UNIVERZITET U TUZLI

FAKULTET ELEKTROTEHNIKE

ZAVRNI RAD
PRVOG CIKLUSA STUDIJA

Standardi za elektronsku razmjenu podataka u

klinikim informacionim sistemima
Mentor
Dr.Sci. Amira erifovi-Trbali, doc.

Student
Elmina Mujakovi

TUZLA, 2016. GODINE

Sadraj
Popis slika i tabela ................................................................................................................................... 4
1.Uvod ..................................................................................................................................................... 5
1.1. Evolucija klinikog ininjeringa .................................................................................................... 5
1.2. Openito o standardima u zdravstvu........................................................................................... 6
1.3. Raunarska podrka i telekomunikacije kao dio zdravstva ......................................................... 6
2.Standardi i regulative ........................................................................................................................... 8
2.1. Definicija standarda ..................................................................................................................... 8
2.2. Namjene standarda ..................................................................................................................... 8
2.3. Standardi u odnosu na regulative................................................................................................ 9
2.4. Proces razvijanja standarda ......................................................................................................... 9
2.5. Provjeravanje usklaenosti proizvoda ili procesa sa standardom ............................................ 11
2.6. Nacionalni i internacionalni standardi ....................................................................................... 11
2.7. Standardi i kliniki inenjeri ....................................................................................................... 11
3.HMIS (Health Managment Information System) standardi ............................................................... 12
3.1. Medicinska informatika, historijat i definicija ........................................................................... 12
3.2. Primjena HMIS standarda .......................................................................................................... 12
4. DICOM (Digital Imaging and Communications in Medicine) standardi ............................................ 14
4.1. Definicija .................................................................................................................................... 14
4.2. Razvoj, struktura i organizacija DICOM standarda .................................................................... 16
4.3. Prednosti i mane DICOM-a ........................................................................................................ 20
4.4. DICOM kriva............................................................................................................................... 21
4.5. Usvajanje DICOM-a..................................................................................................................... 22
5. PACS (Picture Archiving and Communication System) ...................................................................... 23
5.1. Definicija .................................................................................................................................... 23
5.2. PACS tehnologija i arhitektura................................................................................................... 24
5.3. Suelja modaliteta ...................................................................................................................... 25
5.4. PASC mree................................................................................................................................. 25
5.5. Radne stanice u PACS mrei ....................................................................................................... 27
5.6. Arhiviranje .................................................................................................................................. 28
6. HL7 (Health Level Seven) Standard ................................................................................................... 29
6.1. Definicija .................................................................................................................................... 29
6.2. Problem rjenika ..................................................................................................................... 29
6.3. Razvoj, struktura i organizacija HL7 standarda ......................................................................... 30
2

6.4. Usvajanje HL7 standarda ............................................................................................................ 33

7. Zakljuak ............................................................................................................................................ 34
8. Literatura ........................................................................................................................................... 35

Popis slika i tabela:

Slika 1. Koraci u razvijanju i odravanju standarda
Slika 2. Historijski razvoj DICOM standarda
Slika 3. Osnovna struktura DICOM-a
Slika 4. Uspostavljanje linka, izvravanje servisa, zatvaranje linka
Slika 5. Storage Commitment (Potvrda arhiviranja)- DICOM
Slika 6. Association Negotiation- DICOM
Slika 8. DICOM kriva
Slika 9. Tipini PACS sistem
Slika 10. Jednostavna topologija velike generike hibridne PACS mree
Slika 11. Primjer HL7v2 poruke
Slika 12. Primjer HL7v3 poruke
Slika 13. HL7v3 RIM oznaavanje
Tabela 1. Glavni proizvoai i korisnici DICOM standarda
Tabela 2. HL7 i OSI referentni model

1.Uvod
Standard je dokument, utvren konsenzusom i usvojen od strane priznatog tijela, u kome se
utvruju pravila, smjernice ili karakteristike za aktivnosti ili njihove rezultate radi postizanja
optimalnog nivoa ureenosti u odreenoj oblasti. U okviru ovog rada bit e dat pregled
osnovnih standarda za elektronsku razmjenu podataka u klinikim informacionim sistemima,
kao i pregled novih trendova u razvoju klinikih informacionih sistema. Kliniki informacioni
sistem (KIS) predstavlja tehnoloko rjeenje potpune informatizacije i modernizacije rada
cjelokupnog klinikog centra i prelazak sa papirnog i filmskog na potpuno elektronsko
poslovanje i digitalne snimke/nalaze. Kako mu samo ime kae, KIS poiva na konceptu
informacije, a to svakako podrazumjeva standardizaciju informacija, informacijskih tokova i
informacionih sistema u zdravstvu. Pri tome je neophodna tijesna saradnja strunjaka iz
oblasti informacionih tehnologija i medicinskih strunjaka, jer jedni uslovljavaju druge.
Dananji KIS-i slijede niz standarda i sistema koji se odnose na specifinost KIS-a, a to su:
DICOM (Digital Imaging and Communications in Medicine), PACS (Picture Archiving and
Communication System), i HL7 (Health Level Seven). Prednosti uvoenja KIS-a i njegove
integracije sa drugim informacionim sistemima ogledaju se u automatizaciji, smanjenju
mogunosti greke, poveava se dijagnostiki i terapijski kvalitet, smanjuju se trokovi za
materijale, poveava se stepen iskoritenosti samog sistema, itd. Na svjetskom nivou,
standardizacijom u oblasti medicinske informatike bave se meunarodna tijela, ISOMeunarodna organizacija za standardizaciju i IEC- Meunarodna komisija za elektrotehniku
i one ine specijalizovani sistem svjetske standardizacije. Na Evropskom nivou djeluju CENEvropski komitet za standardizaciju, CENELEC- Evropski komitet za standardizaciju u
oblasti elektrotehnike, te ETSI- Evropski Institut za standarde iz oblasti telekomunikacija.
Tehniki komiteti zadueni za standardizaciju u medicinskoj informatici, kako u CEN-u, tako
i u ISO-u, prvenstveno rade na standardizaciji u podruju razmjene podataka, izgradnje i
funkcionisanja medicinskog zapisa, ifriranja i terminologije, medicinskih slika i njihovog
prenosa, te zatiti podataka i sistema u zdravstvu, pri emu se posebna panja posveuje:
sigurnosti (zatita podataka od unitenja fizikog ili mehanizma zloupotrebe, odnosno
namjernog mijenjanja podataka), privatnosti (zatita osobe kojoj pripada dokument s
odreenim podacima) i tajnosti (zatita pristupa dokumentu koji sadri odreene podatke).
1.1. Evolucija klinikog ininjeringa
Kliniki inenjering je kao disciplina nastao u drugoj polovini dvadesetog stoljea a sam
razvoj je neminovno bio uslovljen rapidnim razvojem elektronskih i mehanikih ureaja koji
su na velika vrata uli i u svijet zdravstva, a svoju primjenu su pronalazili u preventivnim,
terapijskim, dijagnostikim i restorativnim aplikacijama. U sloenom okruenju moderne
bolnice, kliniki inenjering prije svega obuhvata ureaje, ali i interakcije izmeu lijekova,
procedura i ureaja, te se sva tri od navedenih elemenata moraju razumjeti i biti upravljani na
nain da se prije svega osigura uinkovita skrb za bolesnike. Tehnoloke inovacije su trajno
preoblikovale podruje medicine i pruanje zdravstvenih usluga. Kroz historiju, napredak u
medicinskoj tehnologiji je rezultovao irokim spektrom pozitivnih dijagnostikih, terapeutskih
i rehabilitacijskih alata. Vano je napomenuti da su krajem dvadesetog stoljea, inenjeri
5

postali blisko ukljueni u mnoge medicinske poduhvate, u emu se svakako ogledala ogromna
uloga tehnologije u zdravstvu i zdravstvenoj skrbi.
1.2. Openito o standardima u zdravstvu
U dananje vrijeme u sistemu zdravstva, sve se vie insistira na kvalitetu zdravstvenih usluga,
zatim na dokumentaciji potrebnoj za lijeenje pacijenta, naplate usluga, provjere medicinskog
postupka ili drugog razloga, insistira se na populacijskim bazama podataka i registrima,
inteligentnoj analizi podataka i ekstrakciji znanja za potrebe kvalitetnog i argumentovanog
odluivanja, a sve je ee i sudjelovanje korisnika zdravstvene zatite u procesu lijeenja i
odluivanja. U klinikim ustanovama u svijetu danas postoje razliiti generatori podataka i
informacija koje se razmjenjuju bilo unutar same ustanove ili sa drugim segmentima
zdravstvenog sistema. U bolnici npr. postoje usluge i podsistemi kao:

prijem i otpust pacijenta, naruivanje pacijenta, izvjetavanje, nabavka potrebnih

materijala i opreme, obraun usluga
laboratoriji, bolnike apoteke, radiologija, patologija
odjeli i ambulante
upravljanje bolnikim resursima, plata zaposlenima itd.

U kasnim 80-tim godinama uvelo se standardizovanje poruka koje se razmjenjuju izmeu

razliitih informacijskih sistema u zdravstvu. Svrha standardizovanja poruka je uspostavljanje
integralnog informacionog sistema, sistema koji integrie heterogene podsisteme nastale na
razliitim mjestima od razliitih proizvoaa i za razliite svrhe. Cilj standardizovanja poruka
i integracije heterogenih podsistema je postizanje optimalnosti funkcionisanja cjeline. Pri
tome, vano je zadrati svaki postojei podsistem, odnosno zadrati sva njegova korisna
svojstva i funkcije. Obzirom da u sistemu zdravstvene zatite, te generisanju i razmjeni
podataka i informacija sudjeluju mnogi (korisnici i davatelji zdravstvene zatite, proizvoai i
dobavljai opreme, Ministarstvo zdravstva i slina tijela na niim nivoima, nacionalna i
meunarodna tijela za standardizaciju itd.), potrebno je utvrditi koji su standardi za to
potrebni.
Opa podjela standarda svodi se na tri sljedee grupe :

terminoloki standardi;
komunikacijski standardi;
standardi za sigurnost.

