EMIL STAIGER - TEMELJNI POJMOVI POETIKE

UVOD
bit poetike kao klasifikacije djela je nevaljano zbog stalne pojave novih oblika koji ne pau u postojei kalup
(koji postoji od antike)
ono to je stalno su pojmovi lirsko, epsko i dramsko i njihove znaajke, a ne pojedinani primjeri rodova
svako pravo pjesnitvo u razliitim stupnjevima i na razliite naine sudjeluje u svim idejama rodova, to je
uzrok velikom broju knjievnih vrsta
LIRSKI STIL - SJEANJE
vrijednost lirskih stihova je u jedinstvu znaenja rijei i njihove glazbe
nije toliko bitno to se govori, nego KAKO - svaka rije i svaki slog u lirskoj pjesmi su NENADOMJESTIVI
lirske pjesme je teko prevoditi upravo zato to nije poanta u doslovnom prevoenju znaenja, nego
UGOAJA; znaenje rijei je bitno, ali je glazbenost rijei bitnija
u lirskom moemo remetiti gramatiki slijed rijei da postignemo neki zvuni efekt, to bi u epskom stilu bolo u
oi
bitan je i oblik, tj. forma, jer je i ona dio sadraja - ako pjesmu prepiemo u prozu, efekti koje smo postigli s
metrima, srokovima i ritmom nestaju!
postoji bezbroj formi da se u lirskoj pjesmi doara ugoaj - jo u antici je postojala velika koliina raznih strofa
poput alkejske ili safike, dok je epski rod tono odreen metrom
lirski pjesnik se preputa NADAHNUU, on pjeva jer mora, a njegovo pjevanje nije namjerno ili hotimino
lirski pjesnik nastoji stvoriti UGOAJ (tj. ugoaje), koji traje samo jedan trenutak, i za njima slijedi otrenjenje ili
neki novi zvuk (ugoaj), ovisno o poloaju u pjesmi
iako nadahnue moe biti razliito u kiticama jedne pjesme, postoji sredinja tema oko koje tvore cjelinu
ono to lirsko pjesnitvo uva od rastakanja je PONAVLJANJE - ritma (glazbe u strofama), rijei, doslovno
ponavljanje (kitica) = pripjev, rondel (kruno gibanje, vraanje na prijanje stihove)
pripjev - izgovara se na recitativan nain, slui da bi se razumjela pria narodne pjesme, stvara isti ugoaj,
omoguava povratak u trenutak lirskog nadahnua
jedinstvo ugoaja je tim bitnije to je (gramatika) povezanost u pjesmi manja - jezik u pjesmi gubi na logikoj
jasnoi, jer pretjerane logike konstrukcije naruavaju lirski ugoaj!
PARATAKSA, kao nezavisno slaganje reenica, najmanje kodi ugoaju, a najvie joj tete estice (ipak,
dapae, jer) i uzroni i namjerni veznici; no, ona je svojstvena i epskom stilu, pa nije dovoljna da bude definicija
lirskog stila; iako su te reenice meusobno nepovezane, one su ovisne jedna o drugoj jer ine cjelinu ugoaja!
motivi u pjesmi nisu slike stvarnih stvari, nego matarije - tijelo ene u pjesmi nije vrsto, kao ni zemlja nekog
krajolika; lirik ne pie o trajnim stvarima, nego prolaznim
gramatinost nije potrebna jer se jedinstvo ugoaja ostvaruje kroz SKOKOVE MATE
pjesma ne mora poeti EKSPOZICIJOM, ne treba joj objanjenje! (moe je biti, ali i ne mora; u drami i epu je
neophodna!); u veini sluajeva slui samo kao nadopuna, kontekst
pjesmu se ne moe objasniti jer ju pjesnik ne stvara s razumijevanjem, nego iz nadahnua, ijeg podrijetla u
trenutku stvaranja nije svjestan
ugoaj se ne razumije, on se ULIJEVA u itatelja - i to samo kad je on jednako raspoloen kao i pjesnik u
trenutku pisanja! - zato obrazlaganje nema smisla - ugoaj se ili osjea, ili ne
taj lirski ugoaj se moe osjetiti jedino u SAMOI, jer su i pisanje i itanje pjesme individualna, a ne kolektivna
iskustva
takoer se ne moe pravedno suditi o lirskim stihovima, jer neemo moi pogoditi njihovu lirsku vrijednost
znai, prava lirska pjesma je jedinstvena, neponovljiva, i ne da se obrazloiti!

