave plahte ispod njih.
Smjestili su je na enski odjel gdje su kreveti bili puni ustraenih oiju i neurednih
frizura. No te su se ene odlikovale snanim strpljenjem i voljom, a Valentina je nauila da
ne smije brzo hodati. Nauila je gledati, okreui glavu s jedne strane na drugu,
primjeujui kako pacijentice krate vrijeme beznaajnim posliima: kartanjem, ivanjem,
ekanjem stopala i razmiljanjem o iduem obroku. Nepomina tijela i sklopljene oi u njoj
su izazivali nemir. Kad se jedna mlada pacijentica guste i sitno nakovrane kose najednom
uspravila u sjedei poloaj, vritei kako joj crv gmie po srcu, i poela trgati sa sebe zavoje
razgolitivi krvave grudi, Valentina je otrala po pomo. Za tu je pogreku ukorena tako to
se morala suoiti s bujicom Gordanskajinih naputaka.
Nemoj trati.
Nemoj vikati.
Nemoj dizati paniku.
Nemoj straiti pacijente.
Nemoj od sebe praviti budalu, premda to jesi.
Nemoj sramotiti bolnicu.
Nemoj.
Valentina je zurila ravno ispred sebe, ne trepui. Rumena lica, ruku iza lea i skvrenih
prstiju u cipelama. Potrudit u se da budem bolja.
Bogami, morat e.
Bogami, morat u.
Do kraja dana ruke su joj se arile, a stopala je boljela kao da su ih psi savakali i
ispljunuli. No odradila je dan ne usmrtivi nijednog pacijenta i to je bio uspjeh.
Mornarsko plavim ogrtaem zakrila je odoru i umor, navukla valjenke4 i isteturala u mraan,
snijegom zameten grad. Bila je zapanjena. inilo joj se nemoguim da se u Sankt
Peterburgu ivot nastavio zbivati po svakodnevnom, uobiajenom redu, dok je njezin pak
bio sasvim nesvakidanji. No koije su i dalje kloparale niz ulice, a lakaji se meusobno
dovikivali pridravajui se poleina koija; tramvaji su zveali, djeaci vukli do vrha
natovarene saonice, a svjetla mirkala kroz pahulje snijega. Nita se nije promijenilo. Osim
nje.
Navukla je kapuljau i pojurila niza stube.

Jens je bio ondje, ekao je na uglu pod ulinom svjetiljkom, ba kao to je bio obeao. Prila
mu je u naruje osjetivi kako bol, patnja i stid zbog ranije poinjene pogreke iezava.
elo mu je oslonila o vlano sukno kaputa te osjetila miris njegova znoja i umora, tisuu
puta gori od njezina.
Je li dan bio dobar? upita on.
4

izme od dlake ili valjane vune

~ 153 ~

Da, dobar. Kao to je dobro izvaditi bolan zub.

On se nasmijao i jo je vre zagrlio.
A tebi? proaptala je.
Sad je dobar. Sada moj dan poinje. Ostatak zaboravljam. Sanitarka Ivanova, izgledate
umorno.
Ne, uzbuena sam. Privinula se uz njega. I sretna.
Obujmio ju je rukom oko struka te su se uputili u etnju Sankt Peterburgom, zagrljeni,
udei se hladnoi pahuljica koje bi im pale na jezik kad bi se smijali.
Priaj mi jo, ree ona, o svojem danu.
Koji dio hoe? Dobre ili loe vijesti?
Dobre.
uo sam da e se izgradnja novog pogona za proiavanje otpadnih voda koji bi
sjevernom dijelu grada trebao priskrbiti istu i pitku vodu nastaviti ove godine. Sredstva su
konano odobrena i doznaena.
Na koji nain proiavaju vodu?
Hoe duu verziju ili krau?
Krau.
Nasmijao se zadovoljnim grlenim zvukom koji mu se razlegao iz grla. Neproiena
voda obradi se pomou koagulanta zacijelo umire od elje da sazna kojeg, pa u ti
prikratiti muke i rei je u pitanju aluminijev sulfat i potom isputa u spremnike za
taloenje.
I to je to?
Ne, nipoto. Godina je 1911. i sluimo se najnaprednijom suvremenom tehnologijom
koja postoji.
to onda slijedi?
Ovo je uzbudljivi dio.
Jedva ekam.
Voda se potom proputa na brze pjeane filtre i... Zastao je radi dramatinijeg
uinka.
Nemoj sad stati.
I ozonizira. Eto, ree on uz irok osmijeh, nadam se da e to imati na umu svaki put
kad bude pila aj u onoj raskonoj primaoj sobi za dame.
Kunem se da vie nikad neu jednako doivljavati vodu to tee iz slavine samovara.
Protrlja obraz o njegovo rame. Bilo je vlano. Da pjeani filtri!
Hodala je uz njega poluosvijetljenim ulicama, bedra prislonjena uz njegovu dugaku
bedrenu kost. Veselilo ju je to to su, unato razlici u visini, tako lako i prirodno pristajali
jedno drugomu.
A sad, ree on i okrene glavu pogledavi je ravno u oi, kai mi kako je tebi protekao
dan? Na obrvama su mu se uhvatile pahulje snijega.
Najprije mi reci lou vijest.

~ 154 ~

Odmahnuo je glavom, a usta su mu se, uvijek izraajna, ovjesila. Niz umorne noge
proli su je srsi, no ne zbog hladnog zraka s rijeke.
Kai mi, Jense, promrmljala je tiho.
Oklijevao je te je naas pomislila da e joj slagati neto ime e zatakati ono to ga je
zbilja morilo, no nije. Zastao je i privukao je u blijed krug svjetla ispod uline svjetiljke.
Zadignuo joj je kapuljau ogrtaa i zavukao ruke u nju, uklonivi kvaice koje su
pridravale bijelu tkaninu pokrivala za glavu na mjestu kako bi joj mogao dodirnuti kosu.
Jednoga bih ti dana, ree, volio poeljati tu divnu kosu. Zario joj je prste meu
guste uvojke. Snane sposobne ruke; ruke to su kadre vjeto raditi. Valentina, ree tiho,
plaim se za tebe.
Poloila mu je dlanove zatiene rukavicama na obraze kao da tako moe upravljati
rijeima to su mu na jeziku. Zbog ega, Jense? Zato bi se plaio?
Bolniarko Ivanova, zar niste uli?
ula to?
Da je ponovo izbila kolera.

I? Kako je bilo?
Bilo je dobro, mama, hvala na pitanju. Mnogo sam nauila.
Iznenadilo ju je to ju je majka doekala na pragu male itaonice im se vratila kui.
Nosila je veernju haljinu boje vina, a kosa joj je bila ukraena rubinima.
Valentina, molim te, ui.
Umorna sam, mama. Molim te, dopusti da se najprije okupam i presvuem.
ao mi je, draga, ali moram razgovarati s tobom.
to je tako hitno, mama? Nije valjda Katja?
Ne, tvoja sestra nije u pitanju. Majka joj je izgledala kao da joj je nelagodno. Mora
ispuniti svoj dio pogodbe. Glas joj je bio blag. Znam da si umorna, ali...
Valentina shvati to je slijedilo.
Ima sat vremena, Valentina. Da se pripremi.
Pripremim za to?
Za izlazak. Ne zaboravi, zapovjednik ernov dolazi po tebe kako bi te izveo na
veeru.
Mama, ree Valentina oprezno, bi li bila tako ljubazna i zamolila zapovjednika da
odgodimo veeru? Veeras mu neu biti bogzna kakvo drutvo. Iskreno, preumorna sam da
mislim, a kamoli koga zabavljam.
Valentina. Majin glas bio je bezizraajan. Pristala si na ovo. Sve je ugovoreno.
Molim te, ne danas. Nije mogla podnijeti ni pomisao na ernova.
Dala si nam rije. Mora odrati obeanje. To je vano. Razumije li me, Valentina?
Da, mama. Razumijem.
Majka joj se nasmijeila, no u oima joj se i dalje zrcalio oprezan izraz. Hvala ti, ree,

~ 155 ~

poljubi ker u obraz i izae iz prostorije. Valentina sklopi oi, iskljuujui majine rijei.
Polako je podignula rame pod vlanim ogrtaem, primaknula ga licu i udahnula. Je li to bio
njegov miris? Miris neega novog. Ili pak vonj bolnice?
Brzo je pojurila uza stube osjeajui kako joj se miii bune. Prvo to je napravila uavi
u sobu bilo je to da je izvadila popis i prekriila toku pet:
Sluati mamu.
A potom je sa smijekom na licu povukla debelu crtu preko broja tri. Pronai posao.

Uinila je to je morala. Jela to je morala. Govorila kad je morala. I nita vie.

Zapovjednik Stepan ernov stigao je u velianstvenoj sjajnoj crnoj koiji na ijim se
vratima nalazio grb njegove obitelji i koju su vukla etiri istovjetna konja. Odveo ju je u
Donon, otmjen francuski restoran. Saznavi da je rezervirao privatnu prostoriju, obuzeo ju
je nemir, ali nije bilo razloga za brigu. Bio je besprijekorno pristojan i uljudan, na trenutke
ak i oklijevajui, ne znajui to bi rekao kad su ostali nasamo. Ona mu nije pomagala.
Dok su jeli otrige i kavijar, vladale su dugake neugodne tiine koje nije ni pokuavala
prekinuti. U jednom su joj trenutku vjee postale teke poput olovnih utega i polako se
sklopile, no uspjela je sprijeiti da joj glava klone u tanjur peene jesetre u umaku od
goruice i maslina. Tijekom kave on se nagnuo naprijed i brzim, nestrpljivim pokretom
otkinuo vrh crne cigarete sa zlatnim filtrom.
Dosaujem li ti? upita je.
To pitanje bilo je toliko nepotrebno da se poela smijati. Nije namjeravala, ali nije se
mogla suzdrati, i kad je jednom poela, vie nije mogla prestati. Smijeh je samo navirao iz
nje. Bilo je to zbog umora i besmislenosti cijele te situacije, gluposti njezina oca ako je
mislio da e mu dopustiti da je prisili na to da se uda za tog ovjeka svijetlih brkova samo
zato to je visoko cijenjen. Zapovjednik ernov sjedio joj je suelice i promatrao je. Ona je
objema rukama prekrila usta kako bi utiala smijeh, no on joj se ipak iskrao kroz prste. Suze
su joj se kotrljale niz obraze.
Valentina, molim te, prestani.
Ona kimne. A zatim uslijedie nove suze.
On je polako pripalio jo jednu cigaretu, motrei je kroz dim. Dakle, nasmijavam te.
Uz to to sam ti dosadan.
Nagnuo se preko stola te je mogla vidjeti kako su mu plave oi bljesnule dok ju je
prouavao. Je li to zbog znatielje? Smetenosti? Ili pak pukoga gnjeva zbog njezina drskog
ponaanja? Nije imala pojma.
Tako dakle, ree on. Naglim teatralnim zamahom ruke pomeo je sve staklo i porculan
sa stola, koje se uz tresak razletjelo po privatnoj blagovaonici. Sad je pred nama prazan
stol. Moemo poeti iznova, ti i ja. Stavi na njega to god eli.
Pomno ju je motrio nastavljajui puiti crnu cigaretu snanog mirisa. Smijeh je prestao,
kao i smrtna dosada. Podignula je kut bijelog stolnjaka od damaska, obrisala njime oi i tiho

~ 156 ~

tucnula.
Nekoliko pravila, ree.
Sluam.
Ako mi eli to rei, reci to meni, a ne mojim roditeljima.
inio se iznenaen, a svijetle pjegice na njegovu nosu potamnjele su. Dogovoreno.
Znam da si ve razgovarao s mojim ocem, no ne elim nita vrsto dogovarati. Barem
ne iduih dvanaest mjeseci.
Cijelu godinu! To je... bezobzirno od tebe.
Na tome ustrajem. Ostavljala si je dovoljno vremena.
Onda i ja na to pristajem.
Hvala ti.
A sad je red na mene, Valentina.
Ona kimne.
Samo jedno pravilo.
Koje glasi?
Bez drugih mukaraca. Bilo kojeg drugog mukarca u ubiti.
Zagledala se u smrskano posue to im je lealo oko nogu nalik na iupano perje kakve
sirote ptice. Konobar je uao kako bi sklonio krhotine, no ernov ga je pokretom ruke
otpravio iz prostorije Ne pree od razbijanja, zar ne, Stepane? Kako bi dobio to eli.
Obraze mu je oblilo rumenilo zahvativi mu i bonu stranu nosa. Ja sam vojnik,
Valentina.
Kao da je to objanjenje.
Stepane. Promatrao joj je usta dok je govorila. Budem li razgovarala s drugim
mukarcima, etala s drugim mukarcima ili ak plesala s drugim mukarcima, ne moram
valjda oekivati da e osvanuti mrtvi.
Naravno da ne. Slegnuo je ramenom, a epolete su mu se zanjihale od nelagode.
Nisam mislio...
Usne su joj se razvukle u smijeak. Znam to si mislio.
I, to sad? Noni klub? Predlaem Akvarij. Svidjet e ti se. Uza zidove plesnog podija
nalaze se akvariji za ribe.
Sada se idem kui naspavati.

Valentina je nauila zamjeivati sitnice. Znakovite pojedinosti. Ovjeena usta, pomodrjeli

nokti, iznenadan osip na koi, zadihanost; nauila ih je traiti. ak i promjene mirisa mrskih
posuda za obavljanje nude.
Prvu smrt pacijenta doivjela je koncem prvog tjedna. Preminula je ena tanke kose koja
je svijet ivih napustila jednako nenametljivo kao to ga je i nastanjivala, a tuga koja je
preplavila Valentinino srce bila je sasvim neumjerena. Skrila se u skladite, ljuta na sebe.
Jedva da je poznavala tu sirotu enu, no suze su joj tekle niz obraze i morala je prekriti usta

~ 157 ~

mokrom krpom ne bi li priguila jecaje. Umrla bi od stida da ju je medsestra Gordanskaja

zatekla takvu.
Te veeri kad je sila niza stube Jens je smjesta znao. Valentina, rekao joj je, znala si
da nee biti lako.
Znam.
Tijekom etnje sporo je koraao, a ona se pitala je li to zbog nje ili njega, ili samo kako
bi odgodio trenutak rastanka. Toga je dana zima napokon popustila i s tamnog neba nad
Sankt Peterburgom sipila je sitna kia to joj je svojim blagim dodirom i otrim mirisom
mora dola kao osvjeenje nakon hladnih i sumornih hodnika bolnice. Nosnice su joj se
arile od mirisa sredstva za dezinfekciju.
Onda, upita on, kakva je danas bila medsestra od koje svi strepe?
Poput gonia robova. Tjerala me da okreem madrace i krpom istim podove.
Tako treba. To je ono to vama mladim zabuanticama treba. Valentina ga podbode
laktom u rebra. Bude li govorio takve stvari, uutkat u te injekcijom anestetika.
Opa, zadivljen sam. Hoe rei da si ve poela davati injekcije?
Ne, nisam jo. Ali, podignula je lice prema njemu, mogla bih na tebi vjebati.
On se zahihotao i provukao joj ruku ispod svoje, drei je za dlan. Na meni moe
vjebati to god hoe.
Svidio joj se nain na koji je to rekao. Mimo njih prokasao je konj, a jaha im je
doviknuo: Dobrij veer, kao da su jedan od uobiajenih parova na putu kui gdje e
skuhati meso i jedno drugome naglas itati ispred ognjita. Ta joj je pomisao izazvala udan
osjeaj u srcu. Pitala se osjea li i on isto, tu ispunjenost, poput jedne od trcaljki koje je
danas promatrala kako upijaju krv dok umalo nisu prsnule.
Kako je Katja? upita Jens. Neoekivano pitanje.
Srdita je. Krajnje mrzovoljna.
Zbog ega?
Jer joj je trenutano bolje. Manje je boli.
Nije li to razlog za sreu?
Ne. To znai da joj svaki dan dolazi uitelj i tjera je da vjeba matematiku, koju mrzi.
Nasmijao se. Oboavala je njegov smijeh. Bio mu je jednako svojstven kao i crvena
kosa i dugi vitki udovi. Zvuk njegova smijeha ula bi katkad u snovima pa bi se probudila.
Leala bi u krevetu prisjeajui se osjeaja njegove blizine ili ruke oko njezina struka. U
snovima on bi sjeo na rub njezina kreveta i priao joj dok bi mu crvena kosa blistala na
mjeseini, a crna sjena plesala po zidovima. Bila je sigurna da je ono to joj govori od
ivotne vanosti, no svakoga bi jutra njegove rijei isparile im bi otvorila oi.
Jense, ree dok su prelazili most, kako napreduju radovi na uruenom tunelu?
Odve sporo.
To te zacijelo frustrira.
On slegne ramenima, no Valentina se nije dala zavarati.
Koristim ovu priliku, dometne on, i ogorenost zastupnika Dume kako bih priskrbio

~ 158 ~

dodatna sredstva za zamjenu jo jednog dijela starih drvenih kanalizacijskih cijevi i

poboljanje nagiba korita Neve.
Zastali su na krianju, priekavi da se dvoja teka kola s konjskom zapregom
otkotrljaju pokraj njih.
Jense, zato ti je toliko stalo do tih tunela?
Oni su mi posao.
Nasmijala se i odmahnula glavom. Kapuljaa ogrtaa skliznula joj je s glave. Skinula je
pokrov za glavu, no i dalje je bila u bolnikoj odori. Da, to ti je posao, no oito je da ti
tuneli znae i vie od toga.
Dlanovima mu je vrsto obujmila miicu, zadravajui ga na rubu plonika premda se
cesta ispraznila. Kia se pojaavala, sijekui kroz tminu, kupajui krovove i stvarajui
mlake na cestama. S vremenom e se pretvoriti u led.
Zbog ega eli graditi ba tunele? A ne mostove, poput Isambarda Brunela u
Engleskoj. On je izgradio krasan visei most Clifton, nije li?
Zadivljen sam.
Popela se na prste i poljubila ga u bradu. Kratke dlaice ogreble su joj usne. Zna li to
ja mislim?
to se to kuha u tvojem zamrenom mozgu?
Imam teoriju. Mislim da voli uvoditi red u kaosu.
Ha! Dobra ti je ta teorija.
Od hrpe opeka ti napravi tunel. U gradu kojemu trebaju podzemni cjevovodi ti
izraunava nagibe. Nizu zgrada koje se gue u prljavtini i poplavljenim podrumima ti
priskrbi kanalizacijski sustav. Uvoenje reda u kaosu.
Lice mu je bilo nepomino, a oi su je netremice promatrale. Samo mu se dah kretao,
probijajui se izmeu kinih kapi. Zabacio je glavu i zagledao se u gradske krovove. Niski
oblaci nasjeli su na nebo zakrivi sve zvijezde. Cijeli Sankt Peterburg valja proistiti. Ne
samo vodoopskrbni sustav.
Doi sa mnom, Jense. elim da neto vidi. Uhvatila ga je za ruku te su zajedno
pretrali cestu.

Arkin se odlijepio od zida pokraj vrata trgovine. Strugnuo je iz sjene na susnjeicu dok su
farovi automobila ocrtavali likove Valentine i njezina inenjera. Trali su kao da osjeaju
kako im se prikrada s lea, premda je bio siguran da nisu to mogli osjetiti. Bio je i vie nego
oprezan.
Kia mu je ila na ruku. Stanovnici Sankt Peterburga urili su se du plonika skriveni
pod kiobranima koji su tvorili crni zaklon ispod kojeg se mogao saginjati. Pratio ih je bez
muke, slijedei ih iza svakog ugla i skretanja. Strpljivo je ekao u mranim kucima dok bi
zastajali u trgovinama, znatieljno se pitajui to se nalazi u svenjevima koje su iznosili
pod rukom.

~ 159 ~

Vidio je i vie nego to je htio. Vidio je kako dodiruju jedno drugo. Kako se ne mogu
prestati gledati, toliko da su mogli posrnuti po putu. Kako im se tijela nikad nisu odvajala,
kao da ih spaja nevidljiva nit. Sve je vidio.
Kretali su se brzo, birajui neosvijetljene ulice. Olakavajui mu posao.

~ 160 ~

21

alentini je trebalo vremena da pronae pravu ulicu, no im je u nju skrenula,

prepoznala je kuu. Vjetar se pojaao, nosei im kiu u lice.
To je ta kua.
Jens nije pokazivao nikakvu elju da pokuca na vrata pred kojima se zaustavila. tovie,
nije pokazivao nikakvu elju za sudjelovanjem u ovom pothvatu, no ona ga je bez obzira na
to odvela u ove sumnjive zabaene uliice, unato njegovu negodovanju. Ramena su mu
bila kruta i ukoena.
Valentina, ovdje ti nije mjesto. Odora bolniarke nije ti krinka, zna. Ona ne skriva ono
to jesi. Ovdje nisi sigurna.
Nasmijala mu se, na to se on namrtio. Dakako da sam sigurna. Imam tebe uza se.
Evo, to su ta vrata.
Jens ih gurne i vrata se uz kripu otvore. On je prvi zakoraio preko praga, no zapahnuo
ih je teak smrad, toliko snaan da je Valentina morala prekriti nos rupiem. Lijeva vrata
bila su zatvorena, no ovaj put na njima nije bilo djece pa im je prila i pokucala. Iznutra nije
bilo odgovora. Pridravajui svenjeve koje je nosio u rukama, Jens je okrenuo kvaku koja
se glatko otvorila. U prostoriji je bilo ledeno i vladala je polutama, budui da je jedan jedini
okrajak votanice bacao treperavo svjetlo. Valentina se usplahiri, sjetivi se da je ena s
ozlijeenom glavom proli put nije srdano doekala.
Varenka? zazvala je.
Dok su joj se oi privikavale na tminu, oslukivala je tiinu. Nisu se uli djeja galama
ni pla dojeneta. Nikakva zvuka osim sipljiva disanja nalik na soptanje konja. Prostorija je
zaudarala gore od hodnika.
Varenka? ponovo e Valentina.
Netko se pomaknuo na krevetu. Ruka je povukla deku, a lice sivlje od pepela zagledalo
se u njih kroz tanke proreze oiju. Bila je to Varenka. Na glavi nije imala maramu pa su joj
se oiljci vidjeli u polutami, no podignula se u sjedei poloaj.
Odlazite, prosiktala je. Ostavite me na miru.
Valentina ispusti naramak ogrjeva koji je nosila i pohita prema krevetu, rasprostirui
debeli vuneni pokriva koji je donijela. No Jens je zgrabi za ruku i povue je natrag.
Nemoj, promrsi.
to?

~ 161 ~

Nemoj je dodirivati.
to je?
ena se nasmijala bolnim zvukom. Osjea njezin miris. Ve ga je prije uo. I izgleda
mi kao netko tko jest.
Miris ega? upita Valentina.
Smrti, tiho odgovori Jens. Pripalit u vatru i onda odlazimo.
Valentina istrgne ruku. Ne. Sad kad sam tu, elim joj skuhati jaja i...
Odlazi. ena klone natrag na krevet. Na njemu nije bilo jastuka, samo prljavi goli
madrac i pokriva sa zakrpama koji je smrdio po bljuvotini i neemu jo gorem.
Sad sam bolniarka, pojasni Valentina. Mogu pomoi.
Nikad dosad nije zapalila vatru. Niti kuhala jaja. No vrsto je naumila sada to uiniti.
Smireno je poela traiti tavu dok se Jens pobrinuo za vatru. Okretno je naslagao drva u pe
i posluio se papirnatim vreicama u kojima je donio hranu kako bi raspirio plamen ibice.
Plamen vatre odmah je obasjao prostoriju, a Valentina je protrnula. Prostorija je bila
strahovito prljava. U jednome kutu nalazilo se metalno vjedro do ruba puno izmeta, a po
podu su se protezali uti tragovi sasuene bljuvotine. Osjetila je kako joj se kiselina die u
grlu.
Jense, promrmljala je, oekivala sam da emo joj donijeti hranu, jo jedanput joj
zahvaliti to je pomogla Katji i otii. I dug je podmiren. Ogledala se oko sebe. Ali ovo...
Pogledao je enu na krevetu i lice mu se skamenilo. Bolesna je, Valentina. Moe
namirisati koliko je bolesna. Ako ostane ovdje, izlae se pogibelji. Pobogu, pa mi i ne
znamo od ega boluje, mogla bi te zaraziti...
Poloila mu je prst na usne. Samo nekoliko minuta, Jense. Bit emo brzi.
Znam ja, odvrati on. Nee ostaviti ovu bolesnu neznanku kao to ne bi ostavila ni
vlastitu sestru. Takva si.
Zagrlio ju je kao da ih ena ne gleda zavidnim oima i poljubio je u elo. Od toga su joj
zubi prestali cvokotati. Brzo emo, obea ona.
Ti si bolniarka. Osmjehnuo joj se, izazvavi joj neopisiv osjeaj u utrobi. ivci su joj
zabrujali, napeti poput ica glasovira.

Latili su se posla, omotavi alove preko nosa i usta i zatitivi ruke rukavicama. Plitko su
disali, halapljivo gutajui zrak tek kad bi provirili van na ulicu. U usporedbi s prostorijom,
noni zrak bio je slatkog okusa, premda je zapravo bio trpak od otpada iz tvornica i bogzna
ega sve ne.
Najgore se dogodilo ve na poetku. Valentina je prila krevetu.
Gdje je djetece? upitala je.
inilo se da ena ima napadaj greva, udovi su joj se izvijali od bolova. Mrtvo je,
odgovorila je ravnoduno.
Tako mi je ao.

~ 162 ~

Ostali spavaju.
Valentina zakilji u tmini zagledavi se prema drugoj strani kreveta. Tek je tada
razabrala tri mala zamotuljka pod pokrivaem, tako mrava i tanka da su izgledala kao
obini nabori tkanine. Valentina se prigne.
Ne pribliavaj se, promrsi ena. Probudit e ih.
Valentina baci kratak pogled na njihova plaviasto siva lica te okrene glavu. Pronai
u neto vode, ree. Negdje na ulici mora postojati crpka.
S police je dohvatila glinenu zdjelu i pohitala van. Stigla je u posljednji tren. U
najmranijem kutku povratila je sve to je toga dana pojela, obrisavi usta rukavom, i ostala
stajati na studenoj kii lica okrenuta uvis. Djeca u krevetu bila su ista ona koja su onomad
tako gorljivo prihvatila njezine novie. Sada su leala pokraj majke, nepomina i ukoena.
Svi mrtvi. Dok je pronala crpku za vodu i krenula natrag prema kui, neki je pas lutalica
ve halapljivo gutao njezinu bljuvotinu.

Vrata su se uz tresak otvorila, prestraivi Valentinu koja je iskuhavala drugi limeni vr

vode na tednjaku. Tekuina je ak i nakon prokuhavanja izgledala sivo i boato.
Tko ste, dovraga, vi? Zdepast ovjek u zimskom vojnikom kaputu s kojeg su skinute
oznake ina banuo je u sobu.
ak i da se nije njihao, bilo bi oito da je pijan. Bacio je vunenu kapu na pod, otkrivi
izbrijanu glavu i kou posutu smeim pjegama kao u ptijih jaja.
Kojeg vraga radite u mojoj kui? Miite mi se od ene.
Jens se smjesta odmaknuo. Uzeo je tavu za prenje iz Valentininih ruku i prebacio joj
ogrta preko ramena. Upravo smo na odlasku. Bacio je podeblji sveanj novanica na
stol. Platite eni lijenika, a djeci dostojan pogreb.
Ti. ovjek se pokuavao usredotoiti na Valentinu, no to mu zbog stalnog treptanja
nije polazilo za rukom. Tko si ti? to takva ljepotica radi u...
Ona odlazi, ree Jens. Glas mu je bio neprijazan poput onog psa na ulici.
Doli smo pomoi Vaoj supruzi, odgovori Valentina. Bio bi red da ste Vi ovdje da
joj pomognete.
Zaepi gubicu! ovjek nasrne prema njoj.
S lakoom mu se izmaknula, no on se sapleo zaletjevi se u zid silinom od koje je
popucala buka. Jens mu je gurnuo podlakticu pod grlo.
Ne izazivaj sreu, zareao je Jens.
Ivane, zavapila je ena na krevetu. Molim vas, nemojte ozlijediti mojega mua.
Jens ga pusti. Ti me ne zanima, ree jetko. Tvoja je ena jednom pomogla mojoj
prijateljici koja joj se htjela oduiti. To je sve.
Krvopije parazitske.
Jens slegne ramenima i krene prema izlazu, stojei izmeu Valentine i Ivana. Izvadio je
cigaretu i pripalio je, dobacivi jednu i mukarcu, koji ju je uhvatio i stavio meu usne.

~ 163 ~

Radi li? upita ga Jens.

Da. Da. Radim kao konj svakog prokletog dana.
Gdje?
U Raspovljevoj ljevaonici.
Rad u ljevaonici opasan je, odvrati Jens.
I ja sam.
Ivane, dozove ga ena, pomogli su nam. Pogledaj vatru.
Tek se tada mukarac oima podlivenima krvlju ogledao po prostoriji zamijetivi
svenjeve hrane na stolu i novu votanicu na polici. Na koncu mu se pogled zaustavio na
plamenu u pei, i taj ga je prizor ini se otrijeznio. Tromo se odvukao do plamena svijee
pripalivi na njemu cigaretu, sa zadovoljstvom povukao dim i ispruio uljevite dlanove
prema toplini vatre.
Dolazi s jednog od sastanaka, zar ne? Jens pokae prema letku to je virio iz
mukareva depa.
Da, dolazim. to se to tebe tie?
to sada govore?
Kau da emo vas se uskoro svih rijeiti. Pravda za proletarijat toliko je jebeno blizu da
je moemo okusiti. Stojimo rame uz rame, drugovi po oruju. Organizirani smo.
Novi trajkovi?
Da.
ujem da se boljevici i menjevici meusobno kolju.
Pogreno uje.
Valentina osjeti kako se Jens zaintrigirao. Bio je rekao: Ti me ne zanima, no to nije bila
istina, vidjela mu je to u oima.
Jense?
On kimne, no nije odvajao pogled od Ivana, ovjeka koji je sudjelovao u tajnim
odborima i trajkovima i ija je ena leala bolesna u krevetu. ovjeka iju je kuu
Valentina upravo oribala, ije je vjedro puno izmeta ispraznila, i ija su djeca leala mrtva
na tom istom krevetu, a da to nitko nije primijetio dok se on opijao do besvijesti.
Vrijeme je da poemo, ree ona.
Jens se i dalje nije pomicao.
Ne mora biti ovako, Ivane, ree. Postoje ljudi koji se zalau za promjene u vladi,
ljudi poput Garjatana i Kornova. Odbor za industrijski razvoj sastaje se s vlasnicima
tvornica, nameui promjene koje e poboljati uvjete za radnike.
Puste lai.
Ne, istina je.
Priaju ti lai. Vlasnici tvornica masno potplauju gadove u tvojim odborima. Nita se
ne mijenja. ovjekovo lice utone u duboke bore oaja.
Nita. Ljudi poput tebe su budale ako misle da se ovo moe rijeiti razgovorom.
Alternativa, drue, jest rijeka krvi na Aveniji Nevski.

~ 164 ~

Onda nek je tako.

Valentina krupnim koracima prie vratima i snano ih povue.
Tko si ti? upita je Ivan. Slatka mala bogataica. Kladim se da ti je otac vaan ovjek.
Korumpiran i bezvrijedan, ali vaan.
Kako se usuuje? Dolo joj je da mu amarom izbrie drzak osmijeh s lica. Moj je
otac ministar Ivanov koji je poten i astan ovjek.
Jens je najednom uhvati za rame i urno izvede van na ulicu. Ledena kia bola joj je
obraze poput ledenih iljaka.
Valentina, procijedi on dok ju je hitro odvodio to dalje od te kue, to nisi smjela
rei.
Ali istina je. Moj je otac astan ovjek.
Nisi smjela rei svoje ime.

Arkin ih je gledao kako nestaju niz kinu ulicu. Inenjer je obavio ruku oko djevojina
struka, a ona mu je poloila glavu na rame. Kao da posjeduju jedno drugo. Gledao je za
njima dok mu se nisu izgubili iz vida, a potom je preao cestu do vrata kroz koja su
maloprije izali.
Nije trebalo mnogo truda. Samo je blago gurnuo vrata ramenom i ona su se irom
otvorila. Mrak. Nono nebo to prodire kroz pukotine u vratima. Neko je vrijeme stajao
tako, oslukujui, ekajui da mu se oi naviknu na mrak. to ju je nagnalo da doe u ovu
potleuicu? Kojeg vraga radi? Pitao se to e joj majka rei kad joj se ki vrati kui puna
uiju i buha.
S trijema kue na suprotnoj strani ulice gledao ih je kako ulaze i izlaze nosei vjedra
smrdljiva izmeta i vode; vidio je djevojku kako se naginje i povraa uza zid na pljusku. Bila
se oglasila bolnim jaukom za koji je pomislio da e je dokrajiti. Ali ne, ustro se vratila
natrag u hodnik i ula kroz vrata s lijeve strane. Pronaao je ta vrata. Otvorila su se im ih
dodirnuo lancima prstiju te je zakoraio unutra.
Izlazi!
Krupni mukarac izbrijane glave izvalio se za stolom, gnjevno piljei u njega. ena je
leala na krevetu, a od njezina su ga tupog i beivotnog pogleda proli srsi.
Samo sam doao razgovarati s tobom, drue, ree Arkin mukarcu, nita vie.
Rije drue upalila je.
A o emu to? upita sumnjiavo mukarac.
O tvojim gostima.
Njima! Prljavim je prstima otrgnuo komad pogae crnog kruha i gurnuo ga u usta.
to je s njima?
Zato su bili ovdje?
Donijeli su kruh i pokriva mojoj eni. Jer nemamo pristojnu plau kojom bismo sami
kupovali prokleti kruh. Glava mu je klonula na ruke.

~ 165 ~

Arkin prie nekoliko koraka blie krevetu. Uasno je zaudarao. Jesu li ita rekli? upita
bolesnu enu.
Njet.
Samo su ti donijeli darove?
Da.
Zato?
Ona mi je prijateljica, proape ena.
Umalo se naglas nasmijao. Ova ena i Valentina? No ponovo se sjetio kako je stajala na
kii i bolno zajauknula. Kao da joj je stalo.
Tko si ti? graknula je ena.
Ja radim za njezina oca.
Ministra?
Dakle, to im je rekla.
Ve je jedanput bila ovdje, promrmlja ena. Sa sestrom.
Sad mu je bilo jasno. Ovo je zacijelo ono mjesto na koje su se sklonile i do kojeg ih je
Popkov slijedio onoga dana kad se odravao trajk na Morskaji, i Valentina se sjetila oduiti
se za ukazanu ljubaznost. Nije mislio da bi se netko iz njezina stalea gnjavio takvim
stvarima.
Gdje ti radi mu? upitao je.
Kod Raspova.
Ljevaonica na kraju grada. Smjesta se vratio do stola, pripalio si cigaretu sebi i jednu
muu, te ga bocnuo ne bi li se probudio.
Evo ti. Ponudio mu je cigaretu.
Mukarac je uzme preko volje i uspravi se, mutna pogleda. Jo si tu?
Radi u Raspovljevoj ljevaonici?
Pa to?
Tamo ima mnogo egrta.
Pa?
enu najednom spopadne podraaj na povraanje te Arkin hitro ustane donijevi
pocinanu posudu ispred nje. Pruio je ruku namjeravajui je bolje pokriti prekrivaem, no
uto odskoi unatrag zgroen. Tri lica. Siuna i siva poput kamena.
Ostavi ih. Glas joj je bio blijed apat.
Suut prema njoj nasjedne mu na grudi poput olova. Poznajem sveenika, ree blago.
Smijem li ga dovesti ovamo?
Kimnula je zagledavi se u njega oima punim oaja. Arkin urno krene prema vratima,
zastavi samo kako bi protresao mukarca po ramenu. Odspavaj i otrijezni se, drue. Vratit
u se i onda emo razgovarati o egrtima iz Raspovljeve tvornice.
ovjek ga smeteno pogleda. Zato?
Jer imam zadatak za njih.

~ 166 ~

22

alentina nije otila ravno kui. Nije mogla, barem ne jo. Jens ju je smjestio u
koiju i odveo je u svoj stan, izrazito svjestan neprimjerenosti tog postupka. Mlada
djevojka, po mraku, bez pratnje, no oboje nisu bili sposobni za izlazak na javno
mjesto gdje bi joj neznanci gledali raskutranu kosu i prljavu odjeu.
Valentina, ree on, daj da ti osuim kosu.
Utonula je duboko u naslonja koji gotovo da je progutao njezino sitno tijelo. Ruke su
joj, mrtvaki blijede, leale u krilu. Priao joj je nosei runik te ga je prvi put te veeri
pogledala u oi. Pustio ju je da uti dok joj je vadio ukosnice iz kose i runikom joj stao
brisati mokre vlasi sporim, ritminim pokretima, poinjui od tjemena gdje joj je kosa bila
najmokrija. Gusti uvojci slijepili su joj se za tjeme ocrtavajui skladan oblik njezine lubanje.
Brisao ih je sve do vrhova koji su poskakivali i kovrali se, kakljajui mu prste.
Bio je to neizmjerno prisan in, intimniji ak i od poljupca. Naslonio se na rukohvat
njezina naslonjaa, a ona je pomalo nakrivila glavu dok joj je suio kosu, otkrivajui vitak
blijedi vrat. U jednom trenutku njeno joj je obuhvatio bradu rukama kako bi joj glava
mirovala dok joj je njeno trljao tjeme, no ona i dalje nije progovarala. Samo je pustila da
joj brada lei u njegovu dlanu, kao da joj je ondje i mjesto.
Nastavio joj je gladiti tamnu grivu dugo nakon to je ve bila suha, najprije runikom, a
potom i rukom. Kad bi je podignuo, presijavala se i svjetlucala, oaravajui ga igrom svjetla
koje je plesalo u njezinoj dubini poput mjeseine na nemirnom nonom nebu. Neizmjerno
mu je godio njezin svilenkast dodir na koi, kao i to kako mu je klizila glatko poput svile
meu prstima.
Sagnuo se i poljubio joj mlijeno bijeli zatiljak.

Kako mogu onako ivjeti?

Progovorila je. Bio joj je dao piroke i alicu vrue okolade, mamei je van iz mranog
skrovita u koje se povukla. Sjedio je na kauu nasuprot njoj, ispruivi noge i prekriivi
stopala, uivajui u ai crnog vina. Pokuavao ju je razonoditi.
Jesi li znala, upitao ju je, da se vie od polovine vina proizvedenih u Francuskoj
izvozi u Rusiju? Moe li to vjerovati? Mi pijemo vie vina nego bilo koja druga zemlja na
svijetu.

~ 167 ~

esto bi se zatekao kako govori mi. Mi Rusi. Naa zemlja. Kao da je on jedan od njih,
podrijetlom iz Perma ili Tvera.
Ja ne bih mogla onako ivjeti, ree zurei u vatru. Ne onako.
Znao je da se nee okaniti te teme.
Svi mi ivimo, odgovori joj tiho, kako najbolje znamo i umijemo.
Radije bih bila mrtva.
U to sumnjam. A osim toga, dometne, ja bih ti svaki dan dolazio zapaliti vatru. I
suiti ti kosu kad god bi pala kia, i raeljavati je kad bi je zapleo vjetar.
Podignula je glavu.
A kad bi dolo ljeto, nastavi on, umjesto da odlazi na raskone balove u Palai
Anikov ili obilne obroke u Dononu, ili provodi veeri na baletnim predstavama u
kazalitu u dijamantima optoenim veernjim haljinama, ja bih s tobom odjevenom u
dronjke proetao do kakva skrovita mjesta na obalama Neve gdje bismo jeli kuhana jaja i
brkali stopala u rijeci.
Okrenula je glavu i pogledala ga u oi. A glazba? upita ga ozbiljnim glasom. Ima li u
tom tvojem novom svijetu glazbe? Ili mogu zaboraviti na glasovir, operu i balet?
Naravno da bi bilo glazbe. Osmjehnuo joj se. Ti bi mi pjevala uz uborenje vode to
nam zapljuskuje glenjeve, a ja bih te pratio na svojoj violini.
Valentina zine. Svira violinu?
Nije ba da je sviram. Prije e biti da gudalom cvilim dok ne postignem pokoji kretavi
ton u usporedbi s kojim je i ulini maak glazbeno nadaren. Meutim, hitro nastavi,
poboljat u se. obeavam.
Nasmijala se. On poeli ponovo uti taj zvuk.
Prije si me bio upozorio da se klonim rijeke Neve, primijeti ona. Rekao si mi da je
oneiena.
Vidi, to je prednost druenja s inenjerom kanalizacijskih tunela, jer te moe uputiti u
prava mjesta. Znam sve tajne zakutke do kojih ne dopiru struje to nanose prljavtinu.
Je li zbilja toliko oneiena?
Nije htio o tome razgovarati. Slegnuo je ramenima. Mogla bi biti i ia.
Priaj mi o tome.
Radije bih ti svirao violinu.
Oi su joj se zaokruile poput novia, a njega obuzme stid - samo su on i pokoji
sluajno zalutao mi uli kako svira. Privukla je koljena prsima i o njih oslonila bradu
tvrdoglavo nakrivivi glavu.
Sviraj, zapovjedi Valentina.
Uspravio se, duboko joj se naklonio uz kienu kretnju rukom kao da skida eir pred
nekom od nadvojvotkinja iz obitelji Romanov i rekao: Potpuno Vam stojim na usluzi,
gospoice.
To je iskreno i mislio. Samo nije bio siguran zna li to i ona.

~ 168 ~

Prestani! ponavljao je Jens.

Ne mogu si pomoi.
Okrutno je.
Znam, Valentinu je ponovo spopao grohotan smijeh, okrutno prema ljudskom uhu!
Nisam tako mislio.
Jens joj se namrti, udari gudalom po vratu violine i stane toboe nestrpljivo tapkati
stopalom po ulatenom parketu. Stajao je nasred prostorije, stavivi violinu pod bradu kao
da mu je stari prijatelj. Svirao joj je ulomak iz Bizetove Toreadorove pjesme, ne pazei ba
na notni zapis. Pjesma je bila ivahna i nasmijavala ju je, i to mu je bilo jedino vano.
Danas se svaega nagledala sad je htio da se smije. A smijala se poput djeteta, potpuno
se preputajui. Nos bi joj poruiastio, ljupka se usta irom rastvorila, a oi joj se stisnule,
blistave od suza. Tamni sjajni uvojci njezine kose koju je s toliko panje osuio i zagladio
razletjeli su se oko nje dok se njihala smijui se glasno i bez zadrke.
Bila je jo mlada, na to se stalno morao podsjeati. Mlada i ranjiva.
Uz zveket je odloio violinu i gudalo na stol, gnjevno se zagledao u svojega jedinog
sluatelja i gordo se uputio do sofe na koju je sjeo, ukoen i uvrijeen, prekriivi ruke na
prsima. No nije se ni na trenutak dala zavarati. Skoila je iz naslonjaa doskoivi poput
gladne make na komad sofe pokraj njega. Poloila mu je dlan na zapee i razdvojila mu
ruke.
Ove prste valja poduiti, smijala se, podiui mu lijevu ruku, ove zlikovce! Zabacila
je glavu od uitka to je pronala pravu rije te ga pogledala prevrnuvi oima, a potom
njeno prislonila vrak svakog zlikovca uz usne kao da im oprata. Naui ih da znaju to
rade.
Zna li ona to radi, pitao se.
Pronai u ti uitelja, objavi ona.
Moe li me ti poduiti?
Ne, ne. iroko mu se osmjehnula. Osim toga, na kraju bismo samo vikali jedno na
drugo.
Povukao ju je za ruiasti nos. To bi moglo biti zabavno.
Na Anu, kericu doktora Fedorina, ne viem dok je uim svirati glasovir, ali to je zato
to se ona lijepo ponaa. Imam osjeaj da se ti ne bi lijepo ponaao.
Zagledali su se jedno drugome u oi, a on je shvatio da taj trenutak traje predugo kad je
zauo tih uzdah to joj se oteo s usana. Odvratio je pogled shvativi da je vidjela previe
onoga to nosi u sebi.
Valentina, vrijeme je da te odvedem kui.
Ona napola sklopi vjee, promatrajui ga kroz guste trepavice. Znao je da, ako sada ne
ustane, nee nikad. Za poetak je povukao ruku, no izraz na njezinu licu prikovao ga je za
mjesto. Bilo je nago. Na njemu se jasno ogledala potreba za njim, mrana i oajnika.
Jense, proape ona oiju uprtih u njegove, bojim se da u te izgubiti.
Nikad me nee izgubiti, ljubavi. Mi smo jedno drugome sueni. Zar ne shvaa?

~ 169 ~

Obujmio ju je rukom, privukavi je blie i prislonivi joj glavu uz prsa. U sobi se ulo
samo njihovo disanje, usklaeno do svakog uzdaha. Dugo su tako sjedili, promatrajui kako
vatra iz ognjita baca sjene to su im se uljale sve blie, gurkajui im koljena i skrivajui
im se u cipelama. Jens joj poljubi tjeme, toplo i mirisno.
Jense, zazove ga muklim glasom. Priaj mi o sebi, kai mi tko si.
Nitko mu jo nije postavio takvo pitanje. Malo je promislio te krenuo odgovarati. Priao
joj je o djetinjstvu koje je proveo na brodovima i plaama u Danskoj, o tome kako je
izraivao razne stvari - od ljunka, kamenja, naplavina. O nacrtu mosta koji mu je priskrbio
nagradu, o brodu koji je potonuo u zaljevu i u kojem su se umalo utopili on i njegov pas.
Priznao joj je da ima strast prema motorima, strojevima i svemu to je sastavljeno od
pokretnih dijelova te joj je govorio o brai Wright iz Amerike i Louisu Bleriotu iz
Francuske.
Let avionom, ree on. To je budunost. Vidjet e.
Osjetio je kako se smjeka. Nije mu vjerovala.
A tvoji roditelji? upita Valentina.
Taj dio prepriao joj je u najkraim crtama. Oeva tiskara u Kopenhagenu, njihove
svae kad mu je Jens rekao da bi radije studirao strojarstvo. Razoaranje u blagim smeim
oima njegove majke. I dalje im je pisao jedanput na mjesec, no u Danskoj nije bio ve pet
godina.
Sad sam Rus, ustvrdi on.
Jesi, kao to je i irafa.
Pojasnio joj je kakvu budunost prieljkuje Rusiji te da se toplo nada da e zemlja
ostvariti stabilnost putem razgovora i kompromisa, a ne putem nasilja. No nije spomenuo rat
za koji je bio uvjeren da je na pomolu svoje je strahove skrivao od nje. Postupno je
osjetio kako joj je glava na njegovim grudima oteala i kako joj se tijelo stapa s obrisima
njegova. Bok joj se sasvim priljubio uz njegov.
Priaj mi o grofiinu sinu.
Tada joj je priao o Alekseju.
Aleksej je sin grofice Serove i tek mu je est godina. Svidio bi ti se, Valentina. Tako je
odvaan. Prstima joj je milovao krhko rame, otkrivi da odora bolniarke savreno pristaje
njezinim uskim kostima. Poput tebe, ree ispod glasa. Ba poput tebe. Ljubavi. mora
shvatiti da ne mogu napustiti Alekseja. Ne mogu ostaviti djeaka na cjedilu. Njegovu ocu,
grofu Serovu, stalo je samo do vlastitog razuzdana ivota na dvoru i ljubavnice u njezinu
raskonu stanu na Engleskoj obali. Grofica je bijesna. Zamjera djeaku to...
Pustio je da mu rijei zamru na jeziku. Osjeaji Natalije Serove bili su odve sloeni da
bi se tako olako razmrsili. Prislonio je usne uz Valentinin obraz, nanovo udahnuvi miris
bolnice kojim joj je odjea odisala, i obgrlio je objema rukama, njiui je, grlei i utiskujui
u sebe.
Budi velikoduna, Valentina, proaptao je. Dopusti mi da zadrim Alekseja. S
vremenom sam zavolio djeaka i on nije kriv za moje pogreke s njegovom majkom. Ona i

~ 170 ~

ja smo zavrili. U to nikad nemoj sumnjati.

Iznenadilo ga je to se nije dalje osvrtala na tu temu. Samo je primaknula usne
njegovima i strastveno ga poljubila, briui sjeanja na sve druge usne, utiskujui trag
vlastitih, prisvajajui ga. Prsti su joj stali otkopavati dugmad njegove koulje, pomalo
nespretno, a dlanovi joj milovali njegovu kou, isprva suzdrano. No kad joj je kliznuo
rukom niz lea, traei mekane obline pod odorom, odvaila se. Stala mu je milovati gola
prsa, prislonivi mu usne iznad srca.
Poljubio joj je vrat, kuao kou, osjetio kako joj kosa klizi poput svilenih niti preko
rebara i udahnuo njezin mousni miris. Ne njezine odore, nego nje same, onoga vitkog
gladnog bia ispod odjee. udnja za njom buknula mu je u ilama poput umskog poara te
se prisilio da ustane.
Ne, Valentina. Rijei su mu zazvuale oporo. Ne, mila, odve si mlada. Mora ii
kui. Tekom je mukom to izgovorio.
Oi su joj bile crne poput tinte, a pogled uprt u njega s tako snanom enjom da se
morao otrgnuti od nje. No glas joj je bio mekan i zavodljiv.
Koliko je tebi bilo godina kad si prvi put vodio ljubav sa enom?
Nije o tome rije.
Ja mislim da jest. Sam si bio donio tu odluku. Sad i ja inim isto.
Polako je ustala i bez oklijevanja poela otkopavati cijeli niz dugmadi na rukavima i
prsluiu. Nije gledala u njega nego se usredotoila na tu radnju, kao da je sama u vlastitoj
spavaoj sobi. On je stajao vatri okrenut leima i promatrao je. Promatrao kako joj je ruka
izronila iz rukava i prvi put vidio blijedu kou njezina ramena kako se presijava pri
svjetlosti vatre, mekana i glatka poput stepke.
Promatrao ju je dok je odrjeivala vrpce pregae, jasno razabirui oblik njezinih rebara
pod potkouljom. Promatrao ju je kako svlai visoke vunene arape, dubei na jednoj nozi s
godinama stjecanom vjetinom, paljivo ih podvrui i otkrivajui vitka bijela bedra.
Vjerojatno je glasno dahnuo, premda toga nije bio svjestan. Srce mu je vjerojatno nastavilo
udarati, premda je bio siguran da je stalo. Osjeao je da u tom trenutku nije u stanju uiniti
nita drugo nego gledati je.
Pognula je glavu, putajui da joj gladak slap kose padne preko lica, tako da nije mogao
vidjeti izraz na njemu kad je sa sebe svukla i posljednje komade donjeg rublja. Stajala je
naga pred njim, a on ju je, i neka mu Bog na tome oprosti, elio vie od vlastitog ivota.
Prelijepa si, proaptao je.
Ona podigne glavu i osmjehne mu se. Obrazi su joj se zarumenjeli, a oi joj bile tamnije
nego ikad prije. Duboko u njoj gorjela je vatra od koje su joj se usne rastvorile te je disala
kratkim, ustrim udasima. Znao je da bi joj usne, kad bi prislonio svoje na njezine, bile
vrele.
Volim te, ree ona.
Nagost te izjave osupnula ga je vie od obnaenosti njezina prelijepa tijela. Bila je
potpuno ogoljena u svojoj jednostavnosti i iskazanom povjerenju. On se sagnuo, s poda

~ 171 ~

podignuo ogrta koji se suio ispred ognjita i priao joj. Toliko blizu da je primijetio kako
joj se koa meu dojkama orosila znojem.
Valentina, ako se iz ovih stopa ne omota ovime, ree strogo, prebacujui joj ogrta
preko ramena i vezujui joj ga ispod brade, obeastit u te ispred ognjita. Nije htio
vidjeti izraz u njezinim oima. A sad lijepo odjeni to prekrasno tijelo dok nam skoknem po
pie.
Izaao je iz prostorije. U kuhinji se nagnuo nad sudoper, pustio hladnu vodu da tee i
poprskao se po licu i vratu. Natoio si je aicu votke i iskapio je.
Valentina, promrsio je, kako ovjek moe toliko voljeti enu? to si mi to uinila?
Ostavio joj je dovoljno vremena. Nakon pet minuta, kad mu se bilo primirilo i kad je
mislio da se ve odjenula, natoio si je jo jednu aicu, a njoj au limunade te se vratio u
sobu. Odmah na vratima iz grla mu se oteo dug potmuli uzdah. Svjetlo je bilo ugaeno, a
ona se ispruila na sagu od sobova krzna ispred ognjita, dok joj je sjaj plamiaka plesao po
koi, bojei joj nago tijelo u zlatno. Doekala ga je iroka osmijeha.
ekaju li svi Vikinzi toliko prije nego to obeaste svoje ene?

Je li joj koa prije bila mrtva?

Zacijelo jest. Blijeda, beivotna, mlitava. Jer je na onom sagu od sobova krzna oivjela
na nain za koji Valentina nije znala da je mogu. Vie nije prepoznavala taj udesan
pokrov na tijelu kao neto svoje. Svaka pora, svaki najtanji sloj, svaki glatki, neistraeni dio
nje postojao je u vlastitom zasebnom svijetu koji bi oivio im bi ga dodirnule Jensove
usne. Udubina u dnu grla, tanki sloj koe povrh svakog pojedinog rebra. Sada su prtali od
ivota. Kad joj je poljubio donju stranu svake dojke, kruei toplim i vlanim jezikom
nagore prema bradavici, uinilo joj se da joj se koa poinje preobraavati. Postajati neto
vie od koe.
Prstima mu je guvala koulju i polagala mu dlanove na prsa, na lea, pipajui
ispupenja miia. Istraujui njegovu grau, svaku tetivu i vrst oblik kostiju, dlanovima
upoznavajui oblik njegova tijela. Mogla je osjetiti vatru koja je u njemu buktjela. Ili je ta
vruina isijavala iz nje, iz krvi to joj je kolala od srca do vraka prstiju?
Kad mu je jezikom okusila bakrenaste kovre to su mu se protezale od kope remena
do grla, oglasio se zvukom koji nikad prije nije ula. Odzvonio je iz dubine njegovih plua,
postavi dio nje i bubnjajui joj u glavi.
urno je svukao odjeu sa sebe i odnio Valentinu u svoj krevet dok je njoj u uima
odzvanjao zvuk nalik na udar Thorova malja.

Valentina nije htjela otii, no Jens ju je nagovorio. Ni sama nije znala kako je uspjela
natjerati tijelo da ustane i izae iz kreveta koji je mirisao na njega, podignuvi glavu s
njegova toplog jastuka. Koa joj je jo uvijek utjela njegov dodir i tijelo drhtalo od uitka

~ 172 ~

kad ju je popeo u koiju i odvezao natrag do oeve kue. Kad je lakaj otvorio vrata, bila je
sigurna da e primijetiti promjenu na njoj ili namirisati mousni miris Jensova tijela te je
pohitala preko predvorja.
Valentina!
Zastala je, jednom nogom na najnioj stubi, duboko svjesna koliko neuredno izgleda.
Nadala se da e se uspjeti oduljati do sobe a da je nitko ne vidi. Molim, tata.
Stajao je na pragu primae sobe, zajapurena lica. Bio je odjeven za veernji izlazak i u
ruci je vrtio au pjenuca kojom je zamahnuo prema njoj, poprskavi bijeli prsluk zlatnom
tekuinom. Valentina, kasno je.
Znam, tata.
Gdje si bila?
U bolnici, u Svetoj Izabeli.
Do sada?
Imali smo hitan sluaj. Nesrea u jednoj od tvornica. Nije bila vina laganju.
S gnuanjem joj je promotrio odoru. Pa si je, kako vidim, oistila pregaom?
Nisam, tata.
Nije ga htjela izazivati, ovoga puta ne. Smijeak to joj nije silazio s usana nije bio
namijenjen njemu, no on to nije znao, pa joj je priao ljubazna izraza lica. Teturao je.
Imam neto za tebe. Stao je prekapati po depu i na koncu iz njega izvadio pismo,
vie puta presavijeno. Od zapovjednika ernova.
Dolo joj je da se okrene, potri uza stube, baci se na krevet i istjera zapovjednika
ernova iz svojih misli. Njih je ionako potpuno zaposjeo netko drugi. Prsti su joj visjeli niz
bokove.
Uzmi ga, djevojko.
Ne elim ga, tata.
Uzmi prokleto pismo.
Lebdjelo je izmeu njih, svijetlo i neumoljivo. Prsti joj se nisu pomaknuli.
Proitat u ga sutra, tata, Veeras sam preumorna.
elim da ga odmah proita. Ovdje preda mnom.
Nije ga pogledala iz straha da joj u oima ne vidi tragove udnje za Jensom. Zurila mu
je u crne lakirane cipele na ijoj su se sjajnoj povrini odraavala otra svjetla lustera.
Pruila je ruku, a on joj je u nju gurnuo presavijeni papir. Pustila je da joj lei u dlanu.
Molim te, proitaj ga.
Polako je otvorila pismo, a pred oima su joj zaplesale rijei ispisane debelim crnim
slovima. Bila su zamuena, a ona se odbijala usredotoiti na njih i tako ih izotriti.
Onda?
Odmahnula je glavom.
Oteo joj je pismo i stao itati naglas. Najdraa moja Valentino...
Nisam ja njegova najdraa. Glas joj je zazvuao tiho i isprekidano. Otac to nije ni
primijetio.

~ 173 ~

Najdraa moja Valentino, bio sam toliko slobodan da te danas doem

posjetiti, no nisi bila kod kue. Nadam se da si dobro i da ti ne smetaju vojne
postrojbe to obilaze grad uklanjajui uline barikade i rastjerujui one koji se
okupljaju stvarajui nemire. Ne brini se, draga Valentino, dao sam si u zadatak
da te uvam i titim tijekom ovih nemirnih i opasnih vremena.
U Zimskoj palai uskoro e se odrati Veliki carski bal i bila bi mi golema
ast kad bi na njega pola kao moja pratnja sljedee srijede naveer.
Hvala ti na divnom i ugodnom drutvu u Dononu.
Odano tvoj, Stepan ernov.
Otac joj je kimnuo, a obrazi su mu se zarumenjeli od sree. Prsa su mu se nadula vidjela
je da je zadovoljan njome. Dobro si postupila, Valentina.
Tata, znam da svaki otac eli da mu se ki dobro uda.
Podignuo je au prema njoj. Pravo zbori.
Zato i razumijem da eli najboljeg za mene.
Pametno moje.
Priao joj je i prebacio joj ruku preko ramena, a njoj pred oima iskrsne slika njezina
popisa. Pomislila je kako bi lako bilo nagnati oca da joj konano oprosti.
Ali, tata, molim te, nemoj me tjerati na...
On se nasmijao i pokakljao je po obrazu vrhom pisma. Tiho, dijete, tiho. Primaknuo
joj se i poljubio je u obraz.
Tata. Odmaknula se i vrsto se omotala ogrtaem, odjeljujui se od njega. Molim te,
obavijesti zapovjednika ernova da mi je ao, ali...
Filipe, namjerava li se ikad vratiti?
Bio je to enski glas, visok i blago pripit. Dopirao je iz primae sobe, a popratio ga je
tih, zamaman smijeh i zveckanje boce o au. To nije bila njezina majka. No otac nije
pokazao ni trunku stida, a tamne su mu oi blistale od radosti dok je promatrao svoju stariju
ker. Toplim, oinskim dodirom potapao ju je po dlanu kojim je grevito stezala rub
ogrtaa.
Ne budi toliko zaprepatena, Valentina. Tako brakovi funkcioniraju. Kad ti i Stepan
ernov budete vjenani, brzo e se priviknuti na to, kao i tvoja majka. Ne, nemoj...
No ona je ve otila. Uza stubite preskaui dvije stube odjednom, ostavivi ga s tim
pismom i tom enom.

Prljavu je odjeu kao i tisuu puta dotad bacila na pod da je sluavka podigne. No kad je
ovaj put pogledala prema prljavoj odori koja je leala nalik na mrtvaca na sagu i zamislila
kako joj ista i izglaana visi u ormaru, namrtila se. Sagnula se, podignula prljavu odjeu,
sloila je na hrpu i uredno odloila na stolac kako bi je Olga nala kad ue u sobu. Sitnice.
One su inile razliku. Sad ih je poela primjeivati.

