173

Patrick Ffrench
Julija Kristeva:
L' trangre
S engleskog jezika preveo Danijel Brlas

174

Patrick Ffrench (1966.) profesor je francuskoga

jezika i knjievnosti na sveuilitu King's
College u Londonu. Njegova podruja interesa obuhvaaju francusku knjievnost, intelektualnu povijest Francuske 20. stoljea,
knjievnost nakon Drugog svjetskog rata,
teoriju knjievnosti te utjecaj psihoanalize
i filma na misao i kulturu 20. stoljea. Njegova su najznaajnija djela the time of theory: a history of tel quel (1995.), the cut:
reading bataille's histoire de l'oeil (1999.),
after bataille: sacrifice, exposure, community (2007.). Trenutano radi na projektu koji
se bavi knjievnim, kinematografskim i psihoanalitikim tretmanom tijela u pokretu u
potezu od Baudelairea do Becketta.

julija kristeva: l' trangre

ako proizlazi iz sjecita i sinteza tel quela, teorijski impuls potaknut je i silovitom teorijom Julie Kristeve, snane
linosti koja je djelovala pod okriljem toga asopisa. Ova
se teorijska sila protee itavim sljedeim desetljeem, iako
iscrtava putanju koja presudno razbija dinamiku teorije u nijansirani i oscilirajui oblik razmatranja. Subverzija teorije pisanjem i propitivanjem heterogenosti tematike znaajan je
aspekt i doprinos tel quela povijesti teorije.
Julia Kristeva prvi je put iz Bugarske stigla u Francusku 1965. godine. 1 Sa sunarodnjakom Todorovom pohodila
je Barthesov seminar na cole pratique des hautes tudes,
gdje je upoznala Sollersa. Sollers je ondje odrao svoje predavanje o Mallarmu naslovljeno Littrature et totalit. Podruja interesa Kristeve i urednitva tel quela preklapaju se
na presjecitu semiologije, lingvistike i avangardne knjievne teorije. Taj e imbenik odrediti Kristevinu ulogu u asopisu. Njezin brak sa Sollersom iz 1968. predstavlja nepredvienu, ali sretnu sluajnost: uinci te intenzivne i plodonosne
razmjene od velike su vanosti. Sollersov roman nombres
posveen je Kristevi. U njegovim je kritikama oit utjecaj
njena rada na podrujima semiologije i psihoanalize, iako
je utjecaj njenih razmatranja enstvenosti i (diskutabilnoga) feminizma na njegova kompleksna razmatranja manje
priznat. Sollersov je utjecaj na Kristevu jednako intenzivan:
nedvojbeno je nadahnuta njegovim konceptom rtvenoga
subjekta u fazi svojega rada prije pomaka prema psihoanalizi, pomaka moda izazvana upravo pokuajem da se odmakne od njegova utjecaja. Sollers ju je upoznao s djelima Bataillea, Artauda, kao i s kineskim filozofima. Razmjena ostaje
produktivna i suptilna do dananjih dana, ak i ako se podruja istraivanja poneto razlikuju.

1 Za poluautobiografski pregled Kristevine intelektualne putanje v. J. Kristeva,

Mmoire, l'infini, 1 (zima 1983) i roman les samouras (Pariz, 1990).

175

176

patrick ffrench

Kristeva je isprva suraivala s Lucienom Goldmannom na svome Le Texte du roman, 2 ali taj je utjecaj vrlo brzo zamijenjen
preformulacijom semiologije u lancima sabranima u knjizi
smiotik, u izdanju tel quela. 3 Kristevino ambiciozno preispitivanje semiologije imat e presudan utjecaj u takvom
kontekstu. Prema Barthesu, silovitost njene teorije odreena je njenim neobinim podrijetlom i spolom 4, koji bez sumnje djeluju teroristiki u kontekstu dominantno muke teorije i mukih teoretiara. Ali silovitosti njezine intervencije
u semiologiju, poevi s objavljivanjima u ozbiljnim asopisima poput communicatons, langages, information sur les
sciences sociales i semiotica, doprinose i narav i struktura
same preformulacije.

kritika semiologije
Sredinom 1960-ih strukturalistika koncepcija lingvistike i semiologije prevladavala je u akademskim krugovima, prije svega zahvaljujui utjecaju marginalno pozicionirane, ali mone
institucije cole pratique. Tamonji su znanstvenici svojim
radom u asopisu communications postavili lingvistiku i semiotiku unutar strukturalistikoga konteksta. U asopisu je
objavljen i Barthesov tekst Elments de smiologie, ogledni
primjerak strukturalistike struje,5 koji ve sam po sebi nagovijeta predstojee izmjene glavnih tendencija u podruju.
2 Le Texte du roman (Haag, 1969), tekst je dijelom ukljuen i u smiotik:
recherches pour une smanalyse (Pariz, 1969) i u lanak Du symbole au signe,
tq 34 (ljeto 1968).
3 smiotik. Ponovno objavljeno 1980-ih u zbirci points, s novim predgovorom i
izuzeem marksistikih tekstova.
4 R. Barthes, L'etrangre, u: le bruissement de la langue (Pariz, 1984), str. 197.
5 lments de smiologie, communications, 4 (1964) te u: l'aventure structuraliste (Pariz 1985). Tekst je objavljen u knjizi knjievnost, mitologija, semiologija
(Beograd: Nolit, 1971), u prijevodu Ivana Colovia (op. prev.).

julija kristeva: l' trangre

Roland Barthes, elni zagovaratelj semiotikoga pristupa, 1967.

objavljuje Systme de la mode, svoju analizu 'sistema mode'.
Kristeva e taj rad iskoristiti kao svoju odskonu dasku u lanku za critique.6 U meuvremenu su, sredinom 1960-ih, previranja zahvatila i lingvistiku. U trendu je bila strukturalna lingvistika, proistekla iz de Saussurea i posredovana utjecajem Prake
kole i autora poput Jakobsona. Funkcionalisti poput Martineta i Jakobsona isticali su fonem kao osnovnu jedinicu strukture i komunikaciju kao osnovnu funkciju jezika. Ovo je bio prevladavaju stav grupe okupljene oko asopisa communications
primjerice, u djelima Greimasa, ija se smantique structurale
pojavila 1966. godine. Meutim, sredinom 1960-ih javlja se itav
niz novih glasova koji osporavaju dominantni trend. Ameriki
su lingvisti uglavnom odolijevali sosirovskom trendu. Njihov
istaknuti mislilac Bloomfield svojim je bihevioristikim pristupom objanjavao jezino ponaanje kao neovisno o bilo kakvim
unutarnjim imbenicima. Bilo je u tome radu odreenih paralela s de Saussureom, ali i jednako toliko razlika. Bloomfieldov
pristup, kao i onaj njegova nasljednika Zeliga Harrisa, izazvali
su razradu novog pristupa, onoga Noama Chomskog. Njegova
je generativna gramatika razmatrala transformacijsku prirodu
i neogranienu potencijalnost jezika, izbjegavajui tako nedostatke svojih prethodnika, poput konanosti i odreene statinosti. Kritika statinosti struktura i pretpostavka generativnih,
transformacijskih mehanizama bliski su Kristevinoj kritici strukturalizma, s kljunom razlikom koja proizlazi iz toga to Chomsky zagovara teoriju prema kojoj svaki ovjek ima uroenu lingvistiku kompetenciju. Kristeva se nikako ne bi mogla sloiti
s tako esencijalistikim pristupom. Unato tome, Chomskyjev
je rad (prevoen na francuski tijekom 1960-ih 7 ) predstavljao
6 J. Kristeva, Le Sens et la mode, crit. 247 (prosinac 1967).
7 N. Chomsky, structures syntactiques (Pariz, 1969) i aspects de la thorie du
syntaxe (Pariz, 1971). V. takoer N. Ruwet, introduction la grammaire gnrative (Pariz, 1967).