- IDEJA LIRSKOGA:
1) to je jedinstvo glazbe rijei i njihova znaenja

2)
3)
4)
5)

uinak lirskog je neposredan, nema izrazita razumijevanja

postoji opasnost od rastakanja ugoaja, koja se uklanja pripjevom i ponavljanjem druge vrsti
odustaje se od gramatikih i logikih sveza
lirsko je pjesnitvo samoe, te ga mogu uti samo (poput pjesnika) jednako raspoloeni pojedinci

najvee znaenje u lirskom pjesnitvu ima glazba jezika, koja je u nama, a mi smo u njoj - slici se pak
suprotstavljamo, ona je ispred nas, da ju moemo promotriti
liriar govori svoje ja, i to neposredno - izlijeva duu; s druge strane, autobiografist i dnevniar uzimaju
razmak od svog ivota da bi ga promotrili i zapisali
u lirici prevladava prezent, a prolost je izraena u obliku USPOMENE, od kojih je najjai oblik miris uspomene nisu predmeti, esto nemaju ni ime, no kada se jave nas vraaju u prolost
kada smo lirski raspoloeni, mi klizimo strujom opstanka - doivljavamo stihove svaki u svojem trenutku, te ne
moemo odrediti kako se raniji stih odnosi prema kasnijem stihu jer oni tvore cjelinu! - im se uspostavi logika
veza meu njima, doivljaj se prekida
lirsko nije objektivno, nema razmaka izmeu subjekta i objekta - oni su sjedinjeni; no objektivno ne znai isto
to i neovisno o pjesniku - jedan objektivni ep jest da opisuje stvarnost, ali to radi iz pjesnikove perspektive,
ili perspektive njegovog naroda
lirika jest unutarnja, ali moe biti i introvertirana i ekstrovertirana; epika je pak prikazivanje vanjskog svijeta, i
njegovu odijeljenost od due
ugoaj, u kojem se nalazimo i koji je u nama, nije predmet nego stanje - to je nain postojanja svega u lirskoj
poeziji - i ovjekovog i svijeta oko njega; lirski raspoloen ovjek se zato sjedinjava s prolaznim, a ne vjenim,
jer se to stanje prekida, postoji samo u trenutku
uspomene oznaavaju nepostojanje razmaka izmeu subjekta i objekta, one su LIRSKO MEUPROIMANJE
u lirskom ugoaju, mi nestajemo u onome to utimo; lirski pjesnik nije odreen vrstim crtama, njegovo je
jastvo, opstanak, mutno; iako se koristi slikama iz tjelesne sfere, te slike nisu trajne

lirsko je ono najnestalnije - bilo to nas moe prenuti iz lirskog ugoaja - razumijevanje, opredmeivanje! stoga pjesnik mora biti u stanju ograniiti logike veze jezika, koji pjesmu ine previe gramatikom i
referencijalnom i dokidaju joj lirinost, no ipak mora voditi rauna i o znaenju, jer prevelika lirinost kida
granice pjesme
najia lirska vrsta je popijevka, no ni ona ne moe do kraja realizirati ideju lirskog
epovi i drame imaju povijesnu funkciju, no pjesma ne dokazuje nita; ona ovisi o nadahnuu pjesnika, tj.
