Jan Guillou - U Visokom Društvu

www.onlineknjige.
com
www.onlineknjige.com
Najmlai od brae Lauritzen, Sverre, i njegova prva ljubav, mladi engleski dentlmen Albert,
budui Lord od Manninghama, po svretku studija u Dresdenu 1901. stiu u Albertov rodni
Wiltshire na jugu Engleske, gdje je nakon iznenadne oeve smrti Albert naslijedio prekrasno
imanje Manningham. Homoseksualni krugovi u Londonu jo su potreseni progonom Oscara
Wildea, a Sverre i Albert drue se s londonskim umjetnicima i boemima, meu ostalima i sa
slobodoumnom skupinom Bloomsbury. U takvom okruju Sverreov slikarski talent dosee
vrhunac. Nitko i ne sluti kakvi se tamni, olujni oblaci nadvijaju nad Europom, a Albertov i
Sverreov nevini svijet ljepote i umjetnosti ubrzo se pretvara u ivi pakao...
Jan Guillou fantastian je pripovjeda koji maestralno doarava povijesna zbivanja.

Velianstvena obiteljska kronika i zapis jednoga burnog stoljea.
Tidningen Vi
Zabavno i dojmljivo.
Vsterbottens Folkblad
Ljubav je ljubav i Guillou je opisuje kao takvu izravno i prirodno...

Prava pustolovina za itatelje.
Eskilstuna-Kuriren
Preuzmite na stotine naslova potpuno besplatno

Posjetite : www.onlineknjige.com
I.
Drugi svijet
WILTSHIRE
LIPANJ 1901.
G LA VN I R AZ LO G T O S E S V E RR E nije osjeao osobito nervozno bila je injenica da je Albie o

svojem domu u Wiltshireu uvijek govorio vrlo neodreeno. Povremeno bi, kao usput,
spomenuo kuu, ponekad parcele i ovce, to je zvualo poput vee norveke farme,
osobito taj dio s ovcama.
U vlaku prema Salisburyju, Albie je imao valjda posljednju priliku pojasniti stvar. Umjesto
toga, zapleli su se u razdraganu raspravu o tome kako bi se njihova znanost mogla
upotrijebiti za poboljanje najvanijih prometnih veza u Engleskoj, pruga. Nedavno su
diplomirali u Dresdenu i postali inenjeri, povrh toga, stekli su najcjenjenije tehniko
obrazovanje, a sada kada je ovjeanstvo ulo u stoljee u kojemu e razvoj postati
nezamislivo brz i doslovno ostvariti razinu na kojoj e barbartina zvana rat postati
nemogua jo su im uvijek u pamenje bile urezane sjajne vizije budunosti iz dekanova
govora najvea je odgovornost bila na inenjerima. Nova e tehnika iz temelja promijeniti
ljudski ivot. Nita nije bilo nemogue, pa zato onda ne poeti odmah i smisliti nekoliko
brzinskih poboljanja eljeznikog prometa?
Sverreova specijalizacija bio je upravo eljezniki promet, a Albiejeva strojarstvo, tako da
im je tema bila vrlo bliska.
Albie je podignuo ruke, protegnuo se sretno neoptereen itav su salon prve klase imali
za sebe i, podigavi desni kaiprst, to je bila jedna od njegovih tipinih gesti, uobliio
pitanje.
to je najgore ovdje gdje trenutano sjedimo? Ponimo s time. to bi odmah trebalo
popraviti, to ovjeku prvo pada na pamet?
aa, zakljuio je Sverre i zlovoljno pokazao na svoju manetu. Presvukao sam se u
ovu svjee utirkanu bijelu koulju kada smo jutros u Coburgu uli u vlak. A bojim se da nee
potrajati do naveer. Pa tutnjava i trenja, moda i sporost.
Albie je potvrdno kimnuo i nakratko razmislio. U tome su leali izravni problemi koje je
trebalo rijeiti, u to nije bilo sumnje.
Poelo je s aom, vjerojatno najveom neugodom, posebice za toplih ljetnih dana kao
to je bio taj, kada su putnici htjeli otvoriti barem koji prozor. Lokomotive su pokretali parni
strojevi koje se loilo ugljenom, a dim je bio nezgodan. Mogli su birati izmeu dvije
4
mogunosti, ili proistiti isputanje dima nekakvim sustavom filtriranja, ili radikalnije,
promijeniti nain pogona. Nove automobile pokretala su goriva od petroleja. I takvo je
izgaranje isputalo dim za sobom, ali beznaajno u usporedbi s ugljenim dimom koji je
isputao vlak. Teoretski, parne strojeve pokretane ugljenom moglo bi se zamijeniti motorima
s unutarnjim izgaranjem razraenima poput automobilskih. to bi to znailo za porast
trokova, bila je posve druga stvar ugljen je u Engleskoj bio praktiki besplatan.
No, s druge strane, kao to je Rudolf Diesel zakljuio u svojoj raspravi Theorie und
Konstruktion eines rationellen Wrmemotors zum Ersatz der Dampfmaschinen und der Heute
bekannten Verbrennung-smotoren, u parnome stroju gubilo se vie od 90 posto energije.
Nevjerojatno golem gubitak energije, bacanje novca. Novi motor Rudolfa Diesela pokretalo
je, barem u eksperimentalnoj verziji, ulje kikirikija. Dakako, doi do njega u potrebnim
koliinama zamrenije je nego doi do ugljena, ali za razliku od ugljena, nema ga u
ogranienim koliinama, a pritom je ie i zdravije. Dakle, dizelski motori?
Ili elektrini pogon? razmiljao je Sverre. isto i tiho. Isputanje ugljena tada bi se
koncentriralo kod elektrana gdje bi se proizvodila elektrina energija. Takoer, bilo bi
racionalnije ondje smjestiti sustave za filtriranje ugljenog dima.
Odmah su se bacili na probleme elektrinih motora. Zasada nije bilo takvih koji bi
proizveli dovoljno snage za pogon itavih vlakova, ali to je moglo imati veze s neim drugim
do li sasvim praktinim problemima primjerice, da nitko dosada nije vidio potrebe za time.
Dodue, tehnika je postojala, ne bi trebalo predstavljati osobito velik problem nastaviti je
razvijati. U tom je sluaju gore bilo stanje s distribucijom elektriciteta od mjesta proizvodnje
do lokomotive. Elektrini vodovi s transformatorskim stanicama bili su ve poznata i
primjenjivana tehnika, utoliko nije bilo problema. Moe li se zamisliti trea tranica, koja bi
provodila struju, i iz koje bi lokomotiva povlaila snagu s donje strane preko epia ili
poluge?
To ne bi bilo osobito sretno rjeenje. Na stranu metalurki problem jakog troenja poluge
i kripanja, kada smo kod neugodnih zvukova! strujovod pod visokim naponom u zemlji,
uzdu i poprijeko itave Engleske, znaio bi gubitak kojih stotinu tisua grla stoke i kojih
deset tisua djece svake godine.
Albie se dosjetio te presudne primjedbe.
Sverre je uz uzdah zakljuio da, dakle, moraju smisliti prijenos elektrine energije putem
zraka.
Ostavili su se problema pogona i preli na tutnjavu i treskanje. Dakako, to su uzrokovali
spojevi na tranicama. to bi se moglo uiniti po tom pitanju?
To je bilo Sverreovo podruje. U zemljama u kojima ima velikih promjena temperature,
pojasnio je, mora se ostaviti prilian prostor izmeu spojeva na tranicama jer se metal,
osobito eljezo, iri na toplini i suava na hladnoi. Tu se radilo o fizikim zakonima koje se
nije moglo zaobii. Jedini bi nain rjeavanja problema bio uiniti kotae vlaka
fleksibilnijima, teoretski, zlato bi izvrsno odgovaralo, ali takoer bi se brzo istroilo na
stranu odreeni ostali, oitiji nedostaci. Gumeni kotai, poput onih na automobilima, istroili
bi se jo bre. Ali, ako bi se dalo pronai metodu upotrebljavanja novoga proizvoda od gume
unutar kotaa vlaka, dakle, ne u izravnom kontaktu s prugom, to bi moglo znatno apsorbirati
5
trenju sa spojeva tranica. Znai, gumeni kotai okrueni elikom?

Kod toga su odustali, udarivi u smijeh. Vlak se pribliavao Salisburyju. Uskoro poinje
njihov novi ivot.
S V ER R E S E posljednji put kolebao neposredno prije nego to je trebao ui na potanski brod u

Antwerpenu. Ondje, ali iskreno reeno, tek ondje, kada mu se Engleska nalazila na suprotnoj
obali, bilo mu je kao da prelazi Rubikon.
Trudio se do krajnjih granica da ne pokae Albieju svoju nesigurnost. No to je u Albiejevoj
prisutnosti uvijek bilo tako lako, kada bi se pogledali u oi, Albiejev lijep, ironian,
inteligentan, moleiv, zapovjedni pogled otpuhao bi svaku dvojbu. A povrh toga podjednako
opijajui osjeaj da se nalazi u epohi nove tehnike i slobode, koju e sada zajedno osvojiti i u
kojoj je sve mogue. Zajedno mogu pomicati brda, ne samo slikovito nego po potrebi i
doslovno, ako bi se radilo, primjerice, o projektu gradnje kanala.
To je bila jedna, a vrlo oito i najsnanija strana njegove volje.
No to drugu stranu nije inilo manje munom, jer nije bilo mogue zanijekati da je bio
izdajica. Za poetak, izdao je Norveku, ako e se razbacivati grandioznim rijeima. Norveka,
tonije reeno, dobroiniteljska loa Den gode Hensikt u Bergenu, pruila mu je, kao i brai
Lauritzu i Oscaru, obrazovanje koje trojica siromanih ribarskih sinova iz Osterya sama ne
bi mogla ni zamisliti. Prirodna stvar, koja bi se bila dogodila u svakome drugom sluaju, bila
je da ostanu egrti u uari Cambella Andersena, u odreenom trenutku budu promaknuti u
uare, ni vie ni manje od toga.
Samo da sluaj nije naveo dobroinitelje da, poput dobre vile iz bajke, na njih bace
aroliju zvanu visoko obrazovanje. Ona nije sadravala samo putovanje prvom klasom ravno
u viu klasu. Mogli su biti imuni ve nakon nekoliko godina. Ponude za namjetenje i
predloene plae koje su trojica brae primila na dan promocije u Dresdenu bile su jak
financijski argument.
No obrazovanje koje su primili na dar dolazilo je s obavezom. A on je od te obaveze
naprosto pobjegao kao da se radilo o najobinijem cehu u krmi. Svoju je odgovornost
prebacio na lea svoje brae, a da to s njima nije ni raspravio. Neoprostivo.
Iako, takva rasprava ionako ne bi imala osobitoga smisla. Lauritz je bio najstariji brat
kojemu se imao razloga diviti; njegovoj elinoj disciplini, njegovu mahnitom treniranju da
postane najbolji dvoranski biciklist u Europi, njegovoj neslomljivoj odlunosti da postane
broj jedan meu diplomiranim inenjerima svoje generacije, njegova gotovo nevjerojatna
ustrajnost u studiranju, iako je zasigurno esto bio fiziki iscrpljen od treninga. Nita
Lauritzu nije smjelo stati na put.
To ga je pomalo inilo zastraujuim, pa bio mu i brat. Lauritz ne bi nikada neemu tako
svjetovno trivijalnome poput ljubavi dopustio da stane na put onome to je ast zahtijevala.
Konkretno, u to nije bilo nikakve sumnje. Sva trojica e se vratiti u Bergen, rabotati gore na
visoravnima po olujama i ledu, za plau neznatno veu od obine radnike. Pet godina,
koliko je trajao studij.
6
Nakon toga, kada svi budu imali preko trideset godina, nesumnjivo su im se otvarale
druge mogunosti ta koliko su se puta alili i matali o novoj inenjerskoj tvrtci u Bergenu,
Lauritzen & Lauritzen & Lauritzen? Oko etrdesete godine sva bi trojica bila cijenjena, ivjela
burujski sretno sa enom i djecom, svaki u svojoj lijepoj kui u Bergenu. To je bio plan
kojemu nita nije smjelo stati na put. Osobito ne neto to ima veze s osjeajima. Za Lauritza
su snani osjeaji bili znak nedostatka muevnosti.
Pokuati objasniti vjeno vrstom i principijelnom Lauritzu kako ipak postoje osjeaji koji
su toliko snani da uspijevaju prevladati sve principe, povrh toga, osjeaji od one vrste koja je
strahotna u Bojim oima na nesreu, Lauritz je iznad svega drugoga vjerovao u Boga bilo
je posve nemogue. Samo bi se s gnuanjem ogradio od takva naina razmiljanja. Rastanak
bi bio straan. Dakle, najbolje je onako kako je uinio, kukaviki i neprincipijelno dati se u
bijeg.
Bilo je udno da su braa mogla biti toliko slina, a opet toliko razliita. Okolina koja ih je
viala zajedno u Dresdenu nikada nije imala nikakvih sumnji. Evo one trojice Norveana,
vikinke brae, govorilo se. Bili su podjednako visoki i jednako irokih ramena, imali istu
rie-plavu boju kose, prvih su godina ak imali jednake brkove, sve dok se Sverre, iz
politikih razloga, nije poeo pojavljivati neobrijan.
Toliko slini na povrini, toliko razliiti iznutra. Dvojica starije brae ne bi dala ni pet
para za likovnost i glazbu, a Sverreu su one bile ivot. On je vrlo jasno vidio ljepotu u
dobrome crteu, smjelome luku mosta nad zamiljenom provalijom gore na Hardangerskoj
visoravni, ili u elegantnoj jednadbi. A Lauritz i Oscar ne bi znali razlikovati jednoga Gustava
Dora, kod kojega bi ipak trebali prepoznati motiv, od Claudea Moneta, a jedina glazba za
koju bi se eventualno mogli zanimati bila je jednostavna i zabavna, po mogunosti s
puhaima, za nedjeljnog popodneva u parku.
Nije imao razloga kritizirati brau zbog njihova ukusa, koji su, unato svemu, dijelili s
veinom ljudi. On sam imao je dar koji oni nisu imali, jedino se tako moglo gledati na to. Ali
udesna stvar bila je da su njih trojica, bez sumnje djeca istih roditelja, potpuno jednakih
uvjeta odrastanja i srasli jedan s drugim tijekom vie od deset godina kolovanja, mogli biti
toliko razliiti. Lauritz je kao lud vozio bicikl svakoga slobodnog trenutka, Oscar nije imao
drugih interesa osim pucanja iz puke, svake nedjelje odmarirao bi na vjebu gaanja s
dresdenskim streljakim klubom. ovjek bi oekivao da mu takva zanimacija s vremenom
postane pomalo jednolina, ali nije. Njegov drugi interes bio je razumljiviji, a odnosio se na
gostionicu i no, u vezi ega je bio diskretniji.
Svejedno su se cijeloga ivota voljeli poput brae, sve donedavno. Sve do izdaje
najmlaega brata.
Trenutano se, dakle, Lauritz i Oscar mue na Hardangerskoj visoravni. Nije bilo teko
predoiti si kako im je. Sada, u lipnju, moda nije bilo toliko strano, ali bit e uskoro. Za
jednih su ljetnih praznika, kada je vrijeme bilo neuobiajeno lijepo nakon slaganja sijena, sva
trojica napustili Ostery i pjeke tjedan dana lutali po visoravni da bi si predoili to ih eka
tijekom najveega dijela gradnje eljeznice koja jo nije bila zapoela, najteega dijela u koji
e upravo oni uskoiti nakon to napuste Dresden. Ljeti je Hardangerska visoravan bila
arobno lijep krajolik u skali boja koja se nije mogla vidjeti nigdje drugdje na licu mjesta
7
nainio je seriju crtea, ak i nekoliko akvarela. Uz mrvicu mate moglo se navui vrtloge
snijega i snjeni prekriva preko itava krajolika i zamisliti temperature od 35 stupnjeva. I
ljepotu pretvoriti u pakao.
Bergenska pruga je, bez sumnje, bila najvei norveki tehniki projekt ikada. Takoer je
bila herojski projekt ili dobra metafora za 20. stoljee kao stoljee tehnike. Sve divno i krasno.
Ali posao je bio tehniki ogranien i nesofisticiran, znatno obiljeen tekim, moda ak
neljudski tekim fizikim radom. Bio je to ispit snage vie nego inenjersko-tehniki izazov.
to je moda bilo nepravedno ili barem suvie pojednostavljeno shvaanje onoga kojega je
muila savjest.
Ondje gore su se sada Lauritz i Oscar muili u borbi s bijesom prirode. Za to je vrijeme
izdajica od njihova mlaeg brata bio okruen lijepim umjetnostima u Parizu Albie i on su se
na putu prema Antrwerpenu ondje zaustavili na dva dana i krajolikom june Engleske
prekrivenim liem, s mekanim brdacima i pastoralnim prizorima.
Moda je upravo odnos prema umjetnosti stvorio preduvjete za ponor izmeu brae, sada
vjerojatno nepremostiv. U kuanstvu Frau Schultze ivjeli su dobro i pod strogom
disciplinom, ali imali su samo ono nuno. Fakultet je slao tromjesene izvjetaje Den gode
Hensiktu u Bergen, uspjeh brae Lauritzen u studiju podnosio se do u posljednju decimalu.
Nakon toga je novac redovito sjedao u sjedite Njemake banke u starogradskoj jezgri. Niega
im nije nedostajalo, nipoto. Ali bergenski novac nije doputao ni najmanje prostora
ekstravagancijama. Lijepa i ista garderoba te tri izuzetna obroka koja su im ulazila u cijenu
stanarine, to je bilo sve.
S vremenom je Lauritz poeo kui donositi novane nagrade od biciklizma te ih strogo
dijeliti, polovicu sebi i brai, polovicu u Bergen Den gode Hensiktu, novac koji ljudima iz
dobrotvornoga drutva ne bi nedostajao niti bi im palo na pamet traiti ga.
Poelo je tako to ga je Frau Schultze zamolila da ukrasi vratnice prema velikoj
blagovaonici u kojoj su blagovali nedjeljom ako bi imali vie od etiri gosta. Naravno, eljela
je vikinku umjetnost i tu se nije imalo to prigovoriti. Sverreu su za to trebala etiri radna
dana, to ga je stajalo samo neuspjeha na jednome manjem ispitu koji je mogao naknadno
poloiti.
Nedjeljni gosti Frau Schultze bili su, kao i itava Njemaka, kako se inilo, ludi za
Vikinzima. Strano su se zaljubili u staronordijsku ornamentiku, a jedno je vodilo drugome.
Prvi gosti koji su napravili narudbe plaali su umjereno. Poslije, kada se poeo umarati od
mehanikoga ponavljanja onoga to mu je nedvojbeno bila neobina strast jo u djetinjstvu
rezbario je tu i tamo jo po staroj kui na Osteryu poeo je to raditi sve nevoljkije te kriviti
studij. Tada je cijena dramatino porasla ak za najjednostavniji posao te nastavila
proporcionalno rasti sve do najskupljih crnih reljefnih motiva s pozlaenom pozadinom.
Naravno, podijelio je novac brai, ali ne i Den gode Hensiktu. Zauujue, ali Lauritz to
nikada nije komentirao.
Rezultat ovoga dodatnog zanatskog rada bio je da im od tree godine nadalje nikada nije
nedostajalo novca, iako su poeli sve vie troiti na modnu odjeu. Sverreu je jednako veliku
radost priinjavalo odijevati brau tako da zasjene sve kolege sa studija kao i samome sebi
naruivati odjeu kod krojaa.
8
Mogue da ga je ta udnja za odjeom vie od iega drugoga spojila s Albiejem. U

Dresdenu se nalazila jedna velika skupina engleskih studenata, tvrdilo se da je engleska
studentska udruga na sveuilitu vea nego ijedna od regionalnih njemakih udruga, izuzevi
moda sasku. To se objanjavalo tako to su posljednjih godina Njemaka i njemaka kultura
u Engleskoj bile u modi, a engleski studenti esto su govorili tome u prilog, njihovo divljenje
prema svemu njemakome bilo je vrlo upadljivo, ponekad naprosto pretjerano. Veina ih se
ipak odijevala vrlo engleski, vie nego kontinentalno, iako su razlike bile male.
Ako bi se ilo u Semperoper, dakako da bi se dotjerali, to je bilo u prirodi stvari i,
uostalom, dio uitka. Ali frak je frak i ne doputa previe varijacija. S druge strane, kada se
posjeivalo soareje Kluba za umjetnost i operu izazov je postajao mnogo vei jer je trebalo
iznai jednostavniju eleganciju, to je bilo mnogo tee. Englezi su tada obino preferirali
smoking, vrstu odjee koju je Sverre drao pomalo nematovitom, tek jednostavnijom vrstom
fraka s crnom leptir-manom umjesto bijele, svi su izgledali jednako. Osim, naravno, Engleza,
koji su se tvrdoglavo odijevali u sive hlae na crni ili pononoplavi sako, oksfordski siva,
tako su nazivali taj stil.
Vjerojatno su tako Albie i on nali jedan drugoga. Nijedan nije nosio smoking, obojica su
se znatno vie potrudili. Ubrzo su poeli izmjenjivati savjete o krojanicama u gradu.
Jedno je ponovno vodilo k drugome. Albie je bio popularan unutar engleske kolonije
buduih inenjera i ee je od ostalih pozivao na druenja nakon izlazaka. Imao je dobre
uvjete za to, velik stan usred grada, s batlerom i domaicom. No to nije bilo toliko neobino
meu Englezima koji su, inilo se, dolazili iskljuivo iz imunih obitelji. Kako su to oni
objanjavali, obino se tako organiziralo studij na Oxfordu i Cambridgeu. to se inilo posve
prirodnim, englesko obilje u usporedbi s Nijemcima i ostalim studentima djelovalo je tek kao
neto tipino englesko, samorazumljivo za dravljanine najveega i najbogatijeg svjetskog
imperija. Njihove zabave bile su ili velike i glasne, ili kao to je to najee bilo kod Albieja,
mirnije filozofske, na kojima se takoer pilo, i to dobro ali sporije. Povremeno su sluali
gramofon sve do kasno u no ili naglas itali poeziju, kako njemaku, tako i englesku.
Bio je to ugodan ivot, a Albie je bio sjajan i velikoduan domain. Povrh toga, bila je to
besplatna poduka iz engleskog jezika, s kojim se inae moglo doi u dodir putem onoga
malog dijela amerike literature za studij. Ali itati na engleskome bila je jedna stvar, govoriti
i razumjeti ga posve druga.
Neobina stvar s Albiejem bila je to je on, za razliku od ostalih, govorio vrlo lijepim
njemakim, ne saskim nego nekim drugim dijalektom, koji je svejedno bio posve savren
njemaki. Takoer je potvrdio da je mogao putovati Njemakom i uvijek proi kao Nijemac,
ali nikada nije pojasnio otkuda mu taj talent. Poricao je da je napola Nijemac.
Albiejev izvrsni njemaki pokazao se u jo boljem svjetlu kada su ostali gosti buei otili
kui, ostala su samo njih dvojica. Te su se situacije poele dogaati sve ee, ponekad su
ostali gosti odlazili iznenaujue rano, kao da ih je netko uputio da tako uine.
Poeli su ostajati na nogama malo predugo, imajui na umu jutarnja predavanja, i priali
gotovo doslovno o svemu zamislivom, o Norvekoj i Engleskoj, o Bachu i Mozartu, prodoru
impresionistike umjetnosti, Wagnerovoj vikinkoj umjetnosti u odnosu na znatno suroviju
stvarnost u ono doba, o socijalizmu i enskome pravu glasa, o nevoljkosti Njemake da
9
sudjeluje u kolonijalnoj utrci i, s druge strane, moda daleko pretjeranim naporima Engleske
u tom pogledu, nizozemskome chiaroscuro slikarstvu u odnosu na svijetle skale boja u
modernome francuskom slikarstvu. Tko ne bi kod kue htio imati Vermeera na zidu, osobito
imajui na umu za kolika bi ga moderna francuska umjetnika djela mogao zamijeniti, i jo
usput dobiti kopiju staroga Nizozemca.
U tim zajednikim trenucima svijet je postajao bolno lijep, kao pojedine pasae u
Patetinoj simfoniji ajkovskoga; ta koliko li su samo razgovora posvetili usporedbama
izmeu matematike Bachove i osjeajne metode stvaranja umjetnosti ajkovskog.
ivot je s Albiejem rastao i postajao bogatiji, a dojam o tome sve snaniji svakoga puta
kada je razmiljao kako bi izgledao ivot onoga tko bi postao uar u Bergenu, uz zaklonjeno
devedeset posto vidnoga polja prema svijetu. Ponekad je to osjeao kao pretjerani pritisak
iznutra, poput gume automobila koju su napumpali vie nego to je mogla podnijeti i samo
to se ne raspukne, ponekad je to bilo vie poput grozniava uzbuenja koje ispoetka nije
mogao izraziti rijeima, kako uzvienima, tako ni priprostima. Nije razumio tajni, a za neke i
sramni sadraj tih nadmonih osjeaja.
Nakon to ga je Albie po prvi put poljubio na rastanku, u usta oprezno i njeno, krenuo je
kui kao pijan uz obalu Labe, u crvenome svjetlu izlaska sunca, to je bio namjeran zaobilazni
put, pjevajui to bi mu dolo, uglavnom Schuberta. Upravo su tada osjeaji pregazili razum.
Nije shvaao, uope mu nije palo na pamet da se nalazio na jednome od odluujuih raskrija
svojega ivota.
A LB I EJA J E, kao i inae, muila savjest. Previe toga nikada nije ispriao Sverreu. Nikada nije
ni natuknuo neto o katastrofi koja je bila razlog njegova prisilnog naputanja Engleske u
potrazi za novim ivotom u Njemakoj, ili barem poetkom novoga ivota. Nije Sverreu rekao
ni rijei o svojoj prijanjoj raskalaenosti to je jedan od brojnih zamislivih uljepanih izraza
kada je proivljavao neodgovorne, ali radosne dane meu londonskim boemima i
dandyjima, to nije drugo do li pribjegavanje dodatnim uljepanim izrazima.
Ispoetka kao da je svojom diskrecijom elio zatititi Sverrea, ili tonije reeno, njihovu
meusobnu bliskost. Sverre je bio ist ovjek, neukaljan poput sveca, utjelovljenje ruralne
nevinosti. A to ni najmanje nije imalo veze sa enskastou. Sverre je bio viking, snaan
poput skulpture u grkome odjelu British Museuma. Sverre je svojim plavim pogledom irio
ozraje slanoga mora i ribarskih mrea, istovremeno je bio inenjer na jednome od
najuglednijih tehnikih sveuilita i sanjarska umjetnika dua, a povrh svega toga,
najelegantnije odjeven mukarac u Dresdenu. Sve kao iz bajke i, naravno, neodoljivo.
Ispoetka je vjerojatno stvar bila u tome to se jednostavno bojao da ne odbije Sverrea od
sebe samo natuknuvi da su postojali drugi mukarci, a to je to vie odgaao, to je vie la
rasla i postajalo ju je tee razbiti.
Ipak je moralo biti izvedivo poeti priati priu sa svjetlije strane. Jer bilo je trenutaka
kada je biti jedan od dandyja oko Oscara Wildea nosilo sjajan osjeaj slobode i sree. Kao
onoga puta kada su svi zajedno doli, sa zelenim karanfilima u zapuku, hotimice zakasnivi
10
na premijeru Lepeze lady Windermere onda kada su Oscara voljeli svi, itav salon kazalita
ispunjen onima koji su u Londonu neto znaili. Osobito kada je u govoru zahvale s
pozornice pohvalio dobar ukus i visoku literarnu pronicljivost publike, budui da se inilo
kako svi u salonu razumiju i cijene komad gotovo jednako koliko on sm. Da je George
Bernard Shaw pred publikom odrao takav govor, nastao bi skandal. Ali kada je to uinio
Oscar, bio je u rajskoj dimenziji gdje ga je ljubav okruivala poput pamunog i svilenog tita,
i ne samo njemu nego i svima oko njega pruala osjeaj da je postao princ Londona, povrh
toga neranjiv.
Samo koju godinu kasnije Oscar Wilde e zavriti iza zatvorskih zidina u Readingu,
osuen na dvije godine prisilnog rada zbog ljubavi koja se ne usudi rei svoje ime, koja je
jezikom kaznenog zakona imenovana izrazito nedolinom, radnjom. Katastrofu je bilo
nemogue predoiti si one veeri u kazalitu St Jamess.
Nakon presude protiv Wildea, nakon to je raspon itava skandala postao oit, kada se
prema svemu to je navodno predstavljao rasplamsala mrnja u jednoj za drugom bujicom u
tisku, sretno je doba zavrilo toliko brzo i brutalno da se i pokuati ga se prisjetiti inilo
nestvarnim. Iznenada je postalo rizino pojaviti se u restoranima po gradu u sakou od samta
sa zelenim karanfilom u zapuku. ak pokazati se posve obrijan moglo je pobuditi sumnju
okoline esto opravdanu. Odobravajue se izjasniti o francuskoj umjetnosti ili knjievnosti
postalo je krajnje nepromiljeno, gotovo na granici s dravnom izdajom.
Daily Telegraph je posve ozbiljno lansirao politiko objanjenje. Pisalo se da sve potjee
od jedne francuske sotonske urote koja je pokuavala potajno prenijeti neizrecive francuske
obiaje s ciljem da, kratkorono gledano, potkopa moral engleske mladei. Dugoronije
gledano, da istrijebi englesku rasu. Dakle, radilo se o novome obliku osobito podmukloga i
kukavikoga ratovanja zakletoga neprijatelja. Slijedom toga, Oscar Wilde i njegovo neugodno
drutvance predstavljali su izdaju kako Engleske, tako i imperija.
Budui narataji moda e se rugati ovakvim nerazboritostima, no onome koji je tada
osjetio mrnju na vlastitoj koi, panika je bila stvarna. Kod Albieja se, recimo, godinama
pojavljivala u nonim morama.
Dok je nastali mete u Londonu bio na vrhuncu, pobjegao je kui u Wiltshire i susreo se s
ocem po prvi put u osam mjeseci.
Naao je oca u radnoj sobici pokraj biblioteke, utonuloga u raune ili kakve sline
trivijalnosti. Oekivao je scenu, da e se otac izvikati na njega i poeti mu prijetiti ovime ili
onime, prvo mu je pri ruci bilo uskraivanje uzdravanja. Nita od toga nije se dogodilo.
Otac je samo mirno podignuo pogled i kimnuo mu, kao da je prolo tek nekoliko sati
otkada su se vidjeli, kratko je promotrio odjeu svojega sina, ali ni o njoj nije nita rekao, dao
se naslutiti tek sitni smijeak.
Ba dobro da si doao, rekao je. Rado bih predloio poslijepodnevnu etnju, pa emo
popriati o svemu. Treba mi jo samo trenutak da dovrim ovo ovdje, a ti se za to vrijeme
moe presvui.
Potom je ponovno utonuo u svoje papire. Albieju nije preostalo drugo do li otii na kat u
svoju sobu i preodjenuti se u obine smee niske cipele, hlae do koljena, u tvid i kapu sa
titnikom, iz dandyja u vlastelina u roku od deset minuta. Na dno garderobe objesio je svoj
11
blijedoljubiasti satenski sako, dugi bijeli kaput i eir.

Koji trenutak kasnije etali su parkom. Otac je djelovao savreno smireno, ali isprva nije
nita govorio. Dan je bio siv i padala je sitna kia.
Kao prvo, poeo je napokon, pribliavamo se situaciji koja bi mogla biti nalik francuskim
progonima hugenota u 17. stoljeu, moralna panika u Londonu trenutano je nalik divljoj
zvijeri. Dodue, istina je da je lord Alfred Douglas, ljubljeni Bosie Oscara Wildea, izbjegao
zatvor i sramotu. Ali to je uspjelo i dragim roacima, Henryju Jamesu Fitzroyu i lordu
Arthuru Somersetu prije koju godinu. Neugodna pria, onaj takozvani skandal u Cleveland
Streetu. Kako bilo, pravda se ovoga puta zadovoljila dohvativi nekoliko vlasnika bordela i
manjih klijenata. To to se iz mree izvukao sin princa od Walesa nije bilo udno. Ali, kao to
smo rekli, ak su se i dragi roaci izvukli uplaeni, ali bez posljedica. Meutim, sada su imali
razloga pretpostaviti da su ta da tako kaemo sretna vremena nepovratno prola. Sada se
doista treba bojati osvetnikih progona. Stoga bi nekoliko godina studija vani bila pametna
ivotna promjena.
Albie zasada nije imao to nadodati ili zbog ega se buniti. Opis situacije kakav je iznio
njegov otac bio je koliko smiren, toliko i toan.
Hodali su neko vrijeme u tiini, jedan do drugoga, dentlmeni u etnji, koji iz daljine nisu
izgledali kao da razgovaraju o iemu drugome do li o stvarima o kojima dentlmeni inae
razgovaraju, vremenu, kriketu i fazanima. Stvar je bila jasna i Albie si je ve poeo
predoavati ivot u Parizu. Sljedei oev potez stoga mu je bio posve iznenaujui.
Predlaem da se u nastavku studija specijalizira za strojarske nauke, rekao je. Samo to.
I dalje savreno smiren, tonom glasa kao da su razgovarali o vremenu.
Kada je Albie nakon oklijevanja od nekoliko sekundi, dok je jo vjerovao da se radi o
tipino engleskoj ironinoj ali, shvatio da otac misli ozbiljno, odjednom se osjeao kao da ga
je pogodio grom.
Strojarske nauke? Tako jednostavno i banalno, neto to pristaje koijaima, kovaima i
niim inovnicima po londonskim uredima? Neto tako prizemno, smrt za duu!
Naknadno se nikada nije uspio sjetiti kako je uobliio prigovore, mogue je da su mu
rijei zapele u grlu. Ali njegov se otac samo smijeio. Sigurno je dugo razmiljao kako e
iznijeti ovaj, u sinovim oima, sasvim prozaian prijedlog. Bio je dobro pripremljen na
prigovore.
Dvadeseto stoljee, zapoeo je, bit e veliko stoljee strojeva i tehnike. Strojevi nee iz
temelja promijeniti samo zemljoradnju, nego jednako snano i komunikacije i industrijsku
proizvodnju. Onaj koji to uvidi prvi, nee se samo obogatiti preko glave, nego i uiniti dobro
ovjeanstvu.
A to kada takvo rezoniranje primijenimo na Albieja? Koliko god se Albie umjetniki
odijevao, koliko god se boemski provokativno pokuavao izraavati, koliko god tvrdoglavo
tvrdio da je knjievnost jedino smisleno zanimanje, naalost toliko je bio, bez i najmanje
dvojbe, uglavnom matematiki nadaren. to openito nije neto ega se treba stidjeti. Sve
preporuke s Etona bile su u tome nedvosmislene.
Na Etonu je to, uostalom, bio lukrativan talent. Nije li tono da je tijekom posljednje dvije
godine napisao bezbroj matematikih uradaka i domaih zadaa, ne samo svojim kolegama
12
nego i znatno starijima, ak i uenicima prefektima? Ono to bi njima uzelo sat vremena, on
bi rijeio u pet minuta, nije li bilo tako? Nije li mu talent za koji se nije trebao truditi
omoguio najvei osobni imetak na Etonu, gdje su pravila o financijskoj potpori od kue
inae bila stroga? Nije li se na to moglo gledati naprosto kao na preporuku za budunost?
Izbor, dakle, stoji ovako. Ili muiti se sa stvarima koje voli, ali koje mu ne idu, to je u
Albiejevu sluaju znailo poeziju i knjievnost. Ili se prihvatiti onoga to mu najbolje lei. I s
vremenom to nauiti voljeti.
Uslijedila je duga tiina dok su etali. Spustili su se do velika potoka nad kojim je u
proljee bujica sruila most. Bilo je vrijeme da se vrate.
Albie se osjeao zapleten u logiku. Ono to nije trebalo ni spomenuti bilo je da je sin
jedinac i zbog toga ima posebnu odgovornost. To mu je oduvijek visjelo nad glavom, a sada je
polako i metodino stjeran u kut. Jedna je stvar to je elio raditi u ivotu. Logika je, naalost,
govorila u prilog neemu sasvim drugome.
No dobro, u redu, rekao je. Neka budu strojarske nauke.
Excellent, odgovorio je njegov otac. Vjerujem da e se to pokazati kao vrlo dobra
odluka, i za obitelj i za tebe samog, moda ak i za Englesku. Dakle! Dolazimo do pitanja gdje
stei to znanje iz strojarstva. Cambridgeu, kao to je poznato, ne nedostaju iznimne kvalitete
kada se radi o prirodno-znanstvenome obrazovanju. Ali ako se sada vrati na Trinity, teko da
e nastati preduvjeti za promjene koje planiramo.
Blago reeno, moda i ironino. Albiejev ivot na koledu Trinity bio je prilino
boemski, a osim toga, upravo mu je zbog neprestanih izostanaka zabranjeno pohaati
nastavu do kraja akademske godine. Jo je jednom lien argumenata.
Da, znam, oe, odgovorio je rezignirano. Trebao bih potraiti ivot izvan boemskoga
kruga. Dakle, u inozemstvu?
Upravo tako. I tu dolazimo do zanimljivog pitanja. Gdje u inozemstvu?
U Francuskoj!
Bojao sam se da e mi doi s idejama o Francuskoj...
Oevu mrnju prema Francuskoj ne bi se ni sluajno smjelo zamijeniti za zastraujui
prezir koji je eksplodirao u Daily Telegraphu i drugim notorno frankofobnim novinama u
Londonu. Iz njegove perspektive, stanje stvari bilo je radikalno drugaije. Doprinos
Francuske svijetu nesumnjivo su bile knjievnost, likovna umjetnost i donekle moderna
glazba. Ali Francuska je prvenstveno bila divlja zvijer Europe. Krvoedna do granice ludosti,
sve od Luja XIV. preko Napoleona, nije se dala ukrotiti sve dok Austrija, Prusija, Engleska,
Rusija, ak i vedska, te donekle ruska zima, nisu ujedinile snage protiv te zvijeri. Sljedei e
engleski rat nesumnjivo i neizbjeno biti protiv Francuske, kao i inae. Postojao je dobar
razlog zato su Albieja i njegove sestre odgajale njemake guvernante umjesto francuskih,
koje su poneki roaci i dalje, naalost, preferirali, nastavio je otac svoju dugu prodiku.
Suprotno Francuskoj, Njemaka je bila ta koja je predstavljala miroljubivo europsko sutra.
Znao je o emu govori. Povjesniar Frederic William Maitland bio mu je razredni kolega jo s
Etona, bili su isto godite, a potom su nastavili na Trinityju, kamo je on sam doao temeljem
obiteljskog novca, poput Albieja, ali kamo je Maitland doao temeljem stipendija i iznimne
nadarenosti.
13
Otac i Maitland imali su tijekom prvih godina na Trinityju sobu do sobe, zajedno su se
zabavljali i... da. Ali osim toga, vodili su beskrajne diskusije o budunosti Europe.
Maitland je Njemaku drao europskim idealom, ne samo zemljom lijepe glazbe i
nepraktinih sanjara u plavome oblaku duhanskoga dima. Nijemci su vjerojatno bili
najmiroljubiviji narod u Europi, trebalo je samo pogledati posljednjih pet stotina godina
ratovanja. To to ih je Francuska natjerala u sukob 1870. 71. bilo je jednostavno posljedica
toga da su Francuzi, kao i obino, htjeli iskoristiti priliku i dograbiti nov teritorij, a mislili su
da e najmlaa europska drava biti lak plijen. Nije udo to je itav svijet suosjeao s
Njemakom zbog rata na koji su prisiljeni. Blagoslov je to su pobijedili! A otada je Njemaka
ivjela u potpunome miru sa svojim susjedima.
ak i ako je sada bilo vrlo teko vidjeti u budunost, barem je jedna stvar bila jasna.
Uskoro e se Engleska ponovno nai u ratu s Francuskom, vjerojatno u vezi sukoba za juni
Sudan ili neko slino podruje u Africi. Engleska se s Njemakom, naravno, nikada nee nai
u ratu.
Tako da, ako se pita kako to da govori istim njemakim, ali ti je francuski nikakav,
sada zna zato! zavrio je otac svoju strastvenu hvalu vodeoj europskoj zemlji u miru,
lijepim umjetnostima, a tijekom posljednjih godina i tehnici.
Otac ga je ponovno stjerao u slijepu ulicu, gdje se jedna jedina odluka inila moguom.
Bilo bi iznimno nerazumno studirati u zemlji koja e u bliskoj budunosti biti neprijateljska,
to je Njemaku inilo samorazumljivim izborom. Albie se dao nagovoriti. Nije alio za
gubitkom radosnih dana u Parizu jer je duboko u sebi znao da, ako bi otiao na Sorbonnu,
njegova bi ve slaba disciplina u uenju brzo nestala u vrtlogu uitaka. Nije bez razloga
Oscaru Wildeu Pariz bio omiljeni grad u Europi.
Preostala je jo samo formalna kapitulacija.
A to je otac naumio, kamo bih se to u Njemaku trebao uputiti da bih studirao te
strojeve? pitao je odmjereno.
U Dresden. Tamo trenutano imaju, prema meni, ali ne samo meni na Cambridgeu
neka govore to hoe najuglednije tehniko obrazovanje. Gute Reise, mein lieber Sohn!
Naizgled nehajno, u tom trenutku gotovo samorazumljivom odlukom, otac ga je poslao
Sverreu u naruje, iako nijedan od njih takav hir sudbine tada nije mogao niti zamisliti.
Nakon samo nekoliko tjedana u Dresdenu uspio si je priskrbiti pretplatu za Semperoper, a
ondje e, jasno, susresti istomiljenike, ali i Sverrea. Nakon predstava entuzijasti su se
okupljali u Drutvu ljubitelja opere da bi kritizirali i raspravljali i, po potrebi, to je zapravo
uvijek bio sluaj, otili van nastaviti razgovor uz pokoju aicu.
Prvo to je vidio kod Sverrea, iz daljine u guvi, bile su odjea i cipele raene po mjeri. No
prolo je neko vrijeme prije nego to su se na nenametljiv nain uspjeli nai u istome
drutvancu koje je krenulo u grad u izlazak.
Od toga trenutka te sekunde, bolje reeno, jer upravo u jednoj posebnoj sekundi vidjeli
su jedan drugoga istinski, po prvi put Sverre je bio neprestano prisutan u njegovu ivotu,
iako ispoetka uglavnom u svijetu mate. Pa makar ga obavijale najljepe rue, bio je to toranj
lai koji je potom poeo sve vie rasti.
Ako to i nisu bile prave lai, u svakome je sluaju preuivao i zatajivao, to je gotovo ista
14
stvar. On je znao sve o Sverreovu ivotu, o gradiu Bergenu, zaraslome otoku, ribarskim
brodicama, divljim olujama, traginoj smrti njegova oca i strica koja je ostavila estero djece
bez oeva, o naukovanju u uari, svemu.
Ali to je Sverre znao o njemu? Da je bio nekakav farmer i imao ovce na engleskom selu?
To to jedan drugoga nisu mogli pozvati kui za ljetnih praznika dalo se lako objasniti
dubokom religioznou Sverreove majke i njezinim vrstim uvjerenjima o razlici izmeu
obinoga grijeha i gnusnosti. A onaj ludi biciklist od njegova starijeg brata navodno je bio
jednako reakcionarno tvrd koliko je bio netolerantan.
U takvome ih je drutvu i najmanja neoprezna njenost mogla odati, ega se Sverre
otvoreno bojao. To je, s jedne strane, sluilo kao opravdanje.
S druge strane, Albiejevo objanjenje bilo je neodreenije. Istina je bila da bi njegov otac
moda zabrinuto namrtio elo i nita vie, ne bi bio rekao nita da je kui doveo norvekoga
kolegu sa studija u Dresdenu, koji je sasvim oito bio vie od kolege.
No njegov otac bio je suprotnost Sverreovoj majci. itavoga je ivota imao potpuno
razumijevanje za razuzdanosti mladih mukaraca, prije nego to se dovedu u red i osnuju
obitelj, kako je dunost nalagala. Vrlo su otvoreno razgovarali o tome prije nego to je po prvi
put otputovao u Dresden. Njegov je otac, poput svih ostalih u obitelji, takoer pohaao Eton,
i imao je otprilike ista iskustva muke bliskosti kao i svi ostali. Isto je bilo s koledom Trinity.
Gotovo je sa aljenjem pojasnio kako je njegovo vrijeme Sturm und Dranga, kako je to
nazvao, dolo do naprasnoga kraja jer je njegov vlastiti otac prerano istrgnut iz njegova
ivota. Tada je nastupila dunost.
Bilo je to poput prirodnoga zakona, moralo se prihvatiti. Oeniti se, po mogunosti
bogato, dobiti najmanje jednoga sina, a po mogunosti i nekoliko rezervnih. Kraj radosna
ivota.
Otac je u dvije stvari bio uspjean. U bogatoj enidbi i jednome sinu. S rezervnim mu je
sinovima ilo loije, dobio je Albiejeve sestre Albertu, Margrete i Penelope.
Doi kui s mukim prijateljem, u godinama u kojima su ostali raunali s buduom
zarunicom, ne bi se ba smatralo uspjehom. Ne bi bila katastrofa, ali ni uspjeh. Moda je
Sverreove dvojbe uinio svojim vlastitima iz ista kukaviluka, nije to doslovno izgovorio, ali
donekle se pravio da se obojica nalaze u istoj vrsti kripca.
Dakako, sm je otputovao na oev pogreb. Da mu djed nije pao u Burskom ratu i zbog
toga umro toliko mlad, imao bi se razloga pobojati da se radi o obiteljskoj crti. Albiejev otac
umro je od raka eluca, pred kraj je rak brzo napredovao.
Najteu tugu zalijeio je kroz koju godinu, ali osjeao je u sebi da e oiljak jasno svijetliti
u njemu ostatak ivota. Ono za ime je najvie alio bilo je to se otac i on nisu zbliili u
pravome smislu sve do krize koja je uslijedila nakon presude protiv Oscara Wildea. Prije toga
nije si mogao predoiti svoga oca kao toliko umjetniki naobraenoga i zainteresiranoga za
knjievnost, a jo manje kao ovjeka istih sklonosti kao to su bile njegove, prije onoga
posljednjeg vremena do progonstva u Njemaku.
Daleko je prekasno upoznao svojega oca u drugom svjetlu, osim kao seoskoga plemia
koji je vodio jednoline i suhoparne razgovore poput drugih seoskih plemia. Prekasno je
uvidio da dok je otac popodne sjedio nagnut nad svojim radnim stolom, vea je vjerojatnost
15
da je itao Fausta nego fakture i izvjetaje o ljetini. Je li otac alovao nad svojim prekratkim
vremenom slobode i snova meu briljantnim mladim mukarcima s istim snovima?
Vjerojatno. Ali to nikada nee saznati.
A sada se i sam naao u istoj situaciji. Kako stvari stoje, sada se i on mora oeniti i na ovaj
ili onaj nain dobiti jednog sina, a po mogunosti jo jednog. U suprotnom bi majka i sestre
u sluaju da on pogine u kakvoj nesrei, ili premlad umre iz drugog razloga bile prisiljene
odseliti Bog zna kamo, dok bi se neki roak uselio u njihovu kuu i sve preuzeo. Bilo je to
poput prirodna zakona, neto to je bilo nemogue promijeniti ili napraviti kompromis.
Jo jedna stvar u vezi koje nije bio jasan pred Sverreom. Ili tonije reeno, jo jedna stvar
koju je izostavio. A uskoro e mu morati ispriati.
Trenutak istine pribliavao se zastraujuom brzinom od 40 milja na sat, uskoro e stii u
Salisbury. Njegova nada sastojala se od dvije stvari.
Prije nego to je napustio Englesku onoga olujnog jutra prije pet godina, sastavio je
najiskreniji tekst koji je ikada napisao. Bilo je to neposredno nakon procesa protiv Oscara
Wildea. U to je vrijeme elio sam sebe doivljavati kao umjetnika koji je zaveden onom
romantikom kojom su bili zavedeni svi drugi mladi mukarci oko Oscara, osokoljen kao i svi
drugi mladi mukarci od samoga Oscara. Pisao je vlastitom krvlju, okrutno iskren kako je
umjetnost zahtijevala, prema Oscaru.
Nastalo je pedeset araka, ne samo o sudskim procesima, ivotu meu boemima i
sretnome dobu neposredno prije katastrofe, nego i vlastitom ivotu u obliku kakav je
poprimio u ono vrijeme, sve ono to je vie od etiri godine skrivao od Sverrea. Sve je
postojalo crno na bijelo.
Nakon nekoliko dana kod kue izvadit e priu iz kunog sefa i predati je Sverreu, pa kud
puklo da puklo. Ali ako e zapoeti zajedniki ivot, iskrenost odsada nadalje mora biti
conditio sine qua non, prijeko potreban uvjet.
Nova je kua bila dovrena. Trebala je uvjeriti Sverrea da im je sasvim ozbiljno pripremio
zajedniki ivot. Kud puklo da puklo, uskoro e se stvar razrijeiti. Zastraujue je bilo
uvidjeti to, isto koliko je neobino ali jest djelovalo poput olakanja.
K A S N IJ E J E Sverre morao priznati da je uz minimum opaanja i normalne sposobnosti

zakljuivanja mogao izbjei potpuno iznenaenje. Trebao je, na primjer, shvatiti toliko oitu
stvar da oni koji su ih doekali na postaji London & South Western Railways u Salisburyju,
koja je sva bila u pokretu, nisu obini najamni koijai. I da su Albie i on ostavili prtljagu od
devetnaest komada bez i najmanjega nadzora ili brige, to je protumaio kao armantnu
osobitost engleskoga sela, oito su ovdje ljudi bili toliko asni da nikome ne bi palo na pamet
opskrbiti se skupocjenim putnim torbama i kovezima. Njegovo poznavanje heraldike bilo je
oskudno, ali svejedno je trebao opaziti da na vratima konjske zaprege nije kakav obian grb
grada, kao na koijama u Dresdenu. Nita nije shvatio od svega to je trebao razumjeti ve od
dolaska u Salisbury.
16
Mogue je da je bio duboko utonuo u svoje razraene matarije. Stvorio je sliku, jasnu
poput fotografije, o tome kako e Albiejev dom izgledati. Bilo je to lijepo imanje na breuljku,
okrueno padinama sa zelenim livadama, nalik vikinkoj dugoj kui s bijelim ovapnjenim
zidovima, nekoliko sjenika i spremita, kojih stotinu ovaca koje pasu naokolo, ugledno
imanje dobrostojeih ljudi.
Njihova se koija uskoro dokotrljala izvan grada, dan je bio ljetni, gotovo bez oblaka i bilo
je iznenaujue toplo, iznenaujue barem s obzirom na to koliko su se Englezi obiavali
aliti na vrijeme.
Albie je isprva vodio kratak veseo razgovor s koijaem, na dijalektu od kojega Sverre nije
razumio mnogo. Ali uskoro je utihnuo i inilo se da je utonuo u misli.
Proli su pored barem tri seoska imanja koja su se dobro uklapala u Sverreove predodbe,
presjekli kroz nekoliko idilinih mjesta s kamenim kuama, ruama, krovovima od sijena;
Engleska je doista izgledala kao Engleska.
Imamo li jo mnogo? pitao je Sverre nakon to su toliko dugo sjedili u tiini da je poelo
biti udno.
Ne, jo manje od dvadeset minuta, odgovorio je Albie. Pripremio sam ti iznenaenje,
ima veze s naim poslom. Mislim da e te razveseliti.
Sverre nije mogao odgovoriti, ta ne moe pitati ako se radi o iznenaenju. A Albie je
zvuao udno, bilo je neega u tonu njegova glasa to mu nije bilo poznato.
Upravo su izili iz mjesta koje je djelovalo okrueno tri metra visokim zidom od opeke, da
bi izili, morali su proi kroz vrata u visokoj eljeznoj ogradi pored kojih se nalazila malena
kuica, kao da je trebalo platiti cestarinu. Ali uvari kraj ograde samo su otvorili, pozdravili i
nisu ostavili dojam kao da ele da im se to plati, niti su zatraili putne dokumente. Ponovno
su se nali usred seoska krajolika.
Proli su pored nekoliko umjetnih jezera s patkama i labudovima te nastavili kroz rijetku
hrastovu umu s viestoljetnim velianstvenim stablima, gdje su se kretala, posve
neoekivano, velika krda jelena, ne onakvih kakvi su Sverreu bili poznati iz Saske i sa zapada
Norveke, nego manjih, pjegavih i svijetlih ivotinja, oito nimalo plaljivih, nije ih brinulo
to im konj i koije prolaze na maloj udaljenosti.
Kakvi su to jeleni, nikada nisam vidio takve, pitao je Sverre.
Jeleni lopatari, uobiajeni su u ovim krajevima, odgovorio je Albie.
Dalje od toga razgovor nije otiao ni ovoga puta. Albie je i dalje djelovao neobino napet.
Tek je sada Sverreu palo na pamet da su kroz visoka eljezna vrata uli, a ne izili.
S uskoga poljunanog puta koji je vijugao meu hrastovima nazirala se vrlo velika
graevina, bolnica ili vojna zgrada, ili kakva druga javna ustanova, koja je u Sverreovim oima
izgledala sasvim pogreno smjetena u odnosu na selo. Zasigurno se nije vidjelo bijelo seosko
imanje na visoku breuljku.
Koji trenutak kasnije, kada su se pribliili silnoj graevini, Sverre je shvatio da put ondje
zavrava, na poljunanom velikom ravnom terenu pred irokim kamenim stubama i visokim
ulaznim vratima. Ljudi su se poeli redati na najniim stubama.
Albie je duboko uzdahnuo, inilo se da je zamirio kao od muke prije nego to je sabrano
izdao upute.
17
Idemo zdesna nalijevo, prvo ja pozdravljam, zatim predstavljam tebe. Poljubi ruku mojoj
majci, sestrama i baki, s ostalima se rukuje!
Sverre je sjedio kao skamenjen. Scenu pred njim nije bilo mogue krivo protumaiti, kao
ni Albiejeve saete instrukcije. Stigli su u dvorac, na kamenim stubama ekala je, izgleda,
obitelj gospodara, a o svemu tome on nije imao pojma. To to je Albie, koliko je Sverre uspio
shvatiti, bio lord, moglo je znaiti bilo to u Sverreovoj ponjemenoj slici svijeta nije to
bilo drugaije od Freiherrea ili Barona, titula kojima se razbacivao poprilian broj
studenata u Dresdenu.
Kada je koija zaustavio konje tono u sredini pred okupljenim ljudima koji su ih ekali,
dvojica mladia u svijetloplavim uniformama dotrali su i svaki s jedne strane otvorili vrata
koije, istovremeno spustili stube i zauzeli neto poput stava mirno.
Sverreove izmatane slike seoske idile razbijene su u roku od minute, usta su mu bila
suha i strepio je da nee moi rei ni rije na engleskom, a ni njemakom, iako je uspio
istisnuti iz sebe brzinsko pitanje.
Kako da se obratim damama?
Albie, koji je ve izlazio iz koije, brzo se okrenuo, njegova nervoza kao da je otpuhana,
smijeio se svojim najljepim smijekom kao da je ovo bilo njegovo posebno iznenaenje.
S milady, za prvi e put to biti dovoljno. Dri se mene, dragi, moemo mi ovo.
Okretno je skoio na ljunak i rairenih ruku krenuo prema najljepe odjevenim enama
koje su stajale u prvome redu, Sverre ga je slijedio, stojei mu ukoso iza lea. Albie je zagrlio
majku, poljubio je i odgovorio na nekoliko brzinskih pitanja o putovanju. Uslijedila je daljnja
procedura.
Draga mama, ovo je diplomirani inenjer Sverre Lauritzen, moj budui poslovni partner
o kojem sam ti mnogo govorio. Sverre, ovo je moja majka, lady Elizabeth.
Plisirana svila s lijepim izrezom oko vrata, lani izrez prekriven tilom, vrlo ukusno, na
ogrlici je sigurno akvamarin, prevelik je da bi bio safir, pomislio je Sverre oajniki, kao da se
morao prisiliti misliti na neto konkretno da ne izgubi dodir sa stvarnou, kada je ne suvie
lijepa, ali elegantna sredovjena ena ispruila desnu ruku, koju je oprezno obuhvatio svojom
lijevom i zatim okrznuo laganim poljupcem.
Rekla je neto o tome da je vrlo dobrodoao. Pokuao je promrmljati odgovor. Albie je
predstavio svoje sestre, lady Margrete koju je trebalo zvati Margie i lady Penelope koju je
trebalo zvati Pennie. Poljubio im je ruke, govorile su njemaki i alile se. Izazvao je smijeh
kada je pokuao lady prevesti kao meine gndige Frau i oito je neto pogrijeio.
Ceremonija se nastavila u smjeru starije dame koja mora da je baka, lady Sophy. Albie se
malo nerazumljivo naalio neka ostane lady Sophy u oslovljavanju, iako joj je iskljuivo u
krugu obitelji dovoljno da je zovu Auntie. Isti rukoljub, ista Sverreova nemogunost da shvati
zbivanja, nalik nonoj mori u kojoj je iznenada gluh i vidi kako se usta ljudi pomiu, ali ne
razumije to govore.
Krupan ovjek u varijanti dnevnoga odijela predstavljen je samo kao James, Sverre ga
nije mogao smjestiti po rangu jer je, s jedne strane, stajao najblie lady baki, a s druge strane,
predstavljen je samo imenom. Zbunjujue. Pokuao je sa sir, ali staloeno je ispravljen,
dovoljno je samo James. Sada se, dakle, trebalo rukovati.
18
Slijedila je dama srednje dobi koja je bila kompromis izmeu raskonih i skupocjeno
odjevenih ena iz obitelji i osoblja koje je, inilo se, slijedilo nie u redu. Ona je bila Mrs.
Stevens i Sverre je pretpostavio da se s njom, kao i prethodnikom Jamesom, treba rukovati.
Sljedee predstavljanje bilo je, zanimljivo, na njemakom, iako se radilo o Mrs. Jones. I
ona je, poput sestara, govorila njemaki. Albie je pojasnio da je ona nekadanja Frulein
Gertrude, nasljednica Frulein Hilde, koja je, na nesreu, pobjegla s jednim od nadglednika
slubenih knjiga, zbog ega su bili prisiljeni odustati od odreenih principa. Stoga je, dakle,
Frulein Gertrude postala Mrs. Jones, vjenana supruga prvoga sluge Henryja Jonesa i time
snano vezana za kuu, bez njima poznatih planova o bijegu. Predstavljanje je bilo
zbunjujue, ali zasigurno duhovito, okolina se srano smijala, a Sverre se usredotoio samo
na ponovno pruanje ruke, kako je situacija zahtijevala.
Procedura pozdravljanja du reda preostale posluge u crno-bijelim kompletima tekla je
znatno bre. Nakon toga svi su uli, prvo dame, a zatim Sverre, kojega je Albie diskretno
pogurao, slijedei ga iza lea i doapnuo mu da ako se samo bude drao njega, sve e proi
kao pjesma.
Osoblje je poput duhova nestalo na sve strane. Obitelj se okupila u manjem salonu u
prizemlju, iza biblioteke i sobe za gospodu, ureene u stilu koji Sverre povijesno i umjetniki
nije mogao smjestiti drugaije do li da se zasigurno radilo o 18. stoljeu i neemu vrlo
engleskom, definitivno ne francuskom. James je posluio aj, kanapee i scones, pogaice.
Za Sverrea je sve bilo san, stanje oka, ili oboje. Davao je sve od sebe da odgovara na
uobiajena pitanja ni o emu zapravo, najjednostavnije mu je bilo kada su mu se obraale
sestre, koje su ustrajale u obraanju na njemakom. Njihov njemaki bio je gotovo jednako
savren kao Albiejev. Ceremonija aja potrajala je kojih pola sata, dok lady Elizabeth nije
iznenada ustala. Albie je tada odmah ustao, a Sverre je bio dovoljno priseban da uini isto.
Lady Elizabeth je rekla neto o dugome putovanju, umornoj gospodi i veeri dobrodolice u
osam sati.
Albie je uzeo Sverrea pod ruku i izveo ga, kao da sam nije mogao hodati. Vani na svjeem
zraku poput iznenadnog osloboenja vratila mu se sposobnost razmiljanja, koja se inila
posve nestalom.
Moj dragi, dragi Albie, zato mi nikada nisi rekao nita o ovome? pitao je dok su se
sputali hrapavim stubama od vapnenca pred glavnim ulazom.
Zato to sam se ispoetka bojao da te ne otjeram, zato to sam poslije, kada me bilo
manje strah, mislio da to ne igra toliku ulogu, da je naa meusobna bliskost neto izdignuto
nad sve ekonomske i drutvene trivijalnosti, zato to sam se poslije stidio jer nita nisam
rekao. I evo nas sada ovdje.
Ovaj si odgovor dugo doraivao.
Da, u pravu si. Otkad smo otputovali iz Antwerpena, otprilike.
U svakom sluaju, iznimno je dobro formuliran.
Hvala ti, dragi.
Utihnuli su i nastavili etnju kroz nesagledivo veliki park, hodali su prema udaljenoj
bijeloj jednokatnici s prevelikim prozorima koji su se protezali od temelja do prvoga kata,
vjerojatno je to kakav staklenik.
19
Razbili su prvu barijeru, sve su najvanije odmah izrekli. Ali postojale su stvari koje su
bile sljedee po vanosti. Sverre je i dalje bio toliko potresen da je oklijevao pred izravnim
nastavkom. Albie je izgledao dirljivo kriv i iz razgovora se nije smjelo izroditi sasluanje.
Istovremeno je Sverreova radoznalost neizdrivo rasla.
Ti zna da sam ja takozvanoga vrlo niskoga podrijetla? pokuao je.
Aha, jedan od mnogih poniavajuih engleskih izraza. Ali naravno da znam, ti si, za
razliku od mene, ispriao sve o svojem podrijetlu. Kae se da se ljudi takvoga podrijetla stide,
ponekad ine sve da to prikriju, a prozru ih takvi poput mene. Ali ti to nikada nisi inio. Kod
nas je obratno.
Odgovor je Sverrea smeo, ali nije uspio nastaviti s pitanjima jer su stigli do ulaza izduene
bijele kue. Albie je znaajno podignuo dva kljua, dao jedan Sverreu i otkljuao ulazna vrata.
Ovo je iznenaenje o kojem sam ti priao, rekao je kada su uli u predvorje.
Prizor je bio zapanjujui, predvorje je bilo toliko neenglesko da se neengleskije nije moglo
zamisliti, moda ponajvie njemako, eventualno nizozemsko. Zidovi su bili olieni bijelo kao
u protestantskoj crkvi, ukrasi du zidova sastojali su se od litografija koje su u misli dozivale
nacrte i inenjersko umijee, pomijeane s pojedinanim dramatinim uljima na platnu koja
su izazivala sline asocijacije, jurea lokomotiva, golemi prekooceanski brodovi. Sve je
mirisalo po istom i izribanom, novoizgraenom i po boji za lienje. Dvostruko stubite u
obliku potkove, od svijetle hrastovine, prekriveno perzijskim tepisima, vodilo je na kat.
Modernost i svjetlo stajali su u snanome kontrastu s tamom staroga dvorca udaljenoga
nekoliko stotina metara.
Albie je otvorio jedna bona vrata, uli su u veliku biblioteku i radnu sobu s etiri
potpuno opremljena crtaa stola, onakva kakve su imali u Dresdenu.
Biblioteka je dobro opremljena, praktiki sva tehnika literatura naih struka nalazi se
ovdje, dvije tisue est stotina svezaka, pojasnio je Albie, napravio nekoliko brzih koraka
kroz prostoriju i otvorio sljedea vrata.
Ondje, u najudaljenijem dijelu prizemne etae, nalazila se posve opremljena mehanika
radionica. togod da su uinili za crtaim stolom u oblinjoj radnoj sobi, mogli su odmah
zatim pokuati sastaviti.
Spiralne stube u daljem kutu radionice vodile su u veliki salon klasinoga tipa sobe za
gospodu i biblioteke knjievno-humanistikog usmjerenja, pokustvo je bilo u kontrastu s
onime kat nie u znanstvenoj biblioteci, koja je bila konzervativnijeg tipa tamni drvom
presvueni zidovi, orijentalni tepisi, nekoliko palmi, pomorski motivi na zidovima, gramofon
s pozamanom zbirkom ploa. Na sobu za gospodu nastavljale su se etiri gostinjske sobe,
ureene spartanski i pedantno ukraene, s grkim frizom namjesto tukature.
Kada su krenuli poprijeko etaom Sverre je tiho Albieja slijedio u stopu, sve do kupaonice
velike poput kakva boljeg dnevnog boravka, sama kada nije bila ba prava kada nego omanji
bazen, u koji se sputalo manjim stubitem od mesinga i mahagonija. Stil ureenja nanovo je
bio grki, ili je barem vukao na tu stranu, s kobaltno plavim i bijelim ploicama.
Imali su svaki svoju spavau sobu povezanu s velikom kupaonicom. Krai zid u spavaoj
sobi bio je posve prekriven nemalim ormarima, stil je ponovno bio tamniji, orijentalni,
nekadanji veliki prozor staklenika bio je uokviren dvostrukim draperijama, slojem
20
naboranoga tila preko teke samtene draperije rubin-crvene boje. Pod ispred velikoga crnog
eljeznog kreveta bio je zakren Sverreovim kovezima i putnim torbama koje su se, tek sada
mu je to palo na pamet, neprimjetno preselile sa eljeznike postaje u Salisburyju.
Zanijemio je, nije rekao ni rije tijekom pokazivanja kue. Sada je utonuo u jednu konu
fotelju okruenu prtljagom, znaajno s mukom uzdahnuo i manetama obrisao znoj s ela,
koulju je ionako trebalo promijeniti.
Nije loe, ha? ree Albie.
Uope nije loe, odgovorio je Sverre tiho. Dakle, ovo je bilo iznenaenje?
Da, ovo je bilo iznenaenje. Ovdje emo imati slobodu koja nam je potrebna za
stvaranje. Osoblje ne ivi u ovoj kui, dolazit e za obroke i zatim se povui. Predio s
kuhinjom nalazi se ravno ispod nas. Ima tekuu vodu, kao i kupaonica ovdje na katu. Izgleda
vie blijedo, kao da se pokuava sabrati, nego sretno.
Sabran sam, blijed i sretan.
Raspakirat emo se u roku od nekoliko sati, a zatim se vidimo u kupaonici, je li to u
redu?
Sverre je tiho kimnuo i uspio istisnuti oprezan smijeak. Poslije je sjedio kao apatian
nakon to se Albie, pretjerano zvidei, kroz kupaonicu povukao u vlastitu spavau sobu.
Tako, dakle, izgleda veza izmeu dvije sobe, kroz kupaonicu, a ne hodnik. Ionako su uvijek
spavali u istome krevetu, ako su imali priliku zajedno provesti no. Kako e to biti sada?
Svake druge noi kod Albieja, svake druge ovdje?
Sjedio je posve mirno u fotelji, nije uspijevao nita napraviti. Zbrka oko njega bila je
prividna, ako samo raspakira prtljagu i posloi torbe i kovege, sve e biti savreno. U
prozoru su stajala dva velika buketa s raskonim crvenim ruama, sigurno su od vrste koja
rano cvjeta. Negdje je proitao da je juna Engleska poznata po svojim ruama, blaga klima,
mnogo kie. Utonuo je u sanjarenje o ruama, zamiljao ih naslikane sa svakim lijepim
pregibom u cvatu, pomislio kako se trenutano ne moe natjerati raditi nita drugo do li
matati o slikanju mrtve prirode.
Stanje duha iz kojega se mora izbaviti, po mogunosti odmah, to mu je bilo jasno.
Istovremeno ga je i podsjetilo na uitak leanja i odugovlaenja ujutro, nasuprot muci tranja
na prvo predavanje u danu.
Na kraju je objema rukama lupio o sjajne kone naslone fotelje, pomalo ukoeno ustao i u
nekoliko odlunih koraka krenuo prema dvama sanducima s knjigama. Pokuao je razvrstati
knjige po abecednom redu, ali uvidio je da e mu to teko biti od pomoi. Grubo izraunavi,
polovica knjiga trebala je ii na gornji kat u humanistiku biblioteku, druga polovica dolje u
znanstvenu biblioteku, kao da se radilo o dvama razdvojenim svjetovima. Prvo se primio
prepakiravanja knjiga u dva sanduka, znanost u jedan, humanistika u drugi. Tek e naknadno
razvrstati sveske jedan po jedan u dvije razliite biblioteke.
Nakon to je odvukao dva prepakirana kovega na stubite, vratio se u spavau sobu i
poneseno se dao na razvrstavanje odjee i traenja kakva loginog reda u prostranoj
garderobi. Odjea za slobodno vrijeme trebala bi visjeti najblie ulazu, nakon nje
svakodnevna odjea, zatim frakovi, a u dnu razliita odjea za etnje i posjete gradu? Da, to
se inilo najpraktinijim. A zatim treba posloiti nizove cipela otprilike istim redoslijedom.
21
Ladiara i ladica u koje bi mogao posloiti koulje i donje rublje nije nedostajalo. Radio je
ustro i metodino, uo je da je Albie kadu poeo puniti vodom.
Upravo je bio gotov, slagao je putne torbe i kovege na iroke police na vrhu garderobe
kada je doao Albie, uzeo njegov frak, nonalantno ga prebacio preko ruke i kratko prebirao
meu odgovarajuim kouljama.
Objesit u stvari pred vrata spavae sobe, pa e se Jones na vrijeme pobrinuti za sve to
zguvano do veere, vidimo se za deset minuta u kadi, ree i nestane ne ekajui na
odgovor.
Sverre se vratio u spavau sobu i ponovno se bacio u modernu konu fotelju. Tek je sada
vidio koliko je soba bila estetski promiljena. Prozori, koji su dosezali sve do stropa, budui
da je zgrada ipak nekada sluila za biljke i, pretpostavljao je, egzotino drvee. Zeleni ulateni
koni detalji savreno su se uklapali s tekim, tamnim rubin-crvenim draperijama i
afganistanskim tepihom iste crvene boje i crnih uzoraka. U sredini izmeu divovskih prozora
stajala je palma, na zidovima su visjeli prikazi antikih grkih sportaa, s poznatim bacaem
diska u sredini. Albie je imao ukusa i dobar osjeaj za jednostavno i isto. Nije pretjerivao,
boje su bile malobrojne, u kombinacijama koje su se lako stapale. Ako bi se neki pojedini
detalj mogao, barem u ali, nazvati dekadentnim, tada su to bile crvene plahte koje su se
nazirale pod prekrivaem. S druge strane, slagale su se s afganistanskim sagom, iji su se crni
uzorci, pak, slagali s crnim eljeznim krevetom.
Iz kupaonice je odzvanjalo, uo je kako je voda napokon prestala tei i kako je Albie
uzdahnuo od zadovoljstva kada je, sudei po tome, zakoraio u kadu. Iznenada mu se to
uinilo vrlo primamljivim. Sverre je strgnuo odjeu sa sebe, pobacao je uokolo ni ne
pomislivi na red i gol otiao u kupaonicu. Albie je leao ispruen prikaz muke ljepote, to
mu je sigurno i bila namjera Sverre je zakoraio u sjajnu plavu vodu i obgrlio ga. U istome
trenutku nestali su ok i nesigurnost, osjeaji koji su ga morili posljednjih sati, a njihova je
strast usplamtjela brzo i jednostavno kao kada se upali ibica i baci u pripremljen kamin.
Nita vie nije bilo teko ni strano.
Poslije je Albie leao sklupan na Sverreovim prsima, lagan u vodi poput djeteta. To je
Sverrea navelo da pomisli na jelene s imanja, Albie je u usporedbi s njim bio tako elegantne
grae. On sam bio je krupan i teak, seljakoga tipa grae.
Dugo su leali mirni i zagrljeni, lagano plutajui u vodi i ne miui se, sve dok nije
zahladilo i Albie je zadrhtao. Ustali su i navukli svaki svoj frotirni ogrta.
to se tie veere, ree Albie, svjetlo se vratilo u njegov pogled dok se uurbano brisao
da bi povratio tjelesnu toplinu, bit e gostiju. Uglavnom susjeda i rodbine, najvaniji je lord
Somerset, koji je oenjen mojom najstarijom sestrom Albertom, upoznat e i nju. Bit e nas
kojih osamnaestero, dvadesetero. Ovo je moja veera dobrodolice, ubudue e biti mirnije.
A to e raditi norveko runo pae meu svim tim labuima? upitao je Sverre, iji se
nemir ponovno probudio.
Za tebe e to biti djeja igra, lord Somerset mora sjediti s mojom majkom, nekim od
susjeda, i najstarijom osobom, pretpostavljam bakom, tako da e to izbjei. Kao moj gost,
zavrit e izmeu moje dvije neudane sestre koje vole govoriti njemaki. Tako da nema
razloga za brigu.
22
Albie je bacio ogrta, nasmijeio se na svoj neodoljivi nain, moda ak samoironino, i