1.3. Raunarska podrka i telekomunikacije kao dio zdravstva

Primjena personalnih raunara (PC) enormno je porasla naroito u posljednjih desetak godina.
Raunari su postali uobiajeni u svakom aspektu bolnikih operacija, ukljuujui i analizu
podataka za istraivanje, te predstavljaju neophodan alat za uenje, kao i za mnoge
administrativne poslove. Neizostavni su u ulozi integralnog dijela lokalne mree (LAN) i
bolnikog informacijskog sistema.
Telekomunikacije predstavljaju jo jedno vano podruje kada je rije o klinikom
inenjeringu. U savremenim zdravstvenim ustanovama, telekomunikacije obuhvataju mnoge
6

vane aktivnosti, od kojih je u poetku bila osnovna telefonska usluga. Danas, meutim,
telekomunikacije ukljuuju i mnoge druge usluge. Do 1970-ih, telefonski sistemi su u osnovi
bili elektromehaniki, odnosno funkcionisali su pomou prekidaa, releja i drugih analognih
sklopova. Tijekom 1970-ih u upotrebu je ula digitalna oprema. Taj razvoj omoguio
uvoenje inovacija kao to tonsko biranje, prosljeivanje poziva, konferencijski pozivi,
poboljani prijenos poziva, itd. Usluga prijenosa podataka omoguila je slanje skeniranih
izvjea o pacijentima doktorima koji su u svojim uredima ili na nekim drugim udaljenim
mjestima. Podaci pacijenta se mogu prenositi iz bolnice na na neko drugo mjesto gdje e biti
analizirani, a ti rezultati se po potrebi mogu ponovo poslati u matinu bolnicu. Moderna
telekomunikacijska oprema takoer omoguuje bolnikom osoblju obavljanje obrazovnih
video konferencija koje su danas od ogromnog znaaja jer ne uslovljavaju fiziko prisustvo da
bi se razmijenile informacije. Kliniki inenjeri pruaju tehniku podrku u fazi planiranja
razvoja novih sistema te rjeanju pitanja povezanih sa instaliranjem istih.

2.Standardi i regulative
Rad klinikih inenjera ima izravan uinak na zdravlje, sigurnost i okoli. Ove javne domene
voene su standardima i propisima (regulativama). Treba imati na umu da se standardi i
regulative u cjelini razvijaju jako brzo. U ovom dijelu je prikazano ope razumijevanje
razliitih aspekata standarda sa osvrtom na biomedicinske standarde i vanost sudjelovanja
klinikog inenjerstva u razvoju standarda.
2.1. Definicija standarda
Standardizacija je proces utvrivanja odredbi za optu i viestruku upotrebu u vezi sa
postojeim ili buduim potrebama, a radi postiznja optimalnog nivoa ureenosti u
datoj/odreenoj oblasti. Rezultati ovog procesa su standardi kao zvanina dokumenta sa
zahtjevima koji se odnose na proizvod, proces u kome proizvod nastaje ili preduzee kao
poslovni sistem osnovan radi obavljanja odreene djelatnosti koja stvara vrijednost (proizvod
ili uslugu) za trite (korisnike i krajnje kupce) i za vlasnike. Postoji nekoliko tehnikih
definicija za pojam standarda, meutim teko je pronai onu koja obuhvata sva znaenja te
rijei. Oslanjajui se na tri znaenja standarda uzetih iz Webster-ovog internacionalnog
rjenika, i na definiciju uzetu iz ISO-a (Internacionalna organizacija za standarde), doli smo
do sljedee etiri stavke:

Standard je neto to je osnovano od strane vlasti, obiaja, ili ope suglasnosti da je to

model ili primjer koji treba slijediti;
To je definitivni stepen kvaliteta adekvatan za specifinu namjenu
To je neto to je ustavnovljeno od strane autoriteta kao mjera za teinu, opseg,
vrijednost ili kvalitetu;
Standard predstavlja dokumentovani sporazum koji sadri tehnike specifikacije ili
druge precizne kriterije koji se koriste kao pravila, smjernice ili definicije
karakteristika, kako bi se osiguralo da materijali, proizvodi, procesi i ostale usluge
budu kvalifikovane za svoje svrhe.

Vano je napomenuti da standardi mogu sadravati kombinaciju specifikacija. Performanse,

propisi i obiljeja dizajna postoje ve dugi niz godina. Specifikacije za upravljanje, meutim,
se rapidno mijenjaju. Zadnjih godina akcenat se stavlja se razvoj i primjenu neega to je
poznato kao "openiti standardi za sisteme upravljanja ", gdje " openiti " znai da se
odreeni standard moe primijeniti na bilo koju organizaciju, bez obzira na to ta ta
organizacija proizvodi ili koji sistem upravljanja koristi.
2.2. Namjene standarda
Standardi mogu posluiti razliitim svrhama, a neke od njih su :

Pruanje specifikacija ili drugih kriterija koje proizvod, proces ili usluga moraju
zadovoljiti.
Pruanje informacije koje poboljavaju sigurnost, pouzdanost i performanse proizvoda
procesa i usluga.
8

Obavjetavanje potroaa o pouzdanosti ili drugih osobina robe ili usluga na tritu.
Davanje potroaima vei izbor doputajui da proizvod jedne tvrtke bude zamijenjen
proizvodom druge, ili da budu u kombinaciji.

Iako se esto uzima zdravo za gotovo prednost toga da su kupci u mogunosti da narue
cipele ili odjeu samo na osnovu veliine, to je mogue samo zato to proizvoai slijede neki
industrijski standard u izradi obue i odjee. Za razliku od toga, nekompatibilnost izmeu
elektrinih utikaa i utinice je najbolji primjer razliitih zemalja koje ne prate isti standard.
Kliniki inenjeri su vrlo svjesni nekompatibilnosti do koje dolazi kada treba izvriti
popravak nekih medicinskih ureaja. Bez obzira to odreeni dijelovi vre istu funkciju, ne
mogu se koristiti pri popravku samo zato to su nainjeni od razliitih proizvoaa.
Nedostatak standarda za potrone materijale i dijelove potrebne za popravak predstavlja veliki
uzrok problema sa zdravstvenom opremom naroito u zemljama u razvoju. injenica da svijet
postaje globalno selo poveava potrebu za prednostima standardizacije koje postaju sve
vanije za proizvodnju, trgovinu i komunikacije. Sistemi kvalitete i drugih standarda za
upravljanje mogu pruiti zajednike reference na vrstu procesa, usluge, odnosno upravljanje
kakvo se oekuje u praksi.
Globalna komunikacija e biti jako oteana bez meunarodne standardizacije. Veina
medicinskih potreptina, kao to su lijekovi i ostali proizvodi za njegu zdravlja dostupni su
globalno kroz saradnju internacionalnih farmaceutskih korporacija. Sigurnost, uinkovitost i
dosljedna kvaliteta medicinskih proizvoda postali su meunarodni zdravstveni problemi.
Dakle, globalna standardizacija medicinskih standarda i propisa ureaja postaje sve vanija.
2.3. Standardi u odnosu na regulative
Jo jedna podjela standarda je na voluntarne (neobavezne) i mandatorne (obavene). Standard
se moe nazvati regulativom, odnosno propisom, onda kada je mandatoran. Mandat standarda
moe biti iniciran od strane vlade ili ak neke nevladine organizacije. Kada je standard nalae
vlada, on obino postaje pravomona obaveza bazirana na temelju propisa ili zakona
osnovanih od strane vlade. Vlade u Kanadi, Europskoj uniji i Sjedinjenim Amerikim
Dravama su nedavno ustanovile pravila za priznavanje stotine voluntarnih standarda koji se
primjenjuju na propise o medicinskim ureajima. Ti standardi, meutim, kako im samo ime
kae nisu obvezni. Proizvoai mogu birati izmeu standarda u skladu s vaeim normama ili
ipak drugim sredstvima dokazati usklaenost proizvoda s regulatornim zahtjevima.
2.4. Proces razvijanja standarda
Standard se moe postaviti i ovlastiti od strane nadlenog tijela, odnosno vlade.
Meutim,trenutni trend je da usvajanje standarda bude utvreno konsenzusom od svih
zainteresiranih strana. Generalno, da bi standardi bili prihvaeni, trebaju imati sljedee
osobine:

Njihov razvoj treba biti pod nadzorom priznatog tijela kako bi se osigurala
transparentnost procesa i nedominacija bilo koje od zainteresovanih strana.
Proces razvoja trebala bi biti otvoren za sve zainteresovane strane, a rezultujui
dokument bi trebao biti zasnovan na konsenzusu. Konsenzus, u praktinom smislu,
9

znai da je postignut dogovor izmeu zainteresovanih strana koje sudjeluju u pripremi

standarda. To ukljuuje i korake koji su poduzeti za rjeavanje svih prigovora,
podrazumijeva dogovor od strane veine, ali ne nuno i jednoglasnost.
Dobri tehniki standardi se moraju temeljiti na provjerenim rezultatima znanosti i
tehnologije, iskustva i usmjerenosti na poticanje optimalnih prednosti za drutvo.
Standardi ne bi trebali ometati inovacije i treba ih redovno preispitivati kako bi bili
aurirani s tehnolokim napretkom.

Slika 1. Koraci u razvijanju i odravanju standarda

10

2.5. Provjeravanje usklaenosti proizvoda ili procesa sa standardom

Uobiajene su etiri industrijske metode za procjenu usklaenosti krajnjeg proizvoda sa
standardom:

Proizvod iju usklaenost sa standardima treba procijeniti obino se procjenjuje

izravnim ispitivanjem.
Postupak se moe ocijeniti revizijom. Certificirana organizacija ili regulatorna tijela
potvruju da su proizvodi ili procesi u skladu s normom.