pjesnik ovisi o nadahnuu; ona je individualna, i ne moe tvoriti neku obuhvatnu zajednicu ljudi koji su ju
doivjeli, a iskustvo koje proizvodi se ne moe drugdje potvrditi; pjesme su kratke jer odraavaju trajanje
ugoaja pjesnika koji ju je pisao
EPSKI STIL - PREDOAVANJE
jednakomjerje pripada biti epskog pjesnitva (e.g. itava grka epika pisana heksametrom); pjesnik je
ravnoduan i ne zapada ni u kakav ugoaj - e.g. Homer se izdie iz struje opstanka i stoji vrsto i nepokretno
NASUPROT stvarima - on ih motri s nekog stajalita, u odreenoj perspektivi, koja je vrsto usidrena u
ritminosti njegovog stiha te mu osigurava identitet, neku stalnost u protonosti pojava; s osigurana stajalita
promatra ivot, no ne sudjeluje u njemu; zbivanje ga ne nosi sa sobom kao lirskog pjesnika!
epski pjesnik (Homer) uzima razmak - takvim njegovim sueljavanjem svekoliko zbivanje postaje predmetom,
a on uva ravnoduje koje se oslukuje iz ravnomjerja stila (to ravnoduje se zna preslikati i na likove - e.g.
Andromaha kada pria o Ahilu dok aluje za ocem i muem); on je uvijek prisutan kao pripovjeda, kao ovjek
koji vidi i pokazuje stvari
epik se ne udubljuje uspomenski u prolost poput lirika, nego se tek spominje, a pri spominjanju se odrava
vremenski i prostorni razmak; teite opstanka ei u dubinama prolosti - tamo je sve bolje (e.g. vojnici su sve
snaniji to se dalje unatrag ide), ali prolost se mora i objasniti da se da razlog radnji (e.g. povijest
Agamemnonovog ezla)

zato to ep ima teite, usidren je na mjestu (za razliku od epske pjesme), on postavlja pitanja poput odakle?
epski ovjek ustanovljuje, za razliku od lirskog - time bi se izgubio lirski ugoaj; epik ustanovljuje istost, stalnost
neega, to se vidi u trajnim epitetima - jednom odreeni, likovi ostaju takvi zauvijek - stereotipne formule (e.g.
brzonogi Ahilej)
ivot vie ne protjee nezadrivo nego je neto trajno, te vrsto opstoji predmetnost pa se da identificirati
jezik se prema Herderu temelji na promiljanju ili refleksiji; rije vie nije puki izraz (e.g. krik osjeaja), ona
neto znai, vazda utvruje neki predmet da ga se moe opet prepoznati - stavlja nam ga pred oi ->
predoavanje u tom smislu bit je epske poezije! (subjekt -> objekt)
epskim jezikom se predouje, upuuje na neto, pokazuje, za razliku od lirsko-glazbenog jezika koji odzvanja
neko raspoloenje; epsko eli razjasniti jezinim sredstvima, ak i stanje due, koja je realna stvar, kao nae
srce, kao i bol i nemir koji ju paraju
stanje due pjesnik pretvara u pojave; ak i miljenje predouje kao zbivanje u prostoru, i to tako da mislitelj
vodi dijalog sa samim sobom; no, epski pjesnik se ipak okree prema van - prikazuje oruja, udesne zemlje,
domainstva, etc., i krasi opise epitetima -> tako to izgleda! - koristi nepregledno bogatstvo rijei u opisima
epskog ovjeka tama liava njegove bitnosti - opstanak mu se temelji na gledanju, a ako mu je to
onemogueno, on vie ne postoji
ljubav nije epska tema jer ona rastapa i brie obrise izdvojena opstanka - ljubav je lirska!; Homer pie o
branoj srei, poudi, ali ne i o ljubavi
epsko je srodno likovnim umjetnostima, a poezija je srodna glazbi - no, oba anra su ipak ograniena rijeima
Lessing: Predmeti ili njihovi dijelovi to egzistiraju jedni pored drugih zovu se tijela, koji su sa svojim vidljivim
svojstvima pravi predmeti slikarstva. Predmeti ili njihovi dijelovi to slijede jedni za drugima su radnje, te su
pravi predmet poezije. Umjetnost moe opisivati radnje, ali samo uz pomo tijela, a poezija moe opisivati tijela
samo uz pomo radnje. - odnosi se na epsko pjesnitvo, jer lirsko ne prikazuje, ono predoava ugoaj, ono ne
stoji nasuprot objektu, ve se subjekt i objekt stapaju
epiku pri pisanju nije stalo do krajnjeg cilja - on ne koraa da bi pristupio cilju nego postavlja cilj da bi koraao i
sve pozorno promotrio