~ 174 ~

Tek kad se sklupala na krevetu obgrlivi koljena, pustila je misli da slobodno otplove.
Kapci su joj se sklopili i istog se trena nala na nekom drugom jastuku, u nekom drugom
krevetu, u drugaijem ivotu. Tijelo joj je eznulo za Jensom, parala ga je otra snana bol
koja joj je izmamila dug bolni jauk iz grla. udnja za njim strujala joj je ilama te joj bedra
nisu bila u stanju mirovati. Na njima je jo osjeala otisak njegova tijela, a njegova vatra jo
je uvijek gorjela u njoj, pomamna i lakoma.
Nije imala pojma da e to tako biti. udnja. Sjeanje na svaki njegov dodir. Njean
poljubac njegovih usana na njezinim grudima, ruke to je miluju i mame sve dok joj tijelo
nije prestalo biti njezino i postalo njegovo. elja da mu ugodi, da ga okusi, da ga posjeduje.
Tijelo i dua bili su joj toliko obuzeti njime da joj se leei samoj u krevetu inilo kao da je
samo polovica osobe, kao da ima samo pola ivota.
Jense, proaptala je u tamu, nikad neu biti u stanju odrei te se.
ak ni za Katju.

~ 175 ~

23

nijeg je padao u bijelim kovitlacima, bibajui se pri naglim zapusima snanoga

vjetra, da bi se potom povukao poput vojske to okuplja ete spremajui se za
sljedei napad. Bijeli pokriva blistao je na krovovima i cestama, a grad to ga je
prije mnogo godina Petar Veliki sagradio na prljavom movarnom tlu izgledao je otmjeno i
ljupko poput jednog od carevih labudova.
Arkin nije primjeivao njegovu ljepotu. Ono to mu je privlailo pozornost bile su
tamne policijske odore. Okupljali su se u skupinama od dvoje ili troje na uglovima ulica,
oiju budnih kao u vukova. Nije ih jo oekivao. Bili su brzi, to ga je iznenadilo, i napeti.
egrti iz Raspovljeve tvornice krenuli su u trajk, topui ulicama, buni i razulareni poput
pasa putenih s lanca, izvikujui krilatice kojima ih je nauio i maui runo izraenim
zastavama. elimo pravdu!
Ujedinjeni se borimo! Ujedinjeni pobjeujemo!
Zahtijevamo potene plae!
Pobjeda radnicima!
Ujedinjenim su glasovima neprestano izvikivali rijei koje su ih sve dirale u srce: Dajte
nam kruha! Hleba!
Bili su mravi kao kosturi, sama kost i koa pod kaputima koji ne bijahu dovoljno debeli
da ih zatite od ruske zime. Tako mladi, a tako pomireni sa sudbinom. To ga je razgnjevilo.
Morao je uloiti svu svoju mo uvjeravanja kako bi im objasnio da uasne radne uvjete u
svojoj ljevaonici mogu promijeniti ako se ujedine. Bezizraajna blijeda lica isprva su
bespomono i beznadno zurila u njega. Osoba koja mu je pomogla rasplamsati vatru u
njihovim gladnim trbusima bio je Karl, sin strojovoe koji je s njim preuzeo kutiju s runim
granatama s vlaka. Bilo mu je tek esnaest, a ve je sve razumio.
Drugovi, stvari se mogu promijeniti, bio im je rekao Arkin. Stajao je na sanduku u
zaleenom dvoritu ljevaonice osjeajui kako im se uzbuenje mijea sa snijegom to im
ga je vjetar nosio u lica. Vi ih moete promijeniti. Vi radnici ste oni koji imaju pravu mo
potrebna vam je samo hrabrost da tu mo upotrijebite.
Brao, viknuo je mladi Karl, posluajte naega druga. Nai se gospodari prema nama
odnose gore nego prema takorima. Juer je Pain ostao bez pola ruke; proli je tjedan
Grigorjev izgubio glavu. Tko e biti sljedei?
Smjene su preduge, ustvrdio je Arkin. Dogaaju se pogreke.

~ 176 ~

Nema sigurnosti na radnome mjestu, dometnuo je Karl.

Nemate pravo na pritube.
Ne dobijate vodu. A ovdje je vrue kao u paklu.
A je li vae gospodare briga? Arkin je zamahnuo akom.
Ne, vikom su uzvratili mladi glasovi.
Pa nauimo ih onda da ih bude briga! vikao je Karl.
Tada su poeli trajkati. Ivan Sidorov stajao je na vratima ljevaonice gledajui ga s
potovanjem. Kad nije bio pijan i zavaljen preko stola, izgledao je sasvim drugaije, kao
ovjek koji bi Arkinu mogao posluiti. Sidorov je bio taj koji je okupio egrte u dvoritu.
Izmijenili su pogled, i to je bilo sve. To je bilo dovoljno.

Ostali su im se pridruili. Vijest se brzo irila. Dok su prolazili mimo tvornice cipela na
Ulici Streka, iz nje je nagrnula povorka mladia u konatim pregaama, zduno se
pridruivi rulji iz tvornice Raspov. egrti iz tvornice za izradu alata Tarasov poveali su im
broj dobrano iznad tri stotine, marirajui s njima rame uz rame i izvikujui krilatice. Za
njima je stupao Sergejev s rukom u udlazi.
Svaka ast, estitao je Arkinu.
On mu kimne u znak pozdrava. Kako ti je ena?
Zabrinuta oko toga kako e se dananji dan rasplesti.
Kai joj da se na kamen sve veom brzinom kotrlja nizbrdo. Nita ga ne moe
zaustaviti.
Sergejev stisne aku u znak odobravanja, no koa mu je bila siva i izbrazdana, kao da
mu se krv zgunjava u ilama.
Idi kui, ponuka ga Arkin. Ruka ti danas oito nije u dobrom stanju, prijatelju. egrti
nas gotovo i ne trebaju jer ve njue pobjedu.
Ha! Ne vide bitke koje tek slijede.
Ovo je samo arka, Sergejeve. Tek poetak. Neka uivaju u danu slave. Zabrinuto ga
je promotrio. Ti idi kui. Njeguj enu.
Na Arkinovo iznenaenje, Sergejev ga je potapao po ramenu, vrsto ga stisnuvi.
Sretno, udai, drue. Odvojio se od povorke trajkaa i otiao. Mjesto pokraj Arkina
smjesta je zauzeo Karl, visok trkljavi mladi na ijemu je licu blistao irok osmijeh.

Sjatili su se na sporedni kolosijek pruge na otvorenoj vjetrometini, na zaputeno mjesto gdje

su se ranirali vagoni. izmama su toptali po ledom okovanom tlu. Arkin ih je sluao
osjeajui kako mu krv kljua. Bio je to zvuk nogu Rusije u protestnoj povorci. ak se ni
car sa svojega carskog prijestolja nee usuditi pobiti tu nevinu mladost. Osjetio je kako mu
nada kao vrua tekuina preplavljuje utrobu pri pomisli na budunost svoje zemlje.
Arkine, ljudino, raspalio si im te mlade umove.

~ 177 ~

Bio je to otac Morozov. Zgrabio je Arkina za ruku. Pahulje snijega nataloile su se na

sveenikovu crnu eiru nalik na aureolu, u otroj suprotnosti s pohabanim mu kaputom.
Ovo je moj mladi drug Karl iz Raspovljeve ljevaonice. Ve se dokazao kao vaan
borac za nau stvar.
Sveenik prui ruku u znak dobrodolice. Mladi je primi, pogne glavu nad prstima
zatienima rukavicom i prisloni ih uz usne. Oe, promrmlja s potovanjem.
Ta jednostavna gesta Arkina je strano rasrdila, no nije to niim pokazao. Zar ne
shvaaju? Upravo takva priroena slijepa pokornost ono je to boljevici pokuavaju
iskorijeniti. U budunosti Rusije, gdje e svi biti jednaki, nema mjesta religiji, iskazivanju
poasti i prigibanju koljena. ak ni pred Bogom.
Dolaze li? Arkin e napeto.
Morozov se osmjehne. Da.
Kada?
Upravo su na putu.
Odlino. Odrali su obeanje.
Karl pogleda jednoga pa drugoga. Tko? Tko to dolazi?
eljezniari, objasni mu Arkin. Ovaj je ranirni kolodvor pokrenuo trajk u znak
potpore egrtima.
Poinje, ree tiho Karl. Zar ne?
Da.
Mladi uspravi lea i nadme koata prsa. Drue Arkine, drue oe, ponosan sam to
sam dio ove velike...
Stigli su! vikne glas iz mnotva. eljezniari su stigli!
Razlegli su se uzbueni povici kad je falanga od oko stotinu ili vie mukaraca u radnim
odijelima i modrim kapama nagrnula na ranirni kolosijek zamahujui akama po zraku.
Oe, promrmlja Arkin ispod glasa, zahvalite svojem Bogu u moje ime.
Sveenik sklopi oi i osmjehne se, pomolivi se. Jedan od eljezniara, kran i krupan
ovjek s istim takvim glasom, popeo se na zahralu prikolicu i odrao govor kojim je
okupio egrte pobudivi u njima mahnito uzbuenje. ak ni ledeni zastor od snijega nije
mogao ohladiti vatru to im je planula u ilama. Arkin je bio zadovoljan onime to su toga
jutra postigli.
Stiu konji, doviknuo je jedan od egrta na zaelju.
Poslali su vojsku. egrti i eljezniari nisu se brzo snali, no Arkin se hitro uzverao na
jedan od zaputenih vagona. Pripremite se. Stigle su ete.
Ispod jakni i kaputa najednom osvanue eljezne ipke. Zvuk kopita pribliavao se,
tropoui po ljunku dok se snjena koprena nije razmaknula poput Crvenoga mora i
otkrila odred konjanika u grimiznim odorama za kojima su se vijorili ogrtai. Zaustavili su
se i razvukli se u dugu liniju, prijeei pristup i ne ostavljajui prostora za bijeg.
Izbila je panika. Prelazila je s mladia na mladia, otri uzdasi i uznemireni povici, no
poveli su se primjerom eljezniara. Promatrali su problijedjelih lica i razrogaenih oiju

~ 178 ~

dok je svaki od vojnika pruao sablju preda se, okrenuvi otricu plono prema nebu. Na
njima je napadao snijeg kao da time umanjuje prijetnju.
Smjesta se raziite!
Naredbu je izgovorio zapovjednik na elu konjanikog odreda. Sjedio je na
velianstvenom pastuhu koji je jedva ekao da krene u napad, struui prednjim kopitom po
zemlji i pravei brazde u izgaenu snijegu. Jaha je uperio pogled u eljezniara koji je
stajao na prikolici.
Smjesta se raziite! ponovo je naredio.
Arkin se pokrenuo. Probio se izmeu egrta i izbio na elo, sasvim blizu vojnicima.
Deki ne ine nita loe. Govorio je mirno.
Zapovjednik ga oine pogledom te iz nekog razloga zastane i pogleda ponovo.
Tko si ti? upita.
Drug ovih egrta. Zapovjednie, ree oporo, nemojte danas izazivati nevolje. Ne
elimo krvoprolie.
Jedan kraj zapovjednikovih usana izvije se, otkrivajui zadovoljan smijeak. Ne
elimo?
Ne. Ovi su momci...
Opasni.
Ne. Oni samo izraavaju svoje nezadovoljstvo i zahtijevaju da ih se saslua.
elimo pravdu, ustvrdi Karl stojei pokraj njega. Objema akama stiskao je eljeznu
ipku.
U tom sluaju, mladi izgrednie, pravdu ete i dobiti.
Bez ikakva upozorenja zapovjednik se nagne i hitro zamahne sabljom kroz zrak. Zauo
se samo tih fijuk. Arkin je bio brz, ali ipak ne dovoljno. Povukao je svojega mladog
prijatelja unatrag, tako da mu je zamah sablje koji je imao rasporiti djeakovo grlo dohvatio
samo nos rasjekavi mu jednu stranu nosnice. Krv mu je iknula niz bradu.
eljezniari nahrupie naprijed, obasuvi konjanike gnjevnim rijeima. Planula je svaa.
trajkai su poeli vitlati metalnim ipkama i alatima dovevi prosvjed do ruba nasilja.
Arkin je egrte ukljuio ba kako bi izbjegao takvu vrstu nasilja, no sad je odvlaio Karla
dalje od prvih borbenih redova. Pregledao je mladievo lice. Karl je prislonio ruku uz nos,
dok mu se krv slijevala niz prste, a zlatnosmee oi plamtjele. Arkin je osjetio kako drhti,
ali ne od straha nego od gnjeva.
Stani iza eljezniara, naredi mu Arkin. Pripremi egrte da budu spremni uskoiti
ako zatreba.
Deko odjuri. Padao je gust snijeg tvorei debele bijele nanose, a glasovi su postajali
sve glasniji. Napad husara zbio se munjevitom brzinom. Konji su jurnuli naprijed, a sablje
sjekle lijevo i desno, neujne i surove. uli su se reski krikovi, a krv je potekla po snijegu
dok su se ljudi klizali pod kopitima. Metalne ipke sruile su se na ete, drobei kosti i
izvrui stopala iz stremenja dok odore nisu nestale pod mnotvom radnikih izama. No
sablje su nastavile vjeto zamahivati, iznova, parajui odjeu s lea i rasporivi obraze i

~ 179 ~

grla. Napad, pregrupacija, napad. ak je i snijeg u zraku postao crven dok su konji ponovo
zauzimali poloaje du sporednog kolosijeka.
Arkin izvadi Sergejevljev mali pitolj iz kaputa. est je puta precizno naciljao, est puta
zabivi metak u grimizna prsa vojnika. trajkai su estoko uzvraali napade. Konji su se
ruili na koljena. ljemovi padali na tlo. Arkin se bacio usred bitke, izbjegavajui otrice,
odbijajui udarce, a cijelo se vrijeme probijajui blie onom visokom plavokosom
zapovjedniku na pakleno crnom pastuhu.
Arkin je nabasao na Karlovo tijelo s krvavom mrljom na prsima. Mladieve su oi bile
razrogaene, zurei u snijeg to je padao, no staklaste i beivotne. Pahulje su mu se
nataloile na trepavicama i rastapale se na toplim onim jabuicama poput suza. Arkin je
slomio vrat vojniku koji je stajao nad njim drei u ruci sablju s koje je krv jo uvijek kapala
po snijegu, i pao na koljena pokraj djeaka. Sklopio mu je oi. Nita na ovome svijetu nije
sveto. ak ni nevini. Dograbio je sablju i uz gnjevan urlik nasrnuo na grimizne odore.

ene su najmarljivije radile. Valentina je brzo postala svjesna te injenice. U Bolnici svete
Izabele ene su najvie radile, a bile su najmanje plaene, no i unato tomu nisu se bunile.
Prema mukim bolniarima odnosile su se s pokornou koju je Valentinina smatrala
nezasluenom, a prema lijenicima kao prema utjelovljenim boanstvima.
Ona se usredotoila na svoje zadatke i malo govorila. Nije joj smetalo to veinu
vremena provodi u prostoriji za neisto, ribajui to god je bilo potrebno i sterilizirajui
opremu. To je bio zanimljiv dio posla, medicinski pribor. Rukovala je njime s potovanjem,
nalazei neoekivano zadovoljstvo u fino izraenim elinim rubovima i neobinim
oblicima. Svialo joj se to svaki komad pribora slui odreenoj svrsi, tipaljka, sonda, igla
i mnogo drugih za koje je samo mogla nagaati to su. Svaki dan ona i njezine kolegice
novakinje pohaale su sat vremena poduke, tijekom kojih bi naprezala mozak s jednakom
usredotoenou kao i kad bi savladavala novu klavirsku skladbu. Dok bi radila na
odjelima, postavljala bi jasna pitanja i pozorno sluala odgovore.
Znate dobro sluati, rekla joj je jedna pacijentica.
Sveta Izabela bila je bolnica za siromane. Utemeljena je prije vie od stotinu godina na
zahtjev Katarine Velike, no uvijek joj je nedostajalo kreveta i odjela. Kroz njezina vrata
prolazio je beskrajan niz bolesnika i ljudi na samrti, no mnoge su morali odbiti primiti,
premda za njih nije bilo nade da e lijeniku pomo pronai negdje drugdje. No Valentina
je uila kako neke stvari ne doivljavati osobno. Primjerice, onoga ovjeka kojega je toga
jutra zatekla kako lei na stubitu poput krepane make. Imuni ljudi nisu odlazili u bolnice.
To su bila mjesta kamo se odlazi umrijeti. Lijenici bi dolazili u kue uglednih ljudi, ako
treba i po nekoliko puta na dan, i lijeili pacijente u vlastitim krevetima, gdje bi se ak
izvodile i manje operacije. Bogati bi pacijent doao u bolnicu samo ako mu je trebao
opsean kirurki zahvat.
Valentina je uronila ruke duboko u pjenuavu vodu i poela ribati spekulum, no nedugo

~ 180 ~

zatim podignula ih je i promotrila. Bile su crvene i nadraene, pune sitnih pukotina oko
lanaka. Osjetila je kako je preplavljuje stid. Bile su to ruke bolniarke, a ne pijanistice.
Mrzila se to joj je do toga stalo.
Vrata iza njezinih lea otvorie se. A, tu si. Treba nam.
Valentina se okrene dok je sapunica kapala na pod. Bila je to mlada Darja Spajeva,
bolniarka koju je upoznala onoga dana kad je dola na razgovor, ona crne kose i pogana
jezika. irokoga osmijeha danas nije bilo.
Zna li, upita je Valentina, da ima krvi po cijelome vratu?
Mora doi, odgovori djevojka. Smjesta.

Zrak je bio teak i zaguljiv. Uavi na muki odjel uinilo joj se kao da joj je netko glavu
omotao ustajalim pokrivaem. Soba je bila toliko zasiena krvlju, strahom i sirovim
gnjevom da nije ostalo mnogo mjesta za ita drugo. Tijela su leala posvuda: na krevetima,
na madracima na podu, na golim daskama. Previe njih, zbilja previe.
to se zbilo? upita Valentina.
Husari.
Napad?
Pa, nisu se samo igrali svojim krasnim sjajnim sabljama.
Valentina spazi glatke obraze bez bora. Mladii, ljudi iji su snovi poderani na
komadie. Krv im je curila iz glava, otvorene rane zjapile na ramenima. Pjeaci protiv
konjanika.
ort! opsuje Valentina.
Zapovjednik ernov odrao je obeanje.
Darja, bilo joj je nabijalo u uima, odakle da ponem?

Bolniarko Ivanova, uzmite ovo. Hitro.

Medsestra Gordanskaja gurnula je kare Valentini u ruku i smireno otila do drugog
dijela odjela gdje je Darja svim silama pokuavala sprijeiti mukarca s povezom preko
oiju da ne otpue na pod. Valentina njeno poloi dlan na pacijenta ispred sebe. Leao je
potrbuke.
Zdravo, ja sam sanitarka Ivanova.
Trudila se zvuati brino i utjeno. karama mu je rasjekla jaknu od poruba pa sve do
ovratnika, te potom isto uinila s kouljom. Dvije duge usporedne posjekline protezale su
mu se niz lea nalik na crvene tramvajske tranice. Isprala ih je antiseptinim sredstvom, no
im je obrisala krv, nova mu je potekla niz blijedu kou. Ranu je trebalo ivati. Dok je
radila, cijelo je vrijeme razgovarala s njim. Nakrivio je glavu, iskosa je pogledavajui
uplaenim oima.
Lijenik samo to nije stigao, pokuala ga je umiriti. Nekoliko avova i bit ete

~ 181 ~

dobro. Ranu je prekrila povojem i snano pritisnula kako bi zaustavila krvarenje. Uskoro
ete se vratiti na posao.
ekali su nas. Ovaj put vrsto su nas naumili dokrajiti.
Jeste li trajkali?
Njet. Samo smo se okupili u dvoritu nae tvornice. Ja i ostali egrti.
Vojnici su vas napali u dvoritu tvornice?
Ne. Oi su mu se ustreptale, a iz usta mu je iscurilo malo bljuvotine. Otili smo do
sporednog kolosijeka za raniranje vlakova kako bismo porazgovarali sa eljezniarima.
Njihov predradnik je... Poeo je jecati bolnim ivotinjskim zvukovima.
Tiho, ovdje ste na sigurnom. Dotaknula mu je kosu koja je bila kruta i slijepljena od
krvi. Pogladila ga je po obrazu. I po vratu.
Bolniarko, proaptao je sklopljenih oiju, ne mogu pomicati ruke.

Bistro! Brzo! pozvao ju je lijenik u bijeloj kuti.

Trajalo je to cijeli dan, mladie su samo dovozili na kolima i nosili na ramenima ili za
nudu sklepanim nosilima. Valentina je postala imuna na bolne jecaje i suze. Nauila je da
je dobro prisloniti pacijentov dlan na vlastito grlo jer bi ih njezino snano bilo iz nekog
razloga umirivalo, pruajui im nadu. Nauila je da ih ne treba uutkivati; putala bi ih da
govore, plau ili viu, to god im je olakavalo muke. U njihovo ime pisala je kratka
pisamca njihovim voljenima, prinosila ae vode njihovim natuenim usnama i odvrtjela
toliko namotaja zavoja da joj se inilo da postaju produeci njezine koe na tuim rukama,
nogama i glavama.
Bistro!
Da, doktore?
Ovdje mi treba jedna doza morfija.
Da, doktore.
Jedan je djeak, tamnoput poput Cigania i ne mnogo stariji od Katje, leao na leima
prekriivi tanke ruice na prsima. Koa mu je bila skliska od znoja. Osmjehnuo se
Valentini dok su mu usne nastavile izgovarati molitve. Odmjerila je dvije kapi sredstva
protiv bolova iz staklene boice u au i pridrala mu glavu dok je otpijao tekuinu. Zjenice
su mu bile sitne poput vraka igle.
Spasibo. Izgovorio je to toliko tiho da ga je jedva ula. Do svidanija. Zbogom.
Zgazili su ga, promrmlja lijenik, njihovi konji.
Je li sveenik u blizini? hitro upita Valentina.
Na drugom je odjelu. Lijenik glasno izdahne od iscrpljenosti. Njegove su usluge
danas iznimno traene. Podignuo je glavu i prvi put pogledao mladu bolniarku pokraj
sebe u oi.
Valentina! Djevojko draga, nisam imao pojma da si to ti. Zbog odora sve izgledate

~ 182 ~

kao...
Znam, doktore Fedorine. Mi bolniarke sve smo iste.
Teko da je tako. Nadlanicom si je obrisao oi. Ti i medsestra Gordanskaja jedva da
pripadate istoj vrsti.
Osmjehnula se, osjetivi takvo olakanje to konano moe opustiti miie lica da ga je
umalo zagrlila oko vrata, kao to bi katkad Ana znala uiniti kad bi je neim obradovao.
Trebali biste se odmoriti, doktore.
On odmahne glavom. Ovo ba i nije ona vrsta bolniarskog posla koju sam ti u glavi
namijenio kad sam te preporuio bolnici. Doktor Fedorin naas odvoji pogled od ranjenika
na odjelu i promotri Valentinino lice. Pitala se to vidi na njemu. Vatreno krtenje, ree
on tiho.
Djeak na krevetu podignuo je ruku u zrak, nainivi njome znak kria. Krvavo
krtenje, ispravi se on, oiju uprtih u Valentinu.
Pronai u ti sveenika, ree ona, stisne djeaku ruku te iezne.

No sveenika nije bilo ni na sljedeem odjelu. Prekrila je pravila i zadignula suknje,

pohitavi niz jedan od hodnika u potrazi za ovjekom u crnom. Nije htjela dopustiti da
djeak umre bez utjehe odrjeenja. Mora biti vrsta, bio joj je rekao Jens, kako bi se nosila
s krvlju i ranama.
Neija ruka spusti joj se na rame, toliko teka da je osjetila kako su joj se kosti uleknule.
Valentina odskoi, preplaena.
Dijete, ne boj se.
Prestala je trati i promotrila ovjeka koji kao da se iz vedra neba stvorio na hodniku.
Izgledao je poput neke vrste sveenika Bio je dojmljive, pleate grae, pomalo zastraujui
u obinoj crnoj halji. No neto u njemu nagnalo ju je da se udalji. Oi su mu bile krupne i
okrugle, zapanjujue svijetle plave boje i usaene duboko u duplje. Nisu treptale, samo su
zurile u nju. inilo se kao da gore.
Nije mogla nai drugu rije kojom bi to opisala. Bile su uprte u nju, progorijevajui put
do zakutaka njezina uma dok je nije obuzela snana elja da odvrati pogled, no nije mogla.
Trebam sveenika, ree brzo.
Dijete... Glas mu je bio dubok, a rijei odmjerene. Mono su odzvonile na hladnome
hodniku. Dijete, cijelom ovjeanstvu trebaju sveenici kako bi im pokazali put do Boga.
Vidim da te neto mui. Dopusti Mu da te oisti.
Umalo se naglas nasmijala jer je taj neobini ovjek bio sve samo ne ist. Odvojila je
pogled od njegova lica i premjestila ga na dugu raskutranu bradu koja je bila prljava i
slijepljena od krvi. Halja mu je bila puna mrlja, a ruke prekrivene debelim slojem
prljavtine. Uasno je zaudarao. Jedino isto na njemu bilo je draguljima optoeno raspelo
to mu je blistalo na laniu oko vrata.
Moda biste najprije trebali zamoliti Boga da Vas oisti, predloi ona. No, molim

~ 183 ~

Vas, doite brzo. Trebamo Vas u...

Posegnuo je prema njoj golemim prljavim rukama. Pritisnuo joj je dlanovima obraze i
prostrijelio je svojim monim pogledom. Ti si ta kojoj neto treba, malika. Ja ti mogu
pruiti mir za kojim udi. U ime Gospodnje.
Pognuo je glavu kao da e joj utisnuti Kristov poljubac u elo, no u posljednjem se
trenutku sagnuo i poljubio je u usta. Valentinu su preplavili ok i gnuanje kad joj je
golemim ustima nalik na peinu progutao usne. Ritnula se i snano ga oamarila po obrazu.
Zvuk pljuske priguila je njegova upava brada, a ona je sve nedae koje je toga dana
doivjela usmjerila u gnjev.
Vi niste Boji ovjek. Vi ste varalica, odvratan pohotni...
On se nasmijao razdraganim potmulim smijehom kao da ga je obasula rijeima hvale.
Bila je u napasti da ga jo jedanput oamari, no gadilo joj se dotaknuti ga. Protrljala je usta
dlanom, drei se na sigurnoj udaljenosti od njega.
Treba Vas jedan djeak na samrti, ree mu.
Ne treba me on. Ti si ta koja me treba.
Vi niste pravi sveenik, zar ne?
Ja sam samo siroti sveti ovjek, starec. Ponizno se nudim duama koje trpe, duama
poput tvoje. Duama koje ne znaju pronai svoj put.
Moja je dua moja stvar, ree ona. Vi niste starec. Ovome djeaku treba pravi
sveenik. Svijetle je oi upro u njezine te je osjetila kako joj je jezik oteao u ustima, a
misli joj poele lutati. Svjesnim se naporom prisilila okrenuti od tamne prilike i pouriti
natrag niz hodnik. Svojski se potrudila otjerati lik toga prljavog ovjeka iz glave.
Bolniarko, zazvao ju je dubokim glasom. Malika, srest emo se mi opet, i tada e
mi ponuditi poljubac u zamjenu za svoju duu.

Valentina je pronala sveenika, pravog sveenika. Nosio je runo tkanu sutanu pohabanih
rubova, tolu to mu je visjela oko vrata i crn eir koji je vidio i boljih dana. Na prvi pogled
pomislila je da je rije o seoskom sveeniku koji je vjerojatno doputovao do bolnice iz
jednog od oblinjih sela nakon to je uo za pokolj, no kad se odazvao na njezin povik i
podignuo glavu prekinuvi pjevuiti molitvu nad jednim ranjenikom, smjesta ga je
prepoznala. Bio je to sveenik kojega je upoznala kad je nabasala na Arkina kako nosi vree
krumpira u crkvu. Zurei prema njemu pitala se kakve sve tajne sveenici uju i koliko im
ispovijedi odzvanja u glavama.
Oe, trebam Vau pomo.
to je, bolniarko?
Jedan mladi umire.
Reagirao je na nain koji ju je iznenadio jer je, premda naizgled miran dok je koraao uz
nju do susjednog odjela, izmama bijesne odgurivao pohabani rub halje.
Oe, znate li to se dogodilo?

~ 184 ~

egrti rade u uasnim uvjetima. Rijei su mu, za razliku od nogu, bile suzdrane.
Nakon to je jedan od njih izgubio ruku radei na stroju, odrali su sastanak, no policijski
su dounici posvuda. Odmahnuo je glavom i podignuo Bibliju do razine oiju Neka se
Bog smiluje duama tih vojnika jer ja ne mogu nai ni trunicu milosti za njih u svojem
srcu. Da se mene pita, sve bih ih prokleo da cijelu vjenost gore u paklu. Mahnito je
protresao Bibliju kao da e tako iznuditi odgovor iz njezinih crnih korica. Ti egrti obina
su djeca.
No ja sam ula da su se udruili sa eljezniarima.
Da.
to znai da je sve bilo dobro organizirano.
Dok je otvarala vrata, sveenik je zastao prisilivi je da se okrene.
Tko ste Vi? upita on.
Obina bolniarka. Koja pokuava spasiti ivote vaim egrtima.
Obina bolniarka. Jednostavne rijei. inilo se da su ga umirile.
Oi su mu opet postale blage te je krenuo naprijed. Ja sam, dakako, ojaen. Nitko ne bi
trebao vidjeti ono to sam ja danas vidio kad su sablje poele sjei. Privio je Bibliju uz prsa
kao da je tit.
Ona prui ruku i dodirne kri otisnut na njezinim koricama. Bili ste ondje?
Da.
Kaite mi, oe Morozov, je li i Viktor Arkin bio ondje?
Kosti lica mu se ovjese. Tko ste vi?
Je li ozlijeen?
Odmahnuo je glavom gotovo neprimjetno.
Kaite mu, ree ona, da skloni kutiju koju je sakrio u dnu garae. Prije no to Ohrana
doe po njega.

~ 185 ~

24

anitarko Ivanova.
Medsestra Gordanskaja zaustavi Valentinu na odlasku s odjela. Starija se
bolniarka doimala umorno, a oi su joj izgledale ranjeno, kao da je taj dan bio
odve nemilosrdan.
Sanitarko Ivanova, danas ste dobro radili. Imate potencijala da postanete primjerna
bolniarka. Crte lica su joj se smekale. Priznajem da ste me iznenadili.
Hvala, medsestro.
Sad poite kui i isperite ovaj dan vrelom vodom i gutljajem votke, ako znate to Vam
je initi.
Da, medsestro.
Primjerna bolniarka. Valentina nabaci ogrta preko ramena. Primjerna bolniarka.
Vani na stubitu naletjela je na sestru Darju i smjesta je zapitala: Poznaje li sveenika
koji je danas bio ovdje?
Oca Morozova? Da, on je esto tu. Ne mogu podnijeti njegove propovjedne
govorancije, Darja ovjesi lice i skine kapicu s glave, ali bolesnicima donosi hranu, a i
utjehu. Oni ga vole.
Ne, ne mislim na njega. Onoga drugog. Onoga prljavog i odbojnog, s hipnotiki plavim
oima i vrlo skupim raspelom.
A, kvragu, taj gad. Nije te dirao, je li?
Nije, slae Valentina.
Ne brini se, taj nije esto ovdje. Samo kad se poeli podsjetiti kako je to biti
siromaan.
to eli rei? Gdje inae provodi vrijeme?
Isuse Kriste, Valentina. Zar ne zna tko je taj smrdljivi gad?
Tvrdio je da je starec, siromaan sveti ovjek.
Jest, moje govno. Da sam barem ja tako siromana.
Pa tko je on?
Grigorij Rasputin. Takozvani udotvorac koji provodi vrijeme kraj nae mirisne carice.
Reci mi da mu nisi dopustila da te dohvati svojom prljavom apom.
udotvorac?
Tako se sam naziva.

~ 186 ~

Jense, kakva je carica ena?

Zato pita?
isto me zanima.
Carica Aleksandra? Dri se hladno, suzdrano, i ponaa kao bahata njemaka princeza,
to i jest. Ali nisam ba siguran da je takva i ispod koe.
On prijee rukom uz njenu oblinu njezina golog boka pa joj se stane penjati prstima uz
rebra. Sjedio je uspravno na krevetu, iza nje, jer ju je volio tako prodirati oima.
Prodirati. Ta mu se rije uvijek inila nesuvislom pokraj rijei oi, jer kako bi oi mogle
prodirati? Ali sad je shvatio. Oi su mu bile gladne kad ona nije bila uz njega, izgladnjele
do praznine za koju nije vjerovao da postoji. Nijedna mu ena to nije napravila, to da u glavi
uva njezine slike poput dragulja. Sad je nastojao saznati to je potaknulo ovo zanimanje za
caricu.
Vjerujem, razloi on, da je dijelom takva jer je srameljiva. Carica moda jest
aristokratkinja, ali nemuta je u kurtoaznim razgovorima pa stoga izbjegava drutveni ivot
na dvoru zbog ega joj zamjeraju. Ali nema sumnje da je vrlo odluna karaktera.
Odluna u kojem smislu?
Veinu vremena dri cara Nikolaja uza se, na osami u Aleksandrovoj palai u Carskom
selu. On radi odande. Znam da su udaljeni samo dvadeset milja od Sankt Peterburga, ali to
je dvadeset milja predaleko s obzirom na nerede koji vladaju u gradu. On ovdje ima
dunosti.
Ona kimne kao da je o tome ve promiljala. Njihove etiri keri, mlade
nadvojvotkinje, dre li se i one povueno?
O da. Svi kau da zajedno uivaju u obiteljskom ivotu, jau konje, jedre i igraju igre.
Vole tenis. I, naravno, skrbe se o djeaku. On je sredite njihova svemira.
Da, djeak, carevi Aleksej.
On pogne glavu i utisne joj njean poljubac u oba koljena. Ona zarije ruku u njegovu
kosu i privue mu lice blie svojemu.
U to zuri? ree namrteno.
U tebe. Pokuavam proniknuti u to kako si sklopljena.
Zato? Zar me misli rastaviti?
On je poljubi u usne. Inenjeru bi to bio zanimljiv izazov.
Valentina mu sjedne suelice i ovije noge oko njegova struka. On podvue ruke pod
njezinu stranjicu i privue je blie k sebi. Koa joj je blago mirisala na karbolni sapun.
Priaj mi o sveeniku, Rasputinu, ree ona.
Za ime Boje, Valentina, zato te zanima taj pokvarenjak?
Reci mi. Bila je ozbiljna. elo je naslonila na njegovu kljunu kost pa joj nije mogao
vidjeti lice, ali na golim je prsima osjeao njezin dah, male plitke izdisaje. Doao je u
Svetu Izabelu, dometne mu.
Dri se podalje od njega. Ve je napravio dovoljno zla.
Kakva zla?

~ 187 ~

Grigorij Rasputin produbljuje razdor izmeu cara i njegovih ljudi.

Jense, ljubavi, nemoj se ljutiti. Ispriaj mi o njemu. Jezikom mu dodirne komadi
koe.
On tvrdi da je Boji sveti ovjek, poslan od Krista da vodi narod Rusije, a poglavito da
vodi caricu. A preko nje i samog cara. Ova ga je tema bacala u oaj. Car Nikolaj je
budala. Sveenik je umijeao prste u politiku i okree Njegovo Carsko Velianstvo protiv
izabranih mu savjetnika i... Zastane.
I to?
Jens slegne ramenima. Ma zaboravi ga. Nemojmo vie o sanktpeterburkim
problemima. Borbene e se linije ionako ubrzo formirati.
Ti si ba siguran da e do toga doi?
On je svali na jastuke. Nitko od nas ne moe biti siguran, stoga...
Nemoj mi povlaivati, Jense. Nisam dijete.
Sledio ga je nain na koji je to rekla. Oi su joj se danas nagledale previe toga u onoj
prokletoj bolnici. Gdje je nestala ona djevojka koja je s njim gledala zvijezde u umi, u
hladnoj zimskoj noi? Pomilovao je glatku kosinu njezina ramena te sjeo oslonivi se o
jastuke, posegnuo do nonog ormaria i pripalio si cigaretu.
Valentina, ljubavi, carski je dvor pokvareni lonac u kojemu se svata kuha. Raskalaen
i izopaen. Glas mu je bio ravnoduan. Grigorij Rasputin je propali sveenik, ali upala mu
je sjekira u med. Carica Aleksandra ima malo prijatelja, osim blagonaklone Ane Virubove, a
i ona je u njegovoj moi. Neki kau da taj ovjek ima iscjeliteljski dar kojim pomae
cariinu sinu. Neki pak da je hipnotizira. Da moda ak postoji i nekakva seksualna veza
izmeu njih dvoje.
Valentina trepne. Zar bi itko poelio otii u krevet s tako odvratnim ovjekom?
O, iznenadila bi se. ene na dvoru jedna drugoj kopaju oi kako bi mu udovoljile.
Ali on smrdi.
Jens se resko nasmije. Seljak koji zaudara, odrpani muik koji se ne pere i ne presvlai.
Nema druge nego Boji ovjek!
Jense, Valentina mu otme cigaretu koju je drao meu prstima i povue otar dim,
misli li da Rasputin doista ima iscjeliteljske moi?
On joj uzme cigaretu i ugasi je. Ne. I da ti nije palo na pamet voditi Katju k njemu.
Nisam ni mislila.
Ali la je ostala visjeti u zraku, prozirna kao i dim.

Varenka nije bila mrtva. To je bilo dobro. Ulica nije bila u nimalo boljem stanju i ulazna su
vrata jo uvijek bila rascijepljena, a smrad u neosvijetljenom hodniku prodorniji nego ikad.
Ali Varenka nije bila mrtva.
Donijela sam jo hrane, ree Valentina i spusti torbu na stol. Iza nje utisne novanik.
Nijedna ga ne spomene.

~ 188 ~

Vidim, nasmijei se Varenka. Nije to bilo nita nalik na pravi osmijeh, tek pomicanje
miia lica, ali posluilo je u to ime.
Da nam skuham aj? predloi Valentina.
ena s oiljkom na tjemenu bila je zgurena na podu, zamotana u tronu deku, glava joj
je bila otkrivena, a koa se doimala pomalo zelenkasto. iak vatre svjetlomrcao je u pei i
ona se zgrbila pred njom, usta lagano otvorenih kao da e prodrijeti uti plamiak.
Valentina iz torbe zagrabi naramak trijea. Evo.
Varenka hitro izvue tri iverka i paljivo ih spusti kroz nadsvoeni otvor na plamen.
Kad su zapucketali, njezino tanko lice uzvratilo im je osmijehom, kao da su prijatelji, a za
to je vrijeme Valentina zagrijala ajnik i pripremila aj. Fini kolai iz majine kuhinje u
ovom su okruju izgledali smijeno, ali inilo se da ena to ne primjeuje. Pridruila se
Valentini za stolom i pojela tri komada prije nego to je progovorila.
Zato si dola?
Da se uvjerim da si jo tu.
S dna enina grla zagrgolji udan zvuk. Valentini je trebao trenutak da shvati da se
smije.
Zar misli da bih mogla biti igdje drugdje? upita Varenka.
Radi li? priupita Valentina.
Radila sam. ena odmahne glavom. U predionici. Ali otpustili su me kad sam uzela
slobodan dan jer mi je sin bio bolestan. Pogled joj je bio tvrd. Bez suza.
Znam krojaicu koja trai istaicu. Mogla bih razgovarati s njom. Ako eli to
mjesto.
Naravno da ga elim.
U sobi zavlada muk. Obje su neto oekivale jedna od druge. Valentina prozbori prva.
Onda u je pitati. Ali morat e istiti.
Varenka pogleda u svoje prljave ruke. Crpka na ulici opet je smrznuta. Za aj rastopim
snijeg.
Valentini se preokrene eludac pri pogledu na svoju dopola ispijenu alicu. Psi piaju
po snijegu.
Varenka se jo jedanput oglasi hroptavim smijehom i pogleda svoju novu prijateljicu.
to eli? Nisi tu samo kako bi me hranila.
Valentina iz torbe izvadi loni ukuhanih marelica i crni kruh. Da Jens zna da je dola
ovamo sama, naljutio bi se. elim da me upozori.
Upozorim na to?
Na to kad stie opasnost.
Koja opasnost?
Ova vaa revolucija.
I kao da je izrekla arobnu rije, nestade mrtvila i Varenkine oi, usne, njezina ugasla
koa, sve se promijeni. Valentina ostade zaprepatena da jedna rije moe imati takvu mo.
Ovo je moja adresa. Gurne komad papira preko stola.

~ 189 ~

Varenka ga i ne pogleda. Ne znam itati. A ionako se ne bih pribliavala kuerini u

kakvoj ti zacijelo ivi. ak bi i tvoje sluge pljunule na mene. Smisli neto drugo.
Vidjela sam oglasnu plou kraj autobusne stanice na Trgu svetog Izaka. Moe na nju
zakvaiti komadi ala kao upozorenje.
Crvenog ala?
Ako eli.
ena kimne. Valentini se uini udnim da je oiljak od sablje jedino to se sjaji u toj
vlanoj sobi i zapita se boli li je.
to god ljudi govorili, promrmlja Varenka, nee nastupiti uskoro, ta njihova
revolucija.
Jednom sam vidjela vojsku crvenih mrava koja je u rojevima napadala voluharicu i
ubila je, doda Valentina. Moda tvoji mravi jo nisu spremni biti vojska.
Reci mi, ime se bavi da ti prsti izgledaju tako jaki?
Sviram glasovir.
Varenka stane opipavati Valentinine prste kao da e iz njih izmamiti glazbu. Nikad
nisam ula kako netko svira glasovir.
Zbog njezinih rijei Valentini je dolo da zaplae.

Dogodilo se sluajno. Jens nije namjeravao spominjati Katju. Tako se zbilo jer je veer
proveo igrajui poker u kui svojega prijatelja. Doktor Nikolaj Fedorin bio je ondje i, dok je
gubio na kartama, ispriao mu je o novoj terapiji za ozljede kraljenice koja se isprobavala u
toplicama u Karlovym Varyma. uo je dobra izvjea. Fedorinu su na pameti bili egrti ija
su krhka mlada lea pretrpjela nalet otrica sablji, ali Jens je odmah pomislio na Katju. Kad
je sljedeeg jutra izaao jahati i ugledao Valentinina divljeg Kozaka kako poskakuje kroz
vodenastu izmaglicu na leima nemirne kobile, bilo je oekivano da e dobaciti primjedbu
na njezin raun.
Elegantno stvorenje, Popkove, nema sumnje. Ali ne bih rekao da je ba u tvom stilu.
Kozak zanjie glavom, poput konja. ivotinja nije za mene, proguna.
A! Iznenaenje za gospoicu Valentinu moda?
Njet.
Jens podbode svojega konja da produlji korak, ali mladoj kobili boje penice svidio se
Junak pa je ubrzala i ona elei grabiti usporedno s njim. Kozak olabavi uzde doputajui
joj da zamahne grivom i propne se na stranje noge draesno poput balerine.
Jens nije mogao ne nasmijati se. ak se i Kozak popustljivo nacerio te su nastavili jahati
bok uz bok kroz vlane ulice. Jens se na Junaku postavio izmeu kobile i prometa kako bi je
na taj nain umirio na raskrijima gdje bi je spopao nemir. Magla je omotala tanke sive ruke
oko njih pratei ih cijelim putem, sve do kue Ivanovih.

~ 190 ~

Popkov je timario Junaka i s velikim je konjem dobro postupao. Jensu se svidio ovjek koji
je vrcima prstiju mogao osjetiti kako je ivotinja raspoloena i po kojem je pregibu valja
poeati pa da konj zadovoljno zanjiti kroz rairene nozdrve.
Neu dugo, dobaci Kozaku.
Mukarac proguna.
Jens na slavini u dvoritu napuni vjedro vode i stavi ga pred Junaka koji u njega sa
zadovoljstvom uroni svoju veliku crnu gubicu. Jens na trenutak ostane stajati promatrajui
konja.
Popkove, ree, ti ima povlaten poloaj u ovom kuanstvu. Podrugljiva osmijeha
odmjeri krupnog ovjeka. Budui da si tupoglavi Kozak, ne vidim razloga zato ti je
doputen pristup kui, kao i mladim gospoicama Ivanov. Jens prijee rukom niz Junakov
miiav vrat. Pretpostavljam da je tako zbog tvojega uroenog arma.
Kozakova usta razvukoe se u irok osmijeh, otkrivajui velike bijele zube. Idi
kvragu.

Nikad nisam vidjela Valentinu tako sretnu.

Jens se osmjehne Katji pridravajui malu alicu aja na koljenu. To je zbog posla u
bolnici. Dobila je osjeaj svrhovitosti.
To i mama kae.
Tvoja je majka vjerojatno u pravu.
Mama je ne poznaje tako dobro kao ja.
A to je to, upita on oprezno, to ti zna, a tvoja majka ne zna?
Jense, nogama se moda ne mogu sluiti, ali oima mogu.
I to to vidi?
Ona se nasmije. Vidim kako joj koa blista kad bi trebala biti siva i umorna zbog dugih
sati provedenih u bolnici i kako joj korak otea kad je prisiljena provesti dan kod kue.
Vidim kako joj se usnice kriom razvlae u osmijeh kad misli da je nitko ne gleda i kako
hvata dah. Usred reenice odjednom ne moe govoriti. Katjin glas postane eznutljiv.
Mislim da se to dogodi kad se upravo tada neega sjeti.
ega?
Trenutka. Koji je obuzme.
Katja, koja si ti pronicljiva djevojica.
Ona mi je sestra. Volim je.
Zadrali su pogled jedno na drugome. I ja je volim, doda on njeno.
Ona kimne zatresavi plavim uvojcima. Znam.
Kako zna?
Jer poznajem Valentinu. Ona voli i voljena je.
Svim u se srcem brinuti o njoj, Katja.
Ona mu se nasmijei. Vjerujem ti, Jense. Ali budi oprezan. Ako tata dozna da si joj ti

~ 191 ~

miliji od kapetana ernova, zabranit e ti da ue u ovu kuu.

Hvala ti na upozorenju.
Katji nije bilo lako tek tako mu prepustiti sestru.

Jens je zauo buku iz konjunice prije nego to je stigao do nje. Pohitao je pobojavi se za
Junaka. Krici i udarci odzvanjali su od drvenih zidova, a ondje je zatekao petoricu ljudi
kako mlate Popkova na mrtvo ime. Grdosija je teturao i zamahivao poput pijanog medvjeda,
a krv mu je liptala iz rasjekline iznad oka. Drugi su konjuari pobjegli i to je znailo samo
jedno: bilo im je jasno tko su ti ljudi u crnim kaputima i ulatenim izmama, i znali su da se
trebaju skloniti. Ali petorica na jednoga; Jensu se to uini kao nepotena borba.
Dohvati jednog od napadaa za rame, okrene ga i za pozdrav dobije udarac u trbuh.
Proguna. Prije nego to je stigla doletjeti jo jedna aka, on se zaleti glavom u prsa drugog
napadaa i ovaj izgubi ravnoteu. Jens brzo trzne vratom prema gore i glavom ovome
smrska eljust. Vrisak propara vlaan zrak, a konji poee njitati i mahnito udarati
kopitima. Psovke i ipke ibale su Popkova po ramenima sve dok nije pao na tlo, no pritom
je sa sobom povukao jo dvojicu. izme su udarale, a prsa zvidala od napora.
Tako vam svega! povie Jens. Odmah prestanite. Ubit ete ga. to se ovdje dogaa?
Jedan od napadaa napola okrene glavu. Lice otrih crta s ljubiastom mrljom zurilo je u
njega oima koje su bile tek neprobojne crne zjenice, duboki nezasitni ponori uitka.
Gubi se. Osim ako i ti ne eli malo.
Netko sa strane zamahne eljeznom ipkom priprijetivi da e Jensu smrskati lubanju.
On nije imao pojma zato je tunjava izbila, ali sada vie nije ni mario. Sagne se i s vjealice
na zidu dohvati korba te ga razmota. Bi je zavravao metalnim bodljama.
Prvi udarac bia rasjekao je neija lea, a drugi je otkidao komad mesa s nezatienog
vrata. Krv stane ikljati po slami. Dvojica koja su jo uvijek stajala na nogama ostavie
Kozaka i krenue na Jensa, no on vjetim trzajem zgloba oine biem po zraku. Oni
uzmaknue. Prekasno su shvatili da iza njih stoji ozlijeeni Kozak. Ukradena ipka u
njegovoj ruci prvo se sruila na jednu, a potom i na drugu glavu, te oni padoe poput
kamenja.
Jebo ih sve! prodere se Popkov.
Jebo tebe! prosope Jens. to si, dovraga, napravio da si izazvao ovu tuu?
Gledali su se, obuzdavajui se da ne prasnu u smijeh. Neoekivana braa po krvi.
Kvragu, doda Jens, u to si me uvalio?
Iza njih se zauje miran glas. Spusti taj bi. A ti, glupane, ostavi ipku. Nije to bila
prijetnja. Tek mirno izreena obavijest. Ili u ti prosvirati mozak.

~ 192 ~

25

trah se pojavljuje preruen u mnoga oblija. Jensa je stigao u obliku pera, pera u ruci
njegova ispitivaa. Kad je istraitelj bio smiren, pero mu je lealo uspavano i
nepokretno izmeu prstiju, ali kad bi se uzrujao, poprimilo bi brz tik-tik-tik tempo.
Jensovo srce odjekivalo je u njegovu ritmu.
Pitajte ministra Ivanova, ree Jens po dvadeseti put. Kua je njegova, ne moja. Ja
sam samo doao po svojeg konja. To je sve.
Zato je konj uope bio ondje?
Rekao sam Vam. Bio sam u posjetu ministrovoj keri.
Ili Vam je taj izgovor posluio samo kako biste se doepali konjunice?
Ne.
Kako biste uzeli kutiju s runim granatama koju ste ondje skrili?
Ne.
Kad ste skrili granate u konjunicu?
Nisam.
Tko Vas je poslao da ih uzmete?
Nitko. Ne znam nita o njima.
Napali ste moje agente biem.
Ubili bi Kozaka.
Znai, priznajete da je Lav Popkov Va sudionik u protudravnoj zavjeri.
Ne. ovjeka jedva poznajem. On je ondje sluga, to je sve to znam o njemu.
Laete.
Ne.
Vrtjeli su se u krugovima. Tik-tik-tik. Jens je sjedio kao da mu je sasvim svejedno,
iznova i iznova odgovarajui na ista pitanja. Ipak, sve se zbivalo na vrlo uljudan nain. Tim
udnije. Nije bilo prazne sobe za ispitivanje, otrih svjetala, lisiina koje ozljeuju kou. U
prostoriji se nalazio naslonja s podstavljenim naslonima, a ak su mu ponudili i cigaretu.
Koju je odbio.
Sjedili su u obinom uredu sa smeim omotnicama i bujnom biljkom u loncu na polici.
Na podu se nalazio lijep, novi tepih. Bez krvavih mrlja, opazi Jens. Njegov ispitiva bio je
malen, proelav ovjek strpljiva lica. Imao je velike ui koje je u trenucima nesigurnosti
dodirivao prstima. Svaki put kad bi Jens rekao: Razgovarajte s ministrom Ivanovim, on je

~ 193 ~

odani podanik Njegova Carskog Velianstva, prsti bi potraili uho. ovjek je nastupao
oprezno, znajui da plee po tankom ledu.
Prokleti Kozak bio je budala. Od Ohraninih se oiju nigdje nije moglo pobjei, nigdje
nije bilo sigurno. Ako je Popkov mislio da je konjunica ministra vlade dobro mjesto za
skrivanje protudravnog oruja, onda nije imao pojma kako radi tajna policija. Svejedno,
bilo mu je teko povjerovati da je Popkov boljevik. Prokletstvo, stresao se pri samoj
pomisli da se Valentina mogla nai u blizini kutije tako ubojitog sadraja.
Gdje je Lav Popkov? naglo upita Jens.
Revolucionar je odveden na ispitivanje.
Jensu se smrzne krv u ilama. Ispitivanje.
Ne vjerujem da je Popkov revolucionar. Bilo tko mogao je onamo staviti granate kako
bi ugrozio ministra.
Ukljuujui i Vas.
Ne, mene ne.
To u to Vi vjerujete nevano je.
ovjek je imao gladne oi. Htio je iskesiti zube i prodrijeti Jensa, ali neto ga je u tome
spreavalo. Jens shvati da je razlog tomu titula napisana pokraj njegova imena, na prednjoj
strani korica dosjea na stolu. Jens Friis, inenjer Njegova Carskog Velianstva.
Inenjer Njegova Carskog Velianstva.
Posluit e mu e to, ta titula. Zato ne? Srce mu je bubnjalo u uima. Znao je da postoji
sto razloga zato ne, sto podrumskih tamnica za ispitivanje ni blizu ugodnih kao ova
prostorija. Tamnica s lancima privrenima za stolce i osuenom krvlju na poploenom
podu. Jens se ljubazno obrati ispitivau.
Gdje je Lav Popkov? ponovo upita. elim ga vidjeti.
Bilo je oito da je taj zahtjev ozlojedio ispitivaa koji se trudio to ne pokazati. Nakon
duge utnje tijekom koje je pero kuckalo tamo i ovamo, on ustane, prie vratima i otvori ih
takvom silinom da su se odbila od zida.
Doite.

Smrad. Znoj. Krv.

Jens se posljednjim naporima obuzdavao da ne pobjesni. To ga je sprijeilo da udari
akom u metalna vrata, branilo mu da svojeg pratitelja ne dograbi za vrat i nagura kroz uzak
prozori s poklopcem. Stao je ispred elije i zazvao Popkova.
Unutra je uspio razaznati iroka lea i krv to je curila iz svjeih rana. Jens stane blie i
kroz etvrtasti prozori na vratima ugleda Kozaka kojemu su zapea bila privezana
lancima za zid. Bio je posve gol, ali jo uvijek na nogama, lica pritisnuta uz prljave ploice.
Krupni miii na stranjici bili su mu crni od masnica, a s genitalija su mu visjele elektrode
prispojene na bateriju. Izmet mu se slijevao niz stranji dio nogu.
Smrad. Znoj. Krv.

~ 194 ~

Buka grada bila je neujna. Bila je kasna veer kad je Jens stigao pred velebnu kuu
Ivanovih. Dijelom je oekivao da e je zatei zatvorenu i zakljuanu, sa straom pred
vratima, zatamnjenih i beivotnih prozora. Ali nije bilo tako. Svjetla su gorjela. To je bio
dobar znak. Lakaj ga je, skreui pogled, odmah uveo. Imao je sitne, nervozne oi. to god
da se ovdje zbivalo izmeu ministra Ivanova i policije nakon to su odveli njega i Popkova,
ostavilo je traga.
A tragova je bilo i na Jensu. Desno mu je rame pulsiralo od bola jer se jedan gad pri
uhienju odve zanio s kundakom puke. Sluga ga je uveo u plavi salon, u kojem je prvi put
sjedio s Valentinom, no veeras je nije oekivao vidjeti jer je bio siguran da e je otac
izuzeti. Njezino ime moralo je ostati neokaljano skandalom u konjunici.
Jens Friis, najavi sluga.
Jens ue u jarko osvijetljen salon i naas zastane kako bi se priviknuo na prizor. Na
njegovo iznenaenje, svi su bili tu. Filip Ivanov izgledao je slubeno u tamnozelenom
aketu, leima okrenut vatri. upave obrve bile su mu nadvijene nad umornim oima dok je
jednom nogom tapkao o mramorni kamin. Elizaveta Ivanova sjedila je na otomanu,
nepomino poput lutke. Ruke su joj bile sklopljene u krilu, a aa vode kraj nje.
Ali Jens jedva da je primijetio ikoga od nazonih jer su mu oi bile ispunjene
Valentinom. Sjedila je na fotelji pokraj sestre. Obje su bile u krem haljinama, ali kontrast
izmeu njih nije mogao biti izraeniji. Katjino lice bilo je uplakano, no Jensu se smjesta
nasmijeila. inilo se da joj je laknulo to je doao, no Valentina mu nije pruila takvu
dobrodolicu. Smee su joj oi bile gotovo crne od gnjeva, a iz upuenog mu pogleda
mogao je proitati da ne bjesni na oca, nego na njega. Kosa joj je bila svezana straga,
ostavljajui lice otkriveno i golo, i ovoga ga puta nije tako duboko proela njegova ljepota,
nego njegova snaga - bila je to profinjena elina mrea pod koom. Naslutio ju je on i
prije, ali nikad dotad nije ju vidio tako jasno. elio je sjesti i objasniti joj zato se potukao s
Ohraninim agentima, no umjesto toga okrenuo se prema njezinu ocu.
Ministre Ivanov, drago mi je to ste svi na sigurnom.
Friise, kojeg si vraga radio u mojoj konjunici? Zamahivao biem na policiju? udi me
da su te pustili nakon takvog ispada.
Policija je pogrijeila, nepokolebljivo izjavi Jens. Nije pogledao Valentinu. Ubili bi
jednog od Vaih sluga. Zar Vam nije stalo?
Proklet da si, stalo mi je do toga to je u konjunici bila kutija s granatama koja nas je
sve mogla odnijeti u zrak. Ivanov stane koraati gore-dolje ispred kamina, napregnutih
ramena i stisnutih aka.
Jens ostane stajati na mjestu, pokraj vrata. Nisu ga pozvali da sjedne, sreom, jer je
jedino slobodno mjesto bilo ono pokraj Valentine.
Nije Lav jedini koji je mogao izgubiti ivot, hladno prozbori Valentina. Doveo si se
u uasnu opasnost.
Nisam ga mogao ostaviti ondje da ga mlate dok ne umre na slami.
Znam. Valentina odmahne glavom kao da se eli otresti neega. Gdje je Lav sada?

~ 195 ~

Jens odgovor uputi njezinu ocu. U smrdljivoj zatvorskoj eliji. Zato sam i doao. Jo
mu veeras treba Vaa pomo ili ga, kunem Vam se, sutra ujutro nee biti meu ivima.
Katja jaukne. Tata! Mora mu pomoi.
Filip Ivanov na keri ne obrati pozornost, jo je uvijek bio usmjeren na Jensa. Zato su
tebe pustili?
Jer nisam imao nikakve veze s granatama. I zato to, zastane pitajui se koliko daleko
s Ivanovim moe ii, imam prijatelje na dvoru. I Vi i ja znamo, ministre, da ovaj grad
funkcionira po naelu poznanstava i usluga koje vam netko duguje.
Ivanov trepne, razmatrajui to to tono znai. Izvadi cigaru iz srebrne tabakere na
okviru kamina kako bi si dao vremena, ali njima ne ponudi Jensa.
Onda, znaju li tko je podmetnuo granate? upita Jens.
Viktor Arkin, odgovori mu Valentina. Na voza.
Je li priznao?
Ne, zarei Ivanov. Moja je ki proli tjedan vidjela kutiju u stranjem dijelu garae.
Naravno, nije znala to je u njoj. Morao ju je premjestiti u sluaju da Ohranini ljudi dou
njukati. Naredit u da ga strijeljaju ako ikad nau tog izdajnika.
Zar je nestao?
Ministar snano povue dim cigare. Pobjegao je. Vraji revolucionar. U mojoj kui.
Proklet bio, nadam se da pluta negdje u Nevi i da su mu rakovi izjeli oi.
Bio je dobar voza. Meni je bio drag.
Svi pogledae Elizavetu Ivanovu s njezinom aom vode u ruci. To je bio prvi put da je
prozborila.
Nikad nije bio bezobrazan, nastavi ona, kao onaj kozaki konjuar. Niti je bio tako
prljav.
Tata?
Zazvala ga je Katja. Ispruila je ruku koja je, onako blijeda, ostala visjeti u zraku, te joj
otac prie i prihvati je. to je bilo, malena?
Napravi kako Jens kae, tata. Molim te. Pomogni Lavu.
Jens je gledao kako se ministar krzma. Na jednoj strani vage bila je njegova elja da
udovolji mlaoj keri po pitanju beskorisnog sluge, a na drugoj bezobzirnost po pitanju
politikih poteza. No Jens osjeti da je u pitanju jo neto, neto to mu je privuklo
pozornost. Strah. ega se ovaj carski ministar tako boji?
Katja, drago dijete, ne razumije, pone Ivanov umirujue Znam da si se naviknula
na tog neobrazovanog Kozaka, ali...
Naviknula? prekine ga Valentina. Naviknula? Rije je o puno vie od toga, tata. Taj
neobrazovani Kozak cijeli je ivot u tvojoj slubi, gledao je kako mu otac umire zbog tebe i
jer je taj dan odjahao traiti mene. Lav Popkov gnua se ove najezde boljevika, kao to
mrzi i najezdu takora u svojoj konjunici. A ti e ga svejedno ostaviti da umre u
smrdljivoj zatvorskoj eliji Ohrane?
Da.