177

178

patrick ffrench

novo odstupanje, koje je izvrilo golem utjecaj, osobito na J. P.

Fayea, koji je napustio tel quel ubrzo nakon to se Kristeva
pojavila na sceni.
Usporedo s preobrazbama uzrokovanim Chomskyjevim
utjecajem, djelo milea Benvenistea takoer se pokazalo
znaajnim za lingvistiku. 8 Benveniste ita Saussurea pomou
frojdovske psihoanalize i pritom uvodi pojmove poput teorije subjekta, negacije, nominalne fraze (odstupajui od kartezijanskoga dualizma) te stavlja naglasak na ritam. 9 Pojmovi
poput ovih potkopavaju i raslojavaju statinu strukturu. Benvenisteov je rad bio kljuan za autore tel quela (posebice
Kristevu), ne samo zbog tih pojmova ve i zbog preispitivanja filolokih korijena pojedinih rijei iz indoeuropskih jezika
i sanskrta, to je bilo izuzetno vano za telkvelovce koji su
kritizirali zapadnjaku ideologiju jezika.
Kristevina je prva intervencija u znanstvenim okvirima
kritika semiologije i njena preformulacija, ali prema drugaijem, nestrukturalistikom modelu. Ta je preformulacija takoer i kritika lingvistike iz perspektive translingvistike prakse to jest, prakse koja se tie jezika, ali s njim nije istovjetna. 10
Knjievnost je, kao jedna od takvih praksi, ovdje od presudne
vanosti. Kristevin je projekt kritika znanosti iz perspektive
njena ostatka, te jezika iz perspektive knjievnosti.
Semiologija se, prema Barthesu, koristi lingvistikom
metodologijom i stoga pristupa objektu prouavanja posredstvom jezika. Takoer je, paradoksalno, transgresivna
u odnosu prema lingvistici. Taj se paradoks objanjava injenicom da se semiologija, iako vezana uz lingvistiki postupak, referira na ono to sovjetski semiotiari Tartuske kole,
koje Kristeva odreuje kao alternativu Chomskom, nazivaju
'drugostepeni modelativni sistemi'. 11 'Pratiques smiotiques'
8 V. E. Benveniste, problmes de linguistique gnrale (2 sv., Pariz, 1966.i 1974).
9 Eseji se nalaze u: ibid.
10 V. Kristeva, Le Sens et la mode, crit. 247 (prosinac 1967), str. 1006.

julija kristeva: l' trangre

ili 'pratiques translinguistiques', kako ih Kristeva jo naziva,

svojoj lingvistikoj osnovici dodaju komplementaran sustav
koji iauje i potkopava norme komunikacije, izmjene znaenja i uloge koju lingvistika prisvaja kao objekt vlastita izuavanja. Semiologiji je tad omogueno skrenuti svoj kritiki
pogled na lingvistiku.
U kritici Barthesove knjige systme de la mode, Le Sens
et la mode, Kristeva kao vrijednost strukturalizma, koji preuzima modele i metode iz lingvistike, utvruje njegov demistificirajui uinak. Meutim, strukturalizam dosee svoju
toku zasienja, tautoloku granicu, budui da je semioloka razmjena znaenja znakom analogna ekonomskoj razmjeni robe. S druge strane, semiologija, kao nauka o znakovima, prouavanjem oznaiteljskih praksi razliitih od jezika
ili komplementarnih jeziku moe razotkriti strukturalistiku ideologiju. Meutim, da bi se vratila svojim lingvistikim
korijenima, semiologija se mora osloboditi zatvorena kruga
razmjene posredstvom znaka. Mora se odmaknuti od bilo
kakve razmjene, jezine ili monetarne. Kristeva razvija svoju
analizu pod okriljem marksistike teorije, koja je u to vrijeme
bila u punom jeku u tel quelu. Njena je kritika ujedno i epistemoloka. Kristeva povezuje semiologiju Peircea i de Saussurea s mehanizmom razmjene. Njena e se semiologija, s
druge strane, baviti prouavanjem procesa tvorbe znaenja.
Strukturalistika semiologija, kao utjelovljenje drutvenog
sistema razmjene, susree se s vlastitim odrazom u predmetu svog prouavanja. Jedini nain da se odmakne od te pozicije jest da se posveti izuavanju proizvodnje znaenja.
Prouavanje semiotikih praksi kao translingvistikih
procesa, ostvarenih ne na razini jezinih jedinica, nego na razini njihovih odnosa, unutar njihova prostora procesa nesvo11 L'Expansion de la smiotique, u: J. Ray-Debove i R. Umiker (ur.), esais de smiotigue (The Hague, 1971), 32. Usp. takoer J. Kristeva, La Smiologie aujourd'hui en
urss, tq 35 (jesen 1968).

179

180

patrick ffrench

divih na razinu jezika, na zbroj vlastitih komponenti otvara

mogunost kritikog modusa semiologije. Drugostepeni modulativni sistemi ili translingvistike, semiotike prakse, izvanlingvistiki su elementi koje semiologija obuhvaa u svom kritikom pogledu na lingvistiku. Prema Kristevi, povlateno
mjesto u ovom istraivanju pripada pjesnikom jeziku.
Ovakav dijagonalan, poprean pristup bio je karakteristian za telkvelovce, a tekstovi poput Sollersova Dante et la
traverse de l'criture zasigurno su izvrili snaan utjecaj na
Kristevu. Umjesto pasivna prihvaanja kulturno i povijesno
uvjetovanih znaenja, telkvelovci su se, i u svojim fikcionalnim
tekstovima, bavili proizvodnjom znaenja ili samim pisanjem.
ak i prije Kristevina dolaska, asopis je objavljivao razliita semioloka i polusemioloka istraivanja, koja su utjecala na Kristevu i njene suvremenike.12 Ona je pak svojim radom tel quel
uinila kljunim mjestom za prijam marginalnih lingvistikih
i semiolokih teorija.13 asopis u tom smislu postaje sjecite
u kojem semiologija susree radikalnu praksu pisanja svojevrsno 'drugo' staloenijih distributera semiolokih tekstova,
poput communications, langages i, neto kasnije, poetique.14
Poput Barthesa, Kristeva odrava vezu izmeu tih dvaju podruja. Meutim, njezin rad ne predstavlja tek proirenje znanstvenoga polja unutar politizirane tekstne arene asopisa, ve
postaje militantan napad na podruja semiologije i lingvistike
12 Usp. G. Genette, Une potique structurale, tq 7 (jesen 1961); id., Proust pahmpseste, tq 12 (zima 1963); id., Le Travail de Flaubert, tq 14 (ljeto 1963); id., La Rhtorique et l'espace du langage, tq 19 (jesen 1964); id., La littrature comme telle, tq 23
(jesen 1965). Takoer usp. Genetteov figures, u dva toma: 1 (Pariz, 1966) i 2 (Pariz,
1969). T. Todorov e u 27. broju asopisa (jesen 1966) objaviti vaan lanak Choderlos de Laclos et la du thorie du rcit, u kojem e Francuzima predstaviti rad lingvista J. L. Austina. Usp. takoer R. Jakobson Du ralisme artistique, tq 24 (zima 1966);
id., Glossolalie, tq 26 (ljeto 1966) (broj podnaslovljen Littrature / Philosophie / Science / Politique); id., Une microsopie du demier spleen dans les Fleurs du Mal, tq 29
(proljee 1967); id., Un exemple de termes migratoires et de modles institutionnels,
tq 38 (ljeto 1969), ponovno objavljen u tq 41 (proljee 1970) zbog tiskarske greke u
izvornoj publikaciji.