2.6. Nacionalni i internacionalni standardi

Unutar jedne drave moe biti moe mnogo organizacija koje donose voluntarne
(neobavezne) standarde. Meutim, obino postoji jedna Slubena nacionalna organizacija
koja koordinira i akredituje razvojne organizacije za standarde u toj zemlji. Slubena
nacionalna organizacija ima ovlasti da ovjeri dokument kao nacionalni standard u skladu sa
slubenim kriterijima, i tako donesen standard predstavlja zemlju u meunarodnim
organizacijama za standarde. U Sjedinjenim Amerikim Dravama postoji Ameriki
nacionalni institut za standarde (ANSI), te predstavlja neprofitni vid organizacije. U Kanadi,
je to je Vijee standarda Kanade (SCC) i spada u vladine organizacije. U Europi, to je
povjerenstvo sastavljeno od Europskog komiteta za standardizaciju (CEN), Europskog odbora
za elektrotehniku standardizaciju (CENELEC) i Europskog telekomunikacijskog zavoda za
standarde (ETSI). Tri glavne meunarodne organizacije za standardizaciju su Meunarodna
Organizacija za standardizaciju (ISO), Meunarodno elektrotehniko povjerenitvo (IEC), i
Meunarodna telekomunikacijska unija (ITU). Openito, ITU se bavi telekomunikacijama,
IEC pokriva elektriku i elektroniku, te ISO pokriva ostatak. Rad u informacijskim
tehnologijama, upravljanje rizicima, sistema kvalitete, i jo mnogo drugih podruja pokriva
objedinjeni ISO / IEC tehnii odbor. Postoje i druge organizacije koje proizvode dokumenata
meunarodne standardizacije. Ti dokumenti se obino tretiraju kao ISO / IEC / ITU
meunarodni standardi, naravno ukoliko su razvijeni u skladu s meunarodnim kriterijima
konsenzusa.
2.7. Standardi i kliniki inenjeri
Kao profesionalni korisnik standarda, kliniki inenjer bi trebao biti svjestan ogranienja
standarda . Standard je vrlo korisna referenca u odluivanju, ali isto tako ne moe zamijeniti
profesionalnu prosudbu i odgovornost za donoenje odreenih odluka. Ne tako davno,
standardizacija je bila polje rezervirano samo za nekoliko strunjaka. Danas je, meutim,
postala jedan od glavnih tehnikih i komercijalnih elemenata. Kliniki inenjeri moraju igrati
aktivnu ulogu u razvoju standarda ili sa druge strane biti spremni da prihvate standardizaciju
utvrenu bez njih i bez razmatranja njihovih interesa. Kao profesionalni korisnik medicinskih
proizvoda i voditelj zdravstvenih usluga, kliniki inenjer ini vaan doprinos u razvoju
standarda koji reguliu medicinske ureaje i zdravstvenu zatitu okolia.

11

3.HMIS (Health Managment Information System) standardi

3.1. Medicinska informatika, historijat i definicija
Upravljanje informacijskim sistemima u zdravstvu vue korijene jo iz vremena kada su se u
bolnicama pojavile prve primitivne baze podataka o pacijentima, opremi i osoblju. Prvi
lanak o upravljanju informacijama u medicini pojavio se 1950-ih godina, a nakon toga je
broj publikacija u ovoj domeni naglo porastao a naroito u periodu izmeu 1960-ih i 1970-ih
godina. Moemo slobodno rei da je u tom periodu formirana medicinska informatika (MI)
koja je postala zasebno podruje prouavanja. Prije toga, medicinska informatika je imala
nekoliko razliitih naziva, a neki se koriste i do dana dananjeg. Medicinska informatika
danas vai za znanstvenu disciplinu koja je nastala u tokom prolog stoljea, iako jo uvijek
ne postoji konsenzus o ope prihvaenoj definiciji. Brojni autori su iz razliitih perspektiva
predloili veliki broj definicija za MI. Ipak, MI se suoava sa injenicom da je vrlo teko
definisati neto to obuhvata veliki broj elemenata, i tehnolokih i zdravstvenih, te je samim
tim utoliko tee dodijeliti ovakvoj disciplini jedinstven identitet. Kontinuirana difuzija
medicinske informatike u polja zdravstvene zatite i IT disciplina (zdravstvene tehnologije,
bioinformatike) , iznjedrila je mnoga polja za prouavanje i posmatranje, a nerijetko dolazi do
preklapanja koncepata, teorija i metoda. Sve je ovo, dakako, uslovljeno brzim razvojem
raunarstva i tehnologija informacijskog menadmenta. Obratimo li panju na podruje
upravljanja informacijskim sistemima u zdravstvu (HMIS), informacijskih sistema (IS) u
zdravstvu, odnosno zdravstvene informacijske tehnologije (HIT), vidjet emo da se
evolucijski korijeni i povijest razliitih podruja HMIS pojavljuju paralelno pojmovima iz
medicinske informatike. Trenutno, ove dvije velike discipline se jo uvijek se suoavaju sa
prevazilaenjem naizgled nerjeivih problema, koji su svakako dijelom prouzrokovani brzim
irenjem biomedicinskog znanja i novih klinikih podataka o pacijentima. Podruje MI se
bavi sakupljanjem klinikih podataka, te donoenjem dijagnostikih, terapijskih i
prognostikih odluka, dok HMIS ima podruje interesovanja sa naglaskom na
administrativne, finansijske i klinike skupove podataka, i u tome lei glavna razlika izmeu
ove dvije discipline.
3.2. Primjena HMIS standarda
U dananje vrijeme imamo priliku vidjeti vane standarde koji se primjenjuju u mnogim
bolnikim bazama podataka. Brojni sistemi su razvijeni kao rezultat prouavanja MI-e i
HMIS ,a neki od njih su: elektronike zdravstvene evidencije (EHR), sistemi za podrku o
klinikom odluivanju (CDSS), kompjuterizovani unosi lijenikih naloga (CPOE), radioloki
informacijski sistem (RIS), laboratorijski informacijski sistemi (LIS) i apotekarski
informacijski sistemi (PIS). Bez HMIS standarda, medicina bi bila u zastoju, u smislu brzog
usvanjanja i primjenjivanja znanja IT . ak se da primjetiti da su u posljednjih nekoliko
desetljea, medicinske sestre i lijenici posebno otporni na nove tehnologije, zbog ustaljenih
principa i procesa. Zdravstvene organizacije zaostaju za intenzivnim razvojem industrije o
samom nainu prikupljanja informacija i tehnologiji 21. stoljea. Postoji nekoliko razloga za
sporu automatizaciju medicinske dokumentacije. Jedan od njih je nedostatak standardizovane
medicinske terminologije. Zamislite pacijenta koji ima dijabetes koji je podvrgnut viestrukim
postupcima ispitivanja kod nekoliko doktora. Razliita terminologija koju ti doktori koriste
12

moe da dovede do potpuno pogrene dijagnoze bolesti, ili toga da se dijagnoza uopte ne
uspostavi. Osim toga, dodatni problem predstavljaju oskudni prihodi koji bi trebali podrati
razvoj novih sistema . Sve to skupa ini usvanjanje tehnologija u zdravstvenim
organizacijama tekim, sporim, skupim, a ponekad i nepouzdanim. Bez obzira na sve to,
napori od strane Organizacije za razvoj standarda (SDOs) u smanjenju jaza izmeu medicine i
IT-a se ne moe ignorisati. Utjecajne organizacije, kao to su HL7, zatim Udruenje inenjera
elektrotehnike (IEEE), Nacionalnog amerikog instituta za standarde (ANSI), i mnoge druge,
kao to je World Wide Web Consortium (W3C) imaju sve znaajniji uticaj na medicinske
informacijske sisteme te uestvuju u razvoju i promovisanju usvajanja i irenja relevantnih
standarda kako bi se olakala razmjena sloenih medicinskih informacija.

13

4. DICOM (Digital Imaging and Communications in Medicine)

standardi
4.1. Definicija
Sedamdesete godine prolog stoljea su poznate po uvoenju digitalizacije medicinskih slika
te shodno tome koritenjem raunara za obradu slika dobijenih na taj nain. Ve tada je
postalo jasno da je neophodno kreiranje novog protokola koji e omoguiti razmjenu novog
tipa objekata, informacija i podataka. Za razvoj novog standarda su zaslune dvije
organizacije a to su American College of Radiology (ACR) i National Electrical
Manufactures Association (NEMA). Zajedniki komitet koji bi razmotrio razvoj jednog
ovakvog protokola oformljen je 1983. godine. Primarni zadatak protokola se sastojao u
podravanju novog tipa digitalnih slika. U sutini, moemo rei da je DICOM nastao kako bi
zadovoljio potrebe za prijenos digitalne slike razliitih formata, kao i informacije izmeu
ureaja, bez obzira na proizvoaa ureaja i predstavlja protokol za prijenos podataka.
Sveobuhvatna specifikacija DICOM standarda ukljuuje detaljne inenjering informacije koje
se koriste kao plan za informacijske strukture i postupke. Ovi detalji inenjeringa imaju za
plan unaprijeenje mrea za povezivanje izmeu zajednica dobavljaa proizvoda, ime se
omoguuje razmjena raznih formata medicinskih informacija unutar i izvan uslunih
zdravstvenih organizacija. Dokumentacija DICOM standarda obuhvata sljedee module:

Uvod i pregled
Usklaenost
Definicija objekata podataka
Usluga specifikacije klasa
Struktura podataka i kodiranje
Rjenik podataka
Razmjena poruka
Mrena komunikacija i podrka za razmjenu podataka
Pohranjivanje i format podataka
Pohranjivanje aplikacija
Formati i fiziki mediji za razmjenu podataka
Prikaz standardnih funkcija
Sigurnost
Mapiranje sadraja

14

Odbor DICOM standarda sastoji se od nekoliko radnih skupina. Opis i ciljevi svake skupine
su izvan dosega ovog poglavlja, no itatelji mogu dobiti vie detalja u radu G. O. Kleina1 i na
oficijelnoj web stranici Odbora DICOM standarda .Postoji pet podruja opte primjene
obuhvaenih DICOM standardima:

Upravljanje slikama na mrei

Interpretacija upravljanja slikama na mrei
Mreno upravljanje ispisa
Upravljanje procedurama slika
Upravljanje ofline pohranjivanja slika

Prva verzija (1.0) DICOM standarda je razvijena od strane ACR / NEMA 1985. Od tada je
doivjela dvije uzastopne revizije. Shodno tome, revidirana verzija 2.0 nastala je 1988.
godine, koja je ukljuivala verziju 1.0, ali s dodatnim informacijama o novim naredbama za
jedinstvenu identifikaciju bilo kakve informacije iz hijerarhijske sheme i dodatno elemente za
precizan opis neke slike. Danas se koristi DICOM verzija 3.0 koja je poznata kao poboljana i
najnovija verzija ovog standarda. Protokol verzije 1.0 i je imao oko 120 stranica. Iako je nosio
oznaku standarda, u stvarnosti je u sebi sadravao standardizovanu terminologiju, jednostavne
informacije vezane za strukturu i eme ifriranja. Standard se vremenom sve vie razvijao i
sve vei broj proizvoaa medicinske opreme su ga prihvatali i implementirali. Do 2001.
godine standard je imao preko 2000 stranica, dok aktuelna verzija iz 2009. godine ima preko
4100 stranica, to je potvrda da se DICOM standard konstantno nadopunjuje, proiruje, ali
modifikuje.