privinuo Sverrea k sebi.
Sverre ga je paljivo odgurnuo, primio njegovo lice meu dlanove, pogledao ga ravno u
oi traei neto skriveno, a zatim postavio pitanje o onome zbog ega se osjeao nesigurno.
A o emu da razgovaram, i prvenstveno o emu da ne razgovaram s tvojim sestrama?
Ne vjerujem! raspalio se Albie iznenaeno. Ima drutveni instinkt u rangu s bakinim.
Allright. Obrijat emo se, popuiti cigaretu ili dvije prije nego to se odjenemo, a onda u ti
ispriati par sitnica koje treba imati na umu.
Imali su svaki svoj toalet s odvojenim ulazom iz spavae sobe, s vanjske strane velike
kupaonice, s vodenim nunikom, umivaonikom, jakom elektrinom rasvjetom i zrcalom na
zidu. Paljivo su se obrijali, svaki zamiljen na svojoj strani, a zatim su se nali u Albiejevoj
spavaoj sobi pokraj stolia za puenje. Bila je ureena jednako kao i Sverreova, osim to su
kombinacije boja bile zrcalne, tako da je ono to je kod Sverrea bilo zeleno, kod Albieja bilo
crveno, i obratno.
Odjenuli su svaki svoj ogrta, Albie se i dalje malo smrzavao jer se predugo zadrao u vodi
koja se ohladila. Cigarete su bile turske, s jednim krajem obojenim u zlatno.
Stvar je sasvim jednostavna, pojasnio je Albie nakon to je s uitkom povukao svoj prvi
dugi dim, nitko puenje nije mogao uiniti toliko primamljivim kao on, da si ensko, moje
bi te dvije mlae sestre oboavale.
Napravio je namjernu stanku, sigurno svjesno da bi zbunio Sverrea, kojem je doista bilo
vrlo teko shvatiti paradoks.
Ne slae se? alio se Albie.
Ne, nije to. Zar su i one...?
Nipoto! Lezbijanizam se pojavljuje samo u veim gradovima meu intelektualcima. Ne
meu fosiliziranom viom klasom u ruralnim podrujima, ovdje teko da itko ita, ako to
smijem rei, Sapfu. Ima stvari koje treba nauiti o Engleskoj, tek ti je drugi dan, nemoj se
toliko brinuti. Ali ovako stvar stoji. Da si mi ljubavnica, zarunica ili budua zarunica, i da
izgleda malo punano, sposobno roditi jednog ili po mogunosti dva, tri sina, oboavale bi
te. Ali na sreu, mukarac si.
Na sreu? ini se, ne Pennieinu i Margieinu?
Pf! Posve si u pravu, bojim se. Stvar je u tome to ako dobijem sina, to se naalost mora
srediti prije ili poslije, Pennie i Margie ostaju ivjeti ovdje do samrtne postelje, ne uspijemo li
ih udati. ak ako ja negdje poginem. Jednako vrijedi za majku i baku.
A u suprotnom?
U suprotnom e doi neki roak, ak nisam siguran tko, ali netko od roaka u svakom
sluaju, i preuzeti titulu, a time i kuu i posjed. I otjerati itavu obitelj prethodnoga grofa.
Grof? To si, dakle?
Dakako, trinaesti grof od... ah! Nikada to nisam traio i za nas to nema nikakvo
znaenje. Vratimo se na stvar!
Koju?
Kada te moje mlae sestre, naoko neobavezno, upitaju jesi li vjeren ili ima li planova za
enidbu, sve to ele jest istraiti preferira li mukarce. to, dakako, sumnjaju. Reci ne, inae
23
e imati previe lai za vratom. Ali a ovo je vano uz objanjenje da je tvoju ljubljenu
Hannelore ili Brigitte, ili kako je ve eli nazvati, ljubav tvoga ivota u Njemakoj, njezin
izrazito konzervativni otac prisilio da ti da koaricu jer si niska roda. Prati me?
Pratim.
Dobro. Nisi jo prebolio svoju ljubavnu bol, neprestano sanja o svojoj ljubljenoj
Hannelore, ili Brigitte, i tako dalje. Ali ponu li se zanimati za detalje, imaj na umu da obje
iznenaujue mnogo znaju o Njemakoj. Hoe li to moi izvesti?
Hou li se moi pretvarati? Pa bar ti to zna. Ponekad moramo glumiti, ponekad ne. Na
Osteryu bismo uvijek morali. Ovdje na... kako se zove ovo mjesto?
Manningham House.
Ovdje na Manninghamu se, dakle, povremeno moram pretvarati. Ne uvijek. To
pokuava rei?
Tono! To je sve za danas, drugoga dana u Engleskoj. Ali nemoj nikada zaboraviti da mi
ti znai vie nego ita drugo i da smo zajedno nepobjedivi. I ovdje, u drugome svijetu.
24
II.
Ljubav koja se ne usudi
rei svoje ime
MANNINGHAM HOUSE
RUJAN 1901.
IT AVO GA S U LJ ET A bili vrijedni poput pelica. Ili crnili poput galijota, Albiejeve definicije
mijenjale su se ovisno o raspoloenju. Sverrea je, pak, muila savjest jer je njihov rad bio
leeran i tako esto imao obiaj skliznuti u isti uitak. Kao kada je Albie naumio nauiti ga
jahati. Ili kada su se odvezli do puba gore u Andoveru (Albie je bio vikont od Andovera, to je
titula koju e njegov najstariji sin preuzeti nakon roenja) samo da bi se napili piva. Zatim su
pjevali, ili bolje reeno, urlali itavim putem kui. Zapravo ne itavim putem, u nekom su
trenutku zaspali. Ili kada ga je Albie nagovorio da pokua naslikati njegov portret, ili kada su
jednostavno sjedili kao nekada, pili i sluali glazbu u sobi za gospodu i pustili misli da lete
naprijed-natrag sve do izlaska sunca.
Neto su u svakom sluaju postigli. Zapoeli su projekt estinom boje prirodne, koja jo
nije izblijedila od pustog mozganja 1. Polazili su od onoga to su, pomalo improvizirano,
smislili sjedei u vlaku iz Londona. Vlakovi budunosti nee voziti na ugljen. Kotai vagona
postat e fleksibilniji, da bi putovanje bilo ugodnije i sigurnije.
Upravi veleposjeda Manningham nije nedostajalo materijala za eksperimentiranje,
Albiejev je otac bio lud za idejom unapreivanja tehnike radi racionalizacije poljoprivrede te
je naruivao jedan stroj beskorisniji od drugoga, obino iz Amerike. Osebujne i neobine
naprave s vremenom bi zavrile zaboravljene i samo skupljale prainu i pauinu.
Najneobiniji je bio jedan univerzalni stroj koji je navodno mogao raditi sve, od
pokretanja vrilica, pila i crpki do oranja njiva istom efikasnou poput 16 ljudi i est konja,
prema amerikoj reklami koja je s tim udovitem stigla iz Illinoisa.
Bio je to Robinson lokomobil, pomian parni stroj pokretan van Duzenovim motorom s
uarenom kuglom. Vrenje i pumpanje sada su obavljali znatno manje nezgrapni strojevi na
imanju, ali najvei izazov je ostao, natjerati udo od stroja da radi ono to je proizvoa
obeao, ore polja. Radnici na njivama, koji su pozvani da opiu to se dogodilo kada je
1
25
Albiejev otac pokuao natjerati stroj da proradi, bili su skeptini, ak oprezno ironini, kada
su upozorili da je prvi problem mehanikoga pluga to se zakopava u zemlju. Kotai su se
samo vrtjeli na tlu, a budui da se tako nita nije preoralo, vratili su se konjima i drugim
ivotinjama za vuu.
Postojala su dva problema kojih se trebalo primiti. Nedovoljni pogon i, kako je Sverre
procijenio, loe oblikovani pogonski kotai. elini kotai visine ovjeka, na obje strane
stroja, bili su gotovo posve izlizani, trebalo ih je samo pogledati i nekoliko trenutaka
zamiljati da bi si ovjek predoio kako se vrte u tlu i ne uspijevaju se pokrenuti naprijed.
Posvetili su nekoliko dana restauraciji parnoga stroja i van Duzenova motora da bi mogli
odraditi probni krug, uz buku i smrad, po ravnom terenu ispred kue i spustiti se natrag do
staja. Nakon toga je vrtlarima trebalo par sati da izgrabljaju fino poljunane puteljke ispred
kue do stanja u kojem su bili prije.
Nakon to su zatim privrstili pet plugova na stranji dio stroja i pokuali izorati nekoliko
brazdi u jednome od panjaka, sve se zaglavilo, ba kao to su radnici predvidjeli. Veliki su
kotai uspjeli zapeti ak na suhome travnjaku, samo su se sve dublje ukopavali to bi im se
vie snage pokualo dati.
Sloili su se da, unato svemu, nije pogrena sama ideja da se ivotinje za vuu zamijeni
strojevima. Bio je to posve logian razvoj. Ali konstrukciju treba poboljati bilo je vrijeme
da pou za crtai stol.
Vrativi se u Inenjersku vilu, iznali su dvije jednostavne promjene ve prvoga dana.
Najoitija greka bilo je loe prianjanje kotaa za podlogu. Napravili su nacrte kotaa
identinih dimenzija, prevuenih elikom, ali s povrinom na kojoj su bile izboine u obliku
obrnuta slova V debele dva palca. Ve se za crtaim stolom vidjelo da e ta modifikacija
pruiti viestruko bolje prianjanje. Trebalo je samo poslati narudbu nekoj od
brodostrojarskih radionica dolje u Southamptonu i time je prvi problem rijeen.
Albie je uvidio i da su plugovi smjeteni suvie blizu stroju, tako da im je kut prema tlu
bio lo. Ta se greka mogla ispraviti u njihovoj vlastitoj radionici, samo je trebalo produiti
elini gredelj koji je vukao otricu.
Sljedei je mogui problem bila sila vue, djelovanje van Duzenova motora nije bio
osobito impresivno. Preostalo je pobrinuti se da sva ostala poboljanja budu kako treba.
Nakon toga su se neko vrijeme pozabavili razliitim stvarima. Albie je sjedio u kui i itao
sve o motorima na to je naiao, a u kunu znanstvenu biblioteku smjestio se poprilian broj
svezaka na tu temu.
Sverre je posjetio radionicu vagona s nacrtima nove vrste kotaa za vozila koja vuku konji,
barem za ona koja su prevozila ljude. Krenuo je od konstrukcije koja je ve postojala na
imanju, kotaa sa bicama od drveta, presvuenoga elikom s vanjske strane, po frikcijskoj
povrini u dodiru s tlom. Njegov eksperiment sastojao se u oblikovanju vanjskih rubova
kotaa u obliku slova U i presvlaenju s vie slojeva konoga remenja, koje e im dostaviti iz
remenarije. Ideja je bila jednostavna. kriputavi elik kojim je kota vagona dodirivao zemlju
trebalo je zamijeniti mekanom koom, ime bi se znaajno ublaio neugodni zvuk.
ekajui dostavu prvih prototipova iz radionica vagona i sedla na veleposjedu, uzeo je
slikarski stalak i otiao u park. Ovoga puta osobito ga je zanimalo hoe li pronai metodu da
26
prenese treperee promjenjivo svjetlo meu kronjama hrastova na platno.

Potrajalo je nekoliko tjedana dok novi, poboljani kotai nisu stigli iz Southamptona, a Sverre
se najvie posvetio slikanju, ne samo izazovu prikazivanja svjetla meu visokim hrastovima
nego i stvaranju Albiejeva portreta. On sam kao da nikada nije uspijevao biti zadovoljan, ili se
nije dao uvjeriti pretjeranim Albiejevim pohvalama.
Modificirani stroj za oranje pokazao se dvostruko boljim od originalne verzije iz Illinoisa.
to e rei, zapeo bi u zemlji nakon dvadeset metara, a ne nakon deset. Ovoga je puta
problem bio oit, snaga motora bila je nedovoljna. Kada bi je samo mogli pojaati, po
mogunosti udvostruiti, imali bi gotovo funkcionalan stroj za oranje koji bi vrlo vjerojatno
mogao zamijeniti i esnaestero ljudi i osam konja.
Osim toga, mogli su se rijeiti samoga parnog stroja, koji nije pridonosio oranju drugaije
osim svojom teinom. Mehaniki plug, s druge strane, ne bi smio biti suvie lagan, jer tada
dvostruka snaga motora ne bi nikamo vodila. Dodue, tu se radilo o pukoj matematici, a
raunanje se moglo odgoditi dok se ne rijei problem odgovarajue vrste motora koji bi vukao
plugove.
Poetkom rujna, nakon to su doli toliko daleko, Albie ga je jedne veeri iznenadio
rekavi da mora otii na poslovni put u Augsburg, gdje je sam Rudolf Diesel imao
Maschinenfabrik. Prvenstveno je trebalo nabaviti motor koji bi funkcionirao u mehanikom
plugu i Albie se sada, nakon podrobnoga istraivanja, inio uvjeren da je Rudolf Diesel ovjek
koji mu ga moe isporuiti. Naravno, elio je i raspraviti mogunost izrade jo veih motora
po Dieselovim principima, koji bi vukli vlakove budunosti. Sve to u vezi strojeva bila je
njegova odgovornost, ne Sverreova.
Nije bilo niega neloginog u Albiejevoj prii i planu putovanja, ali Sverre se svejedno
osjeao razoarano, moda i neobino ljubomorno. Dakako, ne na Rudolfa Diesela, ali
svejedno, jer bit e na sasvim drugim stranama, odvojeni jedan od drugoga. U najgorem
sluaju, na nekoliko tjedana. Nije tako zamiljao novi ivot u drugom svijetu.
Nije imalo smisla spominjati takve iracionalne prigovore, to mu je bilo jasno. Njihov
zajedniki ivot nije bio samo privatan, postojale su i vane stvari koje je. trebalo obaviti.
Spominjali su to jo od poetka, kada je Albie, tijekom posljednjega semestra u Dresdenu,
spomenuo revolucionarnu ideju da bi trebali ivjeti zajedno, ne samo uz ljepotu i umjetniki
uitak nego i uz znanstveni rad.
Bilo je to jedne od onih noi kada se Sverre kasno vraao kui, pjevajui po tihim ulicama
Dresdena.
A sada i ovdje, u stvarnosti na koju se ve poeo navikavati, unato tome to je iz jedne
posve obine zemlje stigao u zemlju Dembeliju u kojoj nita nije bilo uobiajeno, njihov je
drutveni eksperiment prvi put ozbiljno stavljen na kunju. Naravno da Albie mora
otputovati i posjetiti Rudolfa Diesela. To bi moglo imati ozbiljno znaenje za budunost, ne
samo njihovu.
Na dan odlaska Albie je spomenuo novo iznenaenje. Koija se dovezla pred ulaz njihove
kue, koija je strpljivo sjedio i ekao. Odluili su se oprostiti kod kue, rastanci na
kolodvorima bili su tako otrcani.
27
Njeno su se pozdravili u predvorju gdje ih nitko nije vidio, zatim su izili na istinu pred
kuom i rukovali se, strogo zagrlili kako dolii mukarcima, glasno se potapavi po leima.
Albie se okrenuo na jednoj nozi na stubi koije i inilo se da malo oklijeva prije nego to
je rekao neto to je sigurno paljivo formulirao i izvjebao.
O mojem ivotu prije nego to sam doao u Dresden i dalje ne zna gotovo nita, dragi
moj Sverri. Ali ostavio sam pedesetak araka na turskom stolu u biblioteci na katu. Ondje pie
sve, doista sve. Moda ponegdje malo previe kieno, pisao sam to u vrijeme kada sam elio
postati pisac i posvetiti se neemu to se u to vrijeme nazivalo >novim novinarstvom<. Ali
kada se vratim kui, napokon emo poznavati jedan drugoga u duu. I po dobrome i po
loemu, najvie po dobrome, nadam se.
Kao da je njegova paljivo pripremljena replika time zavrila, uskoio je u koiju i izdao
naredbu koijau. Sverre je stajao i gledao za njim, nadajui se da e se okrenuti i mahati. to
je i uinio, brzo i emotivno, neposredno prije nego to e koija nestati iz Sverreova
vidokruga, iza prvoga velikog hrasta na putu prema ulazu na imanje. Albie je stajao u kolima i
mahao objema rukama. Izgledao je kao da zove u pomo na otvorenom moru.
U S V ER R E OVE nove rutine u ulozi jedinoga dentlmena u Inenjerskoj vili ubrzo je ulazilo
sudjelovanje u popodnevnom aju sestara Penelope i Margrete s Mrs. Jones, nekadanjom
Frulein Gertrude, u dvorcu. Sestrama je to bilo svakidanje vrijeme konverzacije na
njemakom i dakako da ih je radovalo da tome prisustvuje diplomirani inenjer iz Dresdena,
koji je pritom bio Norveanin i inilo se da zna sve o Vikinzima. I prije je to bila jedna od
njihovih tema razgovora, tipinih za to vrijeme, ali sada su je ponovno mogle pokrenuti, uti
prie i provjeriti informacije iz prve ruke.
Sverreu je smrtno dojadilo silno trabunjanje o Vikinzima jo druge godine u Dresdenu.
Ovdje to, dakako, nije pokazivao, potvrivao je to se moglo potvrditi i oprezno odbacivao
najgore zablude o berserkerima, gljivama muharama i ubijanju staraca nakon to postanu
beskorisni drutvu. Jedno je vodilo drugome. Ponio je sa sobom blok za crtanje i narisao svoje
uobiajene vikinke motive, brodove, oruje i odjeu. Naalio se da e narisati male crtee
sviju prisutnih dama u vikinkoj odjei, reakcija je bila bolja nego to je htio jer su zbog toga
poeljele vidjeti njegov portret Albieja, u vezi kojega je njihov brat bio tajnovit i
entuzijastian. Preklinjale su ga da im dopusti da dou vidjeti sliku. Pokuao se obraniti
rijeima da jo nije posve zadovoljan i da je portret daleko od dovrenog, ali to, naravno, nije
pomoglo. Mlade su dame bile naviknute dobiti to poele. Lady Penelope je pozvala Jamesa i
odredila da se sutranji poslijepodnevni aj poslui u Inenjerskoj kui, James se uz naklon
povukao rekavi vrlo dobro, milady i time je stvar zavrena.
Sljedeega je dana doraivao portret od ranoga jutra. Ono to je on elio vidjeti na Albieju
moda nije bilo isto ono to su eljele vidjeti njegove sestre.
Objesio je sliku u dugi hodnik koji se protezao prizemnom etaom du itavoga stranjeg
dijela Inenjerske vile. Zasada je to bio pust dio kue, s jedne strane dugi bijeli zid, s druge
28
strane staklo, mjesto predvieno za izlaganje umjetnina sada kada vie nije bilo egzotinog
bilja.
S dolaskom popodnevne svjetlosti siao je do slike i dugo je promatrao dok nije zakljuio
da je portret postao dovoljno neutralan, da se vie nije vidjelo nita to bi moglo povrijediti
dame. Nalikovao je Albieju, ali onako kako fotografija nalikuje prikazanome objektu.
Nekoliko sati poslije osoblje je zauzelo kuhinju i poelo pripremati popodnevni aj te, na
Sverreovu zapovijed, postavilo stol u sobi za gospodu umjesto u spartanskoj blagovaonici. Bio
je to prvi put da je na Manninghamu izdao zapovijed. Izmeu dentlmena i zaposlenika
drugaijega odnosa nije moglo biti.
Ionako je bilo manje vano gdje e piti aj, jesti kanapee i svjee peene pogaice dame
su dole radi slike, tono u tri. Bile su zbunjeno zadivljene, pobono tihe dok netko nije uspio
neto izustiti, da bi potom uslijedila poplava pohvala i entuzijazma. Koliko je Sverre shvatio,
sve je bilo iskreno, posebice komentar kako je to isti Albie . Upravo je to pokuao postii
kada je, vie ili manje oajniki, preradio sliku, naslikao njihova Albieja, ne svojeg.
Nastavak je bio neizbjean. Lady Margrete i lady Penelope istoga su asa naruile svaka
svoj portret.
Bilo im je 19 i 17 godina, nisu jo bile zrele za udaju. Ali bile su Albiejeve sestre i povrh
toga plemkinje, tako da mu je preostalo rei samo jedno da e se vrlo rado primiti zadatka.
Bilo je besmisleno rogoboriti o izgubljenu vremenu, jer to je njima znailo vrijeme?
Pitanje je bilo kako ele izgledati. Stara je kua bila prepuna portreta, svi su stilski bili vrlo
slubeni, osobito se to odnosilo na muke roake. Uniforme, medalje, na konju, bez konja, sa
sabljama, ili na starijim portretima s rapirima, u crvenim asnikim odijelima ili, u najgorem
sluaju, u crvenim ogrtaima obrubljenima hermelinovim krznom, s malenom krunom na
crvenome samtenom jastuku. ene su obino sjedile uspravnih lea na sofi ili u velikome
naslonjau, odjevene u voluminozne svilene haljine, prenijeti ih na platno bilo je ili nona
mora, ili uzbudljiv tehniki izazov. Jesu li Albiejeve sestre eljele tako izgledati? Ako to ele,
tako ih mora naslikati.
Ponovno e pasti u umjetniku stupicu, jednako kao kod Frau Schultze, gdje se pretvorio
u zanatski stroj u slubi vikinke umjetnosti. Tada je barem primao novac za zaostajanje u
studiju, a ovdje e ponovno biti onemoguen u svojem pravom poslu, ali bez plae, to je bilo
jasno. Margrete i Penelope zasigurno su bile bogate, teoretski uzevi. No koliko je shvatio, za
njih je novac bio tek neto to postoji, ali to se nikada ne upotrebljava.
Kako god, bio je stjeran u kut i nita nije mogao uiniti. Najbolje je bilo stisnuti zube i
nekoliko se tjedana usredotoiti na slikanje portreta. Posao i eksperimentiranje s razliitim
konstrukcijama kotaa odgoeni su dok se Albie ne vrati, tako da e moi zajedniki poeti
ispoetka.
Onih veeri kada svjetla nije bilo mogao se posvetiti dugoj Albiejevoj prii koja je i dalje
netaknuta leala gore na turskome stolu.
Nije se usudio ni pribliiti rukopisu. Mora se trgnuti, tako da obavi sve prije nego se Albie
vrati kui.
29
U O P E NI J E bilo jasno zato se zapravo bojao Albiejeva teksta. Moda zbog Albiejeve
napomene da e upoznati i dobro i loe. Sverre nije elio znati nita loe kada se radilo o
Albieju. Ili ga je jednostavno bilo strah da e imati posla s loim tekstom, previe nezrelim
razmiljanjima o duhu ljubavi ili znaenju umjetnosti, pastoralnim izljevima nategnute
poezije, o svemu tome bilo bi neizdrivo neugodno pokuati razgovarati.
Prvi susret s Albiejevom lijepo i itko ispisanom pripovijesti bio je, stoga, pravo
iznenaenje. Poela je kao drama o zloinu, onako upadljivo senzacionalistika i ispunjena
unutranjom napetou kao to je to bio sluaj s odreenom jeftinom literaturom od 50
pfenniga po svesku, koju se moglo kupiti u diskretnim okolnostima pored Hauptbahnhofa u
Dresdenu.
Melodrama, jer upravo to je bila, imala je i pravoga lupea u glavnoj ulozi. Lupe je bio
markiz od Queensberryja, ispunjen plamteom mrnjom i mranom udnjom za osvetom, jer
tako je prikazan irokim potezima kista.
Markiz je, ipak, barem za itatelja koji je bio promatra sa strane, imao razumljivih
razloga za svoje zle stavove. Njegov je najstariji sin, lord Francis Archibald Douglas, vikont od
Drumlanriga, bio prisiljen poiniti samoubojstvo kako bi sauvao ast i zatitio obitelj od
skandala. Samoubojstvo je neuvjerljivo zamaskirano kao nesrea u lovu, ali u to nitko nije
vjerovao. Jer, kako je pripovjeda primijetio, englesku se aristokraciju moglo optuiti za ovo i
ono, ali ne i za eprtljavost u rukovanju lovakim orujem.
Motiv samoubojstva, prijetnja skandalom, sastojao se u tome to je mladi lord imao
problematian odnos s premijerom lordom Roseberyjem, dakle, odnos od one vrste koja bi
mogla dovesti do sudnice prema zakonu koji je proskribirao izrazito nedoline radnje. Iako
nije bilo vjerojatno da bi istaknuti dentlmeni bili izvedeni pred pravdu i osueni kao da se
radi o telegrafistima ili mornarima, skandal je ipak mogao imati katastrofalne posljedice za
liberalnu vladu.
Pobjenjeli je markiz od Queensberryja, dakle, u rukama imao oruje koje je moglo sruiti
vladu, po svoj prilici u obliku ljubavnog pisma. A imao je ozbiljne razloge iskoristiti tu mo.
Naime, njegov je najmlai sin, lord Alfred Douglas zvan Bosie, unatrag nekoliko godina
odravao posve otvorenu, skandaloznu vezu s Oscarom Wildeom. Nijedan od dvojice nije ni
najmanje pokuavao sakriti svoje helenistike ideale, upravo suprotno. I nijedan od njih nije
osjeao prijetnju kako od sile zakona, tako ni od bijesnoga oca Queensberryja. Oscar Wilde je
vjerovao da je nedodirljiv, zatien titom umjetnosti i popularnosti, lord Alfred Douglas
vjerovao je da je njegova titula dovoljna zatita.
Ispoetka je Queensberryjev osobni kriarski pohod radi spaavanja drugog sina od
sudbine gore od smrti djelovao naprosto smijeno. Radio je scene gdje god je u Londonu
naiao na Bosieja i Oscara Wildea na onim sjajnim i otmjenim mjestima okupljanja vie klase
i izvikivao strahote koje su vie njega samog oznaile kao vulgarnog nego to su pogodile
poznatoga pisca.
Tu je pripomoglo i to to, kada je trebalo iznai brzu repliku te pred publikom sebi u
prilog izazvati smijeh, Oscar Wilde bio je nedvojbeno najgore odabrani suparnik kojega se u
Londonu moglo nai. Queensberry je svaki put ismijan, ak i kada se pokuao provui na
premijeru uspjenoga komada The Importance of Being Earnest s koarom trulog povra, s
30
kojom, tvrdio je, nipoto nije imao podmuklih namjera. Jo se jednom naao ismijan i
ponien na ulazu. Deurni redarstvenici bili su s markizom, jasno, izvanredno ljubazni, ali i
vrlo odluni.
Tako se to moglo nastaviti dok se svi, ukljuujui i samog markiza, ne umore. Bar su tako
mislili svi u boemskom krugu oko Oscara Wildea, ukljuujui pripovjedaa Albieja. No
podcijenili su kako markizovu lukavtinu, tako i njegovu odlunost.
Ovdje je Sverre morao prekinuti itanje. Unato poetnoj sumnjiavosti, unio se u tekst
toliko da je sve drugo oko njega nestalo, pred sobom je kao niz slika vidio sve o emu je itao,
pria nije bila samo poput dramatina jeftinog romana, ovdje se radilo o Albiejevoj nutrini, a
Sverreu nita nije moglo biti vanije. Ali itajui posve je zaboravio na vrijeme i tek je sada
shvatio da mora upaliti svjetiljku za itanje.
Samo to nije zakasnio u dvorac na veeru, preostalo mu je samo deset minuta da se
presvue i stigne. Kako bi doao na vrijeme preskoio je brijanje, njegova svijetla bradica nije
se vidjela koliko Albiejeva tamna. Budui da je veera bila uobiajena, trebao je samo navui
smoking, to je bilo znatno bre od petljanja s frakom.
Uao je u salon gdje je servirano pie tono kada je otkucalo vrijeme veere, nije se ni
zadihao. Za vrijeme veere juhe od kornjae, kuhanoga lososa, pite od bubrega, smokvi u
konjaku razgovor se najvie vodio oko portreta Margrete i Penelope koje je trebao naslikati.
Njihova majka i lady Sophy inile su se sklone onoj najuobiajenijoj pozi, u sveanoj odjei na
sofi. Same djevojke bile su neodlunije, podjednako zainteresirane raspraviti konvencionalne
poze, kao i neto posve novo i moderno. U punoj figuri, vani na breuljku, s konjunicama u
pozadini i u jahaoj odjei? Ili, recimo, na terenu za badminton?
Na tu, oito zastraujuu, mogunost baka je stavila najodluniji mogui veto.
S knjigom u biblioteci? To je bio Margretin prijedlog, ali nije pobudio nikakav
entuzijazam jer knjige su neto neenstveno. Margrete je poela argumentirati suprotno. Ne
itaju li ene knjige? Ne postoje li ak i ene koje ih piu? Zato se ene uvijek mora
prikazivati kao da jedino ele ugoditi okolini, kao da same nikada ne razmiljaju ili ita ele?
No kako bi onda trebala biti odjevena na slici na kojoj sjedi i ita knjigu, ne valjda u
kunom ogrtau! uplela se majka.
Margrete je najvie okirala rekavi da to itekako moe zamisliti. Takva bi slika bila
iskrenija, ne bi izgledalo kao da pozira pred slikarom iji je jedini zadatak prikazati je kao
djevojku spremnu za udaju!
Nastala je svaa, ali ne jedna od onih u kojima se povisuje glas i ljudi se meusobno
prekidaju, nego kultivirana, strogo ureena i disciplinirana svaa meu damama visoka roda,
u kojoj je agresija zamijenjena ironijom. Sverre je bio duboko opinjen, takvu predstavu
dosada nije imao prilike doivjeti tijekom svojih gotovo etiri mjeseca na Manninghamu.
Margrete je nakon nekog vremena morala popustiti u vezi kunog ogrtaa, jer bi prema
veini to bilo suvie intimna, da ne kau skandalozna, odjea za portret. Moda se Margrete
primila kunog ogrtaa da bi se zatim mogla taktiki povui, ustrajala je u itanju knjige, po
mogunosti vrlo strogo odjevena, svakodnevno, u bluzi s visokim ovratnikom. Dakle, ni na
koji nain erotino.
31
Baka se zgrozila nad zadnjim izgovorenim rijeima. Sverre je ve imao sliku pred oima i
vjerovao je da je tono shvatio to je Margrete smjerala. Njezina je ideja bila izazov,
zahtijevala je da se njome pozabavi, radilo se o otkrivanju unutranje intelektualne ljepote.
Njemu samome nita nije bolje odgovaralo, ali nitko za stolom nije traio njegovo miljenje.
Kao da se od gosta pretvorio u najamnog umjetnika koji e neto isporuiti po narudbi.
Penelope se naposljetku, nimalo iznenaujue, odluila za uobiajenu pozu u sveanoj
haljini u salonu, po mogunosti s dugim rukavicama.
Dok je etao natrag do Inenjerske vile, osjeao je kao da su u njemu dvije osobe i da
jedna drugoj pokuavaju oduzeti rije. Njegovo jedno ja ustro je zamiljalo kako e prikazati
Margretin revolt tako da to vidi ona, ali ne i ostali. Poet e raditi s njom odmah nakon
sutranjeg ruka. Mlaa sestra Penelope trebala je vremena da bi pronala haljinu
odgovarajue jarke boje, to je zahtijevalo izlet do Londona.
Njegovo drugo ja zadubilo se u misli o onome to je dosada proitao u Albiejevu
romaniziranom tekstu, ili takozvanom novome novinarstvu, kako je to Albie sroio. U
svakom sluaju, bio je to tekst koji je zahtijevao govorenje istine, ili barem obzirne istine.
Naposljetku je radoznalost presudila. Jednostavno, elio je saznati kako e stvar zavriti.
im je objesio sako u garderobu, strgnuo crnu leptir-manu, presvukao se u sako za puenje i
poprijeko presjekao prvi kat, prema svojem mjestu za itanje u sobi za gospodu, gdje je sjeo i
upalio svjetiljku.
Kada je ono prisilno brzo prekinuo itanje, bio je stigao do neega to se inilo
dramatinim preokretom. Zlobni, osvetoljubivi markiz od Queensberryja imao je pred sobom
pobjedu, usprkos razboru, zdravom razumu i moralu.
Je li uspio zahvaljujui pukoj lukavosti ili samo srei, ili zahvaljujui tatini i gluposti
svojega najmlaeg sina Bosieja, to pripovjeda nije mogao odrediti. Ali opis dogaaja bio je
jasan i konkretan.
Markiz je ostavio piscu Oscaru Wildeu poruku u vestibulu nekoga mjesta koje se zvalo
The Albemarle Club. Na poleini omotnice napisao je Za Oscara Wildea, koji se predstavlja
kao sondomit.
Sverre nije razumio posljednju rije i morao je ustati i potraiti rjenik. Nije bio nita
pametniji, budui da u rjeniku nije postojala. Ali injenica da je sondomit zasigurno kakva
vrsta teke uvrede shvaala se iz dramatske strukture prie, to mu je bilo jasno.
Neto dalje u tekstu pokazalo se da je markiz krivo napisao rije. Namjera mu je bila
napisati sodomit.
I ta je, oito tono napisana rije, Sverreu bila nepoznata. Ponovno je morao konzultirati
rjenik i zacrvenio se kada je proitao o emu se radi. Jer, na stranu prvo objanjenje koje je
imalo veze sa ivotinjama, sodomit je, dakle, ovjek poput njega i Albieja.
A prema Bojem zakonu takve poput njega i Albieja treba smaknuti, bez daljnjega.
Propisane kazne zapisane su u drugoj i petoj knjizi Mojsijevoj.
Zastao je usred itanja. Prema njegovu shvaanju, Bog je bio neto zastarjelo. U to neki
stoarski narodi na Bliskom istoku jesu ili nisu vjerovali prije dvije tisue godina, ili zapravo i
vie, jednostavno nije imalo nikakva znaenja za moderno 20. stoljee. Predodba o Bogu u
prijanjim vremenima imala je znaenja kako za moral i zakon, tako i za umjetnost, naprosto
32
je tako, poput Mozartova Rekvijema. Ali ne vie, sada kada se umjetnost istrgnula iz okova
religije, ne u stoljeu u kojemu e ovjek letjeti poput ptica, roniti poput kitova ili, uskoro,
moi razgovarati s ljudima na drugim kontinentima.
Svi ti prigovori su, runo ali istinito, bili nevani, to je vrlo dobro znao. Presudno je bilo
to je njegova vlastita majka vjerovala u tu praznovjericu, i jo gore, njegov najstariji brat, koji
je imao svu moguu naobrazbu kojoj ona, iz jasnih razloga, nije mogla doi ni blizu. Njezina
umjetnost bila je rijetka vrsta umjetnika s osjeajem za boju kakav drugi nisu imali nije
imala nikakve veze s njezinim primitivnim vjerovanjem. Svejedno je bila uhvaena u njezine
okove, svejedno je vjerovala u zapovijedi neke vie volje, prema kojoj takvima poput njezina
najmlaeg sina treba presuditi zbog ljubavi. Bilo je to toliko neovjeno da ni suze ni molitve
nisu pomagale.
Jo je gore bilo s Lauritzom. On i njegov Bog! Je li doista vjerovao da je elja njegovoga
Boga da brat Sverre gori na lomai?
Takvo rezoniranje ili razmiljanja bili su besmisleni, odavno se pomirio s takvim stvarima.
Nasuprot tome, hladni injenini rjeniki opisi posve su ga dekoncentrirali i zbog toga je
odlutao u besmislena razmiljanja.
Albieju je bila navika popiti viski kada je bio uzbuen, osobito veseo ili potiten. Sverre
mu je obiavao praviti drutvo, ali nikada nije pio sam. Sada je doao trenutak da uini
iznimku.
Mogli su birati izmeu desetak vrsta viskija u ormariu s piem, Jones je svakodnevno
zamjenjivao staru vodu u vrevima svjeom.
Ustao je i otiao po prvu bocu koju je dohvatio, samo je nasumce ispruio ruku i zatim si
natoio au s malo vode i vratio se u naslonja itati, pio je i primirio se.
Vratimo se na stvar, kako bi to Albie rekao.
Vraja okolnost, ili sretna, to je pripovjeda ostavio otvorenim u vezi provokacije markiza
od Queensberryja, bila je to je stupica uspjela. Markiz je elio da ga se tui za klevetu. To je
bio mamac.
A ne ba toliko genijalni Oscar Wilde snano je zagrizao, vjerojatno jer je njegov ljubavnik
Bosie istovremeno bio i zli genij i davao mu idiotske savjete. U suprotnom se katastrofa
sigurno mogla izbjei.
Dok je pisao taj odlomak, Albiejev se prijezir jasno iitavao, unato prijanjoj ambiciji
objektivnoga i injeninog pisanja. Ali taj je Bosie ovdje izgledao neumjereno umiljeno,
snobovski, arogantno i doslovno pokvareno sebino. U ulozi itatelja, ovjek se nije mogao
otarasiti dojma da je Bosie piscu Oscaru Wildeu kopao grob.
Uslijedile su stranice uglavnom ispunjene problematikom pravne procedure, tekst je
izgubio uzbuenje i knjievnu snagu koju je posjedovao, pa je Sverre poeo itati
napreskokce, kao i odreene odlomke literature na studiju, koje se moglo preskoiti da bi se
prije stiglo do onoga vanog.
Sve u svemu, inilo se da jednom kada je zlobni markiz, ili, kako ga je Sverre vidio, bolju i
mrnjom zaslijepljeni otac, uspio uhvatiti Wildea u zamku pravne mainerije, moglo je to
zavriti samo na jedan nain.
Markiz je ipak drao englesku vladu u aci. Da je premijer Rosebery raskrinkan kao, ovaj,
33
sodomit, vlada bi pala. Stoga je proces mogao imati samo jedan svretak. Dobrobit imperija
i poloaj Engleske u svijetu zahtijevali su optuujuu presudu. inilo se da je to bit svega.
Pred kraj smuenoga izvjea o suenju, u tekstu koji je inae poeo dramatski tako
obeavajue, ipak je iskrsnuo komadi oajnike, ali sjajne ljepote.
Tuitelj je, valjda u treoj parnici, pokuao namamiti pisca Oscara Wildea s pastoralnim
komadom to ga je napisao, prema svemu sudei, prije spomenuti Bosie, dakle lord Alfred
Douglas. Sklepao je pjesmu iji je zavrni stih glasio: Ja sam ona ljubav koja se ne usudi rei
svoje ime.
Bilo je jasno o emu se tu radilo, ali tuitelj je elio trijumfirati i oito ve slomljenoga
Oscara Wildea navesti da odgovori na retoriko pitanje kakva bi to srameljiva ljubav mogla
biti.
Upravo je na tome mjestu Albiejev tekst ponovno zabljesnuo onim sjajem i umjetnikim
detaljima koje je imao od poetka, prije sve te pravne zbrke. Sverre, da se usudio, bio bi
crvenim podvukao itavu pasau:
Oscar kao da se u tome trenutku iznenada probudio iz svoje uzetosti. Podigao je glavu,
udahnuo i poeo govoriti kao prije, bez biljeki, imajui biljeke u glavi, ne oklijevajui,
ne izgovorivi pogreno nijedan slog, izrekavi najljepe rijei koje su ikada iznesene u
Old Baileyu.
Ona ljubav koja se ne usudi rei svoje ime u ovome stoljeu, ista je golema odanost
starijega mukarca prema mlaemu kakva je postojala izmeu biblijskoga Davida i
Jonatana, ona koja je Platonu posluila kao temelj njegove filozofije, ona koju nalazimo
u Michelangelovim i Shakespearovim sonetima. To je duboka duhovna odanost koja je
koliko ista, toliko i savrena, upravo kao Shakespearova i Michelangelova, a uostalom
i ova moja pisma za koja je sud naloio da se proitaju. Ta je ljubav neshvaena u
naem stoljeu, do te mjere neshvaena da se moe opisati kao ljubav koja se ne usudi
izrei svoga imena. I zbog te se ljubavi sada nalazim ovdje. Lijepa je, uzviena, ona je
najplemenitiji oblik privrenosti. Nema niega neprirodnog u njoj. Intelektualna je po
svojoj prirodi i uvijek e postojati izmeu starijih i mlaih mukaraca, pri emu stariji
pridonosi intelektom, a mlai svojom ushienou, nadanjima i ivotnom radou koja
stoji pred njim. Ne razumije to vanjski svijet. Svijet ismijava ovu ljubav i ponekad zbog
nje mukarce alje na optueniku klupu.
Sverre je pasau proitao triput, sve dok je nije znao napamet. Tekst je bio
revolucionaran, neto najdirljivije to je proitao, posve u rangu najljepih odlomaka kod
Schillera ili Goethea, osobito imajui na umu da je ovo bila i umjetnost i realistina stvarnost.
Osim toga, ne bilo kakva, nego zabranjena stvarnost.
No ono to je njegov Albie opisao ovako nadugo, bilo je, u svojoj promjenjivoj knjievnoj
kvaliteti, na vie naina alosno. Albie je bio oito ljubomoran na toga Bosieja, a Sverreu nije
preostalo drugo do li da bude ljubomoran na jednoga engleskog pisca za kojega je uo, ali
kojega nikada nije itao.
Bilo mu je to previe za jednu veer. Crno vino uz veeru i sada viski zamagljivali su mu
misli. Da je bio u pravome drutvu, taj je osjeaj mogao biti poticajan, ali ne u samoi, kada
ovjek mora biti sposoban razmiljati da bi neto shvatio.
Sljedeeg e dana poeti raditi na Margretinu portretu. Mora odspavati, zaboraviti sve to
34
je proitao da bi jednostavno spavao ne sanjajui.
P R VO S E moraju dogovoriti oko prostorije. Kada je Margrete predloila svoje uobiajeno

mjesto za itanje, istroeni naslonja u biblioteci, Sverre je drao da je itava njegova ideja
unitena, a zapravo i njezina. Biblioteka je imala stotinu kvadratnih metara, moda i vie.
Strop je bio vii od pet metara. Zidovi su bili prekriveni knjigama od poda do stropa. Bio je to
domiljat sustav, zahvaljujui stubama spojenima na eljezne ipke, bile su pristupane ak i
one knjige na najviim policama. Barem posluzi.
Prostora je bilo tek za nekoliko bakroreza pored ulaznih vrata, sve ostalo bile su knjige.
Na sredini poda carevao je stol za bilijar, u tri ugla smjestili su se naslonjai za itanje i stolii
pored njih, za knjige ili osvjeavajua pia. Dakle, najmanje su tri osobe istovremeno mogle
itati na sigurnoj udaljenosti jedna od druge. Margrete je najvie voljela mjesto uz prozor u
daljem kutu. Ondje je eljela sjediti jer bi to slici dalo dozu istinitosti. Tako je doista itala.
Nita u takvom aranmanu nije bilo namjeteno ili lano. Ili?
Sverre je nije elio razoarati, ali u svakom sluaju morao je pokuati neto rei.
Ovakva slika tebe zapravo nije istinita, oprezno je prigovorio.
Molim? Kako to misli? Pa tona je. Ja sam ja, a ovdje uvijek sjedim i itam.
Ovdje sjedi pod pet ili est tona knjiga, pritiu te. To nisu tvoje knjige i uostalom, ne
vidi te se u svem tom mnotvu. Izgleda kao da si se postavila izmeu dva vaa najbolja
punokrvnjaka i da se samo vide konji, ne i ti.
Ali ako izree sliku i makne nekoliko tona knjiga iz nje?
To je, naravno, bolje, ali nestat e u naslonjau, morat u te naslikati u frontalnoj
perspektivi. Hoe li onda gledati u knjigu ili u mene, promatraa? Svjetlo e ti dolaziti straga
i nee ti stizati do lica.
Aha, vidim to misli. Ima li kakav drugi prijedlog?
Da, staru radnu sobu tvog oca, iza male sobe za gospodu.
Ali to je sobiak!
Suprotnost ovoj sobi, u svakom sluaju. No mogu li ti pokazati kako sam to zamislio?
Iskazivala je izrazitu nevoljkost. Ipak, inilo se da pristojnost zahtijeva da mu izae
ususret kako bi na licu mjesta mogla izloiti protuargumente. Sverre je nasluivao da bi je
doista mogao nagovoriti. Bila je oigledno inteligentna, to je znao ve nakon prvih dana na
Manninghamu, imala je osjeaj za vizualno, odmah je shvaala zato bi slika nje u golemu
mnotvu knjiga odavala dojam koji ni ona ni on nisu eljeli.
Doista e mi morati objasniti kako si to zamislio, rekla je kada su uli u naputenu
radnu sobicu i demonstrativno prekriila ruke na prsima.
Poeo ju je opisivati kako sjedi za pisaim stolom s patiniranom zelenom konom
povrinom, na stolici u kojoj se nee izgubiti, a i dalje e imati knjige u pozadini. Sjedit e
malo ukoso, tako da joj svjetlo iz jedinoga prozora u sobi pada na lice. U ovoj e sobi ona i
njezina knjiga biti u sreditu, nita se drugo nee nadmetati s time. To je njezin kutak, ovdje
35
se povukla da na miru ita, ovdje joj knjievnost neto znai. Promatra ne bi dobio dojam da
je slika namjetena, gledalo bi je se kao kriom. Tako bi joj se mogao pribliiti.
Poela se zanimati za njegovo rezoniranje i izgledalo je gotovo kao da bi mogla popustiti.
Zamolio ju je da sjedne na stolicu za pisaim stolom, uzme knjigu, bilo koju, i otvori je.
Kratko je prebirala po knjigama koje su njezinu ocu bile nadohvat ruke, na zidu iza
pisaeg stola, presavila jednu otprilike na sredini, poloila pred sebe, nagnula se naprijed i
poela se pretvarati da ita.
Zanimljivo, rekao je. Mislim da razumijem kako razmilja.
Da ujem! rekla je ne podignuvi pogled.
Daleko od toga da je stvar bila jasna. Poza koju je zauzela bila je psiholoki rjeita, ali
slikarski nemogua. Kako da joj to objasni?
Ti za ozbiljno ita knjigu, poeo je. Nisi dobra djevojica koja ita gluposti za kakve
odgajaju dobre djevojice. Zaista ita i sama si odabrala knjigu. Pametna si osoba, to je ono
to upravo pokuava izraziti. Usput, tko je napisao knjigu, hou rei, knjigu koju bi mogla
itati za slikanje?
Heinrich Heine, odgovorila je, i dalje ne podiui pogled.
Nije loe. Koju od njegovih knjiga?
Vjerojatno Slike s putovanja, zabavno su raznovrsne. Ili moda Knjigu pjesama, radi
prijelaza izmeu politike, ponekad vratolomnog slobodnog stiha, ironije, satire, svega. Nije
udo da je bio zabranjen u Njemakoj prije nego to je Njemaka postala Njemaka. Jesam li
prola test?
Nije bilo testa, samo sam bio radoznao. Znai, odabrala si knjigu koju tvoje sestre ili
roakinje nikada ne bi odabrale?
Podignula je pogled i iznenada mu se nasmijala, ali nita nije rekla.
Promijenio joj je poloaj, tako da je sjedila malo ukoso od pisaega stola, zamolio ju je da
dri knjigu na koljenima i pogleda kroz prozor, kao da je zastala u itanju i da razmilja.
Objasnila je da joj se upravo ovakvo to ne svia. Romantina djeva koja sanjari i udi za
neime, obino Pravim Mukarcem, sasvim sigurno ita kakvu jednostavniju englesku
ljubavnu literaturu s ruralnim motivima. Nedostajao je jo samo naramak crvenih rua na
pisaem stolu.
Ne, pojasnio je. Ne rua, osobito ne crvenih rua, upravo iz razloga koje je navela. Upravo
suprotno, pribor za pisanje i nekoliko araka papira. ena na slici bi u bilo kojem trenutku
mogla odloiti knjigu, zabiljeiti neto ili poeti pisanje jednog od svojih mnogobrojnih
svakodnevnih pisama.
Zapravo si sasvim u pravu, rekla je. Shvatio si to elim i prvenstveno to ne elim.
Budui da smo ionako ovdje, smijem li iskoristiti priliku da te pitam neto sasvim drugo?
Dakako.
Jesi li za ensko pravo glasa ili protiv?
Za, naravno.
Naslutih. Je li i Albie sada za ensko pravo glasa?
Da, naravno. Podravamo ope pravo glasa, jednako za mukarce i ene.
Jeste li se promijenili u Dresdenu?
36
Moglo bi se tako rei. Iako moram priznati da u Norvekoj nisam previe promiljao
demokratska pitanja.
A ja sam mjesecima sjedila na zajednikim veerama i iznimno se trudila izbjegavati
staru temu koja je svima ve dojadila, ne nasluujui da su obojica dentlmena na mojoj
strani. Allright, gospodine umjetnie. Angairan si.
Radujem se. Doista se veselim pokuaju da napravim neto to emo i ti i ja cijeniti, iako
tvoji najblii moda nee. Ali moram pitati, zato si povukla temu enskog prava glasa ovako
iz vedra neba?
Pomislila sam kako mi govori u slikama. Iako si mukarac, vidi me kao ljudsko bie.
Usput, je li moja odjea u redu?
Nije bilo lako taktino odgovoriti na to. Dobro je razmiljala, u skladu sa svojom idejom.
Bluza s visokim i ovalnim nabranim ovratnikom, duga siva suknja, niske crne izmice koje su
otkrivale dio glenja. Prosvjedovala je protiv raskoi i povrnosti, bila je mlada ena okrenuta
znatno vanijim stvarima. To je imala na umu, enski portret posve razliit od svih drugih
enskih portreta u kui.
Dobro si to zamislila, razumijem koja ti je namjera s odjeom, rekao je nakon duga
razmiljanja. Iako mislim da si otila malo predaleko, nisi malograanka i nikada nee biti,
ti si lady Margrete. Ni ti ni ja to ne moemo promijeniti. ovjek koji se eli udaljiti od
politikog stava svoje obitelji i... ne, oprosti, pretjerao sam. Iskreno molim za oprost.
Nipoto! Nastavi!
Well. Ti si lady Margrete, tvoje su ideje politiki radikalne, istinski si zainteresirana za
knjievnost, ne zanima te sjaj visoke klase. Sve dotud se slaem, to elim ugraditi u sliku
tebe.
A to bi to elio promijeniti?
Jako je dobro znao to, bilo je bjelodano. Problem je bio s koje strane krenuti.
Pretpostavljao je da e s nakitom najlake proi.
Na veeri dobrodolice za Albieja i u dvije-tri prilike nakon toga nosila si ogrlicu od
zlata, sa enskim portretom u medaljonu. Bi li ga mogla nositi za slikanje?
Zato, da pokaem kako je moja obitelj financijski neovisna, kakve to veze ima sa
mnom? postavila je protupitanje.
Koga prikazuje enski portret u medaljonu?
Majku moje bake. Zato da ga nosim?
Poeo je naglaavajui da joj se nakit oito svia jer ga je esto nosila, dakle, bio je dio nje.
Izbjegavao je najosjetljiviju stvar i opisao kako bi slika u intimi sobe bila vrlo stroga, smirena i
tjerala na razmiljanje svojim nedramatinim bojama. Ako bi diskretno, na prvi pogled
gotovo neprimjetno, osvijetlili sliku komadiem blistava zlata u sredini, neto bi se vrlo
zanimljivo naznailo bojom. I naposljetku, nakit promatrau poruuje da to nije kakva
sluavka koja se iskrala da bi neto potajice itala, usudio se rei na kraju.
Dugo je razmiljala, a onda je odluno kimnula.
Pridobiti je da zamijeni bijelu bluzu slinom, ali svijetloutom ili u boji ampanjca, bilo je
lake. Objasnio je to svjetlom koje je dolazilo kroz blago poutjele zavjese od rila, bluza u
slinim nijansama stvorila bi harmoniju.
37
Najtee je bilo s kosom. Oblikovala ju je u strogu punu na zatiljku. Nije bilo teko
shvatiti zato, bilo je u skladu sa svime ostalim to je zamislila. eljela je sliku osloboenu
erotike. eljela je ljudsko bie, a ne robinju svog spola.
Kada je spomenuo mogunost da joj kosa bude rasputenija, istoga se asa zatvorila.
Odluio je zasada ne nastavljati raspravu, ionako je u svemu ostalom dobio to je elio.
Pravovremeno e joj moi konkretnije pokazati kako bi razlika izgledala na slici.
Upravo je tada sunce prolo kroz veliku kronju drveta nasuprot poljunanoga prilaza i
iroka, jasna zraka sunca pala je dijagonalno u sobu, poput zlatnog reza. Nije uspio prikriti
svoje iznenaenje i ushit, na to je ona podignula pogled i sumnjiavo promotrila fenomen.
U antici je postojao bog koji se ponekad preruivao u zlatnu kiu, pojasnio je, vjerujui
da nita nije pojasnio.
Zeus, koji se preruivao u to god je elio kada bi krenuo na Zemlju silovati ovu ili onu,
ne pokuavaj mi s tim! planula je. Njezino se ogorenje inilo iskrenim.
Vidim, prouavala si povijest umjetnosti, odgovorio je izvlaei se iz nastale situacije i
uzeo blok za skiciranje. Ako ima vremena, rado u skicirati par ideja sada i ovdje?
N AK ON V E E R E nekoliko je sati sjedio za crtaim stolom u radnoj sobi i preinaavao skice.

Temeljna ideja ve je postojala, ali povijest umjetnosti bila je puna slinih motiva, ene uz
prozor koja zamiljeno dri ruku na trbuhu dakle, eka dijete ena koja gleda kroz prozor,
tako da joj zrake sunca padaju na lice dakle, uskoro e ostati trudna ena koja gleda preko
talijanskog krajolika, kamo e uskoro pristii vitez barem se ona tome nada ena koja stoji
uz prozor i ita pismo, s plavim alom kao jedinom jarkijom bojom Vermeer. ene su uvijek
uz prozore zbog svojih mukaraca. Je li to Margrete znala? Sa Zeusom i zlatnom kiom nije
oklijevala, ak se naljutila.
Ona je bila ena uz prozor, a da to nije imalo veze s mukarcem. Moda i prva u povijesti
umjetnosti. Barem se ona tako eljela prikazati i u tome se slagao s njom. A da dri cigaretu u
desnoj ruci, na istroenoj zelenoj povrini stola? Nije bilo rizika da taj detalj prevagne u
vulgarnost, i dalje bi isijavala sve to ona, lady Margrete, jest duboko u sebi. Ne, to bi bio
preveliki izazov, dvije starije ene pod istim krovom onesvijestile bi se od uasa. Uostalom,
aristokratkinje ne pue, barem ne koliko je shvatio na veim veerama kojima je
prisustvovao. Kada bi se gospoda povukla puiti nakon veere, to su ene radile? U svakom
sluaju, puile nisu. Zbog toga mukarci skidaju sako i presvlae se u kuni kaput za puenje,
da kasnije, kada se ponovno vide da bi si poeljeli laku no, ne uznemire osjetljive enske
nosnice mirisom dima. Dakako, trebalo se ponovno presvui u sako. Ukratko, cigareta je bila
aljiva, ali neostvariva ideja.
Ali olovka?
Netko tko ita knjigu s olovkom u ruci, radi to da bi zapisivao ideje, pronaao citate ili
zabiljeio izrazito dobre ili loe formulacije. Onaj koji tako ita aktivan je itatelj, ne radi to
samo da si prikrati vrijeme.
Skicirao je nekoliko verzija. Uskoro je bio siguran da e Margrete razumjeti ideju i da e
38
joj se svidjeti.
Na katu u sobi za gospodu leao je Albiejev rukopis i sve glasnije ga dozivao. Polet s kojim je
nastavio rad na Margretinu portretu bio je iskren. Ali bio je i neka vrst bijega. Bojao se
nastavka Albiejeve prie.
No nije ju mogao izbjei, kada se Albie vrati kui, nee mu moi rei da naalost nije
imao vremena proitati ono to je njegov ljubljeni napisao vlastitom krvlju dodue, kao
moda previe uzbueni dvadesetjednogodinjak, ali ipak na najozbiljniji mogu nain. Mora
nastaviti itati. Ugasi svjetiljku i uspne se do biblioteke.
Bio je stao na mjestu gdje je oito izuzetni autor Wilde, naalost, istovremeno i Albiejeva
nesretna ljubav, osuen na dvije godine prisilnoga rada za izrazito nedoline radnje. to se
jo imalo rei, zato ima jo toliko teksta?
Odlomak koji je slijedio nakon presude protiv Oscara Wildea bio je jo vie zastraujue
tivo. Radilo se o bujici mrnje, zluradosti i istoga ludila koja je potekla londonskim tiskom.
Albiejev je tekst bio pun zastraujuih citata, s pedantnim biljekama o izvoru, datumu i
stranici.
Novine su poele opisivati Oscara Wildea kao stranca, to nije imalo veze s njegovim
irskim podrijetlom, nego s tim to je bio najpodmukliji meu prenositeljima degenerirane
francuske kulture.
Degenerirane francuske kulture ?
Upravo tako, The Daily Telegraph ak je navodio jasne primjere, budui da Mr. Wilde nije
bio tek tipian predstavnik francuskog dendizma nego je predstavljao i pokvarenu francusku
umjetnost, primjerice impresioniste.
Sverre je to morao ponovno proi, mislio je da je krivo proitao. Optueni su douard
Manet, Paul Czanne, Auguste Renoir, Edgar Degas i Claude Monet, svi redom. Onaj koji se
usudio cijeniti najvee suvremene umjetnike poinio je, prema londonskome tisku,
svojevrsnu nacionalnu izdaju protiv Engleske, ili jo gore, itavoga imperija.
Obrisali su prainu s Herberta Spencera, mislioca za kojeg je Sverre uo jedino u vezi
onoga o preivljavanju najsnanijih, i koji je dokazivao da degenerirani nisu samo svi
kronini bolesnici, siromani, mentalno oboljeli, politiki nezadovoljnici i sada opisani
novotvorenicom oni koji seksualno odstupaju, nego uope svi ljudi koji nisu ulazili u
normalnu krivulju. Prema tome i geniji su mogli biti degenerirani te time biti opasni po
drutveni organizam. Bioloki, ili moda moralno, geniji su jednako opasni kao i najtei
prijestupnici i najnii od kretena. Jasno, to se osobito odnosilo na pisce.
I ne samo na toga Wildea. Postojalo je mnotvo opasnih pisaca koji su mogli zatrovati
drutveni organizam. Primjerice Ibsen i Kierkegaard, ili Francuzi poput Baudelairea, Paula
Verlainea, Stphanea Mallarma i Edmonda de Goncourta, ili Engleza poput oito vrlo
opasnih Byrona, Keatsa, Shelleya i Poea.
Jedan jedini Norveanin, pomislio je potreseni Sverre. Ibsen, opasan za drutvo? Da,
duboko konzervativnima mora da je bio trn u oku sa svojim Neprijateljem drutva, Lutkinom
kuom, i ne samo njima. Ali degeneriran? U tom sluaju on i Albie su u neoekivano
dobrome drutvu. Ne treba ni spominjati za koje se umjetnike tvrdilo da su opasni jer
39
seksualno odstupaju.
Taj odlomak teksta u Albiejevoj prii bio je isto i potpuno ludilo. Da nije bilo silnih
direktnih citata iz londonskog tiska s naznaenim datumima i stranicama, ono to je proitao
djelovalo bi poput delirinih fantazija u groznici. Nije si mogao niti predoiti kako su takvi
tekstovi nastali.
U tim londonskim novinama svakoga se jutra susretao odreen broj dentlmena u
tamnim odijelima i polucilindrima, ljubazno bi se pozdravili, sjeli svaki za svoj stoli, ili su
moda pisali stojeke, svaki bi uobliio svoj komadi ludila i zatim otiao na ruak, kao da se
radilo o posve razumnim ljudima.
Izmeu ostalog, bilo je zanimljivo da meu tim europskim umjetnicima i piscima,
kvariteljima engleske mladei, nije bilo njemakih primjera. Moda engleski urednici nisu bili
upoznati s njemakom kulturom? Ne, nemogue. Je li mogue da su gospoda engleski
urednici njemaku kulturu drali nedegeneriranom?
Nije elio piti viski, ali ni ii u krevet. Ionako ne bi mogao zaspati. Nevjerojatan je to
komadi povijesti Albie sastavio, jednu od onih pria koje suvremeni svijet ne vidi, a
budunost lako zaboravlja. Ali budui da je temeljni Albiejev rad postojao, prije ili kasnije
neki e istraiva, novinar ili pisac moi prenijeti priu o izbijanju ludila u londonskome tisku
1895. Sud budunosti trebao bi biti otar.
Uz pretpostavku, dakako, da ta ludost proe, da ljudi u budunosti na to budu gledali na
isti nain kao on sada. Alternativa bi bila zastraujua, da bi budunost takav pogled na
ovjeka mogla uiniti normalnim. U tom bi sluaju jedna polovica ovjeanstva mogla
iskorijeniti drugu, a istovremeno ubiti umjetnost i svu ivotnu ljepotu. Pakao Dantea
Alighierija postao bi na svijet.
Ne, nemogue. Ipak je ovo 20. stoljee. Tehnika e ovjeku olakati toliko ropskog rada da
e snaga miia biti osloboena i svu e se energiju moi usmjeriti prema lijepome u ivotu,
emu duboko u sebi tee svi ljudi, ali moda samo jedan posto ima vremena i novca da si to
priuti. Nova e tehnika stvoriti novog i ravnopravnijeg ovjeka, ideje njemakih socijalista
po svoj e prilici pobijediti. Razum je govorio tome u prilog. Svejedno je bilo uznemirujue da
se toliko priglupe zlobe moglo proiriti usred organizirana modernog drutva. Kao kod tih
londonskih urednika koji su s pravom bili potovani sugraani, ivjeli potenim ivotom po
svim pravilima zanata i ni na koji ih nain drutvo nije doivljavalo kao onakve zvijeri kakve
su bili dok su pisali, ili bolje reeno, nisu pisali nego rikali od mrnje. A ti dobri, poteni,
suzdrani, potovani graani predstavljali su politiku mo. to se dogaa ako inenjerska
znanost tu politiku veinu, dakle mo, opskrbi strojevima koji mogu initi zaprepaujue
stvari? to s mobilom za oranje koji se moe probiti po svakakvom terenu, bi li ga naoruali i
postavili na bojno polje? to s budunou elektrinih motora, bi li politika mo traila da
postanu strojevi za pogubljenja da se drutveni organizam spasi od degeneracije?
Ne, to su samo none more. ak i ako je engleska burujska klasa sada izvan pameti, to se
nipoto ne moe rei za Njemaku. Albiejev otac bio je posve u pravu kada je upuivao na
Njemaku kao novu zoru Europe. Ludi Englezi neka pojedu kau koju su skuhali, kako se to
ve kae.
40
M A R G RE TE J E bila oduevljena idejom olovke u ruci i veselo se hihotala dok joj je priao kako
je izvorno zamislio cigaretu. Doista, to bi bilo previe, a ona niti nije puila, iako bi to moda
bila dobra ideja. Moda bi doista trebala nabaviti kaput za puenje i nakon veere otii s
gospodom. Lijepo su se nasmijali kominoj pomisli, kao i zamiljenome prizoru. Sverre je
brzo skicirao kako bi izgledala u kaputu za puenje, blaziranoga izraza lica, poluzatvorenih
oiju, s cigaretom u ustima.
Mogla je birati izmeu razliitih Sverreovih skica i bila je vrlo blizu one koju bi on sam
preferirao. Sjela je, ovoga puta s velikom zlatnom ogrlicom, ali i dalje s punom na zatiljku.
Poeo je raditi.
Sjedila je s olovkom u ruci i utonula u knjigu koju je doista itala. Poza je bila dobra, ali
budui da je pogled spustila na knjigu, promatra nije imao kontakta s njezinom osobom.
elio je njezine oi na slici, ali nije se to usudio rei jer je bilo lako predvidjeti prigovore.
Nije sjedila ondje reda radi, doista je itala.
Nakon sat i pol, kada se pojavilo ono posebno svjetlo, zamolio ju je da pogleda kroz
prozor i blago se okrene prema njemu. Uinila je kako je rekao.
Kada je svjetlo palo na njezine smee oi, iste kao Albiejeve, odmah je shvatio da tako
mora biti, ak i ako bude prisiljen naslikati sliku samo za sebe. Tek je sada vidio koliko je
lijepa, unato svem njezinu principijelnom trudu da to sakrije. To jest, nije bila
konvencionalno lijepa, na tom polju premaivala ju je njezina mlaa sestra Penelope,
plavooka, plavih i savreno kovravih uvojaka, iznimno samouvjerena. Margrete je bila
klasino, isto lijepa, a to je vie imalo veze s nainom na koji se izraavala i razmiljala nego
s crtama lica i oblikom tijela, uostalom, tijelo je veinom skrivala, jo neto po emu se
razlikovala od svoje sestre.
Zahvaljujui tom zapaanju poeo je razmiljati na posve nov nain. Koje je ene cijenio u
Dresdenu? Uvijek je bio stidljiv pred njima, ali obraao je pozornost na oi i govor.
Neprestano je sluao kako muki kolege opisuju to se prvo gleda na eni. Radilo se o
razliitim dijelovima tijela, koliini i rasporeenosti sala. Za njega je lijepa ena bila
obrazovana ena koja je lijepo govorila, shvatio je to tek sada. Zbilja nije mnogo razmiljao o
tome. Pred konvencionalno lijepim enama svoje dobi postao bi utljiv. ene koje su govorile,
neovisno o dobi, imale su suprotno djelovanje. Primjerice, uvelike je uivao u druenju s
odreenim prijateljicama Frau Schultze, neke od njih bile su udovice. Znalo je biti uzbudljivo.
Zanimljivo.
Margrete je, dakle, imala odreenu unutarnju ljepotu, bio je to uobiajen nain da se to
izrazi u nedostatku boljih rijei. To je ono to je vidio dok su razgovarali, to mora pokuati
izraziti u portretu. Ali za to mu je potrebno posebno popodnevno svjetlo u njezinim oima, a
na to je nee biti lako nagovoriti. Odmah bi se pobunila, ili barem ironizirala enski pogled u
daljinu, pun enje, prema napokon sretnome kraju vitezu koji e dojahati. Ali bez pogleda
ona nee biti prava ona, bilo na njezin ili njegov nain.
Nakon to su detaljnije pregledali njegove skice, koje su sada vie bile nalik portretima u
olovci, nijedno od njih nije bilo posve zadovoljno. Bili su dobri, ali ne onoliko dobri koliko su
41
si to predoili. Neto je nedostajalo, prizor je bio nijem.

Ne bismo li mogli, makar u ali, isprobati neto novo? predloio je i odmah ga je
prozrela.
Rei e mi da zurim kroz prozor?
Da, recimo, da. Moemo barem pokuati?
Te je noi radio kao lud, ovoga puta uljanim bojama. Napravio je tri varijante njezina lica
pod onim posebnim svjetlom koje je njezinim oima davalo dodatnu ivotnost, a zatim je
ostatak kompozicije vie skicirao nego naslikao da bi se dobio dojam o cjelini. Nije mu ostalo
vremena za Albiejevu zastraujuu pripovijest, i to ne samo jer se bojao nastavka. Mora
uvjeriti Margrete, a ovo mu je bila prilika.
Tako mi svega! kliknula je kada je sljedeega popodneva vidjela njegov prijedlog.
Bio je uzrujan, nije uspijevao protumaiti njezinu reakciju i morao je priekati.
Dugo i podrobno promatrala je tri varijante, izbliza i s manje udaljenosti. To mu je barem
davalo nadu, ali nije mogao sa sigurnou protumaiti njezine reakcije. Kimala je, isprva
sporo, zatim odlunije kao da je odluila paljivo je odloila slike na zeleni pisai stol i
odluno krenula k njemu, prvo ga poljubila u lijevi, a zatim u desni obraz.
Oprosti mi, rekla je kada je ponovno sjela za pisai stol. Bila sam u krivu, ti si bio u
pravu. Ovo je vie nalik meni, kao da me se prepoznaje, prvenstveno se ja prepoznajem.
Da, olovka u desnoj ruci nadomjeta i vie nego dobro ono to si nazvala
eznutljivou, raspreo je dalje. Zna, ovako promatra misli da trai ideju, neto to e
zapisati. Ako nema sputen pogled, nitko...
Odustajem, prekinula ga je. Vidjela sam to na svoje oi. Jesi li moda podjednako u
pravu u vezi frizure?
Jesam.
Onda ti je sad prilika da me nagovori!
Morao se sabrati. Bio je blizu. Ali Margrete je osoba snano razvijenog osjeaja za jezine
nijanse, zapetlja li se ili kae to krivo, sve bi mogao uprskati.
Ima li to protiv da odgovorim na njemakom? pitao je. Dogovor je bio da se govori
iskljuivo na engleskom za vrijeme njihova sata konverzacije, kako bi poboljao svoj engleski.
Natrlich nicht! odgovorila je.
Ovo je bila njegova prilika. Dakle. Njezina stroga puna izraavala je disciplinu,
suzdranost i intelektualnu ozbiljnost. Ali istovremeno je izraavala predrasudu da ena koja
nije samo ena, nego i ljudsko bie, mora biti po tradicionalnome shvaanju neenstvena.
Bude li poza manje stroga, izazov je tim vei. Tko bi podizao kosu radi itanja izvrsne knjige?
Pravi intelektualac mogao bi itati knjigu u kunoj haljini, ako treba. Doslovno su se alili o
tome kao jednoj od mogunosti, ili bolje reeno, nemogunosti.
A u kojim se situacijama cijenjeni motiv ovoga djela pojavljivao s punom? Ni u kojim,
koliko je uspio primijetiti tijekom gotovo etiri mjeseca koliko ju je poznavao. Bude li
izgledala kao inae, umjesto da u prenesenom znaenju navue na sebe koulju od
kostrijeti samo da bi itala knjigu, prikaz nje kao nje bit e mnogo toniji. Takva slika takoer
je izraavala znatno vee potovanje prema knjievnosti jer knjievnost je, ako ne dostupna,
onda barem teoretski namijenjena svima. Zato bi trebala nositi frizuru koju inae ima,
42
onakvu kakvu bi imala da ita knjigu i kada se ne nalazi pred slikarom koji slika njezin
portret.
Zadrao je dah u iekivanju njezina odgovora. Ako pristane, njezin portret mogao bi
postati najljepa i najbolja slika koju je ikada napravio.
Sjedila je i zagrizla olovku koja je bila dio kompozicije, zabrinjavajue zamiljena, sve dok
nije odgovorila, na njemakom.
Ono zbog ega vas volim, Herr Diplomingenieur Lauritzen, nije samo va nevjerojatni
talent nego i vaa sposobnost da ga izrazite. Zahvaljujui vama razumijem umjetnost na
konkretniji nain, inae bi to bila zbrka osjeaja i impresija. Odluka je, dakle, na vama,
preputam vam je s povjerenjem. Birajte frizuru!
Prvo to mu je privuklo pozornost bilo je to to nikada ne bi mogla rei na engleskom.
43
III.
Ledeno plava ili
blistavo crvena
MANNINGHAM HOUSE
LISTOPAD 1901.
O D PO ETK A J E PUT OVA NJ E u London za Sverrea bilo zastraujua pria. Lady Penelope je
zakljuila da nema odgovarajuu haljinu za portret, to je Sverre drao iznimno malo
vjerojatnim. Do sada ju je vie od stotinu puta imao prilike vidjeti za stolom, a prolo je kojih
mjesec dana dok nije poeo prepoznavati neto to je ve nosila nije mu ba trebao
logaritmar da to izrauna. Imala je vie od tridesetak haljina najrazliitijih vrsta. Da se njega
pitalo, ne bi uope imao problema s odabirom neke od njih, koja bi joj dobro pristajala na
slici, ak i na onakvoj slici kakvu je prieljkivala. Ali njega se nije pitalo.
Navodno nije bila sigurna bi li izabrala ledenoplavu ili blistavu crvenu, trebalo je odluiti
na licu mjesta u Londonu.
Ledeno plava doista jest bila boja koja je Sverreu neto znaila, bila je to plava boja
ledenjaka koja se mijenjala ovisno o svjetlu, od gotovo posve bijele do najtamnije ljubiaste,
mnogo je puta pokuavao postii varijante raznih vrsta svjetla na akvarelima, kada bi s
braom pjeke lutao po visoravni i popeo se do ledenjaka Hardangerjkula. Ali to ledeno
plava znai kada se utisne u svilu, nije bilo osobito jasno. Jo je neodreenija boja bila
blistavo crvena. Jedino to je bilo jasno jest da e je slikati odjevenu u jednu od stotinjak
nijansi plave ili crvene boje. A njegova zaliha tuba s bojama naprosto nee dostajati. Dakle, i
on mora u London, vidjeti koju e tkaninu Penelope na kraju odabrati i nakon toga uputiti se
u prodavaonicu slikarske opreme kupiti odgovarajue boje. to se inilo jednostavnim.
Kada je uz pie prije veere zapoeo temu s lady Elizabeth, inilo se da ima razumijevanja.
Jednostavno je predloila da otputuje zajedno s Penelope, gospoom Stevens i gospodinom
Jonesom, kako bi mogao nabaviti odgovarajue boje im bude vidio koju je tkaninu Penelope
izabrala.
I tako je nastala neugodna situacija. Lady Elizabeth oito je drala samorazumljivim da
dentlmeni plaaju svoje izdatke, iako je ovo mogao biti troak od deset funti ili vie. A on
nije imao ni penija.
Jer, kada je Albie otputovao u Njemaku, prisvojio si je ono to je njemu moda izgledalo
kao sitan novac, ali to je zapravo bio sav Sverreov imutak u gotovu novcu od preko 2000
44
Reichsmarki. Albieju je ba bilo praktino to je na taj nain izbjegao banku i mijenjanje

novca za sitne trokove.
U tome trenutku nije to igralo nikakvu ulogu, na Manninghamu Sverreu, naravno,
gotovina nije trebala.
Sada je stvar stajala neto drugaije. Bio je bez prebitog novia, a trebao je kupiti boje po
pozamanoj cijeni. Imao je jedan dan da osigura novac. Posuditi novac od osoblja, ili jo gore,
domaina, inilo se naprosto neizvedivim. Bio je zatvoren u zlatnu krletku u kojoj su vrijedila
drugaija pravila nego na slobodi.
U oaju se obratio Jamesu, batleru koji se brinuo o svemu i bio odgovoran za sve, zatraio
je diskretan susret u Inenjerskoj vili nakon sutranjeg aja, kada e imati manje od dvadeset
i etiri sata do puta.
James se pojavio u odreeno vrijeme i naklonio se.
Pozvali ste po mene, sir.
Jesam! Izvrsno da si doao, Jamese, doista mi treba tvoja pomo, naao sam se u
nezgodnoj situaciji. Bi li bio ljubazan i sjeo?
Hvala, radije stojim, sir. Kako vam mogu biti na usluzi?
Nalazili su se u sobi za gospodu, Sverre je sjedio u naslonjau i puio cigaretu odjeven u
kaput za puenje. Bila je, naravno, pogreka zamoliti Jamesa da sjedne, obojici bi to bilo
neugodno. Mnogo je toga imao nauiti u vezi ispravnoga i pogrenog ponaanja engleskog
dentlmena.
Ali to e sada? James je ekao nepomina izraza lica.
Mora se nositi s problemom na ovaj ili onaj nain. Mora se, jednostavno mora, izvui iz
toga sada i ovdje.
Imamo maleni problem, poeo je to je engleskije mogao.
Razumijem, sir. Dopustite da vidimo to moemo uiniti u vezi toga, odgovorio je
James izrazom lica ni najmanje ne pokazujui to je mislio.
Kao to zna, Jamese, ii u u London s lady Penelope, gospoom Stevens i gospodinom
Jonesom radi pribavljanja odreenih stvari.
U potpunosti sam upoznat s time, sir. Koija je naruena u odgovarajue vrijeme, tako
da stignete na sutranji jutarnji vlak.
Stvar je u tome to sam zamoljen napraviti portret lady Penelope, a ona e za to pribaviti
tkaninu za haljinu koju emo upotrijebiti u tu svrhu.
I to mi je dano na znanje, sir.
Sverre je bio sve vie oajan, ova parodija pristojnosti oito se mogla nastaviti u nedogled i
ne dovesti ih nikamo. Mora to izbaciti iz sebe.
Nemam ni penija, lord Albert se posluio mojim gotovim novcem prije nego to je
otputovao. Kao ni ja, teko da je mogao pretpostaviti kako e nastati neoekivana financijska
potreba... ali stvar je, dakle, u tome da se moram domoi boja koje e odgovarati odabiru
tkanine lady Penelope...
Razumijem, sir. Siguran sam da emo iznai odgovarajui nain da se pobrinemo za taj
maleni problem, tako da e gospoa Stevens snositi vae trokove u trgovini slikarskom
opremom. Je li to bilo sve, sir?
45
Da, to je bio problem. Misli li...?