julija kristeva: l' trangre

od strane jedne od najradikalnijih pristaa tel quelove tekstne

teorije. Kristevin interes za izvanlingvistike aspekte podrazumijeva posebno bavljenje subjektom. Strukturalisti su ignorirali pitanje subjekta, zapostavljajui time njegovu ulogu u jeziku i predjezini stadij uope, pozivajui se na koncepte poput
uroenosti ili, u sluaju Althussera, "interpelacije". Kristeva lingvistiku spaja s psihoanalizom kako bi ponudila teoriju povezanosti jezine i predjezine komunikacije. Iako Kristevine teorije
na prvi pogled moemo povezati s altiserovskim marksizmom,
njezina razrada koncepta semanalize ubrzo pokazuje ogranienja takve pretpostavke i naruava marksistiku epistemologiju. Taj obrazac vidljiv je u opim intelektualnim trendovima toga vremena. Znanstveni impuls koji se protezao krajem 1960-ih
i tel quelom, naposljetku ustupa mjesto psihoanalitikom pristupu usmjerenom na analizu subjekta. Semiologija je u svojoj
biti zapostavljala pitanja subjekta, inzistirajui umjesto toga
na modelima. Derridaov koncept diffrance na svojevrstan nain ini isto. Projekt semanalize, analize jezika i znaenja iz prostora ispred ili izvan njih samih, glavna je odrednica Kristevina
pristupa psihoanalizi. Njezin je pogled na lakanovski subjekt
pogled iz perspektive arhainih, predjezinih nagona koji ga
neprestano presijecaju. Kristeva osobit znaaj tih presijecanja
vidi u knjievnosti i pjesnikom jeziku.
13 Usp. njeno predstavljanje La Smiologie aujourd'hui en urss, tq 35 (jesen 1968),
s lancima V. V. Ivanova, Structure d'un pome de Khlebnikov i grupnim radom I.
M. Lotmana, A. I. Syrkine, V. N. Toporova, B. L. Oguibeninea, V. V. Ivanova, and E. S.
Semeka, Le Nombre dans la culture. Takoer, kao predgovor Mllovom Une approche possible du sunyavada objavljuje svoj Distance et anti-reprsentation, u tq 32
(zima 1968). U tq 37, Starobinskijev Le Texte dans le texte, koji se poziva na de Saussureov Anagrams, srodan je Kristevinim djelima. Sedamdesetih e njeni radovi,
kao i radovi njenih kolega na podruju lingvistike i psihoanalize biti objavljeni u
zbornicima la traverse des signes (Pariz, 1975) i folle vrit (Pariz, 1979).
14 potique je 1970. pokrenula urednika skupina koja je ukljuivala Genettea,
Todorova, Cixous i J.-P. Richarda. Predstavljali su otpor tel quelu, ne objavljujui
tekstove Sollersa, Kristeve i ostalih, ali su prihvaali tekstove Derridaa i njegovih
suradnika, poput P. Lacoue-Labarthea i J. L. Nancyja.

181

182

patrick ffrench

logika pjesnikoga jezika

Ponovno uvoenje subjekta omogueno je Kristevinom razradom logike pjesnikoga jezika u teoriji knjievnosti, a time se
bavi u svojoj prvoj knjizi smiotik (1969). Taj in predstavlja
kljuan aspekt Kristevina i tel quelova bavljenja znanou i
psihoanalizom posredstvom teorije i prakse pjesnikoga jezika: znanost je transformirana knjievnou. 15
Odbijajui Chomskyjevu teoriju i opredjeljujui se as
za opciju transformacijske lingvistike Saumjana i Soboleve
(predstavnika Tartuke kole), 16 as za numerike modele i
teoriju skupova iz domene moderne matematike, Kristeva
demonstrira mnogostrukost drugih mogunosti koje postoje uz strukturalistiki pristup. Sloenost i obuhvatnost njenih referenci na lingvistike, matematike i logike modele
povremeno prijete zamagljivanjem njezina kritikoga pristupa. smiotik odlikuje bujna proliferacija teorija i modela,
to moe biti u funkciji epistemolokoga statusa njena pristupa kao kritike znanosti ili rezultat raznolika podrijetla lanaka koji sainjavaju knjigu. Kristeva ne predlae niti jedan
fiksni znanstveni model, ve zagovara mnotvo modela koji
se postupno meusobno ponitavaju u procesu proizvodnje
teorije. To samo naglaava da je njen pristup znanosti uvijek
transgresivan. Osnovna gesta, pomak prema procesu presijecanja, uvijek je isti.
15 Od trenutka kad Kristeva objavljuje svoj prvi lanak u asopisu, Pour une smiologie des paragrammes, u tq 29 (proljee 1967), tel quel uvodi podnaslov science / littrature, koji neizravno sugerira subverziju znanosti knjievnou. Ta je
pretpostavka opravdana kasnijim podnaslovom, littrature / philosophie / science / politique, koji predstavlja "expositionanalytique vers sa cause", (tq 43 (jesen
1970), 3). Drugim rijeima, dok se politika oslanja na znanost (historijski materijalizam) koja se oslanja na filozofiju (dijalektiki materijalizam), knjievnost predstavlja 'potisnuti' aspekt filozofije. Usp. P. Sollers, Thses gnrales, tq 44 (zima
1971). Rije 'umjetnost' podnaslovu e biti dodana 1979.
16 Usp. Kristeva, le texte du roman (Haag, 1969), 40.