Slika 2. Historijski razvoj DICOM standarda

G. O. Klein, "Pregled rada: Standardizacija Medicinske informatike-rezultati i izazovi ", godinjak za medicinsku
informatiku (2002): 103-114.

15

4.2. Razvoj, struktura i organizacija DICOM standarda

DICOM predstavlja sveobuhvatnu i opteprihvaenu verziju slikovne i podatkovne
komunikacije. Razvijanjem ovakvog standarda je omoguena sigurna komunikacija izmeu
modaliteta, neovisno o tipu ureaja i proizvoaa. Posljednja verzija koja je aktuelna i koja se
najvie koristi je DICOM 3.0 verzija. DICOM nudi niz razliitih funkcija kao to su upis
tehnikih i demografskih podataka do stvaranja radnih lista (eng. Worklist) i umreavanja u
bolniki informacijski sistem (eng. Hospital Information System). Svaka DICOM slika ima
svoje zaglavlje a u njemu su upisani demografski podaci o pacijentu, parametri akvizicije, ime
izvoaa i interpretatora pretrage. Uz postojanje odgovarajueg softvera za prikaz DICOM
slika, one postaju dostupne na radnim stanicama ali i na bilo kojem PC raunaru. Bitno je
napomenuti da je DICOM slika idealna za koritenje unutar PACS sistema, ali nije pogodna
za koritenje van PACS-a (eng. Picture Archiving Communication System) jer je DICOM
slika velikog formata te je potrebno njeno komprimiranje da bi se ovakva slika prenosila i
pohranjivala. Ono to je uslovilo stvarni razvoj DICOM sistema jeste pojava CT i MR
objekata 1993.godine kao i usluga poput Storage, Query-Retrive i Basic Print. Konstantno
proirivanje i razvijanje DICOM standarda je upravo posljedica pojavljivanja novih objekata i
servisa tokom godina. Razvoj raznih dijelova DICOM standarda se dodjeljuje takozvanim
radnim grupama (eng. Working Groups). Trenutno postoje slijedee radne grupe:

Cardiac and Vascular Information

Projection Radiography and Angiography
Base Standard
Radiotherapy
Structured Reporting
Ophthalmology
Nuclear Medicine
Compression
Exchange Media
Strategic Advisory
Display Function Standard
Ultrasound Visible Light
Security
Digital Mammography and CAD
Magnetic Resonance
3D
Clinical Trials and Education
Application Hosting
Surgery
Veterinary Medicine Dermatological Standards
Integration of Imaging and Information Systems
Computed Tomography
Dentistry

16

Pathology
WEB Technology for DICOM

U oformljavanju navedenih radnih grupa su uestvovali univerziteti, zatim lanovi

proizvoaa medicinske opreme, te razne organizacije za standardizaciju. Meutim, kljunu
ulogu u odravanju kompetentnosti i praktine primjenjivosti DICOM tehnologije imaju
naredne etiri radne grupe: Base Standard (osigurava sveukupnu konzistentnost DICOM-a),
Strategic Advisory (grupa za planiranje DICOM-a, osigurava vezu sa ostalim standardima),
Clinical Trials and Education (proirenje standarda sa klinikim informacijama i arhiviranje
slika u obrazovne svrhe), Integration of Imaging and Information (za razvoj DICOM i HL7
standarda za slikovne informacije u podrujima gdje je primarna konzistencija primjene HL7 i
DICOM-a, te koordinacija i uzajamna edukacija i razumjevanje izmeu HL7 i DICOM
organizacija i njihovih tehnikih radnih grupa.

PROIZVOAI

Siemens Helthcare

KORISNICI

GE
Medical
Systems
IDX
Systems
Corporation
InfiMed Inc

American Academy of
Dermatolog
Agfa
American Academy of
Ophtalmology
ALI Technologies
American Academy of
Cardiology
BioImaging Konica
Medical American Academy of
Technologios
Corporation
Radiology
Camtronics
Medical Lorad
American
Dental
Systems
Association
Canon Research Center Merge
American Society of
of America
Technologies Inc.
Gastrointestinal
Endoscopy
Cyberpulse
Philips
Medical College Of American
Systems
Pathologists
DeJarnette Research
RadPharm
Deutsche
Tabela 1. Glavni proizvoai i korisnici DICOM standarda
Standardi koji su utemeljeni na elektronskoj komunikaciji se obino modeliraju skupom
slojeva tako to svaki sloj obavljanja definiran skup funkcija. Jedan od takvih modela je OSI
referentni model sa sedam slojeva (OSI RM) osnovan od strane ISO-a, i DICOM standardi se
upravo modeliraju ovim modelom. Kada razmatramo DICOM komunikaciju, razlikujemo
sintaksu apstrakcije i sintaksu transfera. Unutar sintakse apstrakcije su definisani odgovarajui
servisi komunikacije, tipovi objekata ukljuenih u transfer, dok pod sintaksom transfera
podrazumjevamo nain kodiranja DICOM poruke. U optem sluaj, DICOM radi na nain da
alje zahtjev za komunikaciju s drugim ureajem. Mreni protokol e se naznaiti da li je
mrea slobodna ili je zauzeta. Ako je dostupna, DICOM inicira niz akcija koje zahtjevaju
povezivanje s drugim ureajem. DICOM odnosi se prema ureajima kao da su aplikacijski
entiteti (AE), jer upravo aplikacijski sloj inicira komunikaciju. Kako bi se komunikacija
17

uspjeno uspostavila, aplikacijski entitet koji inicira komunikaciju alje prijemnom entitetu
listu uz naznaku da se od prijemne aplikacije zahtjeva da ispuni zadatke sa liste. Nakon toga,
prijemna aplikacija alje listu sa odgovorima koje zadatke moe ispuniti a koje ne. DICOM
rastavlja podatke koje treba poslati u niz elemenata. Mogue je da se desi situacija da
aplikacije imaju razliite naine predstavljanja vrijednosti sadranih u bilo kojem elementu
podataka. Zbog toga, DICOM ima vrlo specifinu definiciju razliitih tipova podataka koji su
dozvoljeni, pod nazivom "vrijednost prikaza"(eng. Value Representation-VR). Primjeri
ukljuuju tekstualne nizove razliitih maksimalnih duina, binarni podatke, datum i vrijeme.
DICOM definira specifikaciju VR u rjeniku podataka. U DICOM verziji 3.0 ove
specifikacije su eksplicitno sadrane u svakom elementu podataka. VR specifikacija i red
bajta su dio skupa podataka potrebnih za uspjenu razmjenu. Neke od novijih tehnologija (i
predloenih DICOM standarda) podravaju dinamike prijenose sintakse, koja omoguuje
definiranu povezanost s promjenom parametara u samom toku prijenosa podataka ako to
okolnosti zahtjevaju.
Neke od DICOM usluga prikazane su na slici ispod:

Slika 3. Osnovna struktura DICOM-a

U daljem tekstu biti e opisana dva DICOM servisa, koja se primjetit emo, ponaaju po ve
navedenom generalnom obrascu.
DICOM Storage servis : Njegov zadatak je da omogui meusobno razmjenjivanje slika i
drugih DICOM objekata preko mree. Svi sistemi ne moraju da budu u stanju da itaju sve
tipove slika zbog injenice da DICOM sam po sebi pokriva veliki broj tipova slika i objekata.
Nakon to se konekcija uspostavi, ulazi se u fazu pregovaranja (eng. Negotiation), ne samo o
tipu servisa ve i o tipu slike. Formira se par servis-objekat koje DICOM posmatra kao cjelinu
a ne zasebno. U slijedeem primjeru servis-objekt par je Storage+MR slika. Association
Negotiation predstavlja prvu fazu i unutar nje se uspostavlja konekcija pri emu klijent (u
ovom sluaju modalitet MR1) alje zahtjev prema arhivi AR1. Klijent unutar ovog zahtjeva
specificira usluge koje su mu potrebne, i ta oekuje da bude izvreno od strane davaoca
18

usluge. Veza se nee uspostaviti ukoliko servis-objekt par nije podran od davaoca usluge
(arhiva), te e se komunikacija zavriti.

Slika 4. Uspostavljanje veze, izvravanje usluge, zatvaranje veze

Ono to je od posebne vanosti kada se radi o arhiviranju slika jeste da je DICOM servis
arhiviranja u stanju da alje podatke (slike), ali nema mehanizam za verifikaciju poslatih,
odnosno arhiviranih podataka. Privremeni bafer predstavlja mjesto gdje se u veini sluajeva
uvaju slike spremne za arhiviranje, dok se ne prebace u bazu podataka ili na neko drugo
odredite. Potreba za verifikacijom poslatih podataka je i vie nego oigledna, jer je potrebno
odreeno vrijeme da se podaci prebace iz bafera do krajnjeg odredita (baza podataka,
mediji), a u meuvremenu je mogue da se te slike na modalitetu obriu to bi predstavljalo
trajni gubitak podataka. Nakon to modalitet zaprimi verifikaciju, slobodan je da obrie sliku
bez negativnih posljedica. DICOM Storage Commitment je servis koji predstavlja mehanizam
za potvrdu primanja podataka.

Slika 5. Storage Commitment (Potvrda arhiviranja)

Jasno se vidi da komunikaciju u primjeru DICOM Storage servisa ostvaruju klijent koji je u
naem sluaju modalitet i sa druge strane server odnosno arhiva. Arhiva je ta koja opsluuje
DICOM Storage servis te je zbog toga moemo posmatrati kao server. Modalitet koji se
nalazi na drugoj strani se ponaa kao klijent arhive. U terminologiji DICOM-a se koriste
drugaiji nazivi, i to: (service class se jednostavno odnosi na tipove servisa, npr. print, store,
query, retrieve itd) a klijent = service-class user (SCU) , server= service-class provider (SCP).

