FILOZOFSKI FAKULTET U SARAJEVU

ODSJEK ZA ROMANISTIKU
Katedra za latinski jezik i rimsku knjievnost

Izbor pisama iz djela Epistulae

C. Plinius Caecilius Secundus Minor

SEMINARSKI RAD

Godina studija:
Predmet: Rimska knjievnost
Mentor:
Student:

prosinac, 2016.

Sadraj
Uvod................................................................................................................................................3
1.1. O ivotu.................................................................................................................................4
1.2. O stilu....................................................................................................................................4
2. Tekst na latinskom jeziku............................................................................................................5
2.1. XVI C. PLINIVS TACITO SVO S.; 6.knjiga......................................................................5
2.2. XCVI (XCVII) C. PLINIVS TRAIANO IMPERATORI; 10.knjiga....................................6
XCVII (XCVIII) TRAIANVS PLINIO.......................................................................................7
3. Prijevod teksta.............................................................................................................................8
3.1. PLINIJE PIE SVOME TACITU.........................................................................................8
3.2. PLINIJE PIE CARU TRAJANU......................................................................................10
4. Knjievna interpretacija.............................................................................................................12
Bibliografija...................................................................................................................................13

Uvod
U ovom seminarskom radu pokuat u to bolje pribliiti sliku o tome tko je bio Plinije
Mlai, ime se bavio te to je pisao. Takoer, za konkretne primjere posluit e mi izbor dva
pisma iz njegove zbirke koja su zapravo ona koja su mu i donijela tu slavu koju ima.
Jedno je pismo Tacitu u kojemu pie o provali Vezuva 79.g.n.e., a drugo je pismo caru
Trajanu u kojemu govori u utjecaju i ivotu Krana na podruju na kojem je on bio namjesnik u
to vrijeme. Cilj ovog seminarskog rada je upravo dati knjievnu interpretaciju ovih pisama, kao i
njihov prijevod.

1. GAIUS PLINIUS CAECILIUS SECUNDUS MINOR

1.1. O ivotu
Plinije Mlai (61. ili 62 ?, oko 113) bio je rimski dravnik, govornik i pisac. Rodom je
iz mjesta Comum (danas Como). Bio je takoer neak Plinija Starijega, koji ga je oporukom
posinio, pa je zato nosio ujakovo ime. Obnaao razliite dunosti: meu ostalim, bio je (100.)
prefekt dravne riznice (consul suffectus), potom prokurator u Bitiniji (priblino od 111. do 113).
Knjievni je ivot zapoeo govorima na sudu, koje je i objavio, no od njegova govornitva
sauvao se samo Panegirik (Panegyricus) caru Trajanu (uvrten na prvo mjesto u zbirci od
12 Latinskih pohvalnih govora Panegyrici Latini). Zna se da je pisao i pjesme (elegije,
epigrame i dr.), no poznat je po svojim Pismima (Epistulae).
Njegova su pisma bila namijenjena javnomu itanju i obuhvaaju velik broj tema kao to
su portreti osoba, opisi graevina i krajolika, uspomene i anegdote, filozofski sadraji, politiki i
knjievni ivot Rima i dr.). Vana su dva pisma upuena Tacitu u kojima je kao oevidac opisao
erupciju Vezuva 79. i smrt svojega ujaka. Osobito se istie knjiga Pisma Trajanu (Epistulae ad
Traianum), koja je slao caru za vrijeme slubovanja u Bitiniji i koja su vaan dokument o ivotu
u toj pokrajini i povijesti ranoga kranstva.