~ 196 ~

Ne moe. Ona zadihano poskoi na noge. Mora nazvati efa policije i traiti da ga
smjesta puste, ree drhtavim glasom, ili u ja...
Valentina pogleda Jensa i neto u njezinu izrazu lica podbode ministra. On stane pred
Jensa.
Izlazi iz moje kue, Friise! Zabranjujem ti da ovdje ikad vise kroi nogom, zadere se
Ivanov.
Jens se okrene Valentini. Poi sa mnom. Sad. Ostavi ovu kuu zajedno sa mnom.
Te je rijei promrmljao, ali u sobi su odzvonile kao da ih je viknuo. inilo se da su
odrijeile neto u njoj udovi joj postadoe meki, a kruti miii lica opustie se dok mu je
gledala u oi. Bijes je ustuknuo, a njegovo mjesto zauzeo je pogled mekan i njean kakav bi
mu uputila u privatnosti njegove spavae sobe. Na jedan budalast trenutak pomislio je da e
poi.
Usne joj se razdvoje i on je uhvati za zapee. Poi sa mnom, ponovi.
Ona ostavi ruku meu njegovim prstima, ali glavu okrene prema ocu. Jens je vidio s
kojim je naporom to napravila, koliko joj je vrat bio napet.
Tata, izusti, ako veeras ne zatrai da puste Lava, zamolit u nekoga drugog da to
napravi.
A tko bi taj netko mogao biti?
Zapovjednik ernov.
Ne, Ivanov urno otpovrne, Valentina, sluaj me. Ne mogu dopustiti da se nae ime
spominje pred ernovima jer e misliti da si preslaba i nevana da bi bila vrijedna
dogovorenog braka.
Dogovoreni brak. Te rijei Jensu proparae mozak. Otilo je tako daleko. Dogovoreni
brak. On naglo pusti Valentininu ruku. Kratko se nakloni njezinoj majci, nita vie od toga,
te krupnim koracima izae iz sobe.

ekaj!
Jens je uzjahao Junaka ogluivi se na njezin povik. Trebalo mu je da jae brzo, da izbije
iz glave sliku njezinih slatkih izdajnikih usana. U mojem srcu nikad nee biti mjesta za
zapovjednika ernova, bila je obeala. Zaklela se na sestrin ivot. U njezinu srcu moda i
nee, ali u branom krevetu hoe.
Jense!
Doletjela je iz mraka u dvorite konjunice i rukom mu obgrlila nogu u stremenu, ne bi
li i nju povukao za sobom ako odjae. On spusti pogled na njezino blijedo, uzdignuto lice,
na ramena koja su drhtala pod blijedom svilom i osjeti kako mu srce ponire.
Zbogom, Valentina.
Nemoj ii.
Nemam razloga da ostanem.
Jense, volim te. Oi joj se zamaglie i suze potekoe niz obraze. Samo tebe.

~ 197 ~

On joj se tuno nasmijei, sagne se i poljubi joj glavu. ini se da ti ljubav nije
dovoljna.
Podbo je konja prema naprijed tako otro da je istrgnuo nogu iz Valentinina zagrljaja, a
u istom trenutku neto je u njemu puklo. Dok je hitao iz dvorita, nije se osvrnuo.

Radna soba njezina oca bila je potpuno ista; stol pun papira, otvorena kutija s cigarama.
Vani na hodniku ula je utanje metle po mramornom podu, kaalj sluge, kripave stube.
Isti zvukovi. Kao da se nita nije promijenilo, kao da njezin svijet nije leao smrskan u
komadie na kaldrmi u dvoritu konjunice. Pokuavala se usredotoiti na ono to joj je
govorio otac, ali jedino to su joj ui mogle uti bilo je mrtvilo u Jensovim rijeima. Nemam
razloga da ostanem. Jedino to je mogla vidjeti bio je njegov pogled. Oblik vrstih miia
njegove potkoljenice bio joj je utisnut u ruke i nije se usuivala razdvojiti prste kako ga ne
bi izgubila. To je bilo jedino to joj je od njega ostalo.
Tata, prekine ga, nema dogovorenog braka.
On poloi obje ruke na stol pa na njih prebaci teinu jer mu je trebao oslonac.
Valentina, molim te, nemoj mi stvarati dodatne probleme pokraj ovih koje imam. Govorio
je vrlo mirno, to ju je jo vie uznemiravalo.
Dobro, tata. Ali, napravi to za Lava. Molim te, obavi taj telefonski poziv.
Nije se usprotivio. Priao je crnom telefonu na zidu radne sobe, zavrtio ruicu i od
operatera zatraio broj. S kim god da je razgovarao, trajalo je kratko, nekoliko odsjenih
zapovijedi. Valentina je uspjela uti rijei ef policije, ali to je bilo sve. Kad se vratio,
umorno je sjeo za stol, nalaktio se na njega, a bradu poloio na ruke. Pogledao ju je ugaslim,
ogorenim pogledom.
Eto, napravio sam to, ree. Sad idi.
Tata, nismo mogli ostaviti Lava u rukama Ohrane.
On gunavo izdahne i spusti lice u dlanove. Poeo je gubiti kosu na tjemenu, i prizor te
male ljudske slabosti u njoj izazove iznenadan nalet saaljenja.
Tata, elim da shvati da se neu udati za kapetana ernova. Nita me nee natjerati na
to da s njim odem na carski bal u Zimski dvorac.
Opet se zaulo prigueno gunanje, ali otac nije podignuo pogled. Treba mi da to
napravi.
Ona odmahne glavom. ao mi je, tata. Krene prema vratima. Valentina, promrmlja
otac, on nema novca.
Tko nema novca?
Tvoj inenjer.
Srce joj zabubnja u grudima. Stajala je jedne ruke na vratima. Ima dovoljno.
Za tebe moda dovoljno, ali ne i za mene.
Dok ju je otac promatrao, ona spazi mjesto na tekim naborima brade gdje mu se zlatni
peatnjak utisnuo u kou.

~ 198 ~

Tata, zato bi ti elio njegov novac? Pokae uokolo po sobi, na naoitu englesku
samaricu na zidu, na umjetnike slike francuskih pejzaa, na police s knjigama u konatim
uvezima. Ne razumijem. Zato?
Njemu se oi stanu magliti i promijene boju iz smee u mutnu. ilice na brkatom licu
izgledale su beskrvno i ona opazi da mu se krive usta. Na trenutak je pomislila da ima srani
udar.
Tata?
inilo se da se taj trenutak rastegnuo sve do zidova sobe.
Tata?
Ona krene prema njemu, no on se pribere i uspravi.
Dobro. Rei u ti zato mi treba novac, Valentina. Jednostavno je. Bankrotirao sam.
Nemoj se uditi. Duan sam. Bankama. Zajmodavcima. ak i lopovskim idovskim
trgovcima. Svakome tko je htio uzeti moju zadunicu. Zastane. Dopusti da ti kaem da u,
ako se ne uda za kapetana ernova, zavriti u zatvoru zbog pronevjere. Majka e ti umrijeti
na prosjakom groblju, a tvoja draga sestra bit e izbaena na ulicu. Ispusti dug, opor izdah
kao da ga je mjesecima skupljao u sebi i zadri svoj pogled na njoj. eli li to, Valentina?

Arkin je leao na podu. Krevet mu je sainjavalo nekoliko vrea baenih na kamene ploe, a
pokrio se sveenikim liturgijskim ruhom. Kraj njega je u metalnom poklopcu gorjela
svijea. Bilo je to ironino. Doao je traiti utoite u kui Boga kojeg je prezirao, a kojemu
nije mogao ne biti zahvalan ba kao to je bila i njegova majka. Leao je na leima i
zamiljao crkvu punu ikona, zasienu molitvama, kako se nad njim die u vis. titila ga je.
Spasibo. Hvala. Rije mu je uskljuala na jeziku te on rastvori usne kako bi je pustio da
pobjegne.
U mraku zatope takor, struui noicama po kamenom podu kao vrkom sablje. A
vrci sablji opsjedali su mu um, otrei se na njemu, bez obzira na to bio on budan ili
spavao. Bol u ramenu sada je jenjavala, rana je poela zacjeljivati, no bol u srcu samo je
rasla sa svakim satom dok je ondje leao. Zurio je u velike crne grede nad svojom glavom i
vrtio misli. Prostor se nije grijao i zrak je bio toliko hladan da je bilo nemogue zaspati, ali
to nije ni elio, ne dok mu je um bio u takvom stanju.
Spasibo, ree naglas. Hvala.
Ovaj put to nije bilo upueno Bogu. Zahvalio je ocu Morozovu koji mu je pruio
utoite. Morozov je tvrdio da je sluga Boji, ali bio je u krivu. Bio je istinski sluga ruskog
naroda i nijedan car nije mogao vladati takvim ovjekom.
Arkinu je o boku visio malen pitolj s rukom optoenom biserima, topao i napunjen.
Izdaju nije opratao.

Viktore Arkin, vhodite, uite.

~ 199 ~

Sergejeva ena otvorila je vrata podarivi Arkinu topao osmijeh dobrodolice. Izgledala
je... Arkin je traio pravu rije. Izgledala je promijenjeno. Na nain kao to se siva,
bezoblina gusjenica preobrazi u ivahna i ustreptala leptira. Odisala je bojama koje su
dolazile iznutra. Kosa joj je bila neoprana, odjea posve bezlina, a ipak je blistala. Je li te
tako promijenilo to to si dobila dijete? Je li to utailo neku duboku unutranju glad? Za
njezino dobro, htio se okrenuti i otii, ali nije.
Zdravo, privet, Viktore. Drago mi je to te vidim.
Sergejev isprui ruku, no Arkin se nije mogao prisiliti da je prihvati. Umjesto toga
nagnuo se nad ladicu koja je zauzimala sredinje mjesto na stolu i pogledao ruiasto
povijeno djetece koje je u njoj lealo. Sve na djetetu bilo je premaleno da bi pripadalo
ljudskom biu, prstii, nosi, mala zailjena brada. Ui mu bijahu poput ptijeg paperja, a
trepavice siune zlatne niti. Arkina stane neto probadati u prsima, udno je disao.
Zove se Nataa.
Lijepo.
Divna je.
estitam. Promatrao je njezinu majku s udnim osjeajem strahopotovanja. Bila je
mrava, ali grudi su joj nabujale te on osjeti neoekivanu udnju za njom. Brzo se okrene
prema Sergejevu. Moemo li razgovarati nasamo?
ivjeli su u jednoj jedinoj maloj sobi u kojoj su krevet i stol bih nagurani oko pei.
Prostorija je bila ista i mirisala je na borove eere, na podu je bio rukom ispleten poloviki
u arkim bojama, ali buka se ljutila sa zidova, a na stropu se irile pukotine u obliku
tranica. Razgovarati nasamo bilo je neizvedivo.
to god ima rei, moe rei ispred Larise. Prehladno je da bismo ili van. Sergejev
sjedne na stolac kako bi naglasio razlog. Ona zna to radimo.
Zna?
Naravno.
Sergejev se inio silno napetim, kao da ne eli ostati nasamo s njim.
Kako ti je ruka? upita blago Arkin.
Prokleta gnjavaa.
Larisa je stajala pokraj ladice, odsutna. Jedna joj je ruka poivala na djetecu kao da ne
bi mogla podnijeti da je ostavi, a na licu je imala zadovoljan smijeak. Arkin skrene pogled.
Bilo mu je dosta.
Ti si sretan, drue, ree tiho. Propustio si bitku egrta protiv vojske.
ao mi je. uo sam da je bilo loe.
Bilo je gore nego loe.
ao mi je, ponovi Sergejev. Pogled mu je bio uprt u ladicu. Jesi li bio ozlijeen?
Nekoliko posjekotina, nita strano.
Nismo mislili da bi gadovi mogli napasti tako mlade momke, zar ne?
Nismo. Bili smo u krivu.
alosni muk progutao je sav zrak u sobi. Sergejev je teko disao.

~ 200 ~

Zato si to napravio? upita Arkin.

Napravio to?
Izdao ih.
Larisa dahne. Povuci to to si rekao, drue Arkine, estoko ree.
Ali Sergejev nije odgovorio nita, samo je gledao u ladicu.
Zato? ponovo upita Arkin. Vojnici su nas ekali. Spremni za paljbu. Zato si to
napravio?
Zbog djeteta, proape Sergejev.
Larisa rukom pokrije usta.
Sergejev je nije gledao. Ohrana me ponovo uhvatila one noi kad smo imali okraj s
njima. Nakon to smo se ti i ja rastali, Viktore, stjerali su me u kut. Mlatili su me u jarku
dok mi opet nisu smrskali ruku. Zaprijetili su mi da e me baciti u prokleti zatvor da ondje
istrunem. A to bi bilo s Larisom? A to s djetetom koje je uskoro stizalo? Morao sam to
napraviti. Podigne pogled prema Arkinu. Prijatelju moj, oporo ree, ti ne zna to znai
voljeti nekoga vie nego vlastiti ivot. ak i vie od vlastitih uvjerenja. Nisam mogao
dopustiti da mi ena i dijete budu izbaeni na ulicu i umru od hladnoe.
Larisa je neujno plakala. Dijete je osjetilo njezinu alost i poelo cviljeti.
Drue, obrati mu se Arkin odsjenim glasom, nastavimo ovaj razgovor vani. Tvoja
ena i dijete ne moraju ovo sluati.
Isprui ruke i osovi Sergejeva na noge. Dok su izlazili iz sobe. Larisa je podignula
djevojicu, prislonila joj glavu pod svoju bradu i tiho pjevuila u mekanim tonovima kako
bi je utiala. Arkin je tom prizoru okrenuo lea, ali ostao mu je u glavi. Vani na ulici njih su
dvojica prohodali dio puta ne progovorivi ni rijei. Snijeg je prestao padati, ali leao je
poput tekih pokrivaa na krovovima, nastojei skliznuti na neoprezne prolaznike. Takva je
bila Rusija. Oborila bi se na tebe, guila te i unitila, ako bi joj dopustio.
Prijatelju... pone Sergejev.
Nisam ja tvoj prijatelj.
Viktore, molim te, ja...
Ti si izdao egrte. Oni su nam vjerovali i to ih je ubilo. I izdao si mene. Obavijestio si
Ohranu da sam skrio granate u garau Ivanovih.
Ne, ne, ne ti, Viktore. Htio sam da Ivanovi sami ispadnu krivi.
Nemoj se sa mnom igrati, drue.
Prolazili su kroz jednu od uskih mranih ulica koje su vijugale izmeu dvorita iza kua,
zatrpane smrznutim smeem i uginulim takorima. Viktor stane. Nita mu se nije
promijenilo u izrazu lica kad je iz kaputa izvukao mali pitolj, prislonio ga Sergejevu uz
glavu i povukao obara. Beivotno tijelo svalio je na ulicu i otiao. Pratila ga je slika Larise
s djetetom u naruju.

~ 201 ~

26

alentina je mahala bijelom lepezom od labueg perja uspinjui se Jordanskim

stubama. Sad je bilo slubeno. Bila je kurva. Ponuena na drabi za najveu
ponudu. Novac je na stolu? Uzmite je, vaa je.
Carski bal u Zimskom dvorcu bio je paljivo izreirana smotra uznositosti i raskona
bogatstva, jedan od najznaajnijih dogaaja u sanktpeterburkoj sezoni. vrste pergamentne
pozivnice napravljene od telee koe i ukraene pozlaenim dvoglavim orlovima bile su
najpoeljnija svojina u gradu, a nadmetanje kako bi im se dolo u posjed bijae
nemilosrdno. Stotine svijenjaka i lustera kupalo je dvorac u svjetlu, odbijajui se od zrcala
i bljeskajui sa zlatnih vaza. Marija, neakinja grofice Serove, aputala je da su orhideje
dovezene posebnim vlakovima s Krima, ali Valentini je bilo sasvim svejedno. Dola je na
bal, napravila je ono to je otac od nje traio. Dok su prolazile kroz Nikolajevu dvoranu,
Marija bi kraj nje svako malo ujno dahnula od uzbuenja.
Valentina, ree ona, mislim da smo umrle i otile u raj.
Ja sam umrla i otila u pakao.
Ne budi smijena. Pogledaj sve te zgodne asnike koji jedva ekaju da ih se epa.
Valentini se pred oima uini kako se gomila gostiju njie u ljeskavu sjaju. Prizori
nanizanih limunovih i naraninih stabalaca i visokih upavih palmi vrtjeli su joj se u glavi.
Hladila je obraze lepezom i nije obraala pozornost na povorku prineva i princeza, na
vojvode i grofove, na biskupe u ljubiastim odorama s dugim bijelim velovima.
Radije bih bila mrtva nego ovdje. Valentinu obuzme ta misao. To ju je podsjetilo na
Katju i onu no kad je u zapee zarila kare pa zadrhti unato vruini.
Marija je uhvati za ruku. Ima li tremu?
Ne, zato bih je imala?
Jer e tvoj Stepan biti ovdje. A i njegovi roditelji, grof ernov i njegova ena.
Moj Stepan. Te se rijei Valentini zalijepe za jezik.
Zato si to tako rekla?
Da to utuvim sebi u glavu.
Marija je zaueno pogleda. Je li on ve tu?
Kroz velebne dvorane u svojim nakienim odorama paradirali su vojni asnici, oficiri iz
svih jedinica. Kozaci u crvenom, ulani u plavom. Nije opazila zapovjednika ernova.
Marija, ree, eljela bih neto popiti.

~ 202 ~

Votka je pomogla. Bila je od brusnica. To joj je prijalo. Izabrala ju je iz reda ohlaenih aa

sa estokim piima koja su imala dodatke limunove korice, papriica, brusnica ili bivolske
trave. Htjela je probati onu s bivolskom travom, ali nije se usudila jer je sluga, kad ga je
zaustavila i uzela au sa srebrnog pladnja, umalo prolio pia po svojoj zlaanoj uniformi.
Marija je pijuckala liker od limete i razrogaenih oiju gledala prijateljicu.
Valentina, prosiktala je, osramotit e se.
Valentina se grohotom nasmije, iznenadivi se pritom spoznajom da je jo uvijek u
stanju smijati se. Ve sam se osramotila, zar ne shvaa?
Pronala je masivni stup od talijanskog mramora koji se ne bi prevrnuo u sluaju
pometnje. Stajala je leima uza nj, ali ne i naslonjena na njega samo je mukarcima bilo
doputeno nasloniti se na stupove ili dovratke ali dodirivala ga je potpeticom satenske
cipelice i vrhom lakta, tek toliko da se uspravno odri na nogama. Tijelo ju je ve zanosilo u
stranu bez upozorenja, a to ju je uznemirilo.
Marija je otila. Valentina nije bila sigurna kad se to dogodilo, ali im je ugledala svoju
prijateljicu na drugom kraju dvorane kako razgovora s asnikom, okrenula je glavu i pokraj
sebe spazila prazno mjesto. Valentina se izvjetila u opaanju srebrnih pladnjeva koji su
kruili dvoranom, kao i u dozivanju sluga dizanjem obrve. Osjeala se iznenaujue toplo i
ugodno. Ne ba pospano, ali na rubu, a onaj uasni crni ponor koji joj je ne tako davno
zjapio pred nogama, inilo se da je nestao, poput Marije. Sad je samo mogla misliti na
Jensa. Na njegov osmijeh, njezin obraz naslonjen na njegova gola prsa, njegovo bilo to joj
je odzvanjalo kroz kosti lubanje sve dok joj i misli nisu poprimile taj ritam.
Valentina, traio sam Vas.
Zapovjednie ernov, dobra veer.
Ona mu prui ruku, a on je okrene kako bi joj poljubio dlan. Kao da ju je posjedovao.
Ona postane svjesna glazbe koja je svirala, bio je to Ples mladih labudova iz Labueg jezera
ajkovskog, te usmjeri pogled prema jednoj od galerija kako bi vidjela orkestar u punom
zamahu. Veseli zvuci probudie joj otru bol u grudima, bol za koju je mislila da ju je
utopila u votki.
Valentina, draga, veeras krasno izgledate.
Lice mu je pod svjetlom svijenjaka sjalo od napora i ona pokua zamisliti kako bi bilo
gledati to lice iz dana u dan, do kraja ivota.
Zapovjednie...
Molim Vas, zovite me Stepan.
Stepane, hoemo li proetati dvoranama dok ne stigne Njegovo Carsko Velianstvo?
On isprui ruku. Iznimno mi je drago to imam tu ast.
Ona se nevoljko odmakne od stupa, ali sigurnim potezom premjesti ruku pod njegovu.
etnja kroz dvorane bila je dobra ideja. To je znailo da mu nee morati gledati lice.

~ 203 ~

Stepan ernov bio je uglaen i paljiv. Cijelih pola sata dopustila mu je da je vodi kroz
odaje, a on je sve to vrijeme iznosio svoja miljenja o vojnim pitanjima. Car bi trebao
izbaciti generala Levitskog koji je prestar i zaboravljiv i zamijeniti ga s... Ui su joj se
umorile i iskljuile. Predstavio ju je Makarovu, ministru unutranjih poslova i premijeru
Stoljipinu, krupnom ovjeku okrugle ele, uredne bradice i brzih, pametnih oiju. Ona mu
se nasmijeila a on je zasjao od zadovoljstva.
Kakav dragulj ima, ernove. Dobro je uvaj.
Kao da je bila neije vlasnitvo koje je sluilo tomu da ga se uresi i njime razmee pred
drugima prije nego to ga zakljuaju na sigurno kad padne no. Kad ju je Stepan odveo do
svojih roditelja, kratko se naklonila lagano svinuvi koljena, a pritom se vrsto drala za
njegovu ruku osjeajui kako joj se izokreu oi. Ali, osim toga, malo ega se sjeala u vezi
s tim susretom. Kad je sat otkucao devet sati, veliki dvorski maral, barun Vladimir
Freedricksz, najavio je cara Nikolaja i caricu Aleksandru, cara i caricu svih ruskih zemalja.
Prepao je Valentinu kad je tapom od ebanovine dugim tri metra triput udario o ulateni pod
i izviknuo: Njihova Carska Velianstva!
Zapovjednik ernov nasmijeio joj se i pomilovao je po ruci koja je poivala na
njegovoj. Ona je svim svecima zahvaljivala to je nosila duge bijele veernje rukavice.
Carska je svita polako paradirala pred njima, bljetei pod slapovima dragulja i ordenja.
U povorci ih je bilo stotinu ili vie, a nadvojvode i nadvojvotkinje epirili su se kao da je
svijet njihov Rusija je zasigurno bila. Romanovi su je tako vrsto drali u svojim rukama da
nije vidjela naina kako bi je skupina slabunjavih tvornikih radnika mogla oteti. Sebi
usprkos, bila je pod dojmom Rusija je bila sigurna. Nikakvi pljakaki revolucionari nisu
imali izgleda preuzeti vlast u svoje ruke.
Vama ne trebaju takvi dragulji, apne joj ernov na uho. Vi ste ljepi od bilo kojeg
dijamanta.
Ona izvue ruku. A to Vi znate, upita, to meni treba?

Plesali su ve satima, no Valentina je radije plesala nego sjedila. Toplina votke povlaila se
poput oseke ostavljajui za sobom otre hridi.
Kako joj je otac mogao to napraviti? eljela je rasparati haljinu koju je nosila, krem
svilu ukraenu stotinama bisera. Tisue rubalja, toliko je kotala. A to je sa svim ostalim
haljinama u njezinoj garderobi? U majinoj garderobi? Sve to od posuenog novca. I onda
ta rije koja ju je prestravljivala, od koje su joj se noge saplitale, a srce zastajalo.
Pronevjera. Njezin otac bio je carski ministar financija, njegove ruke bile su u riznicama
Romanovih.
Zato ste tako ozbiljni? upita ernov stisnuvi joj ruku. Plesali su valcer i on ju je bio
posesivno obgrlio rukom.
Veeras sam, ree ona, promatrala raznolike vojne odore. Koja smo mi ratoborna
nacija.

~ 204 ~

On joj se udvorno nasmijei. Draga moja Valentina, morate razumjeti da je Rusija

oduvijek bila zemlja koja se tijekom povijesti odrala na okupu ne pomou zakona, ne
pomou kulture, ve pomou vojske.
Mislila sam da smo to prerasli. A to je s naom trgovinom i poljoprivredom?
On je sa smijehom ne uvai. Ne. Rusija jest i uvijek e biti vojna drava.
Plesao je dobro, s lakoom klizei kroz dvoranu. Ali ona nije bila zavrila. ula sam da
su prije nekoliko dana na sporednom kolosijeku napadnuti egrti.
Ne bih rekao da su bili napadnuti, samo su nauili lekciju.
to su loe napravili?
Valentina, otro izgovori njezino ime. Ne sada.
Stepane, jeste li bili s husarima koji su napali egrte?
On ukoeno vrati pogled na nju. Da, bio sam ondje. Zastane, promatrajui joj lice.
Imate li to rei?
Ne, odgovori ona tiho. Nemam nita rei.

U pono je servirana veera na kojoj su se gosti posluivali sami. Valentina nije okusila
gotovo nita. Okrugli stolovi sa zlatnim jedaim priborom i bijelim damastnim stolnjacima s
izvezenim Romanovim orlom bili su postavljeni u Koncertnoj dvorani. Za svakim je stolom
jedan stolac bio ostavljen prazan za cara Nikolaja koji je kruio meu gostima. Ali Valentini
su prizori zakuski, hors doeuvres i fazana bili vie nego to je mogla podnijeti. Ispriala se
i napustila stol te otila u jedno od predsoblja, gdje je kraj visoka prozora stajala enska
figura u haljini i zurila u no. Valentina joj prie i stane tono iza nje.
Dobra veer, grofice Serova.
Grofica se okrene i Valentina ugleda au konjaka u njezinoj ruci. Opet pijanistica, ako
se ne varam. to radite ovdje? upita.
Bilo mi je vrue.
Grofica otpije svoje pie, a smijeak iekivanja smeka joj usne Jeste li edni?
Da.
Poite sa mnom.
Valentina je pratila otmjenu figuru do duga stola u sljedeoj odaji. U njezinu se sreditu
diio dupin u skoku, izraen od leda, ali Valentina jedva da ga je pogledala. Oko njega bila
su poredana pia u kristalnim aama: likeri, limunada i voni sokovi na desnoj strani, a
vino i estoka pia na lijevoj.
au vina? predloi grofica. Ili moda neto jae?
Sok od breskve, mislim. Valentina uzme visoku au i prinese je usnama. Tako
osvjeavajue.
Sive oi grofice Serove zastre izraz dosade. Bilo je jasno da se nadala opiti Valentinu te
se ugrize za donju usnicu i odeta, oito umorna od igre. Ali Valentina odlui ostati. Tu je
bilo svjeije. Uzme komad leda i prisloni ga uz sljepoonicu ispijajui sok. Kad ga je do

~ 205 ~

pola popila, izabere drugu au s pladnja, ovaj put sok od neega drugog i izlije ga u
preostali sok od breskve.

Dugo ste se zadrali. Stepan ernov namrti se podignuvi svijetle obrve dok je Valentina
sjedala. Je li Vam loe?
Ne, nimalo. Ona mu se nasmijei. Srela sam groficu Serovu pa smo raspravljale o
tome koji vojnici imaju najljepe odore.
Nadam se da ste rekli husarska garda.
Naravno. Prijee rukom po grlu samo da bi vidjela kako njegove plave oi prate
njezin potez. Druge i ne primjeujem. On se na to nasmijao i poeo priu o klaenju na
borbe pijetlova, ali Valentini je promaknula poenta prie.
Samo u otii po jo jedno pie, oglasi se ona.
Rei u jednom od sluga da Vam ga donese.
Hvala, ali nemojte. Godit e mi mala etnja.
Pourite. On pokae glavom na cara Nikolaja koji je sjedio za oblinjim stolom. Mi
smo sljedei koji e biti poaeni drutvom Njegova Carskog Velianstva.
Dok se urila kroz velebna pozlaena vrata, u glavi joj sine misao. Volio joj je
nareivati.

~ 206 ~

27

ens je puio jednu od cigareta s inicijalima cara Nikolaja. Pokuao je zamisliti kako bi
to moralo izgledati da su ti inicijali ili otisnuti, ili izraeni u pozlati ili izvezeni na
svemu oko tebe. To je znailo da nikad ne moe zaboraviti tko si. On je na carski bal
doao samo zato da bi udovoljio ministru Davidovu Jens nije bio raspoloen za veselice.
Ali je s ljudima koje je Davidov okupio u jednom od mirnijih predsoblja razgovarao o poslu
dok se od dima vie nije moglo gledati, a na kraju se s njima i rukovao. Ipak, nije im
vjerovao. U Sankt Peterburgu nisi mogao vjerovao nikomu.
ak ni tamnim nasmijeenim oima. Jens iskrivi lice i ugasi cigaretu.
to ti je veeras? upita Davidov. Izgleda kao da bi grizao.
Tu sam. Razgovarao sam s tvojim prokletim lihvarima. Ne oekuj da u se jo i tebi
smjekati.
Ministar Davidov nasmije se sebi u bradu i zavrti konjak u svojoj ai. Njegovo
orlovsko lice izgledalo je zadovoljno, a to je bila rijetkost. Sigurno je ena u pitanju,
ustvrdi on.
Zato to misli?
Vidio sam te na poslu, Friise, i vidio sam kako stavlja ivot na kocku u onom
uruenom tunelu. Vidio sam te neraspoloena i podivljala. Ali ovakva te jo nisam vidio. Pa
pogledaj se!
Oba mukarca nosila su crne akete sa zlatnim reverima, ali Jensov je bio zguvan dok
je iskrivljenih udova zavaljeno sjedio u brokatnom naslonjau.
Ovdje sam zbog posla, zarei Jens. I niega drugog.
Pripali jo jednu cigaretu, ali u tom trenutku opazi enu koja je ulazila u sobu. Na
carskom balu ene su morale nositi bijelo ili krem pa je na prvi pogled bila samo jedna od
mnogih u profinjenoj svijetloj haljini. Ali uzbunio ga je nain na koji je hodala, to oholo
dranje prilazilo mu je s nestrpljivou kojoj se nije obradovao.
Grofice Serova. Ustane i nakloni se nad njezinom ispruenom rukom.
Jense, to ste se zakopali ovdje? Zar ne znate da Vaa mala ljubimica pijanistica svira
Njegovu Carskom Velianstvu? Osmijeh joj je bio otar poput maje pande. Morate
pouriti. Privukla je poprilinu publiku.

~ 207 ~

Nije joj mogao pomoi. Bilo je kao da gleda maia koji se utapa. Ruke su lamatale, usta se
otvarala kako bi uhvatila zraka, valovi nemilosrdne poruge su je potapali, a ismijavanje
vuklo na dno. Kad je tek bio uao u dvoranu, pomislio je da Valentina zadirkuje publiku, da
se poigrava s njima svirajui krive note. Ali u pitanju nije bila ala. Sjedila je na rubu stolca
za velikim klavirom i od pogleda na nju Jensu se stisnulo srce.
Izvedba je bila katastrofalna. Valentina se mogla rasplakati i istrati iz dvorane. Ali nije,
sjedila je ondje, stisnutih zuba. I svirala dalje. inilo se da su joj izmeu glave i ruku
prekinute sve veze. Svirala je Beethovenovu Odu radosti koja nije mogla biti neprikladnija:
u dvorani nije bilo ba nikakve radosti. Na jednoj su strani, na detaljno izraenim zlatnim
stolcima ukoeno sjedili car i carica, okrueni s vie od stotinu pripadnika sanktpeterburke
elite koja se okupila u toj manjoj dvorani gdje je prethodno svirao Balalajka orkestar. apat
je puzao uza zidove.
Valentina, ljubavi, da ti mogu dati svoje prste, dao bih ti ih.
Car Nikolaj s dosadom je potezao svoju urednu bradicu dok mu je namrgoeno lice
poprimalo razdraljiv izraz. Konano je ustao bez rijei, ponudio ruku svojoj eni i izaao iz
dvorane. Za njim su, jedan po jedan, krenuli i gosti, i Jens opazi da je grofica bila meu
prvima.
Prokleti bili tako bezobrazni, ona jo svira, jo se trudi.
U prvom redu publike stajao je zapovjednik ernov ije je lice bilo grimizna maska,
jarko kao i odora na njegovim leima.
Jens je osjeao kako mu se okree utroba. Ono to je rekao njezin otac moralo je biti
istina, brak je morao biti dogovoren jer ju je zapovjednik ve gledao kao svoj produetak i
njezino ponienje doivljavao kao svoje. Jens ga je zbog toga mrzio. Ne zbog preuzetne
pretpostavke da se njezino ponaanje odraava na njega, nego zato to se taj mukarac
osjeao ponienim. Nije mu bilo ao Valentine, nije suosjeao s njom zbog situacije u kojoj
se nala. Nije poelio odsjei svoju desnu ruku kako bi je izvukao iz ponora u kojem se
utapala. Bio je samo ponien. Posramljen zbog nje.
Glazba naglo prestane i Jens prvi zapljee nakon ega uslijedi mlak pljesak, a zatim
krene prema njoj. Valentina Ivanova, glasno ree, kako portvovno od Vas to ste nam
pristali svirati iako se ne osjeate dobro.
Ona ga pogleda u oi. Nije bilo suza. Zatim podigne bradu, ispravi lea i ustane sa
stolca s uobiajenom otmjenou pa prisloni ruku uz sljepoonicu naznaivi time blau
glavobolju. Nasmijei mu se, a on joj ponudi ruku. Bez urbe su, kroz nakit i perje
okupljenih, zajedno koraali prema vratima. Zapovjednika ernova nije ni pogledala.

Jens ju je drao. Mogao je osjetiti parfem u njezinoj kosi i nevolju u dahu. Drao ju je
stisnutu uza se dok nije prestala drhtati i dok joj se glava nije smirila nakon to je padala i
padala na tvrdu izboinu njegove kljune kosti.
Valentina, poljubi joj uho koje je gorjelo, zaboravi ih. Ni jedna jedina osoba ondje

~ 208 ~

nije vrijedna tvoje alosti. Onda je poljubi u glavu i povue u udubljenje u zidu, iza
mramornog stupa. Bila si divna.
Bila sam uasna.
Ne, bila si velianstvena. Pijana kao letva ipak si uspjela postii da Beethoven zvui
kao Beethoven.
Moji glupi prsti milijun su puta pogrijeili.
Nitko nije primijetio.
to? ona naglo podigne glavu. Oi joj nisu bile sasvim usredotoene. Trebao joj je
trenutak da opazi njegov aljivi smijeak pa da i sama iskrivi usne i prasne u smijeh. Misli
da car nije nita primijetio?
Ba nita.
Hvala nebesima.
Njezino tijelo u svijetloj svilenoj haljini bilo je oslonjeno o njegovo, toplo i mazno, i kad
je zabacila glavu sa svom radou koja je nedostajala njezinoj izvedbi, na nogama ju je
zadrala Jensova ruka oko struka. Smijala se dugo, od srca, dajui si oduka.
Laljive, dahne promuklim, razuzdanim glasom.
On joj se usnama ovla spusti niz oblinu vrata, pridravajui joj glavu rukom. Poi,
apne. Poi sa mnom sada.
Valentina mu ovije ruke oko vrata, a on joj njeno podigne bradu i pozorno se zagleda u
njezine tamne oi. Bile su napola zatvorene, tek traak sjaja ispod dugih trepavica.
Hoe li se udati za mene? upita je.
Prvo me poljubi.
On gladno pritisne svoje usne uz njezine, a ona mu uzvrati svom strau, silinom i
uitkom koje je kanila prenijeti u izvedbi.
Jense, promrmlja, izaimo van gledati zvijezde. Pitaj me ponovo pod zvijezdama.
Veer je bila oblana, ali nije im to smetalo. On e joj opisati ba svaki bljesak svjetla
koji treperi u dalekom svijetu i njih dvoje gledat e ih zajedno.
Lagano se njihala na vrhovima prstiju kad ga je poljubila. Pitaj me ponovo, Jense
Friise, apne.
Pljuska u lice trgne ga iz posveenosti Valentini. Obraz ga je zapekao kao da ga je
ugrizla zmija i on akom preprijei ruku u odori koja je bila ponovo zamahnula na njega, a
iz koje je visjela bijela rukavica. Dok je zurio u njezina vlasnika, srce mu je uzburkala
vikinka krv. Thorov malj zalupao mu je u grudima.
Zapovjednie ernov, ree, uvrijedili ste me.
Ovaj mu baci rukavicu na noge.
Mii ruke s nje! zaurla ernov. Usne su mu drhtale od bijesa. Makni ruke s nje ili u
te, tako mi Boga, ubiti istog asa, golim rukama caru pred oima.
Samo izvoli.
Prestanite! krikne Valentina. Prestanite. Zgrabi Jensa za ruku. Molim vas, vikne
ona, neka ih netko razdvoji.

~ 209 ~

Pristigoe druge odore i mrki Davidov, stanu se okupljati pogrdni i ljutiti glasovi. Jens
ni da ih pogleda.
Zahtijevam zadovoljtinu, prasne ernov dok su ga dva asnika u plavom drala za
ruke. Moji sekundanti javit e ti se sutra.
Bit e mi zadovoljstvo.
Ne. Valentina je stajala podalje od obojice, lica bijela poput vapna. Kunem vam se
da se neu udati ni za jednog ako izaete na dvoboj.
Jens osjeti kako mu ona klizi kroz prste poput suhog pijeska. Nije ju htio izgubiti, ne
ovako, ne sada. Polako, obuzdavajui se, ukoeno se okrene zapovjedniku ernovu, lupne
petom o petu, kratko se nakloni i isprui ruku. ernov stane oklijevati, na trenutak
nesigurno pogledavi prema Valentini kao da procjenjuje njezinu vrijednost, a onda se
nevoljko oslobodi drugih i prihvati ruku. Nijedan od njih ne ree ni rije.
Hvala Bogu. Valentina se strese od olakanja i zavrti glavom. to je to to mukarce
pri zdravoj pameti pretvara u borbene strojeve bez mozga?
Nijedan od njih ne ponudi odgovor pa se ona okrene na peti i odeta, dostojanstveno,
koliko je to u svom stanju mogla izvesti.
Sutra, promrmlja Jens odsjeno, ispod glasa, im ih ona vie nije mogla uti.
Oekujem da e se javiti sutra.

Svjetlo i pomicanje parali su joj mozak. Sljedeeg jutra Valentina se uza svaku stubu
penjala s krajnjom pomnjom, opipavajui zidove sa strane, kiljei ak i u polumraku. Kad
bi barem mogla uvrstiti glavu na vratu, onda bi se moda mogla popeti do vrha. Ali na pola
puta drvenih stuba preko cipele joj pretri mi takvom brzinom da je izgubila oslonac i pala.
ort! promrmlja. Vrag te odnio!
Tko je ondje? vikne netko od gore.
Njoj bolno zatitrae bubnjii u uima.
Pst, ne vii. U urbi se nezgrapno uspentra uz ostale stube kako se ne bi strmoglavila
dolje u konjunice. Kad je stigla na vrh, malo vie otvori uzak prorez izmeu kapaka i sa
zanimanjem pogleda uokolo. Nikad prije nije bila tu, u konjuarevim sobama.
Pred njom se pruao dug, pranjav hodnik. Sunce je s lijeve strane proputalo opaku
svjetlost, ali s desne se prostirao niz malih odvojaka, svaki sa svojim vratima. Samo su
jedna bila zatvorena. Ona zalupa na njih.
Odlazi.
ort! ponovo opsuje. Nisam se popela ovamo ni za to, kvragu. Pa gurne vrata i
ue. Svjetlo je, hvala nebesima, bilo prigueno, a prozor malen i neopran. Soba je, ako bi se
tako mogla nazvati, zaudarala na konje i znoj. Jo si iv, Lave. Nisu te uspjeli ubiti.
Korov nikad ne umire.
Evo, donijela sam ti neto.

~ 210 ~

Iz ala koji joj je bio omotan oko struka ona izvadi punu bocu votke i kutiju cigareta.
Popkovu zasjaje crne oi. Sjedio je uspravno na tvrdom stolcu pokraj kreveta, ali nije
izgledao dobro. Oko oiju je imao tamnoljubiaste masnice, nos mu je bio slomljen i
iskrivljen pod neobinim kutom, a na elu i po usnama imao je posjekline. Kad je posegnuo
za bocom, ona primijeti da mu na jednom prstu nedostaje nokat, te da je na tom mjestu crna
grudica sasuene krvi. Osjeti kako joj bijes podie kiselinu u elucu.
To je dobra votka iz ormaria mojeg oca. Namjesti osmijeh. Nije ono odurno smee
koje si mi bio dao.
On se naceri pa potegne iz boce, a onda glasno izdahne od zadovoljstva. Jedina
ljekarija koja mi treba.
Lave, kako si? Mislim, doista? Boli li te jako?
On ju je promatrao nateenim oima. Preivjet u. Podigne bocu. eli malo?
Ne, hvala.
Izgleda kao da bi ti dobro dolo. On se zahihoe, a ona opazi kako se pritom trznuo i
protrljao rebra.
Zanimalo ju je, ali odvrati pogled. Nije ba neki dom, ovo mjesto?
Meni dovoljno.
Krevet, stolac, polica i nekoliko vjealica. Dovoljno? Popkov je imao dvadeset dvije
godine, bio je odrastao ovjek, etiri godine stariji od nje i ve je to smatrao dovoljnim.
Ima li ovdje vode? upita ona.
U dvoritu konjunice.
Donijet u malo.
Nemoj se gnjaviti.
Ona se sjeti stuba, od ega joj se stisne utroba.
Ne gnjavim se. Netko se treba pobrinuti za tebe.
Potrajalo je dok se vratila jer je morala otii i do kue, ali na koncu je donijela
emajliranu posudu tople vode i tanjur s crnim kruhom i sirom. Pod miicu je bila tutnula
paketi zavoja i gaza bolniarke Sonje koja joj je ogoreno prigovorila da ih trati na tog
prljavog Kozaka. Valentina mu je isprala rane, ispravila nos najbolje to je znala i previla
ono to je mogla, a Popkov je sve to vrijeme glasno gunao i odbijao skinuti bilo to drugo
osim koulje.
Ne budi budalast, ukori ga ona. Ja sam bolniarka. Naviknula sam...
Ti si djevojica.
Ona se nasmijei i odlui to zanemariti. Dok mu je dugim komadom zavoja povijala
rasjekline od bia na irokim leima, znatieljno ga upita: Mrzi li ih sada? Ljude koji su ti
to napravili?
Ohranu? On pljune na pod. U ispljuvku je bilo krvi. Oduvijek sam mrzio policiju.
Jednako tako i boljevike ubojice. Nema razlike. Ponovo pljune.
Ali, Lave, ako mrzi obje strane, na koga se moe osloniti, komu moe vjerovati?
On je iznenaeno pogleda. Pa sebi, naravno.

~ 211 ~

Mogla sam znati. Stane se smijati i osjeti kako joj se glava vrti uokrug sobe. Prieka
je da se vrati i, kad je zavrila s previjanjem, podigne posudu pa stane kraj vrata, naslonivi
se na dovratak. Na krevetu mu je bila ostavila loni s ljekovitom mau. Bolje?
On proguna i proguta jo jedan pozamaan gutljaj votke. Ona se okrene da e poi.
Taj tvoj tip, inenjer. Spasio mi je... Popkov se zaustavi. Rijei mu zapee u grlu.
Znam, njeno e ona. Znam. Jensu Friisu drago je to si iv.
Popkov kimne izubijanom glavom. Ali on nee jo dugo ostati iv ako neto ne
napravi.
Ona se sledi. Reci mi.
Dvoboj.
Ne, to nije istina.
Pria se posvuda. O tebi. O dvoboju. Taj plavi govnar s dvije dlake na licu edan je
krvi. Prole je godine u dvobojima ubio dvojicu.
Ne, Lave. Krivo si uo. Oni su se dogovorili. Rekli su da nee.
Popkov polako i razoarano zanjie glavom. E pa, lagali su ti.

Valentina je nedaleko od sebe zaula tropot metalnog dizala i najeila se. To je bio prvi put
da se vratila u Jensov tunel. Na sebi je imala svoj bolniarski ogrta te se vre umotala u
modre nabore ne bi li se zatitila od sjeanja koja je prizvao taj zvuk.
Nije sjela na stolac koji su joj ponudili u Jensovu uredu, nego je odluila stajati. Zauzela
je mjesto kraj prozora i usredotoila bolne oi na dvorite. Vrvjelo je od posla, radnici u
platnenim kapama izranjali su iz zemlje i treptali poput krtica na suncu. ene su na glavama
nosile marame i gurale kolica s kamenjem i zemljom niz metalne tranice. Svi su bili
mravi, sivih lica i svi u istom tonu, prekriveni prainom. Bilo ih je nemogue razlikovati.
Je li ovo Jens gledao svakog dana? Nije bio u uredu kad je dola pa su po njega poslali
kurira.
aj? ponudi inovnik.
Ne, hvala.
inovnik se vratio svojem snopu papira, a Valentina svojem ekanju. Vani je nebo bilo
zimski svijetloplavo i jedna je ptica na gracilnim krilima klizila tamo-amo, plovei na
zranim strujama ponad grada. Prije nego to ga je mogla vidjeti, zaula je Jensove brze
korake i osjetila kako joj srce juri. Kad ju je ugledao, u dva hitra koraka naao se pokraj nje.
Je li neto polo po zlu?
Da.
On se okrene inovniku i otpravi ga mahnuvi rukom pa ovaj izae bez rijei, naginjui
glavu kako bi to nauo dok je zatvarao vrata.
to je bilo?
Nadvije se nad nju, pun brige. Ona korakne unatrag i bijesno ga odmjeri. Lagao si mi.
Lagao za to?

~ 212 ~

Za dvoboj.
A, to.
Da, to.
On prie svojem stolu koji je bio primjer sloenosti i reda u usporedbi s neurednim
papirima na stolu njegova inovnika. Sjedne i pogleda je oprezna izraza koji mu ona poeli
izguliti s lica. to s njim?
Borit e se?
Da.
Ne, Jense, ne. Nemoj, ne smije. uje li me? Jesi li poludio? On e te ubiti. On e...
Bila je odluila da nee plakati, da nee biti djevojica. Bila je obeala sebi. Ali
pomisao da bi ga mogla izgubiti parala joj je srce i grlo joj se stisnulo pred rijeima koje bi
se, ako ih izgovori, mogle i ostvariti. Skrene pogled s njega i usmjeri ga prema prozoru, u
pauka koji je u kutu pleo svoju tanku mreu.
Molim te, Jense. Nemoj se boriti s njim. elim te iva.
To je zvualo bolje. Smirenije. To e sasluati. Ali tiina koja se protezala izmeu njih
bila je mrana poput njegovih tunela i u tom je trenutku znala da nee biti po njezinu.
Okrene se prema njemu i zatekne ga kako je promatra sjedei za stolom, tako pozorno kao
da je to posljednji put.
Imaj povjerenja u mene, ree produbljenim glasom. Zvuao je umorno.
On bi te mogao ubiti.
Ili bih ja mogao ubiti njega.
Prole je godine u dvobojima ubio neka dva ovjeka.
Ja nisam neki ovjek.
Jense, nemoj. Zbog mene. Uspijevala je glas odrati u prihvatljivu tonu.
Njemu usne zatitraju jedva primjetnim smijekom. To je zapanji. Bio je tako pomiren.
Zato, Jense? Zato bi to napravio? Samo otii.
On odmahne glavom.
ort! Nemoj! ona vikne i udari dlanom o stol. Nemoj mi rei da je to neto to
mukarci moraju napraviti, boriti se za ono to je njihovo, oznaiti svoj teritorij. Nemoj mi
rei da si tako glup. Ili sam ja u krivu. Moda si tupoglav i eljan slave kao i svi ostali
bezumnici koji bi htjeli biti junaci u svojim odorama, nakieni perjem. Mislila sam da si
drugaiji, mislila sam da si...
Zaustavi se. On ustane i obie stol. Uhvati je za ruku i privue, stiui je svojim dugim
rukama u zagrljaj sve dok joj lice nije bilo zagnjureno u otkopanu mu koulju na vratu.
Nije mogla govoriti, sve i da je htjela.
Sluaj me, Valentina. Nisam eljan slave, ali elim ivjeti s tobom ovdje u Sankt
Peterburgu. U kosi je mogla osjetiti vrelinu svake rijei koja mu je silazila s usana.
Zapovjednik ernov me je izazvao. Ako ne prihvatim izazov, bit u obiljeen kao
kukavica i to e biti kraj mojeg ivota i moje karijere u ovom gradu. Bio bih izbaen s
projekta kanalizacije, car i njegova pratnja okrenuli bi mi lea, odbijali bi me u svim

~ 213 ~

pristojnim kuama. Bio bih gubavac. Izopenik. Podigne joj glavu s grudi i poljubi je u
blijedo elo. Kakav bismo ivot imali? Nitko me ne bi htio zaposliti.
Ona se privije uz njega. Mogli bismo pobjei.
Pobjei kamo?
U drugi grad. U Moskvu. Bilo gdje.
Moj bi me ugled pratio poput ugava psa. Rusija moda jest golema zemlja, moja
Valentino, ali glas se iz grada u grad iri bre od kuge. Kamo god da poem, kao inenjeru,
ugled mi je vaan koliko i krv koja mi kola ilama.
Radije bih da ti je ugled ukaljan, nego krv prolivena u umi.
Na to nije nita rekao, samo ju je drao. Nisam vrijedna toga, proape ona
naposljetku.
Tko to kae?
Ja.
Onda ne zna to je ljubav.
Izvue se iz njegova zagrljaja i vrati prozoru. Nije eljela da joj vidi suze. Sve to vrijeme
znala je da e se, ako ernov pogine, oev bankrot samo poveati. Jesi li ikad ubio
ovjeka? upita ona promatrajui dijete koje je vani lopatom krilo tranice.
Ne.
Zna li rukovati pitoljem?
Naravno. Ne brini se, pristojan sam strijelac.
Ali on je u vojsci. On to radi svaki dan.
I proganja moju enu. Govnar radi i to, takoer.
Ali njoj nije bilo do smijeha. Kakav je to ovjek koji moe hladnokrvno ubiti drugog
ovjeka?
Okrene se i nae ga kako stoji tono iza nje, visok i nepopustljiv. Volim te, Jense
Friise. Dodirne mu lice i poloi ruku na njegovo srce. I zato ne podcjenjuj ono za to sam
sposobna.

~ 214 ~

28

rkin se odmakne od zida koji mu je crpio toplinu iz tijela i oprezno produi niz
plonik pun ljudi u donjem dijelu Nevske avenije. ekao je vie od sat vremena.
Nebo je bilo zastrto, ljubiasto poput nagnjeene koe i grad se osjeao krhko.
Ljudi su u urbi ulazili i izlazili iz trgovina, ne pogledavajui prema gore. Uz rub plonika
kloparajui se zaustavila koija s koijaem u smee-zlatnoj livreji, koji je nestao u maloj
prodavaonici to je iznad svojega izloga imala sliku vinograda. I Arkin je mnogo puta
obavljao isti zadatak.
On se provue izmeu kupaca i priblii koiji. Bila je ondje, sama kao i obino. Kroz
prozor mogao je razaznati profil Elizavete Ivanove koja se blago smijeila neemu ususret.
Svakog utorka nakon jutarnjih druenja po kuama sanktpeterburkih imunih dama,
obiavao je ovdje zaustaviti Turicum. Iz prodavaonice bi se vratio sa alicom topla kuhanog
vina iz dobrih gruzijskih vinograda i ona bi ga polako ispijala u tiini. To joj je postao
obiaj.
Na blagajni prodavaonice uvijek je bio red pa je znao da ima nekoliko minuta prije nego
to se koija vrati, ali znao je i da bi bio glup kad bi riskirao. ak i zbog nje. On hitro
otvori vrata koije i uskoi na klupicu nasuprot njoj. Smea koa sa zlatnim resama i
mjedenim gajtanima mirisala je na njezin parfem. Bio je pripremio rijei koje bi izrekao u
sluaju da ona pone vritati i zvati upomo, no iznenadila ga je. Plave su joj se oi rairile i
na trenutak su joj se otvorila usta, a zatim mu je podarila tako iskren i topao osmijeh da mu
se od njega razvezalo neto bolno u grudima to se vorilo ondje pod rebrima od onog
trenutka u ulici sa Sergejevim.
Arkine, nedostajao si mi, ree ona.
Tako obine rijei.
Hvala Vam, gospoo.
Brinula sam se da bi policija mogla... Pusti da rijei zamru.
Nisu me jo uhvatili, kao to vidite.
Ona se namrti. Znam da ne bi nanio zlo mojoj obitelji. Bilo koji sluga mogao je
postaviti kutiju s granatama u garau.
Nije joj proturjeio, nego je uivao ponovo je promatrajui. Bila je odjevena u haljinu
boje ostrige i ogrta boje kriljevca ureen srebrnom lisicom oko ramena, a prizor njezinih
dragulja i bogatstva kojim se tetoila nije ga razbjesnio na nain na koji je znao da bi trebao.

~ 215 ~

Gospoo Ivanova, moram biti brz. Neto trebate znati. Nagne se naprijed, koljenima
gotovo dodirujui njezina. Neto to sam nauo u gradskim barovima i ega, bojim se,
niste svjesni.
to?
Zapovjednik ernov izai e na dvoboj s inenjerom Jensom Friisom.
Oekivao je da e se iznenaditi, ali ne i da e problijedjeti toliko da su joj usne
poprimile boju papira.
Zato? proape ona.
Zbog Vae keri.
Valentine?
Da.
O, dragi Boe, ne. Usta joj se otvore i iz grla joj se otme otar zvuk. Moj je suprug
uniten, zacvili ona ispod glasa, ljuljajui se naprijed-natrag na svom mjestu i rukom
prekrivajui usta.
Ta ga je rije zapanjila. Uniten? to je time mislila? Reagirala je tako pretjerano da je
gotovo poelio da joj nije otkrio tu informaciju. Ali riskirao je s namjerom. Sergejev je bio
mrtav. Mnogi egrti bili su mrtvi. Uskoro e, ako sljedei plan uspije, i premijer Stoljipin
biti mrtav. Rusko se tlo treslo pod ulicama Sankt Peterburga i palae e se poeti ruiti
jedna po jedna. Nije se mogao otresti elje da se pobrine za to da Elizaveta Ivanova bude na
sigurnom.
Gospoo, ree mekano, kao to bi se obratio djetetu koje je nehotice prestraio,
zapovjednik ernov poznat je strijelac. On e ubiti inenjera. Nema razloga da se bojite...
Ne, ne, ne. Ako ubije inenjera, ona se nikad nee udati za ernova, znam ja
Valentinu. Onako potresena, drala je ruku na bradi i on zauje kako joj zubi cvokou.
Je li to toliko vano? upita je. Ako se ona ne uda za ernova?
Ona ne odgovori. Umjesto toga stala se naginjati naprijed dok joj blijedo lice nije bilo
toliko blizu da je mogao vidjeti svaki detalj njezinih oiju, tamnoplave krugove oko zjenica
i trunke blijedo ljubiaste poput uzoraka u plavetnilu njezinih arenica. Tanku crvenu nit u
bjeloonici jednog oka. Dah joj je blago mirisao na metvicu.
Ona objema rukama uhvati njegovu i privue je koljenu. Oi su joj bile prikovane za
njega. Pomozi mi, molim te, preklinjala je.
ak i kroz siv materijal rukavica mogao je osjetiti da su joj ruke hladne kao led. inilo
se kao da je sva toplina njezina tijela prela u njegovo, te on osjeti kako mu gori vrat.
Kako bih Vam mogao pomoi?
Ti si snalaljiv ovjek, Viktore.
Nazvala ga je Viktor. Mislio je da mu ni ime ne zna. Zirne kroz prozor kako bi se
uvjerio da koija jo nije izaao iz vinarije, ali ona podigne ruku, spusti je na njegov obraz i
okrene mu lice prema svojem. Usne su joj drhtale, razdvojene u nijemoj molbi.
On je poljubi. Brz, snaan dodir njegovih i njezinih punih slatkih usana, okus njezina
jezika koji mu je okrznuo zube.

~ 216 ~

Pomozi mi, dahne ona.

Znao je da e pomoi toj supruzi ministra vlade. Ali nije znao zato.

Droki je Valentinu ostavio pred vojnim barakama husarske garde i, kad su je preko
dvorita poveli u sobu za posjetitelje, za njom su se okretale glave vojnika. Bila se paljivo
odjenula. Nakon duga razmiljanja odabrala je svilenu cvjetnu haljinu uz koju je nosila
grimizan eiri ureen svijetlim paunovim perjem koje bi pri najmanjem povjetarcu
zatreperilo. Kaput joj je bio krem boje, vrsto stisnut kako bi joj naglasio uzak struk,
ukraen crnim krznenim ovratnikom i malom grimiznom dugmadi. Majka joj je bila
naruila taj kaput ba zato to su boje husarske garde grimizna, bijela i crna. Danas e joj
dobro posluiti. Jer danas je trebala opiniti zapovjednika.
Soba je bila izrazito muka. Klupe i stol od tamna hrastova drva, pod od hrastovih
dasaka, a na zidu portreti ozbiljnih vojnih asnika u pompoznim odorama, naikani
srebrnim i zlatnim gajtanima. Valentina im se namrti, zapitavi se koliko su ljudi pobili.
Nije morala dugo ekati. Zauje kako ernov stupa kroz predvorje, kako dugim, gladnim
koracima urno i eljno hita k njoj. Srce joj se ubrza. Osjea li se ovako vojnik prije bitke?
Kad mu je ivot na vagi? S njim u sobu nahrupi i njegova poletnost i osmijeh koji je
poskakivao po cijelom njezinu tijelu. Usne mu potrae njezinu rukavicu. Ruku joj nije
pustio, ve ju je zadrao u svojoj poput zarobljenika, taoca.
Valentina, draga moja djevojko, koje neoekivano zadovoljstvo. I kako samo dobro
izgledate.
Nije bila otupjela. Ni izvaljena na lea. Ni zalivena votkom. To je mislio.
Dobro sam, Stepane, hvala Vam.
Ali kako zadivljujue armantno izgledate, takoer. Stao ju je mjeriti pogledom i kad
se naposljetku zaustavio na njezinu licu, ona mu u grlu zauje zvuk nalik na predenje.
Oprostite na mojoj pojavi, ree on, ali upravo sam se vratio s vojnih vjebi na Marsovim
poljanama.
Koje prikladno ime. Polja rata.
Mi smo ratnici, Valentina. To je ono to vojska radi. to ste drugo oekivali?
Ona spusti pogled. Narod Rusije zahvalan Vam je.
ernov joj zauzvrat jo jedanput poljubi ruku. Bio je odjeven u istu bijelu koulju,
otvorena vrata, i husarske crne hlae s jednom crvenom prugom sa strane. Kosa mu je bila
mokra, svjee oprana i zaeljana unatrag. Na vratu su mu sjajile izraene zlatne kovre.
Nadam se da Vas ne uznemiravam, Stepane.
Ne, nimalo. Recite, to Vas je dovelo ovamo danas? I to bez pratnje. Bio je to blag
ukor.
eljela sam razgovarati s Vama. Nasamo.
Glede ega?
Glede Jensa Friisa.