Problem, ako je to uope bio, ve je rijeen, sir.
Time se James povukao, i dalje nepomina izraza lica, naklonivi se napravio tri koraka
unatrag prije nego to se okrenuo i nestao, tiho i diskretno. inilo se kao da neujno silazi niz
stube.
Sverre je ostao sjediti posve mirno, dok je pokuavao shvatiti udan doivljaj u ovome
stranom svijetu gdje novca ima napretek, ali svejedno ga nema. Pokuao si je predoiti kako
e James rijeiti problem. Novac za boju nekako e zavriti u torbici voditeljice kuanstva,
Mrs. Stevens. Ali kako to, otkuda e novac doi, fiziki? Nee biti Jamesov, nee biti od Mrs.
Stevens, dakle doi e od lady Elizabeth. James se mora pojaviti kod lady Elizabeth i objasniti
o emu se radi. Sverre si nije mogao predoiti kako e to uiniti. Novac e diskretno
posredovati gospoi Stevens i nitko to vie nikada nee spomenuti.
Dakle, u takvome je svijetu Albie odrastao, nije udo to je bio takav kada se radilo o
novcu: Dentlmen nikada ne pita koliko novca ima na raunu, to radi srednja klasa!
Je li to doista Albie rekao u nekoj prilici? Ili je to ipak bio onaj neugodni Bosie? Bit e da je
taj. Neugodno je i vrlo nepravedno to ih je zamijenio, ali imalo je veze s Albiejevom priom.
Ponekad bi se dobri Albie i zli Bosie nekako stopili. to je bio misterij jer njih dvojica nisu
mogli biti razliitiji.
Potonje, naalost, nije bilo posve tono, odmah je to uvidio.
Siao je u umjetniki salon. Tako su u ali nazivali dugi bijeli hodnik koji se protezao
itavom stranjom stranom kue.
Trenutano su ondje visjela tri portreta. Dva Albiejeva, jedan predvien za enske lanove
njegove obitelji, eventualno izuzevi Margie. Zatim sama Margie. Bila je to jedna od najboljih
slika koje je ikada naslikao, kao da je preao neku granicu i stekao posve novo
samopouzdanje. I pred Albiejem i pred samim sobom uvijek je svoje slikanje umanjivao
rijeima da, dodue, jest umjean u kopiranju, bilo to mogao je brzo i uvjerljivo kopirati,
tako da, ako mu drugo ne preostane, moe postati izvrstan krivotvoritelj. Ali Margiein portret
nije vie mogao razmiljati o njoj kao o lady Margrete nema sumnje, bio je neto
najbolje to je ikada naslikao. Sljedei je bio Albiejev portret, to on ne bi bio elio, ali nije se
moglo porei.
U oba sluaja postigao je ono s ime mu se prije nikada nije posreilo, to nipoto nije
znailo da se radi o majstorskome djelu, ali prenio je svoje osjeaje na platno. Margie je bila
lijepa upravo na onaj nain na koji ju je on vidio, ali s takvom Margie njezina e majka i baka
vjerojatno biti nezadovoljne. Posebice ako slika Penelope bude odmah pored nje, povrna
jeftina roba kakvu su njih tri eljele.
Problem s Albiejem bio je u tome to je inzistirao da bude prikazan u fraku. Stoga se sve
moralo izraziti na licu i prvenstveno u pogledu, to je ostavljalo manje prostora varijaciji.
Uostalom, moda je bio na krivom putu kada je promijenio Albiejev pogled,
demagnetizirao ga zbog najavljene inspekcije sestara. Albiejev zavodljivi pogled prema
promatrau nije nuno bio upuen mukarcu, zato bi to ene pomislile? Ili, bolje reeno,
kako bi to one mogle vidjeti? Pa to je bila Albiejeva i njegova tajna. Dakle, trebao bi portretu
povratiti njegov izvorni izgled, tako da vie ne bude isti Albie, nego vjeran sebi kada su njih
46
dvojica sami. Ili bi naprosto mogao napraviti dvije varijante, jednu privatnu i jednu javnu.
Nakon to bi slika bila naslikana, brzo se je mogla kopirati.
to je dulje stajao i promatrao sad jedan, sad drugi portret, tim je snaniji bio osjeaj da se
napokon otrgnuo i oslobodio, usudio stvarati ono to je mislio da nikada nee uspjeti. A taj
osjeaj sada treba njegovati i iskoristiti ga za neki vei izazov od portreta Penelope.
Odmah mu je na pamet pala ideja koja se, ini se, rodila iz novoga, opojnog osjeaja da
moda uope nije jednostavan i trivijalan umjetnik.
Prvih tjedana na Manninghamu Albie ga je poveo u obilazak velike kue, od vinskoga
podruma do tavana. to je potrajalo, budui da je postojalo pedesetak soba koje je trebalo
pokazati, osim prostorija u kojima je ivjelo osoblje, a nije bilo poeljno da se tamo tiskaju s
njima. Svi saloni i gostinjske spavae sobe poprilino su se razlikovale u stilskom pokustvu
iz raznih epoha, ali svejedno su si podosta nalikovale. Tim je uzbudljivija bila kuhinja s
pripadajuim prostorijama. Ondje je sve kipjelo ivotom i amorom, sve je neprestano bilo u
pokretu i u urbi, tajna mainerija koja je pokretala itavu kuu. Ono to se utogljeno i
sveano posluivalo u blagovaonici na prvome katu, uz spore dostojanstvene kretnje posluge
u fraku, neposredno prije pripremljeno je u kuhinji u urbi koja se inila kao organizirani
kaos, uz kiu psovki i ala od kojih je razumio samo polovicu.
Prizivajui sada nanovo taj prizor, shvatio je jedinstvenu priliku koju je imao. Ondje se
dolje u polutami stvaralo, ovdje gore na svjetlu jelo i pilo, ondje dolje ivot je bio bujan i
znojan, priale su se nepristojne priice za vrijeme rada, ovdje gore konverzacija je bila
mlaka, a konzumacija blazirana.
Moda bi trebao napraviti dvije slike i objesiti ih jednu pokraj druge. Ne, to ne bi bilo
primjereno, ili jo gore, bilo bi suvie oito. Bit e dovoljno da ta dva svijeta, gornji i donji
kako su govorili na engleskom, vise na istome zidu. Ne jedan do drugoga, ali na istome zidu.
Bilo mu je toplo od uzbuenja kada je poblie pomislio na silne mogunosti koje su stajale
iza te ideje i jo vie od osjeaja da se napokon neto opustilo, da moe postii mnogo vie
nego to se ikada usudio pomisliti. Sve dok ima taj osjeaj, ne smije propustiti nijednu
mogunost, modernizacija eljeznih kotaa moe priekati.
Sljedeega jutra otputovali su natkrivenim kolima. Djelomino jer je kiilo, djelomino jer su
natkriveni vagoni imali vie mjesta, pa su u kupeu mogle putovati etiri osobe, a nisu morale
sjediti neugodno blizu. Sverre je sjedio nasuprot Mrs. Stevens, slijeva Penelope, Mr. Jones joj
je, dakle, sjedio nasuprot. Dame su bile odjevene u dvodijelnu putnu odjevnu kombinaciju,
gospoda u tamnija dnevna odijela. Penelope se gotovo odmah poalila da joj koije izazivaju
muninu jer se neprestano blago njiu. Sverre je poalio to se dao u objanjavanje koliko je
to lako ispraviti. Ubrzo je obeao projektirati dodatak koji bi podeavao opruge, tako da se
mogu zategnuti ili opustiti onoliko koliko putnicima bolje odgovara.
Problem kotaa ponovno je neoekivano iskrsnuo jer, kada su se koji sat kasnije uspeli na
vlak za London, ispostavilo se da obitelj Manningham ima vlastiti vagon koji se po potrebi
spajao u kompoziciju. Zbog toga su on i Albie imali cijeli vlastiti kupe prve klase dok su
putovali iz Paddingtona prvoga dana, ne, drugoga dana u Engleskoj. Znai, ako bi mogli
nainiti prototipove novih eljeznih kotaa, bi li ih mogli isprobati na obiteljskom vagonu
47
bez birokratskih ili financijskih obaveza? U svakom sluaju, inilo se da to postoji kao
mogunost.
Za vrijeme putovanja prema Paddingtonu, Penelope je neprekidno priala kako je teko
izabrati izmeu ledeno plave i blistavo crvene. Sverre se svojski trudio prikriti da su mu misli
negdje drugdje, vie u prikazima kuhinje nego svilenih tkanina.
London je za njega bio velik grad s vie ae i guve nego Berlin, grad u kojem mu nije
bilo poznato nita osim Towera, kraljevske palae i Picadilly Circusa, koji je prema Albieju
bio tajno srce grada. to je Albie tono mislio pod time, nije bilo posve jasno.
Pred eljeznikim kolodvorom ekala je unajmljena koija neto veeg tipa, etveropreg.
Koliko je Sverre razumio, poanta etiri konja nije imala veze s dodatnom snagom vue, nego
vie s obiljeavanjem drutvenog statusa. Jednostavno, bilo je elegantnije imati etiri konja
nego dva.
Biranje odgovarajue ledeno plave nijanse izmeu dvadesetak svilenih tkanina u
krojanici za dame u Oxford Street potrajalo je dobra dva sata. Penelope je neoptereeno
sjedila u pozlaenu stolcu sa sjedalom presvuenim crvenim barunom, stil Luja XVI.,
pretpostavio je Sverre nestrpljivo se premjetajui s noge na nogu. On, Mrs. Stevens i Mr.
Jones zajedno su stajali iza Penelope, spremni odgovarati na pitanja ako im se tko obrati. Ali
nitko ih nije primjeivao, dvojica poletnih majstora krojaa koji su posluivali lady Penelope
Manningham vjerojatno su Sverrea drali jo jednim lanom posluge, a ne umjetnikom
osobno.
Poslije je Penelope, dakako, zauzela i koiju koja je ekala njih i Mr. Jonesa, te se uputila
prema poveoj robnoj kui u kojoj je obitelj imala otvoren raun i gdje nije bilo potrebe za
gotovim novcem, a Mrs. Jones i Sverre su hodali vie od sat vremena, sve dok nisu pronali
najbolju londonsku trgovinu slikarskom bojom.
Plave su boje uvijek bile najskuplje, a Sverreu su trebale barem tri razliite tube, takoer
neto cink-bijele i oker. Mrs. Stevens je diskretno platila.
Vraajui se pjeke jo duljim putem do Paddingtona, otkuda e se vlakom vratiti kui,
mnogo su razgovarali o Njemakoj, a vrlo malo o ivotu u kui Manningham.
A LB I E SE vratio kui nakon vie od tri tjedna, razdragan, elei nabrzinu ispriati emu je sve
zanimljivome svjedoio. No preznojavao se, i to onako kako je to Sverreu, na njegovu alost,
predobro bilo poznato. Uz aj dobrodolice u kineskom salonu, tek se usput dotaknuo svojeg
posjeta Rudolfu Dieselu; probni je motor u svojem trenutanom obliku teio 4,5 tona, to je
imalo veze s velikim pritiskom koji je bio potreban za utrcavanje goriva, to je, pak,
postavljalo visoke zahtjeve na izdrivost dijelova stroja, otuda tolika teina. Zasada, dakle,
nita od toga motora u njihovim strojevima za oranje, ali za koju godinu bi se problemu
teine moglo izai na kraj.
Albie se vie zadrao u prii o malom skretanju s puta do Pariza na povratku kui. Kupio
je najdivnijih slika i pozvao sve na otvorenje izlobe sljedeega poslijepodneva, kada e
svjetlo biti najljepe u dugome svijetlom prolazu du stranjeg dijela Inenjerske vile. inilo
48
se da jedva primjeuje primjedbu svoje majke da e to biti izvrsno, budui da su oekivale

pokazivanje portreta kada se izgubljeni sin vrati kui. Albie je odmah skrenuo na sasvim novu
temu i Sverre se poeo znojiti samo vidjevi kako se Albie preznojava. Bila je kasna jesen i
velika se kua poela hladiti.
Onih nekoliko sati koje su imali za sebe prije veere dobrodolice uglavnom su proveli u
kadi, nita drugo nije bilo mogue, nisu ba mogli sjesti licem u lice i razgovorom razrijeiti
to je trebalo. Bilo bi to suvie banalno, rekao bi Albie. Bilo bi neizdrivo, rekao bi Sverre.
Jedino je strast, koju je uvijek bilo tako lako probuditi, mogla oplahnuti anksioznost i
neistu savjest. Dok je Sverre drao Albieja u naruju, sve bi drugo nestalo osim velike udnje
za njime. Ponovno je u mati vidio graciozne jelene. Kada je Albie pokuao izvesti hrvaki
zahvat, jo se jednom podsjetio na to koliko je Sverreov prsni ko nalik parnome stroju u
usporedbi s njegovim vlastitim matao je o grkim Olimpijcima, ali se i poeo smijati svojoj
slabosti u usporedbi sa Sverreovom sirovom prirodnom snagom, tim tijelom koje bi ovjek
prije mogao zamisliti u Koloseju meu gladijatorima nego ispred slikarska stalka, za crtaim
stolom ili na baletnoj predstavi. A kada se poeo neobuzdano smijati svojim matarijama, nije
mogao stati, i Sverre mu se pridruio u smijehu. S olakanjem i veseljem vratila se strast,
poljubili su se gotovo oajniki.
Poslije je Albie leao sklupan u Sverreovu naruju, kao da se elio zatititi od hladnoe
za koju je znao da e mu se neizbjeno prikrasti.
Bio sam zloest deko, proaptao je.
Znam, odgovorio mu je Sverre apui.
Neu nikad vie.
Znam i to.
Nijedan nije imao ni najmanje elje nastaviti razgovor. Nisu to morali izrei, osjealo se.
Ostali su leati u tiini sve dok Albie nije poeo drhtati od hladnoe. Tada ga je Sverre poput
djeteta podignuo u naruje i, smijui se, ponio ga uza stube, paljivo ga spustio na
plavo-bijele ploice i bacio na njega veliki runik.
Donio sam ti nevjerojatan poklon, ree Albie, pokuavajui se, kao i inae, mahnito
istrljati runikom da povrati toplinu. Moram ti ga pokazati prije nego to se odjenemo za
veeru. Moe li donijeti tafelaj i dobro osvjetljenje i postaviti sve u svoju sobu, pa se vidimo
za pet minuta?
Ve je za ajem u velikoj kui bilo jasno da se radi o slici, to je Sverre shvatio kada se,
odjeven u frotirni ogrta, spustio kat nie da bi donio slikarski stalak i dodatnu svjetiljku. Bilo
je uzbudljivo, intimno i moda pomalo uznemiravajue. Albiejev je ukus prema Sverreu bio
nedosljedan. Ponekad bi bio izvanredan, ponekad nesiguran, ak vulgaran, nije uvijek znao
razluiti originalno od kia.
Kao mjeru predostronosti Sverre je pokuao smanjiti oekivanja, kada je Albie, ushieno
tapkajui, uetao s poluotvorenim velikim paketom pod rukom.
Spreman? najavio je parodirajui voditelja cirkusa.
Spreman, odgovorio je Sverre oprezno.
Albie je izvukao sliku iz zguvanoga papira i smjestio je na stalak.
Sverre je u najgorem sluaju oekivao neto previe arkih boja. Ovo je bila suprotnost,
49
bila je to kompozicija u smeim, oker, razliitim nijansama ute i bijele, izvanredna

kombinacija koja je odavala dojam i svjetla i tame. Slika je prikazivala plesaicu baleta u
suknjici od tila, kako nagnuta prema naprijed vee papuicu.
Sverrea kao da je stresla serija malih strujnih udara.
Naizmjence je vjerovao onomu to je vidio, naizmjence je sumnjao.
Je li to doista to ja mislim da jest? pitao je.
Jest, upravo to to misli!
Degas?
Upravo taj, na prijatelj Edgar usput, alje ti srdane pozdrave. Jo su tri!
Jo je jedna slika imala slian motiv iza scene, druge dvije plesaice za vrijeme predstave,
pod jakim kontra-svjetlom, umjetnik je zasigurno sjedio iza scene dok je radio.
Sverre je zanijemio. Slike, ili barem njihov motiv, bile su svjetski poznate. Na stranu
ljepota pokreta plesaica, nevjerojatnog prikazivanja kontra-svjetla i gotovo sirovog realizma
u odreenim detaljima, poput istroenih papuica u prvom planu, ali cijena ovih djela mora
biti golema.
Moemo ih objesiti u galeriju kao prve u naoj umjetnikoj zbirci! predloio je Albie.
Sverreu je preostalo samo nijemo kimnuti. Namjeravao je iznenaditi Albieja vlastitim
etirima slikama koje su ondje ve visjele. Sada vie nije imao to ponuditi. Zapravo je pri
ponovnom susretu zamislio otprilike isti redoslijed kao Albie. Prvo njihova grka kupelj,
zatim dodatna svjetiljka pod kojom e poblie promotriti najbolje ostvarenje umjetnika
Sverrea. Kako e sad pak neugodno ispasti. Edgar Degas!
Dok su si meusobno popravljali frakove, poravnavali leptir-mane jedan drugome,
otresali prainu s ramena, dodavali si dugmad za koulje i pomagali izabrati dugmad za
manete, Albie je, uobiajeno neodoljivo nevino, oduevljeno priao kako je do toga dolo.
Imao je odreenih kontakata u umjetnikim krugovima u Parizu, bio je ondje po prvi put
jo kao dvadesetogodinjak s Oscarom Wildeom ovo je ljubomornog Sverrea pogodilo u
ivac a sada se jedan od tih prijatelja, eto, pokazao vrlo bliskim prijateljem Edgara Degasa i
znao je da se starac, koji je poeo loe vidjeti i ne moe vie slikati kao nekada, eli rijeiti
dijela studija za poznatu seriju radova o balerinama od prije, koliko ono, kojih dvadeset,
trideset godina? Kako god, takva pomo bila mu je kao naruena. Albie je ispriao kako su on
i njegov norveki prijatelj strastveni zaljubljenici u balet. Imao je osobit razlog zbog kojega je
htio dati prijatelju dar i nita na svijetu ne bi bilo bolje od tih baletnih studija.
inilo se da je starca pria dirnula, nije traio osobito mnogo novca, bio je toliko ljubazan
da slike potpie te je poslao poseban pozdrav norvekome prijatelju i poelio mu sreu. Zatim
je preporuio jednoga mladog panjolskog umjetnika imenom Pablo... neto, a koji je upravo
imao svoju prvu izlobu, dobio raznovrsne kritike, ali nije bilo kupaca. Iako je toga vrijedan,
barem je Edgar Degas vjerovao u njega. Tako da si je, za svaki sluaj, Albie kupio pet, est
djela i toga Pabla. Ali to moe priekati do sutranje izlobe.
Za duge veere, velike, za vie od dvadeset ljudi, kojom se slavio povratak lorda Alberta
Fitzgeralda s kontinenta, Sverre se osjeao smireno i sretno, jedino je tako to mogao objasniti
sam sebi. Za stolom je imao roakinju, neku lady Sybil iz Dorseta nakon dosta vremena
shvatio je da se u ovim krugovima svi meusobno nazivaju roacima a ona je eljela
50
razgovarati o umjetnosti. Unaprijed je bila obavijetena da e za stolom imati umjetnika, a

Sverre se doista osjeao malo ponosno to je predstavljen kao umjetnik, umjesto kao inenjer.
Razgovarati o umjetnosti s gostom na veeri na Manninghamu bio je najlaki od svih
razgovora. Jasno, poznavao je djela o kojima su takvi roaci eljeli razgovarati, naime,
radilo se samo o najpoznatijima, i teme su obino bile nema li kip Davida u Firenci
neproporcionalno veliku glavu, i tome slino. Nije to bilo nita loe. Biti zainteresiran za
umjetnost i razumjeti umjetnost bile su dvije razliite stvari, zainteresiranost sama po sebi
zasluila je potovanje. A tisuu bi puta radije razgovarao o umjetnosti, ak i na razini
veliine Davidove glave, nego o kriketu, to ga je zadesilo u nekoliko prilika, kada bi neka
oito predobro odgojena mlada dama uzela zdravo za gotovo da je kriket jedina potpuno
sigurna tema koju se smjelo zapoeti s dentlmenom.
Veera je tekla kao sve veere u kui Manningham, kao po tranicama, pomislio je Sverre
i malo se snudio. eljezniku je tehnologiju u posljednje vrijeme, blago reeno, zanemario.
Bilo je savreno ugodno, ponekad bi tko rekao to zabavno i nijedna neprilina tema
razgovora nije iskrsnula za stolom. Ljudi su meusobno nazdravili, odrali kratke govore,
ponovno nazdravili, a Sverre i Albie, koji su sjedili na ovakvim veim dogaanjima prilino
udaljeni jedan od drugoga, povremeno bi razmijenili sitne tajne znakove.
Bio je izazov uiniti to neprimjetno. Dentlmen ne dira nos za stolom (to je znailo
izrazito nedoline radnje) i stoga takav manevar mora biti brz, neprimjetan, moda
povezan s brisanjem kutka oka salvetom, to je bilo doputeno. Jednako bi nedopustivo bilo
da dentlmen za stolom pokazuje noem (znak za grku kupelj) i stoga je taj manevar
trebalo izvesti munjevitom brzinom, usred ustrog razgovora, tako da to samo upueni uspije
primijetiti.
Igra meu njima bila je jo zabavnija jer su se nekoliko sati prije preznojavali od muke
nad neime to bi jedan ili drugi mogli rei. Na sreu, povremeno bi, poput iznenadnih udara
munje u mozgu, osvijestio da u Inenjerskoj vili ima blago, etiri Degasove baletne studije.
Sverre je matao i o onome to se za vrijeme veere odvijalo ondje dolje u uurbanom
kaosu od kuhinje, pred oima je tijekom cijele veere imao prizore koji bi kratko zabljesnuli u
slikama. Kuhinja u zagasitim bojama, pod svjetlou vatre, mijeala se s baletnim studijama u
jo zagasitijim bojama.
Bilo je gotovo neugodno kada je otkrio da ih je ekao koija s natkrivenom koijom,
nakon to su ostalima poeljeli laku no i pozdravili se s namjerom da se vrate u Inenjersku
vilu udaljenu dvije stotine metara. Bila su dva sata ujutro, sat vremena u sobi za gospodu
poneto se oduio jer su se dvojica finih roaka zaplela u pristojnu, ali razvuenu raspravu o
Burskim ratovima.
Koliko je koija sjedio ondje na kii? Sat vremena? Dva sata?
Vonja je potrajala najvie dvije minute. Koija je siao i pridrao im veliki kiobran dok
su ulazili u svoj dom. Odnosno, uletjeli u nj.
Brzo su se sloili da su dovoljno pijani, pourili svaki u svoj toalet i oteturali u krevet,
svaki u svoju sobu. Ponekad su, kada bi previe popili, spavali odvojeno.
Engleski doruak iz potovanja je serviran tek poslije deset sati iduega jutra. Obojicu su
probudili mirisi. Jeli su u kunom ogrtau, bilo je to jedno od onih jutara kada su obojica
51
radije pili kavu za doruak, kontinentalni obiaj koji je Albie vrlo odluno uveo na
Manningham ve prvih dana nakon njihova dolaska.
Dakle? pitao je Albie ushieno bacivi platneni ubrus. Hoemo li objesiti svog Degasa?
Tvog Degasa, zapravo, ipak je to moj dar tebi.
Ne, ree Sverre imitirajui gestu s ubrusom. Dolje ve visi nekoliko slika i elim da ih
prije vidi.
Albie ga ispitivaki pogleda, zatim brzo ustane prevrnuvi stolac i pouri se prema
stranjim vratima kuhinje koja su vodila prema dugome prolazu galerije. Sverre se pouri za
njim.
Slike su visjele sasvim na kraju, s vanjske strane radionice. Albie je stigao prije Sverrea,
koji je nervozno zastao na stubama.
Albie je iao od slike do slike irom otvorenih oiju, taj izraz lica Sverreu nije bio poznat,
pa je pretpostavio da ne moe biti namjeten. Polako mu se prikradao sve blie, dok nisu
stajali jedan do drugoga. Albiejev pogled tumarao je od jedne do druge slike. Teko je bilo
prvi prekinuti tiinu i ugoaj koji je nastao. Naposljetku je to Albie uinio.
Moj ljubljeni, ljubljeni Sverri, to si napravio! izletjelo je iz njega.
Istovremeno agresivna optuba i pohvala. Sverre je bio nesiguran.
etiri najbolje slike u svom ivotu, odgovorio je tiho.
Ali zato dva moja portreta? Inae, bolji mi je desni.
I meni. Zato to sam umislio da e me ostali prozreti vide li upravo taj portret. Iz slike
zrai da umjetnik nije neutralan prema modelu. Ako emo se izraavati ba engleski.
Da, ali to promatra zna o tome? Ovakve su slike davnih dana kraljevi i princeze slali
uzdu i poprijeko Europe radi zaruka.
Hvala, znam. Ali ti nisi uljepan u skladu s tim.
Ali emu jedna ljubavna slika, a druga hladna?
Vidjet emo poslijepodne koja e se damama vie svidjeti.
Blagi Boe, Sverri, oprosti mi!
to da ti oprostim?
Zato to sam vidio sve slike, ali ipak sam poput Narcisa stao upravo tu i poeo govoriti o
sebi. O blagi Boe, to si napravio s Margie! Ovo je upravo onako kako ona vidi sebe samu, ili
kakva eli biti, i kakvom je ja ponekad vidim. I... Isuse, pa to je oeva stara radna soba, kako si
uspio...
Albie vie nije uspijevao nita rei, vrtio je glavom i zagrlio Sverrea uguivi svaku rije.
Stajali su tako koji tren, njiui se naprijed-natrag, sve dok se Albie nije otrgnuo i bez
objanjenja otrao u hodnik, prema kuhinji. Sverre je ostao stajati, ne znajui kako da
protumai takvu reakciju. Kritiki je poeo procjenjivati slike. Gdje je pogrijeio? Majstor
Degas sigurno bi mu mogao ukazati na mnogo greaka, nemilosrdno, jednu po jednu. Ali
nitko ne bi mogao bolje napraviti Margiein portret, zakljuio je prkosno. Nije se radilo samo
o tehnici, mnogo vie se radilo o kontaktu koji su ostvarili. I koji je na slici postojao.
Za Penelope se nije imalo to rei. Portret koji je izgledao kao i veina drugih enskih
portreta u glavnoj kui, dodue, bio je jasnijih boja, svjetliji, vie francuski.
Prizor iz kuhinje ipak je bio najbolji. Diviti se samome sebi nije ba sjajna osobina, ali
52
bestidno je to inio. Oduvijek je nasluivao da sve ovo ima u sebi. Naravno, mogao je
naslikati stotinu remek-djela po sjeanju, ali to je bila druga stvar. Ovaj kuhinjski prizor nije
napravio nitko drugi, to je bilo njegovo novo, osloboeno ja. Preobraaj je poeo kada je,
posve nesvjestan toga, poeo raditi s Margie. Ona nije znala da je on tek studentsko mazalo iz
Dresdena, koji je uglavnom oslikavao kulise i sline stvari za razna studentska dogaanja,
crtao smijene karikature kolega sa studija, naslikao lanog Rembrandta pa od ale napravio
skandal, i jo kojekakve druge stvari. Uzela ga je zaozbiljno i oslobodila ga. Ove slike, to je
bio on i nitko drugi.
Albie se sjurio niz dugi bijeli hodnik s razvezanim kunim ogrtaem, koji mu je leprao
oko nogu. U ruci je drao bocu ampanjca i dvije ae, izgledalo je opasno.
Doao je, pruio ae Sverreu i natoio. I dalje zadihan, podignuo je au, nazdravio i
usput malo prolio.
ivio na Maestro! poviknuo je, otpio i progutao.
Na trenutak su mirno stajali pred kuhinjskim prizorom, slikom dvostruko veom od
ostalih. ampanjac je uspio nestati iz njihovih aa i Albie je ponovno natoio, pritom ne
rekavi nita. Tim vie je ono to je poslije rekao bilo iznenaujue.
Da je mile Zola slikar, kunem se da bi bio napravio ovakvu kompoziciju.
Pretpostavljam da to kae kao pohvalu, odgovorio je Sverre oprezno. No, to to
vidi?
Za poetak, vidim pokret, posvuda! Ondje je kuharica gospoa Saunders, koja puni
peenu jarebicu snanom ljevicom, gotovo kao da ivotinja pokuava pobjei, iako e je
gospoa Saunders u sljedeem trenutku raetvoriti velikim noem za traniranje, kojim
prijeti novoj sluavki koja slae izrezane polovice na pladanj i izgleda uplaeno, oito je neto
pogrijeila sekundu prije. Odzvanjaju poklopci pei, are se otvori za ugljen, klopoe jedan od
poklopaca koji otvara drugi kuhar i otkriva jo jednu rundu peene peradi u svome drijelu,
da, doslovno drijelu, lonci zvekeu, neto dalje uje se mijeanje, uh, zaboravio sam kako se
ona zove, strogo nadgleda pripremu umaka. Dvije sobarice provukle su se uz rub slike s
motkom za noenje boca tople vode koje e odvui do kreveta u gostinjskoj sobi, k vrapcu,
pobjei e! Mirii, vonja i zaudara istovremeno. A u pozadini stoji drugi posluitelj, onaj novi,
zove se McInnes, i pui na stubitu, posve smiren, kao da ga se nita u ovom grozniavom
komeanju ne tie. Nakon to sve bude poslagano na pladnjeve i ukraeno, samo e ih
prenijeti na kat iznad, ni za to drugo ga nije briga. Rei u samo: Isuse!
Ima dobro oko za detalje, prilino sam ponosan na McInnesa u pozadini, on nekako
zaokruuje sliku, nadopunio ga je Sverre. to jo vidi kod njega?
Frak mu je savren. Ali on nije dentlmen, on je posluitelj, ni vie ni manje od toga.
Kako je mogue da to vidim?
Ne vidi. Ista figura meu ostalom gospodom bila bi dentlmen, jedino ga okolina,
kuhinja, ini posluiteljem. Ali kakve veze ima Zola s tim?
Popriline, kako se pokazalo. Barem u Albiejevu dugom i ustrom izlaganju. Za poetak,
nije bilo sumnje u to to se gleda, poeo je, jo jednom im natoivi ampanjca i odloivi
bocu na pod. Ovo nije kuhinja restorana, to se odmah vidi. Stubite koje vodi prema gore,
zajedno s posluiteljem. Dvadeset jarebica koje ekaju da ih se posloi na posluavnik, deset
53
novih koje vade iz pei, bilo je jasno da se radi o kakvoj boljoj veeri na vlastelinskom imanju.
Na katu iznad sjedi via klasa, spremna fino se najesti i ne posvetiti nijednu misao drugome
do li peenim pticama, koje nekako po navici same od sebe dolete, kao to su uvijek inile i
uvijek e initi. S druge strane, ovdje dolje su radnici, oni koji e uskoro preuzeti vlast od
parazitirajue vie klase kat iznad, ili revolucijom ili opim pravom glasa. Treperavo crveno
svjetlo na znojnim licima moglo bi simbolizirati, ili zapravo podsjetiti upravo na to.
Sverre je drao da Albie politiki upisuje previe znaenja u sliku. Upravo nepostojanje
vie klase na slici trebalo bi, zapravo, navesti promatraa da pomisli na uinkovitost,
organiziranost i vjetinu, rad punom parom. Ljudi na slici, za Boga miloga, ni na koji nain
nisu potlaeni, obavljaju otmjen posao koji bi malo ljudi moglo raditi jednako dobro, dobroga
su zdravlja, debeli, ale se, ponosni su na svoj rad. U svakom sluaju, zasad nemaju vremena
za klasne borbe.
Nemoj umanjivati vlastitu sliku, nemoj joj pokuavati otupiti otricu samo da bi bio
pristojan prema meni, pa ja sam tlaitelj s kata iznad, prigovorio je Albie. Zbog toga mi je
prvi dojam bio Zola. Slika predstavlja umirui svijet koji e moda ubrzo nestati, ako ne
drugaije, onda zbog tehnikih promjena. Kako e naa kuhinja izgledati za samo deset
godina?
Manje zaposlenih, elektrina struja, vie strojeva, snanije svjetlo, bez loenja na ugljen,
ujednaenija i racionalnija odjea, vee i ie povrine, veliki prozori? Sverre je brzo
improvizirao. Ali u tom sluaju ne govorimo o umiruem svijetu, nego o svijetu koji e se
modernizirati.
Allright, zaboravi to. Vratimo se na glavnu stvar! to se dogodilo tvom slikarstvu?
Oprosti, trebao sam poeti od toga, ali ipak je ovo neto fantastino, Sverri! Dalje od Saskije
van Uylenburgh se ne moe.
Odmah su skrenuli u neozbiljnost i izgubili se u veselu smijehu u najdraoj prii o
jednome od najpoznatijih Rembrandtovih portreta njegove ene Saskije.
Kada je slika ukradena iz Nacionalnog muzeja u Berlinu, izazvavi straan mete u itavoj
Njemakoj, skandal se pretvorio u jednu od najuspjenijih studentskih ala u Dresdenu. Slika
je bila toliko poznata da su postojali brojni predloci prema kojima je mogao raditi. Sverre je
prvo, nakon odreenoga mukotrpnog eksperimentiranja s bojom, to se mora priznati,
napravio istu krivotvorinu. Ali to nikada ne bi prolo. Uz pomo kemiara na fakultetu jo je
neko vrijeme eksperimentirao s peenjem razliitih uzoraka boje, ne toliko radi brzog suenja
boje, koliko radi postizanja efekta ispucane povrine. Zatim su ispeenu sliku izloili u auli
Tehnikog fakulteta, uz naplaivanje ulaznice 50 Pfenniga. Pronali su dovoljno troan stari
okvir u antikvarijatu i zatim omotali krivotvorinu komadom crvenog baruna. Nastala je
navala i izbio je skandal, ili uspjeh, ovisi kako se gleda na to. Na kraju je dola policija,
zaplijenila sliku i privela izlagae te pozvala najuglednije lokalne vjetake za umjetnost, koji
su nakon pomnog prouavanja povealom i malog testa kiselinom utvrdili da je slika
naslikana tehnikom tipinom za sredinu 17. stoljea i da se bez sumnje radi o nestalome
portretu njegove ene koji je naslikao Rembrandt i koji je nedavno ukraden u Berlinu. Tada je
zabava prela u uas jer su Albie i Sverre zavrili pred istranim sucem, osumnjieni za
iznimno drsku krau, uz mogunost optube za podjednako drsko skrivanje ukradene
54
umjetnine.
Kada ih je Sverre, s vremenom sve oajniji tada ba i nije bilo smijeno kako e kasnije
postati pokuavao uvjeriti da je sve bila ala i da je on naslikao sliku, nisu mu vjerovali. Ta
strunjaci za umjetnost su rekli svoje. inilo se da dvojici kradljivaca koji su vrlo glupo
izloili svjetski poznatu sliku da bi zaradili sitan novac prijeti duga kazna zatvora.
Na kraju je Albiejevim odvjetnicima, po svoj prilici najskupljim odvjetnicima u Saskoj,
uspjelo strunjake uvjeriti da dou na raspravu pred suca, gdje je Sverre dobio priliku
pokazati kako je avli koji je napinjao platno bio novijega njemakog tipa i da je okvir
napravljen od brijestova drveta, toliko svjeeg da se jo osjetio miris.
Optube su odmah preinaene u kazneno djelo tekog krivotvorenja. To su odvjetnici
uspjeli odbaciti, ustvrdivi da nijedan razumni ovjek ne bi mogao krivotvoriti svjetski
poznatog Rembrandta i raunati da e ga prodati. Sve je to bila nemarna studentska ala,
nedvojbeno nerazborita, poput mnogih studentskih izmiljotina, ali ipak samo ala.
Sudac, koji se sve bolje zabavljao, odluio je potjerati studente uz otro upozorenje. Ali i
zaplijeniti krivotvorinu, koja je time prela u vlasnitvo Saske drave i ija je kasnija sudbina
bila nepoznata. Moglo se pretpostaviti da je visjela kod suca na zidu.
Na to je Albie mislio pod Sverreovim prijanjim talentima, na nevjerojatnu mogunost
oponaanja onoga to su drugi naslikali.
Ali slike koje su sada visjele u njihovoj dugoj galeriji, kao prve u njihovoj zbirci umjetnina,
bile su iz korijena drugaije. Kao kada leptir ispue iz liinke, tako je to Albie usporedio.
Sverre je morao priznati da je i sam bio sklon razmiljati u tom smjeru, iako mu jo nije
palo na pamet usporeivati svoj proli ivot sa ivotom liinke, niti sadanji s leptirovim.
Popeli su se na kat i sjeli u naslonjae u sobi za gospodu. Drali su da je bolje sjesti bez
aa u ruci i tako nastaviti razgovor. Na stranu slinosti sa svijetom insekata, bjelodano se
radilo o metamorfozi.
Sverre se, jasno, sloio s Albiejevim injeninim opaanjima. Ali pokuao je pojasniti to
se dogodilo kada je poeo raditi na Margieinu portretu, da taj rad, da to tako kae, nije bio
samo za nju, nego i za njega. Iznenada ju je vidio onakvom kakva jest, u njezinoj stvarnosti, a
ne na neijoj slici. Bio je to vrlo neobian doivljaj i ponekad se bojao da je to samo prozor
koji se iznenada otvorio prema mirisnom i lijepom, smrdljivom i runom svijetu, da bi se
iznenada, kao na daku vjetra, zatvorio, a on ponovno postao obian kopist. Ali dok je bujica
trajala, elio je iskoristiti priliku. Po mogunosti, odmah poeti s drugim slikama poput one
kuhinjske. Od konjunica gdje potkivai kuju i udaraju avle za potkove, do spremita za
koije gdje su uvijek sjedila po dva koijaa odjevena i spremna za put, i kartala ekajui na
iznenadni poziv iz velike kue. Od kovaa do sedlara, itave mainerije na Manninghamu,
ukratko.
Cjelovito dokumentiran umirui svijet, zakljuio je Albie suho.
Nipoto, prigovorio je Sverre. Dokumentiranje onoga to nitko ne dokumentira,
nepoznata slika svijeta. Poneto pojednostavljena, to stoji, dokumentacija otprilike od iste
vrste kao tvoja u prii o vremenu s Oscarom Wildeom.
to! Proitao si moj mali opus!
Naravno. Nije ni toliko mali.
55
I, to misli?
Svata. Izmeu ostalog, ono na to sam ciljao, da si budunosti napravio neprocjenjivu
uslugu dokumentiravi ludilo, koliko god ono sramotno i neugodno bilo za Englesku,
svejedno se mora upisati u nau povijest.
Ali, to misli o...?
ekaj! prekinuo ga je Sverre i podignuo ruku naznaivi da stane. To e biti jedna
duga rasprava. Vana za obojicu. elim je odgoditi do veeras, kada emo biti sami i odraditi
sve to se prije toga mora obaviti, tako da ne moramo gledati na sat dok razgovaramo.
Dobar prijedlog, sloio se Albie. Kao to smo rekli, imamo stvari koje treba rijeiti.
Hoemo li se kladiti kako e dame reagirati na tvoje slike?
Albie je pobijedio, ne osobito iznenaujue, u svim okladama. Uspio je do u najmanji detalj
predvidjeti reakcije svoje majke, svoje bake i svojih dviju sestara na Sverreove slike. ak je
uspio proreci odreene reenine formulacije.
Dakle, i Pennie i Margie bile su oduevljene svojim portretima i oito, iako su to pristojno
pokuale prikriti, sumnjiave prema portretu one druge.
Baki se vie sviao Penniein portret, nema sumnje da je najljepa slika na itavome zidu,
rekla je, ukljuujui i Degasove etiri baletne studije i pet arenih slika onoga panjolca.
Lady Elizabeth se izrazila manje poput umjetnikog kritiara, osim to se sloila s
bakinim stavom da je motiv kuhinje zaista vrlo ivahan, ali moda malo previe svakodnevan.
Osim toga, postojala je vidljiva greka na slici: sobarice koje su prolazile natovarene bocama s
vodom za krevete gostiju. Budui da je glavno jelo ve bilo na putu, bilo je devet sati. Boce s
vodom ne bi se trebale nositi jo sljedeih sat vremena.
Sverre se sloio da je ovo bila mala prijevara. Svjesno je proceduru noenja vode prebacio
ranije, kako bi imao vie pokreta na slici.
Dodue, kritike dama nipoto nisu bile otre. Kako se Albie alio, Sverre je izvrsno
odradio svoju prvu izlobu. Raspoloenje na izlobenoj veeri neto kasnije bilo je gotovo
razdragano. Kako je to lady Elizabeth diplomatino i istinito saela, najvanije je bilo da su
Pennie i Margie ushiene, zbog ega se svi s radou trebaju ujediniti u zdravici za umjetnika.
To je bilo sve.
Albie i Sverre su se u Inenjersku vilu vratili rano i prilino trijezni. Presvukli su se, sjeli u
sobu za gospodu i Albie je svakome natoio viski, svoj najdrai kotski. Obojica su zapalila
cigaretu.
Dakle? pitao je Albie kada je na svoj uobiajeni nain s uitkom povukao prvi dim.
Bilo je posve jasno to je to dakle znailo.
Sverre je pokuao smisliti s koje strane da pone. No nije bilo lako, bilo je toliko
mogunosti, usputnih pitanja, traginih aspekata, stvari koje nije razumio, stvari koje su mu
imponirale strogo literarno, stvari koje su ga povrijedile, stvari koje su ga radovale.
Istina je to si rekao, poeo je oprezno. Sada te bolje poznajem, i po dobrome i po
loemu, ali upravo kako si se nadao, najvie po dobrome. A to je ipak najvanije, zar ne?
to je bilo loe? pitao je Albie brzo.
Naravno da sam ljubomoran na Oscara Wildea. Nijedan ga mukarac u tvojim oima
56
nikada nee dostii. A budui da sam ljubomoran, ne mogu se pouzdati u svoju procjenu.
Oprosti, ali moemo li se prebaciti na njemaki?
Selbstverstndlich. A kako se to ne moe pouzdati u svoju ljubomornu procjenu?
Smatram ga tatim nerazboritim megalomanom, nepouzdanim, notorno nevjernim,
djetinjasto opsjednutim oboavanjem genija, osobito vlastitog, i sjajnim zabavljaem bez
ikakvih temelja u stvarnosti.
Ovo si unaprijed smislio.
Da, kao i ti inae. Ljudi ue jedni od drugih kada ive skupa, osobito ako su si obeali
zauvijek ostati zajedno.
Strano, preuzima ono najgore. No, kako bilo, u pravu si po svim pobrojanim tokama.
Takav je bio Oscar. Svejedno je bio voljen, to je misterij u vezi njega.
Da sada ue u prostoriju, bi li ga odmah volio?
Ne!
Brzi odgovor bez premiljanja Sverrea je iznenadio i radovao, uglavnom radovao, budui
da je vjerovao u Albiejevu potpunu iskrenost, onakvu kakva moe postojati samo kada su
dvojica mukaraca duboko povezana i bliska. Ali nije vie nita rekao, ekao je Albieja koji
nee moi predugo izdrati tiinu a da se ne pone opravdavati.
Ono ega se vrlo ozbiljno treba prisjetiti, poeo je Albie izlaganje, jest da je on sam bio
razmaeni nevaljalac od dvadeset godina kada se po prvi put susreo s Oscarom i njegovim
krugom ljudi. Kao da je iznenada bio puten s lanca, skakuui divlje i ludo kao da je tek
okusio slobodu. Bilo je to neopisivo osloboenje, otvoreno i demonstrativno odmaknuti se od
trulih, teko konzervativnih, zadrtih i budalastih engleskih pravila o tome kako se dentlmen
ima vladati, kako se dentlmen treba odijevati, osobito ako je bio u njegovoj situaciji koja je,
za razliku od onoga Bosieja, ukljuivala prisilno raanje djece po tono propisanom redu.
ivot je u to kratko, sanjivo i nevjerojatno vrijeme meu zelenim karanfilima bio kao
neprekidna opijenost slobodom. Ne treba podcjenjivati ni djetinjastu radost zbog mogueg
okiranja okoline. Bila je to pobuna mnogo vie nego radost zabranjenog voa.
I jo neto to se ne moe prenaglasiti. Bila mu je zapravo tek 21 godina kada je napisao taj
tekst. to je bilo prije est godina, od kojih su posljednje tri u Dresdenu bile sa Sverreom, u
jednom posve drugom svijetu.
U Dresden je prije est godina doao u rezigniranom uvjerenju da je igra gotova,
pribliavala se ozbiljnost, mora se sabrati, postati u svemu normalan. Ne samo u vezi nonih
radosti nego i u vezi detaljnog planiranja ostatka ivota.
Tako je to bilo njegovu ocu, o kojemu je Sverre itao. Otac je bio prisiljen vratiti se u
zatvor u vrlo mladoj dobi, preuzeo je naslijeenu odgovornost i uinio je sve po pravilima,
osim to nije dobio vie od jednoga sina.
Sve je to Albie bio spreman ponoviti. Ali tada je sreo Sverrea i od toga trenutka svi su
uzvieni principi mogli otii kvragu.
Albie je utihnuo i zapalio novu cigaretu. Podrazumijevalo se da je sada red na Sverreu da
da slino priznanje, a to nije bilo lako. Na Osteryu jednostavno nije bilo zelenih karanfila,
moda ni u Bergenu. Barem on o tome nita nije znao. Nikada nije naslutio da je drugaiji,
bacao je udice i lovio bakalar poput svoje brae, veslao poput njih, rezbario, radio s ovcama,
57
sijenom, poslije u uari i na studiju, sve. Jedina je razlika meu njima bila to je on bolje crtao
i rezbario, otprilike kao to je Oscar najbolje pucao, a Lauritz vozio bicikl. Ali takve su male
razlike bile beznaajne.
Ni dan-danas nije razumio zato je takav kakav je i unazad tri godine jednostavno je
ignorirao to pitanje, bilo mu je bitno koliko i nojevi u Africi. Doao je do zakljuka da je
besmisleno. Jedino to je neto znailo bilo je da se nikada nee rastati i da e se uvijek
zajedno buditi, a to nije imalo nikakve veze s drutvenom pobunom. Jednostavno je bilo tako.
inilo se kao da je Albie mislio da su skrenuli s teme, koja god ona bila.
Jesi li zaljubljen u Margie? pitao je nakon to je Sverre uutio. Bio je to jedan od
njegovih uobiajenih trikova, naglo skrenuti razgovor u drugom smjeru potpuno
neoekivanim pitanjem.
Da, naravno da jesam, odgovorio je Sverre zbunjeno. To se jasno vidi na portretu.
Da, stvarno je fantastian, ak i ljubavna zlatna kia u obliku one zrake svjetla tee ukoso
itavom slikom. Zaista genijalno.
Albie je zautio, otpio gutljaj viskija. Sada je on ekao na Sverrea, koji je trebao razmisliti
prije nego to e odgovoriti.
Moglo bi se rei da se u ovome sluaju radi o ljubavi koja se ne usudi rei svoje ime,
ree ne promijenivi izraz lica.
Albie spontano udari u smijeh.
Dobra dosjetka! ree na engleskom. Ali jasno ti je da si presiromaan i preniskoga
roda?
Jest, odgovori Sverre mehaniki na engleskom, istim aljivim tonom. Ali nemojmo
trati pred rudo. Naravno da volim Margie jer je oslobodila neto u meni, zbog ega
odjednom mogu doista slikati. Ali to se tie ljubavi, Platon je to ve razjasnio.
Znam. Hoemo li se vratiti na njemaki?
Ne, samo sam na poetku, kada sam se osjeao malo nesigurno, trebao njemaki. Ali u
Engleskoj smo, moram govoriti engleski to je ee mogue. propos Platona...
Napravio je znaajnu pauzu prije nego to e se baciti na najtee stvari. Na ono lijepo
objanjenje koje je Oscar Wilde iznio na sudu kada je trebao opisati ljubav koja se ne usudi
rei svoje ime. Sverre je bio duboko dirnut dok je itao taj tekst, jo uvijek ga je znao
napamet. Ali nije bila stvar u tome.
Radilo se o onom dijelu o starijem mukarcu koji nudi svoj intelekt mlaemu, i mlaemu
koji zauzvrat izlae svu svoju ivotnu radost i udnju za ljepotom u ivotu koji lei pred njim.
Kako su se njih dvojica uklapali u to? Je li Albie Oscar Wilde, a on sm Bosie?
Otro je poalio iste sekunde kada su te rijei iscurile iz njega. To jest bila njegova misao,
ali trebao ju je dotjeranije prenijeti. Bilo je idiotski usporeivati sebe s Bosiejem. Ali bilo je
kasno.
Albie se samo nasmijao i zavrtio glavom.
Kakve to veze ima? pitao je i upitno podignuo ruke. Mi smo mi, sada i ovdje. Ono to
je Oscar rekao na sudu bila je poezija, koju ne treba nuno povezivati s povijesnim istinama
ili injenicama prirodnih znanosti, stvarima kakvima se bavimo mi inenjeri. Inenjera ima
daleko previe, umjetnika daleko premalo. Zapravo, o jednoj stvari mislim cijeli dan. Netko
58
tko slika poput tebe ne smije se uludo rasipati u inenjerskom poslu. Postani umjetnik,
obeaj mi to sada i ovdje!
59
IV.
Tvrdoglava nevinost
I
Najjai ovjek na svijetu

LONDON
LIPANJ-KOLOVOZ 1905.
T H E C R IT E RI O N
P I CA D IL L Y C I R CU SA nije ba bio bilo kakav pub. Otmjenost, kako u

unutranjem ureenju, tako i u odjei gostiju bila je dovoljna da to razjasni. Za onoga koji je
znao tumaiti posebne znakove, uestalost glatko obrijanih mukaraca bila je upadljivo
velika. Naprosto okantna. Kao i pojava crvenih kravata.
Stoga kada su ula dvojica oitih stranaca, pobudila su odreenu pozornost. Posebice
budui da su se oni, naizgled bez ikakvih sumnji, mirno dogegali do uobiajena stola lorda
Archibalda Cavendisha i bacili se na stolce bez mnogo prenemaganja.
Dvojica uzrujanih konobara pourila su se k njima objasniti im neugodnu situaciju to je
bre i diskretnije mogue. No inilo se da dvojica golemih stranaca nemaju osjeaja za
diskreciju. Naruili su duple pinte svijetlog piva, ako ga ima. U suprotnom e se zadovoljiti
engleskim bitterom. Sve to glasno i upotpunjeno znakovnim jezikom, dok su ih istovremeno
konobari apui pokuavali nagovoriti da ustanu i, po mogunosti, napuste lokal, ili barem
zauzmu mjesto uz dugi ank. Dolo je do jezine pomutnje. Naruavatelji pravila jo su
glasnije ponovili narudbu. Dvojica konobara povukla su se donekle zadranoga
dostojanstva, ali da su imali rep, bio bi im sputen.
Nastavak se razvio u zanimljivu predstavu. Nije bilo sumnje da su konobari krenuli prema
ulazu potraiti dvojicu uniformiranih izbacivaa. Oit problem je, meutim, bio to su
obojica drskih gostiju izgledala kao da tee preko 300 funti. Naoko potpuno nesvjesni
prijetee situacije, poeli su avrljati oekujui pivo, a ne izbacivae i tunjavu.
Stvarno mislim da e se Geoffrey i Stanley morati svojski potruditi ako namjeravaju
izbaciti ovu dvojicu, ali ba elim vidjeti njihove napore, primijetio je Albie kojega je to
zabavljalo.
Igrom sluaja, njihov je redovni stol bio odmah do stola lorda Archibalda, dakle, sjedili su
u prvom redu.
Praktiki su mi sunarodnjaci, napomenuo je Sverre. Jedan je veanin, drugi Danac.
Znai, moe razgovarati s njima na vaem razuzdanom nordijskom jeziku? Njihov
PO R E D
60
engleski je, koliko sam shvatio, daleko od kristalno jasnog.

Naravno. Ne bismo li ih pozvali da sjednu? Priznaj da si i ti radoznao.
Albie nije stigao odgovoriti, a ve se nervozna trupa od etiri ovjeka pribliavala, meu
njima dvojica izbacivaa, Geoffrey i Stanley naprijed, a dvojica konobara na sigurnoj
udaljenosti iza njihovih irokih lea. Odnosno, lea koja bi u svakoj situaciji osim upravo ove
djelovala vrlo iroko. Ali sada, kada su prili blie, inilo se da su i izbacivai uvidjeli problem,
barem se primjeivala naznaka nesigurnosti u njihovu dranju.
Geoffrey je svejedno drsko poviknuo: ta ete vi tu? i demonstrativno pokazao na stol
lorda Archibalda Cavendisha, koji je trenutano trebao biti prazan, a svejedno je bio okruen
hrpom miia. Dvojica golemih mukaraca jednostavno su skinuli sakoe i objesili ih na
naslone stolaca iza sebe, izlaui time pogledima nadlaktice koje su odgovarale opsegu bedra
prosjenog gosta u The Criterionu.
Molim te, spasi stvar! proaptao je Sverre.
Albie je slono namignuo i polako se okrenuo prema predstavi koja se odvijala.
Ovaj, oprosti Geoffrey, mislim da je dolo do nesporazuma, rekao je i izbacivaka
delegacija trenutno se ukoila, igrom sluaja znam da se lord Archibald trenutano nalazi na
Capriju, a siguran sam da mu ne bi bilo mrsko ako bi njegov slobodni stol posluio mojim
gostima. Biste li, stoga, bili tako ljubazni i posluili gospodu? Naravno, na moj raun, mislim
da se radilo o dvije pinte po osobi. Biste li, takoer, bili toliko ljubazni da pribliite njihov
stol malice blie naemu, kako bismo lake razgovarali? Hvala, iznimno to cijenim.
Albiejeve elje ispunjene su otprilike kako ih je izgovarao. Dvojica izbacivaa neprimjetno
su nestala, jedan se konobar pourio prema baru, drugi je stol za kojim su stranci sjedili
namjetao blie Albiejevom i Svereovom, dodue, ne mogavi izbjei sumnjiavo
prosvjedovanje dvojice gostiju koji se s time nisu slagali.
Sverre je shvatio da se mora pouriti s objanjavanjem.
Ja sam Sverre Lauritzen, inenjer iz Bergena, vrlo mi je drago, pozdravio ih je na
norvekom. A ovo je moj prijatelj Englez, Albert Manningham, oprostite to smo se upleli,
ali samo to vas nisu izbacili.
Izbacili? Oni patuljci? ubacio se iznenaeni veanin.
Danac je samo udario u sran smijeh. Pomisao na izbacivanje iz The Criteriona bila mu je
nevjerojatno komina.
etiri pinte svijetlog lagera, koje kao da su dolebdjele sa anka, postavljene su pred
dvojicu skandinavskih divova koji su uto prekinuli razgovor, sveano se pogledali u oi i
iskapili svaki svoju pintu ne odmaknuvi je od usana. Uz usklaen udarac spustili su prazne
ae, ispustili uzdah zadovoljstva i rukavom koulje obrisali pjenu s brkova.
Hvala! ree Danac, oito zadovoljan razvojem situacije. Ne bi bilo loe vidjeti tko bi
koga izbacio, ali istini za volju, drae mi je pivo, barem dok ne pone zabava.
to radite u Londonu i kako ste doli do Criteriona? upitao je Sverre.
Prevedi, molim te, o emu razgovarate? zanimalo je Albieja.
Ja sam ovdje da sruim svjetski rekord u atletskom dizanju tereta, veeras u sedam.
Arvid Sandberg mi je ime. Nakon toga idemo gore u Newcastle radi novog rekorda i da
predstavimo hrvanje. Ali veeras smo u nekakvoj gostionici ili kabaretu koji se zove Albert
61
Royal Hall, ako vam to zvui poznato?