1.2. O stilu
U srebrnom vijeku javlja se tzv. novi stil u knjievnosti. Razvijao se u izravnoj
suprotnosti prema Ciceronovim stilskim naelima. Taj novi stil ogledao se u specifinom ritmu
reenica, poentiranju misli i antitekoj kompoziciji perioda, sentencijama u okviru i poglavito pri
kraju misaonih cjelina kao I reeninom paralelizmu. Plinije Mlai, iako deklarirani pristalica
velikog majstora rimske govornice, Cicerona, nije se mogao u svemu oduprijeti stilskoj atmosferi
svoga doba. Ima u njegovim djelima, kako u Panegiriku tako I u pismima nadasve zanimljivih I
nerijetkih dijelova u kojima se nazire bliskost prema tome novom stilu.
To bi, s jedne strane, bile one krae I saetije reenice, s poentiranim sentencijama I
brojnim antitezama, I s druge nabujalost azijskog stila. Nazire se Plinijeva djelomina sklonost
ka modernome I u onom pismu, gdje se kritiki osvre na govornika aticista rijeima:Nihil
peccat, nisi quod nihil peccat!. Iz Plinijevih pisama se da vidjeti da se on divi staroj tradiciji,
ali ipak ne prezire niti bjei od tendencija novog doba.
Njegova pisma su tako stilizirana da budu objavljena, dakle namjenjena su tome. To su
pisma u esejistikom obliku obrauju pojedina pitanja, otkrivajui aroliku sliku drutvenog
4

ivota u doba cara Trajana. Otmjeni, liberalni pa I tati Plinije ipak je profinjen, kultiviran I
ugodan pisac.1

2. Tekst na latinskom jeziku

1 usp. Rimska knjievnost, V. Vratovi, str. 276.
5

2.1. XVI C. PLINIVS TACITO SVO S.; 6.knjiga

1 Petis ut tibi auunculi mei exitum scribam, quo uerius tradere posteris possis. Gratias ago; nam
uideo morti eius si celebretur a te immortalem gloriam esse propositam. 2 Quamuis enim
pulcherrimarum clade terrarum, ut populi ut urbes memorabili casu, quasi semper uicturus
occiderit, quamuis ipse plurima opera et mansura condiderit, multum tamen perpetuitati eius
scriptorum tuorum aeternitas addet. 3 Equidem beatos puto, quibus deorum munere datum est aut
facere scribenda aut scribere legenda, beatissimos uero quibus utrumque. Horum in numero
auunculus meus et suis libris et tuis erit. Quo libentius suscipio, deposco etiam quod iniungis.
4 Erat Miseni classemque imperio praesens regebat. Nonum kal. Septembres hora fere septima
mater mea indicat ei adparere nubem inusitata et magnitudine et specie. 5 Vsus ille sole, mox
frigida, gustauerat iacens studebatque; poscit soleas, ascendit locum ex quo maxime miraculum
illud conspici poterat. Nubes - incertum procul intuentibus ex quo monte (Vesuuium fuisse
postea cognitum est) - oriebatur, cuius similitudinem et formam non alia magis arbor quam pinus
expresserit. 6 Nam longissimo uelut trunco elata in altum quibusdam ramis diffundebatur, credo
quia recenti spiritu euecta, dein senescente eo destituta aut etiam pondere suo uicta in latitudinem
uanescebat, candida interdum, interdum sordida et maculosa prout terram cineremue sustulerat. 7
Magnum propiusque noscendum ut eruditissimo uiro uisum. Iubet liburnicam aptari; mihi si
uenire una uellem facit copiam; respondi studere me malle, et forte ipse quod scriberem dederat.
8 Egrediebatur domo; accipit codicillos Rectinae Tasci imminenti periculo exterritae (nam uilla
eius subiacebat, nec ulla nisi nauibus fuga): ut se tanto discrimini eriperet orabat. 9 Vertit ille
consilium et quod studioso animo incohauerat obit maximo. Deducit quadriremes, ascendit ipse
non Rectinae modo sed multis (erat enim frequens amoenitas orae) laturus auxilium. 10 Properat
illuc unde alii fugiunt, rectumque cursum recta gubernacula in periculum tenet adeo solutus
metu, ut omnes illius mali motus omnes figuras ut deprenderat oculis dictaret enotaretque.
11 Iam nauibus cinis incidebat, quo propius accederent, calidior et densior; iam pumices etiam
nigrique et ambusti et fracti igne lapides; iam uadum subitum ruinaque montis litora obstantia.
Cunctatus paulum an retro flecteret, mox gubernatori ut ita faceret monenti Fortes inquit
fortuna iuuat: Pomponianum pete. 12 Stabiis erat diremptus sinu medio (nam sensim
circumactis curuatisque litoribus mare infunditur); ibi quamquam nondum periculo
adpropinquante, conspicuo tamen et cum cresceret proximo, sarcinas contulerat in naues, certus
fugae si contrarius uentus resedisset. Quo tunc auunculus meus secundissimo inuectus,
complectitur trepidantem consolatur hortatur, utque timorem eius sua securitate leniret, deferri in
balineum iubet; lotus accubat cenat, aut hilaris aut (quod aeque magnum) similis hilari. 13
Interim e Vesuuio monte pluribus locis latissimae flammae altaque incendia relucebant, quorum
fulgor et claritas tenebris noctis excitabatur. Ille agrestium trepidatione ignes relictos desertasque
uillas per solitudinem ardere in remedium formidinis dictitabat. Tum se quieti dedit et quieuit
uerissimo quidem somno; nam meatus animae, qui illi propter amplitudinem corporis grauior et
6