Schiller - ekspozicija nas mora zanimati ne zato to neemu vodi nego zato jer i sama neto jest; no, zbog
gomilanja dogaaja i opisa, moe se izgubiti napetost radnje, NO to je i poeljno! - sve u biti tei prema svom
prirodnom zavretku (koji je nagovijeten), a pjesnik ini sve to je mogue da izbjegne napetost, da bi se
itatelj mogao koncentrirati na samu radnju
Schiller - samostalnost dijelova glavna je znaajka epskog pjesmotvora (za razliku od lirskih stihova)
epski heksametar je samostalna ritmika estica, koja ne otjee sa strujom, nego je postojana i stamena, a
uporite mu daje cezura; u heksametru se jasno razlae neka jednostavna cjelina -> ritmika zatvorenost
stvara i predmetnu!
samostalnost dijelova oituje se gramatiki u parataksi, no ona je razliita od lirske; Homer zna i nastaviti
misao u novom stihu, no povezuje ih uglavnom kroz padee (a ne prijedloge)
Goethe - Ilijada i Odiseja su organike tvorevine - no, ne po definiciji! - jer se iz organizma ne mogu uklanjati
veliki dijelovi bez da se ne ugrozi ivot cjeline, a Ilijadu bi se bez problema moglo skratiti za , ak za ! - > to
potie rasprave o autorstvu (nepovezanost cjelina navodi na miljenje da ima vie autora)
naelo epske kompozicije je ADICIJA - da bi se sprijeila dosada, svaki slijedei dodatak mora nadmaiti
doseg prijanjeg -> epik rae gleda unazad!
poetak, sredina i kraj su samostalni samo ako su samostalni i dijelovi prikazana ivota
ovjek zadrava svoju samostalnost nasuprot bogovima - oni ga potiu, no on se bojoj volji moe podvrgnuti
ili joj se usprotiviti; on sam snosi odgovornost za svoje postupke i toga je i svjestan; svaka stvar u epskom
djelu tei vlastitom ivotu, pa i ivotinje i neive stvari (e.g. oruja)

za razliku od modernog ovjeka, homerski junak nije optereen drutvenim funkcijama i nudama jer je
samostalan! - e.g. ratuje se za povrat Helene, no jedan Ahilej to ini radi uitka borbe - uzrok ratu postoji da se
moe iskazati pojedinac!; njihovi motivi nisu moralni ni politiki obzir, nego vlastite pobude
mi svakom liku pristupamo s nekom predrasudom; svaku osobnost cijenimo s obzirom na vrste ideje i
vrijednosti koje odreujemo po nekom mjerilu, a ostale karakteristike lika nas ne zanimaju
epik ne priznaje predrasude - likove prikazuje raznoliko; iako se na kraju moe sloiti cjelokupna slika o njima,
to mu nije cilj; on samo prikazuje to se s vremena na vrijeme vidi, te ga nije briga za povezanost
pismo je mjesto trajne valjanosti, uva openitosti, omoguuje obuhvatno povijesno motrenje na ljudski ivot;
pismom se ono ranije u opisanom opstanku povezuje s onim kasnijim
vidimo da su Ilijada i Odiseja zapoele usmenom predajom, jer je njihovo pismo tek na poetku uinkovitosti
Homer ne zna ni za kakav razvoj, ljeta se nadovezuju, ne proizlaze kasnija iz ranijih - zato to Homer ne
razmilja ni unaprijed ni unatrag, nema sazrijevanja - to je osobito vidljivo u Odiseji - glavna razlika s
romanom, koji pokazuje ovjeka kao bie koje se razvija u vremenu
ovjek epike ivi od danas do sutra, veseli se danu i njegovom svijetlu, te ga ne more brige o budunosti
lirsko pjesnitvo je nepovijesno, nema uzroka ni posljedica, govori samo o onomu tko je lirskog ugoaja, uinci
su mu sluajni, te e minuti im mine ugoaj
ep u povijesti ima svoje odreeno mjesto - pjesnik stoji u krugu sluaa i pria pripovijesti; odnos izmeu njih
se temelji na toj usmenoj predaju, iji je temelj u pradavnini; Homer je i poetak i kraj usmenog svijeta, no
epova ima i nakon Homera
povijest epa - pripovijesti veeg opsega u stihovima; Homerov ep opstaje jer on ne propitkuje, on samo biljei;
u kranstvu pravi ep ne moe opstati jer su ljudi ogranieni prolou (istoni grijeh) i budunou (raj ili
pakao)
samostalnost dijelova odgovara epskom, funkcionalnost dijelova dramskom, a individualna modifikacija
organikog tipa lirskom!