19

Slika 6. Association Negotiation

DICOM razmjena poruke (eng. DICOM Message Exchange) predstavlja sekvencu dogaaja a
sastoji se od uspostavljanja veze, razmjenjivanja podataka i zatvaranja veze. Prvu fazu u
komunikaciji predstavlja, kao to je ve reeno, Association Negotiation te kao to vidimo na
slici 6. komunikacija se odvija izmeu modaliteta (SCU) i arhive (SCP). Klijent i server
moraju usaglasiti termine za uspostavljanje veze (sesije). A-Associate-RQ (zahtjev za
uspostavljanje veze) se sastoji od dva dijela: Parametri uspostavljanja linka (eng. Association
Parameters) i prezentacijski sadraj (eng. Presentation Contexts). Blok Association
Parameters zahtjeva za uspostavljanje linka sadri informacije koji se standardno nalaze u
zaglavlju (eng.header) mrenog podatka, kao to su:

Izvorina (SCU) i odredina (SCP) adresa

Konkretne kontrolne komunikacijske parametre, kao to je veliina PDU-a
DICOM zahtjeva poznavanje verzije softvera.

Association parameteri su sljedei:

REQUEST Association Parameters (zahtjev):

Calling_presentation_address: MR
Called_presentation_address: AR:104
Called_application_title: AR1
Calling_application_title: MR1
Application_context_name: 1.2.840.10008.3.1.1.1
PDU_maximum_length: 28672
Implem_class_uid: 1.3.12.2.1107.5.2
Version_name: MR_2002B_VA21B

4.3. Prednosti i mane DICOM-a

Osnovna ideja kada je u pitanju DICOM je bila da se standardizuje razmjena medicinskih
informacija i podataka kao i povezivanje razliitih medicinskih sistema. Da bi se izbjegli
problemi koji se javljaju prilikom premjetaja kako pacijenta u neku drugu zdravstvenu
ustanovu, tako i medicinskih podataka vezanih za njega, jednostavno je bio potreban
uniforman standard koji bi vaio za sve. Ove stvari stavljaju DICOM standard ispred ostalih
standarda koji su razvili proizvoai medicinske opreme. Ono to je velika prednost DICOMa je u tome to pokriva sve grane medicine te je samim tim veoma sloen i rasprostranjen
20

standard. Takoer, prednost DICOM-a se uoava kada poredimo arhiviranje analognih slika i
podataka i digitalnih slika i podataka, jer digitalni podatak je mnogo lake slati i primati bez
obzira na udaljenost lokacija, a isto tako zahtjeva manje prostora za arhiviranje. Kada
govorimo o analognim podacima, opadanje kvaliteta kako vrijeme prolazi je neminovno
(starenje, ambijentni uslovi, itd.), dok se kod digitalnih podataka ne susreemo sa takvom
situacijom. Naravno i kod digitalnih podataka se moraju ispotovati odreeni uslovi da bi, to
je due mogue, ostali upotrebljivi. Prva instanca arhive digitalne slike je PACS, zatim
udaljena duboka arhiva gdje se podaci arhiviraju na odgovarajue medije (DVD, CD,
magnetne trake), kao sigurnosna arhiva u sluaju otkazivanja rada PACS-a. Jo jedna bitna
osobina DICOM-a je mogunost prebacivanja analognih podataka u DICOM digitalni format.
DICOM definie sve atribute koji bi se trebali nalaziti na svakom modalitetu. Pored
obaveznih polja koja moraju biti ispunjena, postoji niz opcionalnih polja koja su kod nekih
modaliteta popunjena a kod nekih nisu. Glavni nedostatak DICOM-a je upravo u tome, jer
postoji veliki broj opcionalnih polja unutar zaglavlja DICOM poruke, tako da se javlja
nekonzistetnost DICOM poruke izmeu modaliteta. Drugi problem koji se javlja sa ovim
opcionalnim poljima je prilikom prikazivanja slike na ureaju, ukoliko je slika dobijena na
nekom drugom modalitetu. injenica je da razliiti modaliteti za obradu slike koriste razliite
mehanizme, tj. razliite opsege amplituda a isti broj alokacionih bitova. U ovom sluaju
prikazana slika moe izgledati kao preeksponirana ili nedovoljno eksponirana, sa slabim
kontrastom, te je ove parametre potrebno runo podesiti.
4.4. DICOM kriva
Digitalne medicinske slike se u radiolokom okruenju bez radiolokog filma, prikazuju
unutar bilo kojeg dijela bolnice gdje postoji raunarska mrea. ak i kod istih modela
monitora, prikaz sive skale moe varirati. Prilikom prikazivanja medicinskih slika vano je
odabrati monitore kod kojih je unificiran prikaz na svim monitorima i koji osiguravaju
zadravanje konzistentnosti tokom vremena. Rezolucija i koliina medicinskih slika ovise o
modalitetu na kojemu nastaju, a razmatranje ova dva parametra je neizostavna prilikom
nabavke monitora. Na primjer 1MP monitor moe prikazati 4 CT slike (rezolucija CT slike je
512x512 piksela), 2MP monitor moe prikazati 6, a 3MP moe prikazati 12 CT slika bez
gubitka informacije. Interpretacija medicinske slike je usko povezana sa vjerodostojnosti
dijagnostikih rezultata. Korisnici medicinskih monitora ,dakle, trebaju da znaju da su slike
koje posmatraju zaista identine sa posmatranim objektom. Druga vana stvar, kada govorimo
o dijagnostikim slikama, jeste to da je neophodno da prikaz slike bude uniforman, tj.
identian na svakom monitoru na kojem se prikazuje. Slike objekata koje su dobijene na
modalitetima se u standardnom bolnikom radnom toku (eng. clinical workflow) storiraju na
PACS, kao datoteka sa nizom elemenata sa specifinim digitalnim vrijednostima, koje
karakteriu datu sliku. Ove digitalne vrijednosti se koriste da se slika dobijena na modalitetu
realistino prikae na monitoru. Konzistentnost slike se osigurava redovnom kalibracijom
monitora, to je od izuzetne vanosti.
Kada govorimo o LCD monitorima, primjetit emo da oni zahtjevaju inicijalnu kalibraciju
prilagoavanja ambijentnim uslovima i prilagoenje svjetlosnog izlaza monitora DICOM
krivoj. Kako bi se osigurala uslaenost standarda sa kvaliteta monitora, potrebna je periodina
21

kalibracija monitora. DICOM kriva je razvijena da bi se vidjelo kako i koliko je ljudsko oko
osjetljivo na promjene kontrasta. Da bi se osiguralo da su svi radioloki monitori
standardizovani sa ljudskim vidom, tj. na reagovanje ljudskih oiju na osvjetljenje, AAPM
Task Group 18 je razvila DICOM krivu. Na DICOM krivoj slika je prikazana na skali od 0 do
1023, pri emu je 0 crno a 1023 bijelo. Svako uveavanje vrijednosti sive skale je praeno
poveanjem osvjetljenja, izmeu 0.05 cd/m2 i 4000 cd/m2 , to je vidljivo ljudskim okom.
DICOM kriva je prikazana na slici 8. , na kojoj se jasno vidi ovisnost osvjetljenja i nivoa
zatamnjenja.

Slika 8. DICOM kriva

4.5. Usvajanje DICOM-a
Jedan od razloga zato su DICOM standardi prihvaeni i usvojeni je injenica da ovi standardi
osiguravaju usklaenost izmeu softverskih specifikacija i opreme za snimanje slika, te to
svakako poboljava komunikaciju . Takoer, bitno je napomenuti da DICOM povezuje sve
glavne dijagnostiare medicinske slike kako bi imali priliku za zajedniku saradnju i
testiranje. Sudjelovanje strunih drutava diljem svijeta takoer podrava i daje rezultate u
poboljanju ovih standarda. Sa tako velikim popisom dobro testiranih pogodnosti koje nudi
DICOM, organizacije ne bi trebala oklijevati u prihvaanju DICOM standarda. U nastojanju
da se pobolja zdravstveno snimanje, ovi standardi se odavno koriste i usvojeni su od strane
visokih akademskih institucija, kao to su Harvard Medical School i drugih veih medicinskih
ustanova.

22

5. PACS (Picture Archiving and Communication System)

5.1. Definicija
Primjena medicinskih slika u dijagnostike svrhe je neizostavna, pa samim tim se metode
primjene neprestano razvijaju. Potreba za postojanjem odgovarajuih dovoljno velikih baza
podataka za lake arhiviranje i pretraivanje objekata je direktno proporcionalna koliini
informacija koje se prikupe o pacijentima, nezavisno od metoda za akviziciju medicinskih
slika. Ta koliina informacija iz godine u godinu enormno raste, odakle potie jo jedan
razlog za pravilno arhiviranje. Neke od metoda za akviziciju medicinskih slika su rendgenska
kompjuterizovana tomografija (CT),rendgenska snimanja, magnetska rezonanca (MR) ,
magnetno rezonantna spektroskopija (MRS), jednofotonska emisiona kompjuterizovana
tomografija (SPECT), pozitronsko emisiona tomografija (PET), ultrazvuk, elektroimpedansna
tomografija (EIT) . Neadekvatno skladitenje fizikih medija sa medicinskim slikama i
prateim informacijama pored koliine informacija predstavlja poseban problem u
zdravstvenim ustanovama, ime je svakako dovedena u pitanje dugotrajnost arhiviranih
podataka. Vrijedni podaci se mogu trajno izgubiti jer fiziki mediji imaju svoj vijek trajanja, a
samim tim ti isti podaci ne mogu biti naknadno iskoriteni za razne analize i poreenja.
Naravno, pored navedenog, skladitenje fizikih medija ne dozvoljava brz pristup podacima i
napredne tehnike pretraivanja, ime je onemoguena statistika analiza podataka i praenje
odgovarajuih trendova u zdravstvu . Pristup medicinskim podacima o pacijentima i njihova
razmjena, putem globalne raunarske mree, kako unutar zdravstvenih ustanova, tako i van
njih, predstavlja poseban problem kada su u pitanju fiziki mediji koji se koriste za akviziciju
slika u medicini . U skladu sa brzim razvojem telemedicine, i novim trendovima koji postoje u
svijetu, elektronski zapis podataka o pacijentu danas predstavlja standard u zdravstvenim
sistemima razvijenih zemalja . Novi ureaji za akviziciju medicinskih slika koji se danas
mogu nabaviti poseduju integrisane sisteme za digitalizaciju slike i obezbjeuju digitalni zapis
slike bez koritenja fizikih medija. Otvoren problem predstavljanju stari medicinski snimci
arhivirani na fizikim medijima, bez obzira na kupovu nove opreme. Uzimajui u obzir sve
ovo, moemo zakljuiti da su inovacije neophodne.
PACS je sistem koji elektroniki obrauje, pohranjuje, distribuira, i preuzima digitalne
medicinske slike u jednom dijelu ili u cjelokupnoj zdravstvenoj ustanovi. PACS se najee
koristi u radiolokom odjela za obradu rendgenskih snimaka i u ostalim dijagnostikim
metodama ukljuujui MRI, CT, nuklearne medicinske snimke i ultrazvune slike. PACS
utjelovljuje integraciju medicine, raunarstva i komunikacijskih tehnologija sa velikim
zahtjevima za skladitenje informacija, sofisticiranim bazama podataka, high-speed mreama,
jednostavnost koritenja, kao i specijalizirane medicinske aplikacijske softvere. PACS se
takoer moe koristiti za pohranu podataka slike iz radiologije, endoskopskog pregleda,
dermatologije, radijacijske onkologije,eho-radiologije i patologije. Jedan od ciljeva PACS
tehnologije je poboljavanje kvaliteta slike u odnosu na slike bazirane na filmskoj tehnologiji.
PACS automatizuje i, u razliitim stupnjevima, poboljava metode prikaza slike, ali isto tako
zaduen je za nastajanje slike, obradu slike, distribuciju i skladitenje slika, kao i za osoblje
23