sonantior erat, ab iis qui limini obuersabantur audiebatur. 14 Sed area ex qua diaeta adibatur ita
iam cinere mixtisque pumicibus oppleta surrexerat, ut si longior in cubiculo mora, exitus
negaretur. Excitatus procedit, seque Pomponiano ceterisque qui peruigilauerant reddit. 15 In
commune consultant, intra tecta subsistant an in aperto uagentur. Nam crebris uastisque
tremoribus tecta nutabant, et quasi emota sedibus suis nunc huc nunc illuc abire aut referri
uidebantur. 16 Sub dio rursus quamquam leuium exesorumque pumicum casus metuebatur, quod
tamen periculorum collatio elegit; et apud illum quidem ratio rationem, apud alios timorem timor
uicit. Ceruicalia capitibus imposita linteis constringunt; id munimentum aduersus incidentia fuit.
17 Iam dies alibi, illic nox omnibus noctibus nigrior densiorque; quam tamen faces multae
uariaque lumina soluebant. Placuit egredi in litus, et ex proximo adspicere, ecquid iam mare
admitteret; quod adhuc uastum et aduersum permanebat. 18 Ibi super abiectum linteum recubans
semel atque iterum frigidam aquam poposcit hausitque. Deinde flammae flammarumque
praenuntius odor sulpuris alios in fugam uertunt, excitant illum. 19 Innitens seruolis duobus
adsurrexit et statim concidit, ut ego colligo, crassiore caligine spiritu obstructo, clausoque
stomacho qui illi natura inualidus et angustus et frequenter aestuans erat. 20 Vbi dies redditus (is
ab eo quem nouissime uiderat tertius), corpus inuentum integrum inlaesum opertumque ut fuerat
indutus: habitus corporis quiescenti quam defuncto similior.
21 Interim Miseni ego et mater - sed nihil ad historiam, nec tu aliud quam de exitu eius scire
uoluisti. Finem ergo faciam. 22 Vnum adiciam, omnia me quibus interfueram quaeque statim,
cum maxime uera memorantur, audieram, persecutum. Tu potissima excerpes; aliud est enim
epistulam aliud historiam, aliud amico aliud omnibus scribere. Vale.