Jest, poznato nam je, odgovorio je Sverre i brzo se okrenuo prema Albieju da mu
prevede.
Daljnji razgovor bio je koliko ivahan, toliko i kompliciran jer je Sverre morao biti jezini
most i jer je pria dvojice sportaa ispoetka djelovala pomalo nevjerojatno.
veanin je osvojio titulu najjaeg ovjeka na svijetu u Skandinaviji, Rusiji, Njemakoj,
Finskoj, Francuskoj i SAD-u, ali jo ne u Engleskoj. Zanimljivo, svaka zemlja imala je vlastitog
najjaeg ovjeka na svijetu, u Engleskoj su imali malog prepredenog fakina umjetnikog
imena Eugen Sandow, koji se, dodue, uvijek uspijevao drati podalje kada bi ga se izazvalo.
Najjai ovjek na svijetu bila je umjetnika kategorija za sebe. Moe se postaviti na
koljena ispod kakve platforme i podignuti etrnaest ljudi ili vie, dati da ti automobil na dasci
pree preko lea, u najgorem sluaju podignuti konja, to je bilo dosta nezgodno jer bi se
jadna kljusad esto uplaila i ukoila, uglavnom, moglo se onglirati vie ili manje lanim
teinama. Ali dizanje utega bilo je sasvim jednostavno, najjai je onaj koji najvie podigne. A
prole godine Grci su uspjeli progurati novo pravilo, da ipku treba podignuti i ispruiti ruke
iznad sebe, sve u jednom pokretu. Radilo se o tome to su imali natjecatelja, nekog
Fafadofulosa ili tako nekako, koji si je zahvaljujui novom pravilu uspio prigrabiti zlatnu
medalju na onim njihovim Olimpijskim igrama. A tada je svjetski rekord pao na 142
kilograma, to nije bilo nita osobito. Grcima nije bilo za vjerovati, varali su posvuda, ali
najvie u hrvanju. Stvar je, dakle, bila jednostavna. Trebalo je samo podizati svjetski rekord
svaki put po kilu na svakom novom nastupu. Veeras e to biti 144 kilograma, za dva dana u
Newcastleu 145, zatim nastavljaju u Casino de Paris gdje e biti 146 i tako dalje. Arvid
Sandberg je potpisao ugovor na deset svjetskih rekorda za itavu ljetnu turneju. inilo se da
e sezona biti dobra, dobivao se bonus ako si mogao obeati svjetski rekord.
Ovo putovanje u Englesku bilo je zapravo kratko skretanje s puta da uhvate Eugena
Sandowa ako bude mogue, usput srue par svjetskih rekorda i popune kuni budet. Ali u
Parizu e se obojica natjecati u profesionalnom hrvanju, u emu su ih ekali teki trenutci.
Raunale su se samo pobjede u kojima se protivnika obori na tlo, borbe su mogle trajati
satima. U tom je Danac, pardon, zove se Beck-Olsen, to je moda trebalo odmah rei, bio
favorit. Za Arvida Sandberga hrvanje je bilo pravi novi oblik atletike, mogao je dugo izdrati
zahvaljujui svojoj snazi, ali ne do kraja. Ali to se vie natjee, to vie ui.
Albie je ispalio pitanje o tome nije li piti pivo u Criterionu skandinavski atleti upravo su
bili na drugoj dvostrukoj rundi poneto nekonvencionalna metoda pripreme za napad na
svjetski rekord?
Moda! nasmijao se veanin. Kad bi se radilo o pravom svjetskom rekordu, a ne grkom.
Ali 144 kile nije nita, podignuo je 152 kile jo kao osamnaestogodinjak. No moda ipak ima
neto u Albiejevoj primjedbi, zagrijavanje u vidu par litara piva poslijepodne sasvim je
dovoljno. Treba samo pripaziti da se sve dobro ispia prije nego se popne na podij. propos
toga: Ne bi li gospoda kao malu, ali iskrenu zahvalu za svoju ljubaznost htjela doi na
veeranju predstavu? U tom sluaju, ekat e ih dvije karte na blagajni.
Nazdravili su u to ime. Albie i Sverre pijuckali su iz svojih lijepih zelenih kristalnih aa,
dvojica skandinavskih gorostasa iskapili su preostalo pivo, potom su ustali i navukli sakoe.
62
Izgledalo je kao da svaki na sebe navlai atorsko krilo. Zatim su ispruili ruetine na pozdrav
i otili, njiui se od teine, ne djelujui ni najmanje pripito.
Albie je naruio novu rundu vina, pijuckali su i neko vrijeme sjedili zamiljeni u tiini. Posve
su odlutali. Stupanjem atleta na scenu itav je svijet ponovno postao nadrealan poput igre,
ljudsko stanje kojeg su se drali kada bi doputovali u London. Ali postojalo je neugodno
konkretno ogranienje leernog ivljenja. Dandy se mogao motati po londonskim ulicama i
gostionicama sve dok je imao oca koji se brinuo o obiteljskim financijama. Ali ne nakon to bi
naslijedio oevu odgovornost, tada vie nije ilo. Albie je to prvi put osvijestio kada je ostavio
Sverrea bez ijednog penija da kupi boju za Penniein portret. Sjeanje na to ga je boljelo i
neprestano se ispriavao zbog toga, iako je navedeni dogaaj ve godinama leao u prolosti.
A sada su sjedili i priali o financijama, toj odioznoj temi. Albie je prodao obiteljski posjed
u Mayfairu. Dotuda su stigli razgovarati kada su umarirala dvojica atleta.
Vratimo se, dakle, na temu. Albie je duboko uzdahnuo i puhnuo prije nego to se uspio
natjerati da krene ispoetka.
Posjed u Mayfairu pripadao je obitelji dvije stotine godina, a u sadanjem obliku postoji
unatrag ezdeset ili sedamdeset godina. U to vrijeme sezonu se provodilo u Londonu jer bi
zbog vremena i temperature u Wiltshireu bilo previe vlano i hladno. To vie nije bio samo
staromodan nain ivota, financijski je bilo van pameti na taj nain seliti itavo kuanstvo
naprijed-natrag. Moderna toplina prenoena vodom dolje u Manninghamu kotat e jednu
stotinu tog iznosa. Strogo ekonomski gledano, ako e se ve sputati na tu razinu, trenutak za
prodaju kue u Mayfairu bio je dobro odabran. Barem je tako tvrdio Keynes, prijatelj s
Cambridgea, ipak je on ekonomist. Lakoma industrijalizacija i uinkovitou opsjednuto
viktorijansko doba stvorili su posve novu klasu novopeenih bogataa, koji su spremni platiti
suludu cijenu za veliku bijelu kuu u Mayfairu, s grbovima nad glavnim ulazom. Sline figure
samo to ne preplave London. Zato su postali toliko moderni svi ti smijeni tekstovi o
bontonu, kao da e se tako novoobogaena srednja klasa odgojiti i postati poput vie klase.
Sverre je pokuavao dati sve od sebe da ostane zainteresiran i ne ispadne nestrpljiv za
vrijeme Albiejevih izlaganja, koja su mu bila predugaka i previe optereena nebitnim
detaljima, poput toga s knjigama o bontonu. Ali bila je to zabavna Albiejeva osobina. Kada se
radilo o mehanici, ili ak filozofiji ili umjetnosti, znao je biti precizan i prijei ravno na stvar.
Kada se radilo o ekonomiji, lako bi odleprao s teme i poeo pretjerano razraivati svoje
izlaganje.
Tako je bilo i sada, kada je iznenada uvukao Margie u priu. Odluku o prodaji oito je
olakala Margieina odluka da ivi sama u kui, naravno, uz odgovarajue osoblje. Studiranje
u Londonu bilo je jedno. Moderna i ispravna stvar, i stoga je bilo jasno da e to odobriti. Ali
da jedan jedini student raspolae s dvadeset i est soba, plus batlerom, kuhinjskim osobljem i
sobaricom bilo je groteskno, potpuni anakronizam.
Novac od prodaje mogu uloiti u potpuno obnavljanje i modernizaciju Manninghama, u
mehanizaciju obrade zemlje, nove automobile namjesto devetnaestostoljetnih konjskih
koija, i tome slino.
Margie je, pak, dobila doivotnu rentu. Opstat e s njom togod se dogodilo, to je i vie
63
nego pravedno. Za razliku od Pennie, nije bila usmjerena na udaju, to raniju i to bolju
moguu. Za to treba imati razumijevanja i simpatija. Ako i Margie eli ivjeti kao dandy u
Londonu umjesto da bude lady na selu, tko su on i Sverre da prigovore takvom izboru
ivotnog stila?
Dakle, preostalo je udati Pennie, raspreo je Albie dalje. Time e, koliko je mogao
predvidjeti, vei dio te proklete odgovornosti biti dokinut. Potom e se Manningham sam
isplaivati i donositi godinji prihod umjesto gubitka. Tada e se, konano, moi posvetiti
vanijim stvarima u ivotu.
Sverre je drao da Albie ima neshvatljiv, gotovo bizaran obiaj zakopati se u financijske
brige koje nisu bile brige. U svom ivotnom iskustvu, od siromanog djetinjstva na Osteryu
pa nadalje, poznavao je samo jedan slian problem, nedostatak novca. Koliko god on i Albie
bili slini, koliko god slino razmiljali, matali, zabavljali se ili sanjali, u ovome je izmeu
njih stajao ponor.
Slua li? Zamaram li te trivijalnostima?
Albie ga je uhvatio na djelu. Doista je prestao sluati, misli su mu lutale ovamo i onamo.
Nije mu preostalo drugo do li priznati.
Oprosti, izgubio sam nit, istina je. Zna da mislim da se previe brine oko ovakvih
stvari. Ali ovo to si sad rekao, u vie navrata, ba je izvrsno. Rijeit e se odgovornosti
prema sestrama, Manningham e se sam odravati. Dakle, to je zapravo problem, to te to
mui?
Albie je prvo izgledao povrijeeno, ali brzo je promijenio izraz lica i podignuo au s
rizlingom.
Nazdravimo tome, ree. Pretpostavljam da se zapravo ja trebam ispriati to toliko
naklapam, trebao sam mnogo prije doi do radosne vijesti.
A to je?
Da sam nam kupio novu kuu, u Bloomsburyju.
Molim? Gdje je? Sad, pak, nita ne razumijem, upravo si me u vie navrata uvjeravao da
je bilo pametno prodati posjed u Mayfairu. A onda kupi novu kuu?
Smiri se, to je samo mala dvokatnica na Gordon Squareu, kota najvie dvadesetinu
cijene kue u Mayfairu, nalazi se usred Londona, izmeu Euston Roada i Holborna. Siguran
sam da e ti se svidjeti.
Dvorana Royal Albert Hall bila je popunjena, ali doista su ih dvije ulaznice ekale na blagajni
pokraj glavnoga ulaza. Bila je veer kabareta s raznovrsnim zabavnim programom od one
vrste kakvu Albie i Sverre zapravo nikada nisu pohodili, plesni brojevi, ongleri, gutai vatre,
iluzionisti, tu i tamo koja preplaena solo-pjevaica i tome slina jednostavna zabava.
Albie je bio vidljivo skeptian, elio je predstaviti neke nove prijatelje koji su ba veeras
pokretali novi klub koji e se odravati etvrtkom i promrmljao je da bi diskusije koje e
propustiti sada, na poetku veeri, bile znatno zanimljivije od ovoga narodskog spektakla.
Sverre je sjedio s blokom za skiciranje na koljenima i nije se obazirao na Albiejeve ironine
primjedbe. Jer ako ona ispiutura iz The Criteriona doista izie na pozornicu i podigne novi
svjetski rekord na ispruene ruke, samo to ve e biti dobra pria. Ali negdje u pozadini imao
64
je ideju o pronalaenju posve novoga kruga motiva, neto radikalno drugaije od duge serije
radnikih slika s Manninghama, u kojima se postupno gotovo utopio.
Pokuaj obaranja svjetskog rekorda stajao je u programu kao posljednji i glavni broj u
priredbi. Povremeno, meu nastupima, voditelj veeri najavio bi koliko je jo vremena
preostalo do trenutka kad e se pokazati najjai ovjek na kontinentu. Polako ali sigurno pred
kraj je uzbuenje raslo, naposljetku se i Albie trzao u iekivanju.
Kada je napokon doao taj as i crvena se zavjesa podignula, pozornica je bila prazna,
osim to su se na njoj nalazile masivna ipka i vaga pod svjetlima reflektora. Za prvog
bubnjanja voditelj je uao s dvojicom golemih scenskih radnika i dentlmenom koji je
predstavljen kao kontrolor iz gospodarske komore. ipka je prebaena na vagu, koja je
pokazala 320 funti, to je bilo dvije funte vie od aktualnog svjetskog rekorda. Voditelj je
najavio da je pri pokuaju obaranja svjetskog rekorda doputeno pokuati podignuti teret
triput, ali ne vie. Potom je s pomonicima napustio scenu, prvo vrativi ipku pod svjetlo
reflektora.
Svjetla su arala pozornicom, glazba se pojaavala uz snane fanfare i uz lagano bubnjanje
stiavala gotovo do apta. Napetost je rasla, dolazak atleta odgaao se neobino dugo. No
onda su se bubnjevi iznenada pojaali i uz fanfare se Albiejev i Sverreov novi poznanik popeo
na scenu, ovoga puta s pomadom u sjajnoj kosi, koja je gotovo sasvim izravnala njegove
smee kovre, savreno ureenih brkova, u hrvakom trikou s nekoliko medalja na prsima i
velikim irokim remenom oko struka. Doekan je uz klicanje i pljesak, obiao je nekoliko
krugova oko ipke i promotrio je gotovo neprijateljski, zatim je iznenada napao, pognuvi se i
dohvativi ipku, predomislio se i, frkui, napravio jo nekoliko krugova prije nego to se,
inilo se, odluio, iskoraio i pokuao zahvatiti ipku, tako da je bijeli prah s njegovih ruku
leprao na zrakama reflektora poput oblaia. Bubnjarski crescendo, zatim iznenadna tiina.
Uz urlik atlet podigne ipku iznad glave, iz unja, inilo se da je malo zateturao, prije
nego to je s neobinom lakoom ustao i podignuo teinu rukama ispruenim iznad glave.
Cika fanfara potaknula je oluju odobravanja. Atlet uz zagluujui tresak ispusti ipku ravno
na pod i podigne goleme ruke u pobjedniku gestu, triput se nakloni publici, mahne i povue
se. Gromoglasni pljesak odzvanjao je jo dugo nakon to je nestao, ali nije se vratio.
Umjesto njega pojavio se voditelj i podignuo ruke traei tiinu.
Dame i gospodo, veeras imamo i dodatni broj! objavio je i ponovno ekao tiinu.
Naime, ovdje je najjai ovjek na svijetu, nitko manje do li ponos Londona, Eugen Sandow!
Prvo je uslijedilo iznenaenje, zatim zagluujue klicanje. Voditelj je jo jednom zatraio
tiinu, prije nego to je dovrio najavu.
Dame i gospodo, za sportsko dizanje utega treba biti ljudina, kao to smo vidjeli. Ali
kada se radi o snazi, eljezne ipke nisu dovoljne naemu Eugenu Sandowu, koji e prvo
pokazati kako snaga izgleda, a zatim je demonstrirati. I EVO GA, STIE!
Voditelj je umaknuo, a uz zagluujue odobravanje na sceni se pojavio vrlo atletski graen
mukarac, ali posve drugaije odjeven u usporedbi s ve donekle diskreditiranim nositeljem
svjetskoga rekorda. Sandow je bio skoro gol. Preko ramena nosio je leopardovu kou, na
nogama kone sandale, a ispred spolovila zakaio je malen plosnati predmet koji je trebao
predstavljati smokvin list. Do njega se dokotrljao maleni okrugli pijedestal i artist je odmah
65
zauzeo svoje mjesto, zbacio sa sebe leopardovu kou i poeo napinjati miie, vrtei se na
pijedestalu poput peenke na ranju.
Prizor je bio oaravajui, koliko i nestvaran. Albie i Sverre, koji su se bili pourili prema
izlazu da bi izbjegli najgoru guvu, sjeli su ukoeno nagnuti prema naprijed, kao zaustavljeni
u pokretu.
Tijelo Eugena Sandowa bilo je nestvarno, postojalo je samo na skulpturama iz grke
antike, bilo je to kao da je mramor oivio. A Sandow je itekako bio svjestan dojma koji je
ostavljao, povremeno bi zauzeo koju od poza poznatih iz povijesti umjetnosti, primjerice
nekoliko varijanti bacaa diska. Bio je ivua klasina umjetnost koja nije nalikovala niemu
drugom, bilo u svijetu sporta ili likovne umjetnosti. Razliite grupe miia na tome ovjeku
ivjele su vlastitim ivotom, mogao je postii da mu se itava lea kreu u valovima prema
gore i dolje, odvano se igrao miiima stranjice, lako kao miiima na ruci.
Na razoaranje kako publike, tako i Albieja i Sverrea, umjetniki dio predstave Eugena
Sandowa bio je kratak. Na samome vrhuncu iznenada je siao s male pokretne platforme,
uzmaknuo prema unutranjosti pozornice i ispruio ruke uvis. Isprva je izgledao kao da samo
eli prihvatiti klicanje publike, ali uskoro je bubnjanje ponovno poelo.
Na snanim eljeznim kukama spustila se eljezna ipka kojoj je na svakome kraju visjela
po jedna pletena koara, a u svakoj koari stisnula su se dva mukarca u odijelu i
polucilindru. Kada se itav taj aranman dovoljno spustio, Sandow je primio ipku i uhvatio
ravnoteu, eljezne kuke dodatno su se spustile i tako je stajao, tresui se od napora, s
teinom etvorice mukaraca na ispruenim rukama.
Voditelj je dojurio i objavio da teina ove etvorice mukaraca gotovo posve odgovara
dvostrukoj teini takozvanoga svjetskog rekorda koji su vidjeli neto prije te zatraio pljesak
za najjaeg mukarca na svijetu, iz naega Londona, Eugena Sandowa!
Publika se dala prevariti tim trikom i odobravanje je bilo gromoglasno.
Nakratko je nastao mete u pozadini pozornice. Izgledalo je kao da se vedski svjetski
prvak pobunio protiv neega i pokuao probiti naprijed, ali uskoro su ga okruili scenski
radnici koji su ga, zauujue ali istinito, uspjeli istjerati van. Publika je i dalje klicala i ustala
pljeui sada oito iscrpljenom Sandowu, koji je itav svoj teret spustio ravno na pod. ini se
da su neki od ljudi koji su posluili kao teret, stisnuti u tijesne koare, nezgodno prizemljili.
Sandow je to zamaskirao jednostavno otravi naprijed do rasvjete na rubu pozornice,
privlaei svu pozornost i zaradivi dodatne povike odobravanja, dok su radnici u pozadini
micali izmueni ljudski teret.
Ne treba biti diplomirani inenjer da bi se prozrelo ove opsjenare na kraju, zakljuio je
Albie kada su napokon sjedili u koiji, ispred ovalne zgrade nalik torti od opeke.
Ne, zaista ne treba, sloio se Sverre. Da samo treba drati tu teinu na ve ispruenim
rukama, to bih vjerojatno i ja uspio, ali podignuti i polovicu toga s poda dva metra u zrak bilo
bi nemogue. Nije udo da se veanin razbjesnio. teta je unititi jednu inae arobnu
koreografiju besmislicama. Nisam ni znao da postoje ovakvi nastupi sa ivim skulpturama, a
ti?
Nisam imao pojma, sloio se Albie. Tko zna moe li treniranje ovako promijeniti
muko tijelo.
66
Naravno, a to drugo?
Jesu li to Grci znali?
Zapravo nisam razmiljao o tome, antike sam skulpture gledao tek kao umjetniki ideal
mukarca, znai, kao umjetnikovu matu. Ali sada dvojim. Diskobol je, dakle, zbilja ovako
izgledao, to je stvarno nevjerojatna pomisao.
Utihnuli su kao da je svaki trebao posloiti vlastite dojmove. Bili su podjednako smeteni,
Sverreu nije palo na pamet ni pitati kamo su krenuli, iako je prolo devet sati i zali su
duboko u South Kensigton.
Koija je na Gordonu polako usporila, Albie je iziao prvi, dobacio koijau pola krune,
pruio ruku Sverreu za oslonac kao dami i pokazao prema bijelom proelju kue na kojoj su
svi prozori bili zatvoreni.
To je naa nova kuica, rekao je. Ali ne idemo tamo veeras, nita jo nije preseljeno ni
ureeno.
A kamo to idemo? pitao je Sverre sumnjiavo.
Ve je imao iskustva s Albiejevom ponekad naglom eljom da posjete odreena muka
okupljalita koja nisu bila naroito ugodna. Dodue, to se dugo nije dogodilo.
Ovo nipoto nije to misli da je, uvjeravao ga je Albie pokazavi mu prema ulazu u
susjednu kuu. Ovdje je novi klub koji e se odravati etvrtkom i mislim da e se osjeati
kao riba u vodi.
Albie je otvorio ulazna vrata ne pozvonivi i, kao da se podrazumijeva da ima nekoga kod
kue, poveo Sverrea sa sobom uza kriputave stube do prvoga kata, otvorio jedna vrata i uao
rairenih ruku da zagrli prvog ovjeka koji mu se nae na putu. U Sverreu se na trenutak
pojavio crv sumnje, dok nije uao u prostoriju i shvatio da ovo nipoto nije ono ega se plaio.
U prostoriji nije bilo stropne rasvjete, ali bila je ispunjena malim lampionima u tolikoj
koliini da je svejedno bila prilino dobro osvijetljena. Sve je bilo u neopisivu pokretu, ljudi
su posvuda leali na jastucima i trosjedima, a onaj koji je prvi uspio ustati, zavrio je u
Albiejevu zagrljaju.
Ovo je Thoby, jedan od mojih prijatelja s Cambridgea, predstavio ga je Albie i Sverre je
primio ispruenu ruku. A ovo je Sverre, moj dragi prijatelj, nastavio je.
Pozdravivi Thobyja, Sverre je u pozadini ugledao Margie izmeu dvije vrnjakinje, leale
su kao naslagane na mnotvu jastuka. Sljedei mukarac koji se hrabro dovukao s jedne od
sofa zvao se Clive i predstavljen je kao likovni kritiar.
Dola je Margie, zagrlila Sverrea i bez stida poljubila ga u usta. Zatim je, poput prave lady
kakva je bila, i to je teko mogla sakriti modernom kratkom frizurom i jednostavnom
haljinom, preuzela odgovornost za daljnje predstavljanje.
Ovo je moja najbolja prijateljica Vanessa s Kraljevske akademije, a ovo je njezina sestra
Virginia, budua spisateljica.
Ja ve jesam, spisateljica, prosiktala je Virginia pozdravljajui.
Nudimo dvije vrste pia, okoladu i pecivo ili viski. to gospoda preferiraju? Margie je
nesmetano nastavila svoju ulogu domaice.
Viski, hvala, odgovorili su Albie i Sverre istovremeno.
Vanessa je otila po bocu i dvije ae te ih bez odlaganja pruila Albieju, koji je zauzeo
67
mjesto na podu, oslonivi se leima na sofu na kojoj je likovni kritiar Clive zauzeo prijanju
poziciju i ispruio se. Sverre je nakon neto oklijevanja sjeo na pod pokraj Albieja.
Well. Dobrodoli u blumsburijevski klub etvrtkom, ree Albiejev kolega Thoby i
podigne alicu koja je, imajui na umu Margieinu ponudu, vjerojatno sadrala okoladu.
Ovo je valjda prvi put da nazdravljam okoladom, primijetio je Albie.
Nije uspijevao odrediti je li doista okiran ovakvom faute, ili se samo pravi.
Ovdje se ne drimo formalnosti previe strogo, odgovorio je Thoby ironino se
naklonivi. Osim u jednoj stvari! O emu god se govorilo, zahtijevamo potpunu iskrenost od
sviju koji sudjeluju u razgovoru. I prijateljstvo. To je sve.
Ovo zvui kao contradictio in adjecto, ubacio se Albie munjevitom brzinom. Kako da
se odri prijateljstvo ako su ljudi uvijek iskreni, osobiti potpuno iskreni?
Upravo to elimo istraiti, odgovorio je Thoby jednakom brzinom.
Oh, kvragu! uzdahnuo je Albie. O emu ste razgovarali prije nego to smo stigli?
Konstelacijama planeta?
Ne, o razilaenju vitalizma i mehanicizma, odgovorila je jedna od sestara, Sverre nije
uspio vidjeti koja.
Oh, kvragu jo jednom! ironizirao je Albie. Ta stara rasprava doista stavlja iskrenost na
veliku kunju.
Nekoliko stidljivih hihota i tiina.
Kad smo kod iskrenosti, ispriala sam iznimno pounu priu o tome kako sam primljena
na Kraljevsku akademiju, iako nisam trebala biti, ree Margie.
Sverre je ostao zateen kako se jasno izraavala, glasno govorila, razgovijetno i isto
svojim nepogreivim naglaskom, ne zapevi ni na jednom slogu. Ostavila je ulogu dobro
odgojene dame koja uti daleko za sobom. I budui da je to zapravo najavila, sada je morala
poeti priati ispoetka zbog dvojice novih sugovornika u raspravi.
Prije prijamnog ispita na Kraljevskoj akademiji treba se predati skica to je vie mogue.
Dakako, na brzinu je skupila barem one kojih se nije sramila. Ali nije se mogla oduprijeti
odreenoj napasti. Naime, kod kue su imali vrhunskog slikara, a on je oko sebe ostavljao na
stotine skica koje su preteno zavravale u smeu.
Zaplijenila je baene papire i time si znatno pojaala izglede na prijamnom ispitu.
Neposredno prije motivacijskog razgovora za upis na Kraljevsku akademiju, jer dotuda je
stigla, doao je jedan od starijih lanova akademije, pognut prema naprijed, podupirui se
tapom, i zamolio za kratak razgovor nasamo u njegovoj radnoj sobi.
Crvena u licu, ispunjena sramom, krenula je za njim u sobu, a srce joj je lupalo. Na
njegovu pisaem stolu leale su sve njezine skice, uredno poslagane u dva kupa. Na jednome
su se nedvojbeno nalazili njezini pokuaji, na drugome materijal koji je nala u smeu
pravoga umjetnika. Starac je pokazao na dvije hrpe i nemilosrdno preao na stvar:
Jesam li u pravu?
to je mogla uiniti nego priznati? Nije joj bilo nalik briznuti u pla, ali priznati je morala.
Naravno, oekivala je da e se izvikati na nju i sramno je istjerati s Kraljevske akademije, u
najgorem sluaju, prepustili bi to uvaru.
Ali starac se samo blago smijeio. Ono to je rekao bilo je dovoljno kratko da to zauvijek
68
zapamti:
Milady je snano pod utjecajem toga vrlo vjetoga, ali meni nepoznatog majstora, to se
vidi. Mogu to razumjeti. Ali ne mogu shvatiti zato ne vjerujete sami sebi. Sada emo uzeti sa
sobom samo vae skice i odnijeti ih kolegiju, vjerujem da e sve dosta dobro proi.
I jest. Uskoro e se navriti dvije godine od toga i, znai, da nije bila iskrena ne bi bila ni
na Kraljevskoj akademiji, ni imala Vanessu za najbolju prijateljicu.
Ostali u prostoriji ve su uli tu priu, ali inilo se da ih je zabavljalo uti je ponovno te su
je poastili pljeskom. Ali Margie je pripremila novu poantu.
I eto ga gdje ondje sjedi, >nepoznati< majstor! ree i pokae na Sverrea.
Sverre, koji je pored sebe imao svoj veliki crni blok za skiciranje, osjeao se kao krivac u
kojega se upire prstom. Za trajanja prie je, naravno, shvatio kontekst i bio je postien, kako
zbog sebe, tako i zbog Margie. Radoznalo veselje koje se slilo na njega dodatno je pogoravalo
stvar. Osobito jer su svi oekivali da e imati to rei o tome.
Kao boksaa udarac gonga, spasio ga je ulazak visoke nestabilne figure u odijelu od tvida s
prslukom, riom bradom i okruglim naoalama u sobu, sudei prema opem oduevljenju,
radilo se o njihovu dobrom prijatelju. Prvo je doao do Vanesse, uzeo je u naruje i odglumio
da je ugledao mrlju na njezinoj haljini.
Pa Vanessa! poviknuo je. Zar zaista ima mrlje od sperme na haljini? Ovako visoko?
Ona se samo nasmijala i zagrlila prijatelja. inilo se da nitko nije ni najmanje okiran tom
izjavom, a Sverre se pitao u kakvom se to drutvu naao. Njegovo uenje nije se smanjilo
tijekom iduih sati.
Dolaskom Lyttona Stracheya, tako je bilo ime zadnjem pristiglom u krug prijatelja,
razgovor se pretvorio u predstavu u kojoj se raspravljalo mahnitim tempom, u divljem galopu
jurilo aktualnim temama, pri emu je dio o vitalizmu i mehanicizmu priveden kraju za manje
od deset minuta, uz duge citate kako Henrija Bergsona, tako i Friedricha Nietzschea.
Na Sverreovo iznenaenje, Albie se bacio u raspravu s jednakim poletom i uz mnotvo
rijei kao i Strachey, snano se ogradio od vitalizma i njegove romantike koja oslabljuje
ovjeka, kako je tvrdio, alio se s Nietzscheovim Also sprach Zarathustra, gdje se onaj
smijeni takozvani nadovjek pojavljuje kao ezoterini budala koji nalazi sklonite na
povienim mjestima kako bi ispunio osjetila, ne radei pritom pod milim bogom nita da bi
pridonio ljudskom razvoju. Dok inenjeri, dakle ljudi poput Albieja i Sverrea, grade novi
svijet novome ovjeku koji stvarno nema vremena sjediti u planini i upijati svoju duhovnu
nadmo.
I tako je krenulo, rasprava istovremeno o svemu i ni o emu vrludala je amo-tamo. Sverre
se osjeao kao da je u publici koja gleda teniski me, lopticu koja leti naprijed-natrag. Pokraj
njega sjedio je ovjek kojega poznaje najbolje na svijetu i, ustro gestikulirajui i govorei,
pokazivao strane svoje osobnosti koje su Sverreu sve do ovoga trenutka bile posve nepoznate.
Svrha rasprave vie je bila odravanje razlika nego zajedniki zakljuak i sve se vie
razvijala u svojevrstan dvoboj izmeu Lyttona i Albieja, a Sverre nije bio sposoban odrediti
koji je od njih top dog, iako je intuitivno drao Albiejevu stranu, sve dok se Albie nekako nije
upetljao u grki ideal starijega mukarca i mlaega, onako kako je to izloio Oscar Wilde.
Ha! Konano sam te uhvatio! trijumfirao je Lytton i poeo hodati naprijed-natrag po
69
sobi, njegova ria brada u brzini je lelujala.

Slobodni grki mukarac kojeg si sada na nesreu uvukao u priu, Albie, radosno je
objahivao svoje robove, svoje ratne zarobljenike, svoju enu i, naravno, svakoga djearca koji
bi mu se naao na putu. Bio je to prerogativ nadmonoga mukarca, bio on ratnik ili filozof.
Ali nikada ne bi uzbudio, a jo manje dao se uzbuditi od drugoga slobodnog mukarca. Taj
in nije bio ni izraz ljubavi ni njenosti, a najmanje intelektualne ili kakve druge jednakosti.
Sve je to samo izmiljotina, mi uranisti nemamo ba nikakvih grkih ideala kojima bismo se
okrenuli.
Uranisti? upitao je Albie smeteno i prekasno shvatio da ga je prevarila jedna od
omiljenih Lyttonovih dosjetki koje su mu sluile da zadri inicijativu u verbalnim okrajima,
pred kraj izlaganja iznenadi protivnika neim nepoznatim.
Upravo to, uranisti, nastavio je Lytton zadovoljno. Vas dvojica ste orijentirani na
Njemaku, koliko sam shvatio. U svojem je zadnjem djelu, Jahrbuch fr sexuelle
Zwischenstufen, izdanom prije dvije godine, Magnus Hirschfeldt predloio postojanje treeg
spola. A to bi bili >uranisti<, to jest mi. Izmeu ostaloga, iznosi tezu da je naa posebna
znaajka, nas uranista to jest, da ne moemo zvidati.
Lytton demonstrativno zazvidi, pridobivi smijehom sve na svoju stranu i iznenadno
pobijedivi Albieja. Uhvatio ga je nespremnog, moglo bi se rei. Sverreu rasprava nije bila
mila i inila mu se besmislenom.
T RE B A LO IM JE znatno vie vremena do Newcastlea nego do Pariza. Vlak je krenuo rano

ujutro i trebao je stii tek kasno naveer.
Veer u Bloomsburyju potrajala je do kasna i budui da izbor pia izmeu viskija i
okolade nije ostavljao mnogo izbora, Sverre je prvih sati kada je pokuao zaspati bio strano
mamuran, istovremeno proklinjui klopotanje tekih staromodnih kotaa o spojeve tranica.
Napokon je dobio patent na novu konstrukciju kotaa. Prototipovi su savreno
funkcionirali pod privatnim vagonom Manninghama tijekom posljednjih godinu dana. Svi
gosti koji su tim putem doli u posjet posvjedoili su da je razlika bila znatna.
Ali srea zbog dobivenog patenta bila je kratkoga vijeka. Nijedno eljezniko dioniko
drutvo nije eljelo investirati u inovaciju. Drali su da bi samo poskupjela trokove, ne dajui
nikakvu prednost pred konkurencijom. Tako da je u odreenom smislu sav rad na
prouavanju metala, sva putovanja k strunjacima u Sheffield, sve eksperimentiranje s
razliitim vrstama sirove gume i sve promiljanje bilo uzaludno.
Jedino to je uinio elei svojim tehnikim znanjem poboljati svijet ispalo je, dakle,
fijasko, etiri godine baene u vjetar. Na Manninghamu su, u svakom sluaju, dva traktora
to je bila nova rije sada bila opremljena dizelskim motorima. Tako da je, injenino, Albie
vodio. Ali razvoj se nastavio. Traktora je bilo u daleko previe verzija po svijetu da bi se
moglo dobiti patent za, ukupno uzevi, superioran model na Manninghamu. Sva njihova
poboljanja i inovacije bila su pojedinano premala, premda su u cjelini bila vrlo uspjena.
Prema tome, kao inenjer nije postigao nita od osobite vanosti. A kao umjetnik? To se
70
pitanje jedva usudio postaviti.

Umjetnost nije bila samo tehnika, sposobnost da se naslika ruku. Jer to je mogao. Bila je
to i sposobnost da se usudi stvarnost uiniti toliko nestvarnom da djeluje jo stvarnije, tako
neto, teko je to uobliiti. Poput Matissea. Ili pronai paletu posve originalnih motiva. Poput
Gauguina.
Problem je, jasno, bio u tome to su oni koji su voljeli eksperimentirati oblicima, bojama
umjesto motivima, primjerice ekspresionisti, smatrani upravo onima koji ne znaju naslikati
ruku.
Poput Margie, iskreno.
Bilo je, naravno, sjajno to je primljena na Kraljevsku akademiju, k tome samostalno, bez
pomoi njegovih odbaenih skica. Zasluila je itekakvo divljenje. Posebice za svoju odlunost
da se otrgne od obiteljskih tradicija, to je odbijala vidjeti pogodnu udaju kao ivotni cilj,
odbijala se prilagoditi strogom, lijepo ureenom zatvoru koji je okolina blago, ali odluno
gradila za djevojice od malih nogu. Kakvo visoko obrazovanje, samo dresura iz
odgovarajueg vladanja, pjesme, glazbe, jezika i umjetnosti upravljanja velikim
domainstvom. inilo se da su Margieine prijateljice Vanessa i Virginia odgajane na jednak
nain, u svakom sluaju, omaknule su im se primjedbe na osoblje, onakve kakve bi izrekla
Penelope u svojim najgorim trenucima. Bilo je stvarno neobino da su se tri prijateljice takva
podrijetla tako dobro snale meu akrobatima debate poput Lyttona Stracheya, Clivea Bella,
Thobyja Stephena Vanessina i Virginijina brata i dakako, Albieja.
Postojalo je objanjenje za Albiejev iznenaujui i nimalo dopadljiv novi nain
diskutiranja, koji Sverre nikada nije doivio kada su sjedili budni jednu no za drugom u
Dresdenu i razgovarali o umjetnosti i glazbi. Tada je njihovo traganje bilo iskreno i ozbiljno.
U koiji na putu kui iz Bloomsburyja Albie je ispriao da se radi samo o zaigranim
refleksijama vremena na Cambridgeu. Lytton, Thoby i Albie bili su u debatnom klubu koji se
zvao Apostoli, u kojemu je diskutiranje bilo samo sport, a ne neto to je trebalo uzeti za
ozbiljno. Jednolian, zeleni engleski krajolik klizio je uz prozor kupa. Uspavljivao je jednako
kao i lupa o spojeve tranica. Naposljetku je uspio zaspati, budei se tu i tamo, ali prisilio bi
se ponovno pasti u san. U jednom je trenutku sanjao kako se Margieino lice pretvorilo u
Albiejevo, tada se naglo probudio kao iz none more i vie nije mogao zaspati. Izvadio je blok
za skiciranje iz putne torbe i poeo ispunjavati crtee Eugena Sandowa detaljima poput kose,
oiju i brkova. Na kraju se umorio i otiao u vagon-restoran.
Nije imao rezerviran stol, ali stigao je prilino kasno, tako da ne bi trebalo biti problema.
Osim toga, engleski konobari bili su posebna vrsta, ili iznimno ljubazni ili iznimno odbojni.
to je imalo veze s izgledom, odjeom i cipelama te time koliko bi se samouvjereno ovjek
ponaao. A takvo je dranje nauio od Albieja, koji se nenajavljen mogao uetati u bilo koji
otmjeni restoran u Londonu i odmah dobiti najbolji stol.
No postojao je problem jezika. Albieju, koji je govorio kraljevskim engleskim, to, jasno,
nije bio problem. Ali im bi Sverre otvorio usta, i nakon etiri godine odmah bi ga drali za
Nijemca. Moglo je biti i gore, recimo da su ga drali Francuzom. Ali zasigurno je bio stranac,
iako otmjeno odjeven stranac, Nijemac. Obino je to bilo sasvim prihvatljivo, a tako je bilo i
ovoga puta. Dobio je stol samo za sebe, koji mu je brzo postavljen, sa svjee ukrobljenim
71
stolnjakom, bruenim kristalnim aama i jedaim priborom za tri slijeda.

Jelovnik je bio na engleskom i francuskom, pomalo iznenaujue, imajui na umu
engleski prijezir prema svemu francuskom. Uz mogui izuzetak gastronomije. Jo bi samo to
falilo. Jesti englesku ribu bilo je na granici muenja, nitko na svijetu nije mogao izmasakrirati
bakalar kao Englezi.
Toplo preporuujem na Dover Sole Meunire kao glavno jelo, sir, ree konobar
uglaeno, pomalo jezivo, kao da je Sverreu itao misli.
Hvala, ali mislim da sam danas vie zainteresiran za meso. Kakva vam je Aberdeen
Angus, nadam se da nije prepeena? odgovorio je to je engleskije mogao.
Nije urio s obrokom i pio je bocu Chateau Margauxa uz, naravno, prepeeno meso. Vino
e mu valjda pomoi da ponovno zaspi po povratku u svoj kup prve klase, u kojemu je
zasada bio sm.
Trenutano je bio dentlmen sa sasvim dovoljno novca, nije imao osobito velikih
izdataka. Odjea iz Savile Rowa ila je na raun Manninghama, jelo, pie i osoblje u Londonu
takoer. Nikada vie nee mu se dogoditi neugodnost da ne moe kupiti tubu plave boje.
Bio je blagoslov to je Albie sam doao na tu ideju kada se onomad vratio kui iz
Njemake i shvatio koliko je bilo neodgovorno prigrabiti si sav Sverreov novac za sitne
trokove po putu.
Ugovor koji su napravili bio je jednostavan i, prema Sverreu, suvie velikoduan. Albie je
odmah kupio portrete Pennie i Margie te sliku s kuhinjskim motivom, to je sve zabiljeeno u
poslovnim knjigama imanja Manningham. Potom je Sverre primio slubenu narudbu,
dodue, za sasvim neformalnih dogovora u grkoj kupelji, da dokumentira obrtniku tradiciju
Manninghama koja je izumirala. Eventualno i da nastavi seriju s promjenama koje nosi novo
vrijeme.
Primio je plau kao da je etablirani engleski umjetnik i otada je imao vlastiti raun u
Engleskoj banci. To mu je bilo toliko veliko osloboenje, Albie nije mogao ni naslutiti koliko.
Vratio se u svoj kupe, i dalje je bio sam. Jednolini zeleni krajolik ondje vani i dalje je bio
jednak, spojevi tranica lupali su i nevjerojatno mu ili na ivce.
Nije pomagalo gledati kroz prozor i pokuati pobuditi matu, ovdje nije bilo planina,
fjordova ili crnih uma, samo jedna zelena mjeavina zelenila, a jedina slika koja mu se
pojavljivala pred oima bila je Margie sa svojom novom djeakom frizurom i jednako novim
nemarnim boemskim stilom. I jeziava je postala, kao i sestre Stephen, nimalo se nije
ustruavala razbacivati se najgorim psovkama. Dodue, na svojem savrenom engleskom koji
je odavao viu klasu, to je komino otupljivalo otricu izgovorenog.
Dok se on bavio svojom serijom slika o radnikom ivotu na Manninghamu, ona je poela
fotografirati tek kupljenim skupim njemakim aparatom. Povremeno bi se, kao sluajno,
pojavila dok bi on radio s pripremnim skicama, ponekad je bila nasrtljiva sa studijama
detalja, to je njega, naravno, ometalo, a radnike zbunjivalo.
Tako je to poelo. U sljedeoj fazi poela ga je traiti u ateljeu i galeriji gdje bi sjedio
tijekom poslijepodneva i radio s uljanim bojama, pa bi mu pokazivala svoje fotografije
portreta, uz ideje da bi one mogle posluiti kao predloci. Uope nisu, vie se oslanjao na
sjeanje i svoje skice, ali to, dakako, nije rekao.
72
U sljedeoj fazi eljela je sjediti pokraj njega i gledati kako podrobnije radi na skicama,
otprilike tada je shvatio kamo to vodi.
eljela je postati umjetnica, a tko je on da je odvraa od toga? Jedino to joj je mogao
predloiti bilo je da vjeba tehniku, vjeba i jo vjeba, da pokua prikazati sve to joj se nae
u blizini. Nije bilo niega loeg u njezinog elji da vjeba i ui.
Problem je bio to joj jednostavno nije ilo. Nakon nekog vremena predloio je da pokua
neto posve drugo, eksperimentira s bojama, stvara kakve god kombinacije njezina mata
smisli. Moda je to samo bio nain da se izvue, ali kada je vidio njezine kolae koji nisu
predstavljali nita konkretno, a to im nije ni bila namjera, vidio je matu i primjetan osjeaj
za kombinacije boja. Tada su se zajedno poeli igrati bojama i sjedili jedan do drugoga, toliko
blizu da je osjetio njezino bedro pored svojeg, za to se pobojao da je neprilino.
Nije se predala, nastavila se boriti i to je bilo vrijedno divljenja. Na svu sreu, kasnije je
primljena na Kraljevsku akademiju, to je bila njezina karta za slobodu. Imajui na umu
njezine nove prijatelje, Vanessu i mlau sestru koja je eljela biti spisateljica, njezin je novi
ivot bio poput otmjena boema, udaljen od ivota koji je bio predvien za nju, nezamislivo
dalek. Osim toga, volio ju je s razlogom. Da je morao zamisliti idealnu sestru za Albieja,
izmatao bi upravo Margie.
D O GA A NJ E SE odvijalo poneto izvan grada, odmah uz rijeku Tyne. Bilo je lako nai put i
pitati za upute jer su ljudi djelovali mnogo vie prijateljski raspoloeni nego u Londonu, iako
je bilo teko razumjeti njihov dijalekt.
Kasno nou stigao je u hotel, The Royal Station Hotel, za jednu kratku etnju udaljen od
eljeznike postaje. Bila je to ogavna otmjena zgrada u pompoznom viktorijanskom stilu
kojeg su se Englezi oito vrlo teko oslobaali. Ali soba je bila odlina, a doruak pravi
engleski.
Mnogo je ljudi bilo u pokretu na poljunanoj etnici uz rijeku. Vesela sveano odjevena
djeca u mornarskim odijelcima i dokoljenkama, oevi koji su vukli velike pletene koare za
piknik, ene koje su se udaljavale da im muevi ne uju razgovor, radnici u tamnim odijelima
i polucilindrima, mukarci srednjeg sloja u dnevnim odijelima i sivim eirima nove, nie
vrste koja je upravo ula u modu, pojedinane koije s konjima i jo rjei automobili koji su
trubljenjem tjerali sve prepreke i krivudajui ih zaobilazili.
Idila koja se jednako tako mogla nalaziti u Njemakoj ili ak u Norvekoj, sretna slika
poetka novoga vremena i novoga svijeta mira i napretka; ovjeanstvo samo to ne uzme
veliki zalet u veliko stoljee tehnike. Ako ve nije u njemu.
Zavrtjelo mu se. Ponekad bi mu se to dogodilo kada bi ga pogodile nepredvidljive stvari u
ivotu. Evo ga gdje hoda po poljunanom putu u sjevernoj Engleskoj, i to je stvarnost. to u
ovome trenutku rade Oscar i Lauritz u svojim stvarnostima? Koliko je shvatio prema vijesti iz
The Timesa, Bergenska pruga bila je dovrena, ali oito je imala odreenih poetnih tekoa,
nije bilo jasno kakve prirode, iz notice se nije dalo razluiti. Ali o emu god da se radilo,
73
odronima ili snijegu koji im se preprijeio, bit e da je to ono ime se braa upravo sada bave.
Kad bi ga vidjeli ovdje i sada, u okolici stranoga grada Newcastlea, kako je krenuo na
apsurdni radni zadatak prikazivanja mukaraca u trikoima i leopardovoj koi, bi li mu mogli
oprostiti, ili ga barem razumjeti? Vjerojatno ne.
Izgledalo je kao da je doao u cirkus, veliki sivi ator s crvenim, bijelim i plavim
zastavicama na jarbolima izdizao se nad cjelokupnim prostorom gdje se predstava trebala
odrati. Pokraj atora smjestila se vanjska pozornica s drvenim klupama, oblikujui
amfiteatar. Pretpostavio je da ovisi o vremenu hoe li se predstava odrati unutra ili vani, a
budui da je bio blag ljetni dan s istim nebom, odabrali su vanjsku pozornicu, koja je
izgledala kao da moe prihvatiti znatno vie gledatelja nego cirkuski ator. Redovi su kruili
dvije stotina jarda od blagajni gdje su se prodavale karte. Na plakatima je ime vedskoga
svjetskog prvaka bilo krivo napisano, ali slika u boji koja ga je prikazivala s nerazumno
velikom ipkom na ispruenim rukama neupitno je izazivala divljenje. Dodue, nije bila
djelotvorna kao slika druge zvijezde, Eugena Sandowa, u pozi u kojoj se sjajio od znoja, s
leopardovom koom preko ramena.
Sverre je kupio najskuplju kartu da bi mogao biti to je mogue blie, a listajui tiskani
program na svoje zadovoljstvo naao je da se ova predstava vie bavi sportom snage nego ona
koju je vidio u Londonu.
Pored cirkuskoga atora stajali su arko obojeni vagoni koji su dananjim artistima
ustupljeni za presvlaenje. Nazreo je dvojicu skandinavskih ljudeskara, ulazili su u vagon koji
se pod njima uznemirujue zanjihao.
Potrajalo je dok se arena napunila, ali predstava je poela u najavljeno vrijeme.
Prvo je na programu bilo prikazivanje hrvanja, s mukarcima normalnije veliine,
okretnima i otmjenima. Toka je zavrila uz malo odglumljene komike, kada su se dvojica
Skandinavaca iznenada pojavila u pozadini, a manji okretni mukarci odmah su ih napali, ali
naravno, svoje predimenzionirane protivnike nisu uspjeli ni pomaknuti. Zavrilo je tako to
se veanin spustio na koljena, ispruio obje ruke u stranu i dopustio da mu se po dvojica
boraca smjeste na svaku ruku. Potom je podignuo svu etvoricu kao da su krpene lutke i
nosio ih nekoliko krugova po sceni, na ope oduevljenje publike.
Zatim je bilo vrijeme da se dvojica divova meusobno uhvate ukotac. Prizor je bio nalik
sudaru dviju parnih lokomotiva, a dojam je pojaan zvunim dahtanjem dok su se njih
dvojica navlaila uzdu i poprijeko pozornice, pokuavajui namjestiti dobar zahvat. Na kraju
je Danac sruio veanina na tlo i neko su vrijeme puzali naokolo dok ga nije stisnuo u most,
pa je veanin morao skupiti svu snagu da mu protivnik ne pritisne obje lopatice na
strunjau. udesno se uspio osloboditi i izvui, uloge su se zamijenile i oito namjetena
borba vrtjela se u krug tako da su sad jedan, sad drugi imali premo. Sve se dogaalo brzo, i
na sceni i u Sverreovu bloku za skiciranje.
Veliina i snaga dvojice artista bile su, dakako, impozantne, nitko u publici nije uspio
izbjei tajnu i zastraujuu misao to bi bilo kada bi sm zavrio pred ovakvim borcem. Ali
dok je Sverre radio na svojim skicama, ve je u ruci osjetio da ove gromade iroke u trbuhu
nisu ono to trai. Jedno je snaga, drugo je ljepota.
Prolo je gotovo sat vremena do pojave Eugena Sandowa. Ovoga je puta imao dvojicu
74
pomonika. Bili su to mukarci istoga tjelesnog tipa kao on, bez traka sala igdje na tijelu, ali
s muskulaturom koja se vidjela do u najmanji detalj. Sandow je bio nauljen da se na sunevu
svjetlu pojaaju kontrasti izmeu razliitih skupina miia. Pomonici su mu, pak, bili
obojani u bijelo i zbog toga su zaprepaujue nalikovali grkim uzorima dok su zauzimali
jednu poznatu pozu za drugom. U to nije bilo ni najmanje sumnje, Sverre je veinu mogao
identificirati po sjeanju iz British Museuma ili iz Berlina.
Dolo je vrijeme za finale, za kojega je Eugen Sandow bio sm na rotirajuem pijedestalu.
Nastup je bio vrlo slian onome to je vidio u Royal Albert Hallu, ali barem trostruko dui, i
Sverre je ustro ispunjavao stranicu za stranicom svoga bloka, osjeajui euforiju, kao da je
doista na putu da pronae posve nove ideje koje trenutano nije imao vremena ili
sposobnosti uobliiti, ali koje e pobiti sve suvremene predodbe o modernom slabom i
degeneriranom ovjeku, pretvoriti ljudsko tijelo u ivu umjetnost, ponovno probuditi antiki
ideal u sasvim modernu okruenju.
Posljednji je na programu bio pokuaj obaranja svjetskoga rekorda Arvida Sandberga,
ovoga puta dvije funte teeg nego prije dva dana u Londonu. Voditelj je ponosno izvikivao da,
dopusti li Bog, novi svjetski rekord bit e postignut u Newcastleu, a ne u Londonu. Izjava je
izazvala estoko oduevljenje u publici.
Sama izvedba odvila se jednako kao u Londonu, sveano kontrolno mjerenje, iznoenje
pravila o samo tri doputena pokuaja kada se radi o svjetskom rekordu i na kraju veanin
koji je frkui obilazio ipku i izgledao kao da se pokuava sabrati, ili da naprosto oklijeva
pred vjerojatno golemim izazovom, prije nego to je dohvatio ipku.
Svjetski rekord sruen je i ovoga puta. Uz male promjene, kao kada se atlet pravio da je
skoro uspio u prvome pokuaju, ah je morao odustati. Publikom se pronio uzdah razoaranja.
Zauo se poneki povik ohrabrenja. Arvid Sandberg ponovno je triput ljutito obiao ipku,
prije nego to se pripremio za novi razjareni napad. Uz urlik izbacio je ipku ispruenim
rukama, naoko bez i najmanjeg napora. Svjetski rekord sada je pripadao Newcastleu, a
pljesku i entuzijastinim povicima iz publike nije bilo kraja. Na scenu je dotrala malena
djevojica s naramkom crvenih rua za obaratelja svjetskog rekorda.
Sverre je pristojno priekao dok se pljesak i klicanje nisu stiali, a zatim se pourio
potraiti Sandowa.
Brzo je i lako uspio slijediti upute do vagona u kojem su bih smjeteni Sandow i njegovi
pomonici.
Einsteigen! poviknuo je netko iznutra kada je pokucao.
Otvorio je vrata i uao. Sandow i dvojica njegovih pomonika sjedili su za okruglim
stoliem, svaki sa svojom aom neodreena gustog sivog pia. Samo su malo sa sebe isprali
bijelu boju i ulje i navukli sportske hlae.
ini mi se da sam uo njemaki, ree Sverre pozdravivi ih na njemakom im je uao.
Natrlich! Friedrich Wilhelm Mller vama na usluzi, odgovorio je Eugen Sandow uz
zvuan pruski naglasak. A tko ste vi?
Ja sam Sverre Lauritzen iz Dresdena, u biti, iz Norveke, umjetnik, predstavio se Sverre.
Nisam znao da ste Nijemac, Herr Mller.
Ostala su dvojica odmah ustala i Sandow je predstavio svoje pomonike, koji su obojica
75
bili Englezi. Moda je iznenaujue jezino zajednitvo sa Sandowom/Mllerom pomoglo

Sverreu da doe nepozvan i svejedno bude lijepo primljen. Uskoro je pojasnio kojim je
poslom doao, da trai nain umjetnikog prikazivanja ivih skulptura koje je imao priliku
vidjeti, i u Londonu u dvorani Albert Hall prije nekoliko dana, i sada ovdje u Newcastleu.
Radi toga je doputovao ovamo, da bi sve vidio nanovo.
Eugen Sandow/Friedrich Wilhelm Mller inio se polaskan Sverreovim ustrajnim
zanimanjem, ugledao je njegov blok za skiciranje i zamolio da ga vidi. Nakon toga su se brzo
dogovorili.
Sandow je vodio vjebalite u Londonu, The Institute of Physical Culture, u ulici St Jamess
nedaleko od Piccadillyja, ondje se mogu vidjeti za dva dana i detaljnije raspraviti o daljnjem
radu.
Osim toga, Sverre moe odmah kupiti dvije knjige i prouiti ih na povratku u vlaku,
potpisane i s popustom, mogle bi mu dobro doi da se pripremi za slikanje jer su obje bogato
opremljene fotografijama. Ne bi li, osim toga, probao i malo posebne okolade za snagu?
Sandow je izvukao papirnatu vreicu na kojoj je stajala ilustracija u boji, on s etiri
ovjeka u pletenim koarama koje je drao na ispruenim rukama. Sverre nije bio siguran je li
to ala, pa je odgovorio engleski rezervirano moda bude neto od toga onoga dana kada
bude postojao Sandowljev viski za snagu. Dvojica Engleza, koja su oito jako dobro razumjela
njemaki, nasmijala su se glasno kao i sm Sandow.
U nonom vlaku na povratku za London Sverre je dugo sjedio i listao knjige koje su doista
bile potanko ilustrirane fotografijama. Zvale su se Snaga i umijee odravanja snage te
Sandowljev sustav tjelesnog vjebanja. Njegovoj se mati otvorio novi svijet, ve su mu se
poele pojavljivati slike pred oima, napokon je pronaao posve novi kolosijek na koji bi se
prebacio.
Nakon to se smjestio u krevet, osjetio je toplu, samouvjerenu sreu, neto to dugo nije
osjetio. U posljednje je vrijeme esto sumnjao. ak ga ni lupanje tranica nije smetalo i usnuo
je dok su mu slike igrale pred oima.
Topli osjeaj sree trajao je i sljedeega jutra dok se brijao, to ba nije bilo jednostavno u
spavaim kolima koja su se tresla, radovao ga je dan koji je bio pred njim, ispunjen
prouavanjem knjiga.
Kada je doao u vagon-restoran na kasni doruak, odmah je morao promijeniti plan.
Beck-Olsen i Arvid Sandberg sjedili su jedan nasuprot drugome i zauzimali svaki po dva
mjesta, prizor je bio komian.
Pozdravio ih je rijeima: Pa, ovdje je rizik od izbacivanja znaajno manji, i svjetskom
prvaku izmamio smijeak. Ovaj je svojom ruetinom potapao kono sjedalo, a Sverre, koji je
bio daleko od ovjeuljka, jedva jedvice uspio se tamo stisnuti.
Sudei prema ostacima na pladnju, dvojica divova u sebe su naslagala kojih dvadeset
peenih kobasica, pojaanih slaninom i jajima, a zatim doruak zalila pivom. Obojica su bila
dobre volje, Arvid Sandberg jer mu onaj Eugen Sandow na predstavi u Newcastleu nije uspio
preoteti pozornost s nekoliko djetinjastih trikova kao to je to uinio u Londonu, Beck-Olsen
jer e ovaj izlet u Englesku uskoro zavriti, pa e ih ponovno tretirati kao ljude u Engleskoj
to nikada ne doive. Prokleti bili, naduti kako ve jesu, prave se da ne razumiju ni vlastiti
76
jezik.
Dok je Sverre poeo skicirati njihove portrete, ispitivao ih je o podrijetlu, koje je, pokazalo
se, vrlo slino njegovom. Obojica potjeu iz gotovo jednako siromanih obitelji kao i on sm.
Sandberg je odrastao u obitelji kovaa u Vstmanlandu, umovitom kraju 30 milja
sjeverozapadno od Stockholma. Beck-Olsen je roen pored tvornice opeke na Jyllandu i u
nekom trenutku kada su obojica bili adolescenti, okolina je otkrila da su snaniji od vrnjaka.
Kada su stigli u sportske klubove u glavnom gradu, zakljuak je bio isti. Sve ostalo rezultat je
godina tekog treniranja.
Trenutano su bili na gubitku, budui da je policija iz jedne od skandinavskih
prijestolnica, Stockholma, zabranila profesionalno hrvanje pred publikom. Naelnik policije u
Stockholmu zakljuio je da je hrvanje nemoralno ili neudoredno, moda oboje. Imalo je to
nekakve veze s time to se u parteru previe vidjelo debelo meso kada bi se borci hrvali, to je
moglo biti tetno i uznemirujue. Posebice ako bi se na istome mjestu istovremeno prodavao
alkohol. Nakon ozbiljnih pregovora Bernsu, Mosebackeu i drugim boljim restauracijama gdje
su artisti nastupali, preostalo je birati izmeu hrvanja i alkohola. Izabrali su alkohol.
No hrvanje je i dalje bilo doputeno u Kopenhagenu i Kristianiji. Inae, Arvid e za tono
godinu dana, i godinu kasnije u isto doba, nastupiti upravo u Kristianiji, a Sverre je kao
Norveanin iznimno dobrodoao.
Nepromiljeno je obeao da e doi. A obeanja se moraju odrati.
Na kraju, usred sve kominijih pria iz ivota zabavljaa, doveli su ga u napast da i sam
pone piti. Bio je to prvi i zadnji put da je pio pivo za doruak, uskoro se morao ispriati i
otii malo odspavati.
Po povratku u svoj spavai kupe, koji je sada bio pospremljen tako da se moe koristiti
preko dana, uhvatila ga je neoekivana potitenost. U samo sat i pol, koliko si je pokuavao
predoiti skandinavski krajolik koji je tekao kroz prie s putovanja dvojice atleta, svladale su
ga slike doma i udnja za njime te se silio otjerati grinju savjesti i njezine najsnanije
potisnute nemire i misli.
Kod Arvida Sandberga i Beck-Olsena postojala je ta crta nepodmitljive estitosti i
otvorenosti koja ga je inila melankolinim, bilo je to teko objasniti. Nedvojbeno su radili u
znoju lica svoga ono to su najbolje znali. Bili su oevi i prehranjivali su obitelji, nisu mogli
odbiti sezonu daleko od kue, u Europi, i radi toga su morali ostaviti enu i djecu kod kue.
Arvid je pokazao fotografiju svoje trogodinje keri u predugakoj i sigurno malo preskupoj
haljini. Beck-Olsen je imao fotografije dvojice plavih djeaia, neznatno starijih od
djevojice. Nijedan od dvojice snagatora nije ni najmanje pokuavao prikriti udnju za
domom, sjajila im se u oima dok su gledali fotografije. Putovali su drugom klasom, na
sjedeim mjestima, da bi utedjeli to je vie novca mogue, iako su bili dobro plaeni, a
Arvid je, povrh toga, dobio dodatak na svjetski rekord u iznosu od dvadeset i pet funti.
Da su Sverre i njegova braa ostala u uari Cambella Andersona u Bergenu, po svoj prilici
postali bi takvi ljudi. Nasuprot tome, barem je on postao ovjek koji je nou budan i
raspravlja o radnikoj stvari, enskome pravu glasa, Freudu, vitalizmu, homoseksualnosti,
vjernosti i nevjernosti, agitatorskoj zadai umjetnosti ili potpunoj osloboenosti od politike i
slinome, to se ni najmanje ne tie Beck-Olsena i Arvida Sandberga, ak niti radnika stvar.
77
Bi li bio izvorniji ovjek da je ostao u Bergenu? Bilo je to nemogue pitanje, vie osjeaj
nemira nego pitanje.
Godina je 1905. Dakle, pet godina otkako je bio kod kue na Osteryu, etiri godine
otkada je u pismu ukratko ispriao Lauritzu da zauvijek naputa njihov ivot.
Je li se izrazio tako kategoriki? Ne, nije doslovno, ali ipak je to bio sadraj pisma. Napisao
je kako stvari stoje, da voli mukarca i da bi to na Hardangerviddi bila katastrofa kao i u
Bergenu, a jo gore bilo bi kod majke Maren Kristine.
Lauritzov je bijes zasigurno bio biblijskih razmjera, toliko da ga nije prolo do dana
dananjeg. Bilo je tee predoiti si kako je to Oscar prihvatio. Za poetak, Oscar nije bio ni
najmanje religiozan, tako da nije mogao osuivati ni imati zamjerki te vrste. Openito je bio
tolerantniji od Lauritza, a meu braom bio je onaj koji se najvie zanimao za njemake
socijaliste, to je bio jedini politiki pokret u Europi koji je homoseksualce uzeo u obranu.
Homoseksualci, to je bila nova rije, tako e se to zvati. Zvualo je kao medicinski termin
ili opis seksualnosti kod ljudi, to je, dodue, istina, ali ne pojanjava znaenje niti ne zvui
osuujue. Kao ni uranisti.
Kako bilo, Oscar je vjerojatno lake primio vijest od Lauritza i moda se i dan-danas
svaaju oko toga. Ali valjda su obojica shvatila da ne mogu ba doi majci Maren Kristine s
takvim objanjenjem nestanka najmlaega sina. to li su joj rekli?
Mora poi od toga da su je sigurno eljeli potedjeti istine, ali lagati svojoj majci nije lako
ni u odrasloj osobi. Jesu li moda ispriali polovinu istinu; da je Sverre, istina, pobjegao zbog
ljubavi, ali da se radilo o eni?
Ta ih je nuna la mogla spasiti na neko vrijeme. Ali kako objasniti godine utnje?
Da, godine utnje.
Moda je vea kukavica od svoje brae, iako mu to nikada prije nije palo na pamet. U
djejoj dobi skakali su u fjord s iste visine, jednako duboko ronili i jednakom odlunou
pomagali ocu skratiti jedro u oluji. S godinama ne samo da je narastao kao i njegova braa,
nego ih je i prerastao, postao vei, snaniji, hrabriji. Vie je nalikovalo njemu nego njima
vraati se kui najmranijim uliicama Dresdena nakon kasnih studentskih proslava.
Ali to nije isto. Fizika hrabrost nema veze s moralom.
Nije pisao vlastitoj majci i to ga ini kukavicom, imala je pravo znati cijelu istinu. A
prvenstveno pravo prekinuti neizvjesnost koju je sigurno nosila u sebi i koja ju je izjedala.
Bila je to misao koja mu je bila najvie zabranjena. Nita nije uspio toliko duboko
potisnuti u podsvijest koliko grinju savjesti zbog toga. Svi su u Bloomsburyju neprestano
govorili o Freudu i nesvjesnome, doista je bio njihov filozof, bio je u modi. Trebali su slikati
onako kako je Freud mislio, ili pisati, trebali su raspravljati o nesvjesnome i superegu, ak o
neemu to se, vrlo neobino, nazivalo zaviu na penisu, a on je posramljeno zaepio ui i
uvjerio sam sebe da su to samo djetinjaste budalatine.
Sve do sada. Najvea sramota iznenada mu je isplivala ravno iz podsvijesti.
Postojao je samo jedan nain oslobaanja od ovog bolnog osjeaja koji e, koliko god ga
pokuavao potisnuti, moi izroniti kada to najmanje bude oekivao.
Napisat e dugo iskreno pismo majci Maren Kristine. Ispriati joj sve, nita ne uljepati,
dodati ili izmijeniti, kako to glasi u njemakoj zakletvi koju polau svjedoci, a koju je uo od
78
likovnih strunjaka kada su se svojevremeno u Dresdenu zakleli da je naslikao originalnog

Rembrandta.
The Institute of Physical Culture uskoro je postao njegov drugi dom u Londonu. Dolazio je u
zoru i nije odlazio otamo prije posljednje danje svjetlosti. Prezirao je elektrino svjetlo.
Gimnastika dvorana nekada je bila restoran, otuda joj visoki prozori i veliki nekadanji
plesni podij od tamna patinirana hrastovog parketa. Pozadinski zid prema unutranjim
prostorijama bio je tamnoplav, tako da su plavi odsjaji susretali utu svjetlost s druge strane,
a usred tog susreta nalazila su se ljudska tijela, neprestano u pokretu, ivi dokaz da su sve
teorije o degeneraciji modernog ovjeka idiotski pogrene.
Postoji izbor. Opustiti se i oslabjeti ili trenirati.
Eugen Sandow nije mu to propustio naglasiti na osobnom planu. Smatrao je da je Sverre,
istina, roeni atlet, ali da je zaputen zbog godina lijenoga ivota. Bilo je to teko zanijekati.
Uskoro je vrijeme provedeno u vjebalitu podijelio izmeu slikanja i vjebanja pod
osobnim vodstvom Sandowa. Osjeaj je bio dobar, primjeujui u vlastitome tijelu atletsko
iskustvo, bolje ga je razumio i osjeao se samouvjerenije kada ga je trebao prikazati. Kasnije je
razvio novi pristup i snanijim potezima kista tijela uinio manje fotografskim prikazima,
stiliziranijima, tako da su bila daleko od ilustracija u medicinskim knjigama.
Kod kue u Bloomsburyju krenuo je raditi upravo suprotnom tehnikom. Kada je Margie
predloila da mu bude goli model, naravno da nije mogao odbiti. Djelomino jer je to
onemoguavalo prijateljevanje unutar Bloomsbury grupe, djelomino zbog njihove
zajednike predodbe da nita ne smije biti strano ili neugodno. Djelomino jer je to bila
Margie.
Njegov je atelje bio na najvioj, treoj etai, gdje je bilo najvie svjetla. Ondje su stajale
njegove slike atleta, naslagane jedna uz drugu du zidova.
I Margie usred svega toga. Kada je, malo po malo, uspio potisnuti osjeaj da gleda neto
zabranjeno i prestao se osjeati neugodno, brzo su nastale varijacije prvih modernih linija,
nalik Matisseu, u kojima je ona bila tek predodba gole ene, ak i varijacije koje su se bavile
klasnom pripadnou, u kojima je bila mlada i vrlo lijepa Margie.
Ubrzo je uslijedila serija u kojoj je leala otprilike u istom poloaju na nepospremljenom
krevetu, podupirui se o lakat i gledala ravno u promatraa. Dodao je kontrasvjetlo
njezinome obrisu, tako da joj je put blistala. Svjetlo iza nje bilo je u kontrastu s njezinim
tamnim oima i tamnom kosom, iste boje kao i oi, te njezinih jo tamnijih stidnih dlaka.
Sve dok je isprobavao razne varijante, razvijala se i sama ideja. Ponavljao je istu sliku na
krevetu uz male, gotovo neprimjetne razlike, tako da je ispoetka izgledala kao snena mlada
ena koja se upravo probudila, posve nesvjesna svoje golotinje, bez i najmanje erotske
primisli. U sljedeoj varijanti moda se nazirala takva misao, zatim se jasno vidjela, i tako je
serija rasla sve do zavrne slike, na kojoj je, tijela sjajnog od znoja, puila cigaretu.
Tih deset slika bilo je poput fotografskog filma na kojem se postupna promjena jedva vidi,
79
iako je razlika izmeu prvog i posljednjeg kvadratia vrlo velika.

Od poetka do kraja bila je to gotovo ista slika. A ipak nije. Prvu su sliku mogli objesiti u
bilo koji umjetniki salon. Zadnja slika izazvala bi skandal u bilo kojem umjetnikom salonu.
A ipak se radilo o istoj slici, dakle, razliita tumaenja zbivala su se upravo u oku promatraa,
i taj je naziv dao sabranome djelu.
Rad je trajao dva mjeseca, najtee je bilo na poetku, dok je Margie neprestano govorila
da treba cigaretu. Puila je kao Turin, kao i sestre Stephen. Slijedom toga, najlake je bilo
pred kraj serije, kada je cigareta postala dio kompozicije.
Neizbjeno su povremeno spominjali kada je prije mnogo vremena, iako to zapravo nije
bilo toliko davno, naslikao njezin prvi portret na Manninghamu, sliku koja je predstavljala
mladu lady strogih principa i intelektualnih interesa. Jednom su se prilikom alili upravo o
cigareti kao najveem izazivakom simbolu pobune, koji je ipak bio nezamisliv, pa su
umjesto nje upotrijebili olovku. Ali to je bilo tada, vremena se mijenjaju, i ljudi s njima.
Kao to se i on promijenio tijekom par mjeseci rada, od poetne srameljivosti kada se
jedva usudio kliziti pogledom, pa bi joj grudi i spolovilo pogledao brzo, kao grekom, do pred
kraj, kada je njegov pogled postao nabijen erotikom, a majuna kap znoja uz vrak njezina
venerinog breuljka iznimno vaan detalj.
Zasigurno je primijetila promjenu na njemu, tovie, predvidjela ju je.
Kada su pozvali prijatelje da pogledaju itavu seriju odjednom, reakcije su bile snane i
entuzijastine, kako su se nadali. Izliti fotografiju i umjetnost portretiranja ovako, u isti
kalup, nesumnjivo je bilo genijalno, priznao je ak i likovni kritiar Clive. Istovremeno je
promrmljao da vrijeme jo nije spremno za javno prikazivanje ove sekvence. Barem ne u
Engleskoj. U Francuskoj bi to, dakako, bila posve druga stvar.
Jedini je prigovor bio Vanessin, od nje koja nije znala naslikati ruku, rekla je da su slike
previe stvarne, previe fotografske. Iako su, jasno, strogo s tehnike strane prokleto vjeto
napravljene.
Ostalo mu je jo neto posla na posljednjoj slici, koja je bila najvei izazov u seriji, prije
nego to to bude mogao ostaviti za sobom i vratiti se mukim tijelima. Nije znao dokraja
objasniti o emu se radi, uglavnom je to bio osjeaj. Margie je ponovno pozirala, ali nije ba
bila strpljiva.
Iznenada je sjela, odrjeito ugasila cigaretu u ve prepunoj pepeljari i pogledala ga ravno u
oi.
Poslije si je umiljao da je tono osjetio to e rei.
Prokleto mi je dojadilo biti nevina, ne bi li mi ti, najdrai moj Sverre, mogao pomoi u
vezi toga?
Nije mogao odbiti. Ono to je zamolila na svojem savrenom engleskom, na kojem je ak i
psovka zvuala lijepo, ve je uinio u mati. Ali to je bila posve druga stvar.
Ne elim biti nevjeran Albieju, odgovorio je na koncu.
Daj, ne budi djetinjast, dragi Sverre! Stoput smo o tome razgovarali u klubu. Osim o
tome da nitko ne posjeduje tue tijelo i tome slino. Lijee li s drugim mukarcem, pritom si
eventualno nevjeran Albieju, ali sa mnom nisi. To je posve druga stvar.
Sverre nije ni priblino imao ideju kako da se izvue iz ove ponude, i je li se radilo o
80
prijateljskoj usluzi, i je li to uope elio.

Ali i ja sam praktiki nevin..., pokuao je.
Udarila se smijati dugo i glasno, skoila na noge, zagrlila ga i poela ljubiti zaozbiljno.
81
V.
Izgubljeni sin
NORVEKA
LJETO 1907.
Z A M I L JA O J E N O RV E KU kao minijaturnu zemlju na rubu kontinenta, ili bajkovitu zemljicu

poput Transilvanije, crnih uma punih vukodlaka i drugih natprirodnih bia.
Trenutano, s vrtoglavim pogledom preko beskrajne planinske pustoi, ta mu slika nije
odgovarala. Ali sve kao da je poelo tek u toj minijaturnoj zemlji, kada su konano, nakon
tekoa na putu kao da su krenuli na drugi kraj svijeta, ukljuujui poneto nezgodan
prijevoz s danskoga kopna do Kopenhagena u est sati ujutro stigli u prijestolnicu koja je
izgledala kao da se jo nije probudila. Sa eljeznikog kolodvora vodila je jedna velika ulica,
glavna, ravno prema parlamentu i dalje do nevelike kraljevske palae. Izmeu parlamenta i
palae smjestilo se Nacionalno kazalite i novoizgraeni hotel pomalo pretenciozna imena
Continental. Ondje e biti smjeteni, u apartmanu s balkonom prema glavnoj ulici. Susjedna
je jednokrevetna soba za Margie, praktino.
Brzo se dala nagovoriti kada su je zamolili da putuje s njima kao gardedama. Nisu znali, ni
Sverre nije znao, kako e u egzotinoj Norvekoj izgledati ako dvojica dentlmena zatrae
dvokrevetnu sobu. Takve stvari nije bilo lako znati unaprijed. U Parizu to ne bi bio problem,
u panjolskoj bi, pak, hotel pozvao policiju u najnezgodnijem zamislivom trenutku. Ali s
Margie pod Sverreovom rukom spretno su izbjegli sve takve delikatne potekoe.
Dodue, poentiravi, naglasila je da njezin doprinos romantinome aranmanu nipoto
nije jedini razlog za putovanje, barem ne za nju. Doista je eljela vidjeti uveni norveki
krajolik, osobito skale boja u planinskom predjelu, gdje su napokon bili. Oduevljavale su je
oluje. Ovaj je krajolik njezinoj tehnici kolaa odgovarao bolje nego ita drugo to je vidjela, ili
to si je mogla predoiti, osobito u radu s varijacijama plave u svjetlu sumraka. Nije bila
tehniki virtuoz poput Sverrea, nego je svoje resurse morala usmjeriti na stvaranje atmosfere
i na boje, vie nego na vjerno prikazivanje.
Njezina radost zbog dolaska bila je razumljiva. To je uvidio svaki put kada bi preletio
pogledom od plavih sjena ledenjaka, prema snijegom prekrivenim blijeteim planinskim
vrhovima do zelenih dolina izmeu svjetlucavih bijelih voda. Gotovo da mu je bilo ao to
nije i on umjetnik pomisao koju je inae drao svezanu i zakljuanu u podrumu. Bilo je
jednostavno razumjeti i biti naklonjen Sverreovoj i Margieinoj opijenosti od sree onoga
trenutka kada su hrabro stigli na jedan od vrhova nakon sati mukotrpna penjanja, i po prvi
82
put ugledali planinski krajolik bez drvea.