julija kristeva: l' trangre

Ovakav je pomak ostvaren prouavanjem sistema koji je komplementaran samom jeziku. Kristeva prouava pjesniki jezik,
i u tome lei njen doprinos semiologiji ili lingvistici. Presudan
aspekt njene teorije povezivanje je pjesnikoga jezika s jezikom komunikacije i denotacije.
Ruski formalisti utvrdili su specifinost knjievnosti
u odnosu prema lingvistici, istiui injenicu da knjievnost
ne moe biti svedena na jezik. 17 Kristevinim rijeima, knjievnost je translingvistika. Meutim, vienje knjievnosti
kao devijacije od norme, ma koliko god ona bila subverzivna u tom pogledu, ipak je naposljetku samo varijanta ideje knjievnosti kao usputne dekoracije jezika komunikacije,
to Kristeva prepoznaje i kritizira. 18 Jakobsonova je analiza
pjesnikoga jezika, s naglaskom koji stavlja na poruku, takoer ograniena u tom smislu. Iako Jakobsonov stav izvjesno vrijeme predstavlja dominantu u tel quelu, kako formalizam ustupa mjesto deridaovskoj kritici strukturalizma,
tako njegova ogranienja sve vie dolaze do izraaja. Ako
je knjievnost samo privjesak obinom jeziku, onda prema
Derridau karakteristike knjievnosti moraju ve biti prisutne u samom jeziku. tovie, koncepcija knjievnosti kao devijacije dovodi do izvjesne paralize kad je rije o politikoj i
ideolokoj praksi knjievnosti. U svom prvom lanku za tel
quel, Pour une smiologie des paragrammes, Kristeva iznosi
sloeno i razraeno alternativno vienje odnosa pjesnikog
jezika (koji zamjenjuje koncept 'knjievnosti') i obinog jezika, utemeljeno na konceptu bezgraninosti. Silovita, teroristika narav Kristevine intervencije oituje se u njenu cilju
definiranja pjesnikog jezika, znanstvenom pristupu tematici i odbacivanju svakoga oblika vjere u kreaciju nadarenog
pjesnikog genija.
17 V. T. Todorov (ur.), thorie de la littrature: textes de formalistes russes
(Pariz, 1965), 32.
18 V. Kristeva, Pour une smiologie des paragrammes, tq 29 (proljee 1967), 55.

183

184

patrick ffrench

Kristeva polazi od de Saussureovih Anagrammes, prvobitno

objavljenih 1964. pod urednitvom Jeana Starobinskog u asopisu mercure de france. 19 Neobjavljeni ulomci pojavili su
se u tel quelu 1969. kao pokazatelj nastojanja da se u asopis
integriraju poneto radikalnije lingvistike teorije. De Saussure je u ovim tekstovima pokuavao analizirati nekoliko latinskih pjesnikih djela za koje je pretpostavio da u sebi sadre
imena poglavara ili bogova u obliku anagrama razasutih tekstom. Autorova intencija, dakle, diktira analizu. De Saussure nije imao subverzivne namjere. Temelje za naknadnu problematizaciju postavio je Starobinski: "Zato u anagramu ne
bismo vidjeli jedan od aspekata procesa govora proces koji nije ni posve sluajan ni posve svjestan?" 20 U vremenskom
razdoblju izmeu de Saussureovih i Kristevinih tekstova, de
Saussureova se teorija podosta udaljila od svojih premisa. Kristeva ne spominje ta udaljavanja izravno, ali oito sugerira
nekompatibilnost de Saussureove prvobitne intencije sa svojom, mijenjajui termin 'anagram' u 'paragram'. Prijelaz s 'ana', koji oznaava prvenstvo ili strukturu ispod ili iza teksta i
pretpostavlja odreenu udaljenost od njega, na 'para-', koji
obuhvaa ideju disperzije ili diseminacije preko teksta ili uz
sam tekst. Time se autorska intencija izostavlja iz koncepta
paragramatike i istovremeno se naznauje neminovno dvostruka priroda pjesnikoga jezika.
Paragramatika razina teksta ustrajava na meuodnosima i prostorima tekstova. Posjeduje radikalnu sposobnost
rastvaranja linearnosti komunikacijskoga, denotativnog diskursa, koji Kristeva naziva fenotekstom, tekstom kao fenomenom, uz pomo volumena oznaivosti, tj. znaenjem kao
procesom. Oznaivost je beskrajna, nefiksirana denotacijom
ili znakom: to je volumen ili prostor proizvodnje ili poroda, koji Kristeva naziva genotekstom. Radikalnost Kristevine teorije
19 J. Starobinski, Les Mots sous les mots, mercure de france (1964).
20 Id., Le Texte dans le texte, tq 37 (proljee 1969), 312.

julija kristeva: l' trangre

lei u razbijanju linearnosti denotativnoga jezika i ocrtavanju

generativnoga prostora koji je komplementaran komunikacijskom jeziku. Pjesniki reeno, ona uvodi tiinu i volumen u
linearni diskurs.
Greka otprilike istovjetna shvaanju pjesnikoga jezika kao devijacije od obinoga govora bila bi shvatiti genotekst
kao samodostatnu razinu koja moe postojati i bez posredovanja komunikacijskoga jezika, poput automatskoga pisanja
nadrealista. Fenotekst je neizostavna potpora i reaktivator
(relance) genoteksta. Prema Kristevi, ako je denotativni jezik
sukladan logici '0-1', odnosno logici identiteta, znaka, prema
kojoj identitet jest granica, a negativnost njegova ponitavajua suprotnost, pjesniki jezik ravna se prema logici od '0-2',
gdje 0 jest oznaitelj, a 1 je transgresiran. 21 Kristeva brojanim formulama odreuje transgresiju identiteta i jedinstvenosti koje obiljeavaju odnos bezgraninoga teksta kao procesa i teksta kao fenomena. Transgresija identiteta '1' postaje
glavni pogon tel quelove teorije i tekstne prakse.
Prema logici transgresije, pjesniki jezik sadri denotativni, komunikacijski jezik. Pjesniki tekst poput, primjerice,
Lautramontova, ukljuuje destruktivan, ponitavaju odnos prema kulturi identiteta, ali takoer i njeno preureenje,
njenu preobrazbu. Kristeva dodatno odreuje tu transformaciju pojmovima transfiniteta i intertekstualnosti.

transfinitet. intertekstualnost
Kako bi poblie razloila odnose izmeu pjesnikoga jezika
i komunikacijskoga diskursa, Kristeva u Pour une smiologie
des paragrammes uvodi matematike koncepte beskonanosti i transfiniteta. Potonji je termin preuzet od matematiara
Georga Cantora (1845.1918.), iji su tekstovi objavljivani u
21 V. Kristeva, Pour une smiologie des paragrammes, tq 29 (proljee 1967), 59.