2.2. XCVI (XCVII) C. PLINIVS TRAIANO IMPERATORI; 10.knjiga

1 Sollemne est mihi, domine, omnia de quibus dubito ad te referre. Quis enim potest melius uel
cunctationem meam regere uel ignorantiam instruere? Cognitionibus de Christianis interfui
numquam: ideo nescio quid et quatenus aut puniri soleat aut quaeri. 2 Nec mediocriter haesitaui,
sitne aliquod discrimen aetatum, an quamlibet teneri nihil a robustioribus differant; detur
paenitentiae uenia, an ei, qui omnino Christianus fuit, desisse non prosit; nomen ipsum, si
flagitiis careat, an flagitia cohaerentia nomini puniantur. Interim, <in> iis qui ad me tamquam
Christiani deferebantur, hunc sum secutus modum. 3 Interrogaui ipsos an essent Christiani.
Confitentes iterum ac tertio interrogaui supplicium minatus: perseuerantes duci iussi. Neque
enim dubitabam, qualecumque esset quod faterentur, pertinaciam certe et inflexibilem
obstinationem debere puniri. 4 Fuerunt alii similis amentiae, quos, quia ciues Romani erant,
adnotaui in urbem remittendos.
Mox ipso tractatu, ut fieri solet, diffundente se crimine plures species inciderunt. 5 Propositus est
libellus sine auctore multorum nomina continens. Qui negabant esse se Christianos aut fuisse,
cum praeeunte me deos adpellarent et imagini tuae, quam propter hoc iusseram cum simulacris
7

numinum adferri, ture ac uino supplicarent, praeterea male dicerent Christo, quorum nihil cogi
posse dicuntur qui sunt re uera Christiani, dimittendos putaui. 6 Alii ab indice nominati esse se
Christianos dixerunt et mox negauerunt; fuisse quidem sed desisse, quidam ante triennium,
quidam ante plures annos, non nemo etiam ante uiginti. <Hi> quoque omnes et imaginem tuam
deorumque simulacra uenerati sunt et Christo male dixerunt. 7 Adfirmabant autem hanc fuisse
summam uel culpae suae uel erroris, quod essent soliti stato die ante lucem conuenire,
carmenque Christo quasi deo dicere secum inuicem seque sacramento non in scelus aliquod
obstringere, sed ne furta ne latrocinia ne adulteria committerent, ne fidem fallerent, ne depositum
adpellati abnegarent. Quibus peractis morem sibi discedendi fuisse rursusque coeundi ad
capiendum cibum, promiscuum tamen et innoxium; quod ipsum facere desisse post edictum
meum, quo secundum mandata tua hetaerias esse uetueram. 8 Quo magis necessarium credidi ex
duabus ancillis, quae ministrae dicebantur, quid esset ueri, et per tormenta quaerere. Nihil aliud
inueni quam superstitionem prauam et immodicam.
9 Ideo dilata cognitione ad consulendum te decucurri. Visa est enim mihi res digna consultatione,
maxime propter periclitantium numerum. Multi enim omnis aetatis, omnis ordinis, utriusque
sexus etiam uocantur in periculum et uocabuntur. Neque ciuitates tantum, sed uicos etiam atque
agros superstitionis istius contagio peruagata est; quae uidetur sisti et corrigi posse. 10 Certe satis
constat prope iam desolata templa coepisse celebrari, et sacra sollemnia diu intermissa repeti
passimque uenire <carnem> uictimarum, cuius adhuc rarissimus emptor inueniebatur. Ex quo
facile est opinari, quae turba hominum emendari possit, si sit paenitentiae locus.

XCVII (XCVIII) TRAIANVS PLINIO

1 Actum quem debuisti, mi Secunde, in excutiendis causis eorum, qui Christiani ad te delati
fuerant, secutus es. Neque enim in uniuersum aliquid, quod quasi certam formam habeat,
constitui potest. 2 Conquirendi non sunt; si deferantur et arguantur, puniendi sunt, ita tamen ut,
qui negauerit se Christianum esse idque re ipsa manifestum fecerit, id est supplicando dis nostris,
quamuis suspectus in praeteritum, ueniam ex paenitentia impetret. Sine auctore uero propositi
libelli <in> nullo crimine locum habere debent. Nam et pessimi exempli nec nostri saeculi est.