~ 217 ~

Usne mu ostadoe nasmijeene, ali oi se promijenie, odjednom postadoe blijede i

otre poput leda. Ona ga slobodnom rukom pogladi po rukavu.
elim da odustanete od tog dvoboja s njim, mekano ree. To nema nikakve vanosti
i, ojaeno uzdahne, ne bih mogla podnijeti da budete ozlijeeni.
Slavodobitnost, to mu je vidjela na licu, oit uzlet slavodobitnosti ali bilo je tu i
neega drugog, neega to nije mogla odgonetnuti; bljesak neega tamnijeg u
svijetloplavom, i on joj vre stisne ruku.
Valentina, zato igrate igre?
Njoj poskoi srce. Kakve igre?
Pretvarate se da Vam nije stalo do mene i pokuavate me uiniti ljubomornim time to
oijukate s drugim mukarcem. Nemojte biti tako zaprepateni. Pogledajte se sada, vidim da
ste nespokojni pod tim lijepim perjem, a znam i zato.
Ona ne trepne.
Bojite se za mene, zar ne?
Ona kimne.
Nema potrebe. Ubio sam svakog s kim sam izaao na dvoboj.
Njoj se iz grla otme zvuk.
Ne morate biti tako iznenaeni, draga. Ja sam prvorazredan strijelac i namjeravam tom
inenjeru dati do znanja kako prolaze oni koji poele ukrasti neto moje.
Stepane, sino sam Vam na balu rekla da se neu udati za Vas ako mislite izai na
dvoboj.
On se stane smijati pa je privue blie, povukavi je za ruku koja je jo bila u njegovoj.
Jo jedna Vaa igrica. Smijeh naglo prestane. Sad je dosta s igrama. Dvoboja e biti.
Izazvao sam Friisa i nema vie prie. A nee biti ni njega.
Stepane, ne!
On je iznenaeno pogleda. I to sada?
Ako odustanete od dvoboja, udat u se za Vas.
Rijei su bile izreene. Istog asa njegova su usta bila na njezinima, a jezik koji je gurao
u njih imao je okus po pivu. Vrelo joj je puhao u lice i rukama joj gnjeio grudi, ali ona nije
ni trepnula.
Kad ga vie nije mogla podnijeti, zabacila je glavu i zapiljila se u njegovo lice. Bilo je
zajapureno, a umjesto zjenica imao je crne prodrljive rupe.
Dogovoreno? upita ona.
Dogovoreno. On je ponovo privue i poljubi. Priekajte ovdje.
Nestane iz sobe. Ona rukom pokrije usta kako bi suspregnula bilo kakav zvuk. Za
nekoliko minuta vratio se s barunastom plosnatom kutijom. Pompozno se pred njom
spustio na koljeno i pruio joj kutiju.
Zaruniki dar. Nije se smijao.
Ona je uzme, otvori, i osjeti kako joj je srce zamrlo. Zurila je u ogrlicu poloenu na
bijelu svilu, gdje je na debelom zlatnom lancu, u ugraviranom medaljonu, leao dijamant.

~ 218 ~

Dijamant veliine oraha Pokraj njega bile su i odgovarajue dijamantne naunice. Valentini
je gorjelo u prsima kao da je progutala kiselinu. Znai, to je bila cijena za koju e se podati.
Divna je.
On poskoi na noge i sveano joj objesi ogrlicu oko vrata otkopavi joj pritom gornje
dugme na haljini. Tek kad je bila privrena, on se nasmijei, kao to se vlasnik nasmijei
svojem psu kad mu privrsti ogrlicu i povodac.
Pripadala je mojoj baki kad je bila tvoje dobi, ree. Zadri prst na dijamantu, a zatim i
na njezinoj blijedoj koi. Izvanredna, promrmlja.
Kupio ju je i platio za nju.
Hvala ti, Stepane.
Je li to sve? Nagne se kako bi je ponovo poljubio.
Znai, nee izai na dvoboj?
Ne brini se, anele moj, nee mi pasti ni vlas s glave. Usne su mu bile gotovo na
njezinima.
Ali sloio si se da se nee boriti.
Pristao sam oeniti se tobom, to je sve. On se odmakne i slegne ramenima.
Naravno da moram izai na dvoboj. To je pitanje asti.
Ne! ona se oslobodi njegovih ruku i bijesno ga pogleda. Neu se udati za tebe ako
nastavi s tim dvobojem koji je izvan svake pameti.
Valentina, ne budi smijena. Mi smo zarueni.
Ne!
Ona stane petljati oko kope na zatiljku kako bi skinula ogrlicu, ali on istupi i zgrabi je
za zapea. Spusti svoju glavu do njezine.
Mi smo zarueni, ponovi hladno. Ne moe to promijeniti.
Na to se ona prestane boriti i nasloni mu glavu na rame.
Molim te, Stepane, tiho ree. Bez dvoboja.
On joj pusti jednu ruku i podigne bradu kako bi je pogledao u oi. Bolio ju je njegov
stisak. U pitanju je prokleti inenjer, je li? eli da taj gad bude poteen.
Molim te, nemoj izai na dvoboj. Nemoj ga ubiti, Stepane. Rekla sam da u se udati za
tebe, zar ti to nije dovoljno?
On je grubo poljubi u usta. Obeavam ti, Valentina, s izrazitim u ga zadovoljstvom
ustrijeliti u srce.

Valentina opsuje samu sebe, proklinjui se to je predugo zanemarivala ono to se na

njezinu popisu nalazilo pod brojem devet: Kupiti pitolj. Umjesto toga, sad se morala
uuljati u oevu praznu radnu sobu i ukrasti lovaku puku koja je visjela na zidu. Iz ladice
je u depove natrpala aku streljiva i s tim otrala do konjunice.
Evo, Valentina baci puku na Lavov krevet. Naui me kako se sluiti njome.
On je sjedio zavaljen na stolcu, a zrak je bio ispunjen dimom cigareta poput magle.

~ 219 ~

Popkov jednom rukom protrlja otre ekinje uz eljust.

Jesi li ikad pucala iz puke?
Lave, da sam pucala iz puke, ne bih te molila da me naui.
Ovakva puka napravila bi rupetinu u tvojem ramencu. Treba ti manja.
Samo sam ovu mogla nabaviti. Molim te, Lave, brzo me naui. Kako je napuniti i
pogoditi metu.
Ali Kozak se ne pomakne s mjesta. Samo isprui ruku, podigne puku s kreveta kao da
je od perja i stavi je na koljena. Engleska je, ree. S potovanjem je po njoj prelazio
rukom, od poetka glatkog kundaka, niz plavi metal, do vrha sjajne cijevi. Pritom je kimao,
kao da mu puka neto govori.
Potom jo jedanput glasno potegne iz poluprazne boce na podu. Imam bolju ideju.

Valentina pucne uzdama i mala zdepasta kobila poskoi naprijed, uspravnih uiju. Prvi je
put vozila koiju. Kobila je mirno trupkala, ali brzo je posluala kad ju je potjerala u ustar
kas niz Boljuju Morskuju ulicu. Hvala ti, Lave. Dobro si izabrao za mene. Koija je bila
stara i kriputava, mala dvosjedna, sa zakrivljenim krovom i otvorenim prednjim dijelom.
Nije znala odakle ju je iskopao, ali dobro je sluila svrsi bila je lagana i brza te se njome
moglo lako upravljati. Nakon to su se oboje popeli na usku klupicu, iznenadilo ju je kad joj
je Popkov predao uzde.
Ti vozi, zareao je.
Ona ga je pogledala u izubijano lice, uzela uzde i coknula maloj kobili. Popkov se
zgurio na boku, izvijajui tijelo kako bi mu stranjica to manje dodirivala sjedalo.
Lave, boli te. Mora prestati s ovim. Mogu to uiniti sama. Vrati se u krevet dok se ne
zalijei.
On ju je pogledao kiljnuvi crnim oima. Ne kvari mi zabavu, progunao je, a ona
mu nije proturjeila.

uma je poela oivljavati. Krhki kosturi breza svjetlucali su pod posljednjim zrakama
sunca, a sa zemlje se podizala veernja rosa, ovijajui se oko vitkih stabala. ukanje u
grmlju otkrivalo je mjesta na kojima su nona stvorenja njuila zrak, pripremajui se za no
pred sobom. Valentina i Popkov tako se dugo nisu pomicali s mjesta da su i sami postali
dijelom ipraja. Valentina je udisala vlaan miris umskog pokrova i gledala kako, na
udaljenosti manjoj od tri metra, kuna otrim pandama grebe po kori svaljenog drveta,
eprkajui kukce.
Zrak je postao tako hladan da joj se dah smrzavao po otpalom liu na zemlji gdje je
leala. Koiju s kobilom bila je privezala daleko u umi, a zatim iznijela dva teka krznena
tepiha. Popkov je nosio puku. Hodao je tako polako da ju je boljelo gledati ga, ali odbijao
je pomo, a ona se suzdrala od saalnih izjava jer je znala da bi to mrzio. Tek kad su

~ 220 ~

pristignuli na istinu na vrhu blaga breuljka, Popkov je progovorio.

To je to.
Sljeme pitolja?
Da.
Kako je saznao da e se tu odigrati dvoboj, nije znala. Bio je nestao na nekoliko sati,
odepao naliven votkom, a onda se vratio i objavio: Sljeme pitolja. Tamo idemo. Mogla
je samo pretpostaviti da je otiao piti po barovima koje su posjeivali husari i ondje
nekoliko jezika podmazao pivom. Bila mu je ponudila morfij iz Katjina ormaria s
lijekovima, ali to je glatko odbio, a ona je znala da joj je bolje ne navaljivati. Rekao joj je da
je to omiljeno mjesto za dvoboje, zato se tako i zvalo. Bilo je prikladno smjeteno blizu
grada, a ipak na skrovitu i sigurnu mjestu, zaklonjeno od znatieljnih oiju na samom rubu
ume. Valentina nije mogla prestati misliti koliko je mladih ljudi tu prolilo krv, branei
takozvanu ast.
Zamotana u krzno koje je bila navukla preko glave, leala je potrbuke kraj Popkova u
ipraju pod brezama. Imali su dobar pogled na istinu. Prostirala se na udaljenosti manjoj
od etrdeset koraka, ispresijecana sjenama stabala dok su posljednje zrake sunca nestajale
iza drvea. Prsti magle puzali su sve blie. Prolo je sat vremena, a zatim jo sat. Popkov je
bio tako miran da je Valentina bila uvjerena kako je zaspao. Boljela ju je ruka, ali nije se
pomicala, ak ni kad je zaula priguenu vrtnju kotaa koije po pranjavu putu. Tu su,
proape.
ujem ih.
Njoj bilo poskoi u grlu. Nemoj ga ubiti, Lave.
To mu je ve bila rekla i prije, na to je on samo slegnuo ramenima, ali sad joj nije
odgovorio. Izvukao je puku iz jastunice u koju je bila spremljena i namjestio je na rame.
Ona osjeti poriv da zapuca i to je zaprepasti.
Prva crna koija zakrenula je na rub istine, a zatim za nekoliko minuta i druga. Iz prve
su iskoila etvorica mukaraca, svi u grimiznim husarskim jaknama, svi nabijeni
nervoznom energijom, a onaj sprijeda bio je ernov. Odmah ga je prepoznala, po nainu na
koji je hodao, isturenih prsa. Iz druge su koije izala tri mukarca, dvojica u tekim
kaputima, a trei u crnu ogrtau. Kratko su se okupili i porazgovarali, a zatim se jedan od
njih, onaj u ogrtau, izdvojio i otiao do onoga u crvenu. Na svoj uas Valentina prepozna
da je to doktor Fedorin. Ugledavi tog ovjeka, tog lijenika, njoj prodre u glavu koliko je
strahovito stvarno to to su ti ljudi radili, koliko je stvarna bila bol koju e nanijeti, i grlo joj
se stisne.
Popkov je gurne laktom u rebra bila je tiho jauknula kad je ugledala Jensa. Stajao je
mirno pod posljednjim tracima sunca koji su mu padali na vrat poput sjeiva. ak je i s
udaljenosti mogla vidjeti njegov postojan dah, oblai bijelog u potamnjelu zraku, bez traga
panike. Poeljela mu je zavritati, preklinjati ga da odustane od samoubilake predodbe
muke asti, ali nije, za to je bilo prekasno. Dijelom je duboko u sebi vjerovala da je Jens
htio ubiti ernova, doista ga ubiti, i to je bio razlog zbog kojeg je bila tu. Dotaknula je

~ 221 ~

Popkovljevu ruku kojom je drao puku.

Husara samo rani, podsjeti ga.
On je s dragou prelazio palcem po ugraviranoj ploici na oruju, kao da dira konjsko
uho. U kojem dijelu tijela, proape kroza stisnute zube, eli da mu napravim rupu? U
onom jakom crnom bedru? Prigueno se zasmijulji. Bedra dobro krvare.
Ne. U desnom ramenu, da vie ne moe drati pitolj.
Popkov kimne upavom glavom.
Valentina nije mogla vjerovati da sudjeluje u tom razgovoru. U kakvu se to osobu
pretvarala? Barem je doktor Fedorin bio tu, to je bila slamica za koju se mogla uhvatiti.
Sve figure na istini stajale su u krugu oko jednog husara koji je drao ulatenu kutiju boje
mahagonija. Ona opazi kako je Jens posegnuo da neto uzme iz nje - pitolj koji je izabrao.
Sunce je odjednom zalo kad su dvojica zauzela svoja mjesta, oslonjeni leima o lea,
na sredini istine, s pitoljima pred sobom. Jens je bio vii, ali ernov je protokol izvodio s
lakoom kao da je u pitanju djeja igra. Njegova je samopouzdanost kroz vrutke magle
sezala do Valentine.
Obojica su se kretala sporo i odmjereno. Trideset koraka. Ona je ispod daha brojila
svaki osjeajui kako se Popkovu napinje rame. Sad, pomisli ona, sad, sad. Dok Jens jo
stoji. Prije nego to se okrenu. Sad, sad pucaj, Popkove.
Odjekne pucanj. Ali nije bio ispaljen kraj nje, ne od Popkova. ernov se srui na tlo kao
da mu je netko odsjekao noge i gotovo istog trenutka zauje se novi hitac iz puke. Jens
padne.
Valentinin svijet stane. Na sredini istine, na vlanoj zemlji leala su dva mukarca dok
su se pod njima po zaleenoj travi irile grimizne mrlje. Na rubu ume stajalo je deset
poredanih tamnih figura, poput anela smrti. S pukama u rukama. Svi su ciljali u preostale
lanove pratnje suparnika u dvoboju.
Jense! Valentini zapne u grlu.
Zbaci sa sebe tepih i htjede ustati, no Popkov se prevrne s trbuha, dohvati je za zatiljak i
snano gurne u stablo. Svijet se rasprsne. Nebo se zavrti oko nje. On je baci na tlo.
Jense, zavapi ona. Vidjela je njegovo tijelo, beivotno. Krv koja je otjecala, a koju se
bila zaklela zatititi.
Popkov je zaspe kiom psovki ispod glasa. Ne mii se.
Moram k njemu. Treba mu...
Tko su oni? on glavom pokae na red crnih figura.
Ubojice, odgovori ona. Ako je mrtav, ja... Ako je Jens Friis bio mrtav, onda je i
njezino srce mrtvo. ile i kosti i miii moda su joj jo bili ivi, jo su radili, ali bez
razloga i svrhe. Jense, ne ostavljaj me, aptala je kao da ga moe dozvati.
Ovo nije sluajan susret. Popkov nacilja u jednog od ljudi.
Pogledaj, Lave, pogledaj onog ondje. pokae Valentina. Ruka joj se tresla. Onog
sprijeda.
Tamni lik na elu naoruane kolone svratio je pozornost sa skupine husara i promatrao

~ 222 ~

dva tijela na zemlji, a zatim krenuo prema Jensu, oprezno, ukoena koraka. Kapu je nabio
nisko na elo, ali kako se magla premjetala, na svjetlu mu je izronilo cijelo lice. Valentina
ga je odmah prepoznala.
Bio je to Viktor Arkin. ovjek koji je bio voza njezina oca. Kriknuvi od bijesa, ona
skoi od Popkova i jurne prema istini.

~ 223 ~

29

ense, ne mii se.

Valentina je kleala u snijegu, pritisnuvi mu prsa kako bi zaustavila krvarenje.
Samo neka bude iv. Samo neka bude iv. Skinula je al i njime mu vrsto
pritisnula koulju pod aketom. Bijelu koulju. Koja je sada bila grimizne boje. Stisnula je
zube, drei se za njega u mislima, ne putajui ga.
Jense. Ime mu je protisnula kroz usne. Jense, ostani sa mnom. Prignula se nad njim
i provukla mu ruku ispod glave, njeno je podiui iz hladna snijega. Kapa mu je pala s
glave, no ria mu je kosa i dalje plamtjela vlastitim ivotom. Jense. Molim te, Jense, nemoj
umrijeti. Dah joj se spustio poput bijela pokrova na njegove usne i u nosnice te ga je
snagom volje pokuala oivjeti.
Nije se pomaknuo. Snanije mu je pritisnula prsa, opipavajui mu bilo. Jense, proklet
bio, da se nisi usudio ostaviti me. Pogled nije micala s njegova lica, promatrajui mu obris
usana i guste trepavice ne bi li spazila makar i trepet pokreta. Glasno je viknula: Doktore!
Doktore Fedorine! Brzo doite.
Iza lea zaula je neki zvuk te je u magli bila svjesna povienih glasova, premda joj
uope nisu dopirali do mozga. Osjeala je da je Jens negdje unutra, hladan, teak i klonuo,
no odnekud je osjetila slab traak njegova daha. Sagnula se i poljubila mu obje sklopljene
vjee.
Jense, ujem te. Svoje je tople usne prislonila uz njegove hladne. Volim te. Ako
umre, i moj e ivot odnijeti sa sobom. Vrati mi se, Jense.
Vie je osjetila nego to je vidjela da se neto promijenilo, najednom outjevi toplinu u
sreditu dlana na kojem je leao njegov zatiljak, kratkotrajan otkucaj ivota koji je odmah
potom nestao. Jense Friise, ree strogo, smjesta otvori oi.
Nita.
Za mene. Uini to za mene, Jense.
Uzak prorez. Zelen bljesak kad se jedna vjea podignula, za dlaku, ali i to je bilo
dovoljno.
Doktore Fedorine! ponovo je zavikala. Naslonila je elo na Jensov obraz i ostala tako,
kao da ga tjelesna spona moe zadrati uz nju. Hvala ti, proaptala je. Spasibo.
Ispod ala osjetila je lagan pokret kad su mu se rebra poela podizati te mu je stala
amoriti njene rijei na uho, priznavi mu koliko joj njegov ivot znai i kako bi njegova

~ 224 ~

smrt na nju utjecala.

Valentina! Kojeg vraga radi ovdje? Bio je to doktor Fedorin. brkova obloenih
ledom, iji je zabrinut pogled ve pregledavao prijateljevo tijelo u snijegu.
iv je, smjesta e ona, no prsa mu snano krvare.
Lijenik klekne pokraj Jensa otvorivi svoju konatu torbu te stane iz nje vaditi zavoje.
U tom je trenutku Valentina po prvi put podignula pogled, no ono to je vidjela jedva da joj
se urezalo u svijest: potplati izama zapovjednika ernova sleeni od ugaenog snijega;
iroka plea husara okupljenih oko njegova tijela. Krv posvuda. Grimizna i zagasito crvena.
Zagasito crvena i crna. Krv prikrivena odorom. Jesu li zbog toga nosili odore takvih boja?
Lijenik joj je odmaknuo ruku s rane, a nju najednom potrese srdba kad se sjetila
Arkina. Okrenula se i osvrnula preko ramena, te ga spazila kako stoji na rubu ume
promatrajui je, irom razmaknutih nogu, s jednom rukom na boku a drugom na puci, te s
izrazom zadovoljstva na licu. Da je u tom trenutku imala pitolj, onaj s popisa, ustrijelila bi
ga ravno izmeu onih hladnih sivih oiju. Polako je ustala, ostavljajui Jensa na brigu
doktoru Fedorinu, te se zaputila prema vozau. U ruci je stiskala skalpel to ga je ukrala iz
lijenikove torbe.
Arkine! dozvala ga je preko istine koja ih je dijelila. Pozornost joj je bila usmjerena
na komadi koe izmeu Arkinove eljusti i pohabana ovratnika njegova kaputa. Arkine,
ako zapovjednik ernov umre, snijeg je na tom mjestu bio dublji pa su joj stopala teko
napredovala, vojska e proeljati svaku zabaenu ulicu u Sankt Peterburgu dok te ne
pronae i onda te raetvoriti.
Bio je vii od nje te ju je promatrao odozgo s omanjega grebena, oito je ne
doivljavajui kao prijetnju. Puke njegovih sudruga bile su uperene prema husarima, a ne
prema njoj, a on nije ni pokuao uzmaknuti kad mu se pribliila. Jedak okus gnjeva planuo
joj je u grlu kad mu je na usnama spazila ponos nalik na melasu, gust, taman i sladak. Prsti
su joj se stegnuli oko metalnog predmeta to ga je drala u ruci, skrivena u naborima kaputa,
te se primaknula jo blie.
Zato si ih ustrijelio? prosiktala je. Zato obojicu?
Oni su neprijatelji naroda.
Pribliila mu se za jo dva koraka. Vara se. Jens Friis pomae tebi i tvojim radnicima
time to vam dovodi vodu.
Sive su mu se oi najednom stisnule, osjetivi opasnost kad je zamahnula rukom.
Sagnuo se tono u trenutku kad je odjeknuo hitac koji ga je odbacio unatrag, dok mu se krv
u ravnu crvenu mlazu cijedila niz elo od mjesta gdje mu je metak okrznuo kou. Valentina
nije oklijevala. U tom djeliu sekunde dok od oka jo nije shvaao to se dogaa, ona
zamahne rukom prema njegovu boku. Kratka otrica prodre mu kroz tkaninu i zarije se u
meso. On bolno rikne, no zatetura unatrag, istrgne skalpel i baci joj ga pod noge.
Ne zna to radi, zarei kroza stisnute zube te nestane prije nego to ga je uope
stigla upitati to time misli. Iezne u tmini izmeu stabala, a njegovi ljudi isparie za njim.
Valentina se okrene i zagleda prema suprotnoj strani istine. Kran lik Lava Popkova

~ 225 ~

stajao je u snijegu s pukom njezina oca na ramenu, iroko joj se osmjehujui.

Sklonili su se u lijenikovu kuu. Metak se inio premalim da bi uzrokovao toliku tetu.

Vidjela ga je meu hvataljkama forcepsa, sluzava od krvi, prije nego to je uz zveket pao u
emajliranu posudu na stolu.
Bravo, bolniarko Ivanova. Izvrsno.
Doktor Fedorin uronio je ruke u zdjelu vrue vode dok je Valentina ispirala ranu
antiseptinom otopinom borne kiseline i posula je jodom u prahu. Pomno je promatrala
lijenika kako radi. Dok je igla zaivala neravne rubove rane na Jensovoj koi, pomagala je
mirno i metodino, kao to su je nauili u bolnici. Briui krv. dodajui lijeniku pribor,
pomno pratei Jensovo nepravilno bilo, pazei da se ne ugui vlastitim jezikom. Bio je pod
samo blagom narkozom te bi se s vremena na vrijeme oglasio tihom bolnim jaucima, poput
kuje koja se teni. U jednom trenutku, kad mu je podignula kapak kako bi provjerila ire li
mu se zjenice, on je pogledao ravno u nju i, unato tomu to je imao metak u grudima i to
mu je lijenik forcepsom rovao ispod smrskanih rebara, krajevi usana izvili su mu se u
blijed smijeak.
Ja u ostati pokraj njega, ree ona smjestivi stolac pokraj kreveta nakon to je
lijenik zavrio sa ivanjem te oistio i zavio ranu.
Zapravo je mislila: Molim vas, ostavite nas. Moram biti nasamo s njim.
Doktor Fedorin otvorio je usta da neto kae, pogledao je i potom ih nanovo zatvorio.
Ovla joj je poloio netom oprani dlan na rame, prebacio runik preko ruke i napustio
prostoriju nosei pliticu s medicinskim priborom. Sterilizirat e ga u kuhinji. im su se
vrata zatvorila, Valentina nasloni glavu na jastuk uz njegovu jarkocrvenu kosu. Njeno ju je
dodirnula. Poput konjske grive, gusta i otra. Prsa su mu bila gola, prekrivena samo debelim
slojem zavoja te mu je stala prouavati mekanu kou, rie dlake to su mu se kovrale
prema kljunoj kosti i vratu posutom pjegicama od sunca.
Jense, zaamorila mu je na uho, padne li ti ikad vie na pamet boriti se u dvoboju,
kunem ti se da u te sama ustrijeliti.
Kut usana pomaknuo mu se. Opet onaj smijeak. Paljivo mu je ovila ruku oko struka i
sklupala se pokraj njega na krevetu prilagoavajui tijelo obliku njegovih dugakih kostiju.
Sluala ga je kako die, isprekidan dah u dnu grla kad bi ga jae zaboljelo, kucanje
francuskog mramornog sata na polici nad kaminom, zvukove grada koji kree u svoj noni
pohod. Privila ga je uza se. Tek kad je bila sigurna da mu je bilo poprimilo ravnomjeran,
premda plitak ritam, poela mu je pjevuiti, dahom mu milujui obraz. Chopinov Nocturno
u Es-duru.

Mama, mogu li razgovarati s tobom?

Bilo je ve gluho doba noi, no majka joj je bila na donjem katu u plavom salonu,

~ 226 ~

osvijetljenom tek malom svjetiljkom za itanje iza njezinih lea. Nosila je izuzetno izraen
istonjaki kimono koji Valentina nikad prije nije vidjela i kartala je, slaui pasijans na
kartakom stolu pokraj vatre. Rasputena kosa padala joj je po ramenima, a kad je podignula
pogled prema keri, oi su joj bile budne i pozorne.
U koje se ti to doba vraa kui?
Rijei su bile blai ukor nego to je Valentina oekivala. Njegovala sam nekoga.
Svukla je kaput i stala ispred ognjita. ilama joj je i dalje protjecao led i inilo joj se da
se vie nikad nee uspjeti ugrijati. Sasuena krv uprljala joj je prednji dio haljine na mjestu
gdje je Jensova glava leala u snijegu. Obje su u tiini promatrale mrlje.
Je li to inenjerova krv? tiho upita Elizaveta.
Zna?
Da. Nije podizala pogled. Znam za dvoboj.
Valentina nije pitala kako. Mama, zapovjednik ernov preivio je napad, premda je
teko ranjen. No elim da zna da sam zavrila s njim.
Izrekla je te rijei kao da pljuje kamenje kroz usta. Neu se vie ni sekunde pretvarati
da sam zaruena za tog ovjeka. Sjetivi se prizora Jensa s ranom u grudima, zguvala je
krvavu haljinu. ernov je krivac za ovo.
Elizaveta se vrati svojim kartama. Sakupila ih je i promijeala, no ruke joj nisu bile
toliko mirne koliko se nadala. Otac ti nee biti sretan kad to uje.
elim mu sama rei.
Ne sada.
Je li kod kue? U krevetu?
Elizaveta se tuno osmjehne. Nije.
Valentina une ispred ognjita, ispruivi ruke prema vatri, a majka je ni na trenutak ne
prekori. elim da shvati, mama, da vie ne mogu. Nije mi namjera povrijediti tebe ili
tatu, zaista nije. Ali ovo... Htjela je rei: Ovo me ubija. Ubija Jensa. No umjesto toga ree:
Ovo je pogreno. Mora postojati neki drugi nain na koji se mogu srediti tatine financije.
Razumijem. Elizaveta se nanovo prihvati slaganja karata na stol.
Prolo je nekoliko trenutaka a da nijedna nije progovorila, a vatra je bacala sjene uza
zidove dok su se obje bavile vlastitim mislima. Nakon nekog vremena Valentina iz depa
kaputa izvadi barunastu kutijicu i odloi je na pod to dalje od sebe.
Ovo u dati tati, ree.
Elizaveta iskosa pogleda prema modroj kutijici u kojoj se nalazila dijamantna ogrlica, a
koju Valentina namjerno nije htjela otvoriti.
Dobila sam je od ernova. Na temelju nje banke e tati odobriti zajam.
Majka joj tiho uzdahne. Hvala ti, Valentina. Zahvalna sam ti.
Svidjela bi ti se, mama. Jako je lijepa.
Takvom me smatra? Da me je tako lako kupiti lijepim predmetima? Oi nije podizala
s karata.
Zato si se udala za njega, mama? Zato za tatu?

~ 227 ~

Jedna majina ruka poskoi, kao da ju je udarila struja. Poela je bre dijeliti karte, no
govorila je polako. Kad sam bila malice starija od tebe, voljela sam ovjeka kojega su
moji roditelji smatrali neprikladnim. Platili su mu da napusti Sankt Peterburg.
Platili su mu da ga se rijee?
Da. Otiao je bez pozdrava. Nakon toga nije mi bilo ni vano za koga u se udati. Oni
su odabrali tvojeg oca. Bio je dobra prilika.
Valentina je ostala na podu pokraj vatre, napeto zurei u majku dok Elizaveta
naposljetku nije podignula pogled s karata i pogledala je u oi.
Tako mi je ao, mama, promrmlja Valentina. ao zbog svega.
Majka joj slegne ramenima i usredotoi se na karte. Valentina ustane, prie ormariu od
mahagonija na ijim su policama bile poslagane razne boce, te natoi dvije votke. Vrati se
do majke, jednu au poloi na kartaki stol te sjedne na pod ispred ognjita drei svoju.
Piljila je u rasplesane plamike i pijuckala svoje pie.
Mogla si mi i prije rei, mama. Zato si to tajila?
Imam svoje razloge.
Kakve razloge?
Najprije, jer elim da zna da se mukarci rijetko pokau onakvima kakvima ih
smatra. To nemoj zaboraviti. A drugo, zastala je i brzo odigrala tri karte jednu za drugom,
kao da pokuava premostiti jaz izmeu misli i rijei, jer si veeras otila.
Otila?
Otila si od nas. Vidim ti u oima, i po tome kako ti stopala dodiruju pod kao da tono
znaju kamo idu. ujem ti u glasu. Veeras si odrasla i otila.
Jo sam tu, mama.
Elizaveta kimne. Ispije votku jednim kratkim pokretom i upita: Pretpostavljam da je
iv, tvoj inenjer?
Jest. Valentina je urno odgovorila, ta jedna rije skotrljala joj se s jezika kao da je i
sama pomisao na to da nije iv odve opasna da bi je dopustila. Poput majke, i ona ispije
bistru tekuinu. Jensu je dala poveu dozu morfija, dovoljnu da uspava vola, no u gostinskoj
sobi doktora Fedorina njegova joj se ruka vrsto ovila oko zapea, ne elei je ispustiti ak
ni u snu. Tada mu je poljubila prste i rekla mu da joj vjeruje. Vjeruj mi, Jense. A ja u
vjerovati tebi. Jer mama je u krivu. Ti jesi mukarac kojim te smatram, i to si mi i dokazao.
Smijei se, primijeti Elizaveta.
Zar stvarno? Nije toga bila svjesna.
Smijei se jer misli na njega.
Zar se i ti ne smijei dok misli na ovjeka kojeg voli?
Majine plave oi se rairie. Da. Otvorila je usta kao da e jo neto rei, no potom ih
je naglo zatvorila i sakupila sve karte, vrsto ih stiui. Suze su joj se kotrljale niz obraze.
Mama. Valentina hitro prie majci.
Valentina, proaptala je Elizaveta, tako sam ljubomorna na tebe.
Valentina ovije ruke oko majina ukoena tijela i stane je njeno zibati pri svjetlu vatre.

~ 228 ~

Valentina je stajala na prozoru svoje sobe, nestrpljivo ekajui jutro. im su sluge poeli
paliti svjetla spremajui se za poslove novoga dana, ogrnula se kaputom i iskrala se u tamu.
Zrak ju je ujeo za plua, no nebo je bilo vedro i posuto dijamantima. Sjetila se vonje na
saonicama s Jensom, gledanja u zvijezde i toga kako je nije ismijao kad mu je otkrila svoju
nakanu da eli postati bolniarka. Ve tad je vidio od ega je sazdana.
Konjunica je vrvjela konjuarima koji su grabljali slamu i timarili konje, zviduui
ulomke pjesama i razbijajui led na vjedrima za vodu. Zrak je odisao slatkim mirisom zobi i
sijena, a Valentina je primijetila kako je ona krna niska kobila koja je dan ranije vukla
koiju vraena na sigurno u svoj pregradak. Jedan od konjuara prevrnuo je oima kad se
uputila ravno prema uskim stubama to su vodile do prostorija za spavanje, no ona se nije
obazrela na njega.
Lave, zazvala je, zatresavi vratima ne bi li se otvorila, cilja kao slijepa koko.
Popkov je leao ispruen na leima na podu, odjeven u istu prljavu tuniku u kojoj je bio
i juer, ne pokazujui ni najmanju nakanu da ustane. Oi su mu bile mutne i snene, no
promotrile su je sa zanimanjem.
Gad se sagnuo, zabrunda on.
Okrznuo si Arkinovo elo, i to je sve.
Ciljao sam mu mozak.
Zbog ega je uope bio ondje?
Najvjerojatnije zbog osvete.
Osveta je dvosjekli ma.
Kozak iskesi zube, a Valentina nije mogla razluiti smije li se ili rei. Sjedne na njegov
uzak poljski krevet i promotri miiavo mu tijelo. A puka? upita. Jesi li je vratio u radnu
sobu?
Naravno.
Spasibo.
Inenjer ti je iv?
Ona kimne. Treba li ti morfija?
Njet.
Ispod kaputa izvadi bocu votke iz plavog salona. Oi mu se istog trena razmaglie i
bljesnue, crne poput ugljena. Prui mu je.
Nastoj da ti potraje, hoe li? zamoli ga. Barem do doruka.
On se nasmije, gromoglasnim zvukom od kojeg su se zatresli tanki zidovi, i otvori bocu.

Valentina je na prvi pogled shvatila da je zapovjednik Stepan ernov nakljukan lijekovima.

Zjenice su mu bile siune poput vrka iglice usred mutnih sivih arenica, a usta su mu se
potpuno opustila bila su ovjeena i podatna kao da pripadaju nekome drugome. Njegov
je lijenik oito bio pobornik lijekova protiv bolova jednako kao i sam zapovjednik.
Tiho je sjela do njegova uzglavlja sluajui mu majku kako plae. Grofica ernova,

~ 229 ~

sitna ena s mnotvom niski bisera, sjedila je u pozlaenom naslonjau na suprotnoj strani
kreveta, jecajui u ipkasti rupi koji se Valentini uinio premalenim za toliku koliinu
suza. U srcu nije osjeala samilost za majku ovjeka koji se zakleo da e ubiti Jensa. Dola
je zbog vlastitih roditelja, i to je bio posljednji put da e igrati ulogu zarunice. Nije ga
htjela dotaknuti. Desna mu je ruka leala na pokrivau, no ona bi mu je radije odsjekla nego
to bi je primila u svoju. Ba je ta grena ruka tijekom dvoboja drala pitolj s takvim
uitkom.
Valentina, proaptao je Stepan ernov, poi sa mnom.
Pokuao se nasmijeiti, no njegovi lijekovima nakljukani miii nisu imali snage za to.
Zbog rane u trbuhu izgubio je podosta krvi i cijelu mu je no ivot visio o koncu, no toga
mu se jutra vratila snaga te se poeo oporavljati. Tako joj je rekao njegov otac, grof ernov.
Vratila mu se snaga. Oporavlja se. Ona je zaepila ui.
Ne mogu poi s tobom. Jasno je govorila, kako je zbog zamagljenog uma ne bi
pogreno shvatio. Sestra mi je bolesna pa ne mogu napustiti Sankt Peterburg.
Njegovi su joj roditelji obznanili svoju nakanu da e im bude dovoljno snaan s njim
otputovati u obiteljsku dau na obali Crnog mora, gdje je klima toplija te e se bre
oporaviti. Prizor njegove krvi, zagasito crvene boje kao i jakna njegove odore, neprestano
joj se motao po mislima te odlui pruiti mrvicu utjehe sablasno blijedom licu na jastucima.
Kad se vrati, ponovo emo razgovarati, rekla je i ustala. Moda u ti ak i svirati.
Nije uspjela sasvim prikriti traak osmijeha.

~ 230 ~

30

ens je imao none more. Tijekom mranih sati kad se ivot na neki neobjanjiv nain
izoblii pa stvarnost postaje savitljiva, a svijest neuhvatljiva, pojavljivali bi se vukovi.
Znao je da je u kui Nikolaja Fedorina te da divlje ivotinje ne lunjaju stubitima i
spavaim sobama u srcu Sankt Peterburga, no oni bi se svejedno pojavljivali. Isprva bi ih
mogao samo nanjuiti, isti onaj zvjerski vonj koji se osjeao u kui u kojoj je ona ena
leala u krevetu sa svojom mrtvom djecom.
No kad bi pokuao sjesti i otjerati ih, reei bi mu skakali na prsa i zabadali mu onjake
u meso. Osjeao je kako mu jezicima, vruim i glatkim, lapu krv iz srca. Ponavljao si je da
je to samo nona mora, no nije mogla biti samo to. Vidio im je crvene oi. Osjeao njihov
mastan dah. S naporom je udario jednoga akom u eljust zauvi kako je zabrundao. To e
ga nauiti da ga se kloni. Zavalio se natrag na jastuke, zadovoljan.

Ve je svanulo kad se probudio, a dnevno svjetlo bilo je toliko bijelo i bljetavo da mu se

zavuklo ispod vjea i silom ih rastvorilo. Jensovu ispaenu umu trebalo je nekoliko
trenutaka da prepozna gdje se nalazi te shvati kojeg vraga radi ispruen na leima u
nepoznatu krevetu, no sve je sjelo na svoje mjesto onoga trenutka kad je ugledao nju. Kako
ga eka da joj se vrati.
Valentina je sjedila u naslonjau pokraj njegova uzglavlja, sitna i krhka figura izmeu
debelih podstavljenih naslona za ruke, uprijevi pogled tamnih oiju u njega. Zbog njezine
nepominosti pomislio je kako je zacijelo ve dugo ondje. Kad je spazila da je budan, oi su
joj se otvorile uz treptaj lijepih dugih trepavica zbog kojeg su mu se ranjena prsa stegnula
od zadovoljstva. Usne su joj se polako izvile u osmijeh koji mu je zagrijao krv u ilama.
Kako se osjea? upitala ga je blagim glasom.
I dalje se nije micala. Poelio ju je dotaknuti. Kao da mi slon bati po prsima.
Sire se osmjehnula. Nemoj da doktor Fedorin to uje. Slonovima nije doputeno da se
penju na gornji kat.
Nasmijao se te mu se uini da e mu se miii ispod rebara rasprsnuti. Zakaljao se,
iskaljavi krv, a ona ga je promatrala kamenog i nedokuivog izraza lica, ukoenih i
blijedih obraza. Kad je zavrio, crvenom mu je tkaninom obrisala usne.
Nemoj govoriti, naredila mu je. Niti se smijati.

~ 231 ~

Leao je borei se da doe do daha, odgurujui sa sebe tog prokletog slona, i pustio da
mu se oi naslauju njome. Nosila je haljinu tople zelene i crvenkastosmee boje i izgledala
poput umske vile koja mu se zabunom uuljala u sobu. Haljina je imala visok ovratnik s
dvanaest savrenih bisernih dugmia na prednjoj strani. Sve ih je prebrojio, poeljevi
prijei prstom preko njihove svilenkaste povrine. Kosa joj je izgledala kao da je stajala
vani na vjetru, no moda ju je samo protresla rukama. Ta pomisao, da je to inila iz oaja,
bila je kao da mu je netko stavio hladan prst na dno grla.
Boli li te jako? Nemoj govoriti. Samo kimni ili odmahni glavom.
Odmahnuo je glavom. Nisu skidali pogled jedno s drugoga, te ju je vidio kako teko
guta dok joj je dug blijedi vrat zadrhtao kao da je boli.
Izvrsno, ree ona.
Poljubi me, proape on.
Spavaj.
Poljubi me.
Ispruio je ruku do ruba kreveta, no ona se nije primaknula kako bi je primila.
Miruj, naredi mu. Da ne bi potrgao to unutra.
Poljubi me ili u iskoiti iz ovog kreveta i naganjati te po sobi.
Ne zasluuje poljubac. Lice joj je bilo ozbiljno, a oi jarosne. Umalo si izgubio
glavu.
Jens se naglim trzajem uspravi u sjedei poloaj i nasrne naprijed. Ona od oka glasno
dahne, no on je zgrabi za zapee i povue iz naslonjaa prema krevetu.
Nemoj! povikala je. Jo e se vie ozlijediti i rasparati avove.
Privukao ju je i poljubio. Usne su joj bile meke i podatne, no tamne oi nije zatvarala,
bijesna na njega.
Valentina, proaptao je, neu mu dopustiti da te dobije.
Ona protrne i poloi mu glavu u pregib vrata, kao da se pokuava ugnijezditi u njega.
Uvijek sam bila tvoja. Od prvog trena kad sam te vidjela. A sad lezi.
Pustio je da ga poloi na jastuke i obrie mu trag krvi s brade, ne isputajui joj struk iz
ruku. Sjela je pokraj njega na krevet i tad joj je prvi put primijetio masnicu boje vina na
obrazu. Dotaknuo ju je vrcima prstiju. Dodirnuo joj kosu. Pomilovao joj uho i otkopao
dva biserna gumbia.
to si to uinila? upitao ju je.
Misli na ovo? Prstima njeno dotakne masnicu. Poskliznula sam se na ledu.
No on ju je predobro poznavao. Sjetio se vukova. Doi ovamo.
Nagnula se nad njega i pustila mu da joj poljubi masnicu. Miris njezine koe rasplamsao
je neto duboko u njemu. Tek mu se tada osmjehnula, irokim zadirkujuim osmijehom koji
joj je obasjao oi rastjeravi tamne sjene to su ih opsjedale. Utisnula mu je lagan i mekan
poljubac u usne prije nego to se uspravila i sjela.
Jense, nastavi li me tako gledati...
Kako?

~ 232 ~

Kao da se sprema pojesti me.

Vjerujem da bi bila ukusna.
Ako ne prestane, izgubit u vlast nad sobom i uskoiti ti meu plahte.
On odvrne dio pokrivaa. Doi i prodri me.
Na trenutak je primijetio kako ga gleda shvativi da je vidjela vie nego to je htio
pokazati, no bio je bespomoan poput teturava maia. Njeno je zatisnula pokriva oko
njega.
Zabavljat u te, nasmijeila se, glazbom.
to? Disao je plitko osjeajui kako mu glava lebdi prema stropu. Nee mi valjda
zvidukati?
Polako, vidjet e.
Odmaknula se od kreveta. Njegov pogled ostao je prikovan za mjesto na kojem je
sjedila, na kojem je ostao utisnut trag njezine male stranjice, savreno okrugla udubina.
Poloio je dlan u nju. Bila je topla. S druge strane sobe do njega je doprla glazba, obavivi
se oko nazubljene krhotine bola to mu je bila usaena u grudima i otupljujui joj rubove.
Podignuo je pogled i ugledao je. Njegova umska vila stajala je u podnoju kreveta svirajui
violinu i vitkom rukom opisujui tako draesne lukove u zraku da nije mogao odvojiti
pogled od nje.
Spavaj, promrmori ona. Spavaj, ljubavi.
Nevoljko je sklopio oi i smjesta otplovio na toplu ljekovitom valu visoko iznad dosega
vukova. Svirala je aneoski.

Nakon prvih nekoliko dana Jens ju je poslao natrag u bolnicu. Valentini to nije bilo po volji.
Nema potrebe da treperi oko mene, rekao je zlovoljno. Vrati se na posao i pusti me
da se odmaram. Dok si ovdje, ne mogu...
Pssst, moj mrzovoljni Vikine.
Poloila mu je prst na usne zapeativi ih kako iz njih ne bi izale rijei za koje je znala
da su neistinite. Razumjela je, ali nije joj bilo drago. Slao ju je od sebe jer nije htio da ostane
bez posla u Bolnici svete Izabele. Izostanak s obuke medsestre Gordanskaje nee joj biti
opravdan, to su oboje znali.
I tako je Valentina danju nosila utirkanu odoru bolniarke, a svaku veer vraala bi se u
kuu doktora Fedorina. Uletjela bi u gostinsku sobu i bacila se na Jensa poput utopljenice.
Po cijele dane rintala bi u moru lica gdje joj je nedostajalo zraka, sve dok ne bi ula u tu
sobu i ugledala zelene oi koje su je ekale, prodirui je kao da ni on sam nije postojao do
tog trenutka.
Jesam li ti nedostajala? Poljubila bi ga, kuajui mu usne.
Ne, nasmijao se. Cijeli dan spavao sam u miru i tiini, a onda mi je malena Ana dola
itati. Doktorova kuharica spremila je kokoju juhu.
Valentina mu se namrti. Pretvara se u jednog od onih debelih lijenih gospodara

~ 233 ~

kojega po cijeli dan dvore ene. Sljedei put ponijet u nojevo pero da te njime mogu
hladiti.
Ni sam se ne bih boljeg dosjetio.
Ja bih, ree ona draei ga smijekom.
Smjesta je podignuo glavu s jastuka te je morala skoiti s kreveta kako je ne bi uhvatio.
Bolestan si, ree.
A ti si moj lijek. Trebam te.
Rekao je to iroka osmijeha na licu, no od njegova pogleda zastalo joj je srce. Mislio je
to, svaku rije. Leden strah, koji je zatomljivala jo od onoga dana u njegovu uredu kad je
obznanio da e se radije boriti u dvoboju nego pobjei s njom na sigurno, oslobodio se.
Polako je prila krevetu, legla pokraj njega na pokriva, udahnula njegov topao mousni
miris i zagrlila ga toliko vrsto da je zastenjao od boli.

Vrata su se jedva primjetno odkrinula.

O, opet ti.
Pozdrav je mogao biti i srdaniji. Valentina nije klipsala ak dovde po snijegu za samo
jedan Varenkin osmijeh.
Da, ja sam.
ena otvori vrata, a Valentina ue za njom u sobu. Prostorija je izgledala bolje, istije i
svjetlije. U kutu je, poput kakva starca, mrmorila vatra, a iz lonca na stolu irio se miris
tople hrane. Varenka je na glavi nosila maramu arke boje.
Znai, dobila si posao? pone Valentina.
Da.
Drago mi je.
Priekala je ne bi li joj se ena osmjehnula. Moda ak i zahvalila. Valentina je ispunila
obeanje i preporuila Varenku za mjesto istaice u krojakom salonu madame Angelique,
no inilo se da Varenki pristojnost nije bila jaa strana.
Zbog ega je ona ovdje?
Glas se zauo s kreveta. Na njemu je ispruen leao Ivan, gol do pasa, u otkopanim
hlaama. Valentinu obuzme stid kad je shvatila da je dola u pogrean as.
Dobra veer, dobrij veer, Ivane, ree, zarumenjevi se.
U bolnici je naviknula viati mukarce manje ili vie razodjevene, ak i potpuno nage
kad je bilo potrebno, no ovo je bilo drugaije. Bilo je neega ratobornog u nainu na koji su
mu se miii napeli kad je sklopio ruke iza glave, neega izrazito mukog u gustim crnim
dlakama na njegovim prsima i u sitnim sjajnim oima koje su u nju zurile bijesno i
neprijateljski.
Tebe sam dola vidjeti, ree.
On spusti noge na pod, no ostane sjediti na rubu kreveta, oslonivi laktove o koljena, i
ne potrudivi se zakopati dugmad na hlaama. Ona ondje spazi jo kovravih crnih dlaka.

~ 234 ~

Zbog ega? upita on.

Traim nekoga. Mislim da bi ga mogao poznavati.
Zurio je u nju, znatieljan. Kako se zove?
Viktor Arkin.
Nikad uo.
No primijetila je da je oklijevao, toliko kratko da joj je umalo promaknulo. Onaj djeli
sekunde koji je umu potreban da odlui lagati. Promatrala ga je u tiini, koju nije prekinuo
on nego Varenka.
Hoe li juhe? nelagodno je ponudi.
A ti, Varenka? Poznaje li ti koga tko se zove Arkin?
Njet.
Loe lae.
Ostavi je na miru, odbrusi Ivan i ustane, stisnuvi ake. Soba se najedanput uinila
manjom.
Platit u ti taj podatak, predloi ona.
Takvi kao ti uvijek misle da sve mogu rijeiti novcem, zar ne? zarei on. Mislite da
nas moete kupiti jednako lako kao dok smo mi bili kmetovi, a vi vlastelini. Prema nama ste
se odnosili gore nego prema psima. Primaknuo se korak blie, isturivi glavu naprijed.
No, vjeruj mi, kad ti kaem, bogata mala kujo, stvari su se promijenile. Neu primiti tvoj
prljavi novac.
Uzeo si ga kad ti je to odgovaralo.
Ne izazivaj ga, promumlja Varenka ispod glasa.
No Valentina je bila gnjevna. Ona nije bila vlasnik tvornice koji izrabljuje svoje radnike,
ni bogati zemljoposjednik koji zlostavlja svoje zemljoradnike. Ona je pomogla ovim
ljudima, ribala im prljavi pod i ispraznila im prokleto vjedro s izmetom. to ovaj ovjek
sebi umilja? Bogata kuja, tako ju je nazvao. Bogata kuja.
Prila mu je sasvim blizu i pljusnula ga po irokome licu odlunim udarcem od kojeg
mu se glava zanjihala unatrag, no umjesto da je obori akom, on se nasmijao, zapahnuvi joj
lice oporim dahom.
Ima petlje, priznao joj je, ali nema pameti. Da je ima, pokupila bi sve do ega ti je
u ivotu stalo i pobjegla iz Rusije kao da ti gori pod nogama.
Rusija je i moja ljubljena zemlja jednako kao i tvoja. Neu vam dopustiti da mi je
otmete.
ekaj samo da revolucija...
Dosta vie o toj tvojoj revoluciji! Do nje nee doi. Vi se ionako samo razbacujete
praznim rijeima i nita ne poduzimate.
Ti trajk egrta naziva praznim rijeima?
Vikali su jedno na drugo okrenuti licem u lice te se zrak izmeu njih usijao, no na
spomen egrta Valentina zamukne. Okrene mu lea.
Porui Viktoru Arkinu u moje ime, ree hladno, da neu odustati dok ga ne

~ 235 ~

pronaem. To mu reci.
Varenka se uznemireno uhvati za ruku. Svijetle su joj oi bile zabrinute, no kratko je
kimnula. Ivan proguna. Na tome je ostalo.
Valentina se zaputila prema vratima, no prije nego to je do njih dola, okrenula se i na
stol bacila vreicu kovanica. Zazveckale su pri padu, a zvuk je privukao Ivanov i Varenkin
pogled.
elim, ree Valentina, da mi kupi pitolj.

Nagla promjena vjetra sa sobom je donijela struju topla zraka s juga i kiu koja ju je
promoila do gole koe. Grad je sa sebe zbacio pahuljasti snjeni pokriva i sige s krovova,
bljetei pri svjetlu ulinih svjetiljki, a ceste su nanovo osvanule sjajne i crne. Kad je stigla,
Jens je sjedio u krevetu oslonjen o lavinu bijelih jastuka, to je bio znaajan napredak u
odnosu na leanje na leima. U jednoj ruci drao je runik, a u drugoj etku za kosu. Njegov
osmijeh dobrodolice zagrijao joj je mokru kou.
Doi ovamo, ree on.
Ona prie. Sklupala se pokraj njega na pokrivau i pustila mu da je osui, polako i
smireno, bez urbe i napora, dok joj je napetost istjecala iz bolnih udova i miii joj se
oputali, a prenapregnuti mozak potpuno se prepustio.
to se dogodilo? upita on.
Razmiljala sam. O dvoboju.
O tome dosad jedva da su prozborili. Ni jedno ni drugo jo nije bilo spremno zagaziti na
taj opasni teritorij. On je bio poput crnog leda nevidljiv sve dok ti ne prosjedne ispod
nogu te se zatekne izvaljen na leima u blatu. Tiina se ukotvila izmeu njih, no Jens ju je
odagnao preavi joj prstom du jagodine kosti rekavi: Dvoboj je gotova stvar, mila moja
Valentino. Razmiljaj o naoj budunosti, a ne o prolosti.
Zato te je ustrijelio? Zato nije pucao samo na husare?
ula je kako je uzdahnuo, gotovo neujno, no tuga u tom zvuku bila je vrsta i
nepopustljiva, ukorijenjena duboko u njemu.
Oni nas sve smatraju porobljivaima, ree on. ernov vodi vojnike protiv trajkaa, a
ja sam voditelj projekta izgradnje tunela na kojemu radnici rintaju i po dvanaest sati na dan,
ponekad ak i po etrnaest ako zaostajemo za rasporedom. A koliko su za to plaeni? Manje
no to bi ti potroila na aj i kolaie s Katjom. Naravno da nas mrze. Imaju svako pravo na
to.
Ne slaem se.
Naravno da se ne slae, ljubavi. Provukao joj je etku kroz mekane vlasi, milujui joj
kosu. Budimo oboje zahvalni na tome to je taj ovjek loe naciljao.
I o tome sam razmiljala.
Naslonio se na jastuke. I do kakva si zakljuka dola? Da revolucionari nee nikamo
dospjeti dok ne naue kako pravilno strijeljati?

~ 236 ~

Ne. No bio je to onaj isti ovjek koji je pucao na nas u saonicama one noi nakon bala
u Palai Anikov.
Molim?
Istina je, Jense. Jasno sam vidjela.
Osjetila je kad je udahnuo i pritom se lecnuo od boli, no nastavio joj je mirno gladiti
kosu.
Dvaput je pucao na mene, promrsi Jens. I dvaput me nije ubio.
Znam tko je on.
Tko?
Viktor Arkin. Bio je voza mojega oca. Onaj koji je skrio granate u garai.
Zbog ega sam i ja nakratko bio uhien, ne zaboravi.
Da.
Tako znai. Paljivo je disao. Dakle, taj Arkin naumio je nanijeti zlo. I meni i tebi.
Ubola sam ga.
to si uinila?
Jednim od skalpela doktora Fedorina. No nedovoljno duboko pa je pobjegao.
O, Valentina!
Privukao ju je u naruje i zatisnuo pokriva oko nje kao da je tako moe zatititi.
Osjetila je kako mu eljust podrhtava naslonjena na njezino elo, kao da ne eli izgovoriti
rijei koje se svim silama trude osloboditi.
Jense, kad sam bila mala, govorili su nam da ruski narod voli cara. Gdje je nestala ta
ljubav?
Osamdeset posto Rusa su zemljoradnici. Od iskona su odani caru, premda mrze svoje
zemljovlasnike. Mnogi i dalje ga je takve osjeaje unato nemirima. Sjeti se samo ustanka iz
1905. kad su s Gaponom krenuli na Zimsku palau. To nije trebao biti ustanak. Namjeravali
su cara izvijestiti o nedaama koje ih mue. Bili su uvjereni da e im car, sazna li za njihove
patnje, pomoi i olakati im ivot. Ljutito je frknuo. No nisu imali pojma kakav je
zapravo car Nikolaj Aleksandovi Romanov ovjek.
Poloila je ruku na zavoj kojim mu je bila omotana rana. Jense, ree nehajno, mislim
da ti je vrijeme za lijek.
Izmigoljila mu se iz naruja i stala pokraj kreveta, gledajui kako mu zelene oi postaju
jo zelenije kad je poela otkopavati dugmad.

Kako da je zatiti?
Miris njezine koe ispunio mu je ponore uma. No ak i kad bi joj se usne zaustavile na
njegovu vratu ili mu ovla dodirnule jedno po jedno rebro dok mu je poljupcima pokuavala
odagnati bol, to mu je pitanje opsjedalo um, istiskujui sve druge misli van. Kako da je
zatiti?
I to hoe Viktor Arkin?

~ 237 ~

Sporim gladnim pokretima klizio joj je dlanovima uz naga bedra dok je sjedila na njemu
opkoraivi ga. Pratio je obrise njezinih bokova i vrstu oblinu stranjice, tople i podatne,
koja mu je leala u dlanu. Oboavao je kutove njezinih kostiju, nain na koji su se skladno
kretale stvarajui udubine i sjene na njezinoj besprijekorno glatkoj koi. I sluao je bez daha
zvukove to su joj se otimali iz grla, predenje, stenjanje i tajne mijauke uitka.
Priklijetila ga je uz jastuke apui mu na uho, dok joj se kosa poput neukrotive
koprene prostrla oko njega mamei ga svojim mirisom. Oteenim je pluima udisao njezin
dah, a njezin je dodir duboko u njemu raspirivao vatru na mjestima to su do maloprije
zjapila prazna i hladna. Ganula bi ga na nain koji nije mogao shvatiti, uzbuivala ga na
naine koje nije mogao objasniti, i u njemu raspirivala snagu i poudu od koje bi mu slabo i
ranjeno tijelo u bolesnikoj postelji jednostavno isparilo.
estinu kojom je vodila ljubav s njim dotad nije upoznao, i dok joj je ljubio grudi,
grickajui joj kou i pod jezikom utei kako joj se slatke bradavice ukruuju, osjeao je
kako im se tijela stapaju od pulsirajueg ara i postaju jedno. Oduvijek je znao da e tako
biti. Da e mu i cijeli ivot s njom biti premalo.

Arkin je bio oprezan. Pao je mrak i sanktpeterburke ceste bile su pune prometa. Na putu do
Hotela de Russie neprestano je zametao trag, naglo skreui u vee i odmiui niz pokrajnje
uliice. Iza lea nije zauo nikakve stope, ni tihe korake ni hitro skretanje agenata u crnim
kinim ogrtaima. Zaobilazio je iroke bulevare, proavi mimo Brocardove prodavaonice
francuskih parfema, i vratio se natrag okolnim putem preko mostova, nekoliko puta
uzastopno prelazei Fontanku. Ovratnik je podignuo do uiju za zatitu od pljuska,
proklinjui sam sebe to je takva budala. Zbog loeg vremena njegovo putovanje na drugi
kraj grada bilo je sigurno, ali ne i pametno.
Djevojku je ve i prije slijedio i znao je tono kamo ide svaki put nakon zavretka
smjene u bolnici. U velebnu kuu u ulici s drvoredom, s ulaznim vratima od kovana eljeza
i obiteljskim grbom to se diio na stupovima iznad kapije. Kua u kakvoj mu je majka
oduvijek eljela sluiti. Saznao je da pripada lijeniku, doktoru Nikolaju Fedorinu. On je bio
jedan od onih odvratnih intelektualaca, pripadnika liberalne kreme drutva koji su se rado
ubrajali meu pripadnike visokog stalea, istovremeno se ponosei dobrotvornim radom sa
siromanima, kao da time mogu pokrpati ranu to je zjapila u srcu Rusije; previti jaz
slabanim zavojem od gaze nadajui se da e ga drati na okupu.
Kad nastupi revolucija, rulja e takve ljude zgaziti izmama. U opem meteu koji e
zacijelo zavladati nakon svrgavanja omraenih Romanova, ljudima poput tog lijenika nee
biti jasno da vie ne mogu biti na vlasti. I da e im prljav seljak iz Sibira ili radnik iz
Putilove tvornice imati pravo nareivati. Ti ljudi, bilo da su lijenici, odvjetnici ili uitelji,
uvijek e biti izdajice socijalistike borbe jer nisu u stanju pojmiti da su sada oni u
potlaenom poloaju.
Otresao je kiu s lica dok mu je gnjev izjedao utrobu. A to je sa enama iz visokog

~ 238 ~

stalea? to s njima? One su naviknule da njima upravljaju muevi ili oevi koji im govore
to da rade i to da misle. Ima li nade za njih?
Dovraga i takve misli! Mrzio se zbog toga to bi volio da je odgovor na to pitanje
potvrdan. Da! Da, mogue ih je preoblikovati. Da, moe ih se nauiti kako da postanu
korisne. Poput male Ivanove.
No to s njezinom majkom? Koja ne odstupa od svojih bisera i predrasuda. Kako da ona
ikad poslui njihovoj borbi? Naljutila se na njega. Kad joj je rekao kako je prekinuo dvoboj,
izgrdila ga je. Zasula ga je otrim rijeima, a bjelokosne obraze oblila joj je vrela krv i oi
su joj blistale od srdbe. Iznenadilo ga je da ta ena u sebi krije takvu vatru. To ga je
privuklo i protiv njegove volje.
Sjedio je s njom u Turicumu koljena priljubljena uz njezino, a kad je zavrila, uzeo joj je
drhtav dlan u svoj. No ovaj put otkopao joj je dugmie na rukavicama od telee koe,
toliko glatke da mu se na dodir inila kao svila, a ne koa, i polako joj ih skinuo. Na koi joj
nije bilo nijedne mrljice, nikakva traga da uope ivi. Leao mu je meu prstima poput
ptice, uznemiren i drhtav. Nije imao pojma da dlan moe biti tako mekan.
Pokraj njega protutnjala je koija dok je u mraku prelazio preko Mihailovskog trga,
zalivi ga valom prljave vode iz jarka pokraj ceste. Opsovao je. Veeras je bio razdraljiv, a
misli su mu se kovitlale u glavi, otre poput britve. Trebao je bez oklijevanja ubiti onog
husara u umi. Da je samo naciljao malo vie. Prokleta slabost. Trebao je to uiniti, dugovao
je to Karlu, ije su mlado tijelo rasporili na sporednom kolosijeku. No umjesto toga uinio
je kako je Elizaveta Ivanova zatraila.
Prokleta slabost.
Stresao se poput psa, otresavi vodu s kaputa. Hotel de Russie nalazio se na uglu trga.
Hitro je zakrenuo niz pokrajnju uliicu i neopazice se uuljao kroz stranji ulaz hotela,
pokraj kuhinje u kojoj se ustro radilo i uza iroko stubite. Stigavi do drugog kata,
neujno se zaputio niz hodnik i pokucao na vrata.
Naprijed.
Bilo mu se uzlupalo kad je uao u sobu. Pri blagu ruiastom svjetlu zidnih svjetiljki
stajala je Elizaveta Ivanova, bez bisera, bez rukavica, odjevena samo u svileni kimono, dok
joj se kosa u kovrama prozranima poput ljetne izmaglice rasula po ramenima. Taj mu je
prizor iz glave odagnao svaku pomisao na ernova.