Zamiljao je ovaj put u Norveku kao slobodno lutanje misli, lijeni izlet u rustinu kulturu
koja ne postavlja drugih zahtjeva do li elje da je se upije pogledom. Jednostavna mala
zemlja, s jednostavnim problemima i jednostavnim ljudima koji odjeom i ponaanjem
prilino podsjeaju na ljude na kontinentu, ali su ipak drugaiji. Mukarci koji su ukusno
odjeveni dolazili u njihov hotelski restoran gotovo bi mogli proi za bilo kojim stolom u
restoranima Londona ili Pariza, moda su zaostajali godinu ili dvije u odreenim modnim
detaljima, ali to je bilo sve. Dolazili su iz Nacionalnog kazalita poprijeko preko ulice,
spremni troiti i izgledali su, gotovo bez iznimke, dobre volje. inilo se da rijetko vode
ozbiljne razgovore namrtenih ela, ali oni se nisu morali brinuti o imperiju ili kolonijalnim
ratovima.
Njihova prva veeranja zabava bila je posve u skladu s tim osjeajem. Sverre ih je odveo
na cirkuski varijete gdje je njihov stari poznanik, najsnaniji veanin na svijetu, ponovno
nastupao, a Sverre je, po obiaju, imao blok za skiciranje pod rukom. veanin je, po obiaju,
oborio novi svjetski rekord prema prijepornim grkim pravilima, koja su barem njemu dobro
dola i financijski mu koristila.
Nakon predstave pozvali su ljudinu u restoran u prizemlju svojeg hotela i, uz povremeno
Sverreovo prevoenje, prepustili se zabavi, priama o nestalom klaviru i pripadajuem
pijanistu u Beu ili organizatoru varalici u Hamburgu, to je na koncu zavrilo nezgodno,
tako to je artistov agent, neki gospodin Norrman, imena se uspio sjetiti zahvaljujui
smijenom prizvuku koji je imao veze s Norvekom, zbrisao s novcem. Stvar je sada stajala
tako da je najjai ovjek na svijetu bez pogovora morao u Sankt Petersburg jer e svjetsko
prvenstvo u profesionalnom hrvanju ondje poeti sljedeeg tjedna. Jednom kada bude ondje,
dakle u Sankt Petersburgu, gospodin Sandberg e se domoi gospodina Norrmana, to je
prizor koji bi Albie rado vidio, i rijeiti nesporazum.
Kako bilo, moglo je to zavriti samo na jedan nain, posuivanjem novca za put u Sankt
Petersburg. Sverre i Albie pridonijeli su svaki s novanicom od pet funti.
Albiejeva oekivanja zasada su bila tona. Ovo je bilo neoptereeno putovanje za
oputanje, zaobilaenje svega tekog u ivotu u irokom luku, a osobito svega to je
nalikovalo grinji savjesti.
Prijatelji u Bloomsburyju, ti sjajno djetinjasti, oito uvijek veseli i neodgovorni prijatelji s
kojima je bilo tako zavodljivo divno druiti se, bili su suglasni da rad nije ono bitno u ivotu.
Rad je robovanje, okov ne samo za tijelo nego i za misao. Mata i umjetnost, prijateljstvo i
ljubav, to je bitno u ivotu.
Ta ideja, ili bolje reeno, ivotni stav, bila je neodoljivo zavodljiva onome koji je imao i
najmanju sklonost grinji savjesti, ili jo gore, lijenosti.
Poput njega. Povremeno se morao, gotovo posramljeno, povui iz sjajna arenog ivota i
ostalima iza lea baviti se potpunom suprotnou, sivom stranom ivota poput novca,
zaposlenika, plaa, investiranja, novih strojeva, odreivanja cijena u poljoprivredi, svime
onime emu bi se prijatelji rugali.
Potom se mogao uuljati natrag u svoj krug ljudi, podignuti au i uivati u razgovoru.
Radio je i Sverreu iza lea. Ne u smislu fizike nevjere, s time je prestao jer je to Sverreu
83
toliko teko padalo. Jo gore od toga, zamolio je Rogera Frya da povede sa sobom svoje
prijatelje, neke od londonskih likovnih kritiara, da proue sve dulji niz Sverreovih slika
izloenih na Manninghamu Sverre je tada bio, nita ne slutei, na kratkom putovanju s
nudistima. Tim vie je izdaja nalikovala nevjeri. U svoju obranu mogao je jedino ustvrditi da
mu je Sverreovo nerazumno samokritino dranje sve vie ilo na ivce i da bi se moglo
pokazati upravo destruktivnim za samoga Sverrea, koji je neprestano bio u lovu na nove ideje
i tvrdio da ih nikada ne uspijeva uhvatiti.
Moda je stvar bila u tome da je naprosto on sam elio znati. U njegovim oima,
zamagljenima ljubavlju, Sverre je ve bio neupitan suvremeni majstor sa irinom veom od
sviju drugih koje si je mogao zamisliti.
Roger Fry nee svoju procjenu upakirati u celofan zbog njihova prijateljstva, to je bilo
sasvim jasno. On i Sverre esto su se prepirali kada bi Roger propovijedao svoje teorije o
smislenoj formi.
No u dugome izlobenom prostoru nalik zimskom vrtu, Roger i njegova trojica kolega
sloili su se u samo nekoliko minuta. Postupno su postajali gotovo euforini. Rekli su da e
Sverre dobro proi, samo ne meu suvremenim engleskim umjetnicima. Pristojan uspjeh
prije bi imao da izlae u Parizu. Osobito jer je dio njegovih studija muke tjelesnosti imao
erotski prizvuk, unato iloj snazi, a to bi moglo provocirati.
Nakon takve procjene osjetio je olakanje, iako je radio Sverreu iza lea. Potvrdili su mu
njegova vlastita nadanja. Istovremeno je bilo nepodnoljivo to mu to nije smio ispriati.
Moda jednog dana prije ili poslije, bolje poslije, dugo nakon Sverreova meunarodnog
proboja, tada e valjda smjeti? U svoju obranu moe rei da mu je jednostavno trebala
nezavisna struna procjena vlastitog uvjerenja, je li i za druge Sverre onoliko umjetnik koliko
je bio u oima svog ljubljenog.
Sada moe biti vri u svojem uvjerenju da je ispravno i vano nastaviti mecenatstvo.
Neugodna je to rije. Kada bolje razmisli, zapravo je ekonomski termin. Ako bi nastavio
razmiljati, injenice bi dovele do ne osobito laskave, ali neizbjene istine da 13. grof od
Manninghama jest bio osrednji pjesnik, ali teko ita vie od toga, jest predan ljubitelj glazbe,
ali teko glazbenik ili skladatelj, a osobito ne likovni umjetnik. Svejedno je mogao pridonijeti
umjetnosti, umjetniku kojega je najvie volio pruiti materijalne preduvjete za uspjeh. Ne
samo u financijskom smislu, nego i ivot u kojem su umjetnost, prijateljstvo, ljubav,
razmiljanje i raspravljanje znaili sve.
Iz povijesne perspektive bilo je to ak pravedno. U 15. stoljeu njegovi su preci napravili
karijeru u Wiltshireu kao iznimno uspjeni kradljivci nekretnina, na stranu ozbiljna
konkurencija u podjednako lupekoj lozi Long, da bi potom za vrijeme dinastije Tudor bili u
kraljevoj milosti kao, ironije li, erifi i strogi uvari zakona. Kao djeak bio je prisiljen nauiti
itavu genealogiju, a sada mu se sve stopilo u sjeanju kakav neugodan anakronizam.
Kako bilo, ti lopovski baruni s vremenom su stvorili vee posjede, vie novca i ugodniji
ivot na tui troak. Bilo je i vrijeme da jedan moderni slabi otplati barem neto sitnia.
Takve je misli uvijek potiskivao, jo iz adolescentnog doba. Bilo je tako neugodno. Biti
jedan od Manninghama bila je samorazumljiva stvar, nije se mogao sjetiti da se njegov otac
ikada drugaije postavio. To je naprosto bila njihova povijest, ali se nikada o tome nije
84
govorilo. ak ni prijatelji u Bloomsburyju nikad nisu naeli tu temu, iako su inae bili sve
samo ne tankoutni. Sigurno su i oni mislili da je tema nelagodna.
I sada je bjeao od toga munog toka misli. Stresao se, hladni povjetarac vratio ga je u
sadanjost. Nalazili su se u norvekim planinama, na visini od etiri tisue stopa, drugoga
dana boravka. Kratki je kaput od tvida stisnuo vre oko sebe i pogledao u nebo. Snano
sunce je nestalo, neobino je posivjelo i izgledalo kao da se sprema snjeno nevrijeme.
Njemu to nije predstavljalo problem, nalazio se na obronku samo nekoliko stotina jarda
udaljenom od eljeznike postaje u Finseu, koja e uskoro biti dovrena, i sasvim je jasno
vidio ulaz u hotel. togod se dalje dogodilo s vremenom, bez potekoa e se spustiti na
sigurno k lady Alice. Ali koliko su daleko Sverre i Margie? U Sverreovoj tekoj naprtnjai
imali su opremu za sve mogue situacije, barem su ih u hotelu Norveani naviknuti na
planine, blago reeno, upozorili da se nikada ne pouzdaju ni u najljepe vrijeme. Znai, Sverre
i Margie e se snai. Ali ipak.
Pekla ga je savjest to se alio na uganutu nogu, koja i nije bila toliko uganuta. Jo jedna
od sitnih lai za koje bi trenutano mnogo dao samo da mu nisu izletjele.
Golema bijela zvijer podignula se s druge strane planine i prvo se pribliila tiho lebdei,
ali uskoro je poela rasti i valjati se ravno prema njemu. Stajao je kao zaaran, zurei u
snjeni vrtlog koji e ga uskoro okruiti i shvatio je prekasno, u najgorem moguem
trenutku zaslijepiti ga. S druge strane ove zastraujue sile prirode nalazili su se Sverre i
Margie, jedino dvoje ljudi koje je volio.
Tako je bilo, iako je to bila misao koju nikada nije ovako jasno pomislio, a sada se probila
na povrinu i paralizirala ga u trenutku kada je trebao biti sve osim oduzet. Po svoj prilici
trebao je potrati niz obronak prema vratima hotela dok ih je jo vidio. A on je ostao stajati,
ruku mlitavo sputenih uz tijelo.
Vjetar je dopro do njega, prve otre ledene pahulje zapuhnule su mu obraze i oi kao da
ga je netko polio vjedrom hladne vode i tek je tada potrao kroz sve mraniju tamu. Kada vie
nije mogao trati da ne padne na otrome kamenju, uspio je u zadnji as odoka odrediti
udaljenost do eljeznikog nasipa, na kojem jo nije bilo tranica. Otamo do ulaza u hotel,
koji se jo nazirao kroz vrtlog snijega, bilo je manje od dvadeset jarda. Prisilio se hodati,
odluno, pogureno, stisnutih oiju. Hladnoa je ve probijala kroz tvid, gmizala mu uz
kraljenicu i prema ramenima, od trbuha prema prsima i oko listova jer je nosio tanke ljetne
arape. Kada je jutros iziao, nema sumnje, bilo je ljeto.
Nakon to je pronaao eljezniki nasip, vjetar je toliko ojaao da je bilo teko uspravno
hodati i vie nije vidio vlastita stopala u bijeloj masi, ne, sivoj, sve sivijoj tami koja ga je
okruivala.
Osjeaj neugode zamijenila je ista strava. Proao je eljezniki nasip, prehodao desetak
jarda, sada je stajao sasvim mirno na vjetru i pokuavao se sabrati, razbistriti misli.
Besmisleno bi bilo vikati, i da pokua iz petnih ila jedva bi uo sam sebe u olujnoj tutnjavi.
Promai li maleni hotel i proe pokraj njega, preostat e mu samo pustopoljina. Ostane li
stajati ovdje, smrznut e se. Ako se uuri na tlu, leima okrenut vjetru, takoer je vjerovao
da e se smrznuti. Samo je napola sluao kada su gosti na jueranjoj veeri govorili kako se
treba ukopati u snijeg, kako snijeg moe posluiti kao izolator. Ali vie nije bilo snijega,
85
posljednjih dvadeset minuta samo gola zemlja, a izgledalo je da se tako i nastavlja. Ako i
postoji kakav zaklon u blizini, on svoj spas ne bi vidio.
Mora izdrati, prvenstveno ne smije popustiti pred panikom i potrati. Najvanije je jasno
razmiljati. Proao je eljezniki nasip, osjetio je kako se popeo na nj i siao s druge strane.
Nakon toga je proao desetak jarda. Dakle, preostalo mu je ne vie od kojih deset jarda do
zgrade. To je samo dvanaest, petnaest koraka, nee morati hodati vie od toga.
Trebao je biti paljiviji s oporukom, ali smrt mu se inila kao izrazito dalek problem.
Margie e zadrati doivotnu rentu, Pennie e se udati, po planu, uskoro e biti zaruena. Ali
njegova majka i baka u najgorem bi sluaju mogle biti izbaene na ulicu kada neki roak, nije
se potrudio niti izraunati koji, useli kao 14. grof i preuzme cjelokupnu financijsku
odgovornost. Preivi li ovo, bit e mu to snaan podsjetnik na vanost preuzimanja odreene
odgovornosti u ivotu, togod prijatelji kod kue mislili o takvim stvarima. im se vrati kui,
rijeit e problem, uvjeravao je sam sebe kao je to arobna formula.
U sljedeem trenutku udario je glavom o drvo. Isprva nije shvatio to se dogodilo, ali
nakon to je malo opipao svojim sleenim rukama u kojima jedva da je jo imao osjeta, uvidio
je da je udario u ugao zgrade. To je moglo znaiti dvije stvari. Kao prvo, da se moe drati
zida i napipati put sve do vrata. Kao drugo, da je za jard ili dva mogao posve promaiti hotel i
odlutati u oluju. Jard ili dva dijelio ga je od smrti.
Lady Alice mu se poela smijati kada je vidjela da stoji u predvorju i otresa sa sebe sitan
sleeni snijeg. U tom trenutku nije vidio komine elemente situacije.
Tako to zna biti ako se ne pazi dovoljno na vrijeme, ali nije to nita to alica dobrog aja
nee rijeiti, poruila mu je nakon to ga je poblie pogledala. Prestala se smijati i poela
vrtjeti glavom te mrmljajui otila u kuhinju.
Koji trenutak poslije sjedio je u arapama i sakou, grevito objema rukama drei alicu
engleskog aja i osjeao kako ga u rukama bocka i pee dok mu se osjet vraa u dlanove.
Moemo poslati spasilaku ekipu za njima? pitao je.
Nipoto, po ovom vremenu! prosiktala je. Pa vidjeli ste i sami, ili bolje reeno, niste
vidjeli. Ali nije to problem, ovo je samo malo ljetno nevrijeme, nije to prava snjena oluja.
Proe za dvadeset minuta. U najgorem sluaju, za par sati.
Par sati!
Da, par sati. Ali, na sreu, ondje vani svi su Norveani osim vae sestre, a ona je u dobrim
rukama. Nisu to ljudi poput vas i mene, lorde Alberte. Imaju pravu opremu sa sobom, vratit
e se kui sa stranim apetitom ba u vrijeme veere i veer e biti neuobiajeno ugodna.
Drugim rijeima, nemate se razloga brinuti.
Moj prijatelj, gospodin Lauritzen, dakako, jest Norveanin, to stoji, promrmljao je Albie
kiselo. Ali ipak je dvanaest godina proveo vani u civilizaciji i moda je izgubio taj norveki
osjeaj.
U to mi je teko povjerovati, izgleda zdravo i snano poput svog starijeg brata, a taj je
vrst, to vam mogu rei.
Poznajete njegovog brata?
Vrlo dobro, zapravo ga smatram prijateljem. Ali moda sam previe rekla. Poslije emo o
tome, sada trebam puno toga obaviti. Ispriajte me, lorde Alberte.
86
Naravno, hvala vam na aju, ne mogu vas vie zadravati, odgovorio je Albie brzo, uzeo
alicu s ajem i otiao u svoju i Sverreovu dvokrevetnu sobu.
Skinuo je sa sebe odjeu promoenu rastopljenim snijegom i legao na nadmenu perinu na
jednome od kreveta. S ovakvim poplunima utedjeli bismo na milijune boca tople vode u
Engleskoj, pomislio je samo da bi razmiljao o bilo emu to nije imalo veze sa Sverreom i
Margie u snjenoj oluji. Ali im je prozreo sam sebe, zadesila ga je nesavladiva matarija o
njih dvoje, zgurenih i stisnutih jedno do drugoga, kako samo to ih ne proguta ista ona
snjena oluja koja je fijukala i zvidala u svakome kutku ove sigurne kue.
Lady Alice je rekla da e se vratiti kui na vrijeme za veeru, morat e se zadovoljiti time.
Uostalom, tko je on da tvrdi drugaije?
Bila je neobina ena neobine ljudske sudbine. Istoga trenutka kada su se pozdravili
shvatio je, a moda i ona, da su na svoj nain roaci. No on je doao na ovu pustopoljinu
samo kao engleski turist, ona je emigrirala. to je to navelo englesku plemkinju da emigrira s
imanja i ivi sa siromanim norvekim eljeznikim inenjerom u najpustijem kraju Europe,
doista je bilo pitanje nad kojim se vrijedilo zamisliti. Posve je sigurno pria bila fantastina,
moda i poticajna, ako bude prilike i volje da je ispria. Toliko bliski jo nisu bili, ali moda
postanu ako on, Sverre i Margie budu eljeli ostati ovdje dulje nego to su planirali.
Jesu li ostali zatrpani pod snijegom? Jesu li na vrijeme vidjeli da se pribliava oluja? Je li se
Sverre potrudio ponijeti sa sobom one teke sobove koe, iako je vrijeme bilo savreno kada
su ujutro krenuli? Imaju li dovoljno hrane da prenoe, mogu li zapaliti vatru?
Ne, ovo ne slui niemu. Njegove prestravljene misli ne pomau ni njima ni njemu
samom. Dosta, dosta.
Treba, na primjer, prijei na Ibsena, koji je sjajna tema, itekako vrijedna jo nekoliko
nastavaka duge rasprave koju su vodili.
Je li doista velik dramatiar, a ne samo rijetko smion modernist? Kako bi one dvije toke
koje su vidjeli za boravka u Kristianiji bile primljene u Londonu, kada bi ih tamo izveli? U
sluaju jedne nastao bi skandal, u to nema sumnje. Ali ta je toka bila zabranjena i u
Norvekoj.
Novoizgraeno Nacionalno kazalite bilo je smjeteno prekoputa njihova hotela i po stilu
izgledalo neobino engleski, barem je njega asociralo na manju verziju Royal Albert Halla, od
crvene opeke s dekoracijama od sivog granita. Uspjeli su dobiti vlastitu lou u prvom redu,
tako da je Sverre mogao sjediti iza njih i apui im prevoditi. Svi troje bili su vrlo podijeljeni i
neodluni u dojmovima jer je sve izgledalo poput teatra, a zapravo to nije bilo. Sm salon
mogao se jednako tako nalaziti u Londonu ili na kontinentu, a da su fotografirali publiku
moglo bi se je zamijeniti za Engleze, barem na prvi pogled.
No izvedba je bila sve samo ne neto to bi mogli vidjeti kod kue, povrh toga pred
smrtno ozbiljnom publikom koja se nikada nije smijala. to je sigurno bilo u prirodi stvari, jer
da je morao zamisliti potpunu suprotnost Georgeu Bernardu Shawu, Oscara Wildea da ni ne
spominje, onda je to bilo to. Norveani nisu ili u kazalite da bi se zabavili i nasmijali. Nije
bilo dovitljivoga humora, nije bilo elegantnih reenica na kojima se lomi jezik, nije bilo igra
rijeima, uope nije bilo igre, a k tome je stil vie teio za stvarnou nego teatrom. Onome
tko je razumio norveki doivljaj je jamano bio kao da kriom gleda stvarne ljude koji govore
87
slobodno iz srca, prije nego glumce koji izvode djelo nekog pisca. A tematika je, k tome, bila
najsumornija zamisliva. Lijenik je otkrio da je voda u njegovoj opini kontaminirana
bacilima, ali kada je nadlene pokuao upozoriti na opasnost koja prijeti, doivjeli su ga kao
neprijatelja naroda i prijetnju ekonomiji i redu. Morao je birati hoe li se pokoriti ili propasti
u ime istine.
Dakako, u proznoj umjetnosti, u romanima, odavna je postojao taj ekstremni realizam, no
kazalite je bilo posve druga stvar. Nee li se barem kazalina umjetnost ouvati kao
posljednji bastion umjetnosti i ostati neokaljana, ili e se ipak isprostituirati politikom?
To je bilo kljuno pitanje. A kao i obino, daleko od toga da su bili sloni kada su se
nakon predstave vraali preko ceste, gdje e uivati u kasnoj veeri u prepunom, ali
armantno jednostavnom hotelskom restoranu i kavani, ureenoj imitirajui beki stil.
amor je bio zagluujui i povremeno bi ga nadglasao jedino kolebljivi glazbeni ansambl i
pokoji ep ampanjca. Atmosfera u lokalu bila je neobino vedra, navodila bi na pomisao da
postoji kakav nacionalni razlog za slavlje, kraljev roendan, dvogodinja samostalnost ili to
slino. Ali Sverre ih je uvjeravao da nema posebna razloga dobrome raspoloenju i da je ovo,
izgleda, novo norveko dranje koje je i njemu samom posve strano.
Razumije se, imali su drutvo iz kazalita, etvoricu mukaraca istomiljenika, nekoliko
pogleda i osmjeha brzo je razjasnilo stvar, i nakon nekoliko dobro organiziranih sluajnosti
zatekli su se stol do stola. Okolini se sigurno inilo da estorica mukaraca pripadaju istome
drutvu jer su svi bili odjeveni u frakove, za razliku od ostatka kazaline publike.
Ubrzo su se svi predstavili, etvorica norvekih istomiljenika pripadala su klubu za
kulturu i organizaciju domjenaka za gospodu, a igrom sluaja sljedee e se veeri prikazati
jo jedan Ibsenov komad, dodue, u zatvorenom drutvu, radilo se o zabranjenom komadu.
To je, naravno, bilo neodoljivo uzbudljivo, injenica da je postojao takav zaseban klub za
slinu gospodu u ovome malom gradu i da je postojala mogunost da se vidi zabranjen
kazalini komad. Dodatna je pikanterija bila to su etvorica Norveana bili pravnici, dvojica
odvjetnici, a dvojica suci. Dakle, njihovo uobiajeno druenje bilo je protuzakonito. Ali kako
se jedan od njih naalio na svojem neoekivano dobrom njemakom inilo se da nijedan ne
vlada engleskim bilo je praktino i mudro drati grijeh pod strogom kontrolom uvara
zakona.
Prostorije njihova kluba s kazalitem u oblinjoj kui bile su nedaleko od restorana, mogli
su se proetati onuda, niz glavnu aveniju, pa u jednu od veih ulica koje je sijeku.
Zabranjeni komad nacionalnog norvekog dramatiara to je u sebi bilo jednako
apsurdno kao da je George Bernard Shaw bio zabranjen u Londonu bio je o duhu koji je
doao iz prolosti zahtijevati osvetu i pravdu, duhu od kojega se nije moglo pobjei. Naime, o
zabranjenoj seksualnosti i sifilisu.
Diskusija se razbuktavala satima nakon izvedbe, nakon to su se okupili u prostorijama
kluba. Englezima je bilo samorazumljivo da umjetnost koja dira u zabranjenu temu
seksualnosti vlasti mogu zaustaviti. No bilo je iznenaujue da su mnogi od naoko
istomiljenika takoer zagovarali zabranu, osobito gorljivo dvojica od pravnika koje su
upoznali prethodne veeri.
Takvu diskusiju moglo se taktinije otrpjeti, barem taktinije nego to je to uinila Margie
88
kada je iznenada izgrdila itavo drutvo.

U tom je trenutku bilo nepodnoljivo neugodno. Poslije komino.
Kada se bolje razmisli, bilo je i vie nego komino. Bio je to improvizirani teatar, upravo
onakva scena ekstremnog realizma kada se inilo da glumci govore ravno iz srca, a ne da
izgovaraju neiji tekst.
Margie je, povrh toga, ispoetka imala odreenu prednost. Bila je jedina ena u drutvu,
primljena zahvaljujui improviziranom odstupanju od pravila jer je bila strankinja i u pratnji
dvojice pozvanih dentlmena.
Razgovor se cijelo vrijeme vodio na njemakom, to je, jasno, Albieju i Sverreu davalo
odreenu prednost. Ali nitko nije mogao naslutiti da i Margie dijeli istu prednost. Osobito jer
je dugo sjedila, utei kao dobro odgojena djevojka, i pravila se nevjeta.
Kada je naposljetku planula, kada je prevladao dio njezine osobnosti koji se oblikovao
meu prijateljima u Bloomsburyju, efekt je bio tim vei. Njezin ispad doao je posve
iznenadno, k tome na savrenom njemakom. A na njemakom se nije govorilo onako kako
govore Englezi, uvijek sa zadrkom u eufemizmima i ironiji, nego ravno na stvar.
to ne bi dao da dobije zapisanu cijelu repliku u stilu modernistikog teatra. Mora malo
razmisliti, usredotoiti se.
Upravo je tada nekoliko osobito velikih vijavica fijukalo oko kue, toliko da su poprene
stropne grede kripale nad njim i uto je izgubio nit. Sve to je trenutano pokuavao
rekonstruirati po sjeanju radio je da ne bi razmiljao kako je njoj i Sverreu vani u snjenoj
oluji. Trajala je sigurno ve vie od sat vremena, punom snagom.
Ne, nemoj o tome. Idemo ispoetka. to je zapravo rekla u svom ispadu? Poetka se bilo
najlake sjetiti:
Kada govorite o zabranjivanju umjetnosti, gospodo, neobino, ali djelujete kao da imate
mo uiniti to, i povrh svega, da razumijete problem. Ali to je ista optika varka, koliko sam
shvatila moda izazvana time to se pojedinci meu vama neprestano pokuavaju zaogrnuti
odreenom elegancijom. Ali zapravo ste goli, povrh toga beskimenjaci koji se nee posve
iskreno izraziti.
Da, tako je nekako iao uvod. Nevjerojatno drsko, dramatski sjajno. Ali kako je nastavila
prema poanti? Prela je ravno na stvar:
Ono to je zabranjeno dirati ne samo u umjetnosti nego i u svakodnevnom ivotu, i u
Norvekoj, pretpostavljam, privatni je ivot odreene gospode. Ali, zanimljivo, o tome uope
ne razgovarate i ini se da vas to ne brine, ini se da se ni ne usuujete rei da je zabrana
sramotna. U tom biste smjeru trebah okrenuti svoju pravniku pronicavost, svoje
humanistiko obrazovanje, svoje znanje o uvjetima ivota. Ali vi to ne inite. Umjesto toga,
razbijate glavu problemom kako moda najiskreniji kazalini komad napisan na vaem jeziku
treba biti zabranjen. Kada se Wagner bavio istom temom prije skoro ezdeset godina,
govorim naravno o Parsifalu, njegovoj posljednjoj operi, bio je prisiljen biti uvijen i zamotati
priu u celofan da bi izbjegao cenzuru. A to je bilo prije vie od pola ljudskog vijeka. Kako vas
nije stid! Morat ete me ispriati!
Otprilike tako se izrazila, njezine su rijei ostavile silan dojam a tek preneraenost, koja
je valjda bila snanija od stida. Nastala je grobna tiina u donedavno ivahnom,
89
polumranom i zadimljenom prostoru.

Kazalini uinak pojaan je podosta kada je, sekundu nakon to je rekla da e je morati
ispriati, ustala.
Sverre i on zatim su takoer morali istog asa ustati. Nita drugo nije dolazilo u obzir.
Prostorija je i dalje bila posve tiha, svi ti mukarci, mladi mukarci, lijepi mukarci, stari i
runi mukarci, sjedili su kao da je Margie podignula odsjeenu Meduzinu glavu pred njih,
skamenjeni.
Uinio je to je morao. Uz naklon i pokazujui rukom poveo je Margie iz kluba, a Sverre
im se prikljuio. Dobili su natrag ogrtae, a da nitko nije progovorio ni rije. Dok su se ulazna
vrata za njima zatvarala, i dalje je bilo tiho. Sekundu kasnije zauli su silan amor ak kroz
masivnu hrastovinu vrata.
Krenuli su ustro, ali tiho i proli stotinjak metara dok nisu stigli do glavne gradske ulice,
sada posve puste, Margie u sredini s dvojicom mukaraca svakim s jedne strane.
Sverre je prvi stao, a budui da su se meusobno drali pod ruku, svi su se naglo zaustavili
nasred prazne ulice i prvo se gledali nekoliko sekundi, zatim su se svi poeli smijati, a Sverre i
on naizmjence ljubiti Margie i obasipati je pohvalama.
Kada su se vratili u hotel, u rustinom je restoranu i dalje bilo ivahno. Bio je dopola pun,
pa nisu imali tekoa s pronalaenjem stola, on je naruio ampanjac.
Iskapili su prvu au ne odmaknuvi je od usta, sretni zbog onoga to su upravo doivjeli,
iako ne bi ba bili mogli objasniti to ih je dovelo u takvo raspoloenje, ta istomiljenike iz
tajnog drutva u Kristianiji ne bi ba mogli smatrati neprijateljima.
Margie je tvrdila da je ono to je ostvarila bio kratki komad polemike umjetnosti. Izvela
ga je u skladu s modernim kazalitem, iznimno politiziranim, i prouzroila scenu koju bi
Ibsen odmah primio k srcu. Argumenti koji rue sav otpor, takva je snaga umjetnosti!
Prvi put u ivotu osjetio je da ga je sestra do kraja porazila. On je u prvom redu bio
pobornik odjeljivanja umjetnosti od politike. Sverre je uvijek zauzimao neodreeniji stav u
toj raspravi i kada bi bio pritisnut, obiavao je pozivati se na Goyine pacifistike prikaze rata.
Koje je on, pak, obino odbacivao drei da se radi o novinarstvu, novinarstvo je u to vrijeme
bilo toliko priprosto da su se ak i velianstveni umjetnici poput Goye ponekad morali
rtvovati za pravu stvar.
Ali nije tu raspravu elio pokrenuti ba tada, uz ampanjac, bolje je bilo veseliti se zbog
Margieina teatra improvizacije, potisnuti to i natoiti jo ampanjca.
Takvi su trenuci bili najljepi, ista srea koju je izazivalo promiljanje umjetnosti sa svih
strana da bi je se usporeivalo s drugim vremenima, ali i uskladilo s vlastitim vremenom.
ivjeli su u vrijeme oporavka ovjeanstva kada su ratovi, barem u civiliziranom svijetu,
dokinuti, kada e se za radniko pitanje uskoro pronai odgovor kroz tehniki napredak, a
politika e se uskoro samo i iskljuivo baviti praktinim sitnicama. Zato je umjetnost osobito
vana, zbog svog traganja za ljepotom i svjetlom.
Barem je on tako obiavao rezonirati branei svoju misao o umjetnosti osloboenoj svih
dodatnih ideja osim bivanja umjetnou. Kao to je razmiljala i veina prijatelja iz
Bloomsburyja, nipoto nije bio originalan. Margie je pripadala manjini koja se drsko prepirala
oko toga, to je smatrao konkurencijom izmeu brae i sestara.
90
Izgleda da je zaspao. Moda je naprosto zaspao u podsvjesnoj samoobrani, iako mu nije bio
potreban odmor. Ali leao je i silio se misliti na bilo to, osim na Margie i Sverrea koji su bili
vani na snjenoj oluji. Na koncu se zapleo u razmiljanje o Wagnerovu Parsifalu, iako je bilo
teko prisjetiti se to su sve rekli uz etvrtu bocu ampanjca u Kazalinoj kavani, kako se lokal
zvao. U to vrijeme bili su ve intoksicirani, drae mu je upotrijebiti engleski izraz nego
nezgrapan njemaki. Izmeu ostalog, spominjali su neto da kada Persifal preuzima koplje, to
je u biti gotovo frojdovski dodue prije Freuda falusni simbol. Trenutano je to slobodno
mogao poslati kvragu.
Naime, vrijeme se preokrenulo dok je spavao. Sunce je sjalo, kroz prozor su se nazirali sivi
oblaci nad hardangerskim ledenjakom, ali inae je nebo bilo isto dokud je pogled dopirao.
inilo se da nema ni vjetra.
Rukom je traio sat po nonom ormariu. Bilo je nemogue odrediti koliko je sati
gledajui kroz prozor, ovdje gdje sunca nije bilo samo pokoji sat prije i poslije ponoi.
Bliilo se sedam naveer. Znai da e uskoro biti vrijeme veere, no u kui je svejedno bilo
tiho. Nitko od desetaka dananjih planinara nije se vratio.
Brzo se odjenuo u isti dnevnu odjeu od tvida koju je imao na sebi vani u oluji, osim nove
kravate. Tkanina je i dalje bila malo vlana, ali nije imalo smisla kombinirati novi komplet
dnevne odjee, budui da e se uskoro presvlaiti za veeru. Jo jedna arobna formula
uskoro e sjediti za stolom, a prije toga se preodjenuti, kao i obino. Sve je bilo kao i obino.
Iziao je s posuenim dalekozorom, smjestio se na eljezniki nasip i stao promatrati
obronke planine odozdo prema gore. Sasvim na vrhu snjeni se pokrov poneto proirio, ali
ovdje oko kue sve je izgledalo jednako kao prije oluje. Sav se snijeg otopio, a bijelo, uto i
ljubiasto cvijee kojemu nije znao imena podignulo se i streslo sa sebe snijeg kao da se nita
nije dogodilo.
Uskoro je ugledao prvu skupinu povratnika udaljenih koju milju, etiri osobe koje su
djelovale kao da ih oluja i snijeg nisu dotakli, hodali su leerno, vedri, par mukaraca bilo je
samo u kouljama. Izgledali su kao da im se malo uri i da bi nerado zakasnili na veeru.
Trenutak kasnije ugledao je Sverrea, natovarenog velikom naprtnjaom, i Margie, kako
veselo gestikulira i poskakuje uz njega dok pria nekakvu priu kojoj se oboje smiju. Ni njih
dvoje nisu odavali ni najmanji dojam da su bili u tekoj situaciji. Okrutne li ironije, sinulo mu
je da jedini gost hotela koji samo to nije loe zavrio bio je on, manje od 250 jarda od hotela.
Gdje ste se, za boga miloga, sklonili za vrijeme oluje? doviknuo im je im su doli
dovoljno blizu da ga uju.
Uivali smo u tjelesnoj toplini, ne zna kako moe biti lijepo pod sobovim koama!
doviknula mu je Margie na odgovor.
Oito je pokuavala biti duhovita, ali njemu to nije bilo zabavno. S druge strane, nije ba
mogao biti ljubomoran na vlastitu sestru. Naravno, nije mogao izbjei da mu povremeno
bude neugodno zbog njezina slobodnog jezika, ali nije si mogao dopustiti ljubomoru. Iako je
bilo ba muno onoga etvrtka naveer kada se klub okupio u susjednoj kui kod sestara
Stephens, a Margie je, bez okolianja i ne pokazavi ni najmanje diskrecije u opisivanju
detalja, uz hihot i smijeh ispriala kako je ispalo ba dobro to joj je Sverre iskazao
dentlmensku ljubaznost i oslobodio je nevinosti.
91
Po svoj prilici porumenio je i sada, mnogo vremena poslije. Ali takav je bio ton razgovora
u Bloomsburyju, gdje se uvijek trebalo govoriti istinu. Tu se cijenu dalo podnijeti i platiti u
ime radosti druenja s prijateljima koji su uvijek traili ljepotu, istinu i prijateljstvo. Sve je to
bilo krasno, premda su odreene indiskrecije znale biti vraki neugodne.
Gladni smo kao vukovi, sigurno bi mogli pojesti svatko po jednog soba za veeru, rekao
je Sverre umjesto pozdrava.
Ba dobro, odgovorio je, zagrlivi ih oboje, za veeru imamo ba fil od soba i
burgundac, cijela kua mirii na nomadski logor.
Lady Alice je eljeznom rukom odreivala smjetaj za stolom ne bi li se svi upoznali. Za
veerom su bili smjeteni uz stariji par iz Bergena i dobili jedan od najboljih stolova, s
pogledom na hardangerski ledenjak. Pokazalo se da je mukarac bio inenjer na eljeznici,
dobro je govorio njemaki i umirovljen je prije dvije godine, dakle, propustio je sam finale
gradnje. to je izazivalo blagu ljutnju iz vie razloga, izmeu ostalog jer su posljednje dvije
godine gradnje bile najlake i najoputenije, bilo je sigurno da su svi zloguki proroci i
cvilidrete bili u krivu. Trenutano su se polagale tranice, neto vie od kilometra po danu. U
kolovozu e stii do Finsea, a nakon toga ne preostaje mnogo do Haugastla i onda je gotovo.
Ostanu li ovdje gore sve do kolovoza, po prvi put bit e mogue spustiti se prugom sve do
Bergena, makar na drezini. Kad smo kod toga, kako ste stigli do Finsea, jer doli ste iz smjera
Kristianije?
Sverre je uspio zaustaviti priljivog inenjera preopirno iznosei njihovo raznoliko
putovanje eljeznicom, koijom i pjeke. Jasno se vidjelo na Sverreu da mu ne odgovara
previe ni drutvo ni tema razgovora. Albie je bio siguran da shvaa zato, Sverreu bi u
svakome trenutku moglo biti postavljeno pitanje s kojim ne bi znao to e.
to se i dogodilo, iako mnogo kasnije te veeri, kada je lady Alice engleski dio drutva
pozvala na druenje nakon veere i pjolter uz vatru.
Ostali su se gosti povukli, pa se moglo prijei na engleski. Na Sverreu se vidjelo olakanje.
Ali ve nakon to je domain Joseph Klem dovrio potpaljivanje vatre i po prvi put su
nazdravili, lady Alice bez mnogo je obzira prela ravno na stvar.
Moram priznati da sam se smela kada smo primili telefonsku narudbu iz Kristianije u
vezi izvjesnog inenjera Lauritzena i njegovo dvoje gostiju, rekla je, okrenuta izravno prema
Sverreu.
Shvaam, sloio se. Moda smo trebali vie pripaziti i ipak upotrijebiti ime
Manningham?
Nipoto, tada ne biste dobili sobu! Trenutano ba i nemamo mjesta, u ovo doba godine
smo puni, kratko je odrezala. Ali, ako sam tono shvatila poveznicu, vi ste sigurno
Lauritzov brat?
Sverre je samo tiho kimnuo na odgovor.
Moda je poetak razgovora bio surov, ali lady Alice je ubrzo nastavila tako da je dalje sve
ilo kao pjesma.
Razumjela je obiteljsku poveznicu, kroz godine se ovdje gore prilino govorkalo o trojici
siromane brae s otoka pokraj Bergena, koji su poslani ni manje ni vie nego u Dresden da
postanu inenjeri na eljeznici, da bi se nakon diplome vratili kui i pomogli u izgradnji
92
najveega norvekog graevinskog projekta u povijesti. Samo se jedan od njih pojavio,

Lauritz.
Kada su ona i Lauritz tijekom kasnijih godina postali bliski prijatelji, neobino, ali priao
je samo o jednome bratu, Oscaru, koji je otputovao u Afriku i ondje se obogatio.
Morala je zastati u pripovijedanju jer je Sverre bio nevjerojatno iznenaen.
Da, da, istina je.
A njegovo bogatstvo bilo je Lauritzu kao blagoslov, vjerojatno i vie nego bratu Oscaru u
Africi. Jer Lauritzov poloaj zasigurno nije bio lak, bio je borba izmeu principa i ljubavi.
Lauritz je u ivotu imao dva cilja. Jedan je bio ispuniti svoju obavezu na Bergenskoj pruzi
do kraja. Druga je bila oeniti se Njemicom imenom Ingeborg. Ali budui da je otac dotine
Ingeborg bio od posebne sorte, to e rei, iz tradicionalne obitelji, nije bilo govora o braku
prije nego to se Lauritz obogati. to je bilo nemogue dok je radio kao inenjer, dravni
slubenik, na Bergenskoj pruzi. Jednako je tako, barem za Lauritza, nemogue bilo pogaziti
obavezu i ne dovriti gradnju koja je bila svrha njegova obrazovanja. Osobito jer je imao brata
koji je ve izdao dunost.
Brata, koji je zapravo bio dvojica brae.
Nije trebalo biti Sherlock Holmes da bi se zakljuilo zato nikada nije spominjao treega
brata, koji bome postoji i prisutan je sada u ovoj sobi. Jednako kao to nije bila nuna
naroita otroumnost da bi se shvatilo da ovdje u Finseu sobu ne dijele gospodin i dama,
nego dvojica dentlmena.
Dakle, najstariji brat Lauritzen zaljubio se u njemaku baronesu, a najmlai teko da je
u ovakvu malom zatvorenom krugu trebalo biti diskretan u vezi toga u engleskoga lorda.
Postavljalo se pitanje koga je to srednji brat imao u Africi, u kojoj se i obogatio. Afriku
kraljicu?
Konano je uspjela nasmijati Sverrea. Rane koje su godinama polako zarastale ponovno su
rasporene, nanovo ga je pekla savjest jer je bio izdajnik. Teko da mu je bila ikakva utjeha
saznati da je i srednji brat iznevjerio obavezu. Zajedno su Lauritza ostavili samog i nesretno
zaljubljenog, bez nade.
Lady Alice djelovala je neobino zadovoljna svojom priom. Albieju nije bila jasna, pa nije
mogla ne primijetiti kakvo je raspoloenje prouzroila njezina indiskretnost. ak ni Margie u
njezinoj trenutanoj blumsburijevskoj fazi nije moglo pasti na pamet do te mjere povrijediti
ni prijatelje, ni poznanike. Ali ovdje je sjedila ta prilino runa ena, u tom pogledu
suprotnost Margie, iako su bile slinoga podrijetla i odgoja, i inila se udnovato zadovoljna
onime to je ispriala. Kao dodatan apsurd, njezin elegantni kraljev engleski stvar je inio jo
neugodnijom. Da zatvori oi, pred sobom bi vidio enu poput Margie. Otvorenih oiju vidio
je enu etvrtasta lica, predebelih crnih obrva, odjevenu u gojzerice i preveliku odjeu koja joj
nije pristajala.
A sada dolazimo do sretnoga kraja, nastavila je lady Alice posve iznenada. Nesvjesno
sve se troje ispravilo i irom otvorilo oi. Lady Alice je teatralnu stanku oduila do
neizdrivosti.
Dok ovo govorim, nastavila je sporo, naglaavajui svaku rije, Lauritz je krenuo
zaprositi svoju Ingeborg. I dobit e pristanak njezinog oca. Nastanit e se u nedavno
93
renoviranoj kui u Allgati u Bergenu.

Ondje je zastala, podignula au crnog vina i od srca se nasmijala Sverreu, toliko da je
izgledala lijepo.
elei saznati jo detalja, jedni su drugima poeli upadati u rije, a lady Alice je udarila u
smijeh.
Detalji nisu sagu o Lauritzu nimalo pokvarili. Trenutano se nalazi na Kielskom tjednu,
najglasovitijoj europskoj regati, gdje e se, izmeu ostalog, natjecati s carskom obitelji u klasi
za najvee jedrilice. On i nekoliko prijatelja graditelja brodova i brodovlasnika iz Bergena
izgradili su brod prema posve novim principima, koji e zasigurno izvojevati pobjedu.
Kotalo ga je to vrtoglavu svotu novca, sigurno preko milijun kruna. Naravno, taj je novac
stigao iz Afrike.
A to nije bilo sve. Brat Oscar financirao je i kupnju najvee i najrenomiranije bergenske
inenjerske tvrtke, koja se sada zove Lauritzen & Haugen, s glavnim uredom u pristanitu u
Bergenu.
Tko zna? Moda bi bilo zamislivo da u toj firmi u Bergenu zaposle besposlenog dandyja
koji je, eto, igrom sluaja diplomirani inenjer iz Dresdena, priklopila je lady Alice kao
krajnji komentar i ponovno podignula au crnog vina.
Ne, teko, odgovorio je Sverre suzdrano. Moj najstariji brat posjeduje odreene
moralne odlike, izmeu ostalog, da kranski ozbiljno smatra da e ljudi poput mene i lorda
Alberta gorjeti u paklu. Dakle, razumijete koliko bi ga kotalo da mi ponudi bratski udio u
vlasnitvu. I, u to vas uvjeravam, samo me smrt moe razdvojiti od moje ljubavi. Nakon toga
u rado gorjeti u paklu.
Znai da ste vi braa vrlo slini, odgovorila je lady Alice brzo.
Teko. Ali veliku bi mi radost priinilo nazdraviti zarukama moga brata. Toite li
ampanjac?
T RE B A LA S U IM tri dana da pripreme odlazak iz Finsea jer je njihovu prtljagu od tri kovega i
sedam putnih torbi trebalo prenijeti uzbrdo uz gradilite u vie navrata, prvo koijama s
konjima du servisnoga puta do Hallingskeida, dokuda je stigla pruga, otamo potanskom
runom drezinom do Vossa i zatim dalje do Bergena, a ondje je trebalo pronai odgovarajui
hotel. Ponijeli su sa sobom daleko previe kompleta odjee za tako kratko vrijeme u
Norvekoj. Ni Albie ni Margie nisu se obazirali na Sverreove savjete o tome.
Dentlmen radije ima previe odjee nego premalo, u ali je razmetno prigovorio Albie.
Margie ga je parodirala i rekla da se u tom sluaju to jo vie odnosi na damu.
Posljednjih dana prije polaska Sverre je intenzivno radio na slikanju i prikazivanju ovjeka
koji prigrljuje prirodu, ili obratno, u smislu da je priroda u obliku izlazeeg sunca ona koja
daje ovjeku svu njegovu snagu.
Nita nije bilo pogreno u vezi same ideje, oko toga su svi troje bili sloni. Iskljuivo su
praktine okolnosti posao uinile napornim.
94
Motiv je bio Albie, koji je stajao gol uz liticu, rairenih ruku kao da grli izlazee sunce.
Iako je kalendarski bio vrhunac ljeta, pod izlazeim suncem pokraj Finsea nije ba bilo
ugodno toplo. Albie se povremeno morao zavui pod deku, dok su ga Margie i Sverre masirali
po leima, ali sve skupa prekratko jer ga je Sverre pourivao da se svjetlo ne promijeni iz
blagoga u jako.
Sverre, naravno, nije mogao dovriti sliku na licu mjesta, ali kako je pojasnio, trebao je
oznaiti odreene svjetlosne fenomene na slici da bi se kasnije mogao tono sjetiti kako su
izgledali.
Koliko su Margie i Albie mogli procijeniti, slika je bila na dobrom putu da postane neto
staloeno i velianstveno, bez i najmanje erotski skandalozne primisli, vie je prizivala kakav
oblik prastaroga oboavanja sunca.
Osim toga, Albie je bio vrlo ponosan to je bio dovoljno dobar da bude model za ideju
koja je zahtijevala odreenu tjelesnu izdrljivost. Jer sada ju je imao. Otkada je Sverrea oarao
onaj utjelovljeni kip Sandow, poeo je prvo vlastito tijelo trenirati mahnitom odlunou.
Obiavao je biti takav kada bi smislio neto novo. Uskoro je povukao Albieja za sobom u
projekt, ak su dali izgraditi dvije manje dvorane za vjebanje, jednu na Gordonu u
Bloomsburyju i jednu na Manninghamu.
Daleko od toga da su u tome bili usamljeni. Grupica kupaa nudista bila je ista, ak su se
neki od inae vrlo lijenih kolega iz Bloomsburyja prihvatili nove tjelesne mode i poeli
govoriti o zdravom duhu u zdravu tijelu. Najvie su se trudili biti protuargument
jadikovkama svoga vremena kako se ovjek kroz moderan i ugodan ivot degenerira. Sada,
nakon par godina tekoga rada, koji je na koncu postao navika koje se bilo teko otarasiti, i
Albie i Sverre izgledali su barem kao prosjean ovjek u Sandowljevu vjebalitu kod St
Jamessa, Sverre je, naravno, vie bio nalik etvrtastom atletskom tipu, Albie skladnijem
otmjenom tijelu, prema Sverreu nepobitno ljepem. Tvrdio je da otmjenost uvijek pobjeuje
snagu.
Albieju nije teko palo kada je doao dan odlaska, iako je drao da je njegovo poziranje po
hladnoi bilo pomalo herojsko.
Putovanje je poelo desetsatnim hodanjem do Hallingskeida, gdje su rezervirali noenje u
jednoj od radnikih baraka, za sluaj da kada se nau ondje ne bude mjesta u inenjerskoj
zgradi.
Dan je proao mirno, vrijeme nije bilo ni dobro ni loe, bilo je sunca, pomalo i sitne kie,
sedam stupnjeva iznad nule. Sverre i Albie nosili su teke naprtnjae sa sobovskim koama,
to se gledajui unatrag moglo smatrati nepotrebnom mukom. Ali, iako je rizik od snjenih
oluja u ovo doba godine bio malen, nisu se mogli uputiti u planine bez zatite za sluaj da ne
budu imali sree. U suprotnom bi riskirali ivot.
Kraj oko Hallingskeida, to je bilo ime koje ni Margie ni Albie nisu mogli izgovoriti, bio je
kamena pusto. Bez snijega, bez ikakva raslinja. Smjetaj za inenjere bio je, dodue, solidno
napravljen, robusnih zidova od granita u prizemlju i s debelim trupcima na katu. Kuharica
koja je dola iz radnike barake pripremiti veeru ispriala im je da su u ovo vrijeme inenjeri
na odmoru. Polaganje tranica bilo je jednolian posao koji su voe mogli odraditi, a da im
inenjeri ne vise za vratom. Ba kada je trebala poi, poruila je da je par boca vina koje su
95
poslane unaprijed, naalost, razbio konj, ali da ono to je ostalo stoji u smonici. Osim toga
treba samo zagrijati hranu na pei na drva. Zatim je zatvorila vrata za sobom kao da bjei.
Sverre je preveo obavijest i odmah otiao u smonicu sagledati situaciju, pokazalo se da
uope nije razoaravajua. Netko je krivo raunao. Imali su pola sanduka bijelog i pola
sanduka crnog, a ono to je razbijeno oito je bio samo ampanjac. Sav viak drage su volje
mogli donirati inenjerima koji e se vratiti.
Pokustvo u prizemlju bilo je ista umjetnost. Nije bilo iznenaujue to je to Sverre prvi
primijetio. Stolice i stol bili su grubo izdjeljani sjekirom, materijal je preteno bio breza.
Nenamjerni umjetnici kao da su nali najmatovitije varijacije i njih spojili, pri emu su
iskoristili prirodnu voravost i zavojitost materijala, to bi postalo, primjerice, udoban naslon
na stolicama.
U pei je i dalje gorjela vatra i Sverre ju je napunio drvom iz skladita, kao usput, inilo se
da razmilja o drugim stvarima. Kada je primijetio tue uenje, pojasnio je da mu je to
poput povratka u djetinjstvo, kao da je tek nedavno natovario potrebnu koliinu drva za
pripremu veere.
Pokraj vrata, izmeu predvorja i sobe u prizemlju, stajala je izblanjana planka, a na njoj
niz uglatih urezanih imena. Sverre je bez rijei uperio prstom na predzadnje ime u nizu:
Lauritz Lauritzen.
Zatim je umaknuo u kuhinju i poeo traiti kutiju s alatom. Vratio se s velikim noem u
koricama u ruci. Brzo, odlunim pokretima, urezao je niz znakova na dnu planke, bio je
gotov za nekoliko minuta.
Nisu mogli proitati, izgledalo je kao neki kod, prigovorio je Albie razoarano.
Runsko pismo, pojasnio je Sverre kratko, pokazao na slova i proitao naglas: Sverre brat
Lauritsov usjekao je ove rune.
U to vrijeme nisu imali slovo z, promrmljao je vraajui se natrag u kuhinju.
Veera se sastojala od pastrve, kozjeg sira, beskvasnog kruha i sobova mesa. Albie je
ustvrdio da je to jedan od najboljih obroka koje je ikad jeo. Cjelodnevno pjeaenje uinilo je
svoje za apetit, ali estetika je igrala najveu ulogu. Ljepota, jednostavnost, ile drveta i uzorak
u granama koje su upotrebljene za pokustvo, grubo izglaena ploa stola pod bocom crnoga
vina i odsjaji plamena svijea u sumraku. Sverre je otiao po blok za skiciranje i neko su
vrijeme sjedili u tiini, zamiljeni, jedino se ulo kriputanje Sverreove olovke.
U spavaim sobama na katu snano se osjetio miris drveta i katrana. Voda za pranje,
umivaonik i none posude bili su spremni. Perine su bile nadute i goleme.
Njihovo putovanje sljedeeg jutra nastavilo se ispoetka pomalo komino. Tri, etiri
radnika podignula su drezinu na kolosijek i upravo namjeravala krenuti, kada ih je Sverre, na
sreu, stigao zaustaviti i zamoliti za upute. Bili su smeteni, ali jedan od njih nevoljko je
Sverreu dao upute, kao da je sve ionako jasno samo po sebi, prije nego to je ispljunuo smeu
gomilicu snusa, okrenuo se na peti i otiao.
Bilo je jasno da se vozilo pokree polugom koju treba pokretati gore-dolje, imalo je
konicu i prostor za prtljagu, ak i mjesto za sjedenje gdje su se mogle stisnuti dvije sitnije
osobe ili jedna veliine Arvida Sandberga, koji se sada valjda uspjeno borio u Sankt
Petersburgu.
96
Nije trebalo biti potekoa. Dvoje od troje putnika ipak su bili diplomirani inenjeri iz
Dresdena, jedan strunjak za strojeve, drugi za eljeznicu. Trebali bi moi svladati sve to
treba u vezi prijenosa, ubrzanja i inercije u odnosu na postignutu brzinu.
Dodue, nije bilo lako kako se inilo u teoriji. Trebalo im je vie od deset minuta da
postignu pravilno sporo kretanje, koje je uz minimum miine snage pokretalo vozilo
naprijed, a da brzina ne postane prevelika i da kotai ne ponu vibrirati.
Sat kasnije tiho i metodino probijali su se kroz krajolik koji je oduzimao dah ili crne
tunele kroz koje su povremeno putovali naslijepo sve dok ne bi ugledali svjetlo na kraju.
Nakon jednog dugog tunela stigli su do mosta koji se prostirao nad provalijom. Ondje je
radila skupina radnika koji su djeljali drvenu ogradu. Nasred mosta, gdje je ograda ve bila
gotova, Sverre je povukao konicu i nogom spustio nogare koji su trebali zadrati drezinu u
mjestu. Bez rijei oprezno se pribliio drvenoj ogradi i nagnuo nad ponor. Ondje dolje s jedne
strane tutnji bijeli brzac, s druge je dolina kojom se pogled beskrajno prostire, a u daljini
zelenilo i plave planine. Povremeno bi se uznemirujue duboko nagnuo preko ograde da
promotri ponor pod sobom ili temelje mosta i luk kamenog svoda.
Albie je ostao stajati na drezini, drao je da je pogled jednako dobar i odande, osim toga,
vrtjelo mu se i nije bio voljan otii do krhke ograde i osjetiti zov ponora. Njegov strah od
visine bio je drugi najvei problem, nakon hladnoe, dok su radili na slici na kojoj hvata
sunce.
Na koncu se ipak morao ohrabriti i oprezno, korak po korak, otii do Sverrea, grevito
primiti ogradu i pokuati se okrenuti da promotri ponor. Zatim je oprezno kriom pogledao
Sverrea i vidio neto to zapravo nikada nije, tek sada mu je to sinulo. Sverre je plakao. Ne
nariui i glasno, slea se to uope nije vidjelo, plakao je nepomino, suze su tekle niz
njegove obraze i padale na bijeli ovratnik koulje i kravatu.
Dragi, dragi Sverri, pokuao ga je utjeiti. Ve smo vidjeli ovakvu ljepotu, zar ne?
Ovo je Kleivebron, lady Alice mi ga je spomenula, pokuao je Sverre pojasniti.
Zgodan visoki kameni most. I?
Ovo je najvei, najopasniji i najudesniji most na itavoj Bergenskoj pruzi, odgovorio je
Sverre tiho i uutio kao da je time sve objanjeno.
Daa...?
Moj brat Lauritz ga je izgradio.
Razumijem, proaptao je Albie.
Ali nije razumio. Postojale su tolike mogunosti, toliko mnogo toga to bi u tom sluaju
morao shvatiti, veinom uznemirujue ili tuno, tuno upravo jer je Sverre plakao. Dakle, ovo
je trebao biti njegov posao? Ovamo se trebao uputiti onoga dana, u snijeg i led, umjesto u
Manningham? Ovo je bio sam simbol njegove izdaje? Ovo je bila dunost kojoj je okrenuo
lea jednako kako je i sam Albie neprestano pokuavao okrenuti lea odreenim dunostima,
a zatim ih ispunjavao potajno. Ali Sverreu nije bilo mogue tako se izvui. Ne moe se
umaknuti umjetnosti i divnom razgovoru u krugu prijatelja da bi se na brzinu gradilo
kamene mostove nad silnim provalijama, pritom po snjenoj oluji i ledenoj hladnoi a
zatim se iznenada vratiti ivotu dandyja. Ovdje je istina bila surovo jednostavna: ili-ili.
Sverre je izvadio rupi iz depia na prsima svojeg sakoa od tvida, ispuhnuo nos i
97
diskretno obrisao suze, kao da se bojao da e Margie vidjeti da je plakao. Zatim se okrenuo
prema Albieju i smeteno se nasmijeio, izgledalo je kao da se u njegovim oima upalio traak
svjetla.
Ne brini se, dragi, dragi Albie, ree. Doista sam mislio to sam rekao kada je lady Alice
pokrenula ovu temu prije nekoliko dana. Donio sam svoju ivotnu odluku. Dok nas smrt ne
rastavi.
Albie nije mogao odgovoriti. Bilo je previe rijei i osjeaja koji su se borili da istovremeno
izau na povrinu.
Doi! ree Sverre. Idemo dalje.
M A LI P UT NI K I T RA J EKT koji ih je trebao prevesti do Sverreovog doma iz djetinjstva zvao se

Ole Bull, konano jedno ime koje su Englezi mogli lako zapamtiti. Sverre je ustvrdio da se s
godinama smanjio. Puten je u promet upravo kada su on i braa, stari osam, devet i deset
godina, bili prisiljeni napustiti dom i poeti naukovanje u uari u Bergenu, zastraujue
velikom gardu.
Poprilino su raspravljali bi li ili ne bi li Sverre trebao otputovati sam. Kako bilo, sada su
svi zajedno stajali na krmenoj palubi i ekali polazak.
Morali su skratiti boravak u idilinom gradu koji je i u Margieinim i Adbiejevim oima
izgledao njemaki, osobito luka sa svojim drvenim spremitima. Pourio ih je naslov na
naslovnici lokalnih novina koji je velikim debelim slovima objavio norveku pobjedu na
regati u Kielu. Kada je Sverre preletio tekst pogledom, potvrdio je ono to su Albie i Margie
ve pretpostavili. Lauritz je nadmono pobijedio svojim brodom Ran u najelitnijoj klasi na
Kielskoj regati, meu pobijeenima se nala itava carska obitelj, koja je sudjelovala s etiri
broda i obino je pobjede dijelila meu sobom. Ali ne i ovoga puta, jer je norveki brod
pobijedio u svakom jedrenju.
Bila je to, jasno, radosna vijest, osobito ako bi si pokuali predoiti to je takav trijumf
znaio za Lauritzovu prosidbu. Trebalo je to proslaviti.
Uinili su to iste veeri, u restoranu na brdu s pogledom na itav grad, koji je svjetlucao u
arobnom ljetnom sumraku. No postojao je problem Lauritz je sigurno bio na putu kui.
Trebat e mu dva-tri dana da dojedri iz Kiela do Bergena, procijenio je Sverre. Nisu imali
razloga misliti da Lauritz i njegova posada imaju koji drugi cilj. Za poetak, moraju brod
vratiti kui. Jednom kada stignu u Bergen, Lauritz e nekoliko dana nadgledati renoviranje
svoje kue u Allgati, kamo e uskoro dovesti suprugu. Ali nakon tog nadzora, krenut e
ravno k majci Maren Kristine na Ostery i ispriati joj novosti o svojoj nadolazeoj njemakoj
svadbi.
Raunica je bila jednostavna za etiri dana moraju napustiti Ostery da izbjegnu
mogunost da se sretnu s Lauritzom. Dodue, Sverre nije uope imao ideje to bi se u tome
sluaju dogodilo. Nije se bojao aketanja, vie od svega bojao se mrnje svojega brata jer je to
bilo toliko tuno i poniavajue. A teko da bi pripomoglo to bi se sam razlog mrnje, Albie
98
osobno, nalazio u kui, kaljajui svojom prisutnou i njihovu majku.

Dakle, jedna je mogunost bila da Albie i Margie priekaju nekoliko dana u Bergenu, dok
se Sverre ne vrati iz posjeta majci. Imali su se ime zaokupiti, primjerice, bilo bi zanimljivo
jo jednom vidjeti izlobu norvekog romantizma, budui da su se raspravljajui gotovo
posvadili nakon prvog posjeta. A kada se Sverre vrati, mogu nastaviti dalje po fjordovima.
Ali Sverre to nije elio. Barem jednom u ivotu elio je da se majka i Albie nau na istom
mjestu. Ako to zavri vatrenim kranskim proklinjanjem, neka. Ali ako zavri na drugoj,
zapravo vrlo vanoj strani majine religije, opratanju ivot e jednostavno postati malo
laki.
Jo laki, bolje reeno. Dok su se etali Bergenom, Sverre im je pokazao zgradu u kojoj je
ured i veliki sjajni mesingani natpis ispred silnoga ulaza u Kaigate, najotmjenijoj ulici, s
najveim kuama i najljepim pogledom. Sve troje bili su oduevljeni kada su se neto kasnije
popeli uz breuljak do Allgate u blizini i vidjeli obrtnike kako punom parom daju zadnju
ruku obnovljenoj kui koja e postati nov i vrlo prikladan dom novopeenim suprunicima
Lauritzen.
Sve je to Sverrea inilo neupitno sretnim. Kao da ga je oslobodilo nekog tajnog tereta,
stida koji je na sve naine pokuavao sakriti ili potisnuti.
Stvarnost se nanovo posloila. To to se povukao iz svete bratske dunosti, barem prema
Lauritzovu shvaanju, povratka u Norveku i muke gore na Hardangerskoj visoravni, na
koncu nije ostavilo posljedica. Prema tome, bilo je posve ispravno, ne samo dopola ispravno,
odabrati put koji su zagovarali osjeaji, umjetnost i ljubav umjesto kranske muke u znoju
lica svoga.
Gotovo kominom sudbinom, Oscar je takoer na slian nain pobjegao od svojih
dunosti. Inae se ne bi obogatio. A tada niti bi Lauritz pobijedio na Kielskoj regati, niti bi
imao inenjersku tvrtku, kuu u Allgati ili suprugu Ingeborg.
to su vie razgovarali o tome gore u restoranu, dok je svjetlost na moru i gatovima
polako plavjela i tamnila, to su bili uzbueniji.
Margie se ak upustila u teoloke ale. Tvrdila je da itekako ima kranske simbolike u
razvoju dogaaja s kojom se mogu aliti. Jer ako je Lauritz bio fundamentalni kranin,
morao je udesni okret u svom ivotu doivjeti kao zasluenu naravno, nagradu
Najmilostivijeg efa Svekolikog ovjeanstva. Nije bilo greke u kranskoj logici:
Lauritz je dobar i moralan. Dvojica njegove brae nemarni su egoisti, slabi u vjeri kao i
moralu.
Dvojica manje dobre brae otpirila su u svijet, ostavila dobroga Lauritza u naoko
nemoguoj borbi za ljubav. Doslovno reeno po olujama, u ivotnoj opasnosti. Ne oekujui
materijalnu nagradu.
I za to je nagraen golemim bojim hirom.
Neobina neka religija, to je Margie mislila jo u adolescentskoj dobi, kada su joj trebali
ucijepiti vjeru. Mogli bismo se, recimo, zapitati, nastavila je, nije li ak strogi najstariji brat
bio zahvalan to su njegova mlaa braa zanemarila svoju visoku dunost. Jer da su se sva
trojica muila gore na Hardangerskoj visoravni u jednakome kranskom duhu, ne bi Lauritz
imao ni zlato ni Ingeborg.
99
Sverre se smijao zajedno s Margie njezinome, dodue loginom cinizmu, ali prekinuo je
teoloke ale podsjeajui da njegov stariji brat doista misli da e on i Albie ii u pakao zbog
ljubavi. Od toga se nije moglo pobjei. to nije umanjivalo Sverreov osjeaj osloboenja.
Lauritz i njegova religija mogu slobodno otii kvragu, moralni dug je, u svakom sluaju,
dokinut. Ostala je mogunost pomirbe s majkom Maren Kristine.
Sljedei su dan otili u muzej posjetiti izlobu romantine norveke umjetnosti, mnogo
krae nego to su planirali, morali su paziti da u vrijeme veere stignu na brod.
Na izlobi su prevladavale slike autora Adolpha Tidemanda i Hansa Gudea, obojica su
Albieju i Margie bili nepoznati. Gudeovo slikarstvo im se svidjelo, posebice motivi iz planina
iz kojih su se upravo vratili. Ali Tidemanove duboko pobone seljake okupljene u molitvi,
stalan motiv, osudili su kao gotovo smijean oblik zastarjelog nacionalizma. to je ozlovoljilo
Sverrea, pokuao im je objasniti da je norveki nacionalizam neto posve drugo kada su
slike naslikane, zemlja nije bila slobodna, samostalnost je zapravo stara tek par godina. Albie
je tada izvukao svoj star as iz rukava, slobodu umjetnosti od politike, pa je naprosto bilo bolje
prekinuti raspravu i pouriti se prema brodu.
Sjedili su u kupeu prve klase na Oleu Bullu, na vrstim punjenim konim sjedalima,
stisnuti meu engleskim i njemakim turistima na putu prema Osteryu i Tyssebotnu.
Albie je oba imena nauio savreno izgovoriti onoga trenutka kada se Sverre umorio od
silnih pria o nemoguem norvekom izgovoru i jednostavno im na papiru napisao
Tsebotten i Osteri.
Margie je jedina meu njima djelovala neoptereena i puna oekivanja. Na brodu je bilo
mnogo turista, po svoj prilici zahvaljujui lijepome vremenu. Sverre i Albie bili su mrzovoljni
i napeti, razdraivala ih je vreva, vjerojatno su bili nervozni.
Sverreove brige bile su sasvim konkretne. Osuda ili opratanje. Albiejev nemir bio je tee
objanjiv.
Margie ga je svejedno prozrela i leerno se naalila da se sada ispravljaju stare nepravde.
Jer kako je bilo Sverreu kada ga je Albie doveo kui na Manningham?
Najjednostavnije bi bilo rei da je bilo poput sna za koji nije znao je li san ili mora,
objasnio je Sverre. Bio je u koiji, putovali su sa eljeznike postaje u Salisburyju i zamiljao je
lijepo maleno bijelo imanje s ratrkanim stadima ovaca po okolnim zelenim breuljcima. A
ondje se uzdizao Manningham. Moglo se rei da Albieja ne oekuje jednaki ok.
Pokuali su namamiti Albieja da natukne to oekuje kada stigne u dom Sverreova
djetinjstva, gotovo podjednako nepripremljen kao Sverre kada je doao u njegov. Ali Albie je
odmah skrenuo s teme i umaknuo sa svim ostalim turistima jer je brod upravo pristao uz gat
gdje e izii samo nekoliko stanovnika. Turisti su stajali uz ogradu palube i promatrali
velianstveni krajolik, visoke planine sa snijegom na vrhu, vodopade to se sputaju niz
obronke i rue se, bijelo se pjenei, u tamnoplavi fjord.
Pomislio je na kotsku, i ondje ima podosta kranskog fundamentalizma, kuica i
spremita za amce uz more. Ali slinosti tu moda prestaju. Iz ovoga dramatinog kraja,
nezamislivo razliitog od Wiltshirea, potjee Sverre, iako ga svi lokalni stanovnici na brodu
zasigurno vide kao tuinca i turista.
Da je sluaj htio drugaije, Sverre bi bio jedan od onih koji su upravo preli preko
100
mostia, ribar ili majstor ili seljak, i nikada se ne bi susreli, nikada ne bi ni naslutili da onaj
drugi postoji.
Nije da bi u to ime ikada mogao prihvatiti ideju o bojoj volji, Albie je bio jednaki
protivnik religije kao Sverre ili Margie ili bilo tko drugi u Bloomsburyju, ali ipak je bilo kao da
ih je Bog od ale naveo jednoga drugome u naruje. Ono to se dogodilo bilo je nemogue.
Teko je bilo otarasiti se te misli jednom kada bi se ovjeku poela vrzmati po glavi. Kako bi
danas ivio da nije bilo Sverrea?
Oenjen s nekoliko djece. S ljubavnicima po klubovima oko Piccadillyja.
A kako bi Sverre ivio da ih ta bezbono-boanska sluajnost nije spojila u Dresdenu?
Nakon dobro odraena posla tijekom est godina muke na Hardangerskoj visoravni, bio
bi suvlasnik u inenjerskoj tvrtci u Bergenu po imenu Lauritzen & Haugen, vjerojatno bi ivio
u lijepoj vili poput svoga brata. Imao bi suprugu Norveanku i nekoliko djece. Dobro, moda
ne jo djecu. Moda bi povremeno traio avanture meu mornarima oko bergenske luke, ali
to je bilo tee zamisliti. Mali grad poput Bergena nije nudio iste mogunosti tajne erotike i
diskrecije kao London.
Dakle, to je znao o ivotu pred sobom? Ba nita, sluaj ga je mogao odvesti kud god. Sve
je bilo mogue.
Ali sada i ovdje upoznat e Sverreovu majku i, po mogunosti, izbjei starijeg brata
mrzitelja, koji jedri kui dvostruko trijumfirajui.
Luka u Tyssebotnu nije se mnogo razlikovala od ostalih stanica na dugome putu iz Bergena,
osim to je uz prilaz luci stajala masivna kamena zgrada, vjerojatno pilana ili mlin.
togod da je Albie pokuao zamisliti usporeujui Norveku sa kotskom, sve je bilo
drugaije nego to je mislio od trenutka kada su zakoraili na kopno. Nitko ih nije doao
doekati ili pomoi im nositi kovege. Sverre je stao i ekao uza tand za kojim je bujna
plavua u narodnoj nonji prodavala pletene dempere, prodavali su se bjesomunom
brzinom bez i najmanjeg pogaanja oko cijene. Turisti bi zgrabili najblii demper im bi
doao red na njih. Albieju nije bilo jasno zato su ondje stali, kada je trgovina bila
namijenjena turistima.
Zato to je prodavaica, koja se zvala Solveig i malo govorila engleski, Sverreova sestrina.
Nisu se vidjeli mnogo godina, ve je udana i ima troje djece, preveo bi Sverre povremeno
preko ramena. Zatim je predstavio svoje goste, a sestrina im se neoekivano naklonila.
Sudei prema izrazu lica dok je pozdravljala Margie, drala je samorazumljivim da je Sverre
doao kui predstaviti majci svoju dragu. to je, naalost, bilo tono.
Nakon to su prodani svi demperi, a turisti se vratili na Ole Bull, njih etvero zajedno se
zaputilo na kopno. Sestrina Solveig uskoro ih je pozdravila, pa su nastavili svojim putem.
Pribliili su se kuici od masivnih sivih trupaca i s travnatim krovom, izgledala je kao da je
ispala s koje od romantinih slika o kojima su raspravljah ujutro.
Na rubu trijema ekala ih je ena, i ona odjevena u narodnu nonju, ali neto drugaiju od
sestrinine. Kada su se pribliili, Albie i Margie istovremeno su primijetili da je ena
zapanjujue lijepa, pjegava lica, bistrih plavih oiju, blago prosijede bakrenocrvene kose i
vitke figure, zbog ega su mislili da je Sverreova starija sestra ili roakinja, sve dok nisu
101
sveano zastali na trijemu. Njezino pobono dranje razrijeilo je dilemu. To je ona.

Majka je dugo u tiini promatrala svoga sina, pogled joj je ispoetka bio ozbiljan i strog,
sve dok nisu nazreli naznaku osmjeha.
Sverre je stajao pred njom sputenih ruku, dugo utei, sve dok nije neto kratko rekao na
norvekom. Majka je kimnula. Albie i Margie ekali su iza njega.
I dalje tiina. Jedini su se uli vjetar te veliki i srebrnasti galebovi.
Iznenada je rairila ruke i uzela sina u zagrljaj, vrsto ga drei, ne rekavi nita. Iza
Sverreovih lea Albie i Margie su vidjeli kako su zglobovi njezinih snanih lijepih dlanova
pobijelili dok se njihala sa sinom u naruju, naprijed-natrag.
Zatim ga je polako, nasmijana, odgurnula od sebe, okrenula se prvo prema Albieju, zatim
prema Margie i rekla neto to je Sverre odmah preveo.
Prijatelji mog sina moji su prijatelji i uvijek su dobrodoli u moju kuu.
Time kao da je reeno sve to se trebalo rei.
Bez puno pompe preli su na praktian dio organizacije gozbe, to je po svoj prilici bila
odgovarajua rije, te smjetaja.
Sverre je poveo Albieja i Margie uz breuljak s pogledom na more, gdje se gradila duga
kua u vikinkom stilu, fantastino djelo. etvorica mukaraca polagala su drveni crijep.
Ondje e biti smjeteni.
Imali su dovoljno vremena, na proslavi sinovljeva povratka trebali su biti tek za par sati.
Svi su bili podjednako radoznali i eljeli vidjeti kako tee gradnja.
Nacrti su bili rastegnuti na jednom od duljih zidova kue, a Sverre i Albie nisu ih trebali
dugo prouavati da bi shvatili kako im je onaj tko je podizao ovu kuu bio ravnopravan po
znanju o gradnji i ravnopravan Sverreu u poznavanju vikinke povijesti. Ako je i bilo sumnji o
kome se radi, nacrti su bili oznaeni s Lauritzen & Haugen, Bergen.
Sveanost se odravala nie, u staroj kui, a ni Albie ni Margie nisu si mogli predoiti to
ih eka. Majka Maren Kristine sjedila je na povienu mjestu za domaina, lijepa poput
kraljice, a du dugoga stola, na dnu kojega su bili Sverre i strani gosti, poredale su se sestrine
Turid, Kathrine i Solveig s muevima, svi bez iznimke odjeveni u narodne nonje. Nie za
stolom sjedilo je tucet neoekivano disciplinirane djece razliite dobi, ruku mirno poloenih
na stol, kao da su odrasli.
Sverre je takoer bio odjeven u lokalnu nonju, posudio je odjeu svojega oca i savreno
mu je pristajala. Ispriao je Margie i Albieju da je to lokalni obiaj, kada se kui vrati
mukarac kojega dugo nije bilo, obavezno se nosi ovakva odjea, kao to bi se na
Manninghamu nosio frak. Margie i Albie su morali stisnuti zube, osjeali su se vrlo
neprimjereno odjeveni u svojoj putnoj odjei od tvida.
Slavlje je poelo strogo sveano. U potpunoj tiini svi su sklopili ruke i spustili pogled na
stol, dok je majka Maren Kristine izgovarala kratku molitvu.
Boe, zahvaljujemo ti na darovima zemlje i mora koje primamo. Zahvaljujemo Ti na
povratku jo jednoga izgubljenog sina. Njemu u ast zaklasmo ugojeno tele.2
Sverre je apui preveo molitvu.
2
102
To znai da mi je oprostila. I vama, dodao je.

Nakon molitve amor pun iekivanja podignuo se prema stropu zamraene glavne
zgrade, a niz mladih ena unio je velike zdjele s mesom i ribom te pladnjeve s golemim
kriglama zapjenjenog piva.
Vrag me uzeo, ali ovo je neto novo, to ni ja nisam oekivao, proaptao je Sverre. Na
slavlju obino nije cilj da se ljudi zabave, nita mi nije jasno. A osoblje koje posluuje?
Ne huli! Pij i izvoli biti sretan, dovraga!, apnula mu je Margie.
Vremena su se promijenila na imanju Frynesu.
Nisu samo u odreenim iznimnim uvjetima poput povratka izgubljenog sina, mogle proi
velike koliine piva i, moda jo okantnije, veselje i glasan razgovor.
Frynes je postao robna marka, registrirana robna marka. Na ovratniku svakoga
dempera koji se prodao dolje kod pontona stajala je crno-srebrna etiketa. Na njoj su bili
strojno izvezeni natpis Frynes i profil kue. Nesumnjivo duge kue koja je stajala jo
nedovrena na uzvisini.
Ovdje na otoku prodaja je uglavnom bila za turiste. Najvei se dio, pak, prodavao u robnoj
kui i na tandovima po pristanitima u Bergenu. U Tyssebotnu i okolici trenutano nije bilo
nezaposlenih. Sve su se ene mogle baviti pletenjem dempera, a mukarci koji se nisu bavili
ribarenjem ili se zaposlili u mlinu u luci, mogli su nai posao na pakiranju i transportu
dempera, brizi o ovcama i obradi vune. Sljedee zime sama izrada preselit e se u veliki
prostor, u dugu kuu na uzvisini, gdje e posao tijekom mranijega doba godine olakati
grijanje i osvjetljenje. Frynes je postao mala industrija.
Dva su bila tumaenja te promjene. Kao prvo, osnovna pretpostavka, jedinstven osjeaj
majke Maren Kristine za uzorke i boje. Margie je gotovo zaplakala od sree kada je vidjela
probnu kolekciju.
Drugi je preduvjet organizirao odjel za financije Lauritza & Haugena u Bergenu.
Istraivanje trita, distribuciju, kooperantske ugovore, ugovore s robnim kuama.
Novo je vrijeme stiglo i u Tyssebotn na Ostery, a ako je neto u tome razvoju bilo
udesno, onda je to svakako to je majka Maren Kristine pristala na tolike bezbone
promjene, koje su znaile da je stalno primala novac za svoj umjetniki doprinos. Oduvijek je
bila protiv toga.
Sverreu je ispoetka bilo teko razumljivo to je to Lauritz uinio da mu je uspjelo
pridobiti njihovu majku, budui da je njemu bilo teko nagovoriti je da mu dopusti naslikati
njezin portret prije nego otputuje. Prvo je, to je drao razumljivim, iznijela religijske
argumente. Takve stvari su isprazne, to je Vraja obmana, neprestano se u ivotu morala
braniti od optubi da je iznimno lijepa, ovjeja vanjtina ne znai nita, iskljuivo se ljepota
due rauna i vae i mjeri prema grijesima to ih je ovjek navukao na sebe za ivota. I tako
dalje.
Svakome je bilo jasno da Sverre sada vie od svega eli naslikati portret svoje majke,
ustvrdio je Albie. Majka mu je bila san svakog umjetnika koji bi poelio prikazati zrelu enu u
njezinoj najveoj ljepoti, iako takvo laskanje oito ne bi na nju imalo nikakvog efekta.
Druge veeri, dok su bili sami gore u kui, sjedili uz vatru i pili prokrijumareno crno
vino, Sverre je, ne mogavi prikriti ponos, ispriao da je nagovorio majku. Naao je klju.
103
Kada ju je Lauritz nagovorio da izgradi malenu zanatsku proizvodnju, naravno da je to

odbacila uz svoje religiozne argumente. A ipak se upravo zavravala velianstvena vikinka
kua koja e se vidjeti u fjordu s udaljenosti od nekoliko nautikih milja, sa zmajskim
glavama na sljemenu krova i svime ostalim. to se zmajskih glava tie, dakako da je Sverre
napravio nove prijedloge nacrta.
Ali Lauritzov argument je, dakle, bio da ako se majka moe skrueno prisiliti na
sudjelovanje u izgradnji te malene industrije, siromatvo u Tyssebotnu i okolici e nestati.
Mnogo e ena bolje ivjeti. Majka je radila uzorke, sve ene na Osteryu mogu plesti. Majka
je imala bogomdanu mogunost iriti radost svojim blinjima.
To je bio klju. Stoga Sverre nije rekao ni rije o tome da je krasi neuobiajena ljepota, da
bi ne samo njezin sin, nego bilo koji umjetnik bio presretan da moe raditi s njezinim licem i
tijelom. Umjesto toga, rekao je da je to neto to eli darovati svojem bratu Lauritzu, koji je
upravo na povratku iz Njemake, iako se sam Sverre, iz raznih razloga, naalost ne usudi
zadrati na Frynesu i doekati ga, zato e mu ostaviti portret majke nainjen s ljubavlju. Ne
bi li to vrlo obradovalo Lauritza, sada kada je napokon Ingeborgin otac pristao na svadbu?
Bio je to jedini put u ivotu da je vidio vlastitu majku kako je izgubila prisebnost. Oi su
joj gotovo zasuzile. Ali u njihovoj obitelji nitko od odraslih nikada nije plakao, osobito ne
ona.
Slikao je njezin portret kao lud, direktno upotrebljavajui ulje na platnu tehnikom pri
kojoj je brzim irokim potezima kistom vie naznaio nego tono prenosio njezinu odjeu,
dakako, nordhordlandsku nonju starijega tipa, sa zelenim prslukom i est srebrnih, novia.
Usredotoio se na njezino lice i ruke i tu izotrio detalje.
Sama je odabrala pozu, sjedila je u dvoritu, na jednoj od stolica na kojima je on
izrezbario zmajevske ukrase jo kao dijete. U pozadinu je dodao vikinku kuu, onakvu kakva
e biti kada je dovre. Imao je nacrte u glavi.
Dok je Sverre slikao, Margie se s fotoaparatom spustila nie niz obronak, od majke Aagot
u oblinjem dvoritu zatraila je da se poreda sa svoje tri keri, njihovim muevima i svom
unuadi na jednoj velikoj obiteljskoj slici. Zatim je nastavila s tri pojedinane obiteljske slike,
i naposljetku s individualnim portretima svakoga od njih. Obeala je poslati im fotografije iz
Engleske im ih razvije.
Albie, koji sa sobom nije imao nita za itanje, provodio je vrijeme u dugim etnjama po
obroncima planina. Bio je malo nervozan i razdraen jer su slikanje i fotografiranje bili poput
utrke s vremenom. Planinski kralj, trol Lauritz, mogao je doi svaki as.
Ali uspjeli su pobjei.
Gotovo je, alio se Sverre dok su stajali na palubi Olea Bulla, koji se upravo otisnuo
prema Bergenu. Stiglo je pismo od Lauritza, imao je neto ozbiljno ispriati majci. Doi e na
Frynes dan poslije, gdje e i sam naii na iznenaenje, portret majke, dokaz da on i njegov
prezreni najmlai brat ipak mogu imati iste osjeaje prema barem jednoj osobi. Hoe li
shvatiti poruku, ili ak gestu pomirenja, nije bilo mogue rei.
Well, ree Margie. Stariji brat je bogat, majka je relativno bogata, povrh toga je i
dobroiniteljica itavoga kraja, u pravom kranskom duhu. A nama preostaje jedino da
gorimo u paklu, pretpostavljam.
104
Rado bih da napravimo kratki krug brodom po onom poznatom fjordu, kada smo ve u
blizini. Kako li se ono zvao? pitao je Albie.
Sognefjord, odgovori Sverre.
105
VI.
Bijele kosti
BRITANSKA ISTONA AFRIKA
1909. 1910.
P O E LO J E P RO S I DB OM , formalistiki kominom, kao to je i obiaj. Bilo je nevjerojatno

neugodno. Albie se, dakako, nije usudio povjeriti ikome osim Sverreu, i dakako Margie.
Prijatelji u Bloomsburyju umrli bi od smijeha da su uli priu.
Ali, to je, zaboga, mogao uiniti? S dvadeset i pet godina, Pennie se pribliavala dobi
nakon koje e ostati usidjelica. Jedini izlaz s Mannignhama u svijet bila joj je udaja. Strogo
uzevi, to je bio njezin glavni ivotni zadatak. A ako je ona zadovoljna treim sinom, to je
njezina stvar.
Prosac je bio neki Galbraith Lowry Egerton Cole, trei sin etvrtoga grofa od Enniskillena,
to je zvualo bolje nego to je bilo, jer tko je ikada uo za Enniskillen?
Eh, trenutano ionako nema veze. Kao prvo, to je njezina stvar, da je dovukla kakvoga
tvorniara Smitha, ne bi bilo nita drugaije, osim moda to se tie obiteljskih financija.
Njezin mladi dentlmen je, dakako, bio siromaan, ali ponosan. Kao trei sin bio je tek
rezerva, vjerojatnost da postane peti grof toga opskurnog Enniskillena bila je mikroskopska.
Za Albieja to i dalje nije bio problem.
Druga strana rodbine bila je problematinija. Sestra buduega prosca bila je neka lady
Florence Anne, udana za Hugha Cholmondeleya, trenutano treega grofa od Delamerea.
Koliko je Albieju bilo poznato, sve je bilo u redu s matinim posjedom obitelji Delamerea
gore na sjeveru, na granici s Walesom. Problem je bio iskljuivo osobne prirode.
Kada je Albie tek doao na Eton kao malen i preplaen ak, fag, Hugh Cholmondeley bio
je u zavrnom razredu, bio je fag master i kao takav neuobiajeno okrutan, gotovo je uivao u
okrutnosti. Nakon to je konano zavrio kolovanje, trebao je poi u vojsku, to se Albieju
inilo posve loginim. U kolonijama e moi bievati ljude vie nego to je smio na Etonu, a k
tome e ih smjeti i ustrijeliti. Bilo mu je olakanje kada ga se rijeio, jer Albie je bio njegov
deurni krivac, dobio je batina i batina tapom, kad je trebalo i kad nije trebalo.
Hugh Cholmondeley je, dakle, bio ovjek kojega je Albie kao dvanaestogodinjak odluio
mrziti ostatak ivota, no kasnije je to, naravno, zaboravio. Sve do sada, kada se ispostavilo da
je ogor Penelopina mogueg budueg mua.
Naravno, Margie ga je ismijala zbog takvoga razmiljanja, a Sverre se sloio s njom. Grijesi
iz akog doba imaju se smatrati zastarjelima.
106
Stajali su poput troje urotnika gore u ateljeu na Gordonu, sigurni da ih ne uju ni prijatelji
ni susjedi. Kada je Albie elio razmiljati naglas, mogao se povjeriti jedino Margie i Sverreu.
Pokuao je razmiljati o onome to je najbolje za Penelope, to je bio potpuni neuspjeh.
Znai, taj lord Delamere, koji je u kolsko doba bio toliko brutalan, poklonio je svome ogoru
imanje, odmah do vlastitog. Sve bi to bilo divno i krasno da se ta imanja nisu nalazila u
Keniji. Dakle, doe li do vjenanja, Pennie e zavriti u afrikoj divljini!
Margie je smatrala da to zvui izvrsno i uzbudljivo. I u tome se Sverre sloio s njom.
Alternativa bi bio neki novi Manningham, stariji ili mlai, manji ili ak vei. to je u tome
uzbudljivo? Afrika je, pak, zvuala kao sjajna alternativa. Pennie e biti presretna.
Albie je uskoro popustio. Kao da ga je usisao vrtlog, pa se naao u kakvoj prapovijesnoj
matariji, a onda se odjednom probudio u 20. stoljeu. Cijela stvar bila je apsurdna, to se
moralo priznati. Penelope je slobodna ena, ima pravo sama birati, trebala bi, kao i sve ene,
ak i siromane, imati pravo glasati. Zar ne ?
Da, uistinu. Stvar je u tome to ele Pennie i njezin ljubljeni budui mu, nadajmo se
ovaj, u tome je stvar, ona ga ne eli radi novca ili titule i... to je zapravo elio rei?
Da! Znai, prosidba bi trebala biti slubena. Sve po pravilima igre. Datum je izabran,
Pennie i njezin budui zarunik doi e na Manningham sljedei tjedan. Tada e se to rijeiti.
Very well, ree Margie. Drat emo to u tajnosti, naravno. Ali organizirat emo taj dan
veeru povodom zaruka, iskljuivo unutar obitelji, kao malo slatko iznenaenje neposredno
nakon prosidbe, odavno nisam vidjela Albertu i onu budalu od njezinoga mua. A budui da
mislim da e odugovlaaaiti s pristankom...
Tako je i bilo.
Sljedee subote poslijepodne Albie je sjedio i pravio se zauzet papirima na stolu pred
sobom u malenoj biblioteci i istovremeno radnoj sobi na Manninghamu. Scena je bila
komina. Ne samo zato to je prosac bio najvie pet, est godina mlai od njega. Bio je, povrh
toga, odjeven u sveano jutarnje odijelo. Pennie ga je preko Jamesa diskretno obavijestila
kako e prosac biti odjeven, a pristojnost je zahtijevala, dakako, jednakost pri ovakvim
slubenim, ali ipak osjetljivim susretima. Jutarnje odijelo! Kao da e se odmah eniti. Ili
gledati kasaku utrku.
James je prijavio dolazak visokoroenoga Galbraitha Lowryja Egertona Colea, uao je
preplanuo i lijepo graen mukarac koji se svojski trudio prikriti nervozu, ljubazno je
pozdravio, rukovao se i sjeo u naslonja blizu pisaeg stola, na koji je upuen.
Sjajno je vrijeme kod vas, vaa milosti, poeo je prosac.
Naravno, dan poput ovoga zasluuje sunano vrijeme ak i u Wiltshireu, odgovori
Albie, osjeajui se kao da je usred kakva Shawova komada, vie nego Ibsenova. Morao je
priguiti poriv da ustane i kae, dovraga ovaj devetnaestostoljetni ritual, idemo neto pojesti,
usput, elim vam sreu! Osjeao se zarobljen u toj predstavi.
Vaa milost zna zato smo ja i Penelope doli na Manningham, ree prosac.
Naravno, ali prvo imam nekoliko pitanja, odgovori Albie, kao da je postojala neka via
sila koja ga je silila da radi upravo suprotno od svojeg instinkta. Ili je bilo obratno, naslijeeni
ga je instinkt tjerao da nastavi s ritualom.
Very well, vaa milosti, odgovorio je prosac i pokuao prikriti uzdah, budui da je
j
a
n
j
a
107
shvatio da e se govoriti o financijama.