3. Prijevod teksta

3.1. PLINIJE PIE SVOME TACITU

1. Trai da ti piem o smrti moga ujaka, kako bi to vjernije mogao to prenijeti potomcima.
Zahvaljujem ti! Naime vidim da njegovu smrt oekuje besmrtna slava ako je ti bude opisao. 2.
Iako je nastradao kad su unitene najljepe zemlje, kad je ljude i gradove zadesila poznata
nesrea, skoro zauvijek e biti ovjekovjeen, iako je i sam ostavio mnoga i _ djela, ipak e
besmrtnost tvojih spisa mnogo doprinijeti njegovoj postojanosti. 3.Smatram da su sretni oni koji
su od bogova primili da ine djela koja se trebaju pisati, ili da piu ono to se treba itati; zaista,
najsretniji su oni kojima je dato i jedno i drugo. Meu ovim e biti moj ujak, i po svojim i po
tvojim knjigama.
4. Bio je u Mizenu gde je imao neposrednu komandu nad flotom. _ _ _, moja majka mu je javila
da se pojavio jedan neobian oblak, udnog oblika i veliine. 5. On se sunao, _ _, i leei je jeo
i neto itao. Zatraio je sandale, pa se popeo na uzvienje odakle se ta pojava najljepe mogla
vidjeti. Rastao je oblak (nije se iz daljine vidjelo sa koje planine (kasnije se pokazalo da je to
Vezuv), ija je slinost I forma kad se uporedi sa drvetom, bio najblii piniji. 6. Dizao se kao na
veoma visokom stablu, zatim se irio u vidu grane, valjda zato to je puhao vjetar. Posle toga je
vjetar slabio i oblak vie nije mogao da se digne u vis, vjerovatno zato to je bio suvie teak, pa
ga je teina zaustavila i on je poeo da se prostire u irinu. as je bio bijel, as opet mutan i pun
mrlja, zavisno od toga da li je u visini lebdjela praina ili pepeo.
7. Kao veoma obrazovanom oveku, mome ujaku je ova pojava izgledala znaajna i dostojna da
se izbliza razgleda. Naredio je da mu se spremi mala liburnijska laa, a mene je pozvao da
poem (s njim) ako elim. Odgovorio sam da vie volim itati, a sluajno mi je on sam bio dao
neto i da piem. 8. Ba je izlazio iz kue, kad je primio pisamce Rektine Tasci, preplaene
iznenadnom opasnou (jer se njena vila nalazila u podnoju Vezuva i bilo je mogue pobjei
samo laom). Preklinjala ga je da je spase iz te velike nesree. 9. On promjeni svoj plan i ono to
je bio poeo raditi kao naunik, zavrio je kao najvei. Naredio je da se lae etvoroveslarke
izvuku, pa se ukrcao i sam, da bi ukazao pomo ne samo Rektini ve i mnogim drugim (ljudima)
(ta je obala bila gusto naseljena). 10. I on je urio tamo odakle su ostali bjeali, pravo u opasnost,
i to bez ikakvog straha, tako da je svaki pokret, svaki oblik one strane pojave diktirao i zapisao
onako kako ih je vidio svojim oima.
11. Ve je poeo padati pepeo na lae, sve vreliji i gui ukoliko su se vie pribliavali; letio je
kamen plavac i drugo kamenje, crno i nagorjelo, i od vatre izlomljeno; odjednom se pojavio
pliak i ruenje brda nije doputalo pristup obali. Malo je razmiljao da li da se vrati. Krmanou,
koji mu je savetovao da tako uradi, ree odjednom : "Hrabrima pomae srea; kreni naprijed ka
Pomponijanu!" 12. Ovaj je bio u Stabniji, odvojen irinom zaljeva (jer tamo more blago okruuje
jedan zaljev). Tamo opasnost jo nije bila tako blizu, ali je ve bila na vidiku. I zato je
Pomponijan svoje stvari ukrcao na lau, odluan da bjei im suprotni vjetar prestane puhati. Ali
ovaj je vjetar mome ujaku bio vrlo pogodan, uplovio je u zaljev, zagrlio Pomponijana koji je
drhtao od straha, tjeio ga, bodrio i zatraio da njega samoga odvedu u kupatilo da bi svojom
9