~ 239 ~

31

tigli su topliji dani i grad je s uitkom sa sebe zbacio zaguujui pokrov od magle to
se u meuvremenu pohabao, zaudarajui poput kaputa kakva starca. Zlatne kupole
crkava nanovo su problistale pod vedrim nebom, a palae se otarasile tmurna ozraja
propustivi u sobe sunevu svjetlost to se gnijezdila na naslonjaima i protezala se po
sagovima poput rieg maka. Fontanka i Mojka nabujale su od otopljena snijega, nanovo
omuguavajui brodovima da prevoze ugljen i drva do tvornica na rubu grada. Ulice su
prtale od ivota. Posvuda su nicale trnice, a ulini trgovci vikom su nudili svoju robu.
Prodavai su svakom prolazniku pod nos gurali jabuke i cimet, cipele i kistove. Sankt
Peterburg nauurio je svoje suknje i poeo se smijeiti.
I Valentina se smijeila. Jens ju je ekao, kako da se ne smijei? Tvrdio je da mu
svakodnevna etnja do bolnice pomae jaati plua i ini dobro, no ona ba i nije bila
sigurna u to. I dalje je teko disao, katkad proizvodei pitave zvukove dok se penjao i
silazio niz rub plonika.
Od samog pogleda na njegovo koato tijelo, kosu to se poput bakra presijavala na
posljednjim zrakama sunca i nagib glave dok bi zamiljeno koraao naprijed-natrag, mirni
kutci u njoj proprtali bi od ivota. Postojanje bi openito govorei postalo ivotnije kad bi
bila blizu njega, bitnije, svrhovitije. Toga je dana u bolnici prvi put svjedoila poroaju, i
ostala osupnuta time to ivot poinje na tako surov, a istodobno lijep nain, sa savreno
sazdanim novoroenim djetetom. To ju je rasplakalo.
No ak je i to iskustvo bilo blijedo u usporedbi s onim to bi se u njoj dogodilo kad bi
ugledala svojega danskog inenjera kako je eka. Dolo bi joj da se baci na njega, cijeloga
ga obujmi rukama i proguta. I tako svaki dan. No umjesto toga prila mu je, osmjehnula mu
se pogledavi ga u oi i stavila mu ruku u svoju.

Kad su stigli do ulice u kojoj se nalazio njegov stan, na nebo se navukla sumorna ljubiasta
izmaglica pod kojom su zgrade izgledale poput ljupkih kua za lutke. Jens joj je prebacio
ruku preko ramena i malo je govorio, tedei dah za etnju, pa ga je ona zabavljala
prepriavajui mu kako su se medsestra Gordanskaja i bolniarka Darja umalo potukle zbog
izgubljenog lijenikova stetoskopa, okrivljavajui jedna drugu sve dok zrak u prostoriji nije
bio zasien psovkama, a Gordanskajine goleme grudi nadule se prijetei da e joj popucati

~ 240 ~

dugmad na odori.
On se zasmijuljio, no ona osjeti kako mu se tijelo najednom ukoilo. Primijetila je kako
se smijeh iz njega iscijedio i otekao u jarak pokraj ceste, a na njegovo se mjesto uuljalo
neto mranije dok joj je snanije stisnuo rame. Pogledala je za njim i spazila otmjenu
koiju s pozlaenim obiteljskim grbom te sluge u livrejama kako ekaju ispred njegove
kue.
ija je? upita Valentina, unaprijed znajui odgovor.
Grofice Serove. Zastao je i pogledao Valentinu, napeto joj zurei u lice. Rei u joj
da smjesta ode.
Zbog ega bi uope dola? upita ona.
Moda je Aleksej bolestan.
Valentina osjeti kako joj se srsi migolje uz kraljenicu. Grofica Natalija Serova bila je
lukava. Bila je i te kako kadra iskoristiti svojega sina ako je bilo potrebno.
U koiji i predvorju nije bilo nikoga, pa se Jens stao uspinjati stubama po dvije
odjednom, no na pola je puta usporio, pritisnuvi ruku na prsa kao da se bori udahnuti.
Valentina mu je smjesta pritrala, prebacivi mu dio teine na svoje rame. Rukama ga je
obgrlila oko struka te je u ledenoj tiini u sebi proklela groficu.
Kako dirljivo!
Glas se zauo odozgo. Valentina podigne pogled. Grofica Serova stajala je na odmoritu
kooperei se u mentol zelenoj haljini s crnim ogrtaem, visokim crnim eirom sa
smaragdnim perjem i djeakom uz skute. Bilo mu je otprilike sedam godina. Imao je zelene
oi prelijepe, zabrinute zelene oi. Oi to su bile prestare za djeaka njegove dobi.
Jensu u posljednje vrijeme nije ba dobro, odbrusi Valentina crnom eiru. Nije se
udostojila pogledati enu u oi.
Djadja Jense! Ujae Jense! Djeak se sjuri niza stube i podmetne rame pod Jensovu
drugu ruku.
Spasibo, promrmlja Jens. Dobra veer, grofice. Stigavi do odmorita, oslobodio se
iz njihovih zagrljaja i uspio izvesti uljudan naklon. emu dugujem ovo zadovoljstvo?
Aleksej je bio zabrinut. Kad je uo da nisi dobro, stao mi je dodijavati da ga dovedem
da te posjeti.
Osmijeh joj je bio prijetvoran poput zmijskog jezika. Jens raskutra djeakovu smeu
kosu. Dobro sam. Otkljuao je vrata stana, no im su uli, zavladala je neugoda koju Jens
nije ni pokuao ublaiti. Samo je kleknuo pred njezina sina.
to to ima? upitao ga je.
Dar za tebe, djeak se iroko osmjehne.
Majka mu iskrivi lice. Sam se toga dosjetio.
Aleksej je u naramku nosio predmet veliine kutije za cipele koji je gurnuo Jensu u
ruke. Jens paljivo otvori poklopac te prasne u smijeh.
Gle, gle, to to ovdje imamo!
Na posteljici od slame u kutiji ugnijezdio se velik bijeli mi, mrdajui brkovima i

~ 241 ~

izrazito zlovoljno zurei u njih svojim ruiastim oima.

Dok si bolestan, mislio sam, djeak usmjeri pogled iskosa prema Valentini i brzo ga
opet skrene, da bi ti mogao praviti drutvo. Ako bude usamljen. Zove se Atila.
Atila? Jens se jo jedanput gromoglasno nasmije, to mu izazove silovit napadaj
kalja, a mia nagna da uzrujano zacijue pokazujui ute zube. Velianstven je. Srce Huna
pod siunim krznom. Spasibo, Alekseju. Hvala ti. On i ja postat emo dobri prijatelji.
Poljubi djeaka u obraz, a on mu ovije ruice oko vrata i zadri ih ondje.
Ne vjeaj se, naredi mu majka.
Ruke se povukoe, no Jens ga povede do stola gdje su zajedno sjeli prouavajui Atilu
kao da je predmet uenja, dok su se Valentina i Natalija Serova meusobno pogledavale s
prikrivenim zanimanjem.
ujem da se zbog Vas borio u dvoboju, grofica e tihim glasom.
To ba i nije tono.
Znai da ste Vi krivi za njegovu ozljedu.
Za njegovu ozljedu, oporo odvrati Valentina, kriv je ovjek koji je povukao obara.
ula sam da to nije bio armantni zapovjednik ernov. On se jo uvijek oporavlja na
toploj crnomorskoj klimi. Znate li tko je ispalio hitac?
Je li ovo inkvizicija?
Grofica se osmjehne suzdrljivim smijekom koji joj se ne proiri dalje od usana. Znate
kakav je Sankt Peterburg, pun zlobnih glasina.
Pun zlobnih ljudi.
Valentinin prkosan pogled nije se svidio grofici. Odvratila je pogled, a Valentina je
iskoristila taj trenutak kako bi stala iza Jensa i naslonila mu ruku na rame, sagnuvi se i
nasmijavi se tosovima koje je mi izvodio. Aleksej se od srca smijao veliini ivotinjinih
testisa. Majka i sin nisu se dugo zadrali, no prije njihova odlaska Jens je jo jedanput
kleknuo, poljubio djeaka u obraze i obeao da e izraditi najraskoniju palau za mieve
koju je jedan glodavac ikad imao. Privio je njegovo nemirno mlado tijelo uza svoje.
Hoe li doi kad ti bude bolje? upita stidljivo Aleksej. I opet me povesti na
jahanje?
Jens je oklijevao. U prostoriji su otkucavale sekunde tijekom kojih grofica nije trepnula
nijedanput.
Na koncu Valentina istupi pred njih smijeei se i potapa djeaka po ramenu. Dakako
da hoe. U svakom e ti sluaju doi pokazati Atilinu novu palau.
Jens ju je gledao jedan dug trenutak, a potom kimnuo djeaku. Dakako.
Grofica je odjezdila iz sobe uz utanje svilenih suknji, a u hladnim sivim oima
nedvojbeno joj se ogledala pobjeda.

Valentina je gurnula teka vrata crkve i ula u nju, ve naviknuta na njezin vlaan miris i
prostor pod kupolom za koji je oekivala da e je pritijesniti teinom molitvi, no nije. inio

~ 242 ~

se praznim.
Oe Morozov, zazvala je visokog ovjeka u crnom koji je palio svijeu pod
pozlaenom ikonom Djevice Marije. Okrenuo se strpljiva osmijeha na licu.
Opet ste tu, vidim.
Opet sam tu.
Stajala je nasred mramornog poda. Freske, ikone i zavjetne svijee oko nje sveano su
sjale, a tune oi svetaca zurile u nju kao da je ona grenica i laljivica, a ne ovjek u dugoj
crnoj halji. No ona je znala da to nije tako. Ispod blaga osmijeha i ljubaznih rijei krio se
jezik to je irio lai bre no to je dijelio oproste.
Jeste li ga vidjeli? upita ona.
Moj dananji odgovor jednak je kao i prethodnih dana: Viktor Arkin vie ne dolazi
ovamo. Ti si, dijete, u ovu crkvu uvijek dobrodola, no ovo je mjesto za mir i molitvu, a ne
progonjenje.
Kad ste ga posljednji put vidjeli?
Rekao sam ti ve. Nisam ve tjednima.
Znate li gdje je?
Ne.
Jeste li sigurni?
Siguran sam. Kad se nasmijao, svijetle su mu se oi nabrale na vanjskim rubovima
kapaka, zguvane poput papirnog rupia. Ne laem ti.
Jeste li uli ikakve novosti?
Samo da je ranjen.
Teko?
Ne znam. No uo sam da je otiao u Moskvu. Je li to istina, nemam pojma. Dodirnuo
je raspelo to mu je visjelo oko vrata.
Poruite mu da sam mu ja, Valentina Ivanova, rekla da se ne moe dovijeka skrivati od
mene.
Osmjehnuo se svojim sveenikim smijekom i ugasio votanicu to mu je gorjela u
ruci. Dijete, ovo je kua Boja. Neka ti On podari mir i utia ono to te goni da tako
nepokolebljivo trai tog Viktora Arkina. Dvama prstima nainio je znak kria.
Hvala Vam, oe, no ja bih radije da mi On podari podatke koje traim.
Tu ti ne mogu pomoi.
Valentina je primijetila oprez iza blagih oiju, bistar i otar um koji joj je uskraivao
pomo. Naglo se okrenula i urno napustila crkvu. Iza njezinih lea sveenikov glas
odzvonio je praznim vlanim prostorom. Neka te Bog blagoslovi, dijete.

Je li otila?
Otac Morozov kimne. No vratit e se, drue.
U zaguljivoj stranjoj prostoriji u podrumu crkve, Arkin je sjedio za stolom pokraj brda

~ 243 ~

letaka na kojima bijahu otisnuta crvena slova. Jednog po jednog presavijao je namjeravajui
ih podijeliti na sljedeem sastanku, palcem prolazei du pregiba dok je iz njega prtala
razdraenost. Zato ne odustaje?
Ova je tvrdoglava. Morozov dlanom potapa hrpu letaka na kojima je pisalo:
UJEDINITE SE! MO RADNICIMA! Ba kao i ti, dometnuo je.
Na tronocu u kutu bakreni samovar tiho je grgoljio, a pokraj njega na tanjuru leao je
nepojeden pirog. Sveenik baci pogled prema njemu i namrti se.
Viktore, ako eli da ti rana zacijeli, mora jesti. Mora spavati.
Ne jo, oe.
Nego kada?
Arkin podigne pogled s letaka. Smravio je, to je i sam primijetio, obrazi su mu upali
izmeu otrih kostiju lica, a sive oi poprimile tamniju boju. ak se i Elizaveta Ivanova na
to osvrnula. Voljela mu je dugo gledati u oi, kao da e, bude li dovoljno dugo gledala, u
njima otkriti tko je on zapravo.
Kad posao bude obavljen, ree Arkin. Kad Romanovi budu zakopani u kakvoj jami.
Tada u ponovo voditi normalan ivot.
Sveenikovo lice namrti se otkrivajui duboke brazde. Tada bi moglo biti prekasno,
tiho ree. Moda dotad zaboravi kako se to radi.
Stiglo je pismo od zapovjednika ernova. Od samog pogleda na omotnicu s obiteljskim
grbom utisnutim u ig na vosku Valentini je dolo da ga pokida na tisuu komadia.
Odnijela ga je u oevu radnu sobu i predala mu ga neotvoreno.
On ga je proitao u tiini. Zapovjednik je u vicarskoj, obavijestio ju je, lijei se u
toplicama. Ne oekuje da e se u Sankt Peterburg vratiti prije kraja ljeta. U njegovim je
rijeima osjetila prikriveno olakanje. Izmijenili su pogled pun razumijevanja i ona kimne.
To nije dugo, tata. Ima vremena do tada. Kakve god da ti je zajmove priskrbila
ernovljeva ogrlica, morat e ih otplatiti ili produiti rok do jeseni jer u mu tada morati
vratiti nakit.
Da ti je imalo stalo do sestre, udala bi se za njega. Zguvao je pismo u aci.
Valentina odmahne glavom. Molim te, tata. Mora postojati nain da iznae novac.
Nekako. Prodaj sve. Prodaj kuu u Tesovu. Ionako nam vie nee trebati.
Otac joj utone u naslonja iza golema pisaeg stola na kojemu bijahu naslagane visoke
hrpe spisa i fascikala od vrsta svijetlosmeeg papira, to su se svakog asa mogle prevrnuti
na njega. Obrazi su mu bili zagasite boje prezrelih ljiva. Banke su ve vlasnice svega to
posjedujemo, Valentina. No pokuat u.

~ 244 ~

32

Unato ocu.
Unato Arkinovu nestanku s lica zemlje.
Unato ozljedama koje previjam u bolnici i pacijentima koji su umrli pred mojim oima.
Unato tomu to mi je majka rijetko kod kue, a sparina u gradu gora je no ikad.
Unato tomu to mi ruke izgledaju kao da nisu moje.
Unato svemu tome, ovo je najsretnije ljeto u mojem ivotu.

Ljetu je dugo trebalo da stigne. Oklijevalo je poput djevojke koja prvi put ide na bal. Poelo
je blijedo i kolebljivo: stabla limete nisu se urila prolistati, a sunce se skrivalo iza oblaka.
Grad se inio siv i umoran; tvorniki dim nasjeo je u aavim oblacima nad krovovima,
odve trom da bi se pomaknuo. No ba kad se Valentina naviknula na hladne vjetrove iz
Finskog zaljeva i pomirila s tim da ove godine nee odlaziti na piknike s Katjom, ljeto je
nahrupilo, pretvorivi Sankt Peterburg u blistav i bljetav grad od zlata.
To je bila prva godina u njezinu ivotu da ljeto nisu proveli na imanju u Tesovu.
Valentina nije zapitkivala zbog ega - to je bilo oito. Otac joj je bio prezaposlen i sve je
vrijeme provodio ili u Ministarstvu ili zakljuan u radnoj sobi s nekolicinom mukaraca u
po mjeri skrojenim frakovima i svilenim eirima, koji su dolazili i odlazili s tekim
diplomatskim torbama. No ona je ve odavno bila donijela odluku da vie nikad nee kroiti
nogom u Tesovo. Kako i bi, nakon onoga to se dogodilo? Kako bi Katja? A jo jasnije bilo
joj je to da ne moe napustiti Jensa jednako kao to ne bi mogla napustiti vlastitu kou.
Bilo je to ljeto etnji ruku pod ruku budui da je njegova ozljeda zacijeljela. Redovito bi
je osupnula njegova staloena i bezbrina snaga kad bi je podignuo i prenio preko potoka ili
joj obujmio struk rukom kad bi se sagnula posegnuvi za bubamarom na povrini ukrasnog
jezerceta. Bilo je to ljeto sladoleda i vilin-konjica, istraivanja grada i promatranja ga
novim, zapanjenim oima budui da su ga prvi put promatrali zajedno.
Vodila ga je na koncerte ajkovskog i Stravinskog u Kazalite Aleksandrinskij koje je
imalo visoke korintske stupove; on je nju vodio na eljezniku postaju Nikolajevski kako bi
joj pokazao udesnu krovnu konstrukciju i do u tanine objasnio princip rada huktavih
parnih strojeva. No ona je prouavala strukturu njegove koe i tokice u zelenim mu oima.
Sluala je strast u njegovu glasu dok je govorio, a ne pitanje zadihanih lokomotiva.

~ 245 ~

Jedan su dan sjeli i praakali stopala u rijeci. U zraku se osjeao miris pokoene trave i
nad vodom je lebdio oblak izmaglice, a on joj je objanjavao planove za proirenje korita
Neve kako bi se poboljao dotok i odvod vode iz grada. Podijelili su jabuku, zalogaj po
zalogaj.
Jedan su dan odveli Katju u umu gdje joj je srna jela iz ruke, a potom u katedralu
svetog Izaka gdje je Katja plakala jer je to na nju imalo blagotvoran uinak.
Jedan ju je dan poljubio na stubama pred Ermitaem, kao da za vijeke vjekova eli
izbrisati sve ostale s njezinih usana.
Jedan su dan ona i majka stajale kod prozora promatrajui Jensa u vrtu s Katjom.
Ispravljao je preku na kotau njezinih kolica, a ona mu je naslonila ruku na rame dok je
uao. Majka joj je apnula na uho: Jesi li svjesna koliko ga tvoja sestra voli?
A onda, ba kad se konac ljeta poeo pretapati u jesen, jedan je dan s Jensom sjela u
otvorenu koiju pod barunastom tamom nonog neba i rekla mu da je trudna.
Hoe li se udati za mene? upitao je Jens.
Valentini je srce zabubnjalo u uima. Primio ju je za ruku i prislonio je uz usne, okrenuo
je i poljubio joj zapee. Mjeseina mu je isklesala lice poput hladna mramora, no oi su mu
plamtjele od ivosti.
Valentina Ivanova, hoe li mi uiniti tu ast i udati se za mene?
Hou.
Sutra?
Nasmijala se, grla stisnuta od neslomljive radosti. Kad god hoe.
Odmah.
Sklopila je oi. Kad ih je opet otvorila, jo je uvijek bio tu, i dalje joj ne putajui ruku.
Jense, Katji sam se zaklela da je nikad neu ostaviti.
Onda e doi ivjeti s nama. Moji dogovori s Davidovom oko zemljita proli su bolje
nego to sam oekivao pa u nam kupiti velebnu novu kuu. U kojoj e biti i soba za tvoju
sestru.
Izrekao je to bez imalo premiljanja, kao da je to sitnica.
Hvala ti, ljubavi.
Uzeo joj je lice meu dlanove. Volim te, proaptao je njeno joj dodirnuvi usne
svojima.
Neu se slomiti, nasmijala se.
Privukao ju je k sebi na klupici koije i zagrlio toliko snano da je jedva disala. Sutra
u razgovarati s tvojim ocem.
To mu se nee svidjeti.
Morat e se naviknuti na to. Ruka mu je skliznula do njezina trbuha i poela milovati
njegov jo uvijek ravan obris.
Djeak, proape ona. Inenjer koji e izgraditi novi Sankt Peterburg.
Djevojica, osmjehne se on. elim djevojicu.
S mojom kosom i tvojim oima.

~ 246 ~

I tvojim darom za glazbu. Djevojica koja e letjeti na krilima hrabrosti i volje.

Djevojica iva uma. Kao i njezina majka.
Razdraljiv vjetar povukao joj je pramen kose preko lica pa protrne.
Hladno ti je, ree on.
Nije. Uzbuena sam.
Umotao ju je u topao krzneni ogrta, zatisnuvi joj ga ispod koljena i oko vrata.
Smjesta u te odvesti kui. Ne smije se prehladiti.
Jense, trudna sam, nisam bolesna! Osmjehnuo joj se i njeno je pogledao na
srebrnastoj mjeseini. Odluno je pucnuo uzdama i konj je krenuo, a ona je pritom
primijetila kako mu bilo na vratu treperi. Bila bi pruila ruku i dodirnula mu grlo da joj nisu
bile zarobljene ispod ogrtaa.
Jense, sutra mi je ocu roendan. Rezervirao je mjesta u kazalitu za obitelj, a nakon
toga vodi nas na veeru u Alours. Rijei su joj imale okus sapuna. Molim te, neka uiva
u sutranjem danu. Pitaj ga dan poslije.
Okrenuo se kako bi je pogledao u lice. Boe oslobodi! Zar te nisam dovoljno dugo
ekao?
Ne. Osmjehnula mu se.
Jo jedan dan. Ne vie.
Naslonila se na njega dok je vozio koiju poprimajui njezinu toplinu, a njezini su se
snovi na vrcima prstiju uuljali u njegove.

Idueg dana rominjava je kiica okonala zaguljivu egu koja je grad bila stisnula za grlo.
Kazalite je bljetalo od svjetala kad je obitelj Ivanov zauzela svoja mjesta u loi na prvom
katu, s pozlaenim rezbarijama u obliku svitaka i stolcima postavljenim pliem. U gledalitu
ispod njih razlegao se amor glasova. Krema sanktpeterburkog drutva razmetala se svojim
draguljima i zlatnim odlijima nadmeui se sa svjetlucavim lusterima. Osmijesi su bili
usiljeni, nepomini ispod velianstvenih dijamantnih ukrasa za kosu, iji su se vlasnici
zacijelo morali debelo zaduiti, pa su prljavi lihvari ve nestrpljivo trljali ruke. No da su se
u kazalitu pojavili u manje raskonu ruhu, izvrgnuli bi se prijeziru i poruzi.
Valentina se gnuala nad tim, no glazba je spaavala stvar kao i uvijek. im su se
svjetla priguila, a opera Pria o caru Saltanu poela, dramatine arije Rimski-Korsakova
pruile su Valentini barem nekakvu utjehu. Sklopila je oi i pustila da note oive u njoj.
Slobodnije je disala, zamiljajui sobu u Jensovu stanu, sag od sobova krzna mekan poput
maieve ape ispred peci na drva i njegov dodir na njezinim golim leima te Jensove usne
kako joj klize po toploj koi trbuha, tiho mrmorei djetecu to je u njoj raslo. Srce joj se
stegnulo od enje, iskljuivi sve ostalo.
Valentina, draga moja djevojko, kako izvanredno izgleda veeras. Blista sjajnije od
lustera.
Oi joj se irom otvorie. Zapovjednie ernov!

~ 247 ~

Sjedio je tono pokraj nje u zagasito crvenoj odori. Preplavio ju je val zaprepatenja kad
je shvatila da je nastupila stanka te da su se ostali, ukljuujui i Katju u kolicima, povukli u
predsoblje gdje su pili vino, jeli kavijar i pozdravljali goste koji su urno pristizali kako bi
ocu estitali roendan. Nije se promijenio. Ni nakon sve te boli i patnje. Samo su mu zubi
bili malice otriji, a oi gnjevnije. Nisi odgovarala na moja pisma, Valentina.
Drago mi je vidjeti da ste se oporavili, zapovjednie. Nisam znala da ste se vratili u
Sankt Peterburg.
Pisao sam ti kako bih te obavijestio da u biti ovdje.
Nije proitala nijedno pismo.
Pisala sam Vam jedanput, ree ona. Kako bih Vas obavijestila da su zaruke
razvrgnute.
Nasmijao se, kratkim zvukom nalik na lave, dodatno iskesivi zube. Zgrabio joj je ruku
u bijeloj rukavici to joj je leala u krilu i zarobio je svojim dlanovima. Mlade dame vole
zadirkivati.
Ne. Pokuala ju je izvui, no on ju je vrsto stisnuo.
Ne odvajajui oi od njezinih, polako joj je podignuo ruku i prislonio je uz usne. ak i
kroz tanku kou mogla je osjetiti svaku pojedinu ekinju njegovih brkova.
Pustite me.
Bili su nagnuti jedno prema drugome, gotovo poput ljubavnika, a lica su im bila toliko
blizu da mu je opazila ruiast oiljak na eljusti kojega prije nije bilo ondje. Podignula je
drugu ruku i epala mu dva prsta, spremna otkinuti ih ako je ne pusti. Na donjem katu
gospoda su se poela vraati na svoja mjesta i amor glasova postao je glasniji. Iz nekog
razloga okrenula se i pogledala; nije mogla objasniti taj osjeaj, no odjednom je bez ikakve
sumnje znala da je Jens ondje. Ugledala ga je na suprotnoj strani gledalita, visoka i
uspravna. Njezin Viking. Kosa mu je bila raskutrana od vjetra, kao da je upravo dojurio s
ulice kako bi je vidio. A sada ju je bogme i gledao. Kako jednu ruku prislanja uz usne
husarskog zapovjednika, a drugom mu vrsto dri dva prsta, zajapurena lica blizu
ernovljevu. Jauknula je i skoila na noge, konano se oslobodivi njegova stiska.
Jense! zazvala je, ne obazirui se na osupnute poglede odozdo. No on je otiao.
Proklet bio, Stepane, gnjevno je rekla i istrala iz loe.

Pronala ga je. Bio je u baru i puio cigaretu naslonjen na mramorni stup, kao da uope ne
primjeuje svjetinu to se tiskala oko njega.
Jense, nisam znala da si ovdje.
Oito.
Zapovjednik ernov samo me doao pozdraviti.
Vrlo prisan pozdrav, kako se inilo.
Ne. Poloila je prste na rukav njegova aketa, nastojei doprijeti do njega. Nije
onako kako je izgledalo. Jense, molim te, nemoj...

~ 248 ~

Izvana se zauo povik. ovjek u ogrtau sa eirom na kojemu su blistale kapljice kie
pojavio se na dovratku.
Premijer je ustrijeljen! viknuo je nekoliko puta uzastopno. Premijer je ustrijeljen!
Ljudi u baru zborno uzdahnue. Jens obujmi Valentinu oko struka i kroz mnotvo
gostiju prokri put do ovjeka.
to se zbilo?
Boe moj, veeras je bio u kazalitu u Kijevu. Priao mu je jedan od onih revolucionara
ubojica i izvukao pitolj. Ustrijelio je Stoljipina u prsa. Premijer nije nosio neprobojni
prsluk. Niz mukarevo lice slijevale su se suze.
Je li mrtav? Govori, ovjee! znatieljno e Jens.
Kau da je na samrti.
Stoljipin na samrti. Bog neka pomogne Rusiji.
Bistro! ovjek se viknuo u prostoriji punoj dima. Izlazite odavde. Bistro! Brzo! Kau
da revolucionari veeras kreu u pohod na sva kazalita. U Kijevu. U Moskvi. Kako bi nas
poklali ak i ovdje u Sankt Peter...
Nije dovrio. Gomila je u panici nasrnula naprijed, trgnuvi se iz obamrlosti i ispustivi
ae na pod, te se razbjeala.

Valentina jo nikad nije doivjela paniku, barem ne ovakvu. Vriska i vika, noge to bate i
glasovi to pucaju. Na ploniku pred kazalitem, skliskim od kie, prestravljena svjetina
gazila je po eirima koji su pali na pod. Ljudi su se gurali laktovima jurei prema koijama
i dozivajui koijae, ne obazirui se na povike policajaca u tekim ogrtaima koji su se
pojavili niotkud. Jedan od njih snano se sudario s Valentinom dok je trala oiju
razrogaenih od oaja. Jense, to ne moe biti istina, zar ne?
Pretraivali su plonike traei njezinu obitelj, no kiobrani su skrivali glave od
pogleda, a svi su eiri u mraku nalikovali jedan na drugoga.
To da je Stoljipin mrtav?
Ne. Odmahnula je glavom, ramena vrsto priljubljena uz njegovo. To da
revolucionari napadaju sva kazalita. To nikako ne moe biti istina.
Vjerojatno je rije o glasini kojom se htjelo posijati pomutnju i strah. Ali ne smijemo
iskuavati sreu pa se ne odvajaj od mene.
Zato? Ukopala je pete te je Jens bio prisiljen zastati u bujici ljudi to je tjerala
naprijed i pogledati je. Zato? to misle postii izazivajui takav mete?
Pronaimo mi tvoju koiju.
Ne. Odgurnula mu je ruku. Kai mi ega se boji?
Pomno se zagledao u nju. Bojim se da je netko ovo priredio kako bi uinio neto drugo
pod krinkom ove zbrke.
A to to?
Ne znam. Doi, nemoj zastajkivati.

~ 249 ~

Povukao ju je naprijed i ona pokae prema nekolicini koija to su zakrile cestu.

Onamo. Ona je tatina.
Jens je ramenima prokrio put dok nisu doli do Valentininih roditelja koji su stajali
pokraj koije na kii. Ispred njih stajala su prazna invalidska kolica.
Gdje je Katja? smjesta upita Valentina.
Nestala je.

Tko bi je mogao oteti?

Jens je morao dvaput ponoviti pitanje. Elizaveta Ivanova drala se ukoeno, vrludajui
pogledom i drhtavom rukom dodirnuvi usta iz kojih nije izaao nikakav glas. Suprug joj je
bio puka suprotnost. Iz njega su prtale provale gnjeva, nogama je toptao po podu uperivi
prst prema skupini policajaca koja se okupila oko njih. Odlazite, budale, i naite mi ker,
vikao je. Oteta je.
Svi su se vratili do kazalita i stajali na kii pred bonim vratima kroz koja su Ivanovi
bili izali, noeni bujicom ljudi to su bjeali van, a Katja je bila na sigurnom u svojim
kolicima.
Gospoo Ivanova, ree Jens, ispriajte mi ponovo to se dogodilo.
Nije ga pogledala. Usta su joj drhtala, no iz njih nije izaao nikakav zvuk.
Elizaveta! potaknuo ju je suprug.
Jens je stao tono ispred nje, vrsto je uhvatio za oba lakta i privukao je blie, tako da se
morala usredotoiti na njega. Je li Katja ozlijeena u guvi?
Ona odmahne glavom, nekoliko puta trepne i promrmlja: Njet. Nije paniarila. Samo
se vrsto drala kolica. Svijetle su joj se obrve spojile dok je mrtei se prekapala po
slikama to su joj se urezale u pamenje. Ona... Rijei zamrijee.
On sagne glavu blie njezinoj. to se zbilo?
Moj mu otiao je pronai nau koiju.
Mislite, gospoo. Mislite. Ministar je Katju i Vas ostavio ovdje... i onda?
Princeza Marija i njezin mu izali su iza mene.
Jeste li razgovarali s njima?
Poela se gubiti. Pogled joj je postao staklast dok je kimala. Vritala je.
Katja je vritala?
Ne. Bio je to samo apat.
Princeza Marija je vritala?
Nikakav odgovor. Njeno ju je prodrmao i vidio kako prevre oima.
Da. Pala je. Obraz joj je bio...
Razgovarali ste s njima?
Da. Protrnula je. Svugdje je vladala panika. Kad sam se okrenula natrag, kolica su
bila prazna.
Mama. To je bio prvi put da se Valentina oglasila. Glas joj je bio miran, no zvuao je

~ 250 ~

uplje, kao da dopire izdaleka. Je li se Katja uplaila? Panike i vike?

Ne. Nije, bila je uzbuena.
Valentina kimne. Zgrabila je Jensa za ruku i poela ga odvlaiti. Brzo. Doi sa mnom.
Kamo e? upita je otac. A tvoja sestra?
Tata, idem je pronai.
Kine kapi kotrljale su se niz Valentinine obraze, a svjetla ulinih svjetiljki i koija
plesali su joj po licu blijedu poput vapna, mijenjajui mu oblik. Oi su joj bile tamne poput
ugljena.

Jahala je s njim na konju. Tako je bilo bre nego u droki-taksiju. Ulice su bile zakrene od
prometa, a svjetla su sjekla tamu dok se kia pojaavala, bubnjajui nestrpljivim prstima po
krovovima koija. Ljudi bi planuli zbog svake sitnice, uzrokujui prometne nesree koje su
dodatno pridonijele meteu.
Jensov konj, Junak, glatko ih je zaobilazio, a Jens bi ga svako toliko usmjerio na plonik
sve dok se nisu iskobeljali iz zastoja i mogli nesmetano galopirati kroz sredite grada. Zurilo
im se. Jens je pred sobom osjeao toplinu koja je iz nje isijavala i miris njezine mokre kose.
Bila je ogrnuta njegovim jahaim ogrtaem, oslonivi mu se o prsa tijelom vrelim poput
peci i drei se konju za grivu toliko vrsto da je ivotinji umalo iupala dlake s vrata.
Lea su joj bila ukoena i napeta. Bili su se estoko posvaali.
Jense, oteli su je revolucionari.
Nisu, Valentina, dobro promisli. Moda su je odveli otmiari koji je sada dre kako bi
mogli iznuditi novac od tvojega oca. Blagi Boe, samo da nisu revolucionari. Oni su kadri
rasporiti grlo pripadniku visokog stalea bez obzira na to bio on mukarac ili ena, jednako
lako kao to bi rasporili koko.
Ne, ustrajala je. Ne. Oni su, znam da su oni. Uzeli su moju obitelj na zub i nee biti
zadovoljni dok nas ne pobiju.
Zrak izmeu njih razrijedio se, vlaan na koi lica, te je osjeao kako mu neto hladno
dahe za vratom.
Poao je s njom jer nije mogao dopustiti da ide sama po sanktpeterburkim pokrajnjim
uliicama. Ali to je bio sulud pothvat.

Radnik iz talionice i njegova ena ona koja je leala u krevetu s mrtvom djecom bili
su kod kue. Jens se ogledao oko sebe ulazei u prostoriju - barem je bila istija nego proli
put. Promotrili su ga smrknutih lica, kao da bi ga najradije zgazili kao to je on gazio
ohare. Oboje su sjedili ruku prekrienih na prsima, a izmeu njih nalazio se stol na kojemu
su stajala dva vra piva. Nazdravljaju? Slave uspjeh?
Mrtav je, samodopadno objavi Ivan. Premijer Pjotr Stoljipin je mrtav.
Jo nije, ispravi ga Jens. Koliko ujem, samo je ranjen.

~ 251 ~

ena je zurila u Valentinu. to je njoj? upita.

Moja sestra, ree Valentina. Gdje je?
Ona u kolicima?
Da. Oteta je. Glas joj je bio lien emocija. Vjerujem da ste je vi revolucionari uzeli
za taokinju. elim da odete kod svojih prijatelja i pitate ih gdje je zatoena.
Ivan i Varenka odmahnue glavama. Jens prie blie i lupi akom o stol prolivi po
njemu pivo. Dat u vam oboma estomjesenu plau.
Oi su im lakomo zasjale.
Ali samo ako, nastavi Jens, otkrijete gdje joj je sestra zatoena.
Zato bi je revolucionari oteli? upita Varenka.
Kako bi izvrili politiki pritisak na njezina oca, ministra Ivanova.
Ivan razgiba ramena poput borbenog psa. A ako odbijemo?
Onda u biti prisiljen inzistirati.

Jens je ekao manje strpljivo od Valentine. Njegovu se nemirnu umu prostorija inila
malom i zaguljivom, vlanih zidova i napuknula stropa. Svaki put kad bi ena ubacila
cjepanicu u vatru, iz nje bi prosukljao dim, taloei se na namjetaju i njihovim pluima.
Istina je, kako mu se inilo, bila maglovita i neuhvatljiva poput dima.
Ono to netko zna i ono to govori dvije su razliite istine ispod kojih nije mogue
povui debelu i vrstu liniju jer se kolebaju izmeu sjena i svjetla, mijenjajui oblik.
Boljevici i menjevici bespovratno su razderali takozvanu istinu na komadie otimajui se
za mo gore nego leinari oko strvine i vapei za pravdom i jednakou. Oteti nepokretnu
djevojicu. Kakva je to pravda? Kakva je to jednakost u kojoj snani prodiru slabe?
O, Valentina, pazi se. Pazi se, ljubavi moja.
Sjeli su za stol, Valentinin dlan u njegovu. ena ih je promatrala, svako malo steui
maramu na glavi dok je sjedila pokraj vatre pijui pivo. Sjedili su tako dva sata. Primijetio
je trake napetosti u Valentininim oima, gotovo da joj je mogao vidjeti mozak kako se vrti
ispod kostiju lubanje i uti zupanike kako zuje te se zabrinuo za nju. U jednom trenutku
stisnula mu je ruku i zagledala se u njega ne trepui. Bdio je nad njom, ali ne dovoljno
budno. Kad su etiri mukarca u poderanim jaknama i promoenim kapama banula u sobu
Ivanu za petama, donijevi sa sobom studen noni zrak, Jens je ustao. Valentina nije ni
pogledala mukarce, kao da je ve znala to e rei. Ivan se krupnim koracima priblii vatri
kako bi se ugrijao.
Onda? upitala je blago. Pogled joj je poivao na Jensu.
Ti, Ivan pokae prema njoj, doi s nama. A ti, pokae prema Jensu, ostani ovdje.
Ne! Jens odluno krene prema njoj, no ona skoi pred njega i snanim mu dlanovima
obuhvati lice.
ao mi je, ljubavi, proape i dodirne ga usnama.
U tom je trenutku pod poletio prema njemu, a u glavi mu odjeknuo snaan prasak.

~ 252 ~

Osjetio je kako mu se mozak rasprsnuo u tisuu staklenih krhotina. Kad je bol udarca
naposljetku doprla do njega, strmoglavio se u praznu crnu jamu.

~ 253 ~

33

ia je lijevala bez prestanka, prodirui u hladnim potoiima kroz krov izbe i

padajui u pocinana vjedra poput metaka iz pitolja. Viktor Arkin taj zvuk gotovo
da nije ni primjeivao. Koraao je po trulim podnim daskama, a u umu mu se rojilo
tisuu odgovora na pitanja to su mu bubnjala u glavi.
Dolaze li?
Koliko ona zna?
to je vidjela?
Je li djevojica mamac to ga je Ohrana postavila kako bi ga ulovila?
Komu moe vjerovati?
Uvijek isto, vjeno gledanje preko ramena. To je cijena koju mora plaati.
Pripremio je sobu. No ona nee biti poput one nepokretne; ona e biti stalna opasnost pa
e morati stalno biti na oprezu. Zamijetio je snagu iza krupnih tamnih oiju i porculanskih
kostiju njezina lica. Premda je mlada, znao je da bi ga raetvorila kad bi joj pruio priliku.
Da, bio je spreman.
Prestao je koraati i zagledao se kroz prljav prozori. Tri sata ujutro, to je oekivao?
Tama izvana bila je gusta i neprobojna, priguujui sve ostale zvukove pod nesmiljenim
nasrtajima vjetra i kie. Seoska kolibica bila je klimava, tijesnih prostorija, no sluila je
svrsi. Nalazila se daleko od svega, usred ravnog prostranstva movarnoga tla kojim je
prolazio tek jedan zemljani put podignut iznad razine polja kako ne bi poplavljivao.
Sat vremena stajao je na prozoru oslukujui kad e zauti kloparanje kotaa kola, no
cijelo to vrijeme njihova mu majka nije izlazila iz glave. Uuljala bi mu se u misli
nepozvana, skrivene blijede udubine njezine koe, breuljak velianstvenih kovra u dnu
trbuha. utio im je okus u ustima. A sada mu njezine modre oi nisu dale mira.
Razrogaene i sleene od oka. Gnjev u njezinu glasu dok mu je zazivala ime, a on po kii
bjeao iz kazalita s njezinom keri u naruju. Morao ju je natjerati da ga zamrzi, kako bi je
se oslobodio.

Kad ni nakon sat vremena nisu stigli, Arkin je uzeo kerozinsku svjetiljku s kuke u gredi i
otkljuao vrata na drugoj strani prostorije. Sumporno uto svjetlo prosulo se pred njim,
puui uza zidove do stropa u gustome mraku. Djevojica je leala sklupana na krevetu. U

~ 254 ~

mislima ju je uvijek zvao djevojica, nikad Katja. Tako je bolje. Sigurnije. Tako e je moi
gledati bez saaljenja. Djevojica. Nikad Katja.
Visoko je podignuo svjetiljku. Njezine oi zurile su natrag u njega, goleme i optuujue,
a usne su joj drhtale.
Odlazi, proaptala je.
Je li ti hladno?
Odmahnula je glavom.
Boli li te?
Jo je jedanput odmahnula. Laljivica, pomisli on.
Odlazi, ponovo je proaptala.
Ako ode, opet e zavladati potpuna tama - ne smije riskirati ostaviti ak ni votanicu
pa se oslonio ramenom o dovratak, odloio svjetiljku na pod i pripalio cigaretu, glasno
otpuhnuvi dim kako bi nadglasao Katjino tiho dahtanje.
Nemoj mi umrijeti, ree.
Povukla je tanak pokriva preko lica. Odlazi, proaptala je, to je ovaj put zazvualo
kao prigueno siktanje, ne glasnije od itanja svjetiljke. Punu minutu promatrao je
nepokretnu figuru na krevetu i ekao da podvikne na njega. Budui da nije, uzeo je
svjetiljku, izaao iz sobe i zakljuao vrata. Tako je bilo lake.

Stariju su sestru doveli iz kola grubo je vukui, zbog ega mu je dolo da ih oamari.
Odabrao je njih trojicu da obave taj zadatak jer nisu bili usijanih glava te e drati ruke k
sebi. No satima su vozili kola po pljusku, mijenjajui smjer i zameui trag kroz umu kako
ih nitko ne bi slijedio te su bili promoeni i loe raspoloeni. Iskalili su se na njoj.
inila se sitnom, mnogo sitnijom nego to je pamtio. Mokra do koe, kose slijepljene uz
glavu i cvokotavih zubi, to je pokuavala prikriti. Da, podsjetio se, ova mu djevojka ni pod
koju cijenu nee pokazati da ju je strah. Gurnuli su je na stolac za stolom ne skinuvi joj
povez s oiju, ruku zavezanih iza lea pomou konatog remena. Vidio je kako joj se urezao
u kou zapea, ostavivi crvene masnice nalik na pruge.
Sjeo je na stolac suelice njoj.
Znam tko si, ree ona i prije nego to je progovorio. Nemoj misliti da se moe
sakriti.
ekao je, zamiljajui to joj je u glavi. Obnevidjela i promoena, ugurana u prostoriju
to je vonjala na mukarce, oslukujui im dah ne bi li pogodila koliko ih je. Rijei su joj
bile jedino oruje. Putem je ostala bez kaputa i nije imala pojma da joj se mokra veernja
haljina od gotovo prozirne blijede svile prilijepila za tijelo, ocrtavajui joj vitke obline, te da
je u njoj izgledala poput lutke koju djeca odijevaju i razodijevaju kako im se prohtije.
Znam tko si. Glas joj je bio suzdran, no u njemu je zauo gnjev, premda to nije
htjela. Viktor Arkin. Bio si voza mojega oca.
Nije imala razloga izgovoriti te posljednje rijei, osim kako bi ga podsjetila na to kakav

~ 255 ~

je ljam. Strgnuo joj je povez s oiju promatrajui kako trepe kad joj je svjetlo udarilo u
oi, dok su joj se dugi pramenovi kose zalijepili za grlo i obraze poput vitica loze, kao da je
mogu zatititi.
Kao to vidi, ree on ljubazno, u pravu si. Vrlo pronicljivo od tebe.
Oi su joj se priviknule, a zjenice se polako poele suavati, no nije uspjela prikriti
preziran izraz lica. Nije bilo teko.
Budi sretna to si uope iva nakon to si mi zabola no u bok.
Gdje je ona?
Tko?
Usne su joj se stisnule od srdbe. Gdje je?
Spava.
Sumnjam. Ustala je, a dvojica mukaraca smjesta su je zgrabila za ruke. Mogli su ih
prelomiti bez imalo napora. Odvedi me k njoj.
Nakon to porazgovaramo.
Molim te, Arkine. Ruke su joj drhtale od gnjeva, no glas joj je ostao tih. Molim te,
odvedi me k njoj. Razgovarati moemo i sutra kad se osuim, a ti se naspava.
Je li bilo toliko oito da ve tri noi nije oka sklopio? Svaki put kad bi trepnuo, uinilo
bi mu se da mu je pod kapcima praina. Kratko je kimnuo prema vratima s kljuem u
kljuanici. Preletjela je prostoriju i priljubila elo uz drvene daske prije nego to je stigao
izdati naredbu.
Pustite je unutra, promrsi on.
On je uao u drugu ustajalu spavau sobu i u mraku legao na goli madrac, no nije
zaspao.

Katja!
Valentina zagrli sestru na usku krevetu, svjesna ivotinjskog mirisa znoja na njoj
premda joj je koa bila hladna kao led.
Dobro sam, ree Katja.
No Valentina je poznavala taj glas, kad bi joj sestra stisnula stranje zube od bola.
Kako da ne. Valentina povue pokriva i zatisne ga oko nje. Zaudarao je na mokrau.
to ti radi ovdje? smeteno upita Katja. Jesu li i tebe oteli? Zna li da je to Arkin,
voza? to e uiniti s nama? Zna li tata? Valentina, mokra si, svuci haljinu, ne smije...
Tiho, mila moja, tiho. Primila ju je za ruku. Smiri se, sad smo zajedno. Nema se
razloga bojati. Arkin nam nee nauditi.
Hoe.
Nee. Razgovarat u s njim ujutro. Kad svane. Veeras nije bio...
Zato mi?
O, Katja, ne znam. Ali mislim da kani prisiliti tatu na neto.
Katja bolno proguna. Tata nikad nee uiniti neto na tetu cara, ak ni zbog nas.

~ 256 ~

Tiho, ne znamo jo nita. Priekajmo jutro. Brzo e svanuti. Pokuaj spavati.

Mora svui haljinu. Sva drhti.
Ne. Ne dok su oni mukarci pred vratima.
U sobi je vladala tama, no tanak traak svjetlosti dopro je ispod vrata i provukao se
izmeu dasaka na mjestima gdje se drvo iskrivilo. Valentina sklizne s kreveta, prie vratima
i zalupa akom po njima.
Otvorite vrata! povie.
Nikakva odgovora.
Zalupa ponovo. elim razgovarati s tobom.
Daj, zaepi! zareao je nepoznat glas.
Smjesta ih otvorite.
Umukni, kujo.
Udarila je nogom u vrata toliko estoko da su se zatresla na arkama. elim suhu
odjeu.
Odjebi.
Suhu odjeu i jo jedan pokriva. Vjedro. I svijeu. Ponovo utne vrata i opsuje ispod
daha.
ekaj.
ekala je. A kad joj je ekanje dosadilo, poela je ponovo lupati akama.
Prestani. To je bio Arkin.
Klju zakripi u bravi i vrata se irom otvorie. im je svjetlo nahrupilo u prostoriju,
Valentina na krevetu ugleda Katju kako grize donju usnicu toliko snano da joj se trag krvi
nalik na crnu tintu cijedio niz bradu.
Evo, jetko e Arkin. Odjea, pokriva, vjedro. Votanice nema.
Vrata su se poela zatvarati.
ekaj.
Zastala su.
Sestri mi trebaju lijekovi protiv boli.
Ne.
Vrata se uz tresak zatvorie.
Proklet bio, Arkine! Valentina vikne i snano zalupa po vratima. Nadam se da e
gorjeti u paklu.

Kapci na prozoru bili su zatvoreni. S unutranje strane nalazila se teka eljezna reetka
kroz ija je okanca dopirao traak dnevnog svjetla, no zrak se u sobi i unato tomu pretakao
iz crne u sivu. Obje su se koristile vjedrom. Katja se stidjela, pogotovo zato to ju je
Valentina morala pridravati iznad njega, no Valentina se postavila poput profesionalne
bolniarke ponaajui se jednako nehajno kao da pacijentu isti zube. Zaprepastila se
shvativi da je Katja, kad ju je uspravila na podu, via od nje. Kad se to dogodilo?

~ 257 ~

Govorile su ispod glasa, drei se za ruke. Katja nije odvajala pogled od Valentine kao
da se boji da nije stvarna, i pustila je sestri da joj izmasira stopala ne bi li njima prokolala
krv.
Nisi smjela doi, ree Katja. Lako ako se meni neto dogodi, ali kako e Jens
preivjeti bez tebe?
Nita nam se nee dogoditi, ludice. Nisam te htjela pustiti da pobjegne od kue bez
mene.
Katja se nasmije, tiho i grgoljavo, i protrlja si potiljak. Nisi htjela da samo meni bude
uzbudljivo.
Valentina joj pogladi ruku. Kai mi, Katja, proklinje li me svakoga dana to sam otila
jahati onoga jutra u Tesovu? To joj pitanje jo nikad nije postavila.
Naravno da ne.
Da sam ostala kod kue, ti ne bi bila otila u radnu sobu.
Bih. Nisi me ti poslala onamo po nalivpero.
Valentini zastade srce. Nego tko?
Tata.

Valentina je drala ruke pred sobom na stolu kako joj je i naloeno. Bile su zavezane
pomou konatog remena, ali ne onako vrsto kao no prije u kolima od toga su joj
nateknuli prsti. Nekoliko ih je puta stisnula i opustila, zateui kou dok joj lanci prstiju
nisu pobijeljeli, te pustila da joj misli naas otplove do crno-bijelih tipki. Valentina!
Pogledala je njegove ruke, debele vrhove prstiju lopatasta oblika i iroku hrapavu
povrinu dlana. Ruke radnika? Ili ruke ubojice?
Valentina, ne slua pozorno.
Sluam.
Zamislila je Jensove ruke, dugih kostiju i miiave, kako joj dodiruju kou trbuha.
Razumije li to ti govorim?
Da.
Vraam se veeras. Jedan od mojih ljudi ostat e ovdje dok se ne vratim. Do tada u
znati hoe li tvoj otac platiti.
Koliko?
Pola milijuna rubalja.
Valentina glasno dahne. Pola milijuna rubalja.
Arkine. Uprla je pogled u njegovo lice. Bilo je napeto, tamno od ekinja to su mu
poele rasti du eljusti. Arkine, lud si ako misli da moj otac ima toliko novca.
On se nasloni u stolcu. Puio je cigaretu i uzrujano otpuhnuo oblak dima. Zaboravlja,
ree on, da sam bio u tvojoj kui. Vidio sam slike i kipove, srebrninu i zlatninu koju ti i ne
primjeuje. Vidio sam dijamante tvoje majke velike poput kornjainih jaja, i zato mi
nemoj...

~ 258 ~

Ne. On nema novca.

Ministar sigurno moe prodati jednu ili dvije ogrlice.
Ne moe.
Morat e.
Odve si gramziv.
Ti i takvi poput tebe su gramzivi. elite posjedovati cijelu zemlju i podijeliti plijen
izmeu sebe. Milijuni ruskih radnika i seljaka nemaju nita jer ste im vi sve pokrali.
Napola je stisnuo oi, jasno pokazujui dubinu svojega uvjerenja.
Ti si jedan od boljevika, odvrati ona glatko.
Nije se udostojio odgovoriti.
Je li novac za revoluciju?
Dakako. Za potporu socijalistikoj borbi. Zar si mislila da je za neto drugo?
Ovoga puta nije odgovorila.
Zato si ustrijelio Jensa Friisa i zapovjednika ernova na dvoboju?
Licem mu preleti blag smijeak i ona na trenutak spazi traak uljudnog vozaa kakav je
neko bio. To sada nije vano. Ustao je. Vratit u se do veeri. Kimnuo je mukarcu
pokraj vrata koji je noem djeljao drveni tap. Maik e straariti nad vama. Ponovo
blago iskrivi usta. Nemoj ga ljutiti.
Maik se naceri i obrie otricu o bradu.
Arkine, to e uiniti kad ti moj otac kae ne?
Nadaj se da nee to uiniti.
Nije dalje iskuavala njegovo strpljenje. Prije nego to ode, hoe li, molim te, narediti
Maiku da otvori prozorske kapke u naoj sobi? Potom dometne: Ne moemo pobjei.
Metalna reetka je dovoljna. Svjetlo e pomoi da ovo... ovo, pokae prema zakljuanim
vratima sobe, bude podnoljivije.
Iznenadilo ju je kad je kratko kimnuo. Bez prigovora.
Valentina ustane. Oprezno, samo oprezno. A lijek? Bi li, molim te, donio malo morfija
za Katju? Uasno je boli, premda to ne pokazuje.
On ponovo kimne i dlanom protrlja trodnevnu bradu. Bila je to umorna kretnja.
Obeavam ti da e, ako danas dobijem novac od vaega oca, dobiti morfij.
A ako ne?
On slegne ramenima i krene prema vratima. Tijekom noi kia se povukla prema
sjeveru, a modro nebo zjapilo je nad njima kao da nekoga eka. Svilenkaste krpice magle
visjele su nad ravnicama, vukui sive prste po movaritu gdje su movarne ptice graktale
dok su se kupale. Silazei niza stube Arkin se osvrne prema njoj kako bi se uvjerio da nee
pokuati pobjei, no ona je ostala krotko stajati pokraj stola. Promotrio je njezin sitan lik u
podvrnutim hlaama i prevelikoj koulji kockastog uzorka.
Ta ti odjea stoji mnogo bolje nego meni.
Valentina pregrize jezik suzdravajui se da ne pljune.

~ 259 ~

34

uhao je studen vjetar i bilo je mrano kao u rogu dok se Jens neujno kretao kroz
labirint pokrajnjih ulica. Krivudale su i skretale, dijelei se na prljave uliice i
dvorita to su se pretakala jedno u drugo. Glavnu ulicu projektirao je Petar Veliki,
zamislivi je kao izlobeni primjerak zapadnoga svijeta, no iza palaa i velebnih proelja
prenapuene konice najniih slojeva drutva irile su se poput kuge, zaudarajui na kivnost
i ogorenost.
Stigavi pred jednu tronu kuu, Jens je siao niz nekoliko kamenih stuba do podruma,
dok mu je tlo pod nogama bilo mokro i sklisko. Na tom se mjestu nije dalo ivjeti, ispod
razine vode. Movarno tlo na kojemu je izgraen Sankt Peterburg esto bi poplavljivalo kad
bi pala obilna kia ili nastupila plima - voda bi navrla u podrume diljem grada, no ljudi su i
dalje u njima ivjeli. Ili to, ili spavanje na ulici. Zalupao je na vrata. Oprezno su se otvorila i
ena u flanelskoj spavaici zagledala se u njega.
Traim Larisu Sergejevu, objavi on. Je li ovdje?
ena zatrepe brzo poput vjeverice i zakorai unatrag u prostoriju, putajui Jensa da
ue. Boe moj, pomisli Jens i prekrije nos dlanom. Pri treperavu svjetlu dvaju votanica
uspio je razabrati da je soba velika i da se protee u tamu te da je do samoga stropa puna
kreveta na kat na kojima su se tijela sklupala jedno uz drugo grijui se. Tu je zacijelo bilo
trideset do etrdeset ljudi. Nekoliko kreveta zastrto je komadima plahti u pokuaju
osiguravanja privatnosti, a aica djece leala je na prljavim madracima na podu.
Larisa! zazvala je ena u spavaici. Neki te je gospodin doao posjetiti!
Glasovi stadoe dobronamjerno dobacivati podrugljive primjedbe, a mrava mlada ena
istupi iz sjene nosei u naruju djetece koje je spavalo.
Larisa Sergejeva? upita Jens.
Da.
Htio bih porazgovarati s Vama.
O emu?
Stvar je osobne prirode. Letimice pogleda brojne oi uperene u njih. Mislim da je
bolje vani.
Nije mu proturjeila. Predala je dijete eni koja je Jensu otvorila vrata i pola za njim na
ulicu. Primijetio je da drhti. Odlino. I htio je da bude uznemirena. Poveo ju je do traka
mutnog svjetla to je padalo na ulicu s oblinjeg prozora i promotrio je. Lice joj je bilo

~ 260 ~

njeno, stidljivih, bojaljivih oiju i svijetlosmee kose odrezane u razini eljusti. Jednom je
nogom lupkala po zemljanom putu.
Vi ste udovica Mihaila Sergejeva?
Jesam. Glas joj je bio blag i milozvuan.
Koliko znam, on je bio prijatelj Viktora Arkina.
Noga joj se najednom umiri. Oborila je pogled. Ne znam.
Mogao ju je prodrmati, dok joj zubi ne zacvokou, a laljiv jezik ne ispadne van. No
umjesto toga snizio je glas. Mislim da znate.
Ona odmahne glavom i bez glasa dodirne usne prstima.
On Vam donosi hranu, ustvrdi Jens. Raspitao se i saznao da joj je Arkin pomagao
nakon muevljeve smrti.
Ponekad.
elim razgovarati s njim. Noas.
Ona uznemireno podigne pogled prema njemu. Tko ste Vi?
Zovem se Jens Friis.
Direktor Friis?
Da. Va mu radio je za mene.
Vi ste nam pomogli kad je slomio ruku. Dodirnula mu je dlan. Hvala Vam. Spasibo.
Bili bismo umrli od gladi.
A dijete?
Ona je dobro.
Volio bih da mogu rei isto za Valentinu Ivanovu.
Molim? Ne razumijem. Tko je ona?
Jens priblii lice njezinu i urno ree: Reci Arkinu da ga elim vidjeti. Smjesta.
Ona odmahne glavom i odbrza natrag niza stube.