185

186

patrick ffrench

asopisu cahiers pour l'analyse i ija je prisutnost u primarno knjievnom asopisu pokazatelj trenda znanstvenoga
razmiljanja kod telkvelovaca. Cantorov doprinos proizlazi
iz novoga zamiljanja beskonanosti. Zamislimo li beskonaan skup brojeva i potom pokuamo odrediti posljednji broj
u tom skupu, nailazimo na potekou. Cantor je ponudio rjeenje: zamislimo posljednji broj skupa kao 'idui' broj u nizu.
Taj broj odreen je kao 'transfinitetan', pozicioniran niti unutar skupa niti izvan njega. Transfinitetni je broj 'neposredno
superiorniji' slijedu obinih brojeva u beskonanom skupu
ili, prema J. L. Houdebineu, predstavlja granicu izvan samoga
skupa. 22 Drugim rijeima, upuuje na granicu koja je uvijek
ve prijeena. Ovdje moemo prepoznati logiku Batailleeve ideje transgresije: transfinitet se postie nadilaenjem
ili prekidom unutranje granice. Iako je stvaran, netranscendentan, transfinitet ne moemo prosuivati prema logici
identiteta. On je zbiljski prema epistemoloki razliitoj logici
transsubjektivnog i translingvistikog. Transfinitetna toka
uvijek je 'neposredno izvan' onoga to je ve ondje, toka tik
do granice, mme. S te toke telkvelovci itaju knjievnost
i teoriju knjievnosti kao transformaciju fenomenalnog, preobraaj jezika. Zadatak je semiologije ili analize da prouava
konano u odnosu na transfinitetno, kao neizostavan aspekt
teorije knjievnosti tel quela.
Pjesniki je jezik za Kristevu transformativno kretanje
kroz diskurs, kretanje koje diskurs rastvara i ostvaruje beskonaan potencijal jezika kao takvog. To je u isto vrijeme
afirmacija (rastvaranje) i negacija. Knjievnost je konceptualizirana kao negativitet koji djeluje kroz jezik. U smiotik
negacija je (poglavito u eseju Posie et ngativit 23 ) predstavljena kao kljuan element u odnosu knjievnosti prema
jeziku, a prema tome i prema samoj sebi. Telkvelovci u svom
22 J.-L. Houdebine, L'Exprience de Cantor, l' infini, 4 (jesen 1983), 89.
23 J. Kristeva, Posie et ngativit, u smiotik.

julija kristeva: l' trangre

pristupu tekstu esto barataju konceptima transfiniteta i

negativiteta. Tekst se esto analizira prema njegovu odnosu
prema beskonanosti. Je li otvoren ili zatvoren, transgresivan ili transcedentan? Knjievnost se, prema telkvelovcima,
moe definirati prema svojoj transformativnoj sposobnosti
da zatvorene sisteme otvara prema beskonanosti. Iz ove je
perspektive l'infini mnogo prikladniji naslov, jer upuuje na
vaan temelj teorije tel quela.
Ista logika nalazi se i u pozadini pojma intertekstualnosti. Intertekstualnost se odnosi na injenicu da se pisac prema
prethodeem mu tekstualnom korpusu odnosi kao prepisiva, odnosno preraspodjeljiva toga korpusa. Ta je predodba
dodatno zakomplicirana injenicom da 'prethodei tekstualni korpus' obuhvaa i upisivanje subjekta u socijalni tekst. Ja
stoga uvijek iznova upisuje samoga ili samu sebe. Kroz opetovano itanje i ispisivanje prethodeega tekstualnog korpusa
pisac otvara svoj tekst prema povijesti:
Knjievni se tekst upisuje u ukupnost tekstova on je
pisanje-replika (funkcija ili negacija) nekog drugog (nekih
drugih) tekst(ov)a. Svojim nainom pisanja, koji ukljuuje
itanje prethodnoga ili suvremenoga literarnog korpusa,
autor ivi u povijesti, a drutvo se upisuje u tekst.24
Pisanje je istovremeno sudjelovanje u prethodeem tekstualnom korpusu i agresija prema njemu. Kristeva takoer spominje Mallarmovu dijalektiku rminiscence i sommation. Nita
novo za tel quel i prije dolaska Kristeve naglasak je uvijek
bio na aktivnom, sudionikom pristupu itanju. Osim povezanosti svakoga teksta sa svim drugim tekstovima u svojevrsnoj mrei ili seriji, intertekstualnost podrazumijeva i potpunu reorganizaciju knjievnosti pisanjem, te jednako tako, i

24 Ibid., Pour une smiologie des paragrammes, tq 29 (proljee 1967), 58.

187

188

patrick ffrench

reorganizaciju tekstova prema identitetu (subjektu) ili drutvu (povijesti). Intertekstualnou je izraen transformativni
potencijal knjievnosti prema samoj sebi i prema svijetu.

scenski prostor
Izmeu ostalog, Kristeva postavlja i drugaiju, nelinearnu
koncepciju prostora teksta, unutranjega prostora knjievnosti. Tekst je negativan prostor, u dijalokom odnosu s drugim
tekstovima i ima transformativni potencijal. On je, takoer, i
volumen koji probija linearnost prikaza i postaje ono to moemo nazvati scenskim prostorom. Tekst postaje scne, ne
kao statian, distanciran prizor, ve kao prostor transgresije,
otkuda i dolazimo do termina transcnique.25 Oznaivost nije
obian linearni dogaaj, nego djelovanje u prostoru. Smisao
kao volumen ini znaenje prostornim ono postaje teatralno ili gestualno. Pisanje je scnographie, pisanje gestualnog.26
Transcnique je, prema Kristevi, Baudryju i Sollersu, prolaenje volumena znaenja kroz prostor teksta, vidljivo iskljuivo
iz perspektive scne, kao reprezentacija, poput, primjerice, sadanjega vremena u Sollersovu nombres. Ovo, uz koncepciju
kazalita kao spektakla, objanjava znaaj Artaudovih radova,
te Mallarmova poimanja pisanja kao geste u prostoru, njegove le livre kao teatralnoga prikaza pisanja. Isticanje scenskoga
prostora u tel quelu moe se dovesti u vezu s 'drugom scenom',
slavljenjem nezapadnjatva. Barthesov lanak o japanskom
bunraku (lutkarskom) kazalitu, J. L. Scheferova knjiga scnographie d'un tableau ili roman scne Guyja Scarpette, samo
su neki od primjera takve tendencije.27 'Druga scena' zamjena
je za kazalini prostor reprezentacije i spektakla, koji su kritizirali situacionisti. Scenski prostor ovdje dakle sugerira volumen
25 J.-L. Baudry, Le Texte de Rimbaud II, tq 36 (zima 1969), 50.
26 Kristeva, L'Engendrement de la formule, tq 38 (ljeto 1969), 67.