bezbrinou smirio njegov strah. Poto se okupao, sjeo je za stol i veerao veselo, ili se
pretvarao, a to je isto veliko.
13. U meuvremenu, vrh Vezuva je sijao ogromnim plamenom i visokim vatrenim stubovima, a
njihov sjaj uveavala je jo vie tamna no. Moj ujak je govorio da su to vatre na poljskim
imanjima koje su ljudi iz straha napustili, jer nije bilo nikoga ko bi ih gasio. Onda je otiao na
spavanje i spavao zaista vrstim snom; naime hrkanje, koje je zbog njegovog dosta krupnog
tijela bilo jako i glasno, uli su svi koji su se nalazili ispred praga. 14. Ali dvorite preko kojeg se
moralo ii u njegovu spavau sobu bilo je ve u toj mjeri ispunjeno pepelom i upljikastim
kamenom da ne bi mogao da izie napolje ako bi due ostao u sobi. I zato ga probudie. Izaao je
iz sobe i pridruio se Pomponijanu i ostalima koji su no proveli bdijui. 15. Tad su se zajedno
posavjetovali da li da ostanu u zgradama ili da lutaju pod otvorenim nebom. Jer zbog estih i
snanih udara zemljotresa pomjerale su se kue i inilo se kao da su iupane iz svojih temelja,
pa se pomjeraju i ljuljaju tamo'amo. 16. Ali i pod nebom su se ljudi plaili, jer je padalo kamenje,
mada lako i od vatre izjedeno. Uporeujui opasnosti, ipak su vie voljeli da se opredjele za ovu
drugu. A kod njega je, zaista, pobjedio snaniji razum, dok je kod ostalih pobjedio strah. Da bi se
zatitili od onoga to je padalo s neba, vezivali su na glavu jastuke.
17. Svuda se ve bilo razdanilo, a tamo je jo uvek bila no, crnja i gua od svih noi, koju su
osvjetljavale samo razne svetlosti. Odluili su izii na obalu da bi izbliza vidjeli je li mogue
stii do mora; koje je jo uvijek bilo strano I divlje. 18. Tu je sad moj ujak legao na prostrt
arav i nekoliko puta zatraio da se napije svee vode. Zatim se ponovo pojavie stubovi
plamena i prethodnik vatre - miris sumpora. To je neke nateralo u bekstvo, a njega
probudilo.Oslonio se na dva roba i podigao se, ali se iznanada sruio mrtav na zemlju. Ja
zakljuujem da mu je disanje onemoguio vazduh prezasien gustim dimom, zatvorio mu dunik,
koji mu je ve po prirodi bio suvie tijesan, pa je esto bio u zapaljenju. 20. Kad je ponovo
svanulo (bio je to trei i posljednji dan otkako je sve to vidio), njegovo tijelo je pronaeno
itavo, nepovrijeeno, u odjei koju je obukao pri polasku; vie je liio na ovjeka koji spava,
nego na mrtvog.
21. U meuvremenu smo ja i majka bili u Mizenu ali to nije za povijest, a ti nisi htio znati o
drugom osim o njegovoj smrti. Stoga u zavriti. 22.Dodat u jedno, a to je da ti nisam nita
drugo ispriao osim onog emu sam ja lino bio svjedok i to sam lino uo odmah, dok se istina
jo vjerno prepriava. Ti e iskoristiti ono najbolje. Jer jedno je pisati pismo, a sasvim drugo
pisati povijest: jedno je pisati prijatelju, a drugo je pisati svima. Ostaj mi zdravo!

3.2. PLINIJE PIE CARU TRAJANU

1. Obiaj mi je, gospodine, sve od onoga u to sam nesiguran, tebi pisati. Tko bi mogao bolje ili
oklijevanje moje upravljati ili pouiti moje neznanje?
10

2. Nikad nisam prisustvovao istragama protiv Krana. Prema tome ne znam ni kako ni koliko se
to obino kanjava, niti znam dokle se istrauje. Prilino sam se dvoumio u tome kakvu razliku
treba praviti u pogledu godina starosti, odnosno da li treba prema mladim ljudima postupati isto
tako kao i prema starijima. Da li treba dati oprotaj svakome ko se odrekne svog vjerovanja, ili,
ako je jednom izjavio i priznao da je kranin, treba li ga osloboditi od kazne ako se kasnije
povue; da li je kanjivo ve i samo to to se zove kraninom, ili treba kazniti samo zloine i
prijestupe u vezi sa tim imenom.