Nije bila dovoljno oprezna, ni priblino. Larisa Sergejeva neprestano se osvrtala preko
ramena trei niz uliice, no u pogrenim trenucima i na pogrenim mjestima. Deset minuta
nakon to je otiao, zaputila se iz kue s maramom na glavi i neim tekim u depu, od ega
joj se kaput objesio. Bilo ju je sasvim lako slijediti.
Pratio ju je do uskog prolaza s visokim zidovima od opeke od kojih se odbijao zvuk
koraka, no ona je trala i ula samo kucanje vlastitog srca. Drao se sjene, stopivi se sa
zidom kad je zastala na dnu uske uliice i zagledala se niz nju. Kad je najednom skrenula u
stranji ulaz nekog bunog bara, on se sklonio ispod nadsvoenog prolaza. Izala je gotovo
odmah, a za njom krupnim koracima i tamna prilika koja je paljivo izbjegavala svjetlo to
je dopiralo iz bara. Sklonili su se u veu i aptali. Jens je teko disao. To je ovjek koji je
ostavio otiske svojih prstiju po cijelom Sankt Peterburgu. Jens iz depa izvadi pitolj i
zagleda se u mrak pred sobom. Nikad jo nije ubio ovjeka, no ovaj e do kraja veeri
trunuti u paklu. Zakoraio je naprijed.

~ 261 ~

Arkine! Gdje je ona?

Arkin nije pustio ni glasa, no Larisa Sergejeva otro dahne. Nisam ga ja dovela ovamo,
Viktore, kunem se. inilo se da ga se plai.
Jens se nije obazirao na nju. Gdje je? Uperio je pitolj gadu u glavu.
Arkin se odmakne od ene. Izaao je na istinu i budnim okom promotrio Jensa.
Inenjeru, ree tiho. Ako me ubije, i ona e umrijeti.
Jens spusti pitolj i nacilja u Arkinovo desno koljeno. Dobro me sluaj. eli li ikad
vie hodati, govori. Gdje su?
Arkin se zagleda u pitolj i ne ree nita. Kako si znao za Larisu?
Nisi ti jedini koji ima dounike po gradu.
Kako to...?
Glas mu je prekinula krupna ruka to mu je prila s lea priklijetivi mu vrat. ena
vrisne.
Sjea se naeg prijatelja, Lava Popkova? Jens snano udari Arkina pitoljem u eljust
zauvi ga kako je bolno progunao. Zbog tebe ga je muila tajna policija. A ne
zaboravimo i onu rupu u mojim grudima za koju si takoer ti kriv. Zauzvrat bismo ti obojica
s velikim zadovoljstvom prosvirali glavu metkom.
Najprije me pusti da mu je otrgnem, zarei Popkov.
Larisa zastenje.
Ne, ree Jens. Najprije metak u desno koljeno, a onda u lijevo.
Arkin se otimao u Popkovljevu stisku, no to je bilo kao da se pokuava oteti medvjedu.
Stao je kad mu je Kozak umalo iaio rame. Jens mu prie blie, opora glasa. Posljednji
put, Arkine. Gdje je ona?
Odjebi.
Tvoj izbor. Nacilja.
Pusti ga. Bila je to Larisa.
Revolver joj je bio uperen u Jensa. Ruka joj je drhtala te se uzrujano premjetala s noge
na nogu, no s te udaljenosti nije mogla promaiti.
Larisa, tiho e Jens, ne ini to. Upropastit e ivot i sebi i djetetu. to god odluila,
ja u ovome krvolonom gadu raznijeti nogu ako mi ne kae gdje skriva Ivanovljeve keri.
Uini li to, kunem se da u te ubiti, ree ona. On mi je potreban, kanim li odrati
dijete na ivotu.
Prihvaam taj rizik.
Ona vre stisne pitolj. On odvrati pogled.
Arkine, gdje je Valentina?
Arkin je zurio u enu i utio. Jens udahne, no prije nego to je stigao povui obara,
Popkov najednom popusti smrtonosni stisak i odmakne se od zarobljenika. Nisu ni trepnuli,
a Arkin je ve pobjegao.
Kojeg vraga radi? Jens je vikao na grdosiju.
Ona mala miica bila bi te ubila. Kakve koristi Valentina ima od tebe mrtva?

~ 262 ~

Koliko dati? Valentini se to pitanje motalo po glavi. Koja je cijena? Koliku cijenu osoba
treba platiti i gdje povui crtu? Kad rei ne, sad je dosta?
Tko odreuje gdje krivnja poinje i zavrava?
Stajala je lica prislonjena uz rebrenice, udiui miris movara i sluajui ptice kao da je
to posljednji put to uje njihov pjev. Zakiljila je kroz reetku prema otvorenoj baraki pod
kojom su cjepanice bile naslagane u nepravilnim redovima. Iz gomile drva u nju je
sumnjiavo zurio takor napola otrgnuta uha.
Valentina, misli li da emo sutra ii kui?
Okrenula se i pogledala sestru koja je leala na krevetu. Sive pruge, tragovi suza,
protezale su joj se od nosa do kutova usana. Valentina se nasmijei. Naravno da hoemo.

Bilo je ve kasno kad se Arkin vratio u izbu i otvorio vrata. Valentina je ula kako su
tresnula na arkama i prepoznala nain na koji je vukao noge po podnim daskama. Dan mu
oito nije bio dobar. amor mukih glasova trajao je tek nekoliko minuta, a onda su ulazna
vrata ponovo tresnula te je ula Maika kako gromoglasno psuje grabei preko dvorita.
Arkin nije kucao, samo je otkljuao vrata njihove sobe i uao, ne iskazavi im ni toliko
potovanja.
Dobrij veer, pozdravila ga je Valentina.
Evo vam kruha i vode za veeras.
A morfij?
Njet.
Otac nije platio? upita Katja s kreveta.
Nije.
Katja sklopi oi, dlanom pokrije lice i iskljui se iz razgovora.
Nita za nju? upita Valentina.
Ne.
Prsti su je zasvrbjeli od elje da mu iskopa oi.

Siromane je lako potkupiti. Jens je mogao platiti njihove rijei, no nije mogao kupiti
odanost. No se pokazala beskorisnom. Vie je puta opsovao.
Valentina. Dok je kriom obilazio zadimljene prostorije u pokrajnjim gradskim
uliicama, neprestano mu se inilo da je vidi krajikom oka, u modroj haljini kako draesno
njie bokovima i nakrivljuje glavu u znak pozdrava, zadirkujui ga tamnim oima. No kad
god bi se okrenuo, ona bi nestala. Valentina. Ne iezavaj, ne odustaj. Ostani ovdje. Ostani.
Sa mnom.
Razgovarao je s njezinim ocem i bila je to una prepirka. Ministar Ivanov bio je ovjek
koji nije volio da mu se govori to da radi, no bilo je oito da mu je stalo do keri zbog kojih
je pretrpio ponienje preklinjanja na koljenima. No banke, imuni prijatelji, kolege ministri

~ 263 ~

iz vlade pa ak i idovski lihvari redom su ga odbili. Pola milijuna rubalja to je bilo

previe s obzirom na to da se ve zaduio. No Viktor Arkin nee prihvatiti manje, toliko je
traio za svoju revoluciju. Jens je nastojao sam prikupiti novac od zemljita iji su vlasnici
bili on i Davidov, no to nije bilo ni priblino dovoljno. Majka joj je sjedila ukoena i
utljiva, lica boje pepela.
Tek polovicom toga uasnog dana Jensu je palo na pamet da Arkin moda uope ne eli
novac te je zato postavio tako visoku cijenu. Zapravo je htio povrijediti obitelj Ivanov,
natjerati sestre da pate. Nametnuo im je svoju revoluciju uplevi se u njihove ivote. Tada je
Jens prestao pregovarati s bankama i poeo obilaziti stranje prostorije i zadimljene
podrume gdje su se okupljali mukarci s crvenim lecima u depovima i razgovarali o bijesu,
unitavanju i novom poretku.

Postoji jedno mjesto.

Gdje?
Negdje... ovjek pjegava lica mahnuo je rukom prema prozoru sumorna bara u
kojemu su se nalazili. Tamo u movarama.
Jens na stol pred ovjeka poloi novanicu od pedeset rubalja. Gdje u movarama?
Ne znam. Zbilja, samo sam uo za njega. Negdje u zabiti.
Jens glasno uzdahne i vrati novanicu u dep, no natoi ovjeku jo jednu votku.
Gdje? upita ponovo.
Gle, mukareve oi bile su mutne iza riih blijedih trepavica, a aa mu je blago
podrhtavala u ruci, ako se izlajem, ubit e me.
Pohlepa ljude navodi na svakojake postupke. Jens poloi dvije novanice od pedeset
rubalja na stol.

Katjino disanje postalo je ravnomjerno. Spava li ili se pretvara? Valentina zakljui da mora
riskirati i iskrade se s kreveta ne probudivi je. U mraku je pronala put do vrata i tiho
zagrebla po njima. Potom je prestala, osluhnula, te jo jedanput zagrebla. Nita se nije ulo,
nikakvi koraci, no prije nego to je stigla ponoviti, s druge strane zauo se apat.
to je?
Prislonila je usne uz pukotinu u vratima. Moram razgovarati s tobom.
Nikakav zvuk. Moda uzdah. Priekala je, dok su joj se bosa stopala skvrila na
daskama, a srce joj nabijalo u rebra. Zaula je poznat zvuk u kljuanici. Gledala je hoe li se
Katja ispod mekana sivog pokrivaa pomaknuti, no nije, a trak jantarnoga svjetla uuljao se
kroz malen procijep nagnavi Valentinu da zatrepe.
Smijem li izai?
Zbog ega?
Molim te.

~ 264 ~

Arkinov glas zvuao je drugaije, kao da je pio. Progurala je zapea kroz uzak procijep
izmeu vrata i dovratka osjetivi kako se oko njih stee konati remen. Izala je zavezanih
ruku, a on je za njom zakljuao vrata.
to sad hoe?
Premda je zacijelo bilo rano jutro, bilo je oito da je sjedio za stolom pod kerozinskom
svjetiljkom prouavajui niz karata pokraj kojih su stajale boca votke i aa. aa je bila
dopola puna. Valentina prie stolu i usprkos konatom remenu uspije iskapiti au. On je
presloio karte prije nego to ih je stigla pogledati i odmjerio je od glave do pete. Nosila je
svilenu veernju haljinu koja se tijekom dana osuila i s koje je uklonila prljavtinu koliko
god je mogla, a kosa joj se u zamrenim kovrama prosula po golim ramenima.
Izgleda... Traio je pravu rije. Slabano.
To ba i nije bio kompliment, no posluit e. Imao je masnicu na eljusti, a kapci su mu
bili teki kao da e svaki tren zaspati. Ne jo, Viktore Arkine - da se nisi usudio jo zaspati.
Sjela je za stol i dopunila au, ne uzevi je. Zbog zavezanih ruku svaki joj je pokret bio
nespretan.
Onda? upita on oporo.
Sjedni, molim te. elim razgovarati. Osmjehnula mu se kako bi mu pokazala da nema
zle namjere. Upotrijebi svoje oruje, bio joj je rekao Davidov.
On sjedne na drugi stolac, a ona gurne au blie njemu. Prostorija je bila malena i
prljava, zaputena, te se pitala ija je. Njegova sigurno ne bila je odve neuredna. Imala
je nizak, aavi strop i drvene zidove s policama i ikonom u jednom kutu. Mirisala je na
trulo drvo, no veeras u vjedrima nije bilo kinice.
Moj je otac odbio? upita ona.
On kimne.
Je li ti ita ponudio za nas?
Ne.
Jesi li razgovarao s njim osobno?
Prostrijelio ju je pogledom zbog kojeg se osjetila smijenom. Naravno da nisam.
Razmjenjivali smo pisane poruke. Bio sam vrlo oprezan. Frknuo je nosom. Nitko me nije
slijedio, ako to misli.
Ne, odgovori ona, nisam to mislila. Ne sumnjam u tvoje umijee izmicanja. I to
sad? Hoe li nas pustiti?
Ne.
Jedna rije. A u njoj toliko gnjeva.
to e nam se onda dogoditi?
On posegne za aom i iskapi je jednim gutljajem. Oi su mu bile podlivene krvlju.
Zbilja eli znati? upita umorno.
Dakako. Oblizala je suhe usne.
Tvojega oca treba prisiliti da odrijei kesu i zato... Zastao je. Dopunio au. Na vratu
mu je iskoila ila. Zato emo sutra ubiti jednu od vas kako bismo mu pokazali da s nama

~ 265 ~

nema ale. Nakon toga platit e za sigurnost one druge. Nevano koje.
Neto se u njoj slomilo. Rekla sam ti da moj otac nema novca. Duguje bankama pa
nema smisla oekivati od njega da...
Umukni. Dosta je lai.
Tiina se podignula izmeu njih poput zida. Stavio je au votke pred nju i ona ju je
ispila, no dugo nijedno nije progovorilo; samo ih je vjetar to je klepetao u kapcima prozora
podsjeao na to da postoji vanjski svijet nadomak njihovu.
Arkine, ree Valentina, ne laem. Ne mora biti ovako. Zar nema nimalo savjesti?
Umjesto da odgovori, on pripali cigaretu. ak je i to uinio preciznim pokretom, unato
alkoholu u krvi. Kad je naslonio ruku na stol, ona mu uzme cigaretu iz prstiju, povue dim i
ispuhne ga u obliku tanka pramena.
Vjeruj mi, ree mu tiho, od mojeg oca nee dobiti ni novia za tu tvoju boljeviku
borbu jer je sveden na prosjaki tap. Morat e nas obje ubiti, i mene i Katju.
On uzme cigaretu natrag. Ve sam ubijao.
To ju je potreslo. To bi bilo besmisleno. to bi time dobio osim dodatnog zanimanja
policije?
On se nalakti na stol. to predlae?
Nije si dopustila oklijevanje. Ovo. Nagnula se naprijed i svezanim mu rukama
obujmila lice, primijetivi kako mu se eljust ukoila kad ga je dodirnula. Privukla ga je k
sebi i poljubila ga u usta. Usne su mu bile hrapave i stisnute te su imale okus po votki i
umoru.
epao ju je za zapea i naglo je odgurnuo. to, dovraga, radi?
Nee dobiti nikakvu otkupninu, ni za mene ni za moju sestru. Zato pusti Katju.
Zastala je i osmjehnula mu se iskosa, zadirkujui ga. Nudim ti drugu vrstu plaanja... ako
pristane da je sutra oslobodi.
Oi su mu se rairile, a ona nije mogla procijeniti je li to od zaprepatenja ili gnuanja.
Prodat e se? Poput obine uliarke?
Da. Zarumenjela se.
Zurio je u nju toliko dugo da se umalo pokolebala. Nije bilo prekasno, mogla je povui
izgovorene rijei, ona i Katja mogle bi... mogle bi to?
Arkin naglo ustane, zanjihavi se na nogama. Pristajem. Obje moete ii.
Srce joj je poskoilo. Obeava?
Obeavam.

Oekivala je da e misliti na Jensa. No nije, i zbog toga joj je dolo da se rasplae.

Mislila je da e zamiljati kako joj njegove usne dotiu bedra, njegovi eljni prsti miluju
hladnu kou i uranjaju u breuljak gustih tamnih kovra meu nogama. Htjela je vjerovati
da je to Jens pritie teinom svojega nagog tijela, prikovavi je za prljav madrac. No nije.
Ni na trenutak. Nije mogla Jensa dovesti u tu preljubniku postelju. Izgnala ga je iz glave

~ 266 ~

kako mu oi ne bi vidjele to joj noge rade, kako se isprepliu s nogama ovoga mrskog
neznanca, ili gledale kako mu izdajnikim usnama ljubi golu kou ramena.
Arkin nije govorio. Nije ju mogao sasvim razodjenuti zbog poveza na zapeu, no
otkopao joj je haljinu koliko je mogao, svukao vlastitu odjeu i isprva samo legao pokraj
nje. Dodirujui je. Milujui je. Obujmivi joj dlanovima grudi, no ni na trenutak je ne
pogledavi u lice. Kad se popeo na nju i u nju, a ona mu prebacila svezane ruke oko vrata,
vrsto je zatvorio oi i sa svakim nasrtajem izgovarao neke nerazgovijetne i nepovezane
rijei. Rijei koje nisu bile namijenjene njoj. Kao da je vodio ljubav s nekim drugim.

~ 267 ~

35

alentina se probudila kasno. U glavi joj je cijepalo kao da sjekira sijee trijee i
osjeala je gorak okus u ustima. I prije nego to je otvorila oi, sjetila se votke,
pune ae votke koju je popila nakon. Nakon. Ta joj se rije zalijepila za jezik
poput ulja i eznula je za tim da je raskui vatrom. Tup bol u trbuhu podsjetio ju je na otpor
to joj ga je tijelo pruilo, no bio je neznatan u usporedbi s onom drugom boli. Onom to joj
je parala srce.
Valentina?
Otvorila je oi. Ve se razdanilo i Katja se nagnula nad nju. Jesi li dobro? Stenjala si.
Valentina sjedne u krevetu i prieka da se soba prestane okretati oko nje. Dobro sam.
Ne izgleda tako.
Ni ti. Katjina koa bila je tanka i prozirna i izgledala je kao da e se pokidati dodirne
li je. Danas idemo kui. Arkin je obeao da e nas pustiti.
Katja se namrti. I ti mu vjeruje?
Da. Obeao je. Sad u ga zazvati.
Katja odmahne glavom. Nema ga.
Nema?
Otiao je prije nego to je svanulo, ula sam ga. Onaj drugi je ovdje, onaj bradati.
Neto hladno poput granita padne na dno Valentinina eluca. Nagonski poloi ruku na
trbuh titei neroeno dijete. Potri do vrata i zabubnja po njima, dozivajui Arkina, no
Maik je opsuje i pod vrata gurne presavijeni komadi papira. Ona ga hitro podigne.

Oekuje previe od ivota, Valentina Ivanova. Bio sam pijan. Moje obeanje ne vrijedi
ni piljiva boba. Danas jasno vidim kako ti i sestra morate posluiti kao primjer
pripadnicima vaeg stalea i svim ugnjetavaima. To me ne veseli, no mora biti uinjeno.
Nae osobne tragedije beznaajne su u oluji koja hara Rusijom. Zamolio bih te za oprost,
no znam da ga za mene u tvojem srcu nema.
Nije bilo potpisa. Valentina se skamenila. Led joj je kolao venama.
to je bilo? upita Katja.
Valentina zguva cedulju u ruci, stisnuvi je u vrstu lopticu. Pismo je od Arkina.
Kakav god da joj je prizvuk bio u glasu, Katja ga je ula. to je? Valentina, doi

~ 268 ~

ovamo, to se zbilo?
Nije htjela da je Katja dotakne kako ga ne bi namirisala na njoj. Pogazio je rije,
ravnoduno otpovrne. Predomislio se.
Misli, nee nas pustiti? Moda tata moe nekako iznai novac.
Ne. Rekla sam ti, bankrotirao je.
Pa, policija nam je moda ve ula u trag.
Valentina prijezirno proguna. Oni nemaju pojma gdje smo zatoene. Arkin je odve
pametan za njih.
Razumijem. Katjin glas zazvuao je kao da dopire izdaleka. Misli li da e nas
ubiti?
Valentina je htjela lagati, no nije mogla, ne Katji. Da, vjerujem da je zbog toga Maik
jo ovdje.
Kako bi nas dokrajio.
Da.
Na njezino iznenaenje, Katjine se oi zakrijesie. Osmjehnula se. I to emo sad?
Krenuti u jo jednu pustolovinu?
Valentina sjedne na krevet. Imam zamisao.

Maie!
to je? Jedem. Glas mu je bio mrzovoljan. Toga se jutra nije ni potrudio donijeti im
kruha. to e hrana onima koje eka smrt?
Maie, zazove ga Valentina kroz vrata medenim glasom, znamo to nam slijedi. Ne
krivimo te zbog toga, no ne elimo umrijeti neistih dua pa upuujemo molitve naem
dragom Gospodu Isusu Kristu, spasitelju dua. Molimo Blaenu Djevicu da se zauzme za
nas.
Pa?
Pa te molim da nam da jednu svijeu koju bismo zapalile kao blagoslov uz molitve.
Odjebi.
Maie, preklinjem te, ne osuuj nas na vjene paklenske muke. Od tebe traim samo
jednu svijeu kojom emo okajati grijehe, to je sitnica za ovjeka koji pripada onima to e
uskoro biti na elu Rusije.
Katjin dirljiv djeji glas pridruio se njezinu, zaiskavi: Molim, te, Maie.
Izvana se zaulo gunanje, nakon kojeg je uslijedio zvuk odgurnuta stolca. Valentina i
Katja nisu skidale pogled s vrata. Odkrinula su se, a Maik je kroz njih ubacio pocrnjeli
okrajak votanice te ih potom ponovo uz tresak zatvorio.
A igicu? dovikne Valentina.
Trenutak kasnije ispod vrata se pojavi jedna jedina igica. Valentina ju je epala poput
make. Uzela je naramak krpa koje su dobile rasparavi jedan od pokrivaa i njezinu svilenu
haljinu. Dobro e gorjeti, kao to je Katja bila primijetila. A ti moe nositi koulju i

~ 269 ~

hlae.
Spremna? upita Valentina.
Katjine plave oi zasvjetlucale su od uzbuenja kad je nos pokrila rupiem natopljenim
vodom koju su dobile za pie. Spremna, odgovori ona.
Valentina upali igicu kresnuvi je o grube podne daske sad su ve bile spremne na
sve i priblii plamen stijenju votanice. Priekala je da se rasplamsa, a onda ju je
postavila u sredinu gnijezda koji su napravile od tkanine naslagane uz unutarnji zid sobe.
Pucketala je i tinjala, no jezici utog plamena nisu se gasili te je domalo iz dasaka poeo
sukljati dim. Valentina se povukla na krevet pokraj Katje i navukla im preostali pokriva
preko glava, ostavivi sitan prorez kroz koji je pratila kako vatra napreduje. Rukom je vrsto
obgrlila sestru koja se okrenula prema njoj iroka osmijeha na licu.
Valentina, elim da zna da nema te osobe na svijetu s kojom bih radije umrla u
poaru.
Valentina se nasmijala. Neemo umrijeti. Dajem ti rije.
Nisu morale dugo ekati. U roku od nekoliko minuta obje su poele kaljati, a plamen
lizati drvene grede pleui po njima svojim jezicima poput majmuna. Kucnuo je as.
Prislonila je Arkinovu koulju uz nos i zauzela poloaj iza vrata.
Poar! Poar! Maie, brzo doi! Upomo! Na pomo! Upomo! Bistro! akom je
bubnjala po vratima kao to joj je i srce bubnjalo ispod rebara. Maie! Poar!
Dim je ispunio zrak, prodrijevi u vanjsku prostoriju ispod vrata, te je zaula klju u
kljuanici i Maika kako je proklinje. Preplavio ju je osjeaj olakanja, zbog ega ju je
uhvatila vrtoglavica. Ili je to moda bilo zbog nedostatka kisika?
Prokleta glupao! Dura! to si to uinila?
Vode! vrisnula je.
On se okrenuo i potrao. Tijekom tih nekoliko minuta koliko mu je trebalo da dohvati
vjedro i istri van do korita s vodom u dvoritu, Valentina je umotala Katju u pokriva i
podignula je na lea. Oi su je pekle od dima te je posrui prola kroz vrata i kroz dnevni
boravak izala van na svje zrak.
Uzmi prokleto vjedro, glupao! Maik je vrisnuo na nju. Ako ova kua izgori, ubit
u te!
Umalo se nasmijala kao da je ionako nije kanio ubiti. Posjela je Katju na tlo pokraj
drvarnice i uzela vjedro koje je stajalo pokraj korita. urno ga je napunila, utrala u kuu i
izlila vodu po plamteem zidu. ak je i nju iznenadilo kojom su brzinom plameni jezici
dosegnuli krov, lakomo prodirui izbu. Nekoliko minuta ona i Maik zajedniki su gasili
poar vjedrima, mimoilazei se u trku do korita i natrag.
Kad je po peti put izletio kroz ulazna vrata nosei prazno vjedro, prila mu je s lea i
tekom ga cjepanicom tresnula po lubanji. Skljokao se na zemlju poput lutke na prerezanu
koncu te ga je odvukla od kue prema drvarnici.
Je li mrtav? proaptala je Katja.
Valentina une pokraj njega i opipa mu bilo na vratu. Nije.

~ 270 ~

Bogu hvala.
Ne zaboravi da nas je gad kanio ubiti.
Valentina! Mi nismo poput njih.
Nismo li? Valentina iskosa pogleda sestru i ponovi pitanje, ovaj put neto obzirnije:
Nismo li?
No Katja je otvorenih usta zurila u kuu. Cijela klimava koliba buktjela je u poaru, a
plamen je pucketao i lizao zidove, bojei magliast zrak jarko naranastom bojom. Njegov
odsjaj odraavao se na Katjinim obrazima poput sunca, a Valentina shvati da joj sestrica
unato silnoj boli izgleda stvarnije i ivotnije nego ikad nakon onog dana u Tesovu. Kao da
je poar u ovom turobnom i pustom movaritu i u njoj neto rasplamsao.
Vrijeme je za pokret. Ue, treba joj ue. U stranjem dijelu drvarnice pronala je komad
ueta kojim je hitro povezala Maikova zapea i glenjeve.
Eto ti, promrsila je ispod glasa. Osjeti kako je to biti bespomoan.
U jednom kutu drvarnice bilo je jo neto, neto to je uoila s prozora njihove
zatvorenike sobe, mala kola za prevoenje drva iz ume. Sastojala su se od velike
pravokutne kutije na kotaima i dugakog ueta za vuu. Dovukla ih je do Katje.
Vaa koija Vas eka!
Katja je stisnula zube ne oglasivi se ni jednim jedinim jaukom dok ju je Valentina
gurala u kola.
Idemo, ree Valentina.
Ue je privrstila oko ramena poput psa upregnuta u saonice i urnim korakom krenula
na put. Nije se osvrtala, no znala je da seoska daara i dalje bukti u poaru, to ju je
veselilo. Htjela je da izgori, da je vatra proguta dok od nje ne ostane samo pepeo koji e
ostaviti za sobom dok sestru bude vukla neravnom stazom. Sav njezin stid, sramota i izdaja,
sve je to saegao plamen. Ostao je samo bijeli prah to ga vjetar raznosi po movari.
Nikakvih tajni. Niega.

Put je bio teak. Cesta je bila posuta kameniima i puna rupa preko kojih su kola
poskakivala, no Valentina nije usporavala. Nakon izbe, zrak je bio ista okusa, premda su se
s obje strane poviene staze velike povrine vode stajaice pretvorile u bare to su vrvjele
komarcima i mrtve rukavce. Tik nad njihovom povrinom visjeli su paperjasti pramenovi
magle. Kola nije bilo lako vui i ue joj se urezalo u ramena, no iz nekog neshvatljiva
razloga Valentinu je obuzela mahnita radost.
Sve se promijenilo. U sri njezina ivota u sri njezina bia ekali su Jens i
njihovo dijete. Brinula se za njega, grizui se zbog udarca koji je primio u glavu, no
dopustila si je da zamilja zajedniki ivot koji ih eka, suze koje e isplakati i godine koje
slijede. Svoju glavu u njegovu krilu dok joj prstima rasplie kosu, njihove misli toliko
isprepletene da su tvorile jedno te isto tkanje ivota. Htjela je ivjeti uz njega sve dok mu
kosa ne pobijeli, a oko oiju mu se ureu duboke bore dok joj se bude osmjehivao. Otkriti

~ 271 ~

tajne skrivene u njegovoj nutrini i upoznati zakuaste puteve njegova snanog uma.
Ono to se dogodilo u izbi bilo je stvar prolosti koju je saegao plamen. U mislima se
prisilila na to da tu izdaju zakljua negdje duboko, na mrano i tajno mjesto na kojem je
nitko nikad nee traiti. Samo e ona znati gdje je, slijedei njezin smrdljiv zadah. No Katja
je spaena. Obje su ive.
Pjevaj, Katja! povikala je.
Zaula je smijeh i potom sestrin glas kako odzvanja na jutarnjem zraku pjevajui neku
veselu koranicu. Gdje li je to nauila? No uto ih u pola koraka zaustavi povik, te pjevanje
naglo utihne. Valentina se okrene i na cesti iza sebe spazi ovjeka koji im se pribliavao
brzo, vodei dugouha bijelog konja na ijim je leima jahala trudna ena.
Hej! dozvala ih je ena. Djevojke, jeste li u kakvoj nevolji? Ovako same usred
niega?
Valentini je dolo da se baci konju oko vrata i poljubi ga u miiav vrat. Mala pomo
dobro bi nam dola, prizna.
Mukarac je imao bradu, govorio je oporim, grlenim glasom i nije imao prednje zube,
no oi su mu bile blage, a ruke njene kad je pomou ueta privrstio trona kola za lea
konja.
Pogledaj se samo, prekorila ju je ena. Penji se gore sa sestrom. Izgleda
izmrcvareno.
Ne, hvala Vam, pjeait u.
Do Sankt Peterburga su tri sata.
Tri sata. Sitnica, a koraa u nov ivot.

Nakon sat vremena prvi hitac iz puke zabuio se u stranju stranu kola, zbog ega je Katja
poskoila od oka. Valentina se okrenula i na cesti iza njih spazila Maika. ort! Pronaao
je neto ime je prerezao spone. Kad je drugi metak okrznuo kamenie pod njezinim
nogama, gurnula je Katji glavu prema dolje, a ovjek je iz ruku ispustio uzde. Iz zaveljaja
na leima konja izvukao je prastaru divovsku samaricu.
Prasak koji se zauo kad je povukao obara gotovo joj je rasparao ui. Konj se prestraio
i zanio ustranu, priljubivi ui uz glavu, a Maik je zastao kao ukopan. Ispalio je jo jedan
hitac naslijepo, a potom se uplaeno vratio niz cestu. No zvuk toga posljednjeg metka bio je
previe za konja ivci su mu popustili te je, glasno zanjitavi od straha, munjevitom
brzinom jurnuo niz stazu. ena je bila snana i sposobna jahaica i vrsto se drala, no
klimava kola koja su vukli za sobom nisu bila dovoljno vrsta za takvu brzinu. Valentina
vrisne. Potrala je za konjem, no noge su joj bile spore, preteke, kao da se kree kroz mulj,
uzalud nastojei postii brzinu. Pogled je uperila u sestrino blijedo lice. Katjina usta otvorila
su se, no Valentina nije ula nita, samo visok sablasni krik to se razlegao iz njezinih usta.
Jedan se kota odlomio, a stranji kut kola tresnuo o zemlju. avli se raspukoe, a iverje
poleti u zrak dok je konj nastavio vui ustranu. Ue je puklo. U Valentininoj glavi sve se

~ 272 ~

usporilo. Trenutak kao da se rasprsnuo na komadie: kota to se kotrlja unatrag prema njoj,
kola to u irokom luku lete poput nezgrapna dupina u mutni jarak pokraj ceste. Pljusak
vode to se rasprskava u duginim bojama, jeziv zvuk blata to usisava plijen i Katjino tijelo
to tone ispod povrine.
Katja!
Valentina skoi u jarak. Voda joj je sezala samo do struka te je uronila ruke pod rub
prevrnutih kola, okreui ga na pravu stranu. Katjina glava smjesta je isplivala iznad vode te
je, premda joj je lice bilo prekriveno crnim muljem, ispljunula prljavtinu iz usta i proklela
Maika. Valentina je vrsto privine u naruje.
Je li ti vie dosta pustolovina? procijedi Valentina.
Katja joj se nasmijei iskrivivi usta. Oduvijek sam voljela plivati.
Sljedei put najprije izai iz kola.
Sljedei u put... No uto je poela drhtati.
Bistro! Valentina zazove ovjeka da joj pomogne. Njegova ena uspjela je smiriti
konja te joj je pruila pokriva za Katju. Spasibo, zahvalno e Valentina.
U Rusiji je ipak bilo ljubaznih ljudi. Neto bi im uprljalo i zatrovalo due ako bi predugo
ivjeli u Sankt Peterburgu, no ovdje na otvorenim seoskim prostranstvima, srce Rusije i
dalje je snano kucalo. To joj je ulijevalo nadu.
Iz daljine je prema njima galopirao usamljeni jaha s ogrtaem to se vijorio za njim.
Bradati ovjek mrmljajui ih upozori i ponovo posegne za samaricom, no Valentina ga
uhvati za ruku.
Ne!
Prepoznala ga je ak i s tolike udaljenosti. Bio je to Jens.

~ 273 ~

36

alentina je slijedila Jensa dok je nosio Katju u kuu i uza stube. Mutno je bila
svjesna majke koja je plakala, bolniarke Sonje koja je usplahireno trkarala i
sluga koji su hitali otvoriti vrata. Rijei su se odbijale od zidova i od njezine koe.
Zvukovi su joj prodirali kroz ui, no nisu joj dopirali do mozga. Vidjela je samo dug obris
njegovih lea. Ogrta je omotao oko Katje pa mu je gledala u aket i lopatice to su se
pomicale ispod tkanine. Primijetila je kako mu bijeli ovratnik see tik do kose, irinu snana
mu vrata, duge udove i oputen nain kretanja dok je grabio uza stube.
Sve te pojedinosti morala je ponovo upiti u sebe, kao da ih je izgubila. Vitke djeake
bokove, tonu nijansu njegove kose, sve to prodirala je pogledom. udjela je za njim
enjom koja ju je morila, i im su Katju smjestili u krevet oko kojega su se ostali natiskali,
Valentina je Jensa povela na donji kat u glazbeni salon. On je zatvorio vrata i privio je u
naruje, drei je vrsto uza se. Nijedno nije progovorilo.
Ovla mu je dodirnula obraz svojim i kosom mu protrljala vrat poput make to ostavlja
trag svojega mirisa na njemu te prima njegov na sebe. Stajali su jedno uz drugo u salonu
dok joj se tijelo ponovo nije poelo prilagoavati obliku njegovih kostiju, briui uleknua i
udubine koje je netko drugi utisnuo svojom teinom. Kad joj je utisnuo vrst poljubac u
usta, a ona ponovo kuala njegov okus, poela se osjeati istom.

Promatrala je odozgo dok se doktor Beloj rukovao s njezinim ocem u mramorom

poploenom predvorju, uzeo eir i otiao. Zacijelo se naalio jer su se oboje hihotali. To je
bio dobar znak. Sjurila se niza stube.
to kae, tata?
Otac joj je izgledao starije. Proteklih nekoliko dana kao da mu je isisalo posljednje
trake mladosti te su mu se ramena pogrbila, no crte oko usta smekale su se kad joj je
odgovorio.
Katja e biti dobro. Doktor Beloj dao joj je neto za spavanje. Nakon nekoliko dana
odmora u krevetu i uz dodatne lijekove trebala bi doi k sebi, tako je rekao.
Osmjehnuo se iznenadivi je. Uzvratila mu je osmijeh. Labava spona.
Koje olakanje, ree ona i krene opet uza stubite, no na pola puta zastane i okrene se.
Tata, hvala ti.

~ 274 ~

Na emu?
to si nastojao prikupiti novac za otkupninu. To je zacijelo bilo... Traila je pravu
rije. Poniavajue? Sramotno? Unizujue! Na koncu je samo rekla: Zacijelo je bilo
teko.
On ustro kimne, ne elei dalje razgovarati o tome. Podigne pogled prema njoj i
smeteno zagladi brkove. A ti? Nadam se da si dobro nakon svih tih muka?
Jesam, tata. Dobro sam.
Nita se runo nije dogodilo, osim Katjine ozljede?
Ne, nita runo.
Izvrsno. Svaka ast to ste je pronali, i tebi i Friisu.
Vratio se u sobu i zatvorio za sobom vrata. Valentina razmisli o tome kako je on bio taj
koji je Katju poslao u radnu sobu u Tesovu, premda to nikad nije naglas priznao. Ljutilo ju
je to je pustio da breme krivnje lei na njezinim leima, no jednako tako znala je da Katja
ne bi skakala na svaki njegov mig da ju je te zore povela sa sobom na jahanje u umu. Bile
bi dorukovale i pohitale ravno dolje do potoka. On je bio jednako kriv kao i ona, no to nije
nita mijenjalo.

Groznica je nastupila te noi, a munina sljedee veeri. Katjina koa isprva je gorjela od
estoke vruice od koje su joj se obrazi zarumenjeli, a oi zablistale. No kad je poelo
povraanje, oi su joj poprimile boju mutnu poput Neve, a ruka kojom je na ustima
pridravala rupi drhtala je.
U pitanju je bila kolera. Doktor Beloj obznanio je to naloivi Elizaveti Ivanovoj da
poduzme mjere opreza. Kua je stavljena u karantenu, zatvorena za sve posjetitelje, a Katju
su premjestili u prostoriju podalje od spavaih soba lanova obitelji. Slugama je nareeno
da se klone tog dijela kue. Kua je nekoliko puta oribana od poda do stropa, a bolniarka
Sonja objavila je rat bolesti, borei se protiv nje kao da je rije o vojnom pohodu. Lijenik
je rekao da je za sve kriva ustajala prljava voda u movarnom kanalu, u kojem je zaraza
leala pritajena poput pauka u mrei. Katja ju je bila progutala. A sad je ona izjedala Katju.

Valentina, stavi ovu masku.

Ima li od nje koristi?
Jens joj je dlanom prekrio nos i usta kao da ih tako moe zatititi. To je kirurka maska.
Doktor Fedorin mi ju je dao. Veoma je vano da ne udie zrak koji Katja izdie.
Ona kimne, oiju golemih iznad njegova dlana, a njemu doe da je istrgne iz te kue
bolesti. Stajali su pokraj konjunica, dok je oko njih odzvanjao zvuk kopita.
Obeava li mi? Nosit e je u svakom trenutku?
Ona kimne.
Nemoj je ljubiti, dometne on.

~ 275 ~

Valentina se lecne, no zatim ponovo kimne te on skloni ruke s njezina lica. Ona mu
prstom dotakne obraz.
uvat u nae dijete, obea mu.
uvaj sebe.
Nagnuo se naprijed kako bi je poljubio, no ona okrene glavu ustranu. Nemoj me ljubiti.
Ne izlai se opasnosti.
Privukao ju je k sebi i prislonio usne uz njezine.

Valentina je ekala pred Bolnicom svete Izabele, nestrpljivo promatrajui bolniarke kako
bez urbe silaze niz iroko stubite po zavretku dnevne smjene. U zraku se osjeao miris
paljevine, no ona to nije ni primjeivala. To je sad ve bila redovita pojava.
Trgovine spaljene do temelja i poari podmetnuti u skladitima kako bi vlasnike nauili
da ne ukidaju sindikate i ne primjenjuju stroga radna pravila.
Darja! zazvala je spazivi kao prut mravu djevojku kutrave crne kose.
Valentina! to radi ovdje? Ne moe bez nas ak ni kad...
Darja, sluaj me. Poznaje li onoga cariina popa koji ponekad obilazi bolnike
odjele?
Grigorija Rasputina?
Da. Kako da doem do njega?
Darja prevrne oima i nasmije se. Durocka! Ludice! Kloni se toga ludog...
Gdje? Gdje da ga naem?
Kau da ima stan u Gorohovoj ulici, blizu rijeke Fontanke, i da pripadnici najviih
drutvenih slojeva hrle onamo dok prljavim prstima ne petlja po cariinim... No nije stigla
dovriti reenicu. Valentina je ve otila.

Vladalo je klaustrofobino ozraje. Neuredan krupni mukarac to je epirei se stupio u

prostoriju nosio je skupocjenu crnu halju i visoke crne izme, no Valentina ga je smjesta
prepoznala.
Sjeam te se, ustvrdi on. Ti si ona mala bolniarka koja me je pljusnula.
Grigorij Rasputin uperi svoj ilavi prst u Valentinu, netremice je promatrajui
neobinim plavim oima dok je krupnim koracima grabio prema njoj. Ona skoi na noge,
odluivi iskoristiti priliku dok mu netko drugi ne odvue pozornost. Prostorija je bila
prostrana no zaguljiva praina je lebdjela u zrakama sunca koje su izblijedile sag i
rastapale slatkie i kolaie posluene na stolu od hrastovine; damastni stolci stajali su
tijesno nagurani uza zidove kako bi se na njima smjestilo to je mogue vie molitelja koji
su se napetih lica sumnjiavo pogledavali iskosa. Satima i satima ekali su u redu na
stubitu ispred stana, nestrpljivo ekajui kad e ih prozvati.
No Valentina je primijetila da ih u svoju skrovitu radnu sobu poziva bez ikakva reda i

~ 276 ~

pravila te da je nemogue znati hoe li na njih doi red odmah ili tek za dva sata. Ili ne
uope.
Oe Grigorij, moram razgovarati s vama.
On se gladno ogleda po sobi prouavajui lica to su ga promatrala odozdo i osmjehne
se eni u haljini dubokog izreza s naunicama od rubina koje su plamtjele na suncu. Svi
moraju razgovarati sa mnom, promrmlja on, jer ja sam put to vodi do Hristosa.
Hitno je.
Poi sa mnom, Boje dijete.
Obujmio ju je oko struka i poveo do vrata odaje. Iza lea je zaula oajnike uzdahe.
Radna soba bila je duga i uska, s dojmljivom ikonom Bogorodice Kazanske osvijetljene
crvenom svjetiljkom u jednome kutu, starim pisaim stolom, pohabanom konatom sofom i
velikom otvorenom Biblijom koja je stajala na niskome stoliu u sredini prostorije. Soba je
bila ustajala, kao i sam Rasputin, neopran i na odreeni nain neuljuen, premda nije mogla
tono dokuiti zato.
Rasputin smjesta padne na koljena pred pozlaenom slikom Bogorodice i pogne glavu.
Crna mu je kosa bila duga i objeena, a usne krupne i crvene. Valentina se sjetila tih usana i
njihova gorka okusa na svojima. Protrnula je, jedva ekajui otii otamo, no nije znala kani
li on ostati na koljenima nekoliko trenutaka ili satima.
Oe Grigorij, moja sestra umire.
Reagirao je na nain koji nije oekivala. Nasmijao se i nespretno osovio na noge.
Dijete moje, svi umiremo.
Oe, nisam dola to sluati. ula sam da ste kadri iscjeljivati ljude. Molim Vas,
iscijelite moju...
Dijete Boje, prozbori on sporim, grlenim glasom, previe brza. Pokuava projuriti
kroz ivot, no trebala bi zastati i razmisliti o svojim grijesima.
Njegove neobine oi zurile su u nju toliko dugo da je osjetila kako joj se misli
raspetljavaju, a obraze oblijeva rumenilo.
Grijeh je, ree on, prodirui joj svojim glasom u misli, na put do Svemogueg Boga.
Grijeimo i traimo oprost i na taj nas nain On prima u Svoj zagrljaj. Priao joj je blie, a
ona se tekom mukom prisilila odvratiti pogled.
Nisam ovdje kako bih razgovarala o grijehu. Ono to mi treba je iscjeljenje.
Svima nam treba iscjeljenje. Poloio joj je teku ruku na rame.
Moete li mi pomoi, oe?
Da. Da. Sagnuo se kako bi je poljubio u elo, no ovoga puta bila je spremna te se
povukla korak unatrag. Tako znai, osmjehnuo joj se ustima nalik na mranu crvenu
pilju, plaljiva srna. Osmjehne se jo ire. Takve su mi najdrae.
Pogledala je prema vratima. Mogla je otii. Oe Grigorij, pria se da iscjeljujete
carevia i njegovu majku i oca, cara i caricu.
On obori pogled, napola sklopivi oi, a njoj padne kamen sa srca te jezikom oblie
usne.

~ 277 ~

Bog mi je podario tu ast da Njegovu mo i ljubav usmjeravam u to dijete, budueg

ruskog cara. Naglo se okrenuo i sjeo na sofu. Doi ovamo.
Hoete li mi pomoi? Imam neto novca. Nije mnogo, ali... Poloila je vreicu zlatnih
rubalja na stol.
Klekni ovdje. Rasputinov glas pronio se uskom prostorijom.
Radije bih stajala.
Onda ti ne mogu pomoi jer si odve ohola.
Katja. Sestra mi se zove Katja Ivanova. Boluje od kolere. Molim Vas, primaknula se i
pala na koljena na gole grede ispred njega, molim Vas, pomozite joj. Teina u grudima
shrvala ju je. Molim Vas, pomozite Katji.
Poloio joj je teak dlan na tjeme, a ona osjeti toplinu od koje su joj misli uskljuale dok
umalo nije zaboravila zbog ega se uope nalazi u toj prostoriji s tim ovjekom.
Ne, proaptala je i zanjihala se unatrag na petama, a njemu ruka klone uz bok.
Snana si.
Oglasio se neobinim reanjem u dnu grla. Neuljuen, pohotan, prljav, polupismen
seljak. Bio je sve to, no osjetila je njegovu mo i dodirnula mu koljeno prstima.
Pomozite mi, oe Grigorij.
Dugo je zurio u nju, pomiui usne u tihoj molitvi, dok su njezini prsti bili jedina spona
meu njima. Oi su mu se zaokruile, poprimivi jarkiju plavu boju, da bi se potom
zastaklile te Valentina po prvi put otkako je zatrudnjela osjeti napadaj munine. On prui
ruke i obujmi joj lice ogrebavi je prljavim noktima te joj se uini da mu se raspoloenje
mijenja.
Bila bi slatka i mekana, ree uz tuan osmijeh. Bila bi slasna i mirisna, zamamna
moja srnice.
Nisam ja Vae nita. Ali mi trebate kako biste pomogli mojoj sestri.
Ja joj vie ne mogu pomoi.
Ne! Molim Vas.
Lice je primaknuo toliko blizu njezinu da mu je mogla vidjeti ljubiaste rupice na
koziavu nosu i osjetiti miris rakije u dahu.
Svemogui Gospod Bog lijei kroz moje ruke, ree on, i alje mi snovienja koja mi
pomau voditi grenike prema spasenju njihovih dua. Vidim tvoju sestru. Uskoro e se
osloboditi svih tjelesnih muka.
Ne! Laete.
Ali, ti. Isplazio je jezik dotaknuvi joj usne. U tebi raste djevojica koja e jednoga
dana izvui svojega oca iz ralja paklenske vatre.
Ne. Kako on to zna? To je nemogue.
Djevojica? dahne ona.
Da. Glasno se nasmijao, zatresavi divljom kosom, i sklonio joj ruke s lica. I bit e
vrsna mala laljivica pa e morati dobro paziti na nju.
Krv joj je kljuala u ilama, furei joj kou. Rukama je dodirnula trbuh u kojemu je

~ 278 ~

lealo dijete i molila se da nosi sina. Jer ako nosi sina, Rasputin e biti u krivu. Samo neka
bude u krivu. U krivu po pitanju Katje.
Skoila je na noge. Dosta je bilo njegovih lai. Dosta je bilo poigravanja s njezinim
mislima i njegovih ruku na njezinu tijelu. Uzela je vreicu sa zlatom i izala iz prostorije.

Katja je umrla te noi. Valentina je zaula tih um u njezinu grlu u onom prijelomnom
trenutku olakanja kad se Katjino krhko tijelo prestalo boriti. Valentina nije pustila ni glasa,
nego je nastavila sjediti koljena priljubljenih uz sestrin krevet, obujmivi njezin sitni dlan
svojima i ne doputajui mu da se ohladi.
Majka joj je poloila glavu na jastuk otro ridajui, dok joj je otac ukoeno stajao uz dno
kreveta i pitao Boga ime su zasluili takvu kaznu. Cijeli taj dan, dok su sveenici dolazili i
odlazili palei svijee i kadei sobu tamjanom, i cijelu iduu no kad je Sonja jo jedanput
oprala Katjino tijelo i odjenula je u istu odjeu, Valentina nije isputala sestrinu ruku.
Tek kad je zora treega dana poela prebirati po crnim zastorima, Valentina je poloila
dlan proziran i beskrvan poput porculana na pokriva i tiho izala iz sobe. Nikad vie nije u
nju kroila. Ula je u svoju sobu, otkljuala ladicu i pokidala popis.

Glazba je kretala, struui notama po Jensovim bubnjiima. Akordi su se sudarali dok su

Valentinine ruke letjele preko tipki, stremei uvis i padajui poput slomljenih krila. Zvukovi
su ispunjavali svaki kutak glazbenog salona, uskomeavi zrak sve glasnijim crescendima i
tugaljivim njenim pasaima od kojih mu se slamalo srce.
Sjedio je ondje satima, promatrajui svaki titraj njezina tijela i sluajui vapaje koje nije
isputala. Svirala je kao da plimni val glazbe moe preplaviti svaki kutak njezina bia i
potopiti joj ile, kosti i um, ne ostavljajui ni prostora ni zraka za tugu i bol. A kad je ustao
iz naslonjaa, priao glasoviru i zagrlio je odostraga, stisnuo ju je vrsto uza se kako joj ruke
vie ne bi mogle svirati. Nastavile su oajnikim pokretima lepetati po zraku. Cijelo joj je
tijelo drhtalo dok neto u njoj nije prepuknulo. Potom se okrenula unutar obrua njegovih
ruku i privila se uz njega.

~ 279 ~

37

astupilo je zatije, zastoj u vremenu. Arkin je osjeao tu stanku, kao da Sankt

Peterburg zadrava dah pa je bio posebno oprezan, neprestano u pokretu, nigdje se
ne zadravajui predugo, uvijek bez korijena, uvijek bez sjene. No nije se mogao
prisiliti na to da se kloni Ivanovih. Privlaili su ga kao to ljeto privlai lastavice.
Promatrao ih je kako dolaze i odlaze, majku visoku i uspravnu u alobnoj crnoj haljini, a
pokraj nje ki u crnini, no ne i u koroti. Bilo je neega opreznog u koraku mlade Ivanove,
ustrine u pokretima i gnjeva u nainu na koji je zalupila vratima koije. Drao se izvan
vidokruga, no pratio ju je pogledom, dok su mu u glavi odzvanjale njezine rijei: Arkine, zar
nema savjesti? Zar nije shvaala? Revolucionar mora prerezati sve veze s drutvenim
pravilima i moralnim zakonima jer samo ukidanje takvih vrijednosti moe uroditi
radikalnim promjenama. Stari poredak mora biti uniten. A ona je dio toga starog
drutvenog poretka, ruku pod ruku sa svojom majkom.
Pa zato ih onda nije mogao unititi?
Koije i automobili dolazili su i odlazili ispred kue, prijatelji s izrazima suuti i mlade
djevojke za koje je pretpostavio da su joj druice iz kolskih klupa. Sam pogreb bio mu je
odvratan. Dug niz koija ureen crnim krepom, konji s perjanicama boje ebanovine, korotne
haljine zbog kojih je u gradu zacijelo zavladala nestaica crne svile i nakita. Ako Filip
Ivanov nije imao novca da plati otkupninu za svoje keri, odakle mu zlata za ovakvu rasko
i razmetanje? Novi zajam od banke? Dok su radnici bili prisiljeni ivjeti u potleuicama,
bogati su umirali u palaama. Pljunuo je na pod ispred crkve. Dabogda svi pomrli.
No noge mu nisu htjele otii. U njima je bilo strpljenja koje je njegovu umu nedostajalo
i, dok je stajao naslonjen na zid u sjeni katedrale Bogorodice od Kazana, prokleo je dan kad
mu se ivotni put ukrstio s onim obitelji Ivanov. Kroz golema vrata katedrale najprije je
izaao otac, no Arkin jedva da ga je pogledao. On je bio jedan od onih koji su se zalagali za
to da se revolucionari vjeaju na stupove ulinih svjetiljki kao upozorenje drugima. Doi e
dan kad e i on morati podmiriti raune.
Pokraj njega stajala je supruga, pognute glave, skrivena od pogleda pod tekim velom.
Poelio joj ga je strgnuti, pogledati joj u oi i vidjeti to joj je na umu. Kretala se sporo kao
da joj to iziskuje napor, no ki iza nje nije pognula glavu i spustila pogled. im je istupila
na jesensko sunevo svjetlo, uspravila je onaj svoj dugi vrat i pozorno se zagledala u
mnotvo stranaca okupljenih ispred katedrale. Oi su joj strijeljale lijevo-desno, oito

~ 280 ~

traei nekoga koga je oekivala vidjeti, te se Arkin povukao dublje u sjenu.

Jer znao je da je taj netko on.

Arkin je bio u tajnoj odaji kad je Valentina ponovo dola u crkvu oca Morozova. Bila je to
skuena i zaguljiva prostorijica iza zidne oplate u podrumskoj dvorani, u koju se skrio im
ju je uo kako sa sveenikom razgovara na vrhu stuba.
Vidi i sama, draga moja, lijepo sam ti rekao. Nije ovdje. Glas oca Morozova bio je
blag.
Uslijedila je duga tiina i Arkin je uo zvuk njezinih stopa dok je pretraivala dvoranu u
potrazi za plijenom. Svako malo zastala bi, a Arkin ju je zamiljao kako oslukuje svaki i
najtii zvuk i njui zrak ne bi li namirisala njegov trag.
Ovdje mirie na cigarete, primijeti ona.
Mnogi ovamo dolaze puiti, ali ne i Viktor Arkin. Posluaj me, draga moja, i vjeruj u
ono to ti govorim. Bio je u Moskvi i vratio se na nekoliko dana u Petrograd, no sad je opet
otiao. Nisam siguran kamo. Spominjao je Novogorod, moda je ondje.
Prenio sam mu tvoju poruku da ga trai, pa sad idi u miru, dijete, i zaboravi naeg
prijatelja.
Oe, ree Valentina, a Arkin se osmjehne jer je taj prizvuk ve jedanput uo, taj
ovjek nije mi prijatelj. Recite mu da u godini nema dovoljno dana niti u zemlji toliko
gradova u kojima se moe sakriti, recite mu da u ga pronai, recite mu... Rijei su zastale i
nagla tiina kao da se zaorila odjeknuvi od zidova. Kad su rijei nanovo krenule, glas joj se
promijenio. Recite mu da, nastavi ona, toliko tiho da ju je jedva uo, trebam pomo.

Jensu se nije sviala radna soba ministra Filipa Ivanova. Bila je kao i on sam: napadna i
razmetljiva, epirei se trofejima, maevima i slikama masovnih ruskih bitki u pozlaenim
okvirima no kao i sam ministar, poela se habati. Na impresivnom pisaem stolu vidjela
su se oteenja od ara cigareta, sag je bio umrljan tintom, a komad jednoga zida bio je
svjetliji od ostatka sobe na mjestu odakle je skinuta slika. Zacijelo ju je banka zaplijenila.
Jens je sjeo u naslonja, a ruke su mu mirno leale u krilu premda su udjele za tim da
Ivanova epaju za vrat. On je sjeo s druge strane stola, zlovoljno puckajui debelu cigaru.
Ne moete prisiliti Valentinu na brak koji ona ne eli, ustvrdi Jens.
Odgovor je i dalje ne, Friise. Ona se mora bogato udati, i to dobro zna.
Ja nisam siromaan.
Odgovor je ne.
Jens zatomi gnjev i nehajno ree: Blisko suraujem s ministrom Davidovom. Vjerujem
da ga poznajete.
Da. Kakve, pobogu, on ima veze s ovim?
Prije nekoliko mjeseci ostao je bez supruge.

~ 281 ~

Znam to. Tuno. I to s tim?

Nakon toga ministra Davidova uope vie ne zanima osobni ivot. No unato ivotnoj
dobi, i dalje je ambiciozan. Proli je mjesec naslijedio golemo imanje od starijega brata koji
je stradao u prometnoj nesrei.
Ivanov mirne prema njemu. Nastavi.
Trai naine da ta zemljita uloi u unapreivanje karijere, irenje njezina opsega.
uka se da ga zanima mjesto predsjedavajueg u nekoliko odbora kojima Vi upravljate, pa
bih mu moda mogao ubaciti bubu u uho... Na tome je stao.
Ivanov nije uspio prikriti pohlepu u oima. Jens otvori tabakeru od mahagonija, izvadi
sebi jednu cigaru i prui ruku ministru, koji je prihvati kao da je ue za spaavanje.
Ivanov se osmjehne i vrsto rukuje s njim. Dobro doao u obitelj, Friise. Oduvijek mi
je bila vana Valentinina srea.
Jens pripali cigaru. Da, siguran sam da jest.

Jens je radio u uredu s mladim Kroskinom, geodetom koji je izgubio dio noge nakon
eksplozije u tunelu. Stajali su pognuti nad nacrtima na njegovu radnom stolu, raspravljajui
o najnovijem proirenju tunela, kad je zazvonio telefon. Jens uzrujano proguna zbog
ometanja, prie zidu i podigne slualicu.
Friis je.
Friise, ti prepredeni gade!
Bio je to Davidov. to Vam treba, ministre?
elim ti estitati.
Na emu?
Prije svega na zarukama. Ivanov mi je rekao. A drugo, na tome to si pripremio teren
za moj dogovor s njim. On je jedan gramzivi lopov pa me je kotao pravog malog bogatstva,
ali uivat u...
Jens je prestao sluati. Na vratima njegova ureda pojavila se Valentina. Oprostite,
ministre, ali moram ii. Hvala to ste nazvali. Poklopio je.
Kroskin je zurio u Valentinu. Gospoice Ivanova, ree mladi zarumenjevi se, tako
mi je drago to Vas vidim. Ve dugo Vam elim zahvaliti to ste mi pomogli dolje... dolje u
tunelu.
Ona kimne, ne skidajui pogled s Jensa.
Kroskin uzme taku i odepa do vrata. Propustila ga je, a zatim ula u ured zatvorivi za
sobom vrata.
Jense, ree i, unato crnu kaputu i eiru koje je mrzio vidjeti na njoj, obasja sumornu
prostoriju. Znam kako emo.

Priekali su da padne mrak, kad je bujica radnika poela izlaziti iz tvornica, s vrata trgovina

~ 282 ~

poela se zakljuavati po zavretku radnoga dana. Valentina je oboavala etati gradom uz

Jensa, ramenom osjeajui njegovu vrstou. On nee ieznuti. Ne kao Katja. Ne kao
Arkin. Jens e zauvijek biti dio njezina ivota.
Ulica se nije nimalo promijenila, a rascijepljena drvena vrata jo uvijek nisu bila
popravljena. Jens snano pokuca, a kad nitko nije otvorio, on pokuca jo snanije dok se
drvena ploa nije odvojila od okvira. Tek je tada neki mukarac povukao vrata, otvorivi ih
taman dovoljno da kroz njih progura glavu, te oni pri priguenu svjetlu ugledaju lice
mladia ivih, znatieljnih oiju.
Da?
Doli smo u posjet Ivanu i Varenki Sidorov, ree Jens proguravi nogu kroz procijep.
Otili su.
Ne, Valentina nije htjela ni uti. Ne. Ne daj da ieznu. Mislim da se varate.
Ne varam se.
Jens izvadi ruku iz depa, drei novanicu od pet rubalja meu prstima. Smijemo li
sami pogledati?
Mladi hitro pospremi novanicu u jaknu. Dakako, osmjehne se, zadovoljan. Lako
zaraen novac. Odmaknuo se i oni spazie da su vrata s lijeve strane otvorena, te da unutra
gori kerozinska svjetiljka. Do hodnika dopre enski pjev.
Dobro pogledajte, ponuka ih mladi.
Valentina ue u prostoriju. Jo je uvijek bila vlana i tijesna, napuknuta stropa i s
plijesni po zidovima, no izgledala je drugaije. Namjetaj je bio jeftin i troan, no tkanine
ivih boja razmjetene uokolo udahnule su tom mjestu ivot kojega prije nije bilo: zlatna i
jantarna, grimizno ljubiasta i jarkocrvena, tkanine ivopisnih boja prebaene preko stolaca,
stola i kreveta. Valentina je piljila. Usred prostorije neka se mlada ena duge crne kose i
oiju kao u Ciganice njihala tiho pjevajui staru narodnu pjesmu iz divljine ruskih stepa.
Valentina se naglo okrene i izae.

Jens ju je poveo u podrum. Pipala je u mraku, oprezno koraajui. Poelo je kiiti, a zrak je
zaudarao po tvornikom otpadu to je grizao za oi, no Valentina se usredotoila na crnu
kuu ispred sebe, ponadavi se da bi Arkin mogao biti tu. Jens je bez rijei stajao pokraj
nje. Otkako su otili iz Varenkina stana, nije rekao gotovo nita osim: Poznajem jo nekoga
tko bi mogao pomoi. Provukla je ruku ispod njegove i zavukla mu dlan pod kaput kako bi
ga mogla njeno milovati po prsima dok su hodali. inilo se da se povukao u sebe.
Vrata podruma otvorila su se, a prizor koji ju je doekao nije bio ono to je oekivala.
Golema prostorija bila je prepuna kreveta, tijela i plaa gladnog djeteta, a nizak zdepasti pas
pun oiljaka od borbe priao joj je njukajui joj nogu kao da razmilja hoe li je gricnuti.
Jens je zagrli, primaknuvi je blie sebi, odgurne psa nogom i prie mravoj eni koja je na
ramenu zibala zlatokoso dijete.
Bio sam ve ovdje, ree joj. Razgovarati s Larisom Sergejevom.