DRAMSKI STIL - NAPETOST
pozornica je stvorena iz duha dramskog pjesnitva, primjereno orue novoj poeziji, NO pozorino i dramsko ne
znai jedno te isto

PATETINA MOGUNOST NAPETOSNOG STILA

patos - doivljaj, nesrea, patnja, strast; lako se brka s lirskim jezikom; e.g. u odi prelaze jedno u drugo i tvore
novo jedinstvo; po Ciceronu - prvo bolest, kasnije pomutnja; nesrea u drami moe proizvesti prizore patosa,
te strast se esto izraava patetinim rijeima i gestama
ne samo strast, nego vie, patetian govor koji pobuuje strasti - za Grke, sve to pokree, pomie iz mjere i
mirnoe duha, za njih je pato-logian
kako se patetino onda razlikuje od lirskog? - lirsko omekava, uinak je nezamjetljiv, unutranji, pretpostavlja
sporazum jednako ugoene due - ne ulijeva se u nas na silu, nego jedino kada dozvolimo
patos pretpostavlja stanovit otpor, otvoreno neprijateljstvo pa i tromost, ne ulijeva se, on se utiskuje i ukiva
pjesnik ini nasilje nad stihom, nad glazbenosti stiha, i eli ga initi! - za razliku od lirskog govora, patetini
pretpostavlja nasuprotnost i pokuava ju ukinuti, bilo da pridobije sluatelja ili da ga poniti svojom jainom oito!, ne samo u tome da se taj tekst mora recitirati, nego to se govornik obraa sam sebi i viim silama u
sebi
ako je patos pravi, silu trpi i govornik - patetini govornik nad itateljem primjenjuje silu (no postoji i veseli
patos)
patos se moe rasplamsati i na nekom velikom pojmu - sloboda, pravednost, istina
patos posjeduje podrijetlo i cilj, patetina ovjeka pokree ono to treba biti, njegovo uzbuenje je usmjereno
protiv postojeeg, njega pokree ono to treba biti!
patos je uzvien, te tei uzvienim likovima, no za patos bi bio spreman i seljak u e.g. drami o revoluciji; u
usporedbi s lirskim ugoajem, on se doima ispraznim jer mu uzbuenje proishodi iz onoga to nije, to treba
biti - stvara napetost izmeu sadanjeg i budueg

patetini likovi se gre rijeima i gestama, ele dosei ono to treba biti, ali jo nije -> pokree ih neka sila!;
patetinog lika posve izjeda patos, te se lik u njemu gubi, i na taj nain odjeljuje od gledaoca
patos izjeda individualnost! - onaj tko je zanesen, ne zna nita o osobitosti svog opstanka
sluateljstvu, drugim likovima, pa i oni sami sebi, patetini junaci se ine nevjerojatnima; patetian junak je
bezuvjetan - ne tie ga se okolina, za njega nita ne egzistira
posljedica snage patosa je neka silna precipitacija, strovaljivanje, koja radnju nemilosrdno tjera naprijed, dok
se ne ispuni praznina patosa
PATETINA I PROBLEMSKA MOGUNOST NAPETOSNOG STILA
postoji i nepatetina patosna poezija; pjesnikova svrha je u cilju gibanja -> sve se svodi na kraj; dramske
pjesme su problemske, kreu se!