Koliko sam razumio, upoznali ste se prije dvije godine na balu princa od Walesa?
Upravo tako, vaa milosti.
Zasigurno ste ostavili dubok i snaan prvi dojam jedan na drugoga?
U to nema nikakve sumnje.
Ali nije mogue da ste odmah odluili da e koju godinu kasnije doi do odluujuega
trenutka, ovoga upravo sada?
Ne, nipoto.
To znai da ste se potajno nalazili.
Kako, molim?
uli ste me. Potajno ste se nalazili.
To je, dakako, posve tono, vaa milosti, odgovorio je prosac nakon kratkog, ali
intenzivnog pregovaranja u sebi.
Albieja je, na vlastito iznenaenje, situacija odjednom strano zabavljala, jest da je znao
da e sve imati sretan kraj. Ali ovdje je sjedio ovjek, neznatno mlai od njega, koji mora
govoriti istinu u jednome od odluujuih trenutaka svoga ivota. A ovo nije kao u
Bloomsburyju. Galbraith Lowry, i kako li se sve jo nije zvao, trenutano je morao govoriti
istinu, istovremeno vjeto i diplomatski.
Kako ste to organizirali? I zato mi se niste odmah obratili?
Prosac se poeo lagano znojiti. Ipak je bio odgojen kao dentlmen i sabrao se, nije htio
pokazati nesigurnost ili kolebanje. Vrlo zanimljivo.
Da ponem s vaim drugim pitanjem, vaa milosti, odgovorio je nakon kratkog
dvoumljenja. Moji ekonomski uvjeti nisu bili osigurani, spremao sam se preseliti u Istonu
Afriku i zapoeti novi ivot. Ipak sam tek trei sin i...
Da, znam! prekinuo ga je Albie. Nastavite!
Ukratko. Morali smo ekati da imam to ponuditi.
A sada imate?
Imam farmu u Africi.
Razumijem. Vratimo se na prvo pitanje. Kako ste dogovarali svoje romantine susrete
tijekom dugoga ekanja?
Ne samo da je pitanje bilo neobzirno, bilo je upravo brutalno. U pojedinim bi obiteljima
sama pomisao na skandal, automatsku posljedicu otkrivenih tajnih sastanaka, dovela do
metea, napada nesvjestice, zabrana da se ikada vie vide, strogoga nadzora, sve jedno gore
od drugoga. Dakle, kako e se prosac izvui iz kripca? Ta nije znao da e odgovor biti
potvrdan togod on rekao i da se u novoj modernoj kuhinji punom parom ve pripremala
sveana veera. Mogao je isto tako rei to je privatna stvar i, dovraga, ne tie vas se. Odgovor
bi svejedno bio da. Situacija je bila uzbudljiva.
Well, vaa milosti, doista to elite znati?
Da, tajni ljubavni sastanci me opinjavaju. Kako ste to izveli?
Vaa baka i majka redovito borave na Rivijeri. Pennie bi mi povjerila vrijeme i mjesto, u
pravilu Hotel Negresco u Nici. Odsjeo bih ondje. Nakon nekoliko rendez-vousa u sumrak,
postali smo jo odluniji da jednoga dana budemo ovdje gdje smo sada.
108
Albie se zaprepastio. Jako mu se svidio odgovor koji je dobio. Bio je hrabar, bio je iskren i
povrh toga, otmjeno izreen.
Imam iznenaenje, Gal, ako te smijem tako zvati?
Naravno, vaa milosti.
Kad smo kod toga. Moe li ubudue biti tako ljubazan i zvati me Albie. Veera
povodom zaruka posluit e se u sedam sati. Odjea u skladu s tim. Obitelj se okuplja, neki
su ve ovdje, drugi su na putu. Divim se tvojoj hrabrosti i izravnosti i elim ti dobrodolicu u
obitelj.
J E DI N I NA P O R na putovanju dogodio se drugoga dana. Pred Biscayom je City of Winchester

zatekla velika oluja. Vrijeme je bilo neuobiajeno loe za lipanj, tvrdio je prvi asnik na
brodu, ali to je putnicima bila slaba utjeha.
Sverrea je zadesilo nekoliko uurbanih sati tijekom kojih je pomagao Albieju i Margie u
njihovu zajednikom apartmanu. Naizmjence je pomagao Margie, vrsto joj drao elo dok je
na koljenima povraala u zahod i vodio je natrag u postelju, a naizmjence se jednako brinuo
za Albieja, jedva bi ga stigao polegnuti natrag i zavezati sigurnosnim pojasom, a ve bi Margie
doteturala natrag, sruila se i poela povraati po podu. Nakon to je zavrio s njom i
poistio, ponovno je bio red na Albieja. Patio je s njima, iako se tjeio da e to sigurno biti
zabavna pria ve za nekoliko dana, nakon to se maknu s Atlantika i uu u mirnije vode.
Na koncu su oboje ispraznili sve to su imali u elucu i samo su eljeli lei i umrijeti.
Najgore je prolo. Oboje ih je privezao remenom u njihovim brodskim leajevima da ne
padnu u snu, spustio se niz metalne stube u restoran na donju palubu i hodnikom koji se
njihao proao do blagovaonice. Bio je gladan kao vuk, ogladnio je od mora, kako bi to rekli
kod kue u zapadnoj Norvekoj.
Nakon to je doao do blagovaonice, na njegovo razoaranje, bila je zamraena. Nije bilo
pripremljenih stolova, a pokustvo je lupalo klizei. Potraio je put do kuhinje i pronaao
nekoliko iznenaenih i zbunjenih kuhara koji su pripremali veeru za posadu. Pojasnili su da
nisu oekivali nijednog putnika na veeri, ali da e to nekako rijeiti.
Uputili su ga na asniku veeru u njihovu blagovaonicu, gdje je njegov dolazak izazvao
iznenaenje i veselje.
Norveanin sam, roen za more, odgovorio je na pitanje koje nitko nije postavio, ali
koje se pomorskim asnicima vidjelo u oima. Dobio je viski dok je ekao na obrok.
Dan i pol kasnije bili su na Sredozemnom moru i plovili pod istim plavim nebom punom
brzinom po laganu povjetarcu. Veina putnika je, inilo se, dola k sebi, ali Albie je i dalje bio
blijedozelen u licu i pio je samo vodu.
Na krmenoj palubi nije bilo mnogo ljudi, samo pokoja ratrkana grupica tu i tamo. Albie,
Margie i Sverre sjedili su sami, nitko se drugi od obitelji nije pojavio. Oito su i dalje bili
usidreni u svojim kabinama. Sverreova preporuka da trebaju piti pivo kako bi unijeli i
tekuinu i hranjive tvari nije pala na plodno tlo. I Margie se drala soda-vode, koju je
109
povremeno oprezno punila iz sifona to im je donesen na stol. Sverre je sjedio s nemalom

aom irskoga stouta u ruci.
Hoe li biti jo oluja po putu? pitao je Albie.
Nisu sigurni, odgovorio je Sverre. Ali za sinonjom su veerom i kapetan i prvi asnik
tvrdili da su Sredozemno, kao i Crveno more i Indijski ocean, mirni u ovo doba godine.
Za sinonjom veerom? zastenjala je Margie i preokrenula oima. Je li jo netko osim
tebe...
Ne od putnika. Ali kako sam rekao kapetanu, ja sam jedini Norveanin na brodu.
Nijedno se od njih dvoje nije nasmijalo njegovoj drskoj ali.
Nego, kakav je osjeaj biti tek zaruen? pitao je Albie nakon kratke tiine.
Hvala na pitanju, u svakom je sluaju novo iskustvo. I pomalo neoekivano, odgovorila
je Margie, ali znam neke ljude koji se ne bi mogli prestati smijati da saznaju.
propos toga, nastavio je Albie. Ima li kojeg novog uzbudljivog ljubavnika?
Ne, najvie se drim Clivea, on mi je dovoljan do daljnjeg.
Clive Bell? pitao je Albie. Ali on je oenjen Vanessom?
Naravno, ali mi smo najbolje prijateljice, zajedno prolazimo kroz sve, dobro i loe. Osim
toga, dobro je da malo olakam Vanessi sada kada je u osmom mjesecu.
A zarunik nema prigovora na to?
Dakako da nema! potvrdio je Sverre. S kime moja zarunica spava njezina je stvar,
nikada ne bih imao primjedbi na to.
Napokon su se mogli malo nasmijati. Albie se naprosto ozario.
Sve to zbog drage bake, nastavio je Albie. A na kraju nije ni dola s nama. Iako nas je
prisilila na ovo malograansko ponienje!
Na koncu su se uspjeli stvarno nasmijati, iako pomalo iznemoglo.
Jer tako je i bilo. Zaruke Sverrea i Margie skrivila je lady Sophy. Tijekom mjeseci priprema
za putovanje najvie je vremena i energije otilo na opremanje za Afriku. Eksperata za to u
Londonu nije nedostajalo, tako da su im sada kovezi bili napunjeni svime, od tropskih
ljemova i mreica protiv komaraca, do opreme za lov kaki boje, uglaanih izama boje vina
umjesto od svijetle koe, po najnovijoj modi, iznimno prozranih haljina od organdija i
robusnih damskih cipela s niskom petom. Navodno radi pijeska.
Sljedea stvar na koju je otilo najvie energije bio je Sverre, jer bi njegova eventualna
prisutnost na putovanju po etiketi stvarala problem, u emu se lady Sophy doista angairala.
Kako opravdati prisutnost Mr. Lauritzena u tako uskom krugu obitelji? Neprestano je
ponavljala to pitanje. S osobitim naglaskom na Mr..
Albie je bio pokuao biti paljiv. Mr. Lauritzen nije bio samo njegov bliski prijatelj,
nego i umjetnik, kao to Baka vrlo dobro zna. Posljednjih godina umjetnici su iz Europe
odlazili u svijet traiti domorodake narode, postala je to dosta ozbiljna stvar u modernim
raspravama o umjetnosti. to znai da nije nita neobino rei da uza sebe imaju umjetnika,
otprilike kao to se moe imati fotografa, osim to je ovo otmjenije?
Lady Sophy nije prihvaala taj argument. Upravo suprotno, krenula je redom slubeno i
logino. Ona je baka mladenke, kao i lady Somerset i Margie.
Ovoga je puta naglasila lady Somerset, tako da se otrovna primjedba teko mogla krivo
110
protumaiti, Margie samo to nije prola godine za udaju. No da, Margie je mladenkina
sestra. Zatim imamo mladenku i mladenkinu majku, takoer majku neoenjenoga sina. Lord
Somerset je prienjen u obitelj, a imamo i buduu mladenku. To je itavo drutvo, malen
intiman krug obitelji. Kako onda obrazloiti prisutnost Mr. Lauritzena? U najgorem sluaju,
moe se krivo shvatiti.
Time je mislila da se moe itekako lako shvatiti.
Na koncu, budui da se Albie nije dao, prijetila je da e ostati kod kue ne bude li po
njezinom. Govorila je sve agresivnije, na kraju gotovo posve otvoreno. Na kranskom
vjenanju ne dolazi u obzir eksponirati odrasle mukarce koji su, izgleda, zapeli u navikama
kolaraca.
Ukratko. Homoseksualci na potenu vjenanju, samo preko nje mrtve.
Izgledalo je kao da nema nade. Sve dok se Albie nije dosjetio Aleksandrova rjeenja
nerjeivog vora: objavljene su zaruke (unutar obitelji) izmeu Margie i Mr. Lauritzena, koji
je sada zasluio da ga se zove naprosto Sverre.
ak su povodom zaruka priredili malu intimnu veeru na Manninghamu, lady Sophy se
pravila da vjeruje tom aranmanu i sve je bilo kako treba.
Zatim je iz vedra neba odluila da je opasno po zdravlje putovati u Afriku nakon
navrenih 80 godina. Zbog ega e ostati kod kue na Manninghamu, ali e imati uitak
provoenja vremena s divnim kerkicama Alberte i lorda Somerseta. Budui da se Afrika nije
preporuavala ni djeci ispod dvanaest godina. Dobro je bilo poznato da mozak bijelog
ovjeka ne podnosi zrake sunca na ekvatoru, radi toga treba nositi tropske ljemove. A za
malu bijelu djecu je, jasno, opasnost jo vea.
Tako je to zavrilo. Margie i Sverre su se, dakle, nepotrebno zaruivali. Moda nisu bili
jedini u engleskoj povijesti, ali njihove su nepotrebne zaruke barem imale originalan povod.
A F RI KA I M S E polako pribliavala uljajui se uz suncem obasjanu obalu, kao da bi se mogli

postupno navikavati. Prvo Tunis, gdje su pristali na jedan dan da bi putnici malo osjetili
vrsto tlo pod nogama i nakupovali kojekakvih triarija. Tunis je bio grad jarkih bijelih i
modrih boja i, prema Sverreu, fantastinoga svjetla, napola Orijent, napola Francuska. Par
dana poslije u Suezu, kamo su doli napuniti zalihu svjee vode, dojam je bio pola Orijent,
pola Engleska. asnici s brkovima kaskali su u kratkim hlaama, Sverre je napravio nekoliko
karikatura, a Albie i Margie su se previjali od smijeha, ali su ga i ozbiljno upozorili da crtee
ne pokazuje nikome drugome iz obitelji. Moglo bi se neto krivo protumaiti, na primjer, lord
Somerset nije ba duhovit tip.
Albie, Margie i Sverre su se nali usred maskarade koja je bila neizbjena u doslovnom i
prenesenom znaenju. Rano su se sloili da je besmisleno srditi se zbog toga. Upravo
obratno, trebaju pokuati igrati svoje uloge dobro raspoloeni, pogotovo jer, kako ih je Albie
uvjeravao, to se njega tie, ovo je posljednji put. im Pennie bude sretno udana, nikada vie
nee morati paradirati kao lord Manningham, bit e samo Albie, osloboen okova
111
konvencija.
Ako nita drugo, trebali bi radi Pennie visoko dignuti zastavu prolostoljetnih obiaja, a
najbolji nain prvenstveno je bio da se ne osamljuju od ostalih i vode razgovore od kojih bi
oni pali u nesvijest da samo nauju koju od upadica. Ljudi 20. stoljea i ljudi 19. stoljea bili
su poput ulja i vode, nije ih se moglo mijeati, osim u ali, kao da se radilo o teatru. The show
must go on to the happy end. To je bio jedini mudar stav, oko toga su se sloili.
Albie se ugledao na lady Alice u hotelu na Hardangerskoj visoravni, za svaku je veeru
mijenjao raspored sjedenja da bi se krug ljudi ispremijeao.
Sverre je lojalno igrao tu igru i kadikad mu je to ak bilo ugodno. Bilo je to teko objasniti,
ali Pennie mu je bila draga, iako nisu imali ba nita zajedniko. Prve veeri kada ju je poveo
do stola, sukladno novom rasporedu, apnula mu je da je ponijela svoj portret kao svadbeni
dar Galu, to ga je mnogo vie dirnulo nego to mu je laskalo, da joj je toliko znaila ta
konvencionalna slika napravljena po narudbi. A nakon to ga je jednostavnim trikom
udobrovoljila, bilo je mnogo jednostavnije razgovarati o njezinim optimistinim i moda
naivnim nadanjima o novome ivotu u Africi, koji se ni na koji nain nije mogao usporediti s
novim ivotom u Americi, ta onamo su se selili samo siromani ljudi. U uglednome krugu u
Nairobiju susretat e sebi ravne, ili gotovo ravne. A budui da je misija Engleske naseliti
Afriku, ima biti ponosna to pripada pionirima. Engleska je uvela u Afriku tri K: kapital,
kulturu i kranstvo, nakon to je prvo dokrajila robovlasnitvo.
Sverre nije sumnjao u izvor ovakvih Pennieinih predodbi, ali u to ju je drugo njezin
budui mu mogao pokuati uvjeriti? Namjera nije bila loa, bio je to nain da zaljubljen
mukarac potkrijepi pronju, a u ljubavi je sve doputeno. Moda ipak ne u bilo kakvoj
ljubavi, ali u onakvoj kakve je Pennie bila izrazit predstavnik, izmeu mukarca i ene.
Nakon to je prvi put sjeo pored Gala, fiziki vrlo privlanog i dobro graenog mukarca,
pripomogle su mu male, praktine, neoekivane potekoe, tako da se Galovo poneto
suzdrano dranje brzo promijenilo.
Iz nekog je razloga praonica na brodu radila usporeno, pa je Gal povremeno morao nositi
istu smoking-koulju dvije veeri za redom, to je bilo nezgodno. Budui da su bili poprilino
sline visine i grae, Sverre se odmah ponudio da diskretno poalje par dodatnih koulja i
time je probio led. Nakon toga je samo trebalo postavljati pitanja o ranu u Keniji da Gal
postane sav ushien.
Zvalo se Kekopey i bilo je smjeteno uz jezero Elementaita. Ime jezera dolazilo je od
muteita na masajskom, a znailo je pranjavo mjesto. Naalost, to je bilo tono, osobito
izmeu sijenja i oujka. Ali kada sad stignu onamo, u lipnju, trebalo bi to biti bogato zeleno
podruje odlino za stoarstvo. Ran je imao 48 000 jutara, preduvjeti su bili dobri. Istini za
volju, bio je tek neto manji od Manninghama.
Albertu, najstariju Albiejevu sestru, sada lady Somerset, udanu za dosadnjakovia
Arthura, poznavao je barem povrno s poneke veere na Maninghamu, dva ili tri puta bili su
za istim stolom.
Nita nije bilo problematino u vezi nje. Izgledom je bila poneto nesretna kombinacija
sestara Pennie, koja je bila svijetla, plavooka i openito draesna, i Margie, koja je bila tamna,
smeooka poput Albieja, dramatina i izazovna. Ali Alberta je bila sjajan sugovornik, pritom i
112
duhovita, stoga je bilo vrlo lako nai s njome zajedniki jezik, samo da se nije vodilo ozbiljne
razgovore.
S njezinim muem Albertom bilo je tee. Bio je malo spor, to je prikrivao izrazito
razvuenim govorom, koji je trebao predstavljati humor od one promiljene engleske vrste:
Itekako se nadam, dragoviu, da se roak Albie ne pjeni od ljubomore zbog tvojih
pomalo iznenadnih zaruka s Margie?
Namjera je bila naaliti se u krugu sebi slinih mukaraca. Arthur se oenio Albertom
neposredno nakon to je umalo bio uvuen u skandal slian onome koji je pogodio Oscara
Wildea. Prvenstveno ga je spasilo to je u istu priu bio upleten sin princa od Walesa.
Nadalje, spasio ga je brzo dogovoren brak s dobrom partijom. Nakon toga povremeno je
mogao diskretno otputovati u London poslom koji se nije odnosio ni na administraciju ni na
roake. No dosada je uspio napraviti samo dvije keri. Pravo mu budi.
Putovanje se razvuklo kroz Crveno more uz zadravanje u francuskom Dibutiju, gdje je
Afrika iznenada izgledala mnogo vie kao Afrika i gdje je Arthur na tandovima sajma odmah
utrio dva koplja. to se inilo pomalo preuranjenim, imajui na umu kamo su se uputili.
Nakon to su obili afriki rog, i dalje po neprestanu suncu i umjerenu vjetru, odrali su
proslavu prelaska ekvatora, pri emu je sve koji su ga prelazili po prvi put krstio crni kuhar,
odjeven u Neptuna. Dosta neukusna pria.
Napokon Mombasa. Stigli su kui u Britansku Istonu Afriku, svi blago uzbueni i
nestrpljivi.
Brod se usidrio u sidritu pred lukom, vezovi u luci nisu ni priblino dostajali, ak ni za
putnike brodove. Ako bi bacili pogled prema kopnu i plaama obrubljenima palmama,
vidjelo se istovremeno na stotine plovila. Je li se iz Afrike mnogo iznosilo ili unosilo u nju,
nije bilo lako odrediti.
Vruina je poela biti osjetna, iako je Gal objanjavao da je ovo blag mjesec to se tie
vremena i da e openito biti ugodnije kada stignu do Nairobija, koji se nalazi milju iznad
razine mora.
Iskrcavanje je bilo kaotino. City of Winchester su okruili mali slapovi, kanui te djeca
koja su plivala i pozivala bijelce na brodu da im bace kovanice u more, koje bi zatim izronili
okretno poput vidri. Teret je navrat-nanos sputen u velikim mreama od konoplje i grubo
baen u tovarni prostor teglenice. Putnice koje se nisu usudile spustiti stubama to su visjele
po bokovima broda, sputene su do razine vode u svojim za danas prvim afrikim opravama,
bijeloj platnenoj odjei i tropskim ljemovima, njih po pet u malenim koarama koje bi se
otvorile na zemlji, nakon ega je svaku damu za ruku poveo po jedan polugoli crni dentlmen
do njezina sjedeeg mjesta.
U pristanitu je bio mete crnaca koji bi protrali jedni pored drugih, prtljage koju se
razvrstavalo i smetenih bijelaca u bijeloj odjei s bijelim ljemovima.
Sada je Gal dobio priliku pokazati da je pravi afriki habitu. Uposlio je nosae i
transportna vozila koja su vukli bicikli, paljivo usporedio svoju listu prtljage s onime to je
pronaeno i, ako bi otkrio da neto nedostaje, rijeio bi problem. Zatim je itavu pratnju
smjestio po dvoje u smijene bicikl-taksije koje su vozili mravi sjajni crni mukarci.
Naoko se inilo da u kaosu ipak postoji odreeni sustav. Uskoro je njihova mala karavana
113
bila na putu prema glavnome kolodvoru Uganda Railwaysa, kraju ili poetku putovanja
vlakom, ovisno s koje se strane dolazilo. Prema Galu, imali su sree sa svime, stigli su na pravi
dan i u pravo vrijeme. Dva rezervirana vagona prve klase nalazila su se na svome mjestu, vlak
e krenuti za manje od pola sata.
Albie je bio vie iznenaen nego razoaran to nije bilo odbora za doek s bar malo
ampanjca. Oito e se to morati priekati do Nairobija.
Nakon to je odjeknula zvidaljka i lokomotiva uspuhano krenula, svima se popravilo
raspoloenje, pogotovo jer se sada doista pojavio predstavnik eljeznice sa ampanjcem.
Zasada se divlja Afrika inila vrlo civiliziranom.
Blatna i buna Mombasa, taj sve samo ne egzotian grad, kako ga je veina od njih
zamiljala, uskoro je nestao za njima i po prvi put su ugledali Afriku. Povrh toga to nitko,
osim moda Gala, nije shvaao u najljepe godinje doba.
Dvadeset minuta nakon polaska vidjeli su prvog slona, kratko nakon toga pet irafa u
trku, a uskoro mnotvo ivotinja kojima je samo Gal znao ime. Posvuda je bilo sonoga
zelenila s kojim bi prosjena engleska krava bila i vie nego zadovoljna.
Posvuda srdani ljudi koji su govorili razumljivim engleskim i bili iznimno usluni, ak na
treoj rundi ampanjca. Afrika je, izgleda, pokazala svoje najljepe lice. Ali udaranje o spojeve
tranica bilo je jednako. Sverre i Albie nisu razumjeli zato. Uz stalniju temperaturu, kao
ovdje kod ekvatora, nije moglo biti istih problema sa irenjem metala na toplini i stiskanjem
na hladnoi. Tehnologija se inila jednakom kao kod kue, u potpunosti prilagoena
Engleskoj.
Mjesta za spavanje nije bilo dovoljno za sve, pa je nastala oita podjela. Dame su zauzele
jedan vagon, gdje su im pomogli da spuste sjedala i pretvore ih u leajeve. Dentlmeni su
putovali sjedei u drugome vagonu. Nakon samo nekoliko sati iza lea im se naao uareni
crveni zalazak sunca, uskoro je vani bilo crno kao u rogu i vie se nije imalo to vidjeti.
Nairobi je bio mala rupa puna crvene praine.
Ali ovoga ih je puta barem netko doekao. Kada je drutvo s Manninghama lako uoljivo
zbog svoje aave i zaprljane platnene odjee i panamskih eira, naime, nije bilo uglaeno
putovati vlakom u tropskom ljemu izilo iz vagona, lord Delamere i lady Florence Anne
stigli su im ususret vrlo neformalno rairenih ruku.
Lord Delamere, povrh toga, teko da je bio odjeven za ovako sveanu prigodu. U odjei
kaki boje, s remenom s mecima oko struka i velikim noem koji je visio sa strane, eir mu je
bio koni s vrpcom od leopardove koe oko klobuka, zabrinjavajue je epao i imao
ekscentrino dugu kosu. Zasigurno bi neotesana pojava lorda Delamerea okirala baku
Sophy.
Za Albieja i njegovo drutvo nenamjeteni je doek posluio vie kao podsjetnik da su
doputovali u drugi svijet. Engleska Istona Afrika nije bila komadi izvezenoga engleskog
ivota na imanju, kako si je to Pennie zasigurno predoavala, ili Wiltshire, Dorset ili
Somerset, samo toplije klime bez kie. Takoer i ovaj posljednji nesporazum e se u svoje
vrijeme ispraviti, i to poprilino naglo i estoko.
Od eljeznike postaje proetali su se vrlo ceremonijalno do hotela Norfolk s malom
114
karavanom hotelskih nosaa za sobom, koji su vukli toliko mnogo prtljage da su sigurno
odavali dojam novopristiglih imigranata. Ulice nisu bile poploene kamenom, nego su se
sastojale od suhe i tvrde crvene zemlje, uz proelja kua s obje strane protezale su se po podu
drvene daske, ija uloga sada, u sunome razdoblju, nije bila posve jasna pridolicama koji
nikada nisu vidjeli neopisivu crvenu glinenu kau u koju se ulice pretvore tijekom razdoblja
kie. Ako ih je Nairobi podsjeao na ita, bile su to slike divljeg zapada, klimave, esto
neoliene niske drvene kue, stropovi od rebrastoga lima, kola s volovima i stada koza koja su
mali pastiri vodili kroz grad zajedno s kravama.
Hotel Norfolk bio je vrlo nepravilna drvena zgrada koja je odavala dojam da je graena u
etapama. Na poslugu, pak, nije bilo prigovora, indijsko je osoblje bilo korektno odjeveno,
rezervacije su bile zaprimljene i svi su dobili sobe koje su, s obzirom na prilike, bile vrlo
zadovoljavajue. Kratka etnja od postaje umanjila je mogue predodbe o normalnom
luksuznom hotelu. Nitko se nije alio.
Lord Delamere ih je sve okupio na jednostavnom piu dobrodolice u prostranom i, mora
se priznati, rustikalno otmjenom baru. ampanjac za dame, pivo za gospodo.
Plan za vjenanje bio je jednostavan. Prvoga dana naveer veera dobrodolice u
Norfolku. Sljedei dan sama ceremonija u Muthaiga Country Clubu, zatim ruak. Nakon toga
polazak vlakom do novoga doma branog para, rana Kekopeya, potena svadbena veera
ondje. Zatim e improvizirati to dalje. Ima pitanja?
Albieja je zanimalo to s odjeom za razliite prilike, i nije mogao izbjei malo ironije
rekavi da, naalost, ne nosi sa sobom no u okviru svojih veernjih ili dnevnih toaleta.
Lord Delamere je dobroudno prihvatio takvo peckanje i pojasnio da je smoking
oekivana odjea za veeru, ne frak. Takvu odjeu ovdje u Africi odijevalo se samo za
pojedine sprovode.
Za ceremoniju vjenanja iduega dana izvrsno bi odgovarala bijela odjea koju gospoda
trenutano ima na sebi. Noenje sveanoga jutarnjeg odijela na vjenanju dralo se
neprofinjenim, ili barem poneto pretjeranim, ali moglo je, naravno, proi kada se radilo o
novopridolicama ili turistima. Za putovanje je odgovarajua odjea bila kaki oprema s
noem.
Veera se odvijala posve normalno. U smokingu se lord Delamere pretvorio u bilo kojeg
dentlmena, osim po svojoj neurednoj frizuri. Barem na nekoliko sati Afrika se pretvorila
upravo u ono to je Pennie zamiljala.
Nakon veere, kada su se gospoda okupila bez dama u baru, krenulo je energinije. Pilo se
viski i pivo, porto je u Africi zabranjen, tvrdio je lord Delamere, koji je kasnije bio sjajno
raspoloen i priao neobuzdane prie o stvarima koje su mogli oekivati, lovu na lavove i
razjarene slonove, i o stvarima koje nipoto nisu mogli oekivati. Kao kada je potpuno pijan
ujahao u restoran u Norfolku i stolove u njemu upotrijebio kao prepone, na ne ba
jednoglasno odobravanje publike. Sve je prolo krasno sve dok se vraiak od konja nije
poskliznuo po glatkom parketu.
Afrika je kontinent velikih mogunosti, nastavio je ozbiljnije. Ali treba pronai naina
kako osloboditi tu usnulu snagu. Svi su njegovi pokuaji dosada otili kvragu.
Ljutilo ga je to. Bilo tko je golim okom mogao vidjeti da je afrika ivad, odnosilo se to i
115
na ovce i na krave, gotovo patuljasta u usporedbi sa europskim ivotinjama. Ali to je ilava

mala ivinad, podnose ce-ce muhe jednako lako kao suu i vruinu, preivljavaju na isuenu
terenu za ispau, na kojem naoko nema niega.
Dakle, prva pomisao bila je da treba kriati najbolje od Afrike, izdrljivost, s najboljim od
Europe, masnoom i miinom masom. Prije nekoliko godina uvezao je 500 merino ovaca s
Novog Zelanda. Osamdeset posto ih je odmah uginulo. Zadnje je doveo grupicu Ryeland
ovnova koji su imali uitak i ast da se kriaju s 11 000 masajskih ovaca i preostalo je vidjeti
kako e to proi. Druga je ideja bila uzgajati nojeve. Ove je godine pokuao s penicom, ali
itavu je etvu unitila bolest crna hra. Prokleta stvar u svemu tome jest to ovjeku treba i
malo sree. I vie novca, iskreno govorei. Rodbina kod kue nije vie tako rado pridonosila.
Na koncu, kada je lord Delamere shvatio da su njegove litanije postale predugake, preao
je na nove lovake prie i ubrzo se moglo vidjeti kako su se njegovi sluatelji razbudili i
naruili jo viskija i piva. Dakle, bio je jedan lav koji ga je umalo ubio i ohromio ga za ostatak
ivota...
Veer je potrajala. Vjenanje e se odrati tek sutra u dva poslijepodne.
Ceremonija je kasnila pola sata jer se neki nosorog dao prvo na oblinji teren za golf, a
zatim na sam teren Muthaige Country Cluba, gdje je tijekom svojega zbrkanog napada
gdjegdje uspio rasporiti stolnjak pripremljenoga vedskog stola prije nego to se upetljao u
jedan od atora s piem, uspio sam sebe zaslijepiti i jo zbrkanije nastavio napadati na sve
strane, sve dok ga lord Delamere, mrmljajui i psujui, nije ustrijelio ba kada je krenuo
prema terenu za golf, kamo se sjurio i uginuo nasred greena, na ogorenost nekoliko
dentlmena koji su igrali. Sudei prema njihovu ne osobito pristojnom dovikivanju, moglo se
stei dojam da su vjerovali kako je lord Delamere namjerno ustrijelio zvijer da im stane na
putu prema posljednjoj rupi. Uad, vitla, svi posluitelji i kompletno osoblje kuhinje
naposljetku su rijeili barem problem s golfom, prije nego to su se oajniki bacili na
ponovno pripremanje svadbenoga vedskog stola.
Ceremonija je bila kratka, ali egzotina. Vjenao ih je sam guverner Sadler, u bijeloj
generalskoj uniformi i s tropskim ljemom. Pennie je bila oaravajua u svojoj golemoj bijeloj
vjenanici, koja je moda bila blago pretjerana po ukusu visokoga drutva u Nairobiju.
Ali nitko nije bio odjeven u jutarnje odijelo osim mladoenje Gala, kojem je to bilo
doputeno, i Albieja, Sverrea i Arthura, kojima ba i nije. No nisu imali izbora. Platnena
odjea koju su nosili po putu vie se nije mogla nositi u javnosti. Osjeali su se glupo, i Albie i
Sverre. Uvijek je glupo biti pogreno odjeven, nebitno je li odjea pretjerana ili nedovoljno
formalna. Osobito jer je vei dio kenijskog visokog drutva bio prisutan, barem osamdeset
posto. Lord Delamere je, kao predsjedatelj Kolonijalnog vijea, bio jedan od vodeih u
koloniji, tako da kada je enio ogora, doli su svi koji upravo tada nisu bili na safariju ili
imali potekoa s nepokornim uroenicima koje treba odstrijeliti, ili barem reducirati i vratiti
zakon i red.
Klub je bio lijepo mjesto, s izduljenim zgradama s ruiastom bukom i iljastim
krovovima, iako je unutarnje ureenje bilo englesko kao da je izvueno iz bilo koje trgovine
pokustvom u londonskoj Oxford Street.
Proslava je bila vrlo jednostavna. I kratka. Albie, koji inae nikada nije pokazivao sklonost
116
brojanju novca, iznenadio je Sverrea promrmljavi da ne samo to je platio pola ampanjca,

nego moda i prilian broj nojeva za zadnji projekt lorda Delamerea. Ali dogovor je dogovor.
Kao glava obitelji Manningham naravno da mora poplaati sve.
Pennie je bila sjajno raspoloena, a k tome i pod dojmom egzotike, jer ije je jo vjenanje
kasnilo zbog napada nosoroga? Emigrirala je u strani svijet o kojemu se jo nije mnogo znalo.
Djelovala je sretno, a to je najvanije.
Da bi drutvo sa svadbe stiglo na vlak svadba je zavrila pomalo uurbano, moda je to
imalo veze s kanjenjem zbog nosoroga. Prije toga se trebalo i preodjenuti u prigodnu odjeu.
Barem se to odnosilo na Albieja i Sverrea, koji e itavo putovanje provesti na danjem svjetlu,
sasvim naprijed na platformi ispred lokomotive s koje su imali pregled nad okolicom, u
drutvu lorda Delamerea.
Treba vam izdrljiva odjea, ogrta zbog hladnoe i no za pojasom, pakosno ih je
savjetovao prije nego to je pourio u svoju sobu spakirati se i preodjenuti.
Oekivala ih je avantura, to je bilo jasno i Albieju i Sverreu.
Nakon to se lokomotiva zapuhala, postavili su se svaki s jedne strane lorda Delamerea,
koji se vratio svojoj kaki odjei i sjeo s dvocijevkom u krilu. Za sluaj da bude potekoa, kako
je rekao.
Ako je rupa na zapadu zvana Nairobi bila glavni grad, nije bilo teko predoiti si da slijedi
put u mnogo vie divlju Afriku.
Iako nita nije bilo kako su Albie i Sverre oekivali. Njihove pretpostavke o Africi temeljile
su se uglavnom na opisima iz Konga, zaparene dungle, spore iroke rijeke, stotinu stopa
visoka stabla koja su sve pod svojim kronjama drala u sumraku, gdje se jedva razabiralo
Pigmeje koji su se uljali sa svojim otrovnim strelicama, gdje su vrebali kanibali, gdje su
belgijski vojnici hvatali ljude da ih ubiju ili zarobe. Obojica su bili lanovi Komiteta protiv
novoga ropstva, potpisali sve peticije i donirali novac. Iskljuivo moralno gledano, trebali su
nastaviti angaman, ali druenje u tim krugovima postalo je teko nakon Albiejeve afere s
Rogerom Casementom.
O tome vie nisu razgovarali.
Kako bilo, ovaj je krajolik bio suprotnost njihovim oekivanjima. Bio je izrazito
breuljkast, savane su se mijeale s breuljcima, zelenilo dokuda je pogled sezao, s rijetkim
kiobranastim akacijama. I temperatura je bila ugodna.
Posvuda golema krda divljih ivotinja. Lord Delamere pokazivao je i imenovao sve to im
se nalo na putu, esto s dodatnim informacijama o tome koliko je teko ili lako ubiti upravo
tu vrstu, Grantovu gazelu, Thompsonovu gazelu kojih je, inilo se, bilo na tisue, goleme
elande kojih je bilo na stotine, bivole, takoer na tisue, grupice slonova sa enkama i
mladunadi ili u velikim krdima, pojedinane nosoroge.
Uz tranice su leale nakupine bijelih kostiju, izblijedjelih na suncu, oglodanih,
slomljenih stranim vilicama hijena, ratrkanih u borbi lavova s hijenama oko plijena sve dok
je jo bilo mesa, ostataka koje su jo vie razbacali strvinari i akali. Posvuda, itavim putem,
stalno su se pojavljivale te bijele kosti i dijelovi kostura.
Albie je uzeo zdravo za gotovo da je vlak usmrtio sve te ivotinje i pitao je, moda
nevjerojatno naivno, ne bi li se moglo smisliti neto to bi ivotinje sprijeilo da ih pregazi
117
vlak.
D., kako su ga sada zvali odmah nakon vjenanja tituliranje je u meusobnom
obraanju nestalo unutar sada proirene obitelji izgledao je istinski smeteno, kao da nije
razumio pitanje.
Sve ove kosti i dijelovi kostura? pokuao je Albie pojasniti i pokazao na bijelu hrpicu
pored koje su upravo proli. Ne moe li se nai naina da se poplai ivotinje dalje od
tranica?
Aha, to, ree D. i pokae prema sljedeoj nakupini ratrkanih kostiju, to nisu
ivotinjske kosti, to su Kuliji.
Pardon, to?
Indijci. Dovezli smo trideset ili etrdeset tisua Indijaca da grade eljeznicu. Moglo bi se
rei da je pet, est tisua izdahnulo po putu.
Ali zato ih nisu pokopali, i usput, kako su umrli?
Vulkansko tlo, sloj zemlje je dosta tanak, teko je iskopati est stopa, osim toga, to vraki
dugo traje. Problem je, naravno, to su se du cijele pruge neki gotovani okrenuli lako
dostupnom mesu. Niste uli za ljudodere iz Tsava, podruja pored kojeg smo proli na pola
puta do Nairobija?
Nisu.
Trebalo je neko vrijeme da im sjednu D-jeve informacije, koje je iznosio uz slijeganje
ramena, kao da se radi o samorazumljivim stvarima. Albie i Sverre su D-ju iza lea izmijenili
kratki pogled, kao da su eljeli provjeriti da su obojica jednako razumjeli. Razgovor je zamro.
Oprosti, ali ipak moram pitati, rekao je Albie na koncu. Ti gotovani ljudoderi, mislio
si rei kanibali?
Ne, nipoto! Lavovi i hijene, naravno, nasmijao se D. Kanibali ne jedu strvine, samo
svjee meso. Dovraga i ovo! Nosorog stoji nasred tranica, pue i glupira se. Tako mi svega,
nosorozi su najgluplje afrike ivotinje, sjurit e se na lokomotivu.
Tako je i bilo. Vlak je pitei naglo zakoio, toliko snano da su se trojica mukaraca na
platformi morala zadrati svom snagom da ne odlete. Zadnji put ispustivi paru, kao na
izdahu, lokomotiva se zaustavila. Nosorog je stajao udaljen otprilike sedamdeset jarda, puhao
i prednjom nogom grebao o tlo eljeznikoga nasipa. D. je psujui otkopao sigurnosni pojas,
skoio na nasip, pripremio dvocijevku i izvadio dvije patrone, koje je primio izmeu prstiju
lijeve ruke, odepao s nasipa i krenuo ukoso. Nije se urio.
inilo se da se nosorog dvoumi izmeu dva neprijatelja, jednog velikog, a drugog malog.
D. je nastavio i jo se udaljio od pruge, zatim je stao. Tada se nosorog odluio za manju
verziju i napao.
D. je polako podignuo puku. Kada mu se nosorog pribliio na trideset jarda, zapucao je i
mrcina od ivotinje sruila se na tlo, zaoravi dvostrukim rogom zemlju i travu. D. se tada
pomaknuo nekoliko metara naprijed, ustranu, i dalje ni najmanje ne pokazujui znakove
urbe ili uzbuenja, te ponovno zapucao. Albie i Sverre nisu mogli odrediti to je pogodio, ali
ivotinja je zastenjala i poela se prevrtati u mukama. D. je polako odepao naprijed,
istovremeno spustio puku i napunio je dvjema patronama koje je drao u lijevoj ruci,
ponovno pripremio puku, postavio se na nekoliko metara udaljenosti, naciljao glavu i
118
pritisnuo okida. ivotinja je poela divlje tresti stranjim nogama, ali nije ustala. D. je
ponovno naciljao, ali predomislio se nakon nekoliko sekundi i krenuo natrag epajui,
podignuo dva prsta i prodorno zazvidao. Iz vlaka su dotrala etiri crna mukarca sa
sjekirom i pilom. Sigurno su bili spremni i ve izvadili alat. Otpilili su nosorogu glavu i poeli
je vui prema jednome od teretnih vagona.
Strojovoa je zapitao zvidaljkom, putovanje se nastavlja.
Malo ih je nezgodno ustrijeliti kada dou ravno odnaprijed, pojasnio je D. nakon to je
ponovno sjeo na platformu i vezao se. Ako ih pogodi u rog, samo se razbjesne, kao i ako
pogodi lopaticu. Ali ako uspije pogoditi koljeno, padaju, teki kakvi ve jesu. I to je to. Gdje
smo stali?
Vlak je ponovno krenuo ispuhujui paru.
Priali smo o onih pet ili est tisua Indijaca koji su umrli na gradnji eljeznice,
nastavio je Albie suzdravajui se. Sverre je itekako dobro uo kako se Albie mora svladavati
da nastavi razgovor kao da se nita posebno nije dogodilo, kao da su se samo usput, kao i
obino u Africi, rijeili gamadi.
Da? to u vezi njih? pitao je D.
Kako su umrli?
Ovaj, iznimno rijetko bi to bila kazna ili neto slino, ako to misli. Najee od bolesti
spavanja ili ce-ce groznice, barem ispoetka, prije nego to se stiglo do veih visina. Zatim od
malarije, crnomokrane groznice, pothranjenosti, svega pomalo. Zato pita?
Ne bi li domae stanovnitvo bolje obavilo posao?
Da, naravno. Ali traili su previsoku plau, osim toga, nisu bili voljni. Indijci su ispali
mnogo jeftiniji, ipak ih imamo dovoljno. Ali ima pravo, trebali smo jo pokuati s
Afrikancima. To sam i ja rekao onom napuhanku, dravnom tajniku u Odjelu za kolonije,
Winstonu, tako nekako.
to si mu rekao?
Da nam se mora omoguiti da prisilno regrutiramo radnu snagu na licu mjesta, umjesto
da ih neprestano dovozimo brodovima, a ti Indijci onda samo umiru.
I to je rekao na to?
Da to trenutano nije politiki mogue. Oni prokleti Belgijanci podigli su toliko praine,
znate to, Komitet protiv novog ropstva i sve to. Nije smjelo ispasti kao da Velika Britanija nije
dola u Afriku ukinuti ropstvo. Tako da nam je preostalo dovoziti Indijce koji, dodue, jesu
umirali kao muhe, ali mogli smo se pohvaliti potenjem. Nema afrike prisilne radne snage.
Razumijem, ree Albie i zauti.
Sverre je promatrao nove bijele hrpe kostiju du eljeznikoga nasipa. Nije se uplitao u
raspravu. Ipak je bio samo gost, povrh toga, dvojbeno zaruen gost i Norveanin, daleko od
aristokracije, i nije bilo poeljno da se gura izmeu dvojice dentlmena tijekom itavog tog
feudalnog projekta kao to je brak izmeu valjda sretne Pennie i valjda jednako sretnoga
Gala.
Neka kae tko to eli, ali Gal se uistinu dugo i teko borio da dobije svoju Pennie.
Uskoro je brbljanje zavrilo. U Africi su. Nevjerojatno.
Nije ga ni najmanje zanimalo pokuati slikati ivotinje. Ljudi u Africi bili su beskrajno
119
zanimljiviji.
On i Albie trebali su nastaviti angaman protiv ropstva u okviru Drutva za reforme u
Kongu. Izvjee Rogera Casementa o barbartini Belgijanaca u Kongu bilo je zastraujue u
svoj svojoj hladnoj injeninosti, i borba da se prisili Ministarstvo vanjskih poslova da ga
objavi bila je posve ispravna. Takoer je bilo posve ispravno angairati se u neemu izvan
umjetnosti, a projekt Rogera Tigra Casementa i Edmonda Buldoga Morela inio se kao
neto najvee i moralno najvanije to su uope mogli zamisliti.
Upoznali su Casementa na zatvorenom sastanku kod Georgea Ivesa u prostorijama
Heronejskog reda. Njegove prie o belgijskim strahotama u Kongu prelazile su granice mate.
itava sela istrijebljena za kaznu jer stanovnici nisu sakupili dovoljno kauuka. ene
sasjeene maetama. Njihova djeca koja su vritei nestala u dungli, gdje bi ih dohvatile
divlje zvijeri ili kanibali. Vojnici koji su skupljali odsjeene ruke u velike pletene koare kao
dokaz da se ne razbacuju streljivom. Lovake zajednice koje su istrijebljene jer su lovci bili
neiskoristivi u sakupljanju kauuka, posljedica ega je bila masovna glad. itava podruja
ostala bez stanovnika, pretvorena u divlju pusto, nerazumno ubijanje i sakaenje na putu da
zatre narod petnaest puta vei od belgijskoga.
Pria iz nonih mora. Cijelu jednu veer sjedili su na zatvorenom sastanku kod Georgea
Ivesa i sluali kao zaarani. Istini za volju, tome je pridonijelo i to je Casement bio lijep
mukarac, snaan, ali istovremeno blagi humanist, povrh toga, s istim toplim smeim
pogledom kao Albie.
Upravo je to bio problem, Casementova ljepota i njegova narav mogli su ga u bilo kojem
trenutku odvesti u propast jer uope nije bio diskretan, gotovo bi se moglo rei da je bio
nehajan. Krstario je izmeu klubova The Crown u Charing Crossu, The Windsor Castle u
Strandu, The Packenhama i Swana u Knightsbridgeu, pisoara na Picadillyju i Oxford Circusu
te plaao mornare, vojnike i muke prostitutke, biljeio veliine penisa i cijene u dnevnik, a
zatim iao naokolo stalno nosei dokaze sa sobom. Cijela kampanja protiv belgijskog
robovlasnitva i usmrivanja itave jedne nacije mogla je propasti svake noi kada bi otiao
van. Proces protiv njega bio bi skandal golemih razmjera jer je bio i slubenik Ministarstva
vanjskih poslova i junak u oima liberala. Konzervativci ne bi propustili takvu priliku i sve to
je imalo veze s Casementovim izvjetavanjem iz Konga bilo bi dovedeno u pitanje.
George Ives ga je uspio uvjeriti i nagovoriti da ubudue trai drutvo respektabilnijih
mukaraca, primjerice unutar Heronejskog reda, gdje se nikada nee pojaviti kakvo policijsko
njukalo.
Bilo je to lijepo razdoblje za Albieja i Sverrea. Sve dok su vrijeme rasporeivali izmeu
prijatelja boema u Bloomsburyju i politikih idealista u krugu Order of the Chaerona, osjeali
su se kao bolji ljudi. Nita nije moglo biti moralno opravdanije od doprinosa borbi protiv
ropstva i masovnog ubijanja, ili, to se tie sredinjeg cilja politike borbe Georgea Ivesa,
dekriminalizacije helenistike ljubavi, to je bio Ivesov eufemizam za modernu, medicinsku
rije.
Albiejeva nevjera s Casementom sve je unitila. Sverreove rane nisu zarasle, po svoj prilici
ni Albiejeve. Nakon odreenog razdoblja pokuaja mirenja, odustali su od te prie. Ali
nijedan se od njih nakon toga nije elio vratiti u krug oko Georgea Ivesa i Heronejskog reda.
120
R A N K EK OP E Y, Penniein novi dom uz obalu jezera Elementaita, smjestio se, rajski lijep,
okruen breuljcima s niskom vegetacijom, a u daljini vulkanom prekrivenim snijegom.
Jezero je bilo izraene nestvarne plavo-zelene boje koju bi, prema Sverreu, bilo neuveno
teko uvjerljivo prenijeti, takva boja izgledala bi nemogue na slici. A stvarnost je postala jo
nestvarnija kada su veliki ruiasti oblaci kao valovi prohujali iznad povrine vode. Plamenci,
vee i manje vrste, na tisue ptica, moda pola milijuna. Te dvije senzacije boja pripadale su
jedna drugoj, ptice su se hranile plavo-zelenim algama koje su jezeru davale neobian sjaj.
Gal je ispriao da postoji vie od etiri stotine vrsta ptica u toj regiji i da bi bio potreban
jedan ivotni vijek da ih se sve proui i naui razlikovati. Na breuljcima oko ranca pasle su
zebre i gnui, eland-antilope i gazele, njih na tisue, pogled na imanju bio je kao edenska
matarija.
Sama kua u kojoj e stanovati podsjeala je na Muthaiga Country Club u Nairobiju, ali
ovdje su zidovi bili spojeni zidanim kamenim blokovima, krov od pletene trstike bio je
podignut na visoku drvenu konstrukciju od greda, pokustvo je opet izgledalo kao iz kluba u
Nairobiju, mogue da je dolo ravno iz Londona.
Na D-jev prijedlog mukarci su veeru dobrodolice i svadbenu veeru konzumirali u
afrikoj odjei za slobodno vrijeme, ulatenim izmama, jahaim hlaama i kaki kouljama
otkopanima na vratu, ene u jednakoj takvoj odjei, s bijelim pamunim bluzama umjesto
kaki koulja.
inilo se to posve ispravnim, ak ni Albie nije imao prigovora jer veera u frakovima ne bi
stvorila jednaku afriku atmosferu. Za glavno jelo imali su fil od elanda, koji je prema svim
afrikim debitantima za stolom bio izvanredan, a pili su neobino dobar burgundac, koji je za
ovu posebnu priliku putovao koliko i gosti.
To je Gal prvo spomenuo u svojem dugom govoru dobrodolice, kako je dom u Africi i
blizu i daleko, prije nego to je ne ba stidljivo, zabavno i na granici frivolnoga prepriao
svoju i Pennieinu dugu tajnu borbu da postanu zakoniti suprunici, pri emu se ponavljala
epizoda sa uljanjem po hodnicima hotela Negresco, neprestano sa srcem u peti zbog rizika
da ih na djelu uhvati lady Elizabeth ili, jo gore, lady Sophy, a zahvaljujui lukavstvu i srei
ipak su uspjeli dogurati sve do zajednikoga doma u Africi, ostvarenja sna.
Veselo su mu pljeskali i smijali se, ak i Pennieina majka koja je, pretjerujui, tako da svi
shvate alu, odglumila ok jer joj se sve to radilo iza lea u hotelu Negresco, u sada tako
udaljenoj Nici.
Nakon veere uinili su kao i inae, u tome nije bilo afrikog odstupanja gospoda su se
odvojila i otila u salon izduljene jednokatnice piti porto, kako je D. ironizirao piskutavim
glasiem i parodiranom feminiziranom gestom koja je jasno davala do znanja da takve stvari
nisu namijenjene prekaljenoj afrikoj gospodi. Dame su otile u salon s glasovirom, koji e
neka od njih sigurno zasvirati.
Je li osoblje odavde? pitao je Albie nevino kada mu je posluitelj s bijelim rukavicama
smijeao i natoio prvi gin-tonik.
121
Ne, zaboga! nasmijao se D., ovo je zemlja Masaja, a Masaje se ne moe ukrotiti. Nemoj
me krivo shvatiti! nastavio je ivahno jer nije mogao izbjei podignute obrve na rije
ukrotiti. Masaji su mi prijatelji, govorim njihov jezik, cijenim ih, to je jedini narod u Africi
koji neto vrijedi. Ali oni su stoari i ratnici, i jedino to. Nikad ih se ne bi moglo dresirati da
budu kuhinjsko osoblje ili da posluuju, smatraju nam se ravnopravnima.
Ali jesu li doista? planuo je Arthur. inio se umalo gnjevan na samu pomisao.
D. nije istoga asa odgovorio, izgledao je kao da razmilja o odgovoru, dok su dvojica
posluitelja dovravala toiti prvu rundu pia.
Da, ovdje u Africi su nam ravnopravni, ree na koncu. Ne u klubu za gospodu u
Londonu, ali ovdje u Africi. Svi ostali afriki narodi meusobno su izmijeani kao kaa,
utopljeni u stoljea tame, mogu se samo uz nau pomo polako izdignuti iz svoje nevolje.
Engleska e rasa podignuti Afriku na noge. Afrika nam pripada. Ali i Masaji e tome
pridonijeti.
Prostorija je planula bujicom pitanja, i Arthurovih i Albiejevih. Veinom su ih zanimali
primjeri posebnih prednosti Masaja, pogotovo o stvarima o kojima su uli glasine, ali koje se
nisu inile vjerojatnima.
Sverre, koji se od dolaska u Afriku osjeao kao peti kota, ustao je i iziao na kamenom
poploenu terasu, neko je vrijeme promatrao golemo zvjezdano nebo i pomislio kako je ovdje
samo gost i da su razmiljanja o premoi engleske rase u Africi suvie daleke od njegova
naina razmiljanja da bi mogao neto rei u sve ivahnijem razgovoru. Norveka rasa
definitivno nije bila premona u Africi.
No je bila gotovo tiha. U sumraku se ula kakofonija zvukova, uglavnom ptijih,
pretpostavljao je. Zatim samo pojedinani glasovi u daljini, veinom prodorni, nije ih
uspijevao protumaiti. Na trenutak se ulo samo zveanje kockica leda u njegovu piu.
Fantastino je da imaju kockice leda u ovome raju dalekom od svijeta.
Je li Afrika oko triput vea od Europe? Po svoj prilici odnos je otprilike takav, moda je i
vea, ovisi to se rauna pod Europu. Jedino to ga se kao stranca ticalo u Africi bio je
problem novoga ropstva, u to se mogao ukljuiti kao ovjek, ak i kao Norveanin.
Podalje iz kue iznenada se zaula glazba s glasovira i pjevanje soprana, dame su se bavile
svojom zanimacijom. Zvualo je poput Schubertove Die Forelle, dakle, pjevaju Pennie ili
Margie. Prijatelje iz Bloomsburyja nevjerojatno bi zabavljala ideja o Margie, u kolonijalnoj
odjei, s jahaim hlaama i svime, koja u Keniji stoji uz glasovir i pjeva Schuberta. Bila je
kameleon, mogla se prilagoditi kojoj god podlozi. Mogla se ako nita drugo, onda iz
pristojnosti, kao sada vratiti ulozi lady Margrete u posjetu Britanskoj Istonoj Africi. A kada
bi se vratila kui, mogla se preodjenuti, zapaliti cigaretu, natoiti si viski i detaljno priati o
zastraujue intimnim pojedinostima navodne nezgode njezina zadnjeg ljubavnika i pri
klimaksu prie, radilo se o preranom izbacivanju sjemena ili nezgodnoj mlohavosti u
osjetljivu trenutku, vritei od smijeha baciti se natrag meu jastuke s Vanessom i Virginijom
te poeti radostan pljesak. A sada je stajala ondje da, ipak je ona, dakle Pennie je prati na
glasoviru i pjevala Die Forelle.
Vani u crnoj noi, moda jako daleko, moda ne, uo se snaan prigueni zvuk, neopisiv,
nikada nije uo to slino i mogao je samo matati, zamisliti bie iz narodnih pria. Je li
122
alosno ili prijetee? Prije e biti potonje. Moe li to biti slon? Ne, ve je uo kako zvui slon,
to je zvualo kao prodorna truba koja se podizala do diskanta. Ovo je u usporedbi s tim
zvualo poput bas-tube, bas-tube u najniim tonovima, ali i dalje snano. Zvuk je zasigurno
dolazio od kakve masivne ivotinje. Mujaci elanda izgledaju veliko, ali zato bi oni nou
hodali naokolo i davali do znanja da su tu?
Odjednom slian, ne, jednak zvuk iz posve drugog smjera. Ondje vani su dvojica kraljeva
planine. Radoznalost ga je natjerala da se vrati unutra i moda ba dobro da jest, to je
shvatio kada je vidio ostale, jer je prekinuo raspravu koja je oito malo skrenula s teme,
ispriao se i zamolio D-ja da izie i kae mu to uje.
D. je brzo ustao, inilo se kao da rado izbjegava razgovor, otiao sa Sverreom na terasu i
zatvorio vrata za sobom.
Tipino, neko se vrijeme nije ulo nita, samo tiina i udaljen zvuk koji je zvuao poput
rastegnutog oooouup.
Hijena, zakljuio je D., jesi mislio na to?
Ne, bilo je mnogo priguenije, snano, naprosto zastraujue u usporedbi s ovim.
Mislim da shvaam, ree D. iznenada izgledajui zabrinuto.
Tamo, proape Sverre kada se ponovno zauo zvuk na koji je mislio. D. je odmah
podignuo ruku prema njemu u znak da ne treba nita vie rei. Intenzivno su oslukivali
prema tami. Iznenada je doao isti zvuk iz sasvim drugog smjera, ba onakav kakav je Sverre
uo.
Dovraga! planuo je D. i udario zatvorenom akom u drvenu ogradu pred njima. Dva
brata koja e se ovdje naseliti. Vrag ih uzeo, jebemu, excuse my French.
Brata? pitao je Sverre budalasto.
Da, imaju vrlo sline glasove i intonaciju. Lavovi. Naalost, ne mladi lavovi. Dovode itav
opor na nae podruje, ciljaju Galove krave.
Ali ovdje ima na tisue raznoraznog plijena?
Ima, ali nita nije glupo kao krave. Voli lov na lavove?
Nikada nisam sudjelovao u tome, vie sam ribar nego lovac.
Razumijem. Kako god, sutra idemo loviti lavove. I prekosutra, a u najgorem sluaju,
ostatak tjedna.
D. je duboko uzdahnuo i dugim koracima otiao u salon za gospodu, gdje je veer
prekinuo kratkom porukom da moraju ustati prije zore.
Izjahali su dok je jo bio mrak. Prvo D., zatim Gal, nakon njih Albie i Arthur, obojica su
posudili po dvocijevku i nosili ih u izduenim futrolama na sedlu, pored lijevog bedra. Sverre
je jahao posljednji, bez oruja jer u ivotu nikada nije pucao. Albie i Arthur nikada nisu
pucali na visoku divlja, ali, jasno, bili su odgojeni kao strijelci i lovili fazane, a D. je zakljuio
da je to ista stvar, dvocijevka ko dvocijevka. Dodue, trzaj oruja jest bio malo snaniji nego
kod karabina, ali to nee primijetiti niti e misliti na to nakon to dobiju priliku pucati. Ako
prilike bude, samo trebaju zamisliti cilj kao strano velikog fazana.
Pokraj etvorice na konjima trala su etiri Masaja s kopljima, titovima i odjeveni u
jednake hravocrvene plateve. Sva etvorica bijelih lovaca bila su odjevena isto kao na
123
sinonjoj veeri, uz dodatak eira iroka oboda i kouha zbog jutarnje hladnoe.
Jahali su u irokom krugu oko podruja gdje je Gal drao stoku, koja se uglavnom
sastojala od krava. Nakon samo nekoliko sati, kada je sunce dopuzalo nad horizont, nali su
tragove i slijedili ih, Masaji su neumorno ujednaeno kaskali kao lovci na konjima.
Povremeno bi zastali i oslukivali.
Na koncu je D. podignuo ruku i dao znak da stanu. Stali su i sili s konja, odveli ih do
jednog stabla i zaustavili ih tamo.
D. je sve okupio oko sebe pored stabla i podijelio instrukcije, naizmjence na engleskom i
masajskom.
Imamo sree, rekao je apui. Dohvatili su jednu ili dvije krave, nalaze se tristo jarda
odavde i goste se. Napravit emo kao hijene, polako emo krenuti ravno na njih, dodue, u
nizu, tako da izgledamo kao jedan ovjek. Vjetar pue u nas, sunce nam je za leima, ako
priekamo pet-deset minuta ii e ravno u oi naim kradljivcima stoke. Stvar je jednostavna,
prvenstveno treba pucati prema dvojici brae, zatim prema najveim enkama. Razumjeli?
Svi osim Sverrea ustro su kimnuli.
eli li ostati ovdje ili eli gledati i ide s nama? pitao je D.
Je li opasno? zanimalo je Sverrea.
Da, ali imat e dvojicu Masaja pored sebe.
U redu, rado bih to vidio.
Dobro, idemo se baciti na tu prokletinju!
Nitko vie nita nije rekao. Priekali su koji trenutak, polako se uljajui prema suncu koje
je uzlazilo. Zatim je D. dao znak da formiraju niz i krenuo ravno prema zvuku lavova koji su
jeli, rikali i povremeno reali jedni na druge. Vidik je bio ist, sjena ispred kolone koja je
nailazila bila je duga petnaest jarda ili vie. Trava je bila sona i puna jutarnje rose, neujno
su hodali po njoj. Sverre, koji je bio na kraju, s jednim Masajem naoruanim kopljem pred
sobom i jednim iza sebe, pokuao je initi to i svi ostali, polako je sputao noge u tempu
ovjeka pred sobom.
Pribliili su se na manje od pedeset jarda kada je D. iznenada dao kratku zapovijed. Svi
naoruani mukarci napravili su korak u stranu, svaki drugi udesno, svaki drugi ulijevo, i
podignuli dvocijevke.
Lavovi su, gostei se jednom rasporenom kravom, iznenada prekinuli riku, krkljanje i
reanje i iznenaeno podignuli pogled. Nisu djelovali uznemireno, vie su bili srditi to ih je
netko doao ometati, a taj netko nisu hijene nego neto mnogo gore.
Ljudski su koraci iznenaujue nalik hijeninim, pojasnio je D. poslije.
Pucaj po volji! naredio je D. i brzo, jedan za drugim, ispaljena su etiri hica, a u grupici
lavova zakrvavljenih njuki izbio je kaos i rika, nekoliko ih je pobjeglo u visokim skokovima,
dvoje je krenulo ravno u napad prema lovcima. etiri nova hica, sva prema ivotinjama u
napadu, obje su pale na tlo, trzajui se i riui. Sverreu je tek sada palo na pamet da prekrije
ui, a lovci su brzo ponovno napunili puke i zapucali prema bjeguncima, jo jednom
napunili i zastali u iekivanju jer je D. podignuo ruku dajui znak da stanu.
Jedan od velikih lavova s crnom grivom ustao je na prednje noge i, vukui stranji dio
tijela, pokuao se udaljiti. D. i Gal gotovo su istovremeno zapucali prema njemu, pao je uz
124
urlik, okrenuo se i trznuo nekoliko puta naprijed-natrag na zemlji, ali uskoro se umirio.
D. je ponovno podignuo ruku, svi su stali i nepomino promatrali prizor.
Pred njima su leala etiri lava. Dva koja su napala bila su nepomina i oito mrtva.
Podalje iza njih kraj kravlje leine leao je mrtav najvei lav, a pored njega lavica koja je
davala jasne znakove ivota. Iako je mirno leala, njezino se tijelo podizalo i sputalo od
snanog disanja.
Polako su napredovali u polukrugu, s dvocijevkama ispruenima pred sobom. Kada su
stigli na manje od deset jarda, D. je s osmjehom pokazao na lavicu koja se sada pomaknula i
zastenjala, a zatim na Albieja, koji je polizao znoj iznad gornje usne i podignuo dvocijevku, a
zatim poeo oklijevati.
to da ciljam? proaptao je.
Glavu, proaptao je D. na odgovor.
Albie je zapucao i lavica je poskoila u stranu, ispruila cijelo tijelo dugo se tresui i
trzajui, nevjerojatno lijepo, dok je Albie podignuo puku i ponovno naciljao. D. ga je
zaustavio paljivo poloivi ruku na cijev puke i pritisnuo je prema zemlji.
Ne moe je ubiti vie od ovoga, misli na to da je streljivo skupo, ree i krene prema
mrtvoj lavici, proe prstima preko krvave rasprsnute glave, vrati se k Albieju i zakrvavi mu
elo kao da je djeai visoka roda u svojem prvom lovu na lisice.
Dobrodoao za pravo u Afriku, bwana Simba, ree mu raspoloeno.
Zatim se okrene prema etvorici Masaja koji su stajali oslonjeni o koplja i vodili razgovor
na svojem jeziku, povremeno pokazivali na neto i odobravajue kimali. inilo se da su se
usuglasili, o emu god da su razgovarali.
Allright, ree potom okrenut prema bijelcima. Imamo dva ozlijeena lava koji su
dobro nastrijeljeni, jedan lei u travi neto vie od sto jarda odavde, drugi na uzvisini izmeu
grmlja s bijelim cvijeem. Arthur, Albie i Sverre, vraate se konjima i ekate tamo, ovo nije za
poetnike, a ne pouzdam se u to da e proklete hijene obaviti posao za nas.
Uinili su kako im je reeno.
D., Gal i etvorica Masaja rairili su se u istoj ravnini i krenuli polako u smjeru prvoga
ozlijeenog lava. D. i Gal su nosili dvocijevke oslonjene o rame, drei ih za cijev. Po svoj
prilici izgledalo je nonalantnije nego to je bilo.
Kada su se rasputeni lovci vratili do vezanih i nemirnih konja, jo uvijek su vidjeli ostale,
koji su se rairili u polukrugu i sada se vrlo polako poeli uljati. Iznenada se neto dogodilo i
dva pucnja uslijedila su brzo jedan za drugim, ali nijedan od mukaraca nije izgledao kao da
e potrati. Stajali su nepomino neko vrijeme, gledali u neto to je lealo na zemlji i uskoro
nastavili u smjeru grmlja s bijelim cvijeem na uzvisini, gdje se trebao nalaziti jo jedan lav.
Ovoga je puta razvoj dogaaja bio kaotiniji, ispaljena su tri hica i lovci su uskoro bili na
povratku prema trojici gostiju koji su ekali na njih. D. i Gal ponovno su nosili dvocijevke
preko ramena, alili se i smijali.
Za veerom su se pripovijedale prie iz lova u raznim verzijama. Sverre je rijetko viao Albieja
tako uzbuenog. D. je bio skoro sretno zadovoljan obavljenim poslom, povrh toga, iz prvoga
pokuaja. To je zaista bio sretan dogaaj, sredili su est lavova, moda ozlijedili jo kojeg, to
125
e dokrajiti hijene, rijeili su se polovice opora odjednom, meu time dvojice brae i barem
jedne od alfa-lavica.
To je znailo da je opasnost prola, preivjeli lavovi e odlutati daleko da bi se ujedinili s
novim starim mujakom ili dvojicom neto mlae brae, trebat e im par godina da ponovno
budu u borbenoj spremi. A ako ima mladunadi kod koje od lavica zaduenih za uvanje, za
to e se pobrinuti hijene. Ili novi voa. Lov je doista uspio, vrijedilo je poteno se napiti,
zakljuio je D. Zatim su nazdravili debitantu Albieju.
A F RI KA I H JE obojicu zavela neprimjetno i neumoljivo. Ispoetka je namjera bila da Albie i