unutar zdravstvene ustanove. Praktina provedba PACS-a zahtijeva visoku integraciju sa

Radiolokim informacijskim sistemom (RIS) i / ili Informacijskim sistemom bolnice (HIS) za
rasporeivanje, upravljanje optereenjima i radiolokim izvjetajima. PACS takoer moe
pomoi da se smanje trokovi za pohranu slika koristei tehnologije bazirane na filmu i da se
smanji broj ponovnih snimanja i izgubljenih filmova. Rast mrea sa velikom propusnou
omoguit e rast PACS-a.
5.2. PACS tehnologija i arhitektura
PACS predstavljaja sisteme zasnovane na mrenoj pohrani, obradi, distribuciji i koritenju
medicinske slike. Ti sistemi se koriste za snimanje, pohranu, prikaz, upravljanje, i ispisivanje
medicinskih slika i podataka o njima. Digitalno pohranjenim slikama se moe pristupiti u bilo
koje vrijeme s bilo kojeg raunara na kome je omoguena PACS tehnologija, i unutar bilo
koje radioloke mree.PACS se obino sastoji od sljedeih komponenti: suelja modaliteta,
visokopropusne mree, dva ili vie redova radnih stanica zaduenih za pregled slika, dva ili
vie nivoa za arhiviranje slika, specijalne posluitelje i suelja s drugim informacijskim
sistemima i periferijama (npr filmski printeri, printeri papira ). Ove komponente se sastoje od
COTS (eng. commercial off-the-shelf) hardvera, zatim COTS operativnog sistema i
specijalizovanog programera sa vjetinama koje zahtjeva PACS aplikacijski softver.
Na slici 9. prikazan je jedan tipian PACS sistem koji se sastoji od PACS servera, klinike
radne stanice i ureaja za akviziciju slike. Komunikacija izmeu ureaja za akviziciju slika i
PACS servera odvija u skladu sa DICOM standardom, dok izmeu PACS servera i klinikih
radnih stanica koriste se razliiti protokoli za razmjenu informacija, HL7(eng. health layer 7)
baziran na XML-u i drugi . Na PACS serveru je smjetena baza podataka, a preko njega je
omoguena integracija u vei raunarski sistem, koji opsluuje cijeli zdravstveni centar (eng.
Hospital information system, HIS) unutar kojeg PACS sistem predstavlja samo organizacionu
cjelinu. Upravljanje pristupom bazi podataka realizovan je preko aplikacije smjetene na
PACS serveru. Prijenos medicinskih podataka osjetljive prirode realizovan je primjenom
razliitih tehnika kriptovanja pri prijenosu istih. Integrisanost svih dijelova sistema u jednu
cjelinu predstavlja dobru stranu ovakvih sistema .Time je obezbjeena brza komunikacija,
olakan pristup i efikasno i brzo pretraivanje.

Slika 9. Tipini PACS sistem

24

Nekompatibilnosti odreenih softverskih rjeenja predstavljaju nedostatak ovih sistema i ona

mogu prouzrokovati velike probleme u funkcionisanju cijelog sistema, pa ak i nemogunost
pristupa bazi podataka. Realizacija baze podataka za PACS sisteme se razlikuje ovisno o
namjeni sistema i koliine informaciju koja se treba arhivirati. Naravno, sam dizajn mora biti
u saglasnosti i sa zahtjevima postavljenim u vezi pretrage baze. Odreene tehnike pretrage
mogu u potpunosti oblikovati izgled baze podataka.
U okviru softvera koji slui za opsluivanje PACS sistema implementiran je i softver za
prikazivanje slika odgovarajuih formata, u saglasnosti sa DICOM standardom. Zavisno od
namjene sistema alati za obradu slike mogu biti vrlo napredni. Osim standardnih alata za ,
podeavanja osvjetljaja i kontrasta, te zumiranja, alat za segmentaciju medicinske slike moe
u znatnoj mjeri pospjeiti analizu medicinskih slika i detekciju regiona od interesa.
5.3. Suelja modaliteta
Svi radioloki ureaji za prikaz, obradu i pohranu slika, mogu se povezati s PACS-om.
Digitalni modaliteti (npr. CT, MR) obino se povezuju izravno s DICOM odnosno sa
mogunostima koje on prua a koje su ugraene u modalitete. Poseban dodatak za interfejse
ureaja moe biti dodat u starijim modelima ureaja za slike kako bi se omoguila
kompatibilnost sa DICOM standardima. Koritenje tradicionalnih X zraka2 ini od 60% do
80% svih dijagnostikih radiografskih ispitivanja. Ureaji zasnovani na X zrakama mogu se
povezati sa PACS tehnologijom pomou kompjuterizovane radiografije (CR). S CR,
konvencionalna upotreba X zraka moe se izvesti pomou zaslona sa fosforom s mogunou
pohrane energije kao slike receptora X-zraka. Ekran sa fosforom je sadran rendgenskoj
kazeti standardne veliine i moe se koristiti u postojeim radiolokim tablicama i zidnim
stalcima. Nakon izlaganja, radioloke kazete se prenose na sistem itaa. Tu se ploa sa
slikom skenira sa laserskim ureajem koji stimulira luminiscenciju proporcionalnu lokalnom
izlaganju X-zrakama. Signal dobijen luminescencijom se pretvara u elektrini signal i
digitalizira. Neobraeni digitalni podaci koji predstavljaju sliku dodatno su obraeni kako bi
se optimizirao dijagnostiki sadraj vizualnih podataka. Obraena slika moe se pohraniti,
prenijeti u PACS sistem i / ili ispisati putem laserskog filma.
5.4. PASC mree
PACS obino je konfigurisan kao zasebna lokalna mrea (LAN) ili kao namjenski sub-net
(podmrea) u iroko mrenom (WAN) okruenju. Modaliteti (ili modaliteti suelja),
posluitelji, radne stanice, i periferije su povezani sa high-speed raunarskim mreama putem
koaksijalnih kabala, parica, i / ili optikih kabela. Pojedinane mree se razlikuju u dizajnu,
ali sve moraju uzeti u obzir vrlo veliku koliinu podataka odnosno slika i moraju udovoljiti
PASC zahtjevima za brzinu. Razliite metode se mogu koristiti u PACS mreama, ovisno o
postojeoj mrei u odreenoj ustanovi i geografskom poloaju ustanove. PACS mree
uspjeno koriste Ethernet (ukljuujui 100 megabitni i 1 gigabitni Ethernet), ISDN, T1 i T3
konekcije za udaljena mjesta, ATM-ove, Frame Relay, i druge usluge rutiranja i svievanja

Rentgenske ili rendgenske zrake, poznate i kao X-zrake, podruje su elektromagnetskog zraenja s valnim
duinama izmeu 10 i 0,01 nm

25

koje su okarakterisane velikim brzinama podataka. Vano je napomenuti da propusni opseg

mora biti srazmjeran veliini podataka koji se alju kao i brzini slanja podataka.
Centralizovani PACS ima sredinju arhivu oko kojeg su vezani svi modaliteti i radne stanice.
Ova arhitektura omoguava jednak pristup cijelom PACS sistemu. Meutim, u vrlo velikom
sistemu, pristup moe biti usporen ukoliko uspori jedna ili vie komponenti sistema, a razlog
za to moe biti veliko pretraivanje arhive.
Kad je u pitanju distribuirana PACS arhitektura, neki modaliteti su zasebno povezani sa
odreenim posluiteljem i / ili arhivom. Ova arhitektura je napravljena sa ciljem optimiziranja
posluitelja, radnih stanica, i / ili arhiva koji se koriste za odreeni modalitet ili lokaciju. To
moe dovesti zbog kraeg vremena odgovora kad se koristi odreena radna stanica, ali isto
tako ovaj nain smanjuje fleksibilnost te znaajno smanjuje vrijeme odziva. I centralizovana i
distribuirana topologija su uspjeno sprovedene za PACS. Meutim, kako bi se prevladala
neka ogranienja kako centralizovane tako i distribuirane topologije, razvijeni su PASC
hibridni sistemi na zahtjev. Slika 10. pokazuje uzorak topologije za veliku generiku hibridnu
PACS mreu. Slike se, po zavretku obrade, automatski premjetaju iz odreenog modaliteta
u najbliu arhivu. Svaka slika moe se vidjeti s bilo kojeg radne stanice. Slike takoer mogu
biti automatski ili runo preusmjerene na odreene dijagnostike radne stanice na temelju
parametara koji se nalaze na posluitelju baze podataka i / ili na temelju pojedinanih zahtjeva
(npr, zahtjevi za arhiviranje slike na odreenom mjestu ili zahtjevi za skidanje slike na
odreenoj lokaciji).