~ 283 ~

Sjeam Vas se. Osmjehnula mu se i sa zanimanjem se zagledala u njega. No

Valentina nije mogla odvojiti pogled od djeteta. Htjela mu je dodirnuti pahuljaste kovrice
na krhkoj glavici, osjetiti njihovu mekou. Ba poput Katjinih.
Je li Larisa ovdje? upita Jens, strijeljajui pogledom po sjenovitoj prostoriji.
ena se nasmije i prevrne oima. Ta je otila.
Kamo je otila?
Otkud ja znam? Prije nekoliko dana neki je mukarac doao u ranu zoru te su sat
vremena proveli jedno uz drugo, razgovarajui i prepirui se. No na kraju su se oboje
smijeili. Ona je samo uzela torbu, povezala dijete za lea i otada je nismo vidjeli.
Mukarac? upita Valentina. Kako je izgledao?
Bio je visok, ini mi se. Opet se osmjehnula Jensu. Ali ne kao vi. Smee kose, u
staroj odjei, ali urednoj.
Lica koje zna to hoe?
Da, tako je, ena kimne. To je on.
ort! Valentina opsuje. Pretekao nas je.
Jens ju je poveo van na ulicu gdje joj je obavio ruku oko vrata, njeno i prisno. Postoje
i druga mjesta, ree joj.

Arkin je u bilo kojem trenutku mogao iskoraiti iz sjene i prerezati joj vrat te prekinuti taj
lovaki pohod. No nije. Znao je da ne moe, jednako kao to nije mogao ni prisloniti no uz
gladak bijeli vrat njezine majke, te se prezirao zbog te slabosti. One su neprijatelj, one su
ugnjetavaice.
I inenjer mu je bio neprijatelj, i to kudikamo opasniji. Kad bi Arkin ubio Valentinu
Ivanovu, morao bi ubiti i njega, jer ako ne bi, Friis bi ga jednog dana pronaao. U to nije
bilo sumnje. I taj dan bio bi mu posljednji.
Stoga je djevojku zasad ostavio na ivotu.

Arkin je koraao dugakim hodnikom hotela, svjestan pogibelji kojoj se izlae. Ni na

trenutak nije pomislio da e Elizaveta biti u Hotelu de Russie umjesto nje u sobi bi ga
mogli doekati agenti Ohrane. No i unato tomu nije se okrenuo i otiao. Stajao je u tiini
ispred vrata i dugo oslukivao, no nita se nije ulo. To nije nita znailo. Kad je dodirnuo
kvaku, vrata su se otvorila te je kroio u sobu.
Elizaveta Ivanova sjedila je na rubu kreveta odjevena u pogrebnu crninu, s velom pod
eirom od sjajna crnog perja. Na licu joj se ogledao izraz golog oaja, a velik joj je pitolj
leao u krilu poput nemarno zavaljena psia. Gladila ga je jednom rukom u rukavici.
Spazivi ga, uzela ga je u ruku. Neko su se vrijeme gledali bez rijei.
Dobrij veer, ree on naposljetku. Dobra veer, Elizaveta.
Ona ustade pridravajui pitolj objema rukama. Bez rijei.

~ 284 ~

Krenuo je prema njoj dok joj nije bio dovoljno blizu da je dodirne, no ruke je drao
podalje od nje. Nisam htio da Katja umre, tiho ree.
Ona odmahne glavom, sporo, nespretno, kao da joj je preteka za vrat. Valentina kae
drugaije.
Priao joj je korak blie tako da mu je otvor cijevi pitolja bio priljubljen uz prsa.
Osjeao je kako mu srce udara u njega. Pucaj ako e ti tako biti lake.
Ona sklopi oi pod velom. Arkin suspregne dah i izbroji do deset, no bolni prasak koji
bi ga liio ivota nije uslijedio. Bez rijei joj je oduzeo pitolj i bacio ga na satenski
pokriva, a potom joj njeno uklonio ukosnicu koja joj je pridravala eir, pustivi ga da
padne na pod. Rukama joj je obgrlio drhtavo tijelo i naslonio obraz uz njezin, osjeajui
njezin topao i ubrzan dah na vratu. Deset su minuta stajali vrsto zagrljeni, dok joj se
ukoeno tijelo nije polako stopilo s njegovim.
Kako to da te ne mrzim? proape ona. Kako mogu biti tako loa majka?
Volio bih, ree on, da smo se ti i ja upoznali u nekom drugom vremenu, na nekom
drugom mjestu.
Postoji samo ovo vrijeme. I samo ovo mjesto.
Poljubio joj je kosu, udahnuo njezin poznati miris, uklonio joj bisernu kopu za kosu i
promatrao kako joj zlatni slap pada na ramena.
Kako si znala da u danas doi? upita on.
Nisam.
Te su mu se rijei rojile u glavi. Zamislio ju je kako iz dana u dan sjedi na rubu
hotelskog kreveta, samotna prilika s pitoljem u krilu i gnjevom u srcu, i eka ga. To je bilo
previe. Suze su mu potekle na njezinu kosu.

Valentina je tragala za njim zajedno s Jensom, iz tjedna u tjedan, kao to lovaki pas traga
za lisicom, od jazbine do jazbine. Htjela je da osjeti kako ga njezina mrnja proganja dok su
redom obilazili sigurna skrovita i zalazili u barove i sirotinjske etvrti, crkve i dvorane u
kojima su se odravali sastanci. Uvijek s rubljima u ruci.
Dvaput su mu doli toliko blizu da ga je mogla nanjuiti u zraku, no oba je puta
pobjegao kroz prozor ili preko krova. Danju je ponovo radila u Bolnici svete Izabele, no
nou su se ona i Jens smucali po zabaenim uliicama. Kad ju je majka pitala kamo ide,
iskreno je odgovorila. Traim Viktora Arkina.
Policija se time bavi. Nema potrebe da i ti to radi.
Oni su podbacili, majko. Ja ne kanim.
No umjesto da joj zabrani da izae iz kue, majka se ozbiljno zagledala u nju i upozorila
je: Budi oprezna, Valentina. Tebi se moda ini potenim traiti milo za drago, no on je
nemilosrdan i lako plane.
Zato to kae, mama?
Majini su se obrazi zarumenjeli. On je revolucionar, nije li? Svi su oni obuzeti

~ 285 ~

gnjevom koji im izjeda srca.

Poznajem ja njega, mama. Ne strahuj za mene.

Jense, to je?
Neto nije bilo u redu. Valentina je osjetila nemir od kojeg joj je bilo poelo nabijati.
Jens je stajao pokraj prozora svojega stana, promatrajui promet i ljude to su bjeali pred
hladnim jesenskim vjetrom. Iza njegovih lea, na poasnom mjestu na dugakom stolu,
stajala je raskona drvena mija palaa s tornjiima po kojima se bijeli glodavac mogao
verati i mostiima preko kojih je mogao trkarati svojim sitnim noicama. Trenutano je
trao unutar kola proizvodei jednolino zujanje koje joj je zaudo godilo.
Uskoro e zasnijeiti, promrmlja Jens. Hladnoa e radnike opet nagnati na trajk. U
trgovinama nema kruha.
Valentina stane iza njega i nasloni mu obraz na lea. to je? upita ponovo.
Valentina, nee ga uhvatiti.
Arkina?
Ne ovako. Uvijek je korak ispred nas.
Nemojmo sada o njemu razgovarati. Prela mu je dlanovima niz nage bokove i
priljubila se uz njega. Zatvorila je oi i utisnula mu obraz u kraljenicu toliko snano da ga
je zaboljelo. Jense, okrenula ga je kako bi mu se mogla nasmijeiti i pogledati ga u
duboke zelene oi, u pravu si. Moramo smisliti neto novo.

Arkin je u crkvi uzeo pismo od sveenika i u prvi mah nije se mogao sjetiti tko mu ga je
mogao poslati. Pravilo je glasilo: nita napismeno. To te moe stajati glave.
Gdje je otac Morozov? upitao je sveenika, ovjeka okrugle glave i s malim
naoalama sa icanim okvirom.
Otiao je u selo. Policija je dolazila i raspitivala se za njega. Uzrujano je odmahnuo
glavom.
Znai, skriva se?
Da.
On nam je vaan.
U tom mu je trenutku sveenik pruio pismo.
Tko ga je donio? upita Arkin. Na poleini omotnice pisalo je njegovo ime krupnim
elegantnim rukopisom.
Jedna mlada ena.
Poderao je omotnicu.
Oekuje previe od ivota, Viktore Arkine. Oekuje previe od mene ako misli da u
te se kloniti. Budimo onda izravni, naimo se licem u lice, samo ti i ja, i nitko drugi. Kaimo

~ 286 ~

ono to treba biti reeno. Ti mene moe nazvati ugnjetavaicom, a ja tebe ubojicom.
Naimo se sutra u dvoritu iza Bolnice svete Izabele. U tri sata.
I to onda? Onda u ti rei da nae male osobne tragedije nisu nimalo nevane u oluji
koja hara Rusijom, i da nosim tvoje dijete.
Arkinova ruka je drhtala, a rijei su mu se maglile pred oima.

Dobro je odabrala. Dvorite je bilo ni skrovito ni javno, na mahove okupano sunevom

svjetlou. Arkin ga je paljivo pregledao kad je zora svitala nad gradom i bilo mu je jasno
zato je ba to mjesto odabrala za mjesto sastanka. Dvorite nije bilo dobra stupica, imalo je
previe izlaza. Osim goleme metalne kapije koja je stajala otvorena za kola hitne pomoi i
dostavna vozila, tu su bila jo dvoja vrata koja su vodila u bolnicu i jo jedna sa stranje
strane koja su izlazila na sporednu uliicu, te metalni otvor u podu to je vodio u neku vrstu
podruma.
Oboje e lake disati. elio joj je vjerovati.
Nekoliko je sati motrio na dvorite. Veinu vremena bilo je prazno, no svako toliko
neto bi iskrsnulo, zbog ega bi im sastanak u svakom trenutku mogao biti prekinut. Tako je
bilo sigurnije. Zabrinjavale su ga dvije ostave od opeke uz jedan zid, no lako ih je otvorio,
ne pronaavi u njima nita osim zaliha kerozina i kutija s bolnikom opremom poput
posuda za obavljanje nude i sterilizatora. Prouio je koji su dijelovi dvorita vidljivi sa
stranje strane bolnice, a koji ne. Dok se sunce uzdizalo, puio je cigaretu u sjenovitu kutu
iza jedne od ostava znajui da je nevidljiv.
Da, Valentina Ivanova, dobro si odabrala.

Valentina je imala puno posla. Na odjelu je vladala mahnita strka. Nakon poara u
jedrarskoj radionici pristiglo im je mnotvo rtava s opekotinama, mahom ena. Vrijeme je
prebrzo prolazilo. Svaki put kad bi bacila pogled na sat, kazaljke bi neoekivano odmaknule
naprijed. Jedan sat. Isprala je neiju ozlijeenu ruku hipokloritnom otopinom i pomagala
dehidriranom ovjeku dok je ispijao au aja sporo kao pu. Dva sata.
Usta su joj bila suha. Hoe li se pojaviti?
Sjetila se pisma. Pazila je da ga Jens ne vidi, rekavi mu samo da je od Arkina zatraila
da se sastanu licem u lice. Posljednji redak u kojemu je pisala o djetetu nije spomenula.
Hoe li joj Arkin povjerovati? Sjedila je u tiini pokraj izbezumljene ene koja nije znala
gdje je i zato ju je sin doveo ovamo.
Dva i pedeset jedan.
Oprala je ruke i ogrnula se ogrtaem. Dva i pedeset est. Zaputila se niz dug hodnik do
stranje strane bolnice. Otvorila je vrata s dvostrukim vratnicama i zakoraila van na
sunevo svjetlo, toliko arko u usporedbi s tminom u bolnici da je morala zamiriti.

~ 287 ~

Bio je ondje. Viktor Arkin stajao je uz jedan od zidova, vii nego to ga je pamtila, no to
joj se moda uinilo zbog toga to je vidljivo smravio. eone i jagodine kosti strale su
mu ispod koe. Prikovala je pogled za pitolj to ga je nehajno drao u ruci i po prvi put joj
je na pamet pala misao da bi je mogao ubiti. Ali nee, ne ako ga uspije uvjeriti da nosi
njegovo dijete. Prila je mjestu okupanu suncem pokraj jedne od ostava, no Arkin se nije
pomaknuo. Sat je otkucao punu minutu, a njoj je u mislima odzvonila svaka sekunda, i ba
kad je pomislila da ga nee uspjeti namamiti blie, on joj je priao, skoivi na prste poput
make. Zaustavio se pet koraka od nje iskoraivi iz sjene, vidjela je kako mu se oi
privikavaju na svjetlo.
Zadaje mi nevolje, ree joj.
Drago mi je.
Gdje je on?
Tko?
Tvoj inenjer.
On i ne zna da sam ovdje.
Ljubazno se nasmijeio, no nije mogla dokuiti vjeruje li joj ili ne. Slegnuo je ramenima
i spustio pitolj niz bok, pomno je promatrajui. To bi i mogla biti istina. isto sumnjam da
bi htjela da sazna kakva si droljica bila u izbi.
Nije odgovarala.
I, to hoe? upita on, najednom osoran i poslovan.
A gdje su svi tvoji ljudi? Sigurno se cijela vojska skriva negdje u blizini, u ostavama ili
dolje u podrumu.
Osmjehnuo se, ali ovaj put to nije bilo ljubazno. Nema nikoga osim mene. Nemoj
misliti da nisam razmiljao o tome. Mogao sam te opet zatoiti i zakljuati na devet mjeseci
pa ti uzeti dijete i prerezati ti vrat.
U glasu mu je ula da je zbilja razmotrio tu mogunost, noge su joj zadrhale od same
pomisli na to. Zarila bih ti vilicu u grlo mnogo prije isteka tih devet mjeseci.
Nasmijao se, iskreno zabavljen. Vjerujem da bi. A ako sam zaista ja otac tog djeteta, a
ne tvoj inenjer, jesi li razmiljala o tome da se uda za mene ili mi ak da dijete nakon to
se rodi?
Prikrila je gnuanje. Ne.
Nisam ni mislio. Pa to onda hoe? Nali smo se licem u lice. Kani li me pokuati
ubiti?
Nemoj misliti da mi to nije palo na pamet.
Kako se mogao smijeiti? Kako se mogao smijati? Kako si taj ovjek na poupa kosu i
ne podere odjeu nakon onoga to je uinio Katji?
Rastvorila je ogrta kako bi mogao vidjeti to je pod njim. Vidi, nenaoruana sam.
Zbog toga sam jo napetiji. Pogledom je strijeljao po dvoritu. Nisam smio doi.
elim da zna, Arkine, da se svakog dana probudim osjeajui bol. Sestra e mi
nedostajati do kraja ivota. Majka i otac mi pate. Ti i tvoja boljevika borba osakatili ste

~ 288 ~

mi obitelj.
Promatrala ga je dok je govorila. Primijetila je kako mu se lice smrknulo i koa oko usta
zategnula od neega to je moglo biti i alost i zadovoljstvo. Otkopala je dugme na vratu
pustivi da joj ogrta sklizne niz ramena. To je bio znak Jensu, a Arkin je bio odve vian
takvim stvarima da ne bi shvatio da je u pitanju mig. Smjesta je pogledom pretraio prozore
bolnice, no stajao je na suncu dok su prozori bili u sjeni pa nije nita vidio. Poeo je trati.
Znao je to slijedi.
Odjeknuo je pucanj, zazvuavi poput udarca bia u Valentininim uima. Arkinova
desna noga prosjedne se pod njim te on padne na kaldrmu, no ak i nakon toga nastavi se
vui prema sjeni ostava. Valentina podigne pogled prema prozoru prostorije na drugom katu
u kojoj se Jens skrivao jo od prethodne noi.
Hvala ti, Jense. Spasibo, proape.
Arkin je vezivao rubac oko koljena iz kojeg je liptala krv, a krhotine kosti razletjele su
mu se po hlaama cijedei se niz nogavice. Valentina se nadvila nad njega i zagledala mu se
u lice iskrivljeno od bola.
Sad e osjeati bol, ree oporo. Svakoga dana do kraja svojega ivota. Smrt je za
tebe preblaga kazna. elim da pati kao to je Katja patila. elim da me mrzi svaki put kad
spusti tu nogu na pod, kao to u ja tebe mrziti svaki dan to ne budem mogla razgovarati s
Katjom.
Pogledao je u nju oima nalik na crne ponore gnjeva. Tvoj e inenjer jednoga dana
platiti za ovo.
Zgrabila ga je za kosu i povukla mu glavu unatrag. Ako ga ikad dodirne, kunem ti se
da u unititi dijete. Pogledi su im se ukrstili i znala je da joj je povjerovao. Pustila ga je i
obrisala ruku o suknju. Idem ti naruiti nosila, ree i ue u bolnicu. Kad se vratila s dva
pomonika, Viktora Arkina vie nije bilo. Ostao je samo trag njegove krvi na kaldrmi.

~ 289 ~

38

ens je primijetio da se Valentina promijenila od onoga dana u bolnikom dvoritu. Dio

sjena ieznuo joj je iz oiju, a u ruke i noge vratio joj se onaj sklad kretnji, to su ga
izgubile nakon sestrine smrti. Nisu razgovarali o tome to se zbilo. Nijedno nije htjelo
spomenuti Arkinovo ime time bi ga prizvali natrag. No vodili su ljubav s nekom novom
njenou, a u njezinoj je glazbi bilo dublje strasti zbog koje je udio za njom kad ne bi bili
zajedno.
Nije znala da je nastavio traiti Arkina. Iznova je proeljavao sirotinjske etvrti Sankt
Peterburga, no njemu nije bilo ni traga. Jens je bio uvjeren da je ovjek napustio grad. ak
je poslao Lava Popkova da do besvijesti pije po zabaenim barovima, no i dalje ni rijei.
Niego. Nita. Ako na svijetu ima pravde, taj je ovjek umro od gangrene noge, no to bi bilo
previe oekivati. Jens nije vjerovao u prirodnu pravdu. ovjek je sam mora skrojiti.
Premda u domu Ivanova nije zavrilo uobiajeno razdoblje korote za Katjom, on je s
njezinim roditeljima nasamo razgovarao o vjenanju i obred je razmjerno brzo dogovoren.
Jens nije bio sklon ruskim vjenanjima. Bila su preduga i preozbiljna za njegov ukus, a sam
obred odve sluben, bez cvijea i svadbene koranice. No na vlastitom je vjenanju bio
oaran prizorom Valentine u dugoj bijeloj vjenanici s upaljenom svijeom u ruci, tamne
kose podignute na zatiljku i skupljene ispod bijela vela posuta biserima koji se pak nisu
mogli mjeriti s glatkoom njezine mlijenobijele koe.
Sveenik u misnom ruhu, epitrahilu, izgovarao je tradicionalnu liturgiju spojivi im ruke
tolom i triput ih poveo u krug oko stalka za Bibliju, analogija, a ona ga je pogledala s
takvim arom i udnjom da mu je dolo da je na licu mjesta podigne u naruje i odnese.
Nije je htio ni minutu due dijeliti s drugima. Kad su im iznad glava postavili zlatne
vjenane krune, a sveenik u svojem najsveanijem ruhu zapjevao litaniju, primijetio je
kako joj je pogled nesvjesno odlutao prema crkvenim vratima kao da oekuje da e se jo
netko kroz njih uuljati. Na visoku elu urezala joj se zabrinuta bora te mu je napeto stisnula
ruku prilikom izmjenjivanja prstenja. Gotovo neprimjetan traak straha zatreperio je pod
velom.
To nije bio prvi put da se Jens prokleo to onoga dana u bolnikom dvoritu nije malo
vie podignuo puku i u Arkinovim prsima napravio rupu veliine Valentinine vjenane
krune. Vratio mu istom mjerom. Metak za metak. No revolucionar je onoga dana ispod
odjee nosio debeo zatitni prsluk, zbog ega se Jens nije odvaio na taj potez. U kakvu god

~ 290 ~

da se jazbinu taj gad sada zavukao, onomu koljenu trebat e dosta vremena da zacijeli.
Viktor Arkin nee se tako skoro vratiti u Sankt Peterburg.
Kad su obred i slavlje napokon zavrili, Jens je Valentinu urno odveo u njihov novi
dom. Nalazio se u mirnoj ulici u blizini kue doktora Fedorina.
Bit e zgodno imati lijenika u susjedstvu kad doe beba, primijetio je Jens, no ona
mu se nasmijala, nazvavi ga zabrinutim brundalom i obeavi da e dijete roditi s
jednakom lakoom kao to maka okoti maie. Pomno je odabrao kuu za nju. Pogled na
rijeku, ija se povrina doimala vrsto poput elika, posluit e u trenucima kad joj budu
trebala tiina i samoa, a visoki stropovi u glazbenom salonu pogodovat e njezinoj glazbi.
Svijetli ulateni podovi bili su nainjeni od drva iz danskih uma, a pred ognjitem je leao
sag od sobova krzna to ga je donio iz svojega starog stana. Trebao je posluiti svrsi.
Uivao je svlaei joj sveano svadbeno ruho dok je ona stajala smijeei mu se i
pruajui mu zamamne ruke i vitka bedra. Kad je ostala naga i kosa joj se u namrekanim
barunastim valovima rasula po golim leima, poveo ju je do nova Erardova koncertnog
glasovira u primaoj sobi gdje mu je svirala. Samo njemu. Smjesta je prepoznao ivahne
note Chopinova Nocturna u Es-duru te ga je dirnulo to je odabrala ba tu skladbu.
Dok su joj ruke klizile preko tipki, on je pogledom klizio niz svaki mekani vor njezine
kraljenice. Svaki obris njezina tijela bio je gladak i podatan, oblina stranjice na
klavirskom stolcu, pregib ramena, vrh lakta. I ljupka udubina iznad bokova koja se polako
ispunjavala kako joj je trbui sve vie bubrio.
Ta je ena njegova supruga i nosi njegovo dijete, jednako neodvojiv dio njega kao to su
mu i plua u grudima i krv u ilama. Priao joj je i poljubio joj toplo tjeme, a potom i svako
rebro na leima te krhku kost u dnu kraljenice. Ona cijelo to vrijeme nije prestajala svirati,
no uo je kako uzdie od zadovoljstva, a kad ju je obujmio rukama, grlei dijete u njezinu
trbuhu i usnama joj kuajui kou na vratu, naslonila se na njega kao da joj je tu mjesto.
Volim te, gospoo Friis, apnuo joj je u uho podignuvi je sa stolca u naruje.
Vrijeme je za krevet.
Obavila mu je ruke oko vrata, blistavih i nasmijeenih oiju, dok su joj se bosa stopala
njihala, a prsti joj se vrsto upleli u njegovu kosu.
Pred nama je vjenost, uvjeravala ga je.

Votanice su gorjele po cijeloj sobi. Njihovo blago treperavo svjetlo umirivalo je

Valentinine misli pretvarajui Jensovu kou u zlato na plahtama. Poloila mu je dlan na
glavu dok je leao uz ispupenje njezina trbuha i zadovoljno se smijeila. Oboje su spavali
jedno pokraj nje, a drugo u njoj te je pustila misli da se prostru u budunost koja ih je
ekala. Tu je budunost ispunila novim graevinskim projektima za Jensa i
Sanktpeterburkim glazbenim konzervatorijem za sebe.
Vie nee biti Bolnice svete Izabele, ne sada kad vie nema Katje o kojoj je valjalo
skrbiti. A ni popisa s kojeg e kriati jednu po jednu stavku. Sad je imala drugaije ciljeve.

~ 291 ~

Sad je zamiljala koncerte i etnje po parku, malenu ruicu u svojoj i najveu miju palau
na svijetu koja se bez prestanka preureuje i nadograuje. I sveprisutni zvuk smijeha.
Toplinu Jensova tijela pokraj sebe i onu prodornu zelenu boju koja bi mu preplavila oi kad
bi podignuo pogled s knjige ili spisa i pogledao je. U tom trenutku inilo bi joj se da ih spaja
ista koa.
Pogladila ga je po kosi. Bit e i tekoa, naravno da hoe. Drutveni poredak u Sankt
Peterburgu bio je poljuljan, no imala je vjere u ljude poput svojega oca i njihovu mo da
uspostave red, u ljude poput zapovjednika ernova koji e ih braniti od trajkaa. No iznad
svega imala je vjere u ljude poput Jensa koji e izgraditi bolji svijet za radnike. Arkin i
njegova surova revolucija nikad nee uspjeti, nego e izblijedjeti do nitavila, za sobom
ostavljajui barjake i krilatice koje e iskljucati galebovi to u srebrnastim jatima nadlijeu
grad.
Poloila je ruku na trbuh i zamislila njenu glavicu s mnotvom sitnih kovrica, koja
ivi u njoj. Sama pomisao na majinstvo oduzimala joj je dah, straila je i zapanjivala. No u
krvi joj je jednako tako kolao i topao osjeaj da na neki neobian nain sada nadilazi samu
sebe. Ne samo tijelom, nego i ljubavlju koju osjea. Osmjehnula se sjetivi se vlastite
majke.
Elizaveta Ivanova odnedavna je poela putovati vlakom u Moskvu gdje bi odsjedala kod
stare prijateljice iz kolskih klupa. Katkad na dan ili dva, katkad due. Rekla je da mora
pobjei iz grada u kojem joj je umrla ker, i zaista se svaki put vraala bez napetih bora na
elu i sive tuge u oima. Otac gotovo da i nije primjeivao da majke nema budui da je bio
zaokupljen poslovima s ministrom Davidovim, no na vjenanju je toplo zagrlio Valentinu i
poljubio je u obraz dajui joj svoj blagoslov. Taj joj je in mnogo znaio. Samo njezine
Katje nije bilo ondje da s njom podijeli svoju sreu.
Valentina se okrene na bok i sklupa se oko Jensova uspavana tijela, ispreplevi udove s
njegovima i udiui njegov miris. Moj mu.
Katja bi bila sretna zbog nje.

Rasputin je bio u pravu. Valentina je sad to mogla priznati i nasmijati se. Bila je to
sluajnost, nita vie, govorila si je. Nakon zime koja je bila neuobiajeno blaga i proljea
koje je prolo gotovo bez nemira u tvornicama, rodila je kericu. I to ne bilo kakvu. Dok je
u naruju drala to mrkavo stvorenjce to ju je hvatalo siunim prstiima, znala je da je to
najsavrenije bie ikad stvoreno. Kako i ne bi bila, uz onakva oca?
Valentina se nije mogla prestati smijeiti. I plakati. Dodirnula joj je obje vjee, oba
smeurana uha. Zurila je u punana ustaca i siunu srcoliku bradu. Oduevilo ju je kako
Jens nije ekao da mu doktor Fedorin otvori vrata spavae sobe, nego je nahrupio unutra
krupnim, eljnim koracima, a potom zastao kao ukopan spazivi nju i dijete. Primijetila je
kako mu se oi ire od oka to ga je duboko potresao i vidjela da, koliko god da se
pripremao, nije mogao zamisliti da e to tako izgledati. Kao da ga je poharao unutarnji

~ 292 ~

potres. A potom mu se na licu pojavio irok osmijeh, toliko irok da je pomislila da e mu

obrazi popucati. Sjeo je na krevet krajnje opreznim pokretom.
Valentina, jesi li...
Sve me boli i premorena sam, prekinula ga je, nije ni priblino lako kao okotiti
maie. Pruila mu je kericu, a on primi siuni zaveljaj u zatitniki zagrljaj.
Dugo ju je drao pognuvi glavu nad njom i zurei joj u lice i jo uvijek mokre
kovrice boje plamena na njezinoj glavi. Tek kad je zijevnula otvorivi ustaca, nasmijao se
i pogledao Valentinu. U oima mu se ogledala ista ljubav i Valentini se uini kao da su
iskoraili izvan ovoga svijeta.
Nisam shvaao, ree on njeno, koliko mi je ivot prije bio nepotpun. Bez ovog
djeteca u njemu. Glas mu je podrhtavao. Prekrasna je.
Valentina se osmjehnula. Nazovimo je Lidija.

~ 293 ~

39

SANKT PETERBURG
VELJAA 1917.

austavi automobil! viknula je Valentina Jensu dok je upravljao automobilom

kroz prometnu guvu na Trgu svetog Izaka. Kia je lijevala kao iz kabla,
prtei po kiobranima i krovovima automobila i pljutei po jarcima uz rub
ceste. Kad god bi kiilo, Valentina je primijetila ak i nakon vie od pet godina braka
kako Jens hitrim pogledom provjerava svaki odvod kraj kojega bi proli kako bi bio siguran
da uspjeno proputa bujice vode.
Zaustavi automobil, ponovila je. Molim te.
to je?
Vozili su se natrag preko grada, vraajui se s Lidijom iz posjeta Valentininoj majci, no
Jens je inzistirao da odu ranije jer nije htio da mu se ena i dijete zateknu na ulici nakon
mraka. Potpuno ga je shvaala. U veljai je dan kratko trajao, a ozraje u gradu postalo je
neugodno. Bila je ljuta zima, a gotovo tri godine rata protiv Njemake urodile su stranim
porazima i ponienjima za Rusiju zahvaljujui nesposobnosti ruskih generala pa su se rijeke
ranjenih vojnika vraale kui gdje su, neishranjeni i nezbrinuti, prosjaili uz rub ceste. Bijes
javnosti prema caru dosegnuo je svoj vrhunac, ovoga puta ne samo u obliku trajkova, nego
i barikada na ulicama. Prodavaonice su se unitavale, cigle su letjele kroz prozore, a
trgovine bivale spaljene do temelja.
Smrt kapitalistima! bio je pokli koji je odzvanjao gradom.
Uvedene su stroge redukcije. Vladala je nestaica kruha, nije bilo hleba kojim bi radnici
mogli napuniti prazne trbuhe, a ni brana, mlijeka, maslaca i eera. Pred pekarnicama i
mesarskim radnjama ljudi su od jutra do mraka ekali u redovima na cioj zimi.
Valentina je osjeala mrnju u zraku, okusa nalik na kiselinu. Osam milijuna ruskih
vojnika ubijeno je, ranjeno ili zarobljeno u rovovima, narod je caricu Aleksandru prozvao
izdajnikom njemakom kurvom, a car Nikolaj bio je toliko nesmotren da je u tako
kljunom trenutku napustio Petrograd i otiao u vrhovni stoer vojske. Petrograd. ak ni
nakon tri godine otkako se upotrebljavalo, to je ime Valentini zapinjalo na jeziku. Ime Sankt

~ 294 ~

Peterburg promijenjeno je jer je zvualo njemaki. Od poetka rata 1914., sve njemako
zduno se preziralo ukljuujui i carevu enu.
im je Jens zaustavio automobil, Valentina je iskoila iz njega i pojurila preko trga, a
pljusak joj je zalijepio kaput za noge. Otrala je do plakata, oglasne ploe na kojoj su ljudi
mogli proitati novine i razne obavijesti. Po ovako loem vremenu nije bilo uobiajenog
mnotva koje se inae tiskalo pred njom. Zbog toga ga je i vidjela.
Plamsaj crvene boje. Komad ala to ga je Varenka obeala izvjesiti u znak upozorenja.
Srce joj se stegnulo u grudima. Pripremala se za taj trenutak ali ne ve, samo da nije
ve stigao. Pruila je ruku prema plakatima koje je raskidao vjetar i na kojima je vritao
natpis VLAST NARODU! dok su se na kupoli katedrale u pozadini zgrbile etiri vrane
nalik na crne zloduhe. Komad crvene tkanine bio je privren za oglasnu plou, promoen i
iskrzan, no bio je ondje. I ekao da ga ona vidi. Valentina ga strgne.

Mama, sva si mokra!

Kad je Valentina ponovo sjela u automobil, Lidijine ruice stale su joj tapkati po
obrazima briui kapljice kie.
to je to bilo? upita Jens.
Varenkin je. Prui mu komad crvene tkanine s koje joj se voda cijedila u krilo.
Jens polako odmahne glavom. Nakon to je pet godina nismo ni uli ni vidjeli.
Jense, ovo je upozorenje. Obeala je da e ga izvjesiti kao upozorenje uoi revolucije.
Sjea li se?
Da, sjeam se. Mrko je zurio kroz vjetrobran u mutne figure to su sitnim koracima
brzale kroz kiu. Blagi Boe, sad e poeti krvoprolie.

to to radi? upita Jens.

Valentina podigne pogled s igle i konca i nasmijei se. Kleao je na podu i s Lidijom
izraivao eljezniku postaju od drvenih kocaka. Imala je etiri godine i elo bi joj se
nabralo od usredotoenosti dok bi ih slagala jednu na drugu, pomno oponaajui oca. Nosila
je modru haljinicu od baruna, s ipkastim ovratnikom i manetama koje je podvrnula, a
suknju zatisnula u donje rublje kako joj ne bi smetala dok radi. Valentina dobrohotno
uzdahne njezina plamenokosa ki pokazala se drugaijom nego to je ona oekivala,
zlatnosmeih oiju kojima nita nije promicalo i s izrazitom sklonou igranju maketama
vlakova s ocem umjesto velianstvenom kuom za lutke koju joj je Valentina kupila za
proli roendan.
Valentina, Jens une oslonivi se o pete i proui je s podignutom obrvom, imamo
sluavku koja nam ije. to to radi?
Igla joj je zastala na pola boda. Snizila je glas. Pripremam se.
Iz depa je izvadila zlatni rubalj i poloila ga u rasparani porub skromne smee haljine

~ 295 ~

to joj je leala na koljenima.

On podigne pogled do njezina lica. Vidjela je kako je teko progutao. Najdraa
Valentino, zar je zaista do toga dolo?
Da, vjerujem da jest.
Lidija se nasmijala i ostavila kocke klikui od zadovoljstva. Mama, mogu li se i ja
igrati?

Lenjin se vraao. Slavni Vladimir Ilji Lenjin napokon se vraao iz prisilnog izgnanstva u
vicarsku. Arkin je znao to taj trenutak znai: kraj Romanovih.
Nakon pet stotina godina tiranije, napokon im je odzvonilo. Sada kada narod ima vou
oko kojeg e se okupiti, nitko i nita nee ih moi zaustaviti. Ni car, ni njegova vojska, ni
otuni pokuaji uutkivanja prosvjeda proletarijata nakon ukidanja Dume. Gnjev je kljuao
u zraku. Ulice Petrograda gorjele su. Ne samo trgovine i kapitalistike tvrtke, nego i tlo pod
nogama. Gorjelo je zatirui stare obiaje i oslobaajui Rusiju od nepravde i straha.
Arkin je pripalio cigaretu i udahnuo dok je razgibavao ozlijeeno koljeno te se osvrnuo
po uredu. Bio je malen, ali imao je sve to mu je bilo potrebno. Plakate na zidovima:
RADNICI, UJEDINITE SE! i POBJEDA NARODU! Golemu sliku stisnute ake i seljaka
koji gazi po dvoglavom orlu Romanovih. Radni stol, telefon, ormari, pisai stroj. I hrpe
pravokutnih bijelih kartica. Na stotine njih. Na njima je biljeio imena, prezimena i ostale
pojedinosti.
Na vrhu hrpe ispred njega pisalo je ime: Jens Friis danski inenjer. Uhvatio je karticu
dvama prstima i kresnuo igicu o nogu pisaega stola. Plamen je gladno buknuo. Prinio ga
je kartici i gledao kako je plamen guta dok se savijala, pucketala te sagorjela. Bacio ju je u
metalni ko pokraj nogu.
Jo malo. Kiselo se osmjehnuo dok je plamen prodirao posljednje ostatke kartice. Jo
malo i Jens Friis vie nee postojati.

Jens je u konjunici timario Junaka brzim, ljutitim pokretima. Upravo je uo da se general

Krimov vratio s bojinice iz rata protiv Njemake. Sa sobom je donio prie o tisuama
mrtvih i sramno slabo opremljenim ruskim vojnicima. Vojnici su umirali od hladnoe i
izgladnjelosti, a oni preivjeli stupali su u raspadnutim izmama i stopala su im trunula u
rovovima. Nedovoljno streljiva. Otrovni plinovi koji su ih osljepljivali. Bez hrane, bez
pokrivaa i bez vjere u zapovjednike. Na tisue ljudi dezertiralo je iz oaja i jada.
Tko bi ih krivio? promrmljao je, i ba u tom trenutku zauo koiju kako se zaustavlja
ispred njegove kue.
Vaa vojvotkinja Vas trai, doviknuo je Lav Popkov nacerivi se.
Ona nije moja vojvotkinja, klipane.

~ 296 ~

Krupni Kozak volio se s vremena na vrijeme pojaviti u konjunici te je posebno uivao

kad bi Jensa natjerao da plane. Onoga dana kad se Valentina iselila iz doma Ivanovih i
postala Jensova supruga, Popkov je takoer otiao. Nitko nije znao gdje sada ivi i kako, no
u posljednjih je nekoliko godina pustio gustu crnu bradu te se inilo da uiva u novosteenoj
slobodi. Kad bi naveer vjebala neku novu skladbu za koncert, Valentina je voljela biti
sama kako bi se mogla usredotoiti pa bi Jens proetao do konjunice provjeriti kako je
Junak i popuiti cigaretu pod zvijezdama. Popkov bi gotovo svaki put bio ondje sa pilom
karata i bocom votke.
Samo jedanput su se potukli, a razlog tomu bila je Valentina. Zbilo se to prole godine
netom prije Boia, one noi kad je Rasputin ubijen i baen u rijeku. Popkov joj je htio rei
da je uo kako se Viktor Arkin ponovo pojavio u Petrogradu. Jens mu je naredio da joj
nipoto to ne govori. Posvaali su se. Na koncu se Jens posluio jedinim jezikom koji je,
ini se, dopirao do Popkovljeva tvrdoglava mozga te ga je sruio akom na tlo. Pesnice su
proradile.
to ti se, zaboga, dogodilo? zabrinuto ga je upitala Valentina kad je na koncu bijesno
uletio u kuu.
Popkov mi se dogodio, zareao je.
Ona se grohotom nasmijala, ne pokazavi ni trunke suosjeanja dok mu je ispirala
posjekline. Vjerojatno e ti prenijeti bjesnou, alila se.
No ovoga asa uope nije bio raspoloen za posjet grofice Serove. Nikad dosad nije
navratila do njegove kue, pa zato bi sada? Dao je Junaku vjedro svjee vode, a kad je
podignuo pogled, iznenadio se to umjesto grofice pred sobom vidi mladog Alekseja,
njezina sina, kako stoji na ulazu u konjunicu kao da mu je neugodno.
Alekseju! Dobroje utro. Ui. Je li ti majka ovdje?
Djeak jedva doeka prii blie. Junak podigne glavu i tiho zare u znak pozdrava.
Izrastao je u visoka, trkljastog mladia dugih udova, i bio je u onoj dobi kad jo nije
uspijevao potpuno upravljati njima. Bilo mu je gotovo dvanaest godina i svijet je promatrao
jasno i izravno onim svojim mirnim zelenim oima.
U koiji je. Ujae Jense, doao sam se pozdraviti. Mama i ja naputamo Petrograd pa
sam te htio vidjeti. Srameljivo je slegnuo ramenima.
Naputate Petrograd?
Mama kae da ovdje nije sigurno.
Kamo idete?
U Pariz.
Jens osjeti bolan ubod u grudima. Nije htio ostati bez djeaka. Poloio mu je ruku na
rame osjetivi napetost u njemu. Nedostajat e mi, Alekseju. Nedostajat e mi nae
jahanje u umi.
Djeak ustro i neveselo kimne. Ja ne elim ii.
Majka ti je u pravu. Ovdje nije sigurno.
A ti? Vi ne odlazite.

~ 297 ~

Jens se osmjehne. Ja socijalistima neu biti zanimljiv. Danac sam pa se stoga ne brini,
nisam u opasnosti.
Aleksej uperi pogled u Jensa. Jesi li siguran?
Dakako, slae Jens.
Djeaku kao da je laknulo.
U svakom sluaju, dometne Jens, moram ostati i brinuti se o Atilinim potomcima.
Mi je imao dva mladuneta to su i dalje tumarala mijom palaom zabavljajui Lidiju.
Aleksej se stane premjetati s noge na nogu.
to je? upita blago Jens.
Donio sam ti ovo. Djeak mu prui smeu papirnatu vreicu i zarumeni se od
neugode.
Jens je uzme te tiho zazvidi od iznenaenja. U njoj su se nalazili dijamantna narukvica
i zlatne naunice. Nisam ba siguran da e mi pristajati, ree.
Ne. Aleksejevi obrazi bili su jarkocrveni. Nisu za tebe... No uto primijeti Jensov
podrugljiv izraz lica i nasmije se. Brzo se osvrne po konjunici provjeravajui prislukuje li
ih itko, no nije bilo nikoga. Popkov je negdje nestao. Mama je izvadila sav nakit iz sefa i
sad ga sprema meu odjeu, te ak i u kutije kreme za lice.
Zbilja?
Da. Kae da bi joj ga mogli pokuati ukrasti.
Mama ti je vjerojatno u pravu.
Ovo je ostavila jer ima previe nakita, a kae da je ovaj gotovo bezvrijedan. Zurio je u
papirnatu vreicu. Meni ne izgleda bezvrijedno.
I nije, Alekseju. No tvoja mama ima toliko vrijedna nakita da joj ovaj, pretpostavljam,
malo znai.
Zato elim da ga ti uzme. Sakrij ga. U sluaju da... Ponovo slegne kotunjavim
ramenima.
Hvala ti, Alekseju. Jens je bio ganut te je vrsto zagrlio djeaka. Jako e mi
nedostajati. Odmaknuo se korak drei ga rukama za ramena, oduevljen mirnom
dostojanstvenou njegova mladog uma. Svakako nemoj prestati jahati, uje li?
Neu. Djeak zatrepe. Hvala ti, ujae Jense, na...
Jens mu raskutra kosu. Hajde, pozdravi se s Junakom dok ja porazgovaram s tvojom
majkom. ustrim korakom krene prema koiji. Grofica je sjedila unutra, odjevena u
zeleno, tunih i ozbiljnih oiju.
Dakle, odlazi iz Rusije?
Da.
U Pariz?
Osmjehnula mu se i odmahnula glavom. Tako govorim ljudima. No zapravo idemo na
istok.
Dug je to put.
No kudikamo sigurniji nego da pokuamo zaobii bojinicu na zapadu.

~ 298 ~

Sada nigdje nije sigurno. uvaj se.

Ispruila je ruku, prstima dotaknuvi njegovu koja je leala na vratima koije. Posluaj
me, Jense. ula sam da plemii kuju zavjeru kako bi svrgnuli cara Nikolaja.
Mili Boe, je li mogue da su se napokon prizvali pameti?
Ne. estorica nadvojvoda sastali su se s knezom Georgijem Lvovim iz Dume s
namjerom da prijestolje ponude nadvojvodi Nikolaju Nikolajeviu.
Zamijeniti jednog Romanova drugim! Ludi su. Premijer Golicin preslab je da bi
odravao red. Zar ne vide da je prekasno?
Ne, Jense, oni vole svoju zemlju. Ne ele je se odrei, a znaju da bi, ako Romanovi
izgube prijestolje, smjesta morali otii.
I ti voli Rusiju, ali to te ne spreava da ode.
Odvratila je pogled od njega, usredotoivi se na konjunice odakle je Aleksej upravo
izaao, trei prema njima. Lagala sam ti, Jense. Kad sam ti rekla da je njegov pravi otac
poginuli vojni asnik. Snizila je glas do apta. Otac mu je Romanov. Da se to ikad sazna,
Aleksej bi bio u velikoj opasnosti. Protrnula je. Zbog toga odlazimo.
Jens se okrene, zgrabi djeaka za ruku i urno ga ugura u koiju, zalupivi vratima.
Brzo idite, pouri ih. Idite ve danas.
Sutra, promrmlja ona.
Ujutro u vas doi pozdraviti, obea Jens.
Djeak mu se osmjehne. Mogli bismo jo jedanput otii jahati.

Taj dan bio je poetak kraja. Valentina se probudila rano, tjeskobna, odve nemirna da bi
spavala. ula je grad kako teko die, ak i u njihovoj mirnoj ulici s drvoredom. Kosti su je
boljele od napetosti, kao da je trala prebrzo i predaleko. Posvuda su se mogle uti prie o
radnicima koji se okreu protiv svojih efova, o potanskim djelatnicima koji su nasmrt
pretukli ovjeka ije su naredbe deset godina sluali, o paru koji je vodio draguljarnicu iz
koje su ih izbacili vlastiti zaposlenici. Bojala se za Jensa. Imala je privienja o radnicima to
poput slijepih krtica izlaze iz svojih tunela ispod zemlje i izmrcvare svojega direktora u
njegovu uredu tankih zidova.
Ruka joj je nagonski poletjela prema njemu kako bi provjerila je li zdrav i itav, a on ju
je smjesta povukao na sebe. estoko je vodila ljubav s njim, ostavljajui svoj trag na njemu,
sitne ugrize po prsima i okus krvi u ustima kad mu je zubima okrznula donju usnicu. Danas
joj je trebalo vie od njega, vie od miia, koe i snanog prodiranja. Trebala joj je krv iz
njegovih ila. Otkucaji njegova srca. A kad mu je naposljetku iscrpljena legla u naruje i
kosa joj se u zamrenim uvojcima rasula po njegovoj koi, oslonio se na lakat i pogledao je.
Jutros si gladna, ini se, nasmijao se.
Ona sjedne, podvukavi koljena ispod sebe. Nemoj ii na posao, Jense. Ne danas.
Zato ne danas?
Imam lo predosjeaj. Ostani danas kod kue.

~ 299 ~

Moram ii, ljubavi. Moram se oprostiti od Alekseja. A trenutano imamo i velikih

problema.
Srce joj se uzlupalo u grudima. S radnicima?
Ne, premda se sindikati glasno bune i izraavaju svoje zahtjeve. Rije je o starim
drvenim vodovodnim cijevima. Istrunule su pa dolazi do oneienja vode te je ponovo
izbio trbuni tifus. Obavijestio sam javnost da je ljudi moraju prestati piti. No to da rade?
Spustio je noge na pod, mislima ve u danu koji je pred njim.
Prokockala je priliku.

Jens nije jahao s Aleksejem. Premda je jo bilo rano, kad je stigao pred palau Serovih
grofiina koija ve je stajala natovarena i spremna pred ulaznim vratima, a Aleksej je
pogrbljeno sjedio na stubama pred ulazom. Skoio je na noge spazivi Jensa na Junaku, no
oprotaj im je bio kratak.
Grofica je bila uzrujana. Nije htio ui u koiju dok te ne pozdravi.
Jens se rukovao s djeakom u znak slubenog priznanja da je sada odrastao. Pazi na
majku, uje li?
Da, gospodine.
Pii mi. Javi mi to si odluio raditi u ivotu.
Ve sam odluio. Idem u vojsku.
Jensu se stegne srce. Jo je rano za to. Sretno ti u novom ivotu. Srest emo se opet,
siguran sam, kad proe ovo ludilo.
Djeak je susprezao suze. Volio bih to.
Jens ga vrsto zagrli, poljubi mu majku u obraz i obea da e se pobrinuti da Aleksejev
konj zavri kod dobrih vlasnika. A potom su otili u crnoj koiji s koje je uklonjen zlatni
grb. Jens je gledao za njima dok se nisu izgubili iz vida, ne mogavi zatomiti bijes na zemlju
koja tjera ovakve krasne mlade ljude da se iz nje odsele. Aleksejev odlazak duboko ga je
kosnuo te se popeo u sedlo natjeravi Junaka u ustar galop niz ljunani prilaz. Pred
kapijom ekao je neki ruan konj zlih oiju, a na njemu je sjedio Popkov, ekajui se po
bradi poput lijena medvjeda.
Koga vraga ti radi ovdje? upita Jens.
Vaa ena me poslala.
Zato?
Da pazim na Vas. Kiselo se nacerio.
Idi kvragu. Jens podbode konja u galop.

Toga je dana osamdeset tisua radnika odloilo svoje alate i izalo na ulice Petrograda. Na
otoku Vasiljevski izbili su nemiri i estoke demonstracije harale su gradskim ulicama.
Oblaci dima zastrli su obzor, a vlakovi, promet i pokretne trake u tvornicama obustavljeni

~ 300 ~

su. Trgovine i tvornice zabarikadirale su vrata i prozore, a radnici su izali na ulice s

barjacima u rukama. Jens je jahao srcem Petrograda njuei to u zraku. Nesnoljivost i
bezvlae, elju za unitenjem, paljenjem, razbijanjem, ruenjem i kidanjem.
Automobili su leali prevrnuti na bok, razbijenih prozora i vjetrobrana; vrata trgovina
visjela su na odlomljenim arkama, a roba je pobacana uz rub ceste gdje su se ljudi za nju
otimali kao oko strvine. Sanduci votke ukradeni iz prodavaonica estokih pia potpirivali su
nezadovoljstvo trajkaa te su mukarci s crvenim trakama oko ruke i krvlju podlivenim
oima krenuli vui Junakove uzde, uzalud pokuavajui zbaciti jahaa koji je sjedio na
njemu. Jensa je preplavio osjeaj tuge. Volio je tu zemlju koja je sada rezala vlastite ile sve
dok ulice nisu postale skliske od krvi. Oko tisuu bogatih obitelji stotinama je godina dralo
ovu golemu zemlju u aci, iscijedivi iz nje sve to se moglo. A sad e cijela Rusija zbog
toga ispatati.
Jens je jahao prema uredu, potiten zbog toga to je svaka tvornica kraj koje je proao
bila opljakana. Nee proi mnogo dok i njegovi radnici ne srue svod tunela. Radna snaga
posvuda se razularila, unitavajui strojeve i skidajui stakla sa prozora. A dok je jahao,
cijelim je putem iza sebe uo kloparanje Popkovljeva konja.
Odlazi kui, viknuo je Jens.
No konj ga je nastavio pratiti poput sjene. Skrenuvi u Liikovsku ulicu, doekala ga je
blokada nalik na zid od opeke. Ulica je vrvjela ljudima s crvenim vrpcama na grudima i
eljeznim ipkama u rukama. Radnici iz Raspovljeve ljevaonice u rijekama su se slijevali
niz ulicu viui: Borba za pravdu! i Smrt ugnjetavaima! Junak uplaeno skrene
ustranu, uznemiren vonjem mrnje u uskoj uliici. Jens potapa ivotinju po vratu napipavi
mastan znoj te se okrene namjeravajui se vratiti putem kojim su i doli. No tog su se
trenutka zauli krici.
Pozornost mu je privukla skupina crvenih ogrtaa i sablje to su zabljesnule zasjekavi
zrak. Zaulo se njitanje konja i kloparanje kopita. Jensa obuzme teka crna slutnja
vojska je poslana. Dakle, car je odluio da nee pregovarati. Zauli su se hici iz pitolja.
Najednom je zavladala panika, a na ulicama je nastalo komeanje dok su ljudi pokuavali
umaknuti sabljama no nisu imali kamo. Jens je vidio kako neki mladi posre i nestaje pod
kopitima. Natjerao je Junaka da uzmakne, raskrivi put pomou njegovih irokih prsa i
raistivi obru prostora kako bi se djeak mogao osoviti na noge.
Iza lea zauo je Popkova kako ga urlajui upozorava na opasnost te se okrenuo.
Sagnuo se, za dlaku izbjegavi ma namijenjen njegovoj glavi dok su husari na konjima
sabljama krili put kroz svjetinu, otrica umrljanih krvlju. Jens je vidio da je Popkov stjeran
u kut uza zid, i dalje u sedlu no ruke natopljene krvlju, dok je neki plavokosi zapovjednik
podizao sablju i spremao se po drugi put zamahnuti. Zapovjednik je bio ernov. Jens
podbode Junaka natjeravi ga da skoi prema naprijed, rastjerujui trajkae, te u posljednji
as uspije okrenuti konju glavu ustranu i sudariti se sa ernovljevim crnim pastuhom.
Otrica promijeni smjer, i to taman dovoljno. Umjesto da preree Popkovu vrat, zasjekla mu
je lice takvom silinom da mu je umalo odnijela glavu s tijela.

~ 301 ~

Jensu je zujalo u uima te je obuzet estokim gnjevom svom snagom odalamio

zapovjednika akom u prsa, slomivi mu rebra i zbacivi ga iz sedla. Popkov klone prema
naprijed dok mu je snaan mlaz krvi ikljao niz vrat konja, no Jens ga jednom rukom zadri
u sedlu, a drugom zgrabi isputene uzde. Njegova konja nije trebalo podbadati. Koristei se
ivotinjinom snagom, Jens je probio put kroz trajkae koji su pokuavali pruiti otpor.
eljezne ipke nisu se mogle mjeriti sa sabljama i pukama, no bili su brojano nadmoniji.
Sve vie vojnika padalo je iz sedala.
Dokopavi se pokrajnje uliice, Jens hitro sjae i dotakne Popkovljevo rame. Drhtalo je.
Bio je jo uvijek iv, Bogu hvala. Paljivo je podignuo Kozakovu glavu s konja. Isuse
Kriste, bila je skorena od krvi. Bijes i tuga proparali su i njegove grudi, no ruke su mu i
unato tomu bile mirne dok je skidao svoj al i vrsto ga svezao oko Popkovljeve glave,
ostavljajui mu zdravo oko nepokriveno. To se oko, napola sklopljeno i crno, pokualo
usredotoiti, a Popkovljevo krupno tijelo zanjihalo se na leima konja. Bio je jedva pri
svijesti.
Dri se, Popkove, odluno e Jens. Odvest u te kui.
Skinuo je remen i svezao Kozakova zapea oko vrata konja, a potom skoio u
Junakovo sedlo drei Popkovljeve uzde u svojim rukama.
Opet mi stoji na putu, Friise.
Jens pogleda naprijed. Nasred ceste stajao je mukarac otra lica, odjeven u dug kaput i
s pukom u ruci, a iza njega bila je mala vojska ljudi. Svi su oko ruke nosili crvene trake.
Sklanjaj mi se s puta, Arkine. Jens se nije imao vremena prepirati s tim gadom.
Krenuo je naprijed, vodei Popkovljeva konja za sobom.
Uskom uliicom odjednom odjekne hitac iz puke, glasan poput grmljavine. To je bio
jedini zvuk koji je Jens uo; nikakvo njitanje ni bolno skvianje. Junak je samo zadrhtao, a
potom se bez glasa sruio pod njim, najprije prednjim nogama, a potom, nakon kratke
borbe, i stranjim dijelom trupa.
Ne, ne, ne! riknuo je Jens iskoivi iz sedla prije nego to je konj pao na tlo. Kleknuo
je pokraj Junakove glave poloivi mu dugu njuku u pregib ruke, no tamne oi ve su
izgubile sjaj, a iroke nozdrve ispustile posljednji dah. Ne! zaurla Jens skoivi iz unja i
baci se na Arkina.
Radovao sam se ovome trenutku, ree Arkin neobino iskrivivi usta te kundakom
puke udari Jensa u glavu.

~ 302 ~

40

alentini su se tresle ruke. Ne zbog oka Lava Popkova koje je lealo u emajliranoj
posudi na kuhinjskom stolu. Ne zbog krvi koju je izgubio ni bijele kosti koja se
nazirala u poprenoj posjeklini du ela. Ne zbog napora koji je morao uloiti kako
bi se zajedno s konjem vratio k njoj i ispriao joj to se dogodilo. Ne zbog smrti Junaka.
Ruke su joj drhtale zbog Jensa.
Isprala je Popkovu glavu i izvadila smrskanu onu jabuicu, isplahnuvi duplju
antiseptikom otopinom, te mu stala nalijevati votku u grlo da ne moe govoriti.
Arkin ga je dohvatio, profrfljao je.
Arkin ga je dohvatio.
Ruka joj je zadrhtala te je zamislila Arkinovo koljeno koje je smrskao metak iz Jensove
puke. Natoila je i sebi votku.

Jens je u ustima osjetio okus sasuene krvi. To je bilo prvo to je outio. Slike su, jedna po
jedna, poele sjedati na mjesto dok su mu se kotaii u glavi poeli okretati, isprva sporo, a
zatim sve bre i bre, upajui mu misli iz lubanje. Otvorio je oi.
Nalazio se u zatvorskoj eliji.
Kroz metalni reetkasti otvor u stropu dopiralo je mutno uto svjetlo. Nije se gasilo.
Metalna vrata s prozoriem u visini oiju i vrataca za hranu u razini poda bile su jedine
zanimljive stvari u prostoriji. Zidovi od opeke, u jednom kutu vjedro, a u drugom emajlirana
posuda te uzak poljski krevet na kojem je leao. Pod njim smrdljiv goli madrac, a povrh
jedan pokriva.
Glava ga je boljela. Vid mu se maglio na jednom oku, a sasuena krv skorila mu se na
obrazu nalik na crna raka to mu se zalijepio za lice. Ustao je, a soba se zavrtjela oko njega,
no uspio je doi do vrata, zalupavi po njima akom.
Arkine, prokleti gade, otvaraj ova vrata.
Lupao je sat vremena. Moda dva? Nije imao pojma koliko, no aka ga je zaboljela, a
koa na lancima prstiju popucala. Oduzeli su mu cipele i remen pa nije imao nita drugo
ime bi mogao lupati. Polako je skliznuo na pod, leima oslonjen na hladan metal i
naposljetku pustio mozak da misli.

~ 303 ~

Arkin je samo jedanput uao u zatvorsku eliju. Dani su prolazili i Jens je uo kako se neka
druga metalna vrata uz zveket otvaraju, noge to se vuku du hodnika, povike straara i
katkada tiho cviljenje ostalih zatvorenika zbog ega bi Jens podviknuo. Ako bi netko i
vrisnuo, brzo bi ga uutkali.
Jens je dan za danom ivio u svijetu sumraka. Nikad nikoga nije vidio. Dvaput na dan
gurnuli bi mu hranu i vodu kroz otvor u vratima, kau ujutro, a orbu naveer. Slavio bi kad
bi u njoj zatekao komadi hrskavice ili kupusa. Svakog jutra praznili su mu vjedro, vadei
ga kroz isti otvor u vratima, a prao se pomou nekoliko kapljica vode za pie, koje je izlio u
emajliranu posudu. Voda mu je postala dragocjena. Umoio bi prste u nju i prisjetio se
koliko ju je puta u ivotu nemarno i nesavjesno rasipao. A sad je bio poput onih stanovnika
siromanih etvrti koji su se tiskali oko cijevi to proputa vodu, kojima svaka kapljica
vrijedi zlata.
Svaki dan ekao je hoe li doi straari sa eljeznim ipkama i tekim akama. No nitko
nije dolazio. Ama ba nitko. Stoga, kad je Viktor Arkin uao u njegovu eliju nakon etiri
tjedna samovanja uz vlastite misli i vlastiti tjelesni miris, doao je u napast da mu se
osmjehne. No umjesto toga bez rijei je sjeo na madrac naslonivi se na zid i stao ga pomno
promatrati. Iza Arkina stajala su tri straara u odorama sa ipkama i lancima u rukama.
Jense Friise. Arkin je njegovo ime izgovorio kao da mu ostavlja gorak okus u ustima.
Doao sam jer elim da neto zna.
Jens ustane. Bio je vii od Arkina te je ovaj bio prisiljen podignuti pogled. Jedino to
od tebe elim uti jest kad u izai iz ove rupage.
Ne budi tako nestrpljiv. Ovo e ti biti dom jo dugo. Oi mu se zatamnjee poput
ugljena te spusti ruku prema koljenu. Kao to e mene ovo koljeno jo dugo podsjeati na
tebe.
Da je bilo po mome, mozak bi ti se rasuo po onom dvoritu, a ne koljeno.
Arkin trzne glavom, a Jensu se naas uini da e izgubiti kontrolu nad sobom. Pod
maskom njegova lica, pod onom tvrdom bahatou, vrebao je bijes. Jens je spazio njegovu
sjenu u dnu onih sivih oiju.
to si mi onda, upita Jens, doao rei?
elim da zna da sam spavao s tvojom enom u izbi.
Lae
Istina je.
Prokleti prljavi laljive. Valentina te se gnua. Iskopala bi ti oi prije nego to bi ti
dopustila da je dotakne.
Bila je to njezina zamisao. I uivala je.
Jens nasrne na njega, iznenadivi ga, te ga tresne akom u zlurado nasmijeena usta.
Straari upotrijebie svoje eljezne ipke, no Jens se obraduje spazivi krv na Arkinovu licu,
koji je jarosno obrie zapeem.
Poznajem je, Friise, poznajem svaki pedalj njezina tijela. Onu pjegicu na bedru koju
sam ljubio, siuni bijeli oiljak na rebrima koji sam sisao dok nije zastenjala, guste crne

~ 304 ~

kovre oko njezina vlanog sredita, koje sam lizao dok sam stavljao prste u nju i...
Da ga tri straara nisu sputala lancima, Jens bi bio ubio Arkina.
Gubi se!
Zadovoljna smijeka na licu, Viktor Arkin odepa iz samice.