julija kristeva: l' trangre

i proizvodnju povezane s 'drugom scenom' istonjake filozofije u predstavama japanskog no kazalita, u meksikim Tarahumarasa te u kineskim i indijskim kazalinim obiajima.28 Drugi
prostori postaju sve zastupljeniji u francuskim intelektualnim
krugovima, za to je u velikoj mjeri zasluan tel quel.
U svojim romanima telkvelovci su linearnu radnju zamjenjivali scenskim prostorom, esto se oslanjajui na geometrijske oblike poput kvadrata ili kocke ili na repetitivne
strukture koje su ukljuivale, primjerice, permutacije zamjenica ili godinjih doba. Scenski prostor takoer implicira
'transscenine' elemente poput plesa (primjerice, u djelima
Mercea Cunninghama i Trishe Brown) i glazbe. Povezivanjem
iskonski kontemplativne prakse knjievnosti s osjetilnijim
praksama postie se snaan uinak kojim itanje i pisanje
postaju aktivnosti koje ukljuuju prolaz tijela kroz prostor.
itanje postaje ples u kojem glas tijela presijeca prostor stranice. Sollers je jo 1963. napisao: "pokret koji prizivam oponaa
ples, plivanje." 29

prema subjektu u procesu: nesubjekt

U Kristevinoj knjizi smiotik mogue je pratiti razvoj od ranijih tekstova do posljednjega L'Engendrement de la formule. Formalizam i semiologija, na razliite naine zastupljeni u cijeloj
knjizi, u posljednjem su tekstu zamijenjeni poneto opsenijim
pristupom. Pomicanje sa semiologije na semanalizu signaliziralo je taj prijelaz, a povod je dao njegov radikalni predmet analize nombres. Sollersov je tekst izazvao promjenu u Kristevinoj
27 V. Barthes, Leon d'criture, tq 34 (ljeto 1968); Schefer, scnographie d'un
tableau, Guy Scarpetta, scne (Pariz, 1972). Jedan od osvrta na Scarpettin roman
govori: "Scne: texte crit comme en retrait du thtre et le traversant cependant".
28 V. J. Kristeva, Le Geste, pratique ou communication, u: smiotik, 32.
29 P. Sollers, logiques (Pariz, 1968), 20.

189

190

patrick ffrench

teoriji: iri se i postaje sve obuzetija aspektima senzualnosti i

tjelesnosti. Sollersov roman postaje prava prekretnica u Kristevinu radu. Tekst vrvi referencama na nezapadnjaku kulturu. Velika je razlika i uvoenje problematike subjekta, tijela i
seksualnosti, koji se nalaze i u nekim njenim ranijim tekstovima, ali nikada nisu bili ovako naglaeni.
Spomenuli smo ve Lacanov koncept subverzije subjekta i njegov velik znaaj za tel quel te potencijalnu opoziciju
izmeu Lacanova simbolikog i Derridaova diffrance. Derridaovska perspektiva, koju Sollers razrauje u logiques, opskrbljuje Kristevu konceptima mjesta subjekta kao mise mort i
predsimbolikim procesima itljivim iskljuivo iz simbolikog.
Meutim, Kristeva izbjegava Derridaov propust ustrajanja na
transsubjektivnoj dimenziji nautrb pruanja koherentnoga
prikaza subjekta. Istovremeno, izbjegava slinu pogreku lakanovske psihoanalize. Lakanovska teorija neizravno prestaje biti relevantna (kao opis subjekta) u prostoru teksta, jer se
odnosi na subjekt diskursa i komunikacije, a tekst, prema Kristevi, nadilazi podruje diskursa. Premda rascijepljen, govorni subjekt ostaje u domeni identiteta. Subjekt je istovjetan
sa znakom te stoga podlijee utjecaju paragramatike razine
teksta, razine koja se nalazi ispred i onkraj samoga znaka. Lacanovo nesvjesno, izjednaeno sa simbolikim kao Drugo, kao
takvo je istovjetno s podrujem diskursa:
ta zona predstavlja prije vrst temelj govora nego izlaz
preko njega, budui da se radi o privilegiranoj toki gledita logikoga govora (ovdje nepoetikoga) i njegova
subjekta, budui da je koncept nesvjesnog stvoren kao
operativan model koji preuzima ulogu ostatka u kojemu
se odigravaju operacije koje nisu u govoru. 30
30 Kristeva, smiotik, 212.
31 Usp. Mll, Une approche possible du sunyavada, tq 32 (zima 1968) i Kristevin
osvrt na lanak, Distance et anti-representation u istom broju.

julija kristeva: l' trangre

Subjekt diskursa povezan je s logikom identiteta, a nesvjesno

je dodano kao domena drugoga, sve to logika ne moe obuhvatiti, i tako smjeteno unutar domene subjekta. Kristeva
stoga eli uspostaviti koncept subjekta koji nadilazi domenu
logike i govora, te odgovarajui koncept nesvjesnog. Prvi od
tih dvaju koncepata bit e ocrtan jo u prvoj fazi, dok e za
analizu drugoga trebati proi jo neko vrijeme, u kojem e se
razviti pojmovi 'subjekt u procesu' i 'semiotiki'.
Transgresivni subjekt Kristva naziva le sujet zrologique, terminom posuenim od lingvista Linnarta Mlla, koji
se odnosi na budistiki pojam sunyavada, koji oznaava nulu. 31 Zanimljivo je napomenuti kako jedna od, za Kristevinu
teoriju bitnih ideja, proizlazi iz istonjake kulture, ali do nje
dolazi procijeena kroz interpretativni mehanizam sovjetskoga pisca. Sama injenica da se Mllov tekst pojavljuje u
tel quelu jo je jedan pokazatelj privrenosti urednitva takozvanoj 'drugoj sceni'. Sujet zrologique ili le non-sujet pojavljuje se kada je denotativna razina jezika svedena na nulu.
To je subjekt onkraj znaka:
Taj zeroloki subjekt nalazi se izvan prostora kojim
upravlja znak... Zeroloki subjekt (vidimo do koje je mjere ovdje izmjeten) ne ovisi ni o kojem znaku, ak i ako
mi, polazei od svojega racionalnog prostora, ne moemo misliti nego posredstvom znaka. 32
Subjekt je odreen konceptom negativnosti koji ne pronalazimo u okvirima zapadnjake filozofije. Meutim, budui da
je subjekt uhvaen u tekstu, sujet zrologique moe se dosei
samo posredstvom subjekta diskursa, jer je paragramatiko
uvjetovano denotativnim i komunikacijskim, ak i ako ih ponitava. Tekst je neprekidna oscilacija ili transgresija izmeu
subjekta i praznine:
32 Kristeva, Distance et anti-reprsentation, u: smiotik, 213.

191

192

patrick ffrench

Ako je taj prazni prostor u kojem se zeroloki subjekt

kree suprotan pol naega logikog prostora kojim
dominira govorni subjekt, time semiotika poetika
praksa sa svim svojim osobitostima postaje mjesto u
kojemu se dva pola susreu u neprekidnom kretanju
jednoga prema drugom. 33
Tekst ponitava subjekt. Prema ovom je shvaanju subjekt
istovremeno ukljuen u tekst, stvoren u tekstu i uniten njime.
Ovdje se ne radi o tekstu bez subjekta: subjekt je nuan preduvjet teksta. Lakanovska je teorija relevantna do odreene toke, ali nakon toga javlja se potreba za novim konceptom subjektiviteta, kojim e se Kristeva baviti u svom daljnjem radu.
Pomak prema psihoanalizi oito je uvjetovan ogranienjima
lingvistike i potrebama teorije koju Kristeva razrauje.

posrnuli subjekt
Kristeva nastavlja razraivati svoju teoriju subjekta u analizi
Sollersova nombres. Utjecaj Sollersova rada oit je i u pomicanju njene teorije prema psihoanalizi. Prema Kristevinu itanju Nombres, struktura teksta, fenotekst, jest 'posrtanje'
procesa generiranja. Genotekst je beskonano fleksibilan
proces, dok je fenotekst sluajna uestalost. Oznaivost je,
drugim rijeima, "poput operacije ija je struktura tek usporena transgresija". 34 Fenotekst je objet chu ili dchet. Genotekst
ne poznaje subjekt: "on je svoj drugi koji se otvara unutar i
izvan njega. Mjesto izvan subjekta i vremena (subjekt i vrijeme ne javljaju se osim kao nezgode u tom golemom mehanizmu koji ih proima)". 35 Subjekt teksta, ja teksta ujedno
je i objet chu ili dchet. U nombres, ja je povlateno mjesto,
33 Ibid.
37: 35.