Slika 10. Jednostavna topologija velike generike hibridne PACS mree

26

Posluitelj baze podataka posluitelj djeluje kao prometni policajac u sistemima na zahtjev.
Struktura baze podataka ukljuuje informacije o pojedinoj slici (npr, datum i vrijeme
nastajanja, demografiju pacijenta, i modaliteta), ali ne i samu sliku. Kada korisnici odaberu
sliku na temelju odreenih kriterijuma, baza podataka smjeta sliku koja zadovoljava kriterije,
identificira i obavjetava arhivu (kratkorono ili dugorono), a i zahtjeva od arhive da
proslijedi sliku na odreenu radnu stanicu na zahtjev iste. Tipino, dodatni posluitelj se
koristi za povezivanje baze podataka i arhiva na web-zasnovane radne stanice. Sistemi na
zahtjev rade najbolje kada postoji visok stepen interoperabilnosti izmeu RIS-a (Radiology
Information System) i PACS-a.
5.5. Radne stanice u PACS mrei
Radiolozi koriste primarne dijagnostike radne stanice kako bi vidjeli snimke za
uspostavljanje dijagnoze pacijentima. Ove radne stanice zahtijevaju najviu rezoluciju i
brzinu. Tok rada (eng. workflow) takoer mora biti optimiziran kako bi radiolog imao
mogunost da proita vie studija u jednom danu. Takoer postoji mogunost da e radiolog
htjeti da uporedi neke studije sa prethodnim. Dijagnostike radne stanice zamjenjuju
motorizovane kutije za prikaz koje se obino koriste u filmskom okruenju. Primarne
dijagnostike radne stanice su potrebne za prikaz slike u dovoljnoj dobroj rezoluciji kako bi
radiolog odredio preciznu dijagnozu. Slike su odabrane na temelju liste rijei koja dolazi iz
modaliteta ili RIS-a. Korisnici radne stanice mogu pregledati i manipulisati (npr uveati,
rotirati, zumirati) slikama i dodavati, ureivati i brisati komentare za kasniju referencu za sebe
ili druge ljekare. Visoke rezolucije CRT-a u iznosu do 2048 2560 (2 K 2,5 K) piksela su
obavezne. Danas,meutim, katodni monitori gube primat koji preuzimaju LCD i plazma
prikazi. Viestruki zasloni (2 ili 4) esto se koriste za prikaz vie slika i / ili za potrebe serijske
usporedbe sa prethodnim studijama. Osim za neke posebne primjene (na primjer, nuklearne
medicine ili ultrazvuka), displeji su crno-bijeli, sa sivom skalom. Slike moraju biti poredane i
prikazane na dosljedan nain, na temelju potrebe i elje radiologa, modaliteta i vrste studija.
Konfiguracijski setovi su napravljeni na nain da su odgovarajui formati za prikaz i
sekvenciranje dostupni na temelju specifine korisnike prijave radiologa, modaliteta i vrste
studija (npr anatomija). Ove konfiguracijske postavke se ponekad nazivaju "hanging
protokoli". Sve osnovne dijagnostike radne stanice imaju odreene alate za manipulaciju
slike, ukljuujui zoom, poveavanje, invertovanje, okretanje itd. Ove radne stanice takoer
omoguavaju prikaz sekvenciranja. Osim toga, dostupne su specijalne radne stanice koje nude
daljinsku manipulaciju slinim radnim stanicama. Primjeri ukljuuju virtualni CT, virtualnu
kolonoskopiju i 3-D prikaz za hirurko planiranje.
Monitori sa visokom rezoucijom su skupi i zahtijevaju periodinu kalibraciju u cilju toga da
svaki ima dosljednu svjetlinu i kontrast kako bi se obezbijedilo da predmet prouavanja
izgleda isto, bez obzira na to koji monitor trenutno slui za prikaz. Visoka rezolucija monitora
moe da se smanji tokom vremena, te postoje razni runi i automatizirani sistemi za

27

kalibraciju kako bi ovi monitori bili kalibrirani i kako bi se utvrdilo kada se njihov CRT3 treba
zamijeniti.
Primarna zadaa radiologa je pogledati slike i izvijestiti glavnog doktora o znaajnim
nalazima. Kako bi se poboljala uinkovitost radiologa, razvijeni su razni programi za
integraciju generisanja izvjea u radnim stanicama. Sekundarni pregled radnih stanica,
ponekad se naziva "kliniki pregled" radne stanice, i sprovodi se od strane medicinskog
osoblja izvan odjela radiologije za pregled slike u podrujima u kojima se te informacije dalje
tumae. To se postie sa manje sofisticiranim sistemima sa niom rezolucijom. Tercijarni
pregled radne stanice ima jo nie zahtjeve za rezolucijom. Veina tercijarnih pregleda su
omogueni putem web-a, COTS sistemima s posebnim PACS softverima, jednobojnim
monitorma i grafikim sueljima . Trend u sekundarnim i tercijarnim pregledima radnih
stanica je koritenje standardne WWW mree kako bi se izbjegle visoke cijene PACS radnih
stanica.
5.6. Arhiviranje
Veliki radioloki odjeli mogu generisati vie od 70 gigabajta podataka dnevno. Sposobnost za
prikupljanje, pohranu, dohvat, i distribuiranje tako velike koliine podataka je jedan od
primarnih izazova za PACS tehnologiju. Brzo pretraivanje je vrlo vana specifikacija za
radiologa koji uspostavlja poetnu dijagnozu. Brojne studije su pokazale da su slike
pogledane prosjeno x puta u prvoj sedmici, ali samo y puta sa sljedeih z godina (x> y> z).
Dakle, kada govorimo o arhiviranju slika , moemo napraviti podjelu na kratkorone i
dugorone arhive. Sve nedavne slike za koje je vjerojatno da e se preuzeti u bliskoj
budunosti obino se pohranjuju u kratkoroni arhiv, obino pomou polja redundantnih
neovisnih diskova (RAID) tehnologije. RAID moe sauvati slike u periodu od 7 dana do 2
godine, takoer sposoban je da arhivira vane slike, nedavne slike ili slike na ekanju.
Dugorona arhivski sistemi su automatizovani, robotski ureaji indeksiraju i uitavaju
razliite vrste medija (na primjer, trake ili optike diskove). Ono to predstavlja veliki
problem s obzirom na napredak tehnolgije, jesu potekoe pri itanju svih pohranjenih
podataka od dana dananjeg u budunosti.

Katodni monitor ili CRT monitor je grafiki izlazni ureaj temeljen na katodnoj cijevi koju je izumio Karl
Ferdinand Braun.

28

6. HL7 (Health Level Seven) Standard

6.1. Definicija
HL7 (eng. Health Level Seven, 7th OSI layer protocol) predstavlja standard za elektronsku
razmjenu informacija i podataka izmeu aplikacija na sedmom sloju OSI referentnog (eng.
Open Systems Interconnection) modela. Aplikacijski sloj OSI modela je najblii korisniku.
On prua mrene usluge korisnikim aplikacijama. Od ostalih slojeva OSI modela razlikuje se
po tome to ne prua usluge drugim slojevima, ve samo aplikacijama van OSI modela, dok
svi nii slojevi pruaju usluge 7. sloju OSI modela. Primjeri aplikacija u ijoj slubi radi
zadnji sloj OSI modela su uglavnom programi za obradu teksta, tablica, bankovni terminali i
sl.
Sedmi sloj uspostavlja i sinhronizira procedure za prijenos podataka, kontrolu integriteta i to
je najvanije vri instanciranje same izmjene informacija. Primjeri protokola na ovom sloju
su: HTTP, FTP, Telenet, SMTP, NNTP i mnogi drugi. HL7 definie sadraj poruke koju
aplikacija koristi u procesu razmjene podataka sa drugom aplikacijom.
7. Aplikacijski sloj
HL7
XML
6. Prezentacijski sloj
Web Services
5.Sloj sesije
Definicija servisa mree
4.Transportni sloj
Rad mree
3.Mreni sloj
Integritet linije,kontrola toka, provjera 2.Sloj podatkovnog linka
greaka
Elektrini,
mehaniki,
funkcionalni
i 1.Fiziki sloj
proceduralni standardi za pristup fizikoj
sredini za prenos.
Tabela 2. HL7 i OSI referentni model
HL7 protokol se izdvaja od ostalih zbog stvaranja interfejsa za potrebe cijele zdravstvene
organizacije dok se ostale inicijative bave uglavnom zasebnim dijelovima zdravstva. HL7
pokuava stvoriti set protokola koji ispunjavaju potrebe ve instaliranih zdravstvenih
informacionih sistema (od kojih neki koriste i starije tehnologije). Osim toga HL7 nastoji
postii meunarodnu konkurentnost i standardizaciju .
6.2. Problem rjenika
Glavni cilj HL7 standarda je
rjeavanje problema rjenika, odnosno medicinske
terminologije , koji je na neki nain paralizovao razvijanje i implementaciju HMIS-a kao i
korisnike raunarskih aplikacija u medicini. Problem rjenika najbolje karakterizira neuspjeh
u zajednicama krajnjih korisnika zdravstvenih informacija da pronau zajedniki naziv
zdravstvenih znanja i otkria. Bez obzira na bezbrojne dugogodinje napore uloene od
strane medicinskih terminologa, programera, i informatiara, problem je ostao nerijeen sve
do pojave HL7. Ovaj standard je osigurao zajedniko suelje izmeu razliitih korisnika
unutar zdravstvene zajednice u smislu nomenklature klinikih saznanja, olakao razmjenu i