napetost e nastati zbog nesamostalnosti dijelova - oni su upueni jedni na druge, poetak/premisa ->
kraj/zakljuak - no, taj odnos se ne mora izraziti gramatiki - postaje zadaom itatelja da ih povee
koristi se mnogo veznika, stvara se hipotaksa (povezane reenice) -> pjesnik razlae cjelinu na dijelove i pazi
im na poredak; kree od vrhunca i prema njemu oblikuje dijelove koji vode do njega; istie bitno u pregnantnim
momentima - trudi se to vie olakati premiljanje i pamenje -> zato i slui pravilo o tri jedinstva, iako se
nakon antike ta pravila proiruju ili kre; pozornica slui kao okvir tog izvoenja
ekspozicija treba biti umjetniki opravdana, upletena u veliko gibanje; inovi su kao zamjena kora - olakavaju
preglednost i donose neku vrstu privremene bilance dogaanja - one se iskazuju i u junakovim rijeima i u
bitnim scenama; za razliku od epike, te slike moraju neto znaiti!
sve je odreeno nekim da bi te zahtijeva pitanje radi ega? - sve ima funkciju, nema suvinosti!; radnja
upuuje na neki problem
cjelina i krajnji smisao zbivanja otkrivaju se tek na kraju - pjesnik treba voditi gledaoca da ne ostane u
neizvjesnosti - moe se pomoi prologom, no nije mu posao unaprijed otkriti cijeli put, nego dati orijentaciju, biti
putokaz - pretkazivanje, ali ne i otkrivanje budunosti!
proroka svojstva: antiko proroanstvo - zapeauje ishod neije sudbine, ali ne dokida tom liku strast i duh, a
mi svaku radnju moemo povezati s raspletom, no i dalje suosjeamo; zaee i smrt - tj. ako se neto
zapone, mora se i zavriti - to su i naumi, snovi, nada -> junak mora po njima djelovati, ma kako se svrile njegovo djelovanje nam mora omoguiti da anticipiramo zavretak
dolazi do sjedinjenja problema i patosa (jer im je svrha ista, samo put razliit?)
stilovi se mijeaju (lirski, epski, dramski) - te tri mogunosti pjesnitva se stupnjuju prema svijetu:
lirik ne zna nita o svijetu, jer mu nije bitna cjelina, shvaanje i povezanost, on ga samo doivljava
epik je znatieljan, uvijek ga privlai neto novo, i sve promatra s istog, svog motrita
dramatiku nije stalo do toga da uvijek gleda neto novo; ne zanimaju ga stvari nego ono zbog ega ih gleda;
stvari su za njega znakovi, dokazi, rjeenja njegovog problema
razlike prema vazda razliitim svjetovima su razlike stila - svijet zapravo i je stil -> svaki pjesnik ima svoj stil, tj.
svoj svijet; jedno te isto se u razliitim svjetovima istie na razliite naine s obzirom na njegovu namjeru
monolog odaje namjeru i potajnije motive djelovanja
ivot se u drami ne prikazuje, nego mu se sudi - kroz dijalog se sukobljavaju dvije strane, pro et contra ->
patetini junak se hrva s nekom odlukom, odluuje se i prelazi na in -> i odluka i in su podloni sudu;
DRAMA TEI IZVANJSKOM OBLIKU SUDITA
emu? -> pitanje kojim se vodi dramski pjesnik; zadnje emu? u drami je svijet, koji je odreivao uenje,
spoznavanje, djelovanje, koje se na kraju iskristalizira u svjetonazor; dramatiar nie pojedinosti drame dok se
za zavrna ideja ne ispuni, dok sve jasno ne vodi do nje, ono to ne ispunjava tu svrhu, on otklanja; po tome
je drama ogranienija, siromanija od epa
do zadnjeg pitanja (emu), koje je ujedno i prvo, moe prodrijeti samo neumoljiva dosljednost!