34 Kristeva, L'Engendrement de la formule, tq 37 8 (proljee ljeto 1969),

35 Ibid., 38.

36 Ibid., 59.

37 Ibid., 57.

38 Ibid., 67.

julija kristeva: l' trangre

ili, prema Kristevi, infini-point inae neograniena procesa

znaenja. Subjekt se, dakle, moe promatrati kao mjesto rtvovanja. 36 Genotekst rtvuje engendrement za stabilnost
fenoteksta. Posrnuo i rtvovan, subjekt je takoer i mamac.
Odreujui fenotekst i ja kao dichet i rtvu, Kristeva promatra prijelaz iz genoteksta u fenotekst, koji se kree u smjeru od procesa do njegove pojavnosti. Prilikom kretanja u suprotnom smjeru, odnosno, u smjeru itanja, od fenomena
do proizvodnje, od incidencije do procesa, subjekt je mamac.
Ovdje to nema isto znaenje kakvo ima za Lacana: umjesto o
imaginarnom zrcalu i identifikaciji s egom i imagom, ovdje se
radi o varci kojom se u klopku pokuavaju dovesti subjekt ili
itatelj, u beskonanom procesu nicanja, procesu oznaivosti. Jer ako je tekst objet chu, dchet je takoer relance, toka ponovnoga pokretanja procesa. Ovo neprestano ponovno
aktiviranje subjekta i strukture u procesu znaenja moe se
pripisati viku znaenja u odnosu na fiksirano znaenje subjekta i identiteta. Tekst kao viak oznaivosti iznad razine
denotacije funkcionira kao dpense, u kojem je subjekt konzumiran, spaljen ili poniten. Drugim rijeima, tekst na svojoj
povrinskoj razini, svojim subjektom ja itatelja mami u proces tvorbe znaenja vikom znaenja u odnosu na identitet:
"oznaivost upija tijelo subjekta". 37 Batailleevi tragovi, proraeni Sollersovim tekstom, odjekuju Kristevinim formulacijama. Oznaivost je proces potronje kao ponitavajui, nestalni volumen smisla koji sam sebe nadopunjuje.
Kristeva objanjava taj viak ili dipense kao jouissance.
Viak genoteksta u fenotekstu ini rad objet de jouissance. itanje tako postaje prolaz, skok iz dchet u uitak. Jouissance
je gubljenje tijela, rtvovanje tijela. Ono ponitava subjekt,
a svojom odsutnou omoguuje pozicioniranje identiteta.
Kristeva za jouissance kae da je "ono iji nedostatak omoguuje da govorimo tijelo". 38

193

194

patrick ffrench

Kristeva ovim lankom poinje skicirati koncept tekstualnosti, inspiriran, ali ne i ogranien nombres, kao koloplet smrti,
rtvovanja i uitka. rtvovanje subjekta beskonanosti odgovara ranijem matematikom pojmu skoka u transfinitetno.
Kristeva proiruje modele prethodnih analiza u korporalno i
subjektivno orijentirana podruja. Time slubeno zapoinje
pomak s epistemologije na etiku tijela. Posljedice su vidljive
na podruju seksualnosti.

tiha ena
Poimanje seksualnih odnosa u analizi nombres nagovjeuje
neke koncepte koje e Kristeva kasnije razvijati. U nombres,
ona udvostruuje ja, ne kao druga osoba, ve kao funkcija ja.
"'Ona' je funkcija 'ja', jedno od polja u njegovoj igri". 39 Zamjenica
ona oznaava mogunost subjekta da posredstvom smrti svoga enskog pandana iskusi rtvu. U romanu, ona moe biti ili
apstraktna reprezentacija enstvenosti ili dio subjekta koji se
javlja nakon kastracije. Drugim rijeima, ona je reprezentacija
enske smrti koja omoguuje jouissance ja. Kristeva pie:
'Ona' izokree svoj uitak koji shvaa kao ogledalo
vlastite smrti. Uivajui u svojoj smrti, ona njemu
osigurava reprezentaciju svoga uitka i njemu daje
tu reprezentaciju koja iskorjenjuje subjektivnost. 40
Sollers je koncept zamjenskoga rtvovanja enstvenosti spominjao jo u svom eseju o Danteu kao "la traverse de la mre". 41
Kristeva nju poima kao "une mre folle". 42 rtvovanje enstvenosti, koje omoguuje ispisivanje beskonanosti, ukljuuje i
figuru majke, transgresiju incesta, budui da je rtvovanje o ka39 Ibid.

40 Ibid. 69.

41 Sollers, logiques, 60.

42 Kristeva, L'Engendrement de la formule, 69 70.

julija kristeva: l' trangre

kvom se ovdje radi uglavnom seksualne prirode. Paradigmatski su tekstovi u ovom sluaju Danteovo djelo vita nuova, u
kojem smrt Beatrice subjektu omoguuje stjecanje vlastitoga
pjesnikog jezika i Batailleevo djelo ma mre, u kojem je transgresija dodatno potencirana kao seksualna. U oba je sluaja
enstvenost rtvovana kako bi se mukom subjektu omoguio prijelaz s fiksnoga identiteta. Kristeva pie: "Zaposjedanje
Majke 'nje' posljedino predstavlja prvu transgresiju jedinstva 'ja', prvi in neizbjean za njegovo decentriranje." 43
Iako to nagovjeuje daljnji razvoj u Kristevinu radu, valja nam ovdje postaviti pitanje: do koje je mjere ovakav pojam
enstvenosti specifian za Sollersov tekst i za muku reprezentaciju enskosti? Dante, Bataille i Sollers prikazuju enskost kao put bijega od falocentrizma mukoga identiteta i
seksualnosti. Drugim rijeima, enskost je ovdje produetak
mukosti, kojom potonje moe prikazati svoju smrt i uitak.
To sugerira da ene 'ne postoje' osim kao negativitet, to je
vrlo slino Lacanovoj ideji enskosti kao (ne)mjesta nelokalizirajueg, neuoljivog jouissance. 44 Ovakav pogled na enskost
i uestalost kojom se javlja u avangardnim prikazima enskog,
nezanemariv je. ena je uvijek prikazana kao neosoba, nepostojea i tiha. enskost ne posjeduje glas unutar ove topologije. Kristeva e naknadno ponuditi valorizaciju majinstva kao
naina na koji ene postaju ukljuene u politiki diskurs, ali
zapravo i dalje prevladava isti taj koncept enskosti iskljuene iz jezika. Pitanja seksualnosti esto su nalazila svoj prostor
na stranicama tel quela: pojmovi poput falocentrizma i potisnute homoseksualne prirode drutva, ene kao predmeta
razmjene ili sublimirane inaice mukoga ega te potiskivanja
iskonskoga matrijarhata obraivani su kao aspekti ovakve
konceptualizacije enstvenosti. Povijesno gledano, transgresivna uloga knjievnosti implicira ponovne procjene, ili barem
43 Kristeva, L'Engendrcment de la formula, 70.
44 V. J. Lacan, Le Sminaire, xx: encore (Pariz, 1975), 69.