Sverre ostanu koji mjesec dulje nakon to ostali otputuju kui u Englesku. Ali Albieja je
zaarao lov, Sverrea Masaji, a njihov novi domain D. drage im je volje oboje stavio na
raspolaganje.
Nakon to je poslije dva tjedna svadbenog slavlja dolo vrijeme da napuste ran Kekopey i
puste tek vjenani par da se posvete jedno drugome, umjesto da budu domaini krdu
roaka koji mnogo jedu i mnogo piju, kola s upregnutim volovima krenula su na razliite
strane. Lady Elizabeth, Margie, Arthur i Alberta otputovali su na sjever prema eljeznici,
Margie s dva sanduka puna sakoa, frakova i slinog to teko da e Sverreu i Albieju zatrebati.
Malo im je bilo ao to se muila s etverostrukom prtljagom, ali ona se na to samo nasmijala
napomenuvi samorazumljivu stvar, da ona sama ipak nikad nita ne nosi. U Africi kao i u
Engleskoj, uvijek je bilo ljudi koji bi se pobrinuli za to.
Druga kola s D-jem, lady Florence Anne, Albiejem i Sverreom obila su jezero do D-jeva
rana Soysambua. Albie i Sverre su oekivali da e biti barem jednako lijepo izgraen i ureen
kao Galov.
Ali razlika je bila znatna. D-jeva kua, kao i sporedna zgrada i smonica bile su izgraene
poput afrikih koliba. Zidovi su se sastojali od drvene mree grana i granica, ispunjene
glinom i kravljim izmetom te osuene na suncu, rijetke su prostorije u kui imale drveni pod
jedino to je nalikovalo engleskom ureenju, a kod D-ja u njegovim afrikim kolibama
djelovalo onoliko strano koliko je bilo prirodno kod Gala i u klubu u Nairobiju. D. je za to
krivio nedostatak vremena da osigura prikladniji oblik stanovanja jer je neprestano ulagao
vrijeme u nove pokuaje s ovcama i kravama, ili nojevima, ili uzgojem penice. Ipak je bio
iznimno strpljiv i velikoduan domain, nikada nije bilo spomena o tome da su gosti vidjeli
sve to su imali u Africi i da bi moda bilo vrijeme da otputuju kui.
D-jeva gostoljubivost djelomino je bila plod njegove dobroudne prirode, ali dijelom i
toga to je naprosto bio bez prebijena novia, o emu nije rekao ni rijei za vrijeme druenja
s druge strane jezera kod ogora Gala. No ve prve veeri na Soysambu, kada su novi gosti bili
sam s D-jem i lady Florence Anne, rekao je kako stvari stoje.
Moglo je to zavriti samo na jedan nain. Albie mu je odmah posudio tisuu funti i obeao
dodatno investirati im bolje shvati probleme. Jednim jedinim potezom D-jevi financijski
problemi bili su pomaknuti u daleku budunost. Albie se pozvao na to da je i sam, istina,
126
nevoljko i ne po slobodnoj volji, zapravo upravljao rancem poveeg formata. Izmeu ostalog,
imao je problema s crnom hrom penice na svojim etvama i stekao je dobra saznanja kako
odgovoriti na taj problem odreenom vrstom jaih pesticida za prskanje. Djelovalo je u
Wiltshireu i vrijedilo bi barem pokuati ovdje u Africi.
Ve nakon nekoliko dana na Soysambu Albie je bio spreman uloiti u dva traktora. Jer,
iako je ljudska radna snaga bila jeftina, uinkovitost i uteda na vremenu bili su poticaj za
ulaganje. Problematinije je bilo dopremanje goriva iz Mombase. Ali sve se to dalo izraunati.
Albie je pismeno napravio nekoliko narudbi i time je stvar do daljnjega bila rijeena, i to
vie mjeseci unaprijed jer je trebalo proi dosta vremena za transport od kue i od Mombase.
Tim su vie vremena imali tijekom dugoga ekanja, i mogli su ga upotrijebiti za lov. Na
vrhu Albiejeve liste elja stajao je vrlo velik lav i jedan leopard.
Sverreu nije bila posve jasna Albiejeva neoekivana strast za ubijanjem ivotinja. Prvi lov
na lavove na Kekopeyu bilo je, naravno, oaravajue gledati, ali to je bio tek prirodan sastavni
dio afrike poljoprivrede i stoarstva, otprilike kao kada su Sami u sjevernoj Norvekoj lovili
vukove i gorske kune. U nekoliko pojedinanih sluajeva sjedio je s Albiejem u sumrak i pazio
na leoparda koji je poeo ozbiljno nanositi tetu populaciji koza. Ali lako je gubio strpljenje,
bilo mu je teko sjediti posve mirno i biti tih. A kada je bio prisutan, nikada se nita nije
dogaalo, tako da se ispriao za ubudue jer oito nosi nesreu. Albie nije naroito gunao da
mu treba nastaviti raditi drutvo. Prve veeri to je sjedio sam na stai ustrijelio je leoparda,
bio je djetinje presretan i nakon veere se napio.
Sverre je, s druge strane, bio strastveno zainteresiran za Masaje, a za njih se Albie
zanimao podjednako slabo kao Sverre za sjedenje sat za satom i zurenje u mamac za
leoparda. Ali lako su pomirili razlike i Sverre se mogao jednako srano ukljuiti u slavlje
povodom novoga lovakog uspjeha, kao to se Albie mogao oarati posve novom vrstom
slikanja koja je upravo nastajala.
Kod Masaja su postojale tri generacije, prvo su bili djeaci, zatim bi postali ratnici i na
koncu potovani starci. Sverre je poeo s onim to mu je bilo najblie pri ruci, s dvojicom
ratnika, Leboom i Kapaleijem, koji su uvali stoku kod D-ja. uvanje stoke bilo je zadatak za
ratnike jer se radilo o obrani od grabeljivaca i kradljivaca.
Obojica su bili velianstveni mukarci, kao isklesani, ali unato D-jevim pokuajima
nagovaranja, nisu bili voljni dati se naslikati. Smatrali su da je posjedovati neiju sliku
jednako kao posjedovati njegov duh. U tom argumentu moda doista jest bilo istine, ni
Sverre ni D. nisu smislili dobar protuargument i zapeli su u tome neko vrijeme, tijekom
kojega se Sverre posvetio slikanju krajolika, to je bio nov i neoekivan izazov. Afriki krajolik
imao je tako jasno razgraniene boje, tamnozelena brdaca, plavo-zeleno jezero, ruiasti
oblaci plamenaca, da su slike lako odavale kiast dojam ako bi bile suvie vjerne predloku.
Problem je bio, uvidio je to ve po dolasku, kako stvarnost uiniti neto nestvarnijom da bi
izgledala tonije.
Nakon nekog vremena ipak je dobio dobru ideju u vezi prie o krai neijeg duha. to ako
onaj koji pozira dobije sliku sebe? Naknadno bi se portret mogao nanovo napraviti uz pomo
skica i sjeanja. A ako modeli ne budu znali za to, nee biti tete? ak ni njihov jedini i
svemoni bog Engai nee nita saznati.
127
Uspio je dobiti doputenje dvojice zaposlenih, Lebooa i Kapaleija, i tako je sve poelo, jer
kada su slike ponijeli natrag u svoje selo, izazvale su mete i zavist. Uskoro je Sverre imao
dug red masajskih modela-dobrovoljaca.
Ratnici su bili visoki i vitki, dobro razvijene muskulature, bez i grama sala. Najdrae im je
bilo pozirati stojei, s kopljem u ruci i titom pred sobom. Iako je ta poza mogla djelovati
jednolino, mogla se stostruko varirati. Na breuljku prema horizontu, pred krdom stoke, s
plavo-zelenim jezerom u pozadini i vjetrom na kojem se vijori ogrta boje kestena, silueta
nasuprot savane pod krvavo crvenim zalaskom sunca.
Malo-pomalo osvojio je povjerenje Masaja. Prvo je Leboo doveo svoje dvije ene,
Nalutueshu i Tanei, sveano dotjerane, a zapravo odjevene posebno za portretiranje, kao to
bi napravila bilo koja Engleskinja. Pozirale su svaka s jedne strane Lebou, kosi sunevi sjaj
dolazio je odnaprijed, tako da su njihove obrijane glave sjale, a okrugle plosnate ogrlice od
staklenih perli dobile vie boje. Jedno je vodilo drugome, pa se uskoro mogao samostalno
uputiti u selo i nai sve vie neobinih motiva, ak i iznimno privatnih, jer se inilo da Masaji
uope ne poznaju ljudsku stidljivost. Kao kada je Kapalei zatraio da ga naslika dok objahuje
jednu od svojih ena.
To je trajalo sve dok Sverre naposljetku nije dobio priliku vidjeti, a moda i pokuati
prikazati, obred inicijacije kada djeaci postaju mukarci. Ali tada je D. zatraio da bude
prisutan kao tjelohranitelj.
Naime, masajski djeak je postajao mukarac nakon to bi s drugim djeacima naao,
okruio i kopljem ubio lava.
Prva potekoa bila je uope pronai lava na podruju Soysambua i oblinjih masajskih
sela, gdje je daleko previe kopalja i D-jevih dvocijevki dralo lavove na pristojnoj udaljenosti.
Dok su tragai poslani na sve strane u potragu za lavom, budui su mukarci izolirani u selu
unutar vlastite bome, gdje su ih stariji mukarci mazali borbenim bojama, prema tradiciji.
Nakon to je stigla vijest da se malen opor lavova nalazi udaljen pola dana mariranja,
zapoeo je prvi obredni ples, u kojemu su djeaci naizmjence glumili lava, dok bi ih ostali
okruili i povremeno napadali kopljem. Obredni ples odvijao se itavoga dana, sve do gozbe
na kojoj se pila svjea krv pomijeana s kravljim mlijekom. Ispekli su i kozje meso na
otvorenoj vatri.
S izlaskom sunca su se trinaestorica, etrnaestorica djeaka postavila u niz, primila se
monotone ritmine pjesme i potrala u ujednaenome kaskajuem ritmu. D. i Sverre su ih
slijedili na konjima. Djeaci su trali bosi i goli, osim to su imali tkaninu omotanu oko
bokova, ali bez hravocrvenih ogrtaa. D. je pojasnio da lavovi u zemlji Masaja bjee kada
vide masajske ogrtae, vjerojatno nakon tisugodinjih loih iskustava.
Kaskajui mar uz pjesmu neumorno se nastavio sat za satom, i nakon to se podignulo
sunce i vruina je poela biti teko podnoljiva. Bilo je najtoplije doba godine, studeni,
neposredno prije kinoga razdoblja.
D. je u grubim crtama ispriao to se ima dogoditi, ako sve bude ilo po planu. Prema
obredu trebalo je pokuati izdvojiti jednoga lava i okruiti ga, uspiju li doi do toga, znai da
je najgori dio posla obavljen. Na pitanje ne riskira li time tko umrijeti D. nije odgovorio, samo
je ironino podignuo obrve. Zatim je pojasnio da je najasnije biti ovako ubijen, za onoga koji
128
je te sree pobrine se bog Engai i njegovoj je obitelji to velika ast. Sljedea najasnija stvar
bila je zadobiti ozljedu od lava prije nego to ga se ubije, i ostatak ivota imati dokaz o
dobrom dranju u trenutku primanja u krug ratnika.
Od svakoga se Masaja oekivalo da moe ubiti lava. Koplja su imala vrhove nalik otrici
noa, otre poput britve. Ako bi lav doao ravno sprijeda, trebalo je samo dobro osloniti
koplje o tlo, usredotoiti se, biti oprezan i dobro naciljati, tako da lav probode sam sebe. Lako
kao vodu piti.
Ovo je posljednje D. rekao uz svojevrsnu ozbiljnu ravnodunost, to je Sverrea uvjerilo da
je doista mislio lako kao vodu piti.
Nakon kratkoga glumatanja D. je puknuo i estoko se nasmijao.
Dovraga, Sverri! Nita to ima veze s lavovima nije lako, zbog toga epam kao bogalj. A s
lovom stvar stoji tako da sve to moe poi krivo, prije ili poslije i hoe. To se odnosi ak i na
Masaje.
Djeaci koji su trebali postati mukarci trali su jo koji sat, sveukupno vie od etiri sata
bez i najmanje pauze, a sada i za najtoplijeg dijela dana, dok nisu pronali opor lavova koji je
ljenario i spavao na suncu na maloj uzvisini s dobrim pregledom nad okolicom.
D. i Sverre sili su sa svojih konja i poveli ih malo u stranu, zavezali za jedan grm i
pripremili se, D. sa svojom dvocijevkom, a Sverre s Margieinim starim fotoaparatom koji je
posudio da mu bude pri ruci upravo u ovakvim prilikama, kada ne bi bilo osobite koristi od
bloka za skiciranje. Ovo je svakako bila takva situacija.
Sve se dogodilo vrlo brzo, bilo je gotovo u manje od dvije minute, a tijek dogaaja bio je
gotovo jednak onome to je D. predvidio.
Kada je najvei lav, onaj koji ih je napao, bio posve okruen, prizor se pretvorio u pranjav
glasni mete i zavrio je dugim razjarenim rikanjem umiruega lava, koji je na kraju bio
proboden kopljima sa sviju strana.
Doi! ree D., gotovo je, preostalo je izraunati gubitke.
Jedan je djeak bio mrtav i nije mu bilo pomoi, prerezanog vrata i s golemim
razderotinama od pandi, jedan je bio u tekome stanju, trojica ili etvorica ponosno su jedan
drugome pokazivala svoje rane koje su krvarile.
Ovako emo, ree D. kada je zakljuio da je Sverre dovoljno fotografirao. Ako se onog
djeaka koji krvari iz glave i trbuha moe spasiti, vodim ga kui na konju. Za Masaja nije
sramota da ga prijatelj spasi nakon to se dobro drao u borbi, najee se pobrinu za svoje
ranjenike. Ti e dojahati natrag s ostalima, putem kui bit e sporije, imaju mrtvog druga
kojeg moraju nositi. A kao to vidi, lavova se ne treba bojati.
D. je previo ranjenog donedavno djeaka, a sada masajskog ratnika, procijenio da e
preivjeti ako mu bude pruena njega prije veeri, poloio ga u sedlo pred sobom i odjahao,
rekavi neto presretnim masajskim ratnicima, koji su mu samo radosno kimnuli.
Odrezali su lavlji rep i izvadili srce za trofej. Kratko su otplesali ples oko masakriranoga
lavljeg tijela, a zatim je poeo dug ples kui. Pjesme su sada bile posve drugaije i razliitije
nego dok su ujutro kaskali. Izmjenjivali su se u noenju poginulog, vezanog izmeu dva kolca
pletenim trakama od kore drveta.
Sverre je jahao iza njih, tek sada su ga poeli muiti bolovi od sjedenja u sedlu. Ravan
129
krajolik s pojedinanim akacijama, koso poslijepodnevno sunce, tragovi krvi u travi pred njim
koji su povremeno plaili konja, krv koja je, jasno, mogla biti od izvaenog lavljeg srca, kao i
od ozlijeenih ratnika. Afrika, pomislio je. Nevjerojatno, ali doista sam u Africi.
Vratili su se u selo tek s posljednjim svjetlom zalazeeg sunca, ali D. je ve bio odavno
stigao s ranjenim mukarcem, tako da su svi ve znali to se dogodilo. Posvuda su bile
zapaljene vatre i ve se plesalo. Dolazak mladih mukaraca doekan je svijetlim cvrkutom
enskih glasova. Sverre je pretpostavio da e onaj koji je u herojskim okolnostima upravo
postao mukarac biti predmet osobite enske brige ove noi. Barem je D. dao naslutiti neto
o tome.
N AK ON P O E TKA kinoga razdoblja vie nije bilo mogue nita raditi van kue. Na Soysambu
bi se sklupali u kui dok je vani pljutalo. D-u je kosa narasla sve do ramena i jedne je veeri
njegova ena odluno uzela kare i prepolovila je. D. je samo malo protestirao, simbolina
pobuna, naalio se.
Dakle, bio je prosinac. U Africi su bih od lipnja, ali vrijeme je stalo, ili je prestalo igrati
ulogu. Albie je dobio svog nosoroga, dvaput, ah dugo je ekao prije nego to je vidio jednog s
rogom duljim od 40 palaca. Sverre je imao sve manje platna, ve je prebojio neke od slika
koje je napravio na poetku. Divljai se ipak jo nisu zasitili. Vatra je pucketala. Zaliha viskija
nije bila ni priblino ispranjena.
Hoe li se Masaji ikada civilizirati? pitao je Sverre, uglavnom samo da bi imah novu
temu razgovora.
Ne izazivaj vraga, zaista se nadam da nee, nasmijao se D. inilo se da ak i Florence
Anne misli da je pitanje smijeno.
Ili bolje reeno, nastavio je D. promiljenije. Ve su civilizirani, po afrikoj civilizaciji.
Mislim da ostale mijeane narode moemo odgojiti da budu zemljoradnici, pomonici u kui,
kuhari, dadilje, posluitelji, vrtlari i za slina jednostavna zanimanja. Ali ne i Masaje. Na kraju
e postojati samo dva civilizirana naina ivota u Africi, njihov i na.
No hoe li sva ta nie rangirana plemena prihvatiti na odgoj i ne stvarati nevolje? pitao
je Albie nevino.
Ali pitanje uope nije bilo nevino, kako se pokazalo. Sljedeih sat vremena D. je podrobno
priao upravo o tome problemu, kako pojedini Bantu narodi nisu shvatili kakav je blagoslov
stigao s engleskom civilizacijom. Ponekad bi dolo do ustanaka, krali su i ubijali, iako
najee jedni druge. Tada se moralo slati kaznene ekspedicije, a to je prilino jadna zabava.
Prije nekoliko godina jedno se pleme Nandija namjerilo krasti englesku stoku. Poslani su
Kings African Rifles koji su ukrali 11 000 krava od Nandija, veinu svega to su imali. Isto kao
kada su Kikuyu i Embe imali slinih ideja prije nekoliko godina. Njihova stoka je
konfiscirana, 1500 pobunjenika je ustrijeljeno, veina, istina, u borbi. Ali kotalo je to trojicu
mrtvih i 33 ranjenih na engleskoj strani. Iako bolje i tako, ubiti ih u ratu. Bilo je gore prije
koju godinu kada se neki kapetan smijenoga njemakog imena, iako je nesumnjivo bio
130
dentlmen, Menerthagen ili neto tome slino, pobrinuo za ustanak Nandija. Pozvao ih je na
pregovore, rukovao se s voom ustanka Maitalelom, zadrao njegovu ruku, izvukao revolver i
upucao ga lijevom rukom. Maitalelova delegacija od dva tuceta ljudi koji su ekali ispred
atora istovremeno je poredana pred strojnicu i pokoena. Zabavan dio lei u tome to je taj
Menertshagen za svoj hrabri doprinos dobio medalju reda Distinguished Service, dakle, skoro
pa Viktorijin kri.
Takve stvari nisu bile dobre za moral. Ustanke treba uguiti brzo i vrsto, ali u otvorenoj
borbi. Samo neka se srue sa svojim kopljima preko otvorenog polja dok strojnice ekaju s
druge strane. Umrli bi kao mukarci i utoliko je sve dobro i na mjestu. Istovremeno bi nauili
lekciju, da ne podiu ustanke protiv civilizirane vlasti. Uvijek treba ponovno uspostaviti red,
brzo i odluno.
Prvenstveno se ne treba osramotiti kao oni vraji Belgijci, zaklati cijelu jednu zemlju za
lakomog gospodara, odnosno, kralja gume. Takve stvari dovode kolonijalni projekt na zao
glas. Moda je bilo dovoljno rijeiti se koje stotine tisua Bantua ovdje u Britanskoj Istonoj
Africi prije nego to je sve moglo nastaviti svojim prirodnim tokom, ali na koncu svi e imali
koristi od toga. Engleska je u Afriku dola zauvijek, moda vie Afrikancima na korist nego
sebi.
Ovdje na Soysambu ipak je na snazi bio budui ideal. Civilizacija je pustila korijenje, i to u
zemlji Masaja. Nikome od Nandija, primjerice, ne bi na pamet pala besmislena ideja da
napadne zemlju Masaja. Soysambu je budunost Afrike, Masaji i Englezi koji ive jedni do
drugih, tako da obje rase mogu uivati u plodovima ove nevjerojatne zemlje.
131
VII.
Posve netalentiran
umjetnik na razini
petogodinjaka
ENGLESKA
1910. 1912.
M A R GI E I V A N E S SA prorijedile su broj ljubavnika i napravile drastinu roadu. Bilo je to

razumno i pojednostavilo je druenje, ali da e imati i umjetnikoga znaenja, to su teko
mogle zamisliti.
Margie je potpuno preuzela Vanessinoga mua Clivea Bella nakon kratke meuigre s
Duncanom. Ali Duncan je bio svaiji dragan i zapravo je preferirao mukarce, Clive je u tome
bio manje kompliciran.
Zauzvrat je Vanessa dobila Rogera Frya, Margie nije imala nita protiv da ga prepusti.
Osobito jer je pokuao uiniti i nju i Vanessu ljubomornima iskazivanjem panje mlaoj
sestri Virginiji, koja je i dalje pisala i pisala i eljela postati knjievnicom. Tako da je ivot
sada bio sreen, moda malo nespretno, ali u svakom sluaju postalo je manje zamreno.
Albie i Sverre sluali su sa zanimanjem, ali nisu bili osobito okirani Margieinom
djelomino nesuvislom priom. Nisu imali razloga ni da podignu obrvu, tako su stvari stajale
u Bloomsburyju i to su svi znali.
Bila si vrijedna pelica dok smo se mi zadrali u Africi, zakljuio je Albie. Ali kako se
Roger Fry naao u toj prii?
Vanessa i Clive su ga sreli u vlaku iz Oxforda i poeli razgovarati o umjetnosti. Ipak je on
i umjetnik i znalac, odgovorila je Margie.
Razumijem, ree Albie. Znai, zato to ste poeli priati o umjetnosti, daljnji razvoj bio
je posljedica sudbine, tako da je Vanessa zavrila s poznavateljem umjetnosti za vratom, a ti s
frankofilom, umjetnikim kritiarom. Pretpostavljam da nastavak slijedi. Da vam poelim
sreu?
Slobodno, izvoli, ipak si ti pobornik sreenih odnosa, barem sada.
Njezine su zadnje rijei povrijedile i Albieja i Sverrea, to se itekako vidjelo. Oito su i dalje
imali problema s onom starom priom. Albie se izvukao iz neugodnosti ustavi da se spusti u
kuhinju i donese jo rizlinga. Margie je pogledala Sverrea kao da je kriva.
132
Moda sam malo pretjerala, rekla je.

Da, moda jesi, priznao je Sverre. Ali ipak smo se vratili kui potpuno iskrenome
Bloomsburyju.
Znai, niste to rijeili?
Misli na priu s Casementom? I da i ne. Vie ne priamo o tome, ali kao da je ostao
ledenjak izmeu nas, osobito nou, ako me razumije. Moda je krivica najvie na meni,
nisam ba poput vas ostalih kada se radi o usputnim ljubavnicima, nikada ne bih mogao biti
nevjeran.
Ah, pa svi to mogu! Samo je stvar prave prilike, ne mora to nita znaiti.
Meni to znai puno, odgovori Sverre tiho i pogleda u stranu. Bilo mu je teko govoriti o
tome, to se i vidjelo.
Margie je odustala od te teme i nastala je tiina. Kada se Albie vratio s vinom i natoio im,
i dalje nitko nije nita govorio.
Nazdravimo svojem radosnom ponovnom ujedinjenju, ree Albie i podigne au. Ima
tko spremnu kakvu veselu temu razgovora?
Da, ja, ree Margie i ozari se.
Radilo se o jednoj izlobi. U galeriji Grafton morali su otkazati jednu izlobu u listopadu,
dakle, imali su slobodan termin. Clive i Roger, znai Roger Fry, planirali su otputovati u Pariz
i sakupiti slike za izlobu, ve su imali preliminarni dogovor s galerijom i angairali nekog
knjievnog tipa imenom Desmond da sredi organizacijski dio. Jedini je problem bio to ne
mogu otputovati u Pariz dok ne skupe neto vie novca.
Napravila je znaajnu pauzu radi dojma.
Slutim neto, ree Albie. Vai dobro organizirani ljubavnici otputovat e u Pariz kupiti
slike. A ti si, naravno, obeala Vanessi da e iz svoga dragog brata izvui njegov teko
zaraeni novac?
Kakva sposobnost zakljuivanja! nasmijala se Margie.
Dakle, da vidimo jesam li dobro shvatio. Vanessin e mu, tvoj sadanji ljubavnik,
zajedno s Vanessinim sadanjim i tvojim bivim ljubavnikom otputovati sav sretan i
zadovoljan u Pariz kupovati slike. A oni jedan s drugim nemaju problema?
Naravno da ne, zato bi imali?
Oprosti, oito je pitanje glupo. Dakle, jedini problemi u vezi kupovine je novac?
Da, blagajna jo nije puna.
Aha. A koliko nedostaje?
Par tisua funti bi bilo fino.
Albie je uzdahnuo i zavrtio glavom. I Margie i Sverre su vrlo dobro znali koliko je estoko
prezirao razgovore o novcu, osobito meu prijateljima u Bloomsburyju. Ipak se nije mogao
suzdrati od moraliziranja i predavanja o financijama na Manninghamu, toliko razliitog od
ostalih izlaganja u krugu prijatelja, i toliko neobinog za njega samog. No jednostavno je
izletjelo iz njega.
Posljednjih pet godina Manningham je poslovao s dobitkom, investicije u modernu
tehniku i promjena od intenzivnog ovarstva do intenzivne poljoprivrede isplatile su se. Ba
ove godine viak e biti oskudan, ali to je imalo veze s trokovima vjenanja i boravka u
133
Africi, zapravo i s dijelom investicija u D-jev rad na Soysambu. Kako bilo, prekinuo je
stogodinju obiteljsku tradiciju troenja veeg od prihoda. I...
Izgubio se. Margieina i Sverreova iskrena smetenost njegovim izlaganjem ohladila je svu
elju da nastavi govor o financijama.
Allright, uzdahnuo je. Ali pod jednim uvjetom.
Ovo je iznuda, frknula je Margie. Imaj na umu da ne baca novac, nakon izlobe e se
slike prodati, vratit e ti se svaki peni.
To itekako ovisi. O kojim se umjetnicima radi?
Onima koji su doli nakon impresionista, poevi s Manetom, Gauguinom, van Goghom,
Czanneom i slinima.
Ali oni su skroz nepoznati, mislim, u Engleskoj. Tko e to kupiti?
Nepoznati zasad jesu. Ali nemoj sad krtariti nego razmisli. Najgore to ti se moe
dogoditi jest da si natovari na vrat malo moderne umjetnosti. Sverri, reci neto! Podri me!
Bome, kako god se okrene, to je izloba koju bih rado vidio, odgovorio je Sverre
oprezno.
Allright, allright, allright, zavapio je Albie. Pljunut u koliko treba. Ali i dalje imam
jedan uvjet.
to znai da moram pitati. Koji uvjet?
Da doe na mamin 55. roendan.
Zna koliko sam umorna od tih stvari.
I ja, ali mama je mama i zapravo te moram pohvaliti kako si u Africi lijepo glumila dobru
djevojicu. Jo jedna veerica nee valjda biti toliko strana?
U Africi si rekao da smo zavrili s tim glupostima.
Naravno, ali sada se radi samo o jednoj roendanskoj veeri. To je najmanje to moe
napraviti ako spasim tu umjetniku izlobu.
Naravno, u pravu si dragi brate, doi u u ime Maneta, Gauguina, Czannea i Seurata.
Tko je Seurat? pitali su Albie i Sverre istovremeno.
N A M A N NI N GH AM U su bili umjereni u zabavi, iako nisu pretjerali u skromnosti. Okupila se

cijela obitelj, osim Pennie i Gala koji su se pismeno ispriali jer su u ovo doba godine, nakon
dugih kia, imali previe posla na imanju. Sverre i Margie su odnekud izvukli zaruniko
prstenje koje su nosili na putovanju u Afriku i glumili, moda ne tek zaljubljeni par, ali barem
zarunike.
Izmeu pia dobrodolice i ruka gosti su dobili priliku vidjeti novu, posve modernu
kuhinju u kojoj se koristila struja i gdje je bilo tekue vode, koju se zagrijavalo u velikoj
bakrenoj cisterni. U ovakvim domainstvima nije ba bilo uobiajeno goste pozivati u
kuhinju, ali okolnosti su trenutano bile malo drugaije jer je ovo bila toliko neobina
kuhinja. inilo se da mukarci spontano odobravaju moderna rjeenja, ene su bile
sumnjiavije i ispitivale su kuhinjsko osoblje ne bi li im potvrdilo njihove predodbe o naliju
134
modernosti. Nije li hrana loija, nema li okus po elektricitetu, ne sui li se lake na ovako
velikoj toplini, za razliku od blae topline pei na ugljen?
Oni kojima je pitanje bilo postavljeno srameljivo bi to zanijekali sputenih pogleda.
Netko se ak usudio istaknuti da je posao postao laki i tekao bre. Taj argument nije naiao
ni na kakvo razumijevanje, meutim, ak su i najvei skeptici meu gostima bili spremni
prihvatiti prednosti dizala za hranu. Umjesto da se zdjele s hranom runo nose dvije etae,
sada su se slale dizalom koje je vodilo do novoureene ajne kuhinje pored blagovaonice.
Takav aranman nije iao u korist samo posluiteljima, tranjem gore-dolje po stubama s
tekim srebrnim pladnjevima u guvi i urbi riskirali su se razni incidenti, toga su svi bili
svjesni. Prednost se odnosila i na samu hranu, bre je stizala iz kuhinje do stola.
Pokoji je dentlmen promrmljao da bi se ove ideje moglo preuzeti. Njihove su supruge
izgledale zamiljenije.
Veeru je obiljeio dobar ukus bez pretjerivanja, pet slijedova s listom { la Walevska i
punjenim prsima divlje patke kao glavnim jelom, a James je bio odgovoran za izvanredan
izbor vina sada se samostalno brinuo o vinskom podrumu i naruio je dodatna vina koja je
smatrao potrebnima iz Londona od Barry Bros & Rudd.
Veera je tekla bez ikakvih neprilinih tema razgovora, ak ni blago senilni otac lady
Elizabeth, kojega se nuno moralo pozivati povodom ovakvih prigoda, nije se osramotio
kojom od mnogih neugodnosti to ih je imao na repertoaru, poput one da unato velikim
doprinosima drutvu nije primio veu poast od Reda britanskoga imperija, ili da nije dobio
plemiku titulu unato znatnim donacijama Imperijalnom ratnom muzeju.
Nije bilo sumnje u to da je baka Sophy odluivala o rasporedu sjedenja i Jamesu dala
detaljne naputke. Snahin otac Mr. Worthington, slijedom toga, smjeten je pored nje, da
ga, po mogunosti, dri u vrstom stisku, barem tijekom same veere.
Posljedica takvoga smjetaja, budui da su ona i slavljenica lady Elizabeth sjedile svaka s
jedne strane domaina Albieja, bila je da se najstarija ki Margie pomaknula pet-est mjesta
nie, a time i njezin zarunik Sverre. Da deki budu dovoljno daleko jedan od drugoga i ne
smisle neto neprimjereno. To je bila vrlo prozirna ideja bake Sophy.
Margie i Sverreu to je izvrsno odgovaralo. Oboje su izbjegnuli idiota za stolom i mogli su
se zabavljati glumatanjem, Margie je, kao i inae, bila sjajna u ulozi lady Margrete, iako se
Sverre malo zacrvenio kada je s parodijom otila malice predaleko, primjerice, okrenuvi se
svojem susjedu za stolom, poasnom brigadiru viltajerske regimente, i pitala kako je mogue
da je polumjesec smjeten u Africi. Objanjenja koja je brigadir promrmljao trebalo je
zapisati, silno su izazivala smijeh, ali Margie je bez potekoa odrala masku i izrazila svoje
veliko divljenje njegovu znanju.
Kada joj je Sverre doapnuo da je trebala biti glumica, samo je zgrabila zlatno obrubljenu
kristalnu au s ugraviranim grbom Manninghama, neprimjetno mu dala znak da uini isto,
tako da izgleda kao da nazdravljaju, malo se nagnula naprijed s aneoskim osmjehom na licu
i apnula da je ovu jebenu ulogu znala napamet jo kao trina-estogodinjakinja.
Kako su spustili ae, tako ga je brzo i neprimjereno pomilovala. Izraza lica kao da
razgovaraju o vremenu ili lovu na lisice, upitala ga je kako zapravo stoje stvari u njegovu i
Albiejevu tjelesnome ljubavnom ivotu.
135
Uspio je odgovoriti samo opomenom da se, dovraga, ne nalaze u Bloomsburyju. aptom

mu je odgovorila kako naravno da se nalaze, samo treba odrati mimiku kao da se nalaze
meu idiotima na Manninghamu. I pomilovala ga nogom ispod stola.
Margieino igranje s drutvenom opasnou lady Sophy bi se onesvijestila da je ita
vidjela, ula ili samo naslutila bilo je uzbudljivo, neoekivano uzbudljivo. Ali uspavana
udnja koju je probudila u njemu nije se usmjerila na nju, nego na Albieja koji se nalazio
petnaest stopa dalje i nije ih mogao uti.
Ipak, kao da ih jest uo. Usred razgovora s majkom pogledao je prema Sverreu, brzo
dotaknuo nos i nasmijeio se, zadrao se samo na sekundu pri tome tajnom znaku, ne
prekidajui razgovor.
Sverrea su proli trnci, a budui da nije bio roeni dentlmen, nije mogao sakriti svoju
reakciju pred Margie, vidjela ju je, za stolom je uvijek vidjela sve.
Znai, u Africi je bilo ba hladno? pitala je mirno dok joj je James ponovno toio crnoga
vina u au i zatim se pomaknuo korak nalijevo da poslui Sverrea.
Da, ree on. Ne bi ovjek vjerovao, ali tako je. Osobito ujutro i naveer.
Znai, onda kada je ovjek inae najnapaljeniji? pitala je Margie nakon to se James
udaljio dovoljno da ne moe uti prividnu raspravu o vremenu.
Imali smo spavae sobe slijeva i zdesna sobe lorda Delamerea, uzdahnuo je Sverre. A
toga bi probudio leopard koji se ulja. Inae, ba je strano pun mrnje, neprestano se
naporno alio na tu temu, to jest, na temu sodomita.
A i to vas je ohladilo, pretpostavljam.
Iznimno. Ispriaj me na trenutak.
Sverre je ponovno pokuavao uhvatiti pogled udaljenog Albieja, pomaknuo je no prema
punjenim pajim prsima kao da ih ree, ali napravio se eprtljav i brzo usmjerio no prema
Albieju prije nego to je odrezao komadi mesa. Albie mu se toplo nasmijeio.
Margie je, dakako, promatrala njihovu igru.
Nemoj misliti da to nisam vidjela, frknula je kao da se radi o neemu bezazlenom na to
fine dame negoduju. Ve sam viala takav nestaluk dok smo svi ivjeli ovdje. Ali nikada
nisam shvatila to pokreti znae. Da pogodim, dotaknuti nos simbolizira...?
Izrazito nedoline radnje izmeu mukaraca, prema slovu kaznenog zakona, odgovorio
je Sverre kao da se ale o vremenu.
Razumijem. A onda no znai, jao, ne! Fina dama ne moe to ni pomisliti.
Sverreu se inilo da je igra otila malo predaleko, demonstrativno je promijenio temu
razgovora i zamolio Margie da mu pria o onom umjetniku Georgesu Seuratu za kojega ni on
ni Albie nisu uli. Ostatak veere razgovarali su o umjetnosti. Dakako, neto glasnije, ali ipak
uz isti osjeaj da bi okolina veinom podjednako osuivala sadanju, kao i prijanju temu
razgovora. Umjetnost, to e rei moderna umjetnost, bila je izrazito neprimjerena tema za
veerom meu finijim ljudima, gotovo na istoj razini kao razgovor o novcu ili politici. Osim
ako se nije radilo o portretima u uniformi ili svili.
Poslije veere, nakon to su dentlmeni odjenuli kaput za puenje, u salonu za gospodu
zapalili su lule, cigare ili cigarete, a James im je posluivao pia Sverre se iskrao do bara da
se sam poslui, to je kao stanovnik susjedne kue smio uiniti a da nikoga ne zbuni. Dakako,
136
to je bio poziv i Albie mu se odmah pridruio, natoio si viski s malo vode, nasmijeeno
pogledao Sverrea u oi i rekao da je prolo mnogo vremena, samo to ne poludi od udnje.
Samo to, ali posve jasno i nedvosmisleno.
I ja, moramo prei preko toga, bilo je jedino to se Sverre uspio natjerati da kae.
Imam ideju, ree Albie. Otii prije mene, treba vremena da se napuni kupelj, ne
moemo odjuriti drei se za ruke.
Zajedno su se vratili gostima s piem u jednoj ruci, cigaretom u drugoj, kao da trenutano
nemaju nita drugo na umu do li biti na raspolaganju svojim gostima, smijati se njihovim
priama i slagati se s njihovim konzervativnim stavovima, da trajk rudara treba uguiti
vojskom, sa enskim pitanjem se ve poelo pretjerivati i Njemaka treba znati svoje mjesto u
svijetu.
Padala je kia kada se Sverre vraao prema Inenjerskoj vili, hodao je lica okrenutog
prema nebu da spere sa sebe sve to je okaljalo vrijeme provedeno u Africi, kako bijela
platnena odijela, tako i nutrinu. Puls mu je bio visok, duboko je disao i elio je glasno pjevati,
kao na poetku kada se vraao kui dresdenskim ulicama koje su ujutro bile prazne i pjevao
od sree samo zato to je prosjedio no s Albiejem razgovarajui o ivotu i umjetnosti.
Netko je bio u podrumu i upalio termostat bojlera, dakle, tople vode nije nedostajalo.
Sigurno je to bio Albie.
Sverre nije bio osobito pijan, ali pleui uspinjao se stubama i u ali pjevao Die Forelle,
barem prve stihove kojih se sjeao, urlajui je kao rugalicu u trijumfu nad nesretnim
razdobljem meu njima, kada su imali sobe sa svake strane jednoga armantnog ovjeka, na
mnogo naina vrijednog divljenja, ali s malom osebujnou da mrzi mukarce koji vole
mukarce vie nego i najgore i najnie Bantu mijeane rase.
Uskoro, pomislio je. Ne sanjam, uskoro e valjda biti gotovo. Ipak se nije osobito urio.
Trebalo mu je etrdeset minuta da napuni mali plavi bazen. Nakon to je odvrnuo slavinu,
otiao je u svoju sobu, razodjenuo se i pedantno objesio promoeni frak na stalak za odjeu,
oetkao ga i provjerio ima li mrlja, vratio dugmad s koulje i maneta na odgovarajue mjesto
u krinjicu od orahova drva, bacio manete, ovratnik, koulju i donje rublje u koaru,
navukao na sebe kuni ogrta i otiao u kupaonicu. Dosada se napunilo tek pet palaca vode,
zakoraio je na male ugraene stube i provjerio temperaturu. Albie bi se brzo smrznuo, voda
mora biti to je mogue toplija da se ne rashladi prije nego to on doe. Trenutano je bila
toliko vrua da je brzo povukao ruku. ini se da je kako treba. Ako se temperatura odri sve
dok se bazen ne napuni, potrajat e vie od sat vremena prije nego to Albieju postane
prehladno.
Kada je Sverre odlazio s proslave, osoblje je ve bilo pomoglo dvojici starijih dentlmena
da krenu, jedan od njih bio je Mr. Worthington, koji je estoko poeo raspredati i postao
malo nepristojan, naznaivi da je njegova proizvodnja piva jo odavno odravala
Manningham na njegovoj razini. Zasigurno je mislio na miraz koji je lady Elizabeth donijela
sa sobom. Koliko je Sverre shvatio, takav nain izraavanja bio je neto najokantnije to se
moglo zamisliti, iako su svi znali kako tono stvari stoje a moda upravo zato. Jednom
davno odreena se Miss Worthington uzdignula do lady Elizabeth, a takve stvari nisu bile
neuobiajene, ali niti besplatne.
137
etao je katom u kunom ogrtau i pokuavao se usredotoiti na trivijalna razmiljanja te

vrste da ne pone vritati od nestrpljivosti.
Albie nije mogao krenuti prije nego to se ostala gospoda povuku. No to je obiavalo ii
brzo prema kraju slavlja, kada bi svi poeli odlaziti jer nitko nije elio biti onaj koji ostaje
posljednji, previe popije i dri domaine na nogama.
Ne, vie ne moe svladavati udnju mislei o nebitnim stvarima. Pokuao je itati jednu
knjigu o tehnikama moderne brodogradnje, ali odustao je nakon to je prvu reenicu proitao
triput, ne shvativi ni rijei. Otiao je u kupaonicu i provjerio razinu vode i temperaturu, iz
slavina je ve poela tei mlaka voda, ali bazen se napunio preko polovice. Zbacio je kuni
ogrta sa sebe, spustio se niza stube i prepustio se, lagano padajui rairenih ruku ravno u
vodu, gotovo da je osjetio bol od vruine.
Morao je ustati na trenutak i rashladiti se, otvorio je jedan od velikih prozora s vitraem
da ga stresu hladnoa i kia. U daljini je svijetlila kua Manningham poput pregoleme
roendanske torte. No na treem katu, gdje su u nizu bile smjetene gostinjske sobe, svjetla
su bila ugaena u svim prozorima osim u dva. Izgledalo je obeavajue, samo dvije sobe u
kojima gosti jo nisu otili u krevet. A ako su ostala jo samo dvojica gostiju u sobi za
gospodu, Albie se mogao pozvati na bilo to, zamoliti Jamesa da gospodu poslui sukladno
njihovim eljama i povui se.
Ponovno se vratio svojim oajnikim pokuajima razmiljanja o drugim stvarima, ali kao
da vie nije mogao pobjei. Jednostavno moe odustati, prepustiti se matanju, razmiljanju o
tome kako obgrljuje Albiejevo gipko, elegantno i istrenirano tijelo.
Ponovno je zbacio kuni ogrta i spustio se u bazen. Bio je gotovo pun, ali topla voda bila
je pri kraju, iz slavine je tekla samo mlaka voda. Zavrnuo ju je i legao na lea rairenih ruku,
zatvorio oi i osjetio udnju, ne zaobilazei je drugim mislima.
Kada je otvorio oi, Albie je stajao nad njim uz rub bazena. Nije uo da su se zatvorila
ulazna vrata, vjerojatno je doao prije nego to je zatvorio vodu.
Albie se nasmijeio, ali nije nita rekao, izvadio je kutijicu za cigarete iz unutranjeg
depa i bacio je na pod, zatim se posve odjeven polako spustio niza stube i zakoraio prema
Sverreu kroz vodu koja mu je dosezala do polovice prsa, rairio ruke prema njemu, snano ga
privinuo uza sebe, a zatim nakratko primio njegovu glavu meu dlanove, taj trenutak izazvao
je vrtoglavicu, prije nego to su se poljubili neobuzdano i strastveno po prvi put u vie od
godinu dana. Tako zagrljeni pali su i prevrtali se u vodi, vrtjeli se i vrtjeli, igra koju su ve
igrali, dodue, nikada u fraku i lakiranim cipelama.
Smijeh im je doao poput osloboenja, smijali su se i nisu mogli prestati dok su
zajednikim naporima s Albieja skidali jedan po jedan komad odjee koji bi prskajui zavitlali
preko ruba bazena sve dok napokon nije bio gol.
Dugo su vodili ljubav i igrali se, dugo nakon to je voda zapravo postala prehladna za
Albieja, no inilo se da on to ne primjeuje.
Kada ih je hladnoa na koncu neumoljivo natjerala iz vode i, drhtei, u isti krevet, ubrzo
su spavali vrsto isprepleteni. I od ovoga je prolo mnogo vremena.
Ujutro su gotovo bili stidljivi jedan pred drugim, kao da im je ponovno bio prvi put.
Dok su dorukovali u prizemlju u vlastitoj blagovaonici, radi osoblja odjeveni u
138
kompletnu nedjeljnu odjeu za etnju, pokuali su prvo razgovarati o vremenu ili neemu
podjednako nezanimljivom, prije nego to je Sverre skupio hrabrosti i rekao neto ba o tome
neobinom dojmu da je osjeaj kao nakon prvoga puta. Albie se odmah uozbiljio.
I bio je, rekao je odugovlaei. Prvi put u naem novom ivotu. Sjea se kada smo
stajali na onom mostu na Hardangerskoj visoravni prije nekoliko godina?
Itekako se sjeam, pogled je bio udesan.
Da, da, i bio je, naravno. Izgovorio si neto vrlo veliko. Dok nas smrt ne rastavi. Bio sam
toliko dirnut u tom trenutku da nisam uspio nita rei, i ostalo je na tome. Mislim, u tom
trenutku. Imajui na umu sve to se poslije dogodilo, kunem ti se, Sverri, o tome vie nikada
neemo morati razgovarati. Dakle, sada ivimo svoj novi ivot dok nas smrt ne rastavi. Ok?
Sverre samo to se nije ustao i zagrlio Albieja, ali morao se zaustaviti brzinom munje,
odmotati ubrus i obrisati neto iz kuta oka jer je jedna od kuhinjskih pomonica unijela jo
slanine i peenih kobasica.
Nakon to su izili na svjei zrak oblanog jutra osjeali su se proieno i tek zaljubljeno,
obojica uvjerena da su doista poeli ispoetka. Zajedniki ivot vie nije bio nesiguran, kao
to je bio prije i poslije duge pauze u Africi. Sada su bezbrino mogli planirati i blisku
budunost i onu mnogo dalju.
ak se na Manninghamu ivot mogao nastaviti kao prije, moda uz vie mehanizacije, jer
su se vozili automobilom umjesto da jau po posjedu. Vozili su naizmjence i na trenutak
utonuli u razmiljanje o motorima i tehnici vonje. Albie je od poetka imao namjeru
nabaviti njemake automobile, budui da bi, jasno, trebali biti mnogo bolji od engleskih. Ali
nova engleska tvrtka Rolls Royce imala je posebnu ponudu upravo za plemika imanja koju bi
bilo glupo odbiti, dva srebrna vozila sa sjedalima gainsborougskog stila presvuenima
crvenim koom nisu stajala vie od nekoliko boljih fijakera.
Na povjetarcu koji im je puhao u lice u otvorenome automobilu zrak se inio dvostruko
laki i zdraviji. Nita vie nije bilo nemogue i ni o emu nije bilo teko razgovarati. Albie se
nije uspio izvui iz kripca i morat e provesti barem koji mjesec na imanju, proi financijsku
i praktinu reorganizaciju. Sverre je jednako tako oklijevao rei da bi najradije sljedee
mjesece proveo u ateljeu u Bloomsburyju da dovri i upotpuni, ili ak ponovno napravi neke
od slika iz afrike serije. Sada su se brzo i lako dogovorili. Sverre e donijeti sav materijal u
atelje u Inenjerskoj vili, tako da se mogu istovremeno baviti visokom umjetnou i niskom
stvarnou.
Pod potonjim je Albie mislio na voenje imanja. A kad su ve kod toga, treba mu netko
kome se moe povjeriti, netko pred kime smije pokazati nesigurnost, netko s kime e
pretresati teke probleme.
Sverre je zbunjeno primijetio da, kada se radi o agronomskim ili financijskim
problemima, teko da mazalo i eljezniki inenjer koji je raskrstio sa strukom moe biti od
pomoi?
Itekako moe, jer problemi koje treba raspraviti nisu tehnike prirode, nego ljudske. Cisto
tehniki problemi odnosili su se samo na racionalizaciju, raunanje logaritmarom i financije.
Ljudski su sasvim druga stvar. A o tome nije mogao razgovarati s majkom, jo manje s bakom
Sophy, a najmanje s upraviteljima i nadglednicima.
139
Na primjer, problem prekobrojnih zaposlenika. Radna snaga na Manninghamu,

uraunavi kuanstvo, zemljoradnike i radnike na odravanju, spala je na manje od
sedamdeset ljudi. To je barem tridesetero ljudi vika, ako bi se raunalo strogo ekonomski.
Dakle, bilo je vie ljudi nego posla, neizbjena posljedica mehanizacije.
Albiejeva majka, baku da ni ne spominje, ne bi shvatila u emu je problem. Odmah bi, bez
ikakve dvojbe, otpustila onoliko ljudi koliko treba. Njih su dvije otputale ljude itavoga
svojeg odraslog ivota, ponekad jer je to zaista bilo potrebno, kao u rijetkim sluajevima kada
je netko neto otuio ili si prisvojio. Ponekad iz okrutnih razloga, kao kada bi neka slukinja
ostala u drugom stanju. Ponekad iz duboko nepravednih razloga, kao kada bi ispravno ili
pogreno zakljuile da je neki od dentlmena u kui postao previe sklon i osoban s kojom od
djevojadi iz posluge. Njima je otpraviti uplakanu slukinju bilo kao dobar dan. Ne zato to
su bile osobito okrutne ili hladne, jer nisu. Nego zato to su bile obiljeene jednim prolim
vremenom.
S raunovoama, knjigovodstvenicima i slinim slubenicima meu zaposlenima takoer
nije imalo smisla razgovarati o ljudskim pitanjima. I dalje su bili viktorijanci, u smislu da su
za njih radnici bili samo faktor proizvodnje koji se bori za odreenu koliinu posla po
odreenoj cijeni, tako da samo treba izraunati kvotu.
Majka Elizabeth i baka Sophy, pak, od ekonomije nisu razumjele ba nita. Za njih je
novac bio neto samorazumljivo, otprilike kao da im se tiskao u podrumu. Nijedna nije ni
izdaleka razumjela zato je prodao kuu u Mayfairu, nalik palai, iako je to bila temeljna
pretpostavka da itav posao postavi na noge. A nakon to ih je tjeio time to e imati stalni
apartman u Coburgu, nepobitno najuglednijem londonskom ekskluzivnom hotelu, doivjele
su to kao iznimno luksuznu ekstravaganciju, ne shvaajui da je to pet puta jeftinije,
ukljuujui ampanjac i goste na veeri, nego drati u pogonu kuu u Mayfairu.
Ukratko. Ono to je Albieju trebalo jest svojevrsna moralna potpora, netko s kime moe o
svemu tome popriati humanistikim rjenikom, umjesto ekonomskim. Nije elio otpustiti ni
jednog jedinog ovjeka. Naravno, niti zapoljavati nove, tako da bi se, dugorono gledano,
problem rijeio.
Drugim rijeima, mogli su ljeto provesti u slikanju, ili prekvalificiranju starih koijaa u
vozae ili mehaniare, za veerama razmiljati o moralnom problemu s nepotrebnim
zaposlenicima koje ipak nee poslati s imanja. A nou voditi ljubav kao i obino. Barem je to
bio Albiejev plan.
Sverre se naalio da bi jedino savreno rjeenje bila boljevistika revolucija. Albie je suho
odvratio da bi u tom sluaju doao kraj i burujskom slikarstvu i radostima helenistike
ljubavi. Dakle, moraju pronai reformatorsko-humanistiko rjeenje. I zajedno provesti divno
ljeto.
R O G ER F R Y i Clive Bell te njihov kompanjon u projektu, Desmond McCarthy, odradili su

dobar posao tijekom svojega dva mjeseca dugog izbivanja i kupovanja po Parizu. Kui su
140
dopremili 35 Gauguina, 22 van Gogha, 21 Czannea, desetak Maneta i barem par tuceta slika
nekih manjih veliina, poput Georgesa Seurata.
Galeristi iz galerije Grafton bili su naizmjence entuzijastini, naizmjence blago
prestravljeni pred raskoi koja e odjeknuti kao umjetnika bomba u Engleskoj.
Sverre i Margie, koji su pomagali postaviti izlobu, radili su kao opijeni sreom, oboje
uvjereni da sudjeluju u slaganju najljepe i najbolje umjetnike izlobe u svjetskoj povijesti.
Izlobe ranih impresionista u Parizu ipak su bile manje, a tijekom klasinoga perioda uope
nije bilo javnih umjetnikih izlobi jer umjetnost tada nije bila namijenjena narodu, nego
samo vladajuima. Sverrea su neoekivano najvie ushitile varijacije tamnoplavih boja za koje
je tvrdio da ih ima u sebi, ak ih je iskuavao prije Afrike, a sada ih je ponovno pronaao u
zvjezdanoj noi iznad Rajne kod van Gogha i na dvije Czanneove slike koje su se zvale
Kupaice i Chateau Noir, meu kojima su Kupaice najvie golicale matu, deset golih ena
okupljene jedne plave noi, grupirane kao u plesu, ili na tajnome sastanku. A s tamnoga i
tajnovitoga mogao se Czanne pomaknuti do iste jednostavne mrtve prirode s voem koja,
barem na prvu, nije izgledala kao da sadri ita osim provjerenih kombinacija boja koje su
stvarnost inile nestvarnom i ponovno stvarnom, s ime se Sverre neprestano borio, a to je
kod Czannea izgledalo tako jednostavno.
Najvie dirnuti Margie i Sverre bili su van Goghom zbog neuvene samouvjerenosti boja i
irokih dugih poteza kistom. No prije otvaranja izlobe svoju sporost nadoknadili su
mnogim prekovremenim satima otili su kui u atelje na Gordonu, gdje joj je Sverre
pokazao kako je van Gogh radio. Brzo je imitirao majstorov suncokret, dodavao sloj na sloj
boje, podjednako radio sa pahtlom koliko s kistovima, ponekad ak i prstima, tako da je
nastajala slika koja je izgledala poput iste krivotvorine. Pred sve preneraenijom Margie,
Sverre je mrmljajui priznao da je to njegov vjeni problem, bio je sjajan krivotvoritelj, ali
nikada nije bio jednako slobodan, neovisan i ispunjen samopouzdanjem kao Czanne ili van
Gogh, koji su obojica slikali izravno svojim osjeajima, ni na sekundu ne razmiljajui to e
okolina misliti, kako e ih procijeniti, ili hoe li ih uope platiti. Ali kako bilo, ova je tehnika
neto ega bi se Margie trebala primiti, smatrao je, brzi iroki potezi kistom, vie boje. To bi
odgovaralo njezinoj usmjerenosti na kola i apstrakciju vie nego da se dri kratkih opreznih
poteza kistom. Trebala bi se, takoer, okuati u koritenju slikarske pahtle.
Jedini od kupljenih majstora kojemu se Sverre osjeao ravnopravan bio je Gauguin jer su
njegovi pacifiki ljudi toliko podsjeali na njegove vlastite Masaje. Kada je Margie prigovorila
da ipak postoji znatna razlika izmeu Masaja i ljudi s Pacifika, Sverre se ozlojedio i priznao
da je to, dakako, oito, ako se gleda na razliit izgled ili iskljuivo tjelesna svojstva. Nije
slinost leala u tome, nego u nainu da se egzotino uini ljudskim. Bilo je to teko
odravanje ravnotee jer je zahtijevalo da se ovjek oslobodi svih predodbi o tome da su
drugaiji ljudi drugaiji. Bolje od toga nije mogao objasniti to misli, no, dakle, u tome je
leala slinost izmeu njega i Gauguina.
Sljedeeg je dana na izlobu dolo mnogo ljudi, publika se inila vidno entuzijastinom,
uskoro su na vie od pola slika bili crveni papirii, tako da je izloba s financijske strane bila
uspjena. Nije bilo pobono tiho kao to je obiavalo biti na umjetnikim izlobama, uo se
141
neprestan amor rasprava i razgovora, povremeno ak i razdraganog smijeha.

Meu mnogim poznatim i nepoznatim posjetiteljima Sverre i Albie, koji su stajali s ve
veselo oputenim i ne vie nervoznim organizatorima Cliveom i Rogerom, susreli su
neoekivanog poznanika iz Muthaiga Country Cluba u Nairobiju. Doao je i za svaki sluaj
ponovno se predstavio, Denys Finch Hatton, te izrazio divljenje Rogeru, ija je predavanja o
umjetnosti oduvijek cijenio.
Susret je bio zaprepaujui. U Nairobiju je Denys bio rekao da, dodue, jest investirao u
imanje zapadnije od D-jeve lokacije, osim toga, elio je prenijeti D-jeve pozdrave, ali namjera
mu je bila posvetiti se iskljuivo profesionalnom lovu.
Kada je Albie postavio pitanje o lovu, Clive Bell je sluao i ispriao da je i sam prilino
lovio po Britanskoj Kolumbiji, uglavnom medvjede, losove i bjelorepe jelene. Albie se,
naravno, nije mogao suzdrati a da ne ispria kako je ustrijelio afriku petoricu osim slona,
budui da nije naiao na nekog dovoljno velikih kljova, znai preko 175 funti.
Sverre je bio osupnut. Da je umjetniki kritiar i slikar Clive zainteresiran za neto tako
primitivno poput lova, to nipoto nije mogao zamisliti. Ili da se upadljivo klasino muevni
Denys Finch Hatton zanima za modernu umjetnost.
Moglo je to, naravno, zavriti samo na jedan nain. Nakon izlobe otili su kui na
Gordon s Denysom i Cliveom, prie iz lova nastavile su se itavu no, jedna hrabrija i
dramatinija od druge. Sverre nije imao mnogo to rei u tome razgovoru, osim nakratko,
kada je Denys poeo priati o jednome romanu Andra Gidea u novom psiholokom stilu, La
Porte troite, koji je sada itao po drugi put i otkrio toliko toga to je iz nekog razloga
propustio pri prvome itanju.
Zatim su nastavili s lovom uz jo viskija, previe viskija. Bilo je jasno da nemala zaliha
rajnskog rizlinga u kui nije dovoljna za sve lovake prie. Sverre se povukao pozvavi se na
to da je barem dovoljno pijan da zaspi, ne brinui se to e novine sutra napisati. A lov ipak
nije njegova stvar. Albie je smatrao da prikazi ne mogu biti ita drugo osim pohvalni, osjealo
se to u zraku tijekom cijele izlobe. I onda je poeo priati o svome prvom bivolu.
Rei da su kritike oslikale potpuni fijasko bilo bi daleko preslabo. Rije poput katastrofe
takoer bi se inila preblagom.
Najuobiajeniji sud oblikovao je utjecajni kritiar Charles Ricketts, koji se pitao oekuje
li se doista da ovo smee uzmemo zaozbiljno.
Czanne je opisan kao potpuno netalentiran umjetnik kojega bi lako nadmaile rkarije
bilo kojeg petogodinjaka. Izloba Manet i postimpresionisti opisana je raznovrsno, kao
napad psihike bolesti i kao prijetnja europskoj kulturi, ista sabotaa europske estetike i
misli. Nije bilo granice ispod koje kritiari nisu ili, natjecali su se u poniavajuim
asocijacijama na svakojake gadarije. Nekome je uspjelo prozvati izlobu nacionalnom
izdajom povezavi je s prijetnjom Engleskoj od pohlepne Njemake, ili ak neizravno
suradnjom sa trajkaima ugljenokopa u Walesu, koji su prijetili Engleskoj s jedne strane, dok
je, dakle, ova perverzna degenerirana takozvana umjetnost prijetila Engleskoj, dobrom ukusu
i obiajima s druge strane.
Nikada dosad, smatrao je The Times, nije ovakav neukus, ovakav potpuni nedostatak
142
osjeaja kako za formu, tako za sadraj, bio izloen u Engleskoj, zbog ega bi ovo smee od
umjetnosti najhitnije trebalo otpremiti onamo gdje pripada, naime, u degeneriranu
Francusku.
Vrhunac kampanje dostignut je kada je londonski tisak, povrh svega ostalog to je reeno
i napisano o skandalu s izlobom u galeriji Grafton, uspio povezati Gauguina s izdajnikim
enskim pitanjem, koje je dotada otilo u posve krivu smjeru. Od onoga petka koji su poeli
nazivati Crnim, sufraetkinje s onom nesreom Emmeline Pankhurst na elu uspjele su stvar
uiniti jo gorom.
Pankhurst je povela demonstraciju s jezgrom svojega pokreta, 300 mahnitih ena, do
parlamenta, kamo su pokuale ui na silu i poele bacati kamenje. Ispoetka policijske snage
nisu inile mnogo vie do li pokuale zadrati ne preveliku, niti opasnu demonstraciju u
ahu, ali zatim je dola naredba novoga konzervativnog ministra unutarnjih poslova
Winstona Churchilla i tada se demonstracija pretvorila u bojno polje, enama su sve
ushieniji policajci rastrgali odjeu, poeli ih odvlaiti dok su se drale za gole grudi, ibali ih
jahaim bievima i tukli gumenim palicama prije nego to su ih poredali, vezane lisiinama, i
utjerali u mobilne kaveze koje su vukli konji te ih odvezli.
Mahnitost tiska usmjerila se, jasno, na Pankhurst i njezine huliganice, koje su na
najnepriliniji mogui nain prisilile respektabilnu londonsku policiju da se prihvati
neuobiajeno grubih metoda, imajui na umu da su huligani, unato svemu, ene. Sva krivnja
za takav neukus ima, dakako, pasti na same sufraetkinje. I dotuda se nije imalo to
prigovoriti, barem ne s umjetnikoga stajalita.
Ali sada je vie novina uspjelo povezati huliganske sufraetkinje s Manetom, van Goghom
i Czanneom. Logika nije bila jaka koliko je to bila srdba. Izgleda da su bile sklone zakljuiti
da se postojanje poveznice izmeu perverzne umjetnosti i huliganstva, potpun prijezir prema
pristojnosti i kulturi podrazumijevaju, i da ove fenomene treba promatrati kao veliku
prijetnju Europi, ukljuujui neprestani rizik od njemake invazije na Englesku.
U Bloomsburyju su reakcije na ovu salvu osuda bile vrlo razliite. Roger Fry je bio
slomljen, njegova reputacija recenzenta, kritiara umjetnosti i predavaa bila je potpuno
unitena. Bit e mu nemogue dobiti profesuru na Oxfordu.
Albieja i Sverrea najvie su smetali sve ei, uvijek isti natpisi prema kojima je Njemaka
prijetila invazijom na Englesku. Novine su poele objavljivati slike na kojima su udovita
nalik ljudima, sa ljemovima i u uniformama sa sivim kaputima preko pregolemih trbuha,
standardna slika Nijemca ve neko vrijeme, irom otvorenih ralja i izraenih onjaka, prijetila
progutati cijeli svijet.
Bila je to prijetnja jednako neshvatljiva kao navodna prijetnja van Gogha ili Czannea
redu i miru u Europi. Posvemanje ludilo kao iz none more, ludilo jer u stvarnosti nije
postojala njemaka prijetnja Engleskoj, a iz none more jer je to sav londonski tisak
neprestano ponavljao kao opeprihvaenu oiglednost.
Margie, Vanessa i Virginia bile su prkosnijega stava, barem ispoetka, dok prokleta
Emmeline Pankhurst nije poela oteavati stvar. Ali kao trzaj iz usnulosti i provokacija protiv
utogljene i nematovite klime u engleskoj umjetnosti, izloba je djelovala sjajno. to su
gospoda zapravo oekivala? Pohvalu The Timesa, gdje razumijevanje umjetnosti nije bilo ni
143
na razini petogodinjaka, za to su tvrdili da je nivo na kojem se nalazi Czanne? Stoga na

estoki antagonizam treba gledati kao na istu pobjedu.
Mukarci nisu dali da ih enska sranost uvjeri. Netko je, povrh toga, promrmljao da
prijateljice stvar nisu uinile boljom kada su stigle na proslavu u Chelseu odjevene, ili bolje
reeno, razodjevene, golih grudi i tako dalje, da bi odale poast Gauguinu. Kada su neki gosti,
jasno, pali u nesvijest, a drugi gnjevno napustili sveanost, londonski tisak dobio je jo jedan
razlog da zavija nad time kako francuske perverzije i sabotaa umjetnosti ponovno ire svoj
otrov gradom.
Nadalje je svaa meu prijateljima stvorila muku i ensku stranu, to nije bilo
uobiajeno. ene su postale pomirljivije i poele ga tjeiti unato svojoj principijelnosti, kada
je Telegraph u lanku na velikoj duplerici Rogera Fryja proglasio bolesnim, to je navedeno
kao mogui razlog to je dao izloiti te opasne slike, stigle ravno iz umobolnice. Uz
napomenu da bi se njegova psihika bolest moda dala objasniti time to mu je supruga
doista bila zaprimljena u umobolnicu.
Naalost, to je bilo tono, njegova supruga Helen jest bila u umobolnici i, prema
lijenicima, prognoza je bila iznimno loa.
Ono to je na koncu ene unutar Bloomsburyja navelo da svoj gnjev usmjere na drugu
stranu, bila je ona koju su zvale ludom bacaicom kamenja i piromankom, Pankhurstica.
Jedno je bilo biti povezivan sa ivotinjama, umobolnou i slinim procjenama u
konzervativnome tisku. Ali biti povezan s Pankhurst bilo je strano nezgodno. Nitko nije
natetio pitanju enskoga prava glasa koliko ta strana ena. Kako je Virginia istaknula, prije
samo pet godina okupilo se preko pola milijuna ljudi u Hyde Parku radi demonstracija za
ensko pravo glasa. A koliko je Pankhurstica imala sa sobom kada je krenula u napad na
policajce ispred parlamenta? 300. Bila je valjda jedina ena u Engleskoj koja je praktiki bila
sposobna zaustaviti uvoenje enskoga prava glasa. Sve ene u Bloomsburyju trenutano su
je mrzile.
Crveni papirii na slikama koje su prodane prvoga dana nestali su. Jedan za drugim,
budui kupci su se ispriali rekavi da su, naalost, napravili pogreku. Iako to nije bilo po
etiketi, kao i ne drati se svoje ponude na aukciji, nita ih vie nee moi natjerati da postanu
vlasnici nekoga jeftinog van Gogha, Czannea ili, moda najgore od svega, Gauguina.
Albie je suho primijetio da je oito zavrio s odreenim brojem umjetnina koje se ne daju
prodati za vratom. Tu je sudbinu dijelio, jasno, s itavim krugom prijatelja u Bloomsburyju,
koji su svi, prema mogunostima, pridonijeli prikupljanju novca. Po zidovima u kvartu nee
nedostajati slika koje se ne daju prodati.
Sverre je bio jedini u krugu prijatelja koji je entuzijastino prigovorio. Rekao je da, kao
prvo, veinom se radi o arobnim djelima, osobito doprinos onoga kojega je najmanje
poznavao, van Gogha. A za ovako mali novac dobiti tako divnu umjetnost doista nije neto na
to se treba aliti!
A kao drugo. Objavljeno je pedeset poraznih lanaka u londonskom tisku, istina. Ali istina
je i da je u kratkom roku na izlobu dolo 50 000 posjetitelja. A to govori vie, to pokazuje da
je tisuu puta vie ljudi od broja kritiara razumjelo to je vidjelo, ali se, budui da su Englezi,
nisu usudili vjerovati onome to su vidjeli vlastitim oima kada je netko s pozicije moi poeo
144
govoriti o perverziji i njemakoj prijetnji. On sam zauvijek e voljeti svoje van Goghove koji
su zasada, zahvaljujui neumoljivosti londonskoga tiska, zavrili u njegovu vlasnitvu. To su
slike od kojih se nikada nee rastati, da, moda e ih imati dok ih smrt ne rastavi, naalio se
na kraju i zagrlio prvo onoga koji je izgubio najvie novca u neuspjelu poslu s umjetninama,
Albieja.
Allright, ree Albie. Ostanimo engleski vrsti do kraja, mogla nas je dopasti gora
sudbina od gomile van Goghova po zidovima.
K A TA S TR OF A J E B IL A gotovo biblijskih razmjera. Da nije bilo pokopa lady Sohpy na

privatnome groblju na Manninghamu, Albie, Sverre i Margie bili bi na brodu. Morali su
otkazati u zadnji as da usklade pokop s povratkom Pennie i Gala u Mombasu. Lord Dorset i
njegova supruga Evelyn, radosni i zahvalni zbog ponude, preuzeli su brodski apartman koji je
Albie iznajmio.
Lady Dorset je bila meu preivjelima, kao to bi bilo i s Margie, jer koliko su uspjeli
shvatiti, obiaj je bio da se ene iz prve klase spaavaju prije svib ostalih. Ali lorda Dorseta,
gosta na mnogim veerama na Manninghamu u vrijeme dok je Albiejev otac bio domain,
vie nije bilo. Kao to bi se dogodilo s Albiejem i Sverreom.
U Bloomsburyju je redovan razgovor etvrtkom bio neuobiajeno dobro posjeen, osim
onih koji su uvijek bili ondje, poput Virginije, Vanesse i Clivea, doao je Keynes zajedno s
Lyttonom Stracheyem i njihovim prijateljem, filozofom Bertrandom, ali velika je razlika
ovoga puta bila to su cijelu veer zapeli u jednoj temi razgovora.
Prvo je pitanje bilo tehnike prirode i sa svih strana je upuivano jedinim
visokoobrazovanim inenjerima u krugu prijatelja, Albieju i Sverreu.
Pa Titanik je trebao biti nepotopiv brod?
Najjednostavniji bi odgovor moda bio da je stvarnost nepobitno ukazivala na suprotno.
Ali gotovo je 2000 ljudi poginulo, nije se jo znalo tono koliko, i te veeri nisu bili prikladni
uobiajeni cinizam i ala. Albie i Sverre su umjesto toga pokuali uspjeno prenijeti tehnika
objanjenja uz pomo Sverreovoga bloka za skiciranje, koji su postavili u sredinu sobe na
slikarski stalak posuen od Vanesse.
Teorija o nepotopivosti izgraena je na tome to je brod bio podijeljen na odjeljke,
razdvojene pregrade koje su se jedna po jedna mogle zatvoriti. Ako bi se samo jedno takvo
podruje napunilo vodom, ne bi bilo problema, ak niti dva ili tri ili etiri.
Sverre je crtao i objanjavao.
Dakle, bilo bi bolje da je Titanik naletio ravno na ledenjak. Nastala bi znatna teta, ali ne
bi potonuo. to se sigurno dogodilo jest, dakle, da je brod pogodio ledenjak iskosa, to mu je
rasporilo dugi rez koji je proao kroz daleko previe pregrada.
Svi su potiteno promatrali Sverreovu novu sliku kojom im je to objanjavao.
Nakon kratke tiine Virginia je upitala zato je amaca za spaavanje bilo samo za putnike
iz prve i druge klase, zato je velika veina, putnici tree klase, bila osuena na smrt.
145
Pitanje se inilo upueno Sverreu i Albieju, koji su i dalje stajali pored bloka sa skicama.
Sverre je oklijevao, shvatio je pitanje kao politiko i moralno vie nego tehniko, i nije
smogao ita rei. Albie je naposljetku okrenuo novu stranicu, brzo skicirao Titanik s etiri
dimnjaka i oznaio odreeni broj amaca za spaavanje du boka broda.
Kao to vidite, to uzima mnogo prostora, ree hladno konstatirajui. to bi bilo
znailo dodatnih dvadeset, dvadeset i pet amaca za spaavanje da bi se moglo spasiti sve,
ak i za putnike tree klase.
Brzim potezima skicirao je kako bi brod tada izgledao, posvuda amci za spaavanje. Nije
ba zgodno, bio je njegov zakljuak. Tako da je pitanje bilo gotovo filozofsko pritom se
okrenuo prema Bertrandu kako objasniti veinu poginulih putnika. Jesu li umrli zbog
dizajna broda?
Svi su se pogledi usmjerili na Bertranda.
Uasno je, ali naalost relevantno, ovako postaviti pitanje, ree nakon demonstrativno
dugoga razmiljanja, snano uvlaei dim iz lule. Ali dizajn nije vaniji od ivota putnika
prve klase. Tako da bi precizniji odgovor ipak morao biti da su oni koji su morali umrijeti bili
manje vrijedni ljudski ivoti prema konstruktorima broda, brodarskome drutvu, britanskim
upravnim tijelima koja su to odobrila i, ukratko, itavome naem dananjem drutvu. ivot
putnika tree klase ne vrijedi vie od njemakog ivota, ili burskog ivota, a da ne govorimo o
ivotima Masaja ili Zulua. Takav je na sadanji svjetski poredak.
U prostoriji je nastala gotovo muna tiina i trebalo je proi neko vrijeme prije nego to se
razgovor ponovno raspreo. Nisu se alama mogli izvui iz te atmosfere, ak ni Lytton nije
pokuavao.
Sverre je otiao sjesti, bijel u licu. inilo se da je u svojevrsnome stanju oka i drhteom
rukom natoio si je punu au viskija.
Samo su Albie i Margie razumjeli zato se drao kao da mu se pola rodbine nalazilo na
brodu. Nije bilo toliko strano, ali bilo je dovoljno loe.
Cijela njegova afrika izloba, koja je trebala biti prikazana u New Yorku za deset dana,
nestala je.
Energini Denys Finch Hatton uspio mu je otvoriti tu sjajnu mogunost. Jedan od
njegovih klijenata lovaca iz Afrike bio je strano bogat kolekcionar umjetnina, mecena i
suvlasnik jedne od mondenijih galerija u New Yorku. A taj Jack van Deverer igrom sluaja se
naao u Londonu, vidio je izlobu Manet i postimpresionisti, bio je oduevljen, kupio je
nekoliko slika, ali ne vie nego to je mogao prenijeti u udobnosti svoje privatne kabine na
povratku kui preko Atlantika, ostao je pri svojoj ponudi bez obzira na ono to su novine
poslije pisale i nakon toga je sluajno naletio na svojeg afrikog vodia u lovu, Denysa, ispred
galerije Grafton. Nakon toga sve je ilo brzo. Denys je svog klijenta afrikog entuzijasta poveo
sa sobom u Bloomsbury, predstavio mu Sverrea i zamolio ga da mu pokae nekoliko
primjeraka iz afrikog ciklusa, koji je prema Denysu bio neto najbolje naslikano u tom stilu.
Amerikanac se sloio.
Izlagati u galeriji Grafton upravo tada, nakon stranog fijaska s francuskom izlobom,
teko da je bilo preporuljivo. Albie je, dodue, iznajmio galeriju zato to je smatrao da je
vrijeme da Sverre iskorai u javni prostor i dobije priznanje koje zasluuje. Ali nakon onoga
146
to se dogodilo Gauguinu inilo se da to vie nije sjajna ideja. Dakle, rjeenje je bio New York.
Kada su Albie, Sverre i Margie bili prisiljeni zbog pogreba otkazati put, sveukupno se
inilo kao tek malen problem to je pedeset afrikih slika, plod neto vie od dvije godine
tekoga Sverreovog rada, otputovalo unaprijed na nepotopivome brodu Titaniku.
Sverre jedva da je govorio o tome, a Albie i Margie jako su dobro razumjeli zato. Kada je
baku iznenada udarila kap, njezina je smrt spasila ivot svima trima, inae bi, barem Albie i
Sverre, potonuli zajedno sa slikama. U toj situaciji Sverreu je bilo nemogue aliti se.
Netko u prostoriji na koncu se usudio bar pokuati naaliti. Bio je to Keynes.
Barem trebamo biti sretni to ledenjak nije bio njemaki, rekao je i zauzvrat dobio
nekoliko opreznih osmjeha.
Nije bilo teko shvatiti na to je mislio. Golem val publiciteta nakon propasti Titanika
ispoetka se usmjerio na izvanrednu englesku hrabrost, na kapetana koji je poviknuo Drite
se britanski! da bi smirio okolinu dok je panika rasla, na strogo engleski disciplinirani
orkestar koji je ostao nepomian kao u stavu mirno i svirao Blie, o Boe moj, ne
pomaknuvi se sve dok se razina ledene vode nije toliko podignula da je voda poela ulaziti u
puhake instrumente, na dentlmene koji su pred kraj nepomino ostali uz rub palube i
mahali na zbogom svojim spaenim enama dok su puili posljednju cigaretu, raspravljali o
ovogodinjoj sezoni kriketa i alili to e ovoga puta, izgleda, propustiti natjecanje u Ascotu,
te sline prie kojima nitko od preivjelih, ako se bolje razmisli, nije mogao svjedoiti. Ali kao
to je novinstvo tvrdilo, nije bilo ni nikoga tko bi to mogao demantirati.
Tisku i tijelima uprave uskoro je uspjelo preokrenuti fijasko jer upravo to je bio u
trijumf engleske hrabrosti. Nitko na svijetu ne bi u vodi temperature oko nitice znao
potonuti otmjeno poput engleskih dentlmena.
A otuda nije bilo daleko, posebno u ovo vrijeme, do uobiajene rasprave o opasnoj
Njemakoj, koja je imala drskosti izgraditi svoju flotu, o potrebi da Britanija ojaa svoj nadzor
nad svjetskim morima i o, ukratko, nunom ratu protiv Njemake.
Iao sam raunati kako stoji pria o miroljubivoj Engleskoj i ratobornoj Njemakoj, ree
Bertrand tiho, ponovno zapali lulu i izvadi papiri iz depa na prsima sakoa. Krenemo li od
Waterlooa nadalje, Engleska se nala u ratu deset puta, Rusija sedam, Francuska, zanimljivo,
samo pet puta, Austrija pet i Prusija, kasnije Njemaka, tri puta. Ali u to ulazi
francusko-njemaki rat iz 1870., a tada je Francuska napala.
Da, to je objektivna istina, ree Keynes. Mi smo najvie ratovali, a Njemaka najmanje,
ali reci to upljim glavama iz uvodnika The Timesa i vikat e ti da si izdajnik. Nije bitno to je
istina. Pitanje je zato toliki mnogi iz Fleeta i Whitehalla neminovno ele rat s Njemakom.
Iskreno, to ne razumijem. Povrh toga, ne ini mi se posve nerizino, imajui na umu dananji
tehniki razvoj, a ne moemo uzeti zdravo za gotovo da smo u tehnici ispred Njemake.
Ni nismo, nego u konjici, promrmljao je Bertrand. Nai iz obrane misle da e engleska
konjica odluiti o ishodu unutar par dana. to vi momci tehnike mislite o tome?
Pitanje je oito bilo upueno Albieju i Sverreu.
To je apsurdan stav, odgovorio je Albie kolebljivo. Kao njemaki inenjeri, to jesmo,
kao to dobro znate, obojica mislimo da moderna tehnika ratovanje ini nemoguim. Umrli
bi milijuni ljudi, cijena bi bila daleko previsoka, za sve strane. Jednostavno, rat vie nije
147
mogu nain rjeavanja sukoba.