GRANINA SITUACIJA - TRAGEDIJA
traginost se zbiva onda kad se skrha ono to je posrijedi kao krajnji, sveobuhvatni smisao - u traginom se
razbija okvir svijeta nekog ovjeka, pa ak i itava naroda ili stalea

to tumaenje je samo u svezi odreene granine situacije, u kojoj je idealistiki svjetonazor zapao u krizu, no i
to je samo tragina kriza
traginom se ne bi trebala zvati samo kriza idealistikog, nego i svakog drugog mogueg svijeta, antikog,
graanskog, etc. - nije to samo kriza, nego stanoviti neopozivi neuspjeh
nije tragina svaka nesrea, nego samo nesrea koja ovjeku otima uporite, krajnji cilj na koji se sve svodi, te
on otad posre i posve je izvan sebe - ono tragino razara dijelove itava svijeta; da bi bilo uinkovito, mora
zgoditi ovjeka koji potpuno vjeruje u neku ideju; tragika se oituje kao ne zahtijevana, ali vazda mogua
posljedica dramskog stila; dramski junaci su brzopleti, ne obaziru se na stvari koje nemaju nita zajedniko sa
svojom idejom, no te se stvari mogu okomiti i na njih i na ideju
tragian ovjek ima hrabrosti za krivnju koja ve postoji u bivstvu ovjeka - tragina krivnja postoji u ovjeku i
prije ina previda; no nakon pada dolazi pomirba, ako ve ne u liku, onda u pjesniku i publici
GRANINA SITUACIJA - KOMEDIJA
u traginom se razbija okvir nekog svijeta, a u kominom ono to ispada iz okvira mora uveseljavati i biti
neposredno dovoljno samo sebi - npr. udni dijelovi tijela, ili prosti (falus, trbuina, stranjica); komino se
tumai kao pretjerano uivanje u ivotu
Kant - smijeh je afekt nastao iznenadnom pretvorbom napeta iekivanja u nita
smijeh nastaje pri svakoj vrsti zamisli koja se pokae neprimjerenom u smislu napetosti odvie irokog raspona
komedija racionalizma pokazuje skromnu visinu pada - npr. neke osobe (npr. hipohondar) koje oteavaju ivot
ljudima oko sebe
komedija je priznata kao veliko pjesnitvo jer sadri slavlje, ali i neporecivu istinu
veliki pjesnik eli cjelinu ivota saeti s jednog motrita
komiar stvara napetost da bi oputao - problem i patos se sami ukidaju, no s tim i usmjerenost cilju; to
pjesnik vie naginje kominome, to e vie pasti u napast da dramsku napetost stvara samo kao polazni
poloaj za smijeh, te da se raspe u pukim smijenim pojedinostima
O TEMELJU POJMOVA PJESNIKIH RODOVA
na pjesnikim djelima oituju se lirska, epska i dramska obiljeja s obzirom na a priori shvaene ideje
o povijesnom razvitku pjesnitva: lirsko kao lirsko pjesnitvo, epsko kao epsko pjesnitvo nastupa tek u onom
asu u kojem se jezik poezije u cjelini ve vie ili manje jasno oblikovalo, u kojem je dakle ovjek ve dosegao
stupanj dramskoga, nakon kojega tek lirsko ili epsko moe zadobiti neku prevlast; zato se negdje javlja prvo
lirsko ili epsko pjesnitvo ovisi o poloaju nekog naroda ili pjesnika
lirska pjesma, ba zato to je pjesma, ne moe biti samo lirska - ona uzima razliite udjele u svim rodovima, a
jedino nas preteitost lirskog navodi da ju nazovemo lirskom
gdje god u jeziku izbije mo slogova, govorimo o lirskom uinku
u epskom stilu su bitne pojedine rijei, ije nam obilje predoava obilje ivota
bit dramskog stila je funkcionalnost dijelova, to se izraava cjelinom reenice - njezini dijelovi su joj bitni za