195

196

patrick ffrench

redovite problematizacije poloaja i uloge ene. Pronalazimo to kod Hlderlina, Nervala, Baudelairea, Prousta, Joycea,
Kafke. esto je u sreditu lik majke. To je svakako uvjetovano
nedostatkom ozbiljne procjene o poloaju ena u knjievnosti i nedostatkom svijesti o knjievnom kanonu kao iskljuivo mukom panteonu. Faliki identitet nastoji se otvoriti enskosti, ali pod izriito mukim uvjetima. criture feminine se,
ini se, temelji na istim premisama, vjerojatno zbog sveprisutna Lacanova utjecaja. Potrebno je, dakle, priznanje da postoji
ensko pismo koje nije ni tiho ni falocentrino. Posebno izdanje tel quela iz 1970-ih kree se u tom smjeru, 45 iako neke od
znaajnih spisateljica poput Virginije Woolf, Gertrude Stein,
Djune Barnes, ili Marguerite Duras, da spomenemo samo najoitije asocijacije, ovdje nisu opseno zastupljene.
U svojoj koncepciji subjektivnosti i nesubjektivnosti
L'Engendrement de la formule uvodi razlike izmeu lakanovskoga subjekta i pozicioniranoga (ne)subjekta rtve i jouissance. Ipak, pravei razliku izmeu subjekta i nesubjekta,
Kristeva ostaje donekle dosljedna Freudovu i Lacanovu konceptu subjekta. Subjekt je subjekt koji govori ili nije subjekt.
Prema Lacanu, subjekt je neodvojiv od simbolikog, rascijepljen udnjom i nedostatkom. Nakon objavljivanja Deleuzeova i Guattarijeva anti-edipa (1972) i broja tel quela posveena
Artaudu i Batailleu, u sredite razmatranja dolazi predjezini,
prededipovski subjekt, podvrgnut pulsacijama koje Kristeva
naziva 'semiotikim'. Istrauje se predsimboliko razdoblje,
povezano vie s Kleinom i Freudom nego s Lacanom. Kristeva istovremeno zastupa lakanovske teorije i nadilazi ih.
Kristevina je prvobitna zasluga poticanje znanstvenoga impulsa koji e se pokazati kljunim za teoriju knjievnosti tel quela. Kao to smo ve napomenuli, ogranienja
znanstvenoga pristupa ubrzo zaobilazi skretanjem prema
45 V. Recherches fminines, tq 74 (zima 1977). lanak Viviane Forrester Fminin
pluriel bavi se knjievnou.

julija kristeva: l' trangre

psihoanalitiki orijentiranom pristupu, koji e se s vremenom pretvoriti u etiku. Kristeva stvara novu psihoanalitiku
topologiju i posve nov pogled na etiku analizom knjievnoga teksta i subjektivnosti pisanja. Knjievnost preobraava
znanstvenost i etiku. Njen je rad u tel quelu, lancima napisanima za asopis, knjigom u Zbirci, doprinosima konferencijama i Groupe d'tudes thoriques, djelovao kao neosporan
katalitiki element, prvo prema teoriji, a zatim i prema psihoanalizi. Dijelom urednitva slubeno e postati 1970. godine.
Njeno e sudjelovanje povezati asopis s akademskim kontekstom i uvrstiti njegove analitike smjernice. Suradnitvo
ili suivot Sollersa i Kristeve, iako uvijek tek implicirano, i to
nikad u kontekstu privatnoga angamana, predstavlja usporedan napad na razliitim frontama, te je od velikog znaaja
za vrijeme prodora teorije.
Razdoblje teorije u tel quelu poinje otprilike 1967. i
protee se na sljedee desetljee. To je razdoblje sinteze, spajanja elemenata koji su dugo sazrijevali i napokon izbili na povrinu sredinom 1960-ih. Thorie d'ensemble i drugi tekstovi,
poput Sollersova Survol / Rapports (Blocs) / Conflit nastojali
su ispreplesti niti Althusserova marksizma, Lacanove psihoanalize, Kristevine semiotike i Derridaove criture s teorijom
knjievnosti te fikcionalnim i tekstualnim praksama samoga
asopisa. Ispreplitanje se pokazalo nestabilnim, podlonim
subverziji od strane vlastitih principa. Marksizam telkvelovaca bio je efemeran i potkopan principom ekscesa. Njihovo
strateko pozivanje na Lacana ponitio je utjecaj Derridaa,
koji je i sam ve vidno oslabljen i zamijenjen Kristevinom teorijom. Ovakva je sinteza povijesno neizdriva. Teorija koja
predlae transformaciju znanja pomou subverzivnoga, neukalupljivoga elementa potkopava samu sebe. Rijeima Paula de Mana, preneseno iz drugaijega, ali i po mnogo emu
istovjetnoga konteksta, to je "teorija nemogunosti teorije".46
46 P. de Man, the resistance to theory (Manchester, 1986), 16.

197

198

patrick ffrench

Dogaaji 1968. uzrokovali su ogroman pomak, potenciranje

rasprenosti do krajnjih ekstrema i, naposljetku, raspad dominirajue ljevice u francuskim intelektualnim krugovima.
Teorijske struje Deleuzea, Guattarija i Lyotarda voene su
vitalnim, energetskim silnicama, nesistemskim i nestrukturiranim. Sukobi udnje, neposredne sile i lakanovskoga isticanja nedjeljivosti simbolike reprezentacije odredit e tematiku teorijskih debata u sljedeem desetljeu, u ijem e
sreditu biti pitanje subjekta.
tel quel je zahvaen tim pokretom i pospjeuje ga. I Kristevini i Sollersovi radovi promiljanja su o mjestu i prirodi
knjievnoga subjekta i nagovjetaji su masovnoga okretanja
psihoanalizi. ire gledano, ako su 1960-e razdoblje marksizma u teoriji, 1970-e su zaokupljene raspadom takve teorije
i njenim povezivanjem s psihoanalizom, te teorijom knjievnosti utemeljenom na principu posebnosti. Povijesna pojava
tel quela u 1970-ima dogaa se u suton teorije, ali predstavlja razdoblje u kojem su posljedice i implikacije tel quelove
teorije knjievnosti u potpunosti realizirane.

199

200