29

koritenje klinikih informacija izmeu razliitih sistema, i na koncu poboljao klinika

istraivanja. HL7 je zaduen za razvoj specifikacija standarda za razmjenu poruka koji e
omoguiti da meusobno razliiti zdravstveni programi razmjenjuju kljune setove klinikih i
administrativnih podataka. Trenutno, osnovni kliniki standardi dostupni putem HL7
ukljuuju unos narudbi, rasporeivanje, upravljanje medicinskim zapisima, medicinske
slike, odnos sa pacijentom, zapaanja (laboratorijski rezultati, radioloka izvjea, pregled
nalaza, itd). Budui da je HL7 standardni protokol zasnovan na porukama, HL7 rukuje i
upravlja klinikim informacijama kao to su dijagnostiki rezultati, raspored informacija i
podataka u klinikim ispitivanjima , kao i datotekama klinikih zapisa. Da zakljuimo, HL7
slui u svrhu razmjene podataka izmeu razliitih dobavljaa ili izvora elektronikih
podataka u zdravstvenom organizacijskom okruenju. HL7 djeluje kao sredstvo za
smanjenje, ako ne i eliminisanje, razina suelja za programiranje i odravanje programa te
osigurava pravovremenu razmjenu podataka s minimalnim deficitom klinikog znanja.
6.3. Razvoj, struktura i organizacija HL7 standarda
HL7 (eng. Health Level Seven) je protokol koji ima ulogu u elektronskoj razmjeni podataka i
informacija u sistemu zdravstvene zatite. Potreba za komunikacijom izmeu raznih
segmenata zdravstva, prvenstveno izmeu laboratorija, odjela, dijagnostikih i terapijskih
jedinica u okviru zdravstvene ustanove, inicirala je nastajanje ovog standarda. HL7 danas
razvija i promovie meunarodna organizacija Grupa HL7 (eng. HL7 Group) zajedno sa
svojim agencijama koje postoje u mnogim zemljama svijeta. Glavna misija HL7 je
prvenstveno da osigura standarde za razmjenu i integraciju podataka koji obuhvataju kliniku
njegu pacijenta, te razliite administrativne podatke subjekata zdravstvenog sistema. Krajnji
cilj zasnovan na ovoj misiji jest izrada fleksibilnih i efikasnih standarda, pravila,
metodologija kao osnova interoperabilnosti zdravstvenih informacionih sistema. Grupa je
poela s radom u SAD-u kao neformalna grupa zainteresovanih za razmjenu podataka i
informacija u zdravstvu. Grupa je 1987. godine odrala osnivaku skuptinu na kojoj je
definisala podruje svoga djelovanja i dala prvu verziju standarda. 1989. godine grupa je
izdala drugu verziju standarda, a 1990. godine uslijedila je implementacija verzije 2.1
standarda HL7. Godine 1992. Grupa HL7 se ulanjuje u ANSI (American National
Standards Institute). Tokom vremena HL7 doivljava promjene. Verzija 2.3 u martu 1997.
godine proiruje opseg ukljuivi standarde za razmjenu podataka koji se odnose na:

administrativne poslove s bolesnikom (prijem i otputanje bolesnika),

rasporeivanje bolesnika i resursa,
menadment medicinskih usluga,
izvjetaje o imunizaciji i klinikim eksperimentima,
interfejse za sinhronizaciju podsistema. medicinske uputnice,
obraun trokova zdravstvenih usluga,
klinike podatke o bolesniku

30

1999. godine pojavljuje se verzija trea verzija HL7 standarda koja se zasniva na RIM-u4, na
kolekciji elemenata bitnih za odreene informacije potrebne za specifikaciju poruke kakvu
zahtijeva standard HL7. Grupa HL7 djeluje u kordinaciji sa ostalim standardizacionim
institucijama kao to su ISO/TC215 i CEN/TC251.
HL7v2 verzija odreuje specijalne karaktere za odvajanje segmenata, polja i komponenata
poruka i uinila je prve znaajnije pomake prema ciljevima zadanom misijom standarda.
Verzija HL7v2.4 koristi ASCII kodiranje i delimitere, dok HL7v2.5 prelazi na XML format.
HL7v2 propisuje odreena pravila pri konstrukciji poruka koja se trebaju potovati. Iako je
HL7v2 donio znaajne pomake u primjeni standarda postojali su i odreeni problemi kao to
su: nedostatak eksplicitne metodologije, nepostojanje formalnih uputstava za konstrukciju
poruka, te injenica da je veina polja opciona.

Slika 11. Primjer HL7v2 poruke

HL7 se aktivno bavi XML tehnologijom kako bi se osiguralo praenje trendova i ilo u
skladu sa vremenom. 1999. godine HL7 je preporuio koritenje XML-a kao alternativne
sintakse za HL7 poruke verzije 2.3.1. Ta preporuka je bila informativna po prirodi. U verziji
2.4 upotreba XML-a je predana ANSI na odobrenje u godini 2001. 2000. godine HL7 je
ratifikovao Verziju 1 arhitekture klinikih dokumenata (eng. CDU Clinical Document
Architecture) koja odreuje XML arhitekturu za razmjenu klinikih dokumenata. Poetkom
2005 izdana je druga verzija CDU. Najnovija verzija HL7 (Verzija 3) inicijalno sadri
iskljucivo XML kodiranje. Najznaajnije karakteristike HL7v3 kao eksplicitno
dokumentovane metodologije je:

Modelovanje poslovnih procesa

Izrada sluajeva upotrebe (eng. Model Driven Approach)
Znaajno limitirana opcionalnost u porukama
Ukljuuje referentni model, specifikacije vokabulara i tipove podataka,
Ukljuuje dinamike zahtjeve poruka

RIM je osnova razvoja HL7 verzije 3, jer predstavlja slikovitu reprezentaciju klinikih
podataka i identifikuje ivotni ciklus dogaaja koje poruka ili grupa srodnih poruka nosi. RIM
je modelovan koristei UML notaciju, te predstavlja klju za poveanje preciznosti i
4

RIM-Reference Information Model

31

smanjivanje trokova implementacije. Na osnovu RIM-a postoje HL7 obrasci (eng. template)
koji predstavljaju podatkovni sadraj potreban u specifinom klinikom ili administrativnom
kontekstu. Obrasci se mogu kretati od jednostavnih koji opisuju npr. krvni pritisak, do vrlo
kompleksnih dijagnostikih procedura koje sadre vie stotina informacija.

Slika 12. Primjer HL7v3 poruke

Svi modeli HL7v3 RIM se baziraju na etiri osnovne vrste objekata:
Radnja (eng. Act) opisuje sluaj koji se dogaa u zdravstvenom sistemu
Entitet (eng. Entity) opisuje osobe i fizike stvari koje uestvuju u radnji
Uloga (eng. Role) definie uloge entiteta koji je naveden
Uestvovanje (eng. Participation) opisuje kontekst radnje koja je navedena.
Svaki od objekata se oznaava odgovarajuom bojom kao to je prikazano na slici 13.

Slika 13. HL7v3 RIM oznaavanje

32

6.4. Usvajanje HL7 standarda

Veliki napori od strane HL7 organizacije su se isplatili na nain da su zemlje kao to su
Argentina,Australija, Kanada, Kina, eka, Finska, Njemaka, Indija, Japan, Koreja, Litva,
Nizozemska, Novi Zeland, Republika Junoj Africi, vicarskoj, Tajvanu, Turskoj i Velika
Britanija postale dio HL7 inicijative. Trenutno, HL7 standard se koristi u oko 2000 vodeih
bolnica u zemljama poput Japana, Njemake, vedske i Nizozemske. Samo u Sjedinjenim
Amerikim Dravama , HL7 standardi imaju uticaja na vie od 150 zdravstvenih ustanova.
Ameriki Centar za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), na veliku preporuku laboratorija i
istaknutih sveuilita je usvojio ove standarde. Osim toga, zemlje poput Novog Zelanda i
Australije ve usvojili HL7 kao svoje nacionalne norme. Danas HL7 broji vie od 500
organizacija, zajedno s vie od 2.000 pojedinanih lanova, ukljuujui zdravstvene
rukovoditelje, dobavljae informacijskog sistema, te farmaceutske predstavnike i proizvoae
raunara.

33

7. Zakljuak
Medicinska informatika (MI) i Health Management Information System (HMIS) kao dvije
relativno mlade discipline prolaze kroz stanje brze metamorfoze, te svakako obeavaju nove
inicijative koje e imati veliki uticaj na svijet zdravstva. Zajedno s podrujima poput
medicine, sistema znanosti, informacijskih tehnologija, raunarstva i elektrotehnike, ove dvije
discipline su imale uticaj na bezbroj drugih standarda. Unato ogromnom nizu prednosti koje
su ove discipline omoguile standardima , njihovo usvajanje bilo je previe sporo ili sa druge
strane nije bilo univerzalno. Postavlja se pitanje zato? Programeri obino kao odgovor
ukazuju na injenicu da iako postoji velika potreba za univerzalnim standardima, jako je teko
usvojiti standarde na nain da zadovoljavaju sve njihove potrebe. Tokom prolog stoljea,
polje medicine je doivjelo brojne promjene poput novih lijekova, novih ureaja i novih
tehnika. Ove mega-promjene konstantno nailaze na usvajanje, ali pravi preobraaj e se desiti
tek kada MI i HMIS u stvarnom svijetu pomognu u izgradnji rjeenja za administrativne,
klinike i relevantne sisteme koji bi poboljali multilateralnu komunikaciju izmeu poslovnih
jedinica poduzea. Ako elimo uivati u blagodatima tehnologije za upravljanje
informacijama, moramo prihvatiti, pa ak i pojednostaviti mnoge od standarda za dobrobit
planete. Heterogenost i raznolikost klinikog znanja sprjeava uinkovitost programera i
implementatora raunarskih aplikacija u medicini. Meunarodni standardi u zdravstvu
informacijskih sisitema dali su osnovnu okosnicu za integrisanje klinikih znanja i otkria.
Standardi poput PACS, HL7 i DICOM su toliko dobro prihvaeni da svakako predstavljaju
ogroman korak u zadovoljavanju elektronikih i digitalnih potreba u medicini.

34

8. Literatura
1. J.G. Webster, A.M. Cook, Clinical Engineering, Prewntice Hall, 1979
2. J. Dyro, The clinical engineering handbook, Academic Press, 2004
3. Y. David, W.W. von Maltzahn, M.R. Neuman, J.D. Bronzino, The clinical
engineering (Principles and Applications in Engineering), CRC Press, 2003
4. J. Tan, F. C. Payton, Adaptive Health Management Information Systems: Concepts,
Cases, & Practical Applications, Jones & Bartlett Learning, 2010
5. https://www.wikipedia.org/

35