Valentina je osam mjeseci danonono traila Jensa. Diljem grada ljudi su nestajali, prijatelji
i ljubavnici danas su bili tu, a sutra ve ne. Nitko nita nije znao; nitko nije htio nita znati,
nikoga nije bilo briga bili su odve uplaeni za sebe. Rulja je harala ulicama, provaljujui
u zatvore i ubijajui policajce. Kad god bi im palo na pamet, podmetali su poare u velikim
kuama i spalili sud i urede tajne policije. Sa stupova ulinih svjetiljki sada su visjeli agenti
Ohrane, a grad je buktio od crvenih zastava i plakata: UNITIMO TIRANE i POBJEDA
PRIPADA RUSKOME NARODU.
Valentina je bila paljiva, toliko paljiva da je ljudi vie nisu prepoznavali. Nosila je
skromnu seljaku odjeu, runo tkane haljine i alove, maramu oko glave i teke pokrpane
izme na nogama. Smravjela je te su joj se obrazi udubili, blijedi i upali kao radnicima na
ulicama. Ramena su joj se ovjesila i kraljenica se pogrbila, a pogled je obarala kako nitko
ne bi spazio gnjev to je u njima plamtio. Lidiju bi ostavljala zatvorenu u sobi s njezinim
vlakiem i knjigama, no nikad nije naila na ikoga tko je uo makar i rije o danskom
inenjeru imena Jens Friis.
Drugog oujka 1917. car Nikolaj prisiljen je odrei se prijestolja. On i njegova obitelj
stavljeni su u kuni pritvor u Carskome selu, a kasnije su prevezeni vlakom u Sibir. Tada se
Petrograd promijenio i Valentina je to primijetila. Postao je crven: crvene trake oko ruke,
crvene vrpce, crvene kokarde na kapama. Na elo nove privremene vlade postavljen je
Aleksandr Kerenski, koji se uplaio i pobjegao budui da je grad nastavio tonuti u bezvlae.
General Kornilov, glavni zapovjednik vojske, otputen je, a u ratu protiv Njemake nastavili
su se nizati porazi sve dok se Rusi nisu poeli na koljenima moliti da zavri.
Toga ljeta vladao je kaos.

Najvei pak kaos vladao je u Valentininu srcu. Zaboravilo je kako kucati. Zaboravilo je
kako biti ivo. Lealo je nijemo i prazno, bez krvi, krhka crna ljutura teka poput olova
ispod rebara. Katkad bi se potapala po prsima ili ak udarila akom izmeu grudi, no to
god napravila, ono se nije pokretalo. Izgleda li tako slomljeno srce? Kao pokvaren sat.
Neobino je bilo to da su joj se oi sjeale onoga to joj je srce zaboravilo. Nou bi
plakale u krevetu bez Jensa, kao da su u stanju izbaciti bol na nain na koji srce nije moglo.
Tijelo joj je udjelo za njegovim izmeu plahti te je neprestano iznova udisala njegov miris
na jastuku koji je grevito privijala uza se tijekom beskrajnih nonih sati. Njegovu je
koulju nosila u krevetu, njegove arape u izmama i iglu za kravatu u ovratniku bluze.

~ 305 ~

Njegovom je etkom eljala kosu, njegovom etkicom prala zube. Da je mogla, sluila bi
se i priborom s njegova radnog stola, no umjesto toga u depu je nosila njegov sat.
Lava Popkova nije vidjela od dana kad mu je povila glavu zavojima. Nije alila zbog
toga. Premda mu je rekla da ga ne krivi za muevljevu otmicu i premda je on njoj rekao da
je ne krivi zbog gubitka oka, oboje su lagali. Traila je Jensa gdje god je mogla i znala.
Ponovo je otila u Varenkinu staru kuu, no nije ju zatekla ondje, a ljubazni ovjek sa
suprugom Ciganicom tvrdio je da nikad nije uo za Viktora Arkina bez obzira na to
koliko mu novca nudila. Traei Larisu Sergejevu otila je i do podrumske prostorije do
koje ju je Jens bio odveo i koja je zaudarala po vodi iz kanalizacije, no ni ondje nitko nije
uo za Viktora Arkina.
Otila je u crkvu. Ondje nije bilo sveenika, onoga koji joj je lagao. Kad je pitala gdje
je, rekli su joj da ga je carska vojska nasmrt izbievala u njegovu selu pred kerinim oima.
ak ni ta slika nije joj nagnala srce da se oglasi. U svojoj skromnoj seljakoj odjei odlazila
je na sastanke, privrstivi crvenu vrpcu uz prsa, i prisustvovala svakom politikom
okupljanju u svakoj crkvi i svakoj dvorani koju je uspjela pronai. Smijeila se licima koja
je prezirala, razgovarala s mukarcima koji su htjeli ustrijeliti sve ministre iz vlade, odlazila
sa enama iz tvornice u barove, a u jednome je ak svirala i glasovir. Rukavice nije skidala,
njima prikrivajui glatke ruke.
Nitko nije uo za Viktora Arkina. to li je napravio? Vratio se u Moskvu? S Jensom?
Gdje si, Jense?
Blie od toga nije moglo. Kad bi razgovarala s njime, gotovo bi osjetila kako joj srce
treperi. To, i kad bi sjela na njegov bijeli sag od sobova krzna s kericom u krilu i itala joj
o Isambardu Kingdomu Brunelu.

Arkin bi ih ponekad promatrao, Elizavetu i Valentinu.

Kad bi mu dozlogrdili sastanci, umoran od vike i prepirki tijekom kojih je svatko
pokuavao nametnuti vlastitu volju prosipajui bujicu ideja, izmiljajui nove naume, nove
spletke, nova pravila. Kerenski se okomio na boljevike, unitivi tiskarske strojeve njihova
asopisa Pravda i urede Centralnog komiteta. Naredio je uhienje Zinovjeva i Kameneva
zbog voenja proturatne kampanje, pa ak i samog Lenjina, koji se opet bio primoran
skloniti na sigurno.
No bliio se as takav kaos vie nije mogao trajati. Crvena armija samo u Petrogradu
brojila je dvadeset pet tisua boraca, a uz potporu baltikih mornara uspjeli su se oduprijeti
napadu generala Lavra Kornilova. Arkin je izgarao od elje da boljevici preuzmu vlast u
zemlji putem opeg krvavog pua i napokon stanu na kraj tobonjoj vladi pod vodstvom
Kerenskog. A daleko od uiju, u jednoj tajnoj stranjoj prostoriji, Lenjinu je doapnuo kako
je potrebno satrti sve ostale revolucionarne stranke. Nikakvi menjevici. Nikakvi
socijalistiki revolucionari. Nikakvi kadeti. Samo jedna stranka moe vladati Rusijom, a to
su boljevici. Rusiji je potrebna eljezna ruka.

~ 306 ~

Zbog toga se Arkin vratio u Petrograd, kako bi bio uz Vladimira Lenjina i kako bi se
pobrinuo da voe revolucionarne opozicije budu baeni u lance u Tvravi Petra i Pavla. No
katkad bi, kad bi ga svladao umor i koljeno ga boljelo vie nego inae, sebi dopustio da ih
gleda na ulici, Elizavetu i Valentinu. Valentina je bila pametna. Bila je poput kameleona,
skrivajui se pod bezlinom smeom i sivom odjeom, stapajui se s okolinom, mislei da
je nitko ne vidi. Zar je stvarno mislila da joj itko tko ju je makar jedanput vidio moe
zaboraviti lice? Tijekom godina koje je proveo u Moskvi postala je jo ljepa, putenija, ak i
poeljnija po nainu na koji se kretala, obinom okretu glave ili zamahu kosom.
Elizaveta, koja se i dalje kooperila u svili i krznu, bila je laka meta svakom boljeviku
eljnom osvete, no nastavljala je izlaziti na ulicu visoko uzdignute glave. Bio ju je upozorio.
ak ju je i preklinjao. No ona mu se osmjehnula i poljubila ga u usta kako bi ga uutkala.
Ja sam ja. A ti si ti, promrmljala je. Neka tako i ostane.
Pa je pustio da ostane tako. Nije se mogao prisiliti da Elizavetu upita za dijete, no
djevojicu nikad nije viao s njima, kao da ju je Valentina skrivala od svijeta.

Valentina je s Lidijom sjedila na ezlonu u primaoj sobi svojih roditelja i preklinjala ih da

napuste Petrograd dok jo mogu.
Valentina, rekao joj je strogo otac, ovo je na dom. Ovo je naa zemlja. Neu je
napustiti.
Tata, molim te, nije sigurno.
Namrtio se, ali ne na nju, usmjerivi pogled prema sagu dok mu se koa ovjesila, puna
bora koje su mu se urezale duboko u lice. Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci smravio je
kao i svi ostali. Valentina je primijetila i da u sobi nedostaju neke stvari. Dva zlatna
svijenjaka i vrijedna stara reetka za kamin od sedefa. Je li ih sklonio nekamo, uvajui ih
za bolja vremena? Ili ih je prodao ili iskoristio kao mito? Moda su ih ak i ukrali
nadobudni vojnici Crvene armije to su tumarali uokolo.
Ne bojim se ja tih boljevika, rekao je.
Trebao bi, oglasi joj se majka. inilo se da je spomen njihova imena nije uplaio, ak
ni uzrujao. Bila je odjevena u tamnu svilenu haljinu bez bisera ili bilo kakva nakita,
primijetila je Valentina. Dakle, i ona je bila oprezna na svoj nain. Svi bismo se trebali
bojati, ne onoga to su ve napravili, nego onoga to e tek uiniti.
Filip Ivanov je pogleda, iznenaen. Kako zna to se spremaju uiniti?
itam novine, ujem prie. Progone nas jednog po jednog. Prisvajaju nae kue. Samo
je pitanje vremena.
Mama, zar ih ne mrzi?
Ne. Oni se bore za ono u to vjeruju, ba kao to i mi ivimo na nain u koji
vjerujemo.
Suprug joj uzrujano frkne nosom te Valentina prie njegovu naslonjau.
Ostani kod kue, tata. uvaj se. Dotaknula mu je ruku i on joj stisne prste. Sagnula se

~ 307 ~

i poljubila ga u obraz. Bio je meki nego inae, kao da je s njega skinut vanjski sloj. Pazi
na sebe i mamu.
Je li to ono to ti radi? U toj smijenoj odjei? Nikad nisam mogao zamisliti da e mi
ki i unuka nositi takve dronjke.
Djede, ree Lidija smijeei se poput svojega oca, i ti bi trebao nositi radniku
koulju i vunenu kapu. Izgledao bi smijeno.
Nasmijali su se. Valentina se kasnije sjetila toga posljednjeg zajednikog smijeha.

Stanje se pogoralo kad je ponovo zahladilo i Valentina je poela pripremati kuu. Pozvala
je trgovca namjetajem koji je odnio veinu njihova imetka u zamjenu za debeo sveanj
novanica. Dobivene rublje smjesta je zamijenila za zlatne dukate i dijamante budui da e
papirnate novanice uskoro postati bezvrijedne. I trgovac namjetajem i draguljar bezono
su je opljakali, no nije si mogla priutiti da se prepire s njima.
Otpustila je svu poslugu, kuu napunila bezvrijednim krevetima, stolcima i ormarima, a
sve svoje i Lidijine stvari zakljuala u dvjema sobama na gornjem katu. Sauvala je Jensove
nacrte, nekoliko komada njegove odjee, ni jednu knjigu, par glomaznih cipela i nekoliko
osobnih stvarica. Svega ostalog se odrekla. Lidija je uza se vrsto privijala vlaki i drvene
kocke dok je sjedila u majinu krilu i pozorno je sluala.
Moramo postati jedne od njih, objanjavala joj je Valentina. Ne smijemo im
dopustiti da nas izbace iz kue jer nas u protivnom tata nee znati nai kad se vrati.
Hoe li se brzo vratiti?
Hoe, anele moj. Uskoro.
Zlatnosmee oi zatreptae. Meni je sad pet godina, mama.
Znam.
Gotovo sam odrasla.
Valentina se osmjehne. Nego to.
Zato mi mora rei istinu, mama.
Dakako.
Kad e se tata vratiti?
Uskoro.

Najgore je bilo s koncertnim glasovirom Erard odrei se njega bilo je kao da su joj
odsjekli ruku. Ulatila ga je dok nije zablistao i posljednji put sjela na stolac dok je Lidija
sjedila na podu oslonivi se leima o Valentininu nogu. Svirala je Chopina, a Lidija je
plakala. To je tatina najdraa.
Moda ju je uo.
Lidija odmahne glavom, grizui usnicu. Nakon toga glasovir su odnijeli na kolima.
U kuu su uli ljudi. Ljudi to su raznosili blato s izama po ulatenim podovima i koji

~ 308 ~

nisu znali emu slui prekida za svjetlo ni kako se sluiti vodokotliem. Valentina se
zatvorila u svoje dvije sobe, sklupavi se na krevetu, umotana u Jensovu pamunu koulju
koja je umjesto njegova poprimila njezin miris. Izgubila je kuu, njegove ljubljene knjige, a
sada i njegov miris. Uronila je lice u njegov jastuk, a s usana joj se oteo zvuk, potmuo
prigueni jauk iz dubine due.
Lidija je sjedila na vrhu stuba obgrlivi koljena i promatrajui dva bosonoga djeaka
kako igraju nogomet s oevim joj globusom.

Nemoj joj nauditi, Viktore.

Elizaveta, nikad neu nauditi tvojoj keri, to sam ti obeao. Njezin je mu jo uvijek
iv samo zbog tebe.
Ne dopusti da joj oni naude, oni ljudi u sivom koji se nazivaju vojskom. Ili oni to
haraju gradom u oporima poput vukova, dijelei svoje vienje pravde. Ne dopusti im da joj
naude.
Uinit u sve to je u mojoj moi. Kad ukloni branu s rijeke, ne moe zabraniti vodi
da tee. No, podignuo je glavu s jastuka i poljubio joj vitak vrat, vidjet u to se moe.
Kako bih tebe zatitio.
Leei na njemu zanjihala je kukovima u ritmu njegovih pokreta, okrznuvi mu prsa
grudima mekanima poput baruna. Tih uzdah isprekidao joj je rijei. Ne treba mi zatita.
Utisnula mu je vrst poljubac u usta, potraivi njegov jezik svojim kao da e bez njega
umrijeti od gladi.

~ 309 ~

41

etrogradom se zaorio zvuk nalik na udarac Thorova malja, od kojeg su prozori

zaklepetali poput kostiju u grobnici. Prenuo je Valentinu dok je itala knjigu i
probudio Lidiju, koja je u spavaici odbrzala do majina kreveta oiju razrogaenih
od uzbuenja. vrsto je zagrlivi, Valentina je osjeala kako joj kerino srce treperi.
Pogledala je na sat. Bilo je 21.45, 24. listopada 1917.
Mama, je li to grmljavina?
Nije, mila. Zvui kao top.
Lidija irom razrogai oi. I to velik.
Da, jako velik. Mislim da je to brodski top.
S kojeg broda?
Ne znam. No krv joj se sledila u ilama jer je znala to top oznaava: poetak
revolucije.
Arkin joj je to mogao rei. Bila je to Aurora.

Bila su etiri sata ujutro i Valentina je stajala pod mraznim nonim nebom, promatrajui
kako njezin svijet izgara. Nije bilo nikakvih sjajnih zvijezda repatica, niega znaajnog da
obiljei taj trenutak. No negdje u daljini iznad gradskih krovova poar je progorio rupu u
mraku, a njegov plamen zatro je i posljednji traak nade u njezinu srcu da e se Rusija
uspjeti izvui iz ponora.
to je to znailo? Za Jensa. Za njezinu ker. Za njezine roditelje. Njihova je svijeta
nestalo. Tlo pod nogama izmicalo joj je, a rukama je vrsto stisnula ulazna vrata kue od
kovana eljeza, kao da ona mogu sprijeiti svemir da joj se ne srui na glavu.
Jense, jesi li negdje u gradu? Jesi li uo brodski top?
Bila je uvjerena da je Jens jo uvijek iv te da udie isti noni zrak kao i ona. Zbog ega
Arkin ne bi prosvirao glavu ovjeku koji ga je obogaljio, to nije znala, no nita je nije moglo
uvjeriti u to da je mrtav. Nita. Jo je vre stisnula ledenu ipku kapije. Imala je osjeaj da
joj njegove misli polako prodiru u um. U loncu bi mijeala kau za doruak i odjednom bi
ula njegov uzdah te bi znala da je zamilja kako zatie kosu iza uha i gricka vrak jezika
dok se usredotouje. Okrenula bi se od tednjaka, no nikad ga ne bi ugledala. Ili kad bi se
ljutila na derane s donjeg kata to su utnuli loptu kroz prozor, a staklo je bilo nemogue

~ 310 ~

nabaviti, ula bi Jensa kako ba u tom trenutku razmilja o tome kako su djeca sa sela
nepismena i kako bi revolucija prije svega trebala donijeti besplatno i obavezno obrazovanje
za sve.
Njegove misli uvala je kao blago. Kako bi joj koja pala na um, paljivo bi ih omatala
vatom i sakupljala ih kao to lepidopterolog sakuplja leptire. Nou bi ih vadila i
presluavala, uvijek iznova, leei u njegovu krevetu i grlei njegov jastuk. Dok je tamu
grada razgonila vatra, njezina je ostajala postojana i sveprisutna.
Nee ga pronai u tom plamenu, zauo se glas iz noi.
Lave?
Golemi lik Lava Popkova iskoraio je iz sjene u krug svjetla uline svjetiljke kako bi
vidjela da je to on. Bio je krupniji nego ikad. Povez mu je prekrivao praznu onu duplju, a
guste crne kovre padale su mu preko oiljka na elu. Bilo joj je drago to ga vidi. I to ju je
iznenadilo.
Nema vie konja? Mahnuo je prema konjunicama gdje je neko kartao s Jensom i
Valentini prvi put padne na pamet da mu zacijelo nedostaje prijatelj.
Ne, prodala sam ih.
im se konjunica ispraznila, cijele su se obitelji bez ikakva pitanja uselile u pregratke
za konje u kojima su spavale prekrivene slamom i jele zob iz korita. Valentina nije
prigovarala. Nije ju bilo briga. Htjela je osjeati neto prema njima, no nije mogla. Zbog
takvih ljudi izgubila je mua i sestru za takve se Arkin borio. Zar ne vidite to radite?
htjela im je vikati. Zar ne vidite da osim onoga to je loe unitavate i sve to je u Rusiji
dobro?
urno je sklonila Popkova sa svjetla. Ima li vijesti?
Da.
O Jensu?
Ne.
Nije htjela da ita uje, nikakav zvuk, ak ni najtii uzdah, premda su joj od razoaranja
prsnule kosti. Nego o kome?
Zahihotao se te joj je dolo da ga zgrabi za bradu i protrese je. O kome? ponovo je
upitala.
O ovjeku koji se zove Erikov. ujem da uiva povjerenje druga Lenjina.
to se to mene tie?
Ime mu je Viktor Erikov.
Srce joj je zastalo. Viktor Erikov?
Arkin je promijenio ime. Zbog toga nismo uspijevali nai toga krvoednog gada.
Zato bi to uinio?
Krupna se sjena pomakne. Zbog tvoje obitelji. Jer se ime Arkin previe povezivalo s
ministrom Ivanovim. A on se htio od njega ograditi.
Valentina kimne. Zna li gdje je?
Jo ne. Ali saznat u.

~ 311 ~

I rei e mi?
Da. To e te vjerojatno stajati glave, no rei u ti. Dotad ne izlazi iz kue.
Gdje su revolucionari?
Posvuda. Prokleti boljevici zauzeli su eljeznike stanice i prislukuju telefonske
linije. ak su i u Dravnu banku provalili. Ti se ne ale, zato ne izlazi iz kue.
Hvala ti, Lave.
On slegne ramenima i okrene se da ode.
Lave. Uhvatila ga je za ruku. Bila je vrsta kao kamen. ao mi je zbog tvojega oka.
uvaj se.
Zabrundao je neto nerazgovijetno, to je zazvualo poput potmule grmljavine u
njegovim granitnim prsima, i krupnim koracima nestao u no.

Ostani ovdje, Lidija. Zakljuaj vrata. Nikome ih ne otvaraj.

A to ako mi zatreba zahod?
Koristi vjedro.
Tanki nosi namrekao se od gnuanja.
Ozbiljno, Lidija.
Kamo e?
Idem pronai tatu.
Srcoliko lice ozarilo joj se kad ju je pogledala. Smijem li i ja poi?
Ne. Ti mora biti dobra. Tata e se vratiti samo ako bude dobra.
Bit u dobra, mama.
Ki joj namjesti aneosko lice, no Valentina se nije dala zavarati. Ozbiljno ti govorim.
Ne otkljuavaj vrata. Obeaj mi.
Obeavam.
Poljubila je ker u raskutranu kosu natjeravi se da joj povjeruje.

Valentina!
Stajala je u vei doktora Fedorina uplaeno se osvrui preko ramena. Grad je
trenutano mirovao, kao vuk koji spava nakon bogata nonog lova. No to nije znailo da
nee opet ubiti.
Nikolaj Fedorin uvukao ju je u kuu i brzo zatvorio vrata. Danas ne bi smjela biti na
ulici, Valentina. Odve je opasno.
Samo sam dola uti to ste saznali.
Draga moja djevojko, grad nam je eksplodirao u lice. Boljevika revolucija razdire
Petrograd, a njihova Crvena armija zatvara svakoga tko nije njihov istomiljenik. Sefovi
tvornica, bankari i svi politiari su... Zastao je primijetivi da su joj usne problijedile.
Moj je otac jedan od tih politiara.

~ 312 ~

On odmahne glavom od oaja. Ne idi k njemu, draga moja.

Moram. A to ete Vi?
Ne brini se, ja sam siguran. Lijenik sam, trebat u im. Vidim da i ti nosi svoju odoru
bolniarke, ona bi te trebala zatititi.
Valentina urno otvori vrata. Na to i raunam.

Prolo je dobro, bolje nego to je Arkin mogao sanjati. Kerenskijeva vlada prevrnula se
poput mrtve ovce prepustivi vlast crvenima.
Meutim osmjehnuo se sam sebi razmiljajui o tome koliko je Kerenski glup
veeras e se zaprepastiti kad ih sve uhite u Zimskoj palai. Prije isteka dana lanovi
Kerenskijeva ministarskog vijea bit e zatoeni u elijama Tvrave Petra i Pavla. Hodao je
ukrug po uredu ne bi li odagnao bol iz noge, ekajui da stignu novi zatvorenici.
Na um mu padne Friis. Svaki je dan razmiljao o inenjeru. I o Ivanovoj. Oni su mu bili
trn u oku to ga nije mogao iupati, bez obzira na to to uinio. Povukao je cigaretu
napunivi plua dimom, no ne uspijevajui istisnuti prizor njih dvoje koji mu se urezao u
pamenje, sjeanje na njih kako tre zajedno pod kiom drei se za ruku, tijela priljubljenih
u zajedniki obris, ne odvajajui pogled jedno s drugoga.
Bila je u pravu. Valentina Ivanova znala je tono to radi. Zaista je svaki dan mislio na
nju, ba kao to mu je i rekla da hoe. Ironino je bilo to to bi, da mu koljeno nije stradalo,
sad vjerojatno bio mrtav. Valentina mu je spasila ivot. Inae bi mu ve odavno navukli
odoru i poslali ga u onaj besmisleni rat protiv Njemake. Bio bi topovsko meso, pokoen
negdje na bojnom polju, i Valentina bi ga se oslobodila. Svega njegova osim djeteta, njegom
djeteta, koje je bilo dio njega koji e uvijek nositi uza se. Ako je bilo njegovo. U to nikad
nije mogao biti siguran, zar ne?
Rukom je obrisao lice zatomivi onaj poznati osjeaj praznine u trbuhu koji bi osjetio
svaki put kad bi pomislio na dijete. Bio je umoran. Neispavan. Strahovao je zbog noi koja
slijedi i noeva koje bi mu ostali drugovi mogli zabiti u lea budui da je sada raspolagao
odreenom koliinom moi.
Sjeo je za stol i kratko naredio vojniku koji je stajao pred vratima: Sljedei
zatvorenik!

Arkin nije ustao sa stolca. No bilo mu je teko ne iskazati joj barem toliko potovanja.
Zatvorenice Filipe Ivanove, ree on, nareujem da vas se odvede pred sud gdje e
vam se suditi kao izdajici naroda.
Ti licemjerna nitarijo, to ti i tvoj soj znate o ovoj zemlji? Vjerno joj sluim ve...
Arkin kimne straaru koji ministra udari kundakom puke u lice. Ruke su mu bile
svezane iza lea pomou ueta pa nije mogao obrisati krv to mu se cijedila iz usta.
Nemoj. Tada se Elizaveta po prvi put oglasila. Molim te, nemoj.

~ 313 ~

Dopustio si je da je pogleda i upamti tonu nijansu njezine zlatne kose i glatku kou
obraza i vrata.
Gospoo Ivanova. Shvatio je da je oslovljava s potovanjem koje nije uspio prikriti.
Usredotoio se na dva lista papira na svom stolu od kojih je na jednom pisalo ime Filipa
Ivanova, a na drugom Elizavetino. Uzeo je nalivpero zadravi vrke prstiju na njezinu
imenu. Blie od toga nije joj smio prii. I Vama e se suditi zbog izdaje jer ste pomagali
muu pri njegovu zlorabljivanju proletarijata s ciljem punjenja blagajne Romanovih.
Nije nita rekla. Jo je uvijek nije mogao pogledati. Vodite ih.
Odmah, drue Erikov.
No kad joj je straar zgrabio mua za ruku, Elizaveta ree: ekajte.
Straar se stao krzmati zbog duboko usaene navike pokornosti. Ruku svezanih iza lea
Elizaveta se okrenula prema muu i poljubila ga u obraz. Zbogom, Filipe. Bog neka te
uva. U ovom se ivotu vie neemo vidjeti.
Elizaveta, eno moja, moram...
Vodite ga. Ona neka ostane, zapovjedi Arkin.
Elizaveta, kriknuo je Ivanov dok ga je straar odvlaio iz prostorije, volim...
Straar je zalupio vrata iza sebe. Arkin i Elizaveta dugo su se gledali, sami u prostoriji.
Ne mogu te spasiti, ree on.
Znam.
Osmjehnula mu se jednako prisno kao i neko na ipkom izvezenim jastucima Hotela de
Russie. Na njezinim usnama nije bilo ni traga tuzi ili kajanju dok je stajala potpuno mirno u
njegovu uredu.
ort! Bacio je nalivpero na stol i preao preko prostorije dok joj nije doao dovoljno
blizu da je dodirne, no ruku je drao sputenu uz bok. Elizaveta, spasio bih te da mogu. No
ti si ena ministra. Sam Bog zna da bih, kad bih mogao.
Njezine plave oi blistale su od zadovoljstva. Znam. Ne brini se za mene. Otmjena joj
je odjea bila prljava, a rukav pokidan.
Pitao se kakva ga je to gruba ruka poderala. elim te posljednji put pogledati, tiho e
ona.
Tada ju je dodirnuo, poloivi joj prste na blijed obraz. Nagnula je glavu njeno je
oslonivi o njegov dlan. uvaj se, Viktore. Ovo su jako opasna vremena i elim da...
Teko je progutala i poljubila mu prste. Da si na sigurnom. Mrzim sve to predstavlja,
mrzim ono to e tvoji boljevici uiniti mojoj zemlji, no, podignula je glavu, tebe ne
mogu mrziti.
Elizaveta, uinit u to god budem mogao kako bih te potedio stroge kazne suda,
ali...
Ne, Viktore, ne ini nita za mene, preklinjem te. Te je rijei izgovorila sporo i
promiljeno, kao da eli da mu se njihovo znaenje uree u svijest. U posljednjih nekoliko
godina proivjela sam vie nego ikad prije u ivotu. Proivjela i voljela. To mi je dovoljno.
Pruio si mi radost za kakvu nisam ni znala da postoji. Spasibo.

~ 314 ~

Njeno joj se osmjehnuo i ne pokuavajui prikriti otru bol koja ga je trecnula ispod
rebara. Spasibo, ponovi on poput jeke.
Bog neka te uva, promrmlja ona i krene prema vratima.

Kad se Valentina vratila kui, Lidija je kleala na vrhu stubita gaajui suenim
groicama dva odrpana djeaka u predvorju na donjem katu. Valentina nije tratila vrijeme
korei je, nego ju je zgrabila za zapee, odvukla je u njihove sobe i kleknula ispred nje
kako bi im oi bile u istoj razini.
Lidija, imam sastanak s jednim ovjekom i elim da poe sa mnom.
Je li s tatom?
Ne. Doenka, kerice mila, ne alosti se. Ako ovo odigramo kako treba, uskoro emo
vidjeti tatu.
To svaki dan govori.
Ali danas je istina.
Pomno im je odabrala odjeu, skromne haljine i kapute, bez volania i krzna. Lidijine
plamene uvojke ugurala je ispod smee marame preko koje joj je navukla pusten eiri.
Danas mora izgledati kao radnika ki.
Promatrale su se u zrcalu u toj neuglednoj odjei.
Tebi tvoja lijepo stoji, mama. Ali meni moja ne.
Valentina podigne Lidiju u naruje i poljubi joj elo. Ti ne bi mogla biti runa ni da se
trudi, anele moj. A sad me sluaj. Htjela bih da mu kae neke stvari.

Mislila sam da si mrtav, ree Valentina.

Valentina je uetala u ured druga Erikova i zagledala se Arkinu u lice, u njegovu sivu
odoru i novosteenu oholost u oima te je po tisuiti put poalila to mu nije zarila skalpel
doktora Fedorina u grlo na dan dvoboja na Sljemenu pitolja.
Mislila sam da e umrijeti od gangrene, ree.
Nije mene tako lako ubiti. No pogled mu nije poivao na njoj nego na djevojici.
Viktore, ovo je tvoja ki Lidija.
Arkinovo lice ostalo je bezizraajno. Nije se ak ni osmjehnuo djetetu. Valentina u sebi
protrne ispustivi kerinu ruicu i gledajui je kako je odskakutala poput male vilenjakinje
do visokog ovjeka za stolom. Stisnuta grla promatrala je svoju malenu junakinju.
Dobrij den, tata.
U kutu Arkinove eljusti zaigrao je ivac. Sive su mu oi vrludale dok je pruao ruku
prema njoj i drhtavim joj prstima dotaknuo tjeme. Kako u znati da je moja?
Jer ti se kunem da jest. Ve sam bila trudna kad sam se udala za Jensa Friisa.
Valentina je zahvalila Bogu to Arkin nije bio u blizini na dan Lidijina roenja.
Odmaknuo je ruku, no Lidija je nastavila zuriti prema njemu irom otvorenih oiju.

~ 315 ~

To nita ne znai, ree on. Glas mu je bio hladan. Mogla bi biti i Friisovo nezakonito
kopile.
Ne. Valentina obori pogled kao da se stidi. Jens i ja uvijek smo pazili da ne ostanem
trudna.
Moda lae.
Ne laem, kunem se kerinim ivotom. Pogledaj joj usta, tvoja su. Pogledaj joj bradu,
ima oblik tvoje. To je bila la, no osjeala je koliko je htio da bude istina.
A kosa? Posegnuo je prema eiru.
No Valentina je Lidiju upozorila da ni pod koju cijenu ne skida eir. Bez imalo
oklijevanja Lidija ga zgrabi za ruku, vrsto je stisne i poloi mu svoj mali obraz na dlan.
Pogled je uprla u Arkina s enjom svojstvenom samo djetetu.
On nije hitro povukao ruku, nego je stao pomno promatrati. Oi joj nisu moje. A ni
tvoje.
Oi su joj iskljuivo njezine. Mnogo je toga na Lidiji takvo.
U prohladnom uredu on une oslonivi se o petu, a drugu nogu ukoeno prui ustranu
te je stane pomno prouavati licem koje nije odavalo nikakve osjeaje. No pustio je da mu
prsti ostanu zarobljeni u njezinim ruicama.
Dakle, ti si Lidija, ree joj. Glas mu je bio blag.
A ti si moj tata, Lidija e tiho. Nagnula je glavu ustranu i stidljivo se osmjehnula, a
potom mu iznenada obavila tanahne ruice oko vrata, stisnuvi ga u vrst obru kao da ga
nikad nee pustiti. Oglasila se tihim zvukom nalik na mijaukanje. Tata. Poljubila ga je u
obraz.
Valentina je gledala, osupnuta. Nije joj dala takve upute, no jasno je vidjela kako se
ovjek kojeg je mrzila rastapa od dragosti. U kerinu zagrljaju kao da su mu se kosti
smekale, a s njima se rastopio i djeli njezine mrnje prema njemu. Kad mu je djevojica
privinula obraz uz svoj, oi su mu se napola sklopile, a crte lica rastopile se kao da su se
temelji pod njima uruili. Lidija i on dugo su ostali zagrljeni, da bi je potom on ustro
poljubio u elo, uspravio se i vratio za stol ne pogledavi ni jednu ni drugu. Izvadio je neki
obrazac, ispunio ga i pruio Valentini.
Izvoli, ree. Doputenje za naputanje Petrograda. A sad idi. Proitala ga je.
Pogledala je Lidiju. I pokidala papir. Na njemu nema imena mojega mua.
Nema.
Ne idem iz Petrograda bez njega.
Ako ostane u ovom gradu, Crvena armija na koncu e doi po tebe, Valentina, koliko
god se skrivala pod tim smeim kaputom. Ti si ministrova ki i oni e te dograbiti. Ne
kockaj se djetetovim ivotom.
Ako Jens Friis ostaje, ostajemo i mi.
Ne budi tako nerazborita, Valentina. Misli na Lidiju.
Ako on umre, i mi emo umrijeti.
Ne mogu vas sve spasiti.

~ 316 ~

Zapii i njegovo ime na propusnicu ako eli da ti ki ostane iva.

Bio je to trenutak smrtne muke. Pomislila je da joj je izmaknuo. inilo se da se povukao
u sebe, a siva prostorija pretvorila se u mrtvo i prazno mjesto. No potom ju je najednom
pogledao ravno u oi.
Voli li tvoja majka Lidiju? upita je.
Valentina oprezno odgovori: Da, naravno da voli svoju unuku.
On kimne, no ne pogleda ponovo Lidiju, te ispuni novi obrazac i prui ga Valentini.
Uzmi.
Pokraj njezina i Lidijina stajalo je i Jensovo ime. Spasibo. Hvala ti.
No upozoravam te, nakon to bude puten, doi e po njega bez obzira na propusnicu.
Imat ete sat vremena, moda i manje, prije nego to ostali saznaju da je u Petrogradu,
nakon ega vam propusnica vie nee vrijediti. Radio je za cara, a takva se izdaja ne
oprata. U glasu mu se zaula srdba. Kucnuo je as kad ljudi poput njega moraju
polagati raune, ljudi koji misle da su sigurni jer su otvorenih svjetonazora i dobro
obrazovani. Kao da ga pamet moe zatititi.
Jens je radio u korist ruskoga naroda, pomagao mu. A to ete vi boljevici uiniti,
unititi svakoga tko ima dovoljno mozga da misli za sebe? Kakvoj se budunosti Rusija
moe nadati ako to uinite?
Rusiju sada eka svijetla budunost. Napokon je osloboena od tirana.
Valentina uzme Lidiju za ruku i povue je blie k sebi. Nadam se da se vie neemo
sresti, Arkine.
Onda uzmi dijete i bjei. To ti dobro ide. To si vrlo vjeto izvela u umi, skrivajui se
od stabla do stabla.
Zapiljila se u njega. O emu ti to govori?
Osmjehnuo se likujui. Zar ne zna, do dana dananjeg? Ja sam bio u umi onoga dana
kad si nabasala na nas dok smo se pripremali. Ja sam taj koji je raznio vau kuu u Tesovu.

Jesam li bila dobra, mama?

Bila si izvrsna, doenka, keri.
Hoe li se tata ljutiti na mene kad doe kui zbog toga to sam onoga ovjeka nazvala
tatom?
Nee. Poljubit e te tisuu puta.
Zato onda plae? Ruicom je okrznula majinu. Nemoj plakati.
Brzo! Moramo pouriti. Imamo samo sat vremena.
Za to?
Da napustimo Petrograd.

~ 317 ~

42

alentina je sklopljenih oiju stajala iza ulaznih vrata i oslukivala. Dva tamnoputa
djeaka sjedila su na podu u hodniku i kartala za opuke cigareta, no bili su toliko
usredotoeni na igru da gotovo uope nisu razgovarali. Nisu joj smetali. U
proirenju ispod stubita pojavio se uzak krevet na kojemu je leao elavi mukarac i hrkao.
ak joj ni on nije smetao jer se smirivala. Paljivo oslukujui. Nije htjela ekati ispred da
ne privlai pozornost na sebe.
Minute su brzo otkucavale. Zadravala je dah kao da time moe usporiti vrijeme, no u
depu je nosila teak Jensov sat ije su se kazaljke neumoljivo okretale. Oslukivala je ne bi
li ula zvuk vojnikih izama kako grabe niz puteljak, trznuvi se svaki put kad bi vjetar
unuo i vrata se zatresla. Znala je da Jensa nee uti sve dok mu ruka ne dotakne vrata.
Minute su brzo otkucavale.
Na stubi pred vratima zauo se najtii mogui zvuk. Prsti su joj poletjeli prema kvaki i
okrenuli je, odkrinuvi vrata kroz koja je prodrla struja hladnog zraka, a onda ih odgurnula
tolikom snagom da su se odbila od zida. Djeaci su znatieljno pogledali prema gore.
Jens je stajao ondje, visok kao i uvijek, no koa mu je bila zategnuta preko jagodica, a
oi utonule duboko u tamne duplje. Donju polovicu lica prekrivala mu je gusta ria brada.
Valentina. Bio je to tek apat.
Privukla ga je k sebi, preko praga, u hodnik, i nogom za njim zalupila vrata. Zagrlila ga
je, najednom zanijemjevi, dok joj je srce glasno udaralo priljubljeno uz njegova prsa.
Osjetila je njegove ruke oko sebe, vrste i nepopustljive. Toliko ga je snano eljela da joj je
tijelo poelo drhtati.
Valentina, ponovio joj je ime, kao da je to jedina rije koje se sjea.
Nije ga mogla pustiti od sebe. Bila je svjesna sata u depu i vremena koje je odmicalo
pred njima poput izdajice. No svejedno ga nije mogla pustiti.

Torbe su bile spremne na krevetu, dvije velike i jedna mala. Spremila ih je prije dva tjedna,
napunivi ih uglavnom konzerviranim mesom i vreicama zobi i suenog voa, ali i
igicama, votanicama, pokrivaima, arapama i po jednim vunenim demperom za
svakoga od njih.
Putovat emo s malo prtljage, bila je rekla keri. Lidija je sjedila prekrienih nogu na

~ 318 ~

sagu od sobova krzna privijajui vlaki uza se.

Valentina svue odjeu s Jensa. Osam mjeseci u istoj odjei.
Smrdim kao strvina, promrmljao je.
Poljubila ga je u prsa. Mirie tako da bih te mogla pojesti.
Nasmijao se protisnuvi taj zvuk kroz grlo te ona shvati da te miie dugo nije koristio.
Za razliku od ostalih miia na njegovu tijelu, nalik na vornato ue du bedara i prsa, koji
su bili sve to je od njega ostalo. Sama kost i koa i vornati miii. Pokuala je zamisliti
koliko mu je napora iziskivalo odravati tijelo i um spremnima za bijeg dok je istovremeno
umirao od gladi, no nije mogla. Na brzinu se oprao, a ona mu je oribala lea i podiala
bradu - nisu se zadrali dovoljno dugo da se stigne obrijati. Za nekoliko minuta izali su iz
kue ustro gazei ledenim plonikom i drei ker za ruke izmeu sebe. Lidija je
neprestano ramenom gurkala oevu nogu provjeravajui je li stvaran.
Boljevici su zauzeli eljeznike postaje, rekla mu je, pa ne bismo smjeli iskuavati
sreu s vlakom.
Hodat emo, ree on. Cijelim putem ako treba.
Dokle?
Do Kine.
Usta su joj se ovjesila. Gledao ju je smijeei se njezinoj reakciji, a ona je znala da bi s
tim ovjekom otpjeaila i do Sjevernog pola ako treba.
Neka bude do Kine, ree.
Gdje je Kina? upita Lidija.
Na kraju gdje Rusija pada u more.
Nije daleko?
Oboje su joj se nasmijeili. Morat e brzo hodati, ree Jens i ona kimne, ubrzavi
koraie.
U sljedeoj ulici naili su na prvu blokadu na cesti, koju su uvale prilike u sivom, s
irokim crvenim trakama oko ruke i pukama to su im nervozno podrhtavale u rukama.
Valentini se kraljenica ukoila od jeze, no Jens je nastavio grabiti, hitro zakrenuvi u
sporednu uliicu s namjerom da pokua nekim drugim putem. No svaki put bilo je isto u
kojem god smjeru krenuli. Svaki put bili su prisiljeni povui se. Lidija se sklonila izmeu
dugih nabora kaputa svojih roditelja i prestala brbljati s ocem o tome kako je nauila igrati
poker od djeaka s donjeg kata. Nakon sat vremena Jens se zaustavio u sjeni crkve ija se
kupola u obliku glavice luka mutno zlatila pod oblanim nebom, a pepeo od prolononih
poara i dalje se kovitlao na vjetru. Odloili su torbe na tlo.
Jense, u zamci smo. Propusnice nam nita ne vrijede.
Ovdanji vojnici zagrieni su boljevici nee im biti vaan potpis na obrascu ako
zakljue da je njihov posao prosvirati glavu jednom od ugnjetavaa. Odve je opasno da se
sluimo propusnicama. Nakratko se naslonio na zid, okrenuvi glavu kao da provjerava
drugi kraj ulice, no tako mu vie nije mogla vidjeti lice. Zato me je pristao pustiti? upitao
je.

~ 319 ~

Usta su joj se osuila. Naslonila mu je glavu na rame. Zar je vano?

Dugo je utio, a Valentina osjeti teinu poput olova u grudima. Jens joj poloi ekinjavu
bradu na tjeme i ispusti dah to ga je bio zadravao.
Ne, ljubavi, ree tiho, nije vano. Dok god smo zajedno. Poljubio ju je u elo. A
sada pokret.
Kamo?
Podignuo joj je bradu tako da su im se pogledi susreli. Zar zaista misli da sam osam
mjeseci proveo u onoj smrdljivoj samici ne razmiljajui? Isplanirao sam nam pravac
bijega i svaki korak pregazio tisuu puta.
Podignuo je torbu i popeo ker na lea. Postoji izlaz.

Jens se sagnuo i podignuo zasun na eljeznom oknu nasred ulice. Neka su bila zakljuana,
no znao je da je lokot na ovome razbijen.
Brzo! Siite. Vidio je da Valentina oklijeva. Sigurno je.
Posljednji put kad je bila u kanalizacijskom tunelu umalo se utopila. On se spustio u
crnu jamu, pridravajui se za metalne ljestve privrene za zid od opeke, te s police uzme
kerozinsku svjetiljku. igice koje su trebale biti ondje nestale su, no Valentina mu je dala
jedne koje je spremio u dep. Zapalio je fitilj, a mutno uto svjetlo smjesta je razagnalo
sjene.
Lidija, hajde, mila, ti si sljedea.
Uplaeno lice provirilo je preko ruba, a potom je spustila nogu na prvu preku i
uzverala se niz ljestve poput majmunia. Ugledavi crni tunel to se protezao pred njima,
nije zastenjala, nego se polako primaknula sasvim blizu njemu, ne trepui i zurei u tamu.
Potpuno je sigurno, ree on i potapa je po pustenom eiriu kako bi je ohrabrio, a
zatim prui ruku Valentini. Ona za sobom zatvori okno otvora i sie niz ljestve, nakon ega
ih je tama sasvim progutala. Tiinu je prekidao zvuk kapanja vode i daleka huka koju je
proizvodio crpni motor.
Koliko daleko? upita Valentina.
Koliko god budemo mogli.
Podignuo je svjetiljku i zagledao joj se u lice. Na njemu je primijetio promjene, no
poljubio joj je usne i zaputio se naprijed s Lidijom na leima. Valentina im je isprva pjevala
jasnim milozvunim glasom u zaguljivoj tami, no uskoro su morali puzati na sve etiri
vukui torbe kroz smrdljivu ledenu vodu i silei se da nastave.
Jensa je ljutilo to se teko snalazio u mranim tunelima, budui da su mu se oi tijekom
zatoenitva odviknule od tame. Neprestano je posrtao, no nije dopustio Lidiji da mu sie s
lea unato Valentininu nagovaranju. Ki mu je vrsto ovila ruke oko vrata, priljubivi se uz
njega s enjom koja mu je napajala suhu i ednu duu.
Nisu razgovarali o tome to rade, ega se odriu i to za sobom ostavljaju sad nije
bilo vrijeme za to. Samo ju je jedanput upitao: A tvoji roditelji? Gdje su? Valentina je

~ 320 ~

pogledala ker koja je pozorno sluala svaku njihovu rije, i kratko odmahnula glavom. Nije
ponavljao pitanje. Kad su proli ispod jo jednog metalnog okna, Jens se uspeo uz ljestve i
provirio kroz rupice u poklopcu. Ugledao je noge to tre, na stotine, moda i tisue njih.
Nakon osam mjeseci svakodnevne potpune samoe, bilo mu je teko pojmiti toliki broj
ljudi. Kad su stigli do ravanja u tunelu, a on bez imalo oklijevanja skrenuo lijevo,
Valentina se zapanjeno nasmijala, prestraivi ga.
Kako li se samo snalazi u ovom labirintu otvora i cijevi? To je nemogue.
To su moji tuneli, Valentina. Ja sam ih sagradio. Naravno da se znam snalaziti u
njima.
Lidija predugo nije pustila ni glasa. Klipsala je iza njega do glenja u vodi, a kad se
okrenuo prema njoj, primijetio je da su joj oi razrogaene od straha.
Tata, upitala je aptom, gdje spava zmaj?
Ovdje dolje nema zmajeva, malika, brzo e Valentina.
Ima. Tata mi je tako rekao. Mogu mu namirisati dah.
Jens primi djetetovu ruicu u svoju. Bila je hladna i vlana. Mislim, ree on, da je
vrijeme da se popnemo na svjetlo.

Nisu bili daleko od idueg okna. Na tom mjestu svod je bio vii te Jens podigne svjetiljku
kako bi pri njezinu blijedu svjetlu vidio to je dalje mogue. Voda je zabljesnula, gusta i
masna.
Nije ispred nas, tata, proaptala je Lidija. Zmaj je iza nas.
Ne, Lidija, mila, ovdje nema...
Sluaj, protisne ona.
On poslua. Valentina mu u znak upozorenja poloi ruku na rame. Negdje iza njih zauo
se nepogreiv zvuk nogu to ljapkaju kroz vodu, brzo se kreui. Jens smjesta ugasi
svjetiljku. Povue Valentinu i Lidiju iza sebe te ostadoe stajati u tiini, ekajui. Minutu
kasnije zauo je glasove.
Svjetlo se ugasilo. Bio je to glas nekog djeaka.
Nestali su. Sluaj, govorio je stariji ovjek.
Stope su naas utihnule nisu imali svjetiljku pa su zacijelo slijedili Jensovu. Kad su
se ponovo pokrenuli, zvuk stopa bio je sporiji, a zatim sve glasniji dok ih gotovo nisu
sustignuli. Jens osjeti kako mu Valentina stavlja neto hladno i teko u ruku. Bio je to
pitolj. Srce mu se uzlupalo. Naciljao je u mraku.
Tko god jeste, smjesta stanite, povikao je.
Zvukovi utihnue.
Tko je? upita Jens.
Nitko, odgovori djeak. Tko ste vi?
Putnici.
Moda smo na istom putovanju, dobaci stariji mukarac. Moda. Imate li svjetla?

~ 321 ~

Imamo svjetiljku, ali nemamo igica.

Ostani iza mene, Valentina, i upali nau svjetiljku.
Uinila je to joj je rekao dok je on drao pitolj uperen u smjeru glasova. Na svjetlu se
pojave dvije prilike: djeak od nekih dvanaest godina i pokraj njega mukarac s navotenim
sijedim brkovima i izgubljenim, tunim oima. Imao je mekane ruke i izgledao poput kakva
bankara ili odvjetnika. Jens spusti pitolj i dobaci kutiju igica djeaku koji ih hitro spremi u
dep. Jens iza lea zauje kako je Valentina opsovala.
Te sam igice platila pedeset rubalja na crnoj burzi, negodovala je.
Hvala ti, prijatelju, ree ovjek. Imate li i vika hrane?
Njet!, hitro e Valentina.
Moj unuk i ja bili smo prisiljeni pobjei bez iega. Pokazao je prema Valentininoj
torbi. Ona pone uzmicati. U tom trenutku djeak ispod kaputa izvue velik i teak pitolj i
uperi ga ravno Valentini u glavu.
Daj mi tu torbu! podvikne.
Najprije e me morati ustrijeliti, bijedni mali lopove, odvrati ona.
Jens iskorai ispred nje, naciljavi u starca. Kai mu da ga skloni, naredi mu.
Pomogao sam ti. Kakva to unuka ima?
Pohlepna. Umorno se okrene prema djeaku. tedi metke za one koji ih zbilja
zavreuju.
Djeak opsuje i spusti pitolj.
Mi sada odlazimo, ree Jens. Ne zadravajte se ovdje predugo. Upozoravam vas da
e Lenjin i njegova Crvena armija proeljati ove tunele im shvate kakvu mogunost bijega
pruaju.
Hvala na savjetu.
Jens kimne u znak pozdrava i podigne Lidiju u naruje. Drhtala je, cvokoui zubima.
No Valentina zastane, kolebljivo odmahnuvi glavom, otvori torbu i iz nje izvadi dvije
konzerve mesa. Opsovala je ispod glasa dobacujui ih djeaku te krenula niz tunel.
Prijateljice, vikne za njom starac, postoji vlak.
Ona zastane i polako se okrene. Pri treperavu svjetlu svjetiljke lice joj je izgledalo poput
lubanje. Kakav vlak?
Vlak koji prolazi mojim ladanjskim imanjem, na rubu ume istono od grada. Mali
teretni vlak to vozi jedanput na tjedan, prevozei samo ito i stoku.
Jens spusti Lidiju, posegne u torbu to mu je visjela na ramenu i iz nje izvadi kartu i
kompas koje je Valentina spremila. Pokai mi. Visoko podigne svjetiljku, a mukarac
uperi prst u jednu toku. Na ruci je imao peatnjak s poveim dijamantom.
Vidi li ovaj rijeni zavoj? Ovdje vlak usporava pa se moete ukrcati ako budete brzi.
Svi mjetani iz sela voze se njime.
Ali ja sam mislila da su svi vlakovi obustavljeni zbog trajkova, ree Valentina.
Ne i ovaj. On slui iskljuivo za potrebe mjetana.
Dokle vozi? upita Jens.

~ 322 ~

Ne daleko, ali dovoljno. Spaja se s transsibirskom eljeznicom, gdje istovaruje teret.

Jeste li se i vi onamo zaputili?
Njet. Jo ne. Starac pokae prstom iznad glave. Najprije moram pronai enu. Jo je
u Petrogradu. Pogledao je Jensa i obojica su znala da je vjerojatno ve prekasno, no
nijedan to nije naglas izrekao.
Sretno vam, ree Jens. I hvala na informaciji.
Hvala vama na hrani. Bog neka nam svima pomogne.
Boja pomo nije dovoljna, promrmlja Jens podiui ker i povede enu van iz tunela.

Pronali su rijeni zavoj to im ga je starac pokazao nije bilo teko. Na rubu grada
zaustavila ih je ophodnja golobradih vojnika, dovoljno mladih i naivnih da su se pokolebali
ugledavi slubeni ig. Jens se odvaio zamahnuti im Arkinovim propusnicama ispred nosa
te je njegova mala obitelj dobila doputenje prolaska.
uma se pokazala izvrsnim utoitem. Laknulo im je im su zali u taj sjenoviti svijet i
dva dana pjeaili stazama kojima prolaze ivotinje. Temperatura je naglo opala i poele su
padati teke guste pahulje snijega, zatrpavajui im tragove. U nekoliko navrata spazili su
druge blijede prilike kako promiu pokraj stabala poput duhova u daljini, no nitko vie
nikomu nije vjerovao. Nitko nikomu nije prilazio. Neznanci su postali opasnost ako vam
netko nije bio prijatelj, bio vam je neprijatelj. Utaborili su se izmeu stabala na rijenom
zavoju, umotani u pokrivae i kapute, ne usuujui se naloiti vatru osim nakratko kako bi
zagrijali vodu za aj. Napokon mu je ispriala to se dogodilo njezinim roditeljima i koju je
presudu donio boljeviki sud, a on ju je vrsto grlio ljubei joj lice niz koje su se kotrljale
vrele suze. Motrili su na eljezniku prugu. Iz sata u sat, iz dana u dan. U njihovim mislima
srebrne tranice vijugale su prema budunosti.

Valentina je leala sklupana s Jensom ispod njegova kaputa. Zora samo to nije svanula,
tanka srebrna raspuklina na obzoru. Pokraj njih Lidija je spavala snom pravednika, umotana
u pokriva kao u kukuljicu. Valentina ovla usnama dodirne glatku suprugovu eljust. Bio
se okupao i obrijao u rijeci. Osjeala je kako se smijei u mraku, oiju i dalje sklopljenih, te
mu je ugnijezdila glavu u pregib vrata. Mirisao je na borove iglice.
Jense?
Poljubio joj je kosu.
Jense, neto ti elim rei. Glas joj je bio tih, no osjetila je kako mu se ruke i noge
napinju.
Nema potrebe da ita govori. Podignuo je ruku i poloio joj dlan preko usta.
Pustila je da lei ondje punu minutu, a zatim pomaknula glavu. Jense, pred nama je
opasan put. U bilo kojem trenutku moemo... Poginuti, mogli bismo poginuti. Moemo se
razdvojiti.

~ 323 ~

On je vre stisne uza se. Ne. To se nee dogoditi.

Ali ako se dogodi, obeaj mi da e paziti na nau djevojicu.
On glasno izdahne. To ne trebam obeavati.
Ali svejedno mi obeaj. Molim te.
U redu, ljubavi, ako e ti tako biti lake. Obeavam da u paziti na Lidiju. Okrenuo je
glavu, crnu sjenu u mraku, poloivi joj usne na kou. I ti meni mora isto to obeati.
Obeavam. titit u je vlastitim ivotom.
Zadovoljna?
Ne. Usne su joj pronale njegove te je osjetila onu poznatu i neutaivu bolnu elju za
njim. Vodili su ljubav pod vedrim nonim nebom, ispod zvijezda. I premda nije bilo ni
saonica ni krznenoga saga kao one noi kad se odravao bal u Palai Anikov, nikakva ih
kola nisu prekinula niti je Arkin doao s pukom i namjerom da uniti njihov svijet.

Dolazi! viknula je Lidija.

Dim je sukljao u plavo nebo, a pitanje lokomotive orilo se svjeim zrakom. eljeznika
pruga protezala se usporedno s rijekom, a izmeu njih svjetlucao je led nalik na netom
izbruene dijamante. Polja i uma prostirale su se unedogled i dan je bio savren za skakanje
u vlak.
Spremite se, ree Jens.
Valentina kimne, no srce joj je divlje lupalo. Lidija je bila na Jensovim leima, ruke
vrsto ovijene oko njegova vrata. Drugom je rukom drala Valentinu koja se napeto
osmjehnula muu i keri. Spremna sam. Dah joj se kovitlao izmeu njih poput ledena
zastora te mu je stisnula prste.
Pojavio se vlak sa samo tri teretna vagona iza lokomotive. Stigavi do rijenog zavoja,
usporio je, kao to im je ovjek u tunelu i rekao. Vagoni su zakripali i zatresli se, zanjihavi
se ustranu, i Jens je poeo trati uz prugu. Valentina ga je u stopu slijedila, no on je imao
due noge pa se uspuhala. Lokomotiva im je zapitala iza ramena. Valentina dobaci
letimian pogled vlakovoi koji je mahao tapom prema njima, kao da prijeti da e ih njime
otjerati s vlaka. Na poetku prvog vagona s vanjske strane nalazile su se metalne ljestve
koje je Jens u prolazu s lakoom dohvatio slobodnom rukom. Vlak ga je smjesta odignuo od
tla. Na djeli sekunde visio je drei se jednom rukom, s Lidijom na leima i svojom i
Valentininom torbom preko ramena. Drugom je rukom i dalje vrsto drao eninu.
Skai! kriknuo je.
No njoj su noge ve bile na izmaku snaga. Poskoila je, spotaknula se, izgubila oslonac i
osjetila kako joj se rame umalo iailo. Vlak ju je pri punoj brzini vukao po zemlji,
oderavi joj kou, grebui je i udarajui.
Pustila se. Osjetila je kako joj prsti isklizavaju iz njegovih, kao da joj ivot isklizava iz
ruku. Pala je na ledom prekriveno tlo gledajui kako joj vlak odnosi sve do ega joj je na
ovom svijetu stalo. Kad su se tranice izravnale, lokomotiva je ubrzala pokrenuvi

~ 324 ~

zamanjake i zlovoljno zapitala. Jens i Lidija nestali su joj iz vida. Ustala je, pratei vlak
pogledom sve dok joj se nije izgubila iz vidokruga, nesvjesna da drhti i da joj je koa na
nogama razderana.
Jense! vritala je. Lidija!
Pokuala je disati, no nije joj uspijevalo. Sve je izgubila. Nakon svega to je prola kako
bi bila ovdje, sada kada joj je ivot trebao iznova poeti, sve je izgubila. Nagonski je poela
trati. Trat e ako treba i do proklete Kine. Batei nogama po tlu ponovo je posrnula, no
ovoga puta uspjela je odrati ravnoteu i nastaviti. Misli su joj se rojile po glavi. Imaju
jedno drugo, Jens i Lidija. Bit e zajedno. Zauvijek zajedno. Sigurni.
Plua su je poela boljeti te je shvatila gdje se nalazi, sama usred niega. Nije imala
nita osim spoznaje koja ju je i drala na nogama: Jens i Lidija su zajedno, brinut e se
jedno o drugom.
Bol. Bol to ih je izgubila ubijala ju je. No nastavila je trati i ba kad joj se poelo crniti
pred oima, u daljini je kroz maglu ugledala zadnji vagon vlaka. Trepnula je. Stajao je
nepomino na tranicama dok je siv dim iz lokomotive sukljao u nebo.
Potrala je. Bila mu je sve blie dok joj je srce luaki nabijalo u grudima. Stigla je do
zadnjeg vagona, no on se nije pomaknuo, nestrpljivo brekui na tranicama. Stigla je i do
drugog, a plua samo to joj se nisu rasprsnula. Potom do prvog. A onda do ljestvi. vrsto
ih je zgrabila. Nita se nije dogodilo, vlak je i dalje mirovao. Oprezno se stala penjati uz
ljestve sve dok nije uskoila u lokomotivu.
Ondje je stajao Jens prislonivi pitolj vlakovoi uz elo. Osmjehnuo joj se. Dugo ti je
trebalo.

by Janja

~ 325 ~