Reci to Kraljevskoj konjici, ree Bertrand. Upravo sada odravaju velike pripreme u
Sussexu, vjebaju konjiki napad kopljima. to znai takav pristup, isto tehniki?
Pih, ree Sverre. Ne treba imati osobitih tehnikih znanja da bi se odgovorilo na to,
samo malo mate. Konjica pripada 19. stoljeu, sjajni hrabri napadi, galop preko prostranih
polja, prema nezgrapnim neprijateljevim topovima, svi znate kako te slike izgledaju. Danas
zahvaljujui strojnicama nijedan konjanik ne bi stigao na drugu stranu. Ni jedan jedini. Ali
ba zato rat jest nezamisliv.
Ali ne stoji li nam Francuska, takorei, na putu, ako e Nijemci krenuti u invaziju na
nas? ubacila se Virginia i prekasno poalila kada je vidjela obzirne muke poglede.
U savezu smo s Francuskom, koliko god se to udno inilo, a protiv Njemake,
upozorio je Roger Fry oinski. Francuzi uvijek ele rat s Njemakom, ele vratiti
Elzas-Lotaringiju koju su prokockali 1871. Na neki nain to se moe razumjeti, ali ne i zato
im Engleska bez zadrke eli pomoi u tome.
U klubu je vladalo bezvoljno raspoloenje jo od poetka veeri. Nisu bili homo ludens,
zaigrani ljudi, kao nekada. Sastanci etvrtkom obino su bili usmjereni na prijateljstvo,
umjetnost i razliite oblike seksualnosti. Razgovor o apsurdnim stvarima poput strojnica i
asne engleske konjice inio im se posve pogrenim i, povrh toga, prijatelje je podijelio na
mukarce i ene na nain koji je bio vrlo neuobiajen.
Golema teina Titanika leala je na njihovu razgovoru.
148
VIII.
Posveenje proljea
PARIZ
1913.
P R VA S LI KA , IL I B I JE moda trebalo nazvati inom: Skupina gotovo golih mladia plee oko
prastare ene koja pognuta tri i eli im pobjei, ili ih navesti na krivi put, nemogue je
odrediti to od toga. Vjerojatno predstavlja ono mrtvo u prirodi to nagovjeuje ponovno
raanje proljea. Mladii su je okruili, ali ne je ele ubiti, miran suzdrani ritam pretvara
misli u otkucaje srca, u ovome sluaju proljetne otkucaje.
Mlade ene izlaze iz rijeke, zaogrnute tilom u kojemu izgledaju i odjeveno i golo.
Oblikuju krug koji se polako nevino sjedinjuje s krugom mladia, ali u tome nema uzbuenja,
nema oite udnje, glazba je Tranquillo.
Putenost mladih ena jo se nije probudila, nalikuju stablima ili bilju koje se priprema za
misterij oplodnje. Pribliavaju se mladiima, ali iznenada se brzo povlae, kao da su stidljive
ili jo nisu spremne, dojam je zaigran (Molto allegro).
Novi, bri ritam. Skupina mladih mukaraca i ena poinje se igrati sve agresivnije, igra se
pretvara u borbu mukarca i ene, to zasigurno predstavlja poetnu erotiku, koja je i igra i
agresija.
uje se kako stie procesija, prvo iz daljine, uskoro sve blie. Dolazi mudrac, najstariji
vra ili druid u plemenu. Mlade uhvati strava i padaju na tlo.
Mudrac blagoslivlja zemlju (Lento), uskoro lei rairenih ruku i nogu na sve etiri strane
svijeta i ujedinjuje se s njom.
Mladi se svi stiu na tlu, ali uskoro poinju ustajati, polako se izvijaju u spiralnim
kretnjama poput aba ili pucnjeva ispaljenih iz zemlje. Oni su nova rastua snaga prirode, to
zemlja plee (Prestissimo).
Uvertira drugoga prizora (Largo) prikazuje pogansku no u udarcima ritmine polagane
pjesme, koja se ponavlja s varijacijama i prelazi u ples sjena (Andante con moto) tijekom
kojega mlade ene polako okruuju odabranu, nee im pobjei.
Otprilike na ovome dijelu publika Thtre des Champs-Elyses doslovno je poela
izazivati nered. Prije toga bilo je uznemirenih, pojedinanih aputanja i glasnih komentara,
ali sada je na trenutak nastala kakofonija jer je dio publike elio prekinuti predstavu, a drugi
su eljeli da svadljivci uute. Nakon nekog vremena, najglasniji se amor primirio. Predstava
se nastavila.
149
Izabrana mlada ena, koju e rtvovati, vratit e proljeu njegovu mo, ostale ene pleu
sve blie oko nje, tako da ona na kraju stoji posve mirno (Vivo). Zemlja je proiena.
Duhovi otaca dozivaju i krue uz rubove plesa koji postaje svean (Lento). Nakon to
izabrana samo to se ne srui od strave ili ravnodunosti, duhovi otaca ulaze u krug mladih,
poput lakomih zvijeri prikradaju se rtvi, ne smije pasti i sjediniti se sa zemljom. Dohvate je i
vode sa sobom na nebo, kruenje snaga koje se ponovno raaju da bi umrle i ujedinile se s
prirodom sada je dovreno.
U kazalitu je do ove toke izbilo vie tunjava, nedolinosti najgore vrste i psovke
presijecale su prostor, nema ni pomisli na zavrni pljesak za umjetnike, pobjegli su u panici.
Pozvana je policija, nekoliko je nezadovoljnika uhvaeno i zajedno privezano, i dalje
bjesnei, te odvueno dalje, dok su ostali, prolazei pored, estoko na njih vikali.
Skandal, pretpostavljam, primijetio je Albie kojega je to zabavljalo, dok su se oprezno
probijali meu nasilnim uznemirenim ljudima koji su bez sumnje mrzili jedni druge. Nisu
eljeli biti uvueni u to, nego brzo umaknuti odande da mogu poeti priati o onome to su
doivjeli, obojica ispunjeni rijetkim umjetnikim doivljajem koji gotovo da se nije mogao
usporediti ni s im drugim.
Bio je 29. svibnja, u dan tono godinu dana otkada su prisustvovali slinome incidentu,
ba ovdje u Parizu, toga puta s Ballets Russes u Thtre du Chtelet, tada je Vaclav Niinski
plesao glavnu ulogu. U dananjoj predstavi nije bilo glavne uloge, ali Niinski je radio
koreografiju.
Glazba je prije godinu dana, naravno, bila posve drugaija, Debussyjevo LAprs-Midi dun
faune, slatki melankolini i isti melodijski tonovi za razliku od sirovih, vrstih, agresivnih
kontrasta Stravinskoga.
Dakako, i tada je nastao skandal, ali ne spontano kao veeras. Tada to nije bilo zbog
glazbe, nego zbog Niinskijeva plesa, radnja je bila gotovo posve nevina u usporedbi s
Posveenjem proljea.
Faun, sm Niinski, zaigrano lovi vie nimfi u razliitim prilikama, lijepo je, dirljivo i
gotovo nimalo erotino. Na koncu faun osvaja koprenu jedne od nimfi, odnosi je do jedne
litice, sm, pun udnje je miluje i sve je slatko i mirno. Sve dok, za kraj, prema kopreni ne
izvede nekoliko jasnih pokreta zdjelicom, koji se ne mogu krivo shvatiti.
Moda eventualno preuveliati. to je, u svakom sluaju, napravio Le Figaro, koji je
zapoeo kampanju protiv predstave i na koncu uspio mobilizirati policiju i tuiteljstvo, s
optubom da je Ballets Russes izveo kopulaciju na sceni. S koprenom!
Pitanje je bilo kako e skandal izgledati ovoga puta i moe li Stravinski u jednakoj mjeri
kao Debussy postati predmet zanimanja policije. ak i ovoga puta mora se rei da je tek
izdaleka mogu erotski sadraj bio itekako simbolian, poput kopulacije s koprenom, mladi
mukarci i ene igrali su se i borili poput neiskusne mladei koja nije znala bolje izraziti svoju
erotsku udnju. No, to je moda jednako problematino jer je moglo usmjeriti primisli
publike u neprilinom, da se ne kae posve neudorednom smjeru. U Londonu takva vrsta
umjetnike kritike upuene od upljoglavaca u Timesu ili Telegraphu ne bi bila toliko
iznenaujua. Ali ovdje, u Parizu! To nisu oekivali.
Thtre des Champs-Elyses bio je smjeten nedaleko od Slavoluka pobjede. Kada su se
150
uspjeli malo udaljiti od grupica publike to su se i dalje svaale, vratio im se osjeaj da su na

svoj nain Englezi u egzilu u prijestolnici umjetnosti, ne vie okrueni neprijateljima, iako je
taj osjeaj poeo slabjeti ve poetkom godine, dok je javno miljenje u Engleskoj i dalje bilo
usmjereno na mrnju prema Njemakoj i svemu njemakome. Sada, pola godine kasnije,
mrnja se, pak, usmjerila protiv Iraca, koji su poeli traiti samostalnost. To je zasjenilo sve
ostalo i trenutano je, navodno, bilo najvea prijetnja jedinstvu unutar imperija.
Godina 1912. bila je jeziva. Slikari, knjievnici i pjesnici podijelili su se u dvije skupine,
pacifiste i pristalice rata, a novine su potonjima drage volje davale prostora. Najgore se od
svih istaknuo Rudyard Kipling.
Za armantnoga pisca knjiga za djecu i mlade, Kipling je imao iznenaujue dug popis
stvari koje je mrzio, Nijemce, demokraciju, poreze, sindikate, rudare, Irce i indijske
nacionaliste i, sasvim jasno, pacifiste, ene i socijaliste. Prole je godine smislio jo jedan
presudan argument protiv enskoga prava glasa, osim one stare prie o enskome mozgu i
enskoj prirodi. Budui da su ene obiavale, u skladu sa svojom prirodom, biti pobornice
mira, jasno da im se ne moe dati pravo glasa, tako je rezonirao. ensko pravo glasa
podrazumijevalo je rizik da Engleska ne krene u Veliki rat protiv Huna. To su bili njegovi
novi pojmovi koje je pokuavao progurati u engleski jezik. Nijemce je nazivao Hunima, a rat
za kojim je udio vie nego za iim krstio je imenom Veliki rat.
Tada, prije tono godinu dana, kada su Albie i Sverre izili iz kazalita nakon izvedbe
LAprs-Midi dun faune Ruskoga baleta, atmosfera je bila zastraujue sumorna. inilo se da
je itava Engleska u ratu protiv Njemake. Ove godine taj je aktivizam nestao kao otpuhan,
sada, kada su svi politiari i vodei novinari umjesto o tome, govorili o Irskoj.
Osim toga, vrijeme je ovoga svibanjskog dana bilo mnogo bolje, blago rano ljeto, stabla u
cvatu, nije bilo vjetra. Prologodinji crni oblaci nemira nestali su. Nebo je bilo ruiasto i
zlatno.
Bili su posve sami i upravo su pogledali svjetsku premijeru djela koje e postati vjeno,
dakle, ivot teko da je mogao biti bolji.
Albie je smatrao da nije mogue da je odreene ljude u veeranjoj publici do ludila
dovela glazba Stravinskoga. Nije bila eksperimentalna u smislu pretene atonalnosti, ili
mijeanja s neglazbenim zvukovima. iste izmjene dura i mola, nita neobino, vjerojatno je
veinom vukla korijene iz ruske narodne glazbe, u tom sluaju jedino su tempo i fraze
izmijenjeni. A to to su plesai bili bosi i, primjerice, u sceni rtvovanja snano udarali
petama, jednostavno je bilo u istome duhu s vizualnim dijelom prie. Da su izvodili piruete, u
klasinoj maniri u baletnim papuicama, pa, tada bi to doista izgledalo smijeno, djelovalo
kao parodija i, u tom sluaju, moda bi bilo provokativno. Strah ljubitelja-mrzitelja
umjetnosti od novih oblika izraavanja bio je zapanjujui, utoliko to ga je bilo teko pojmiti.
ega su se bojali? Ili radije, to ih je to toliko ljutilo da su se, eto, potukli nakon baletne
predstave?
Sverre se samo mogao sloiti da se negdje u tome skriva vrlo zagonetna ljudska mana. Isto
kao s izlobom Manet i postimpresionisti prije nekoliko godina. Razjarenost tada, barem
kod konzervativnih kritiara umjetnosti, nije poznavala granica. Moda je sr problema, no
to je bila tek pretpostavka, leala u tako strogoj podjeli na umjetnike i procjenitelje
151
umjetnosti. Potonji su po novinama sudili i odreivali mjerila, te na taj nain oblikovali

priznato dobar ukus. Srednja klasa koja je itala novine, pokorila se tome kao i svemu
drugome to je dolazilo od vlasti. Posljedino je sve ono to im nije bilo poznato, dakle, to
Times jo nije odobrio, bilo loa umjetnost. Poput van Gogha, ili u posljednje vrijeme
Matissea.
Ne, zapravo se to nije dalo razumjeti, moda je naprosto bilo neshvatljivo. Ili u najgorem
sluaju specifino englesko, jer izlagati Czanneove slike moglo je biti, ni manje ni vie, nego
nacionalna izdaja. Budui da se time od svih argumenata odabrali su taj ilo na ruku
Njemakoj. Ukratko, to se Engleske tie, barem su njihovi vrhovni procjenitelji umjetnosti
ludi. Moda bi im se trebalo aktivnije suprotstavljati.
Albie je na to postao sumnjiav, jer po njemu je to zvualo kao da bi se umjetnost trebala
izravno ukljuiti u politiku. U tome nikada nije poputao, taj bastion predao bi posljednji.
Sverre je pokuao argumentirati, iako je ve nasluivao Albiejeve primjedbe. Tijekom
posljednjih uasnih godina, kada je kompletna engleska vlast puhala u ratne trublje,
ministarstvo unutarnjih poslova vrbovalo je slikare i pisce da izravno slue imperiju. Poput
onih koji su sada u redu, sada kada je sve prolo kao otpuhano vie ne, ali prije koje godine
uporno crtali Nijemce kao majmune i svinje. Sada su sigurno isto tako prikazivali Irce. Pisci
nisu bili nita bolji, radnja skoro svakoga novog kazalinog komada bila je o opasnosti od
njemakih pijuna, urota, tajnih radioprijemnika i o odvanim detektivima iz Scotland Yarda.
Arthur Conan Doyle bio je isto korumpiran, bome jest.
Politinija od toga umjetnost ne moe biti. Ili?
Dakle, to je mogao biti zadatak za umjetnike pobornike mira ako ponovno doe do
ratnog hukanja, stvarati upravo suprotnu umjetnost.
Kako to? zanimalo je sumnjiavog Albieja. Stajali su na Place de lEtoile i oarano
promatrali Slavoluk pobjede, ne toliko iz divljenja arhitekturi, ona je bila jednostavno
bombastina, nego zbog osjeaja slobode koji je proizlazio iz udisanja zraka u Parizu.
Sverre je morao razmisliti.
Uzmemo li u obzir Kiplingovu propagandu, poeo je rezonirati. Moemo zamisliti
sliku gdje on sam, lako prepoznatljiv, visi za vratom svinji... svinji s francuskom kapicom, s
paletom u lijevom papku i kistom u desnom... stoje ispred tafelaja, svinja pokuava naslikati
drugu svinju s pruskim ljemom... ali ono to je nastalo na platnu posve je realistian portret
cara. Kipling je nezadovoljan i kae neto poput da car izgleda suvie ljudski i tada
svinja-umjetnik, koja, usput, ima Union Jack prevuen preko repica da ne izgleda
neudoredno golo, odgovara, >Jest, sir, upravo je to zastraujue<.
Albie se nije nasmijao.
Sverre, ne nadajui se da e naii na potporu, ree da e napraviti sliku samo da mu
pokae kako bi izgledala, iako je njegov opis trebao sasvim razjasniti stvar.
Albiejevi prigovori bili su samorazumljivi. Samo zato to neprijatelj prostituira umjetnost,
ne trebaju i sami spasti na tu razinu.
Ostavili su se tog razgovora. Sverre je odluio sljedeega puta nai bolju ideju i napraviti
crte prije nego to kae ita na tu temu.
Uzeli su taksi automobil do Caf de Flore u Saint-Germain-des-Prs, gdje e se nai s
152
Rogerom Fryjem na kasnoj veeri. Bio je u gradu, kao i obino, da bi se nalazio s umjetnicima
i, moda, kupujui skupio materijala za novu izlobu u Londonu koju bi, u tom sluaju, Albie
financirao. Roger nije izgubio nadu u englesku umjetniku publiku, to je upuivalo ili na
neuvenu ustrajnost ili podjednako nevieni optimizam, u oba sluaja vrijedno divljenja.
Caf de Flore bio je lokal ureen u secesijskome stilu, s tipinim cvjetnim dekoracijama na
vitraima izmeu separea s crvenim konim foteljama. Svi su bili dobro raspoloeni, magla
dima cigarete bila je tako gusta da je bilo teko pronai Rogera u dnu lokala, zaokupljenoga
ustrim razgovorom. Francuski mu je bio besprijekoran.
Kao pod utjecajem magije, stvorile su se dodatne stolice i novo-pristigli engleski gosti
stisnuli su se u drutvo i pokuali se ukljuiti u raspravu dvostruko bru od sline engleske.
inilo se da se vie radi o politici nego o umjetnosti. Njemaki i francuski socijalisti udruit
e se da sprijee viu klasu u slanju svojih radnika na druge radnike, veliki mirovni sastanak
pripremao se i u Parizu i Berlinu. Jer mada je opasnost od rata do daljnjega bila zaustavljena,
nikada nisu mogli biti sigurni i uvijek moraju biti na oprezu. Francuske vlasti eljele su rat,
narod nije. Smatrali su da ista situacija vlada u Berlinu. A bez sudjelovanja naroda, generali
nee nikamo stii!
Otprilike to je bio sadraj rasprave, koliko su Albie i Sverre shvatili, jer obojici je francuski
bio najslabiji jezik. U kojem drugom sluaju, barem Albieja takav bi razgovor brzinski
ohladio. Ali atmosfera je bila topla i optimistina i razgovor se vodio uz toliko aljivih
digresija, da je bilo nemogue ne upasti u svojevrsnu optimistinu euforinu predodbu da je
Veliki rat, kojemu su se Englezi toliko nadali, zapravo suvie oito bio glupost da bi se
ostvario bez podrke naroda.
Dok je sluao, Sverre je uzeo olovku za crtanje i nacrtao parodiju trojice generala, jednog
njemakog, jednog francuskog i jednog engleskog, koji su, sva trojica s revolverom u ruci,
nareivali napad vojnicima koji su, prekrienih ruku, izgledali potpuno nezainteresirani.
Pored toga napravio je crte na kojemu su trojica generala ustrijelili jedan drugoga i sruili se,
praeni estokim pljeskom svojih vojnika. Trei crte, papirnati je ubrus ve bio pri kraju,
prikazivao je trojicu generala koji su leali mrtvi jedan preko drugoga, trbuha okrenutih u
zrak, dok su zadovoljni vojnici krenuli kui.
Netko je ugledao crtee, pomaknuo ae i boce i postavio ubrus da ga svi vide, na ope
klicanje i pljesak. Odmah je doneseno jo vina, zatim je netko stao pjevati Internacionalu, svi
su se pridruili, ali bilo je malo kaotino jer su Albie i Sverre znali samo njemaku verziju.
Nakon nekog vremena galama za stolom postala je neizdriva, posebice onima koji nisu
bili kod kue s modernim francuskim umjetnikim argonom. Kada su se trojica novih slikara
pridruila, Roger Fry je iskoristio priliku ponudivi svoje, Albiejevo i Sverreovo mjesto te se
ispriao, rekavi neto to nijedan od njih dvojice nije shvatio. Uskoro su sjedili sami za
stolom na sigurnoj udaljenosti, da se mogu meusobno uti.
Nije li sjajno udisati svjei pariki zrak slobode? naalio se Roger naruivi bocu
burgundca.
Ostala dvojica sloila su se, nasmijavi se. Zrak u Cafu de Flore bio je doslovno toliko gust
od dima duhana da je cijeli lokal djelovao kao utonuo u najguu londonsku maglu. Ali kao
bijeg od mrnjom ispunjene atmosfere kod kue, Pariz se inio kao najia i najzdravija
153
opreka.
Roger je imao ideju koju je elio pretresti s obojicom, osobito sa Sverreom. Ba nedavno
naiao je na lokal na trgu Fitzroy koji bi se mogao upotrijebiti za taj projekt. Zajedno s
Vanessom, Duncanom Grantom i Margie ondje je uveo nov nain stvaranja umjetnosti.
Mjesto su zvali Omega Workshops i ondje e javnost za mali novac dobro, u redu, za
pristupanu cijenu moi kupiti umjetnika djela koja su istovremeno uporabljiva, stolove,
stolice, ak i keramiku, a sve to ukrasili bi moderni umjetnici. No, rad se ne bi potpisivao
individualno, nego samo slovom omega.
Rije je bila o pogrenoj opreci izmeu dekorativne primijenjene umjetnosti i moderne
umjetnosti visoke kvalitete. Namjera im je bila zaobii umjetniku ekspertizu, takozvano
tlaenje ukusa i razumijevanja, i okrenuti se izravno javnosti. Recimo da se raspravlja o
radnim ploama za stolove u fovistikom stilu, otprilike kao da ih je Henri oslikao usput,
stie ovamo, doi e malo kasnije. Ako bi ljudi naumili ukrasiti domove takvim predmetima i
svakodnevno ih viali oko sebe, razvili bi posve nov osjeaj i razumijevanje za moderno
slikarstvo.
To je bila misao vodilja, ukratko. Roger Fry je djelovao pun iekivanja uoi reakcije ostale
dvojice kada ih je pitao imaju li pitanja.
Duncan Grant? pitao je Sverre. On se vratio u grupu?
Da, ree Roger natmurivi se. On i Vanessa sada ive zajedno.
Ba udno. Mislio sam da ti i Vanessa...?
Ne, u tom smislu je gotovo. Ali, naravno, prijatelji smo kao i prije, i svi troje smo jednako
ukljueni u Omega Workshops. Ima li moda jo neto to vas zanima?
Rogerova ironija nije nijednome mogla promaknuti. Sverre se posramio svoje nespretnosti
jer je raspravu zapoeo s posve krive strane, ali bio je zbunjen i spontano radoznao. Sada je
morao popraviti bruku i pitao se koji bi pravac moderne umjetnosti najbolje posluio ovome
popularizirajuem, ak demokratskom projektu. Moda kubizam, barem apstraktni uzorci i
kola, to bi najbolje odgovaralo Vanessi i Margie. Apstraktne kombinacije boja trebale bi u
domu posjedovati trajniju ljepotu od konkretnih prikaza. Tko bi elio imati portret
masajskoga ratnika na kuhinjskom stolu? Uostalom, ne bi li se mogli raditi i uzorci na
tkanini, isto kao to bi se ukraavalo pokustvo?
Roger se ozario im se razgovor udaljio od toga tko s kime spava i usmjerio na glavnu
temu, tko to moe naslikati. To s uzorcima na tkanini se, uostalom, podrazumijeva, naravno
da bi se mogli baviti i time.
Iza lea Rogeru, koji se sada dao u ustro izlaganje, Sverre je otkrio otmjenog mukarca u
odijelu, s naoalama i velikom bradom, koji je otiao do umjetnikog stola i, iroko se
smijui, podignuo njegove brzinski napravljene karikature generala koji u nedostatku voljnih
vojnika moraju ustrijeliti jedni druge. ovjek je neto pitao kada je, i dalje se smijui, odloio
naarani komad ubrusa. Nekoliko je ruku istoga asa pokazalo u Sverreovu smjeru i donekle
poznati stranac odmah se uputio prema njihovu stolu.
Ispostavilo se da se radi o Henriju kojega je Roger ekao i im je Roger predstavio svoje
engleske prijatelje, a Henri sjeo i ispriao se zbog svoje presveane odjee, kravate, sakoa i
prsluka, Roger je ponovno poeo priati o svojoj ideji s Omega Workshops. Uskoro je, na
154
svoje razoaranje, otkrio da prijatelj Henri ne pokazuje entuzijazam. Njegove zamjerke

odnosile su se na to da e umjetnik koji se poinje baviti industrijskom proizvodnjom biti
prisiljen prilagoditi se i zapeti u istim rutinama te postajati gori, umjesto bolji. Moda bi to s
keramikom bila bolja ideja, Pablo je dosta razmiljao o tome da bi uporabni predmeti doista
istovremeno mogli biti umjetniki.
Nakon toga je temu drao zavrenom i okrenuo se prema Sverreu, uz kompliment
uinkovitoj satiri s generalima, i pitao koji su mu majstori anra najblii srcu.
Sverre se postieno ispriao jer se inae ne bavi satirinim crteom, ti crtei su bili samo
prilog diskusiji, napravio ih je kao Norveanin koji, naalost, nije mogao sudjelovati u brzoj
politikoj raspravi na francuskom.
Roger mu je pritekao u pomo na nain koji je Sverrea jo vie postidio. Pojasnio je
svojem francuskom prijatelju da je Sverre nedvojbeno jedan od apsolutno najboljih i
najsvestranijih umjetnika koje se trenutano moe nai u Engleskoj.
Ne, toliko osobit nije, prigovorio je Sverre. Uglavnom je istraivao, isprobavao nove
stilove, traio se.
Doi k meni traiti, imam cijelu etu traitelja na Boulevard des Invalides, zapravo u
staroj samostanskoj kapelici. Ljudi ve godinama dolaze i odlaze, inspiriramo jedni druge i
pomaemo si. Prije nekoliko godina bilo mi je u posjetu dvoje vrlo talentiranih Skandinavaca.
Jedan mladi par, Isaac i Sigrid, a trenutano imamo jednoga Nilsa, poznajete ih?
Ne, dugo ve ivim vani, iskreno da vam kaem, ne poznajem nijednog ivueg
nordijskog umjetnika, odgovorio je Sverre i nemirno oborio pogled na stol.
Aha, razumijem, ree Henri. Kako god, to troje su veani. Ali doite u moj
>workshop< i uskoite u grupu. Samo jedno brzinsko pitanje, iz iste radoznalosti, koji su
vam suvremeni slikari najvii na listi?
Ima ih toliko..., pokuao se Sverre izvui.
Da, znam. Ali recite tri!
Nije mogao izbjei odgovor.
Pa, ako trebam rei samo trojicu... van Gogh, Czanne i vi, ako ste onaj koji mislim da
jeste.
Izvrsno. A zato nas trojica?
Zato to ste ono to ja jo nisam.
Jo bolje. Dobrodoli na Boulevard des Invalides, kad god vam odgovara!
E TA L I SU S E U Z rub Bulonjske ume u novim francuskim odijelima. Bijela engleska platnena

odijela i panamske eire natrpali su u prtljagu u Grand Htel du Louvre. Drali su se rubnoga
dijela golemoga parka-ume, nisu eljeli zalaziti preduboko u umu sada kada se mrailo jer
su uli da policija obiava raditi racije u potrazi za mukarcima poput njih.
Svjetlost sumraka mijenjala se pod zalazeim suncem, vlastita slika prirode koja je
nadilazila sve umjetnike. Iz daljine se ula harmonika, susreli su pojedinane zaljubljene
155
parove, uglavnom mukarce i ene. Osjeali su smirenu sreu, sada kada su sve krize prole, i
njihove privatne i one svjetske. Nije bilo niega zbog ega bi se trebalo brinuti, Albie je samo
morao otputovati kui na Manningham obaviti neke poslove i ostaviti Sverrea samog u
Parizu, u umjetnikom kolektivu Henrija Matissea.
Doi u doticaj sa svim tim razliitim stilovima i temperamentima na jednome jedinom
mjestu bio je velianstven doivljaj, Sverre je to rekao ve nakon nekoliko dana. Bilo je to
poput osloboenja njegova samopouzdanja, uvidjeti da moe sve to su drugi mogli,
ukljuujui i samoga majstora. Tehniku je imao, ono to je trebao usavriti bila je sposobnost
slijeenja svojih poriva, ne kolebati se, prihvatiti najmanju iznenadnu ideju i odmah je
isprobati na platnu.
Provest e restauraciju, tako je to nazivao, potonule afrike izlobe. Ipak mu je
predstavljala vaan period u ivotu i inilo se da ga doziva iz morskih dubina.
Nakon to je dovri, bacit e se na daljnji rad i okusiti slobodu.
to se Albieja tie, taj se osjeaj sastojao od novoga pronaenog harmoninog mira i
prvenstveno svijesti da sve to je bilo zapetljano i bolno meu njima sada je zalijeeno i
nikada vie nee doi do takve iscrpljujue ljubomore i grinje savjesti. Doivljaj je bio gotovo
sanjiv, moi to rei u uvjerenju da je potpuno istinito.
Kao drugo, Albie se napokon pomirio sa svojom ulogom u ljudskoj komediji. Bio je i ostat
e poljoprivredni veleposjednik, ono ega se sve donedavno stidio jer je bilo toliko trivijalno i
materijalistiko. Ali dobit koju je Manningham sada proizvodio moglo se upotrijebiti za
toliko drugih stvari umjesto da se rasipa po veerama, kao u dugoj dosadanjoj povijesti.
Mogao je financirati izlobe, mogao je pomagati mladim umjetnicima, a jedino to mu je
trebalo da bi se pomirio sa svojom ivotnom ulogom, bilo je napokon prozreti romantinu
devetnaestostoljetnu predodbu o siromanim napaenim umjetnicima, piscima koji su
skapavali od gladi u svojim tavanskim sobicama, usamljenome slikaru koji si u oaju odsijee
uho.
Uloga mecene moda jest bila triava u oima socijalista, ali iekujui da oni stvore novi
svijet i novoga ovjeka, bilo je dobro upotrijebiti svoj viak za podravanje umjetnosti. To je
znailo obogatiti svijet. To je bilo i ostat e Albiejeva ivotna zadaa i nije neto ega se treba
stidjeti.
Sverreova zadaa bila je uiniti svijet ljepim, i obojica su sada imali pred sobom ravan
put, pri emu je unutarnji mir vladao jednako koliko i vanjski. Hukaka ratna propaganda
koja je trajala posljednjih godina nestala je, ak u Londonu.
Bili su u pravu jo od onoga dana kada je roeno njihovo uvjerenje, ve nakon rektorova
govora na dan promocije u Dresdenu. Dvadeseto stoljee bilo je previe tehniki razvijeno da
bi ratovi ubudue bili mogui, dvadeseto stoljee bilo je stoljee mira i lijepih umjetnosti, a
njihov je privilegij da im se ivotne dunosti kreu unutar novoga humanistikog svijeta.
156
IX.
Svjetina u parku
St. Jamess
LONDON
1916.
N A PA D I S P RE D KA ZA LI TA St Jamess prisilio ih je napustiti London na izvjesno vrijeme,

barem dok traje rat.
S odmakom se moda moglo rei da je bila greka otii u krivu vrstu kazalita. Ali nije
uvijek bilo lako znati koje je krivo, a koje pravo kazalite.
Osim, naravno, kada se radilo o mnogim novim kazalinim komadima koje su vlasti
preporuale, pounoga karaktera, gdje bi veer mogla zavriti tako da publika otpjeva God
Save the King.
Najuobiajenija tema takvog moralno pounog kazalita bio je patriotizam, ili nedostatak
patriotizma, a najpopularniji komad te vrste zvao se Mukarac koji je ostao kod kue i
radilo se upravo o tome, mukarcu koji je, zaudo, oklijevao, umjesto da se javi kao
dobrovoljac. Time je svoju enu i djecu izloio sramoti, iskljuenju iz drutva i tekoj patnji.
Oekivalo se da se publika smije tim mukarcima koji nisu pravi mukarci, ili se ljuti na njih
jer su odbijali izvriti svoju dunost prema Engleskoj i zapadnoj kulturi. Takav kukaviluk
obino se objanjavao na dva naina. Ili je kukavica politiki sumnjiv i ima njemaki
naglasak, ili je i seksualno sumnjiv, radi enskaste pokrete rukom i mrda stranjicom dok
hoda.
Albieju i Sverreu nikada ne bi palo na pamet otii u takvo kazalite, ak ni iz znanstvenih
razloga, ak niti da bi Albie natjerao vodu na svoj mlin na temu to se dogaa kada se
umjetnost zatruje politikom.
I dalje su ili na klasini teatar, Shakespearea nitko nije smatrao nepatriotskim. ak je
francuski klasini teatar sada uzdignut do razine dobra ukusa. Zbog toga im se nije inilo ni
najmanje neoprezno spustiti se do St Jamessa kada se prikazivala gostujua predstava iz
Pariza s Molireovim krcem. Prije rata bila bi to posve druga, sumnjiva stvar, a sada su
frankofilne sklonosti postale sasvim potene, Francuzi vie nisu bili smijeni derai aba,
francuska umjetnost vie nije bila perverzna.
Albie i Sverre su se za svaki sluaj jednostavnije odjenuli da bi se uklopili u publiku
srednje klase, koju se moglo oekivati na predstavi na francuskom. Bila je to mjera
157
predostronosti koja se, na nesreu, pokazala uspjenom.

Jer, kada su trebali izii iz kazalita, okruile su ih Pankhurstine aktivistkinje, koje bi
sada, umjesto da se tuku u ime enskoga prava glasa, slijedile i zaskoile mukarce koji se jo
nisu unovaili. Dijelile su bijela kokoja pera svim mukarcima odgovarajue dobi koji su
nosili civilnu odjeu.
Nekadanje sufraetkinje bile su tvrdokorni borci nakon godina sukoba s policijom, iz
vremena kada nisu stajali na istoj stani, i bile su iznimno nasrtljive. Nisu se mogli probiti kroz
njihove vrsto zbijene redove pred kazalitem, a da im ne zabodu bijela pera posvuda po
odjei.
Jest da Albie i Sverre nipoto nisu bili usamljene rtve toga bijesa prema posjetiteljima
kazalita. Sve bi bilo dobro prolo da ih jedna od Pankhurstica nije prepoznala i, riui od
bijesa, napala ih kiobranom, uz optube da su germanofili. Sverre je dohvatio kiobran,
iupao ga iz ruke pobjenjeloj Amazonki i bacio ga neto dalje. No to ni na koji nain nije
pomoglo, budui da su se sada sruila pojaanja sa svih strana, s kiobranima i runim
torbicama napunjenima kamenjem. Albie i Sverre ubrzo su se nali okrueni pobjenjelim
enama koje su ih ubadale kiobranima i odasvud viale torbicama na njih, izvikujui
optube o germanofilima i izdaji i poticale okolne mukarce da im priskoe u pomo, a ne
tjeraju ene da se same pobrinu za dravne izdajice.
Onima koji nisu vidjeli kako je svaa poela, izgledalo je kao da su dvojica mukaraca
napala ratne aktivistice, mukarci koji su sada pojurili u pomo enama ubrzo su malu
nezgodnu svau pretvorili u sirovo organizirano nasilje.
Sverre je legao preko Albieja i titio mu glavu i trup koliko je mogao, dok su udarci
nogama i rukama pljutali sa svih strana.
Moglo je loe zavriti. Ali policajci, koji su unutar nekoliko minuta stigli na mjesto
dogaaja, brzo su zaustavili nasilje te pomogli Albieju i Sverreu da se podignu na noge. Bili su
raskrvavljeni i vrtjelo im se, odjea im je bila potrgana, oko njih i policije stajala je prijetea
masa ljudi, dovikivala pogrdne rijei i optuivala policiju da je stala na stranu germanofila.
Rulja je zahtijevala da joj se prepusti neprijatelja da brzo dokraje proces, radoznalci su se
slijevali iako nisu imali pojma ni o povodu svai niti o emu se radilo, osim, oito, o
Njemakoj, stoga su se pridruili zboru pogrdnih rijei.
Mogue je, iako daleko od sigurnoga, da je netko doista doviknuo neto o Manninghamu i
njegovome njemakom prileniku. U svakom sluaju, sigurno je da je policijski zapovjednik
shvatio tko je Albie i, ogoreno viui, poruio rulji da se namjerila na lorda. Nered je tada
stao kao odnesen arolijom i masa se, mrmljajui, ratrkala.
Uz pomo policije Albie i Sverre su stigli kui na Gordon, gdje su im lijenik i medicinske
sestre oprali i previli rane. Jo uvijek se razvoj dogaaja mogao otpisati kao doista neugodan,
ali u iroj slici stvari beznaajan incident, od onih kakvi su se svakodnevno dogaali po
cijelome Londonu. Albie i Sverre bili su plavi od modrica i ne ba reprezentativni, ali to je
bilo sve.
No kada je Daily Mail sljedeega dana iznio svoju znatno preuvelianu verziju dogaaja,
sve se pretvorilo u skandal.
Novinski reporteri su tako znali da ni lord Albert Fitzgerald ni njegov dragi prijatelj ne
158
podravaju englesku stvar, da su obojica poznati pristalice Njemake koji su napustili

Cambridge da bi radije diplomirali u Dresdenu, da je prezir mase bio posve razumljiv, tim
vie nakon to je netko od prisutnih doviknuo da je lord Albert Fitzgerald sodomit, a njegov
njemaki prijatelj takoer njegov uzdravani prilenik.
Kako injenino stvari stoje po tom pitanju sodomita i prilenika, o tome reporteri Daily
Maila nisu mogli zauzeti stav. Novine apsolutno ne iznose nikakve optube o krivinom
ponaanju lorda Alberta Fitzgeralda.
Umjesto toga, uinila je to jedna od aktivistkinja koje su intervjuirali, dodue u
rukavicama, ali svejedno se nije moglo krivo shvatiti. Ponosno je priala o doprinosu pokreta
bijelih kukavikih pera koje su dijelile i posebnome oprezu u vezi mukaraca neizrecivih
navika, jer su pacifisti i izdajice drave osobito uobiajeni u tim krugovima.
Kasnije toga dana Londonom su se proirili anonimni leci, nije bilo jasno jesu li ih dijelili
organizacija aktivistkinja WSPU ili drugi ratni aktivisti, u kojima su Albie i Sverre prikazani
kao na fotorobotu, a njihova adresa na Gordonu upotpunjena je detaljnim opisom puta.
Naveer istoga dana na Gordonu se okupila rulja, uglavnom mukarci u uniformama na
privremenom dopustu, i poela bacati kamenje prema kui. Policiji je trebalo primjetno dugo
da doe na mjesto dogaaja i rastjera mete, po cijeni od tri napadnuta policajca i pljusak
poruka na temu kako sodomita, tako i izdajica drave. Nakon toga u prizemlju, na proelju
prema trgu, nije bilo jednoga itavog prozora.
I ovaj incident podrobno je opisan u Daily Mailu, ovoga puta, za svaki sluaj, s novim
portretima Albieja, koji je bio prilino sebi nalik, i Sverrea, koji je izgledao vie kao
standardna parodija Nijemca preuzeta s uvodnih stranica novina. Nedostajao je jo samo
pruski ljem.
Kada su se najblii prijatelji iz Bloomsburyja okupili kod Albieja i Sverrea u ateljeu na
najviem katu, bili su i neodluni i potiteni. U krugu prijatelja nije bilo ni jednog jedinog
pristalice rata unato svemu, jo nije bilo zabranjeno biti pacifist u Engleskoj, barem ne
enama. Za mukarce je stvar moda stajala neto drugaije, sada kada e uvesti zakon o
opem novaenju jer se inilo da u Belgiji i Francuskoj nema granice potrebi za novim
topovskim mesom. Ali sve do sada mogli su hodati ulicom bez uznemiravanja. Sada im je nad
glavama visjelo pitanje kako stoji stvar s Albiejem i Sverreom nakon to ih je Daily Mail
javnosti predstavio kao germanofile, izdajice drave i seksualne prijestupnike.
Situacija je govorila sama za sebe. Dodue, pred vratima su stajala dva policajca u
uniformi, ali dokada, nije se znalo. Iako rulja trenutano jest bila mirna, to nije bila nikakva
garancija za sve to bi se moglo dogoditi ako Engleska izgubi sljedeu bitku ili njemake
podmornice potope neki asni ratni brod, ili to slino.
Margie i Vanessa i same su svjedoile kako su dvije njemake obitelji, to e rei obitelji
s njemakim prezimenima, linovane ispred Omege. Bilo je to nakon to je skandalu skloni
tisak dugo irio upozorenja na unutarnjeg njemakog neprijatelja, koji e se, izmeu
ostaloga, utjeloviti u njemakim pekarima koji truju kruh. Pekari su bili prilino uobiajeno
zanimanje meu Londonanima njemakoga podrijetla.
Masa ljudi okupila se ispred njemake pekare i malo-pomalo nahukala se do
mahnitosti, predvoena agitatorkama sve dok uzbuenje nije zakuhalo, pa su upali u
159
prodavaonicu, porazbijali sve u njoj, nastavili u domove dviju obitelji, fiziki napali ene i
djecu, ubili mukarce, a sve vrijedno to su nali opljakali, izvukli na ulicu i razbili ili
odnijeli.
Policija je na mjesto dogaaja stigla tek nakon to je sve bilo gotovo. Nijedan od pljakaa
nije uhvaen, a jo manje ubojice. Novine o tom sluaju nisu napisale ni retka.
Rasprava meu prijateljima kod Albieja i Sverrea vrludala je malo ovamo, malo onamo jer
su neprestano skretali na sporedne teme, nove uasne prie koje su samo pojaavale
pesimizam to su ga ve osjeah. Na koncu je ipak niknulo pitanje koje je sve zasjenjivalo
mogu li ostati u Londonu dok ga pustoi ratno ludilo, a da ne riskiraju ivot.
To pomalo ovisi o tome tko si, ree Bertrand koji se ukljuio zadnji i, kao inae, dugo je
sjedio i utio puei lulu, prije nego to bi razmislio do kraja i neto rekao. Ja imam svoj rad
u Drutvu protiv novaenja kojim se moram baviti, tako da ostajem. To se, razumije se, u
oima ratnih aktivista moe initi kao vrlo provokativna aktivnost, moe im privui
pozornost. Ali ja se mogu, koliko god to bilo neugodno spominjati, jednostavno zatititi
svojom lozom. Kao kada se jedan policajac pozvao na to nakon to je izgrdio rulju koja je
razjurila jedan mirovni skup, uletjela i porazbijala lokal, napravila stanku da otpjeva, ili
zapravo izurlie >Rule Britannia<, nakon toga nastavila unitavati, sve dok nije zakljuila da
je vrijeme da se primi mene. Tada je, znai, taj policajac stao na put, podignuo ruku da ih
zaustavi i poviknuo da moraju znati da je moj brat grof!
Prijatelji su se klonulo nasmijeili. U ratnoj Engleskoj vie nijedna apsurdnost nije bila
nezamisliva.
Ti bi, Albie, s pravom trebao uivati jednaku zatitu, pa i sm si grof, nastavio je
Bertrand, bilo to u ali ili je doista mislio to je rekao.
Da, mogue je, utavo ree Albie kroz nateene usne. Ali bojim se da bi se tek
moebitna prednost u tom smislu itekako kompenzirala time to sam istovremeno seksualni
prijestupnik koji govori njemaki, ergo dravni izdajica. Eventualno bih imao pravo na
vjeanje svilenim uetom.
Bertrand je slono kimnuo, zadubljen u misli. Duboko je razmiljao neko vrijeme prije
nego to je nastavio.
Ali kao grof od Manninghama valjda si automatski i plemi-asnik u regimenti u
Wiltshireu?
Naravno, protisne Albie, naoko na mukama od samoga pitanja, koliko i od potekoa u
govoru. Kapetan ili porunik, ne znam to tono, kau da to ima veze s dobi. Zato?
Rizik da te ovdje u Londonu linuju ako si u civilnoj odjei moemo nazvati prilinim,
nastavio je Bertrand. Rizik, pak, da netko ma i skine vlas s glave tebi ili Sverreu ako si u
Wiltshireu, odjeven u uniformu, moemo smatrati nepostojeim. Nije li tako?
Albie je dotueno kimnuo. Bertrand je samo odmahnuo rukom, pokazujui da je time
problem rijeen.
Kog vraga znai plemi-asnik? pitala je Vanessa zaprepateno.
Albie, kojemu je pitanje bilo upueno, nije izgledao kao da ima namjeru odgovoriti.
To je moderni detalji iz 17. stoljea, objasnio je Bertrand veselo. Neki od nas
automatski su sposobniji za rat od drugih, kao, uostalom, i za poslove u dravnoj slubi.
160
Stoga Albie, kao i moj stariji brat, poinje vojnu karijeru kao kapetan, dok smo mi ostali
obini prainari, jasno ko dan. Barem u 17. stoljeu.
Sumorna atmosfera malo je ivnula, djelomino od idiotizma samog, djelomino zbog
Bertrandova veselog izraza lica nakon to je to objasnio.
Albie i Sverre osjeali su veliko divljenje prema Bertrandu, koji se ovako otvoreno usudio
ii protiv engleskoga establimenta i, povrh toga, bio je posve spreman platiti cijenu za to.
Kada je u jednome govoru upozorio da je skandal to su se dvije treine studenata s Oxforda i
Cambridgea, za koje pretpostavlja da nipoto nisu idioti, dopustile da ih se unovai kao
dobrovoljno topovsko meso, odmah je izgubio posao predavaa na Cambridgeu.
Osuen je na mjesec dana zatvora zbog povrede vojne asti, a s novim Zakonom o
obrani kraljevine jedva da je postajala granica smanjivanja svega to se odnosilo na
demokratska prava. Bilo je samo pitanje vremena kada e Bernard zavriti iza reetaka.
Svejedno nije oklijevao nastaviti argumentirati u korist mira. Za to je trebalo pokazati mnogo
veu hrabrost nego za smrt na bojnom polju, u tome su Albie i Sverre bili posve suglasni.
Prije samo dva dana su, nervozni i odjeveni u srednju klasu, u jednostavnoj odjei i
polucilindru, prisustvovali mirovnom sastanku s vie od tisuu delegata u najveem
okupljalitu kvekera u Londonu. Drutvo protiv prisilnog novaenja, najmonija engleska
mirovna organizacija, odravala je kongres. Bertrand je bio glavni govornik te veeri.
Odrao je sjajan govor, kao to se moglo oekivati. Njegova je argumentacija bila logina,
jednostavna i nepobitna. Poeo je istaknuvi da je Veliki rat velik samo po opsegu i broju
mrtvih. Sadrajno je besmislen. Engleska nije imala teritorijalnih tenji prema Njemakoj, i
vice versa. Nikakvi veliki principi nisu bili u igri, nijedna od dviju strana nije imala neki veliki
ljudski cilj svojih ratnih akcija. A kada su Englezi i Francuzi tvrdili da ratuju da bi ouvali
demokraciju, trebalo je imati na umu da teko da su eljeli da s Francuskom udruena
Carska Rusija ili prisilno regrutirane indijske pomone trupe uju to govore.
Bertrand nije bio samo otrouman logiar, bio je i karizmatian govornik koji je dirao u
sve emotivne ice publike. Uspio je izazvati i smijeh i prezir kada je verbalno iibao Charlesa
Mastermana, vladinoga efa Ureda za ratnu propagandu, kojemu je uspjelo navesti
potkupljive pisce poput primjerice Jamesa Barrieja, Johna Galsworthyja, Arthura Conana
Doylea i H. G. Wellsa da slue svojoj domovini i onima koji govore engleski proizvodei
lane poune prie, iako je i to moda bilo bolje nego da su se drali svojih specijalnosti,
barem za Nijemce. Jer, naalio se, ne bi li bilo nezgodno na bojno polje istovremeno poslati
Petra Pana, obitelj Forsyte, Sherlocka Holmesa i udovinu hobotnicu s Marsa?
Bataljun slikara koji se prodao Uredu ratne propagande teko da je bio bolji od pisaca koji
su se prostituirali. Oni umjetnici koji su primali novac da itav dan provedu uz zooloke
studije. To jest, varijacije na temu, prikazujui Nijemce ili kao majmune, ili kao svinje.
Bertrand je takoer mogao prenijeti svojevrsnu utjehu ilustrirajui zajedniku tugu. Tugu
jer su gledali kako im vlastita zemlja eksplodira u uarenoj mrnji. Tugu jer su uli samoga
biskupa londonskog kako govori da treba ubiti, ubiti i ponovno ubiti sve Nijemce, mukarce,
ene i djecu. Tugu jer se bezumno ludilo moglo iskazati u ushienoj udnji za najveim
krvoproliem u povijesti i jer se devedeset posto Engleza bez i najmanje nedoumice
prikljuilo toj barbartini.
161
Ali nije sve bilo suludo i nije sve bilo crno, nastavio je. Godina je 1916. i vie od 200 000
Engleza ve je potpisalo peticiju i zahtijevalo brze mirovne pregovore. A sada, kada je
uvedeno ope novaenje, prijavilo se vie od 20 000 onih koji odbijaju vojnu obavezu. To to
se nita od toga nije pojavilo u tisku bio je samo znak cenzure i krivo usmjerenoga
novinarskog patriotizma.
Kada je Bernard doao do kraja govora, iznio je zakljuke s kojima bi se svaki demokratski
nastrojen Englez mogao sloiti. Uistinu mrzi njemaki militarizam, to je podcrtao, jednako
kao to voli englesku slobodu. I ako ba mora odabrati pobjednika, onda bira Englesku.
Ali. to dulje ovo mahnito klanje traje, tim se vie Engleska militarizira po uzoru na
Njemaku. I tim se vie ograniava demokracija, uz apsurdni argument da se demokraciju
radi njenoga ouvanja prvo treba dokinuti. A milijuni mrtvih koji e biti posljedica ovoga rata
bili su zmajevo sjeme nesagledivih razmjera. U stvari, to je bilo jamstvo ogorenoga budueg
svijeta punog mrnje, ije rane nikada nee zarasti. A to e zasigurno dovesti do novih, jo
stranijih ratova.
Tada, na kraju Bertrandova govora pred tisuu zagovornika mira, inae bi uslijedio
gromoglasan pljesak. Ali nitko nije pljeskao.
Objanjenje je bila ratoborna rulja koja je galamila ispred zgrade. Postojala je prijetnja da
uleti u prostoriju, bila je naoruana batinama. Bilo je upitno hoe li premali broj policijskih
snaga koje su pobornicima mira trebale osigurati slobodu okupljanja uspjeti izii na kraj s
njima ako kakva iskra zapali bijes rulje.
Vodstvo skupa predvidjelo je ovaj problem, zato su od poetka odluili da klicanje i
pljeskanje nije doputeno. Umjesto dlanova, sudionici skupa trebali su upotrijebiti bijele
rupie. Ako bi mahali rupiima, to je oznaavalo pljesak. Micanje bono znailo je smijeh, a
kruni pokreti predstavljali su klicanje.
Za cijeloga Bertrandova govora prostorijom je puhao vjetri, ponekad bi se smirio do
povjetarca, ponekad porastao do oluje, tako da se kretanje zraka osjealo posvuda, opet bi se
smirilo da bi ponovno poraslo. Jedino to se za Bertrandova govora ulo bio je njegov glas,
ukanje rupia i dreka rulje ondje vani.
Klicanje i smijeh izdajica drave, kukavica i sodomita u okupljalitu kvekera bila bi iskra
koja bi zapalila bijes rulje.
Bio je to jedan od najneobinijih doivljaja u ivotu i Sverreu i Albieju, uti taj Bertrandov
govor i ukanje bijelih rupia. Naalost, bio je to posljednji put. Ubudue e se morati
odrei prisustvovanja javnim susretima. Albiejevo podrijetlo vie ih nije titilo. Sverre je bio
stranac, dakako Norveanin s dozvolom boravka jer je Norveka bila neutralna zemlja, na
engleskoj strani, podrazumijevalo se. Ali zvuao je poput Nijemca kada bi progovorio. Makar
mu se naglasak s godinama ublaio, i dalje je postojao i u najgorem sluaju mogao je znaiti
smrtnu prijetnju. The Times je u ali pozivao itatelje da poduzmu odreene mjere
predostronosti prema strancima: Ako vam konobar kae da je vicarac, zatraite njegovu
putovnicu!
Odluka je za Albieja i Sverrea bila neizbjena. Moraju to je prije mogue napustiti
London. Na svoju alost, nitko od prijatelja u Bloomsburyju nije mogao prigovoriti tom
zakljuku. Roger Fry, Vanessa i Margie ostat e se baviti svojim navodno nepolitinim
162
umjetnikim projektom Omega Workshops, Roger je bio prestar da ga pozovu, ene se nije
moglo prisilno regrutirati u vojsku.
Za dio drugih prijatelja u grupi stvar je bile nesigurnija. Vanessin zadnji, moda ak
posljednji mukarac u nizu, Duncan Grant, nije bio prestar i bio je u dobroj tjelesnoj formi.
Prijetio mu je poziv za novaenje. To se odnosilo i na njegova ljubavnika Bunnyja.
Albie je naao rjeenje problema.
Ovime vas izravno zapoljavam kao zemljoradnike na Manninghamu, proutao je kroz
rasjeene usne. Manningham ima vanu ulogu u opoj obrani zbog, neobino ali istinito,
nae velike proizvodnje zobi. Da, da, nije to bila moja ideja, zapovjedili su mi da proizvodim
zob i nedostaje nam ljudi. Kako god, moemo biti zahvalni zobi, jer ona nam je karta za
osloboenje od vojske.
Zato su nam zapovjedili uzgoj zobi? pitala se Margie. Ne bi li ito bilo bolje?
Bi, promrmlja Albie. Ali to je za nau konjicu, onu nepobjedivu koja je trebala odnijeti
pobjedu jo do Boia prije dvije godine.
Prekinuo ga je Bertrand koji je odrao kratko izlaganje o konjici i strojnicama.
U svakom sluaju, nastavio je Albie muei se, vie od polovice zemljoradnika odnijela
mi je regrutacija poetkom rata. Ni jedan jedini nije se vratio, veina je mrtva. Tako da
obrada zemlje za vojsku treba radnike. A ako ste proizvoa zobi, znai, ne mogu vas pozvati.
Plaa je, jasno, malo mrava, ali ivjeli biste kod mene i Sverrija u Inenjerskoj vili na
Manninghamu, iako je posluga postala malo spora. Naime, pola posluge iz glavne kue
takoer je nestalo u Belgiji.
163
X.
Lord Lieutenant
MANNINGHAM HOUSE
1917.
M A NN I N GHA M J E B I O PO D OKU P AC IJ OM . Engleske vojske. Pod-asnici i asnici sve do ina

kapetana boravili su na prvom katu, knjinica i saloni za druenje pretvoreni su u bolnike
dvorane u kojima su vojni kreveti stajali posloeni u gustim redovima. Mala blagovaonica i
dalje je sluila kao blagovaonica, soba za gospodu i dalje kao soba za gospodu, a soba za biljar
kao soba za biljar, za rekonvalescente koji su bili sposobni kretati se. Na drugom katu, gdje su
bili smjeteni vii asnici, guva je bila znatno manja jer rizik da ovjek bude ranjen, ili ak
ubijen, razmjerno se smanjivao kako je rastao vojni in.
Velik dio mukoga osoblja dobrovoljno se bio prijavio u vojsku na poetku rata i nitko se
nije vratio, tako da je zdravstveno osoblje, njegovatelji i njegovateljice, moglo birati izmeu
dovoljno soba koje su pripadale posluzi, na tavanu ili u prizemlju.
Po svoj prilici, ista je situacija vladala u veini dvoraca i na plemikim imanjima u
Engleskoj. Detaljnih saznanja nisu imali jer se radilo o vojnim tajnama, koje se nisu smjele
otkriti. Bilo je teko razumjeti zato, ali sada se to god moglo pretvoriti u vojnu tajnu.
Albiejevoj sestri Alberti, njezinu muu Arthuru i njihovo troje djece, napokon je rodila
sina, bilo je na neki nain jo tee u njihovoj kui u Somersetu. Bili su stisnuti kao u kakvu
malom gradskom stanu, u kuhinjskome predjelu svoje vlastite kue. ak ni lady Elizabeth,
koja je ipak bila dama u ezdesetim godinama, nije bilo doputeno imati vie od jedne sobe.
Nije da se alila, nitko se nije alio, to ne bi bilo engleski. I sigurno joj je bilo ugodnije kod
Alberte i unuka nego to bi joj bilo da je ostala kod kue i bila prisiljena preseliti se k Albieju i
Sverreu u Inenjersku vilu.
Glavna kua na Manninghamu je pretvorena u zrcalnu sliku rata. To je bilo Sverreovo
miljenje, trebalo je samo malo mate da bi se vidjelo pakleni plamen meu svim tim
ranjenicima. Otprilike polovica pacijenata uope nije mogla govoriti, zbog tjelesnih razloga,
ako su bili ustrijeljeni u donju eljust i ostali bez nje, smrskanoga grkljana, izgubljenih
glasnica. Ili zbog mentalnih razloga koje je bilo teko razumjeti, ali lako primijetiti. Netko bi
cijeli dan sjedio njiui glavom naprijed-natrag i zurei u zid, nepomian, netko bi sjedio u
naslonjau bez ikakvih vidljivih ozljeda, ali ipak toliko apatian da nije mogao sam jesti,
netko bi neprestano mrmljao molitve za oprost. Vriska i none more nou su bili uobiajeni.
Svi ti ljudi inili su sliku rata, tonu sliku, sliku koja je bila suprotnost prethodnih tri
164
godine neprestanih izvjea o pobjedama. U vojnim priopenjima i vojnim megafonima koji

su se prije rata nazivali slobodnim tiskom bilo je samo hrabrosti prepune pobjeda, unato
tome to su ak i slubeni brojevi o gubicima nedvosmisleno govorili o porazima i smrti.
Ovdje na Manninghamu istina je stajala usred antiknoga pokustva prekrivenoga zatitnim
presvlakama, meu uljima na platnu po zidovima koji samo to nisu vritali od ironije, sa
svojim motivima neozlijeenih asnika na konjima ili lijepih dama u enormnim svilenim
kreacijama.
Slika tjelesne i mentalne patnje rata koja se okupila na malu prostoru, u groteskno
luksuznim bolesnikim sobama, privlaila je Sverrea neodoljivom snagom. Ali nije bilo lako
ugnijezditi se s blokom za skiciranje ili slikarskim stalkom i paletom. Brigadir Cunning, ef
bolniarske jedinice na Manninghamu i na nekoliko oblinjih plemikih imanja, bio je
iznimno sumnjiav prema umjetnosti.
Prvi put kada je naiao na Sverrea, koji je skicirao panoramsku sliku jedne od veih
improviziranih bolnikih soba, drao se kao da je na djelu uhvatio njemakog pijuna te
izdao naredbu da se umjetnika baci u lance i do daljnjega smjesti u vinski podrum.
Prepirki koja je uslijedila izmeu Albieja, sada odjevenog u, kako je sam rekao, kapetana
viltajerske regimente, treega bataljuna, i brigadira Cunninga, nije nedostajalo kominih
trenutaka. Poelo je kratkom borbom pjetlia o tome kako e se meusobno oslovljavati.
Albie je dobio po nosu od brigadira Cunninga jer mu se nije obratio sa sir. Albie mu je
uzvratio upozorenjem da njega, pak, treba oslovljavati s vaa milosti i to bez obzira na to
to je kapetan nii in od brigadira.
Kako bilo, svaa je zavrila svojevrsnim kompromisom. Umjetnike aktivnosti na
podruju kue mogu se dopustiti u odreenim sluajevima, dodue, iskljuivo uz odobrenje
pojedinaca koje se prikazuje. Ali apsolutno su nedopustive panoramske slike mnogih
ranjenika odjednom, jer takve slike teko da koriste engleskoj stvari.
Sverre se, mrmljajui, morao sloiti da brigadirov osjeaj za umjetnost, barem kada se radi
o politikom sadraju, moda ne treba podcjenjivati. Iako je bilo malo vjerojatno da je sir
brigadir ikada uo za Goyu.
Sverreova nova strategija je, dakle, bila traiti pacijente koji mogu govoriti, jednog po
jednog, i pitati ele li da ih portretira, to je veina odbila. inilo se da je razlog tome bio to
su ranjenog vojnika vidjeli kao sliku poraza, suprotnost neozlijeenome junaku na bojnom
polju, pogleda uprta u nebo, a noge na mrtvom Nijemcu.
Porunik Henry Carrington, zamjenik prijanjega kapetana Cambridgea, bio je prva
iznimka. Izgubio je lijevu nogu, bio je deprimiran, ali mogao je govoriti, naprosto je elio
razgovarati s civilom. To to se, povrh svega, bavio eljeznikom tehnologijom prije nego to
se prijavio u vojsku, uinilo je kontakt jednostavnijim za Sverrea, iako je isprva mislio da je
poinio nepotrebno glupu greku kada se odao, ispriavi da je zapravo diplomirani inenjer
kojemu je eljeznika tehnika bila glavni predmet. Jer tada je uslijedilo neizbjeno pitanje
gdje je diplomirao.
U Dresdenu, priopio mu je Sverre lakonski. U Dresdenu u jugoistonoj Njemakoj
1901. godine. Ionako bi bilo nemogue pokuati se izvui laima.
Henry Carrington isprva se zaprepastio, nijemo je zinuo na nekoliko sekundi, prije nego
165
to je udario u smijeh.
udni su putevi Gospodnji, ree potom, bilo je nejasno naglaava li to iz religijskih
razloga ili ironino.
Da, ree Sverre. Putevi Gospodnji su, ako nita drugo, zbunjujui. To je, kao to
znamo, bilo u vrijeme kada su nam Nijemci bili prijatelji.
Porunik je kimnuo, razumjeli su se. Bio je to poetak prijateljstva koje je trajalo ono
kratko vrijeme koje je Henry Carrington proveo na njezi na Manninghamu. Nije imao
ozbiljnijih problema, osim to je izgubio nogu. Bit e puten kui im naui hodati s
protezom.
O ratu privremeni kapetan Carrington nije mogao govoriti, tako je rekao. Jezik
jednostavno nije dostajao i time nije mislio da je engleski jezik nedostatan. Rekao je da je
uvjeren da je istinu o ovome paklu jednako nemogue izraziti na francuskom, ili, uostalom,
na njemakom. Ali bilo je tono da ovdje sada sjedi u kolicima s odrezanom nogom, to je
bilo lako primijetiti i opisati, na selu u Wiltshireu i pripada onima koji su imali sree. Prije
vie od tri godine zajedno sa svim kolegama inenjerima iz generacije s Cambridgea, nakon
histerine pijanke, otiao je potpisati papire za novaenje na prvom uglu. Bilo ih je dvanaest,
kao Isusovih uenika. Koliko mu je bilo poznato, na ivotu su ostala trojica, ukljuujui njega.
Bilo je, dakako, prema raznim pravilnicima zabranjeno, osim toga i nepatriotski, a moda
i germanofilski, rijeima izraziti i najmanju kritiku rata, oprostite, Velikog rata. Bilo to takvo
ne bi mu bilo nalik. Ali brojevi i injenice bez politikog suda su moda druga stvar?
Sverre je stekao dojam da bi Henry Carrington, deset godina mlai od njega, budui da je
iskusio neka od najgorih iskustava u ljudskoj povijesti, najradije divljaki izbacio iz sebe
mrnju za koju se inilo da je nosi u sebi.
Naravno, bilo je zanimljivo, ali ne i komplicirano. Ako brigadir Cunning moe izdati
naredbu da se jednoga obinog umjetnika baci u lance zbog sumnjivog pokuaja skiciranja,
onda bi se jasne rijei o onome to je Henry Carrington nosio u sebi, po svoj prilici, imale
drati tekim prekrajem. Barem ako bi to brigadir Cunning uo. Poziv ozlijeenoga asnika
ipak je bio prilino jasan. O emu god da budu razgovarali, ako se bude radilo o ratu, morat
e to formulirati nejasnim rijeima, moraju pronai kodni jezik.
Sverre se ispriao, spustio se do Inenjerske vile, kratko prelistao politike crtee koje je
skupio, sve dok nije pronaao to je traio i vratio se svojem novootkrivenom sugovorniku.
Ova me slika neuveno fascinira, ree i izravna isjeak iz Illustrated London News.
Herojska ilustracija, dobro napravljena i dinamina, popraena znakovitim naslovom
Konjanici su jahali ravno prema topovima.
to mislite o ovoj slici ovdje, hou rei, iskljuivo s injenine, apsolutno nepolitine
strane? pitao je Sverre. Henry Carrington na sekundu je pokazao brzu naznaku smjeka,
shvatio je kodni jezik.
Iskljuivo s injenine, povijesne strane, stvari stoje kao to slijedi, poeo je, oito
imitirajui predavaki stil koji je mogao pokupiti na Cambridgeu kao i u Dresdenu, igrom
sluaja imam odreenih ekspertnih saznanja iz toga podruja, budui da smo ja i moji
drugovi sluajno bili oevici prvoga, najveeg i zasigurno posljednjeg napada konjice.
Poredali su se da bi uli rijei istine tadanjega glavnog zapovjednika Frencha. General je
166
odrao poticajan govor o presudnim doprinosima konjice u raznim ratovima. Sada je taj
poseban engleski nain ratovanja ponovno trebao biti stavljen u funkciju. Neprijateljeva
obrambena linija istoga e se trena slomiti, a nakon toga e pjeatvo poduzeti akcije
ienja.
Osjeaj je bio nestvaran, stajati meu suborcima, posve bespomoan pred ludilom koje e
uslijediti, i gledati kako se konjanici sasvim ozbiljno pripremaju krenuti u napad po
neravnome muljevitom polju punom bodljikave ice, prema gnijezdu strojnica s druge strane.
Nijemci na poloajima sigurno nisu mogli vjerovati svojim oima.
Ispaljena je svjetlea granata kao upozorenje na napad i dvije stotine konjanika krenule su
po irokom frontu, ne kolebajui se, ak sa sputenim kopljima.
Ni jedan jedini ovjek nije preivio. Jedan jedini konj vratio se sam, ali imao je teke
ozljede i morali su ga ustrijeliti. Nikada nije dolo do akcije ienja koja je trebala uslijediti.
General se inio vrlo zauen jer njegova premona taktika oigledno nije uspjela.
Nakon toga su konje u vojsci koristili samo kao ivotinje za vuu. Napadi sa sputenim
kopljima prema topovima, koliko je Henryju Carringtonu bilo poznato, teko da su se
dogodili. Osim ako...
Ponovno je pogledao isjeak i zakljuio da je iz 1916., dvije godine nakon prvoga i jedinog
pokuaja prepada konjicom na neprijateljeve strojnice, onoga kojem je sluajno sm
svjedoio. Ne, jo koji takav napad sa sputenim kopljima na njemake topove Engleska,
mudro, dakako, nakon prve katastrofe nikada nije izvela.
Sverre je ispriao da je imanju Manningham dovoljno dugo prije rata nareeno da u
velikoj mjeri pone uzgajati zob, upravo da bi se namirio nacionalni interes od iznimne
vanosti, kako su to tada nazvali. Sada su svi znali da je plan od poetka bio uloiti sve u
konjicu kao najofenzivnije oruje protiv Nijemaca. Koji god civil mogao je predvidjeti rezultat
napada konjice na strojnice, jer to su oruje i Englezi i Nijemci upotrebljavali u Africi. Oito s
velikim uspjehom. Nije imalo smisla, bilo je neshvatljivo. Ima li koji posve razloan,
nepolitian i patriotski nain da se objasni ta neuspjela tehnika?
Zapravo ima, prenio mu je Henry Carrington ozbiljno. Mi iz studentske postrojbe s
Cambridgea bili smo takoer vrlo zabrinuti onime to smo vidjeli, pa smo pitali svoga
brigadira. A on nam je objasnio, plamtei od bijesa, da su strojnice nedvojbeno zastraujue
oruje, ali oruje koje se uvodi u borbu samo protiv crnaca i drugih niih rasa. Engleska nije
oekivala da e se Nijemci ponijeti tako nedentlmenski. Bio je to, na svoj nain, moralni
ok.
Sverre je ostao zbunjen brutalnim objanjenjem, a Henry Carrington ga je otro i ozbiljno
gledao u oi, poruujui da je ovo nedvojbeno injenian i nepolitian odgovor na pitanje,
osloboen emocija, ali da bi imao jo mnogo toga rei, u