razumijevanje
u reenici moe prevladati bilo odnosi dijelova, bilo pojedinana predodba, bilo glasovni elementi, pa je po
tome neko pjesnitvo dramatinije, epskije, ili lirinije - jedna reenica moe biti razliito oblikovana da se
istakne jedan od ta tri roda
slijed SLOG - RIJE - REENICA odreuje slijed LIRSKO - EPSKO - DRAMSKO -> kasnije navedeni rodovi
upueni su na ranije; tako je dramski rod upuen na epski
jezik se po svojoj naravi razvija od emocionalnog do logikog izraza, poput samog ovjeka (od djeteta do
odrasle osobe), te se razvoj kasnijeg zasnivana onom ranijem; podruja emocionalnosti (lirika), slikovnosti
(epika) i loginosti (drama) konstruiraju bit ovjeka, te je njihov razvoj jednako odrastanju kroz osjeati pokazivati - dokazivati
u pjesnikom smislu: dua jest protonost nekog krajolika u sjeanju; duh je funkcionalnost u kojoj se prikazuje
kakva vea cjelina; duh je hladan, divimo se njegovom postignuu, no arobnost due se voli (muka vs.
enska obiljeja)
duh ne moe biti u zabludi, jer on razdvaja istinu od osjeanja i zrenja, te je uva u znakovima, rijeima, pismu

zabluda i prevara sastoje se u lanoj primjeni znaka, ono to ih omoguuje je razmak to ga duh uzima pred
stvarima
svaki pokret svjedoi tome koliko duh duguje dui; u djetinjstvu nam je bio jak, ali nam je dua bila bogatija
iz dramske krajnosti krutine idemo prema lirskoj krajnosti tekueg (rasplinjavanje); epsko se nalazi izmeu te
dvije krajnosti, a njegovo stanje moe se nazvati tjelesno, tjelesnou
razdioba rodova zasniva se na trodimenzionalnom vremenu
u protonosti lirike oslukujemo struju prolaznosti; sjeajui se, ovjek se iz sadanjosti sputa po glatkim
valovima
lirski opstanak se sjea, epski opstanak predouje, a dramski opstanak zamilja!
lirski pjesnik moe se sjeati sadanjeg, prolog i budueg; nema protuslovlja, iako je sjeanje preteritsko, jer
te dimenzije uzimamo kao ve predoeno vrijeme, kao da ga vidimo na satu ili kalendaru; u samom sjeanju
nema jo nikakva vremena - ono je asovito, ali gledamo li sa stajalita sadanjosti, sjeanje je jednostavno
prolost
epski pjesnik predouje ono ega se lirski sjea; ivot postojano dri sebi nasuprot, a nama pred oi stavlja
svijet onako kako ga je vidio -> on pravi sadanjost, objanjava ju tako da pokazuje odakle dolazi; i mi sami
osuvremenjujemo svoju prolost, te si time slikamo budunost
to epski pjesnik predouje, dramski zamilja; jednako je malo u budunosti kao i epski u sadanjosti; ali mu je
opstanak usmjeren prema cilju, kog dri na oku; i u problemskom i u patetinom pjesnitvu on se ucrtava u
neku pretpostavljenu budunost
lirski, epski i dramski pjesnik bave se jednim te istim bivstvujuim, bezdanom strujom prolaznosti; ali ju svaki
shvaa drugaije; ta se tri razliita shvaanja temelje u iskonskom vremenu - to je ovjekov bitak i bitak bia
to ga ovjek omoguuje biti
Heidegger:
razumijevanje shvaeno kao izvorno egzistencijalno izraava se u dramskom stilu
nalaenje u emu ili ugoaj pjesniki se izraava u lirskom stilu
propadanje (zaborav) pripada epskom stilu
popijevka je najei lirski stil; homerski ep je najei ep; pozornica je primarno konzekvenca dramskog stila
poetika ne moe biti obrazloenje bilo kakvom estetskom vrednovanju!