Meutim, prema onima koji su mi prijavljani da su krani,slijedio sam ovaj metod.

3. Pitao sam ih lino da li su krani, pa ako bi oni priznali, ja bih isto pitanje ponovio i po drugi
i po trei put, govorei im da ih za to oekuje kazna. Ako bi istrajali u tome, ja bih izdao
nareenje da budu izvedeni i kanjeni. Jer, bilo ta da su izjavili, nimalo se nisam dvoumio u
tome da se njihova upornost i nesavitljiva tvrdoglavost moraju kazniti. 4. Bilo je i drugih ljudi
slinih bezumnicima za koje sam odluio da ih treba vratiti u Rim, jer su bili rimski graani.
Budui da sam se poeo zanimati tim problemom, optube su, kao to se to esto deava, bivale
sve obimnije i sve raznovrsnije.
5. U ruke mi je dospela i jedna optuba bez potpisa, koja je sadravala mnoga imena. Meu
njima sam one koji su tvrdili da nikad nisu bili krani i da nisu ni sada, i za koje sam smatrao da
ih treba pustiti na slobodu - poto bi za mnom ponovili jednu formulu prizivanja bogova i poto
bi tvojoj statui, koja je zbog toga po mom nareenju postavljena u sudnici zajedno sa statuama
bogova, prinijeli rtve tamjana, pomolili se bogovima, a osim toga proklinjali Krista - a tvrde da
nikoga od onih koji su zaista krani nije mogue na to natjerati - odluio da pustim na slobodu.
6. Drugi, koje je __ naveo, izjavili su da su krani, ali su se toga odmah odrekli. Govorili su da
su to bili, ali da su prestali da budu, neki prije tri godine, a neki prije vie godina, neki ak i prije
dvadeset godina. Ovi su se, takoer, govorei loe o Hristu, poklonili i tvome liku i likovima
bogova. 7. Tvrdili su, takoer, da je vrhunac njihove krivice ili zablude bilo to to su imali obiaj
da se odreenoga dana prije zore skupe, da pjevaju zajedno pesmu u ast Krista kao Boga, i da se
zakletvama meusobno obvezuju ne samo da nee initi zloine, nego ni krae, ni preljubu, da
nee iznevjeriti datu rije, da nee utajiti ono to im je ostavljeno na uvanje. Poto bi sve to
izvrili, oni bi se razili da uzmu neto hrane, skromne i obine. Izjavili su da su i s tim
skupovima prestali posle mog edikta na osnovu kojeg sam, po tvom nareenju, zabranio bilo
kakva okupljanja.
8. Zbog toga sam smatrao da je utoliko potrebnije da muenjem iznudim priznanje dvije
djevojke, koje se zovu sluavke: pronaao sam jedino da je to izopaeno i besmisleno
praznovjerje. Zbog toga sam odloio svako dalje istraivanje, pa se obraam tebi da te pitam za
savjet. 9. Meni ovo pitanje izgleda kao da treba da ti o njemu razmisli, u prvom redu zbog
11

velikog broja ljudi koji se nalaze u opasnosti. Jer velik broj ljudi svih godina uzrasta i svih
stalea, oba pola takoer, dovode se i bit e i dalje dovoeni u opasnost. Ovo praznovjerje nije
obuhvatilo samo gradove ve i sela i seoska naselja, kao zaraza. A izgleda da bi se ovo stanje
moglo zaustaviti i popraviti. 10. Sasvim je izvjesno da su se gotovo ve naputeni hramovi
ponovo poeli puniti svetom i da su se svete boje slube, tako dugo zanemarivane, ponovo
poele obnavljati i da se meso ivotinja namjenjenih za rtvovanje moe svuda kupiti, iako su se
dosad za to javljali izuzetno rijetki kupci. Na osnovu toga se lako moe zakljuiti da bi se velik
broj ljudi mogao dovesti na pravi put, kad bi im se pruila mogunost da se za sve pokaju.

Trajan pie Pliniju

1. Moj dragi Sekunde, pravilno si postupio u istraivanju sluajeva onih ljudi koja su ti bila
dostavljena kao krani. Jer nemogue je dati neko ope pravilo i neki odreeni oblik ta treba
raditi. Ne treba ih goniti, ali ako budu prijavljeni i optueni, onda ih treba kazniti, ali ako neko
porekne da je kranin, i ako to javno dokae prinoenjem rtava naim bogovima, neka je i bio
sumnjiv u prolosti, treba da zbog svog kajanja dobije oprotaj. Ali anonimne dostave ne smiju
biti vane pri optubi. Naime najgori su primjer i ne odgovaraju naem dobu.

4. Knjievna interpretacija

12

Najznaajnije djelo Plinija Mlaeg jest djelo Epistulae. Taj korpus se moe podijeliti na
dva dijela. Prvi dio ine prvih devet knjiga koja sadre pisma koja je Plinije pisao svojim
prijateljima, ali je bilo jasno da su namijenjena objavljivanju.
Deseta knjiga pisama Plinija Mlaeg sastoji se u potpunosti od pisama koje je on
upuivao caru Trajanu (53-117, car od 98. godine) i od Trajanovih odgovora na ista. Uglavnom
se sastoji od raznih obavjetenja ili pitanja koja je Plinije postavljao Trajanu traei od njega
savjet oko nekih pravnih ili dravotvornih stvari. Meu ovakvim pismima postoji nekoliko njih,
iz kojih se mogu doznati zanimljivi podaci o svakodnevnom ivotu tadanjeg rimskog carstva,
naroito onog u provinciji s obzirom da je Plinije od 110. godine bio legatus Augusti, to jest
guverner provincije Britanije i ponta.
Pismo caru Trajanu koje se obrauje u ovom radu donosi nam upravo sliku utjecaja kranstva
na podruju Bitinije i Ponta. Plinije pie caru Trajanu o ivotu rano kranskih zajednica te ga
pita za savjet kako postupati sa pripadnicima tog kulta. Car mu odgovara da je dobro postupio po
svom nahoenju, ali i da je dobro to mu se obratio. Ne predlae nikakve posebne kazne. Iz ovog
pisma se takoer vidi da ni Plinije ni car Trajan ne smatraju da kranstvo predstavlja neku
veliku opasnost po dravni i drutveni sustav Rimskog Carstva. Meutim, nakon cara Trajana
uslijedit e pravi i teki progoni krana od strane rimskih careva.
Dva pisma napisana povodom smrti ujaka Plinija Mlaeg na zahtjev Kornelija Tacita
donijela su precizna opaanja koja su kasnije potvrena i istraivanjima arheologa. Plinije Stariji
je tada obnaao dunost zapovjednika rimske ratne mornarice u oblinjem Mizenu. Iako je
prvotno naumio istraiti djelovanje vulkana, nakon to je primio vijesti glasnika, Plinije je
odluio pomoi stanovnicima Pompeja. Plinije Stariji se u Stabiji previe pribliio ostacima koje
je Vezuv izbacio te je omamljen plinovima koje je donio oblak umro. Ova pisma su veoma
znaajna za povijest jer nam donose slikovite opise prirode i dogaaja iz 79. godine p.Kr. Plinije
veoma lijepo i ivopisno govori o provali Vezuva te o tome kako su tekli dogaaji. Ova pisma ne
alju nikakve moralne poruke kako je to sluaj kod Seneke, nego objektivno i slikovito prenosi
istu povijest.

13

Bibliografija
Literatura :

Divkovi, Mirko, Latinsko Hrvatski rjenik, Zagreb, 1900.

Flaar, Budimir, Pregled rimske knjievnosti De auctoribus Romanis, Beograd,
1986.
LS (=Oxford Latin Dictionary)
OCD (=Oxford Classical Dictionary)
Vratovi, Vladimir, Rimska knjievnost, Zagreb, 2008.

Internetski izvori: https://ryanfb.github.io/loebolus-data/L055.pdf

https://ryanfb.github.io/loebolus-data/L059.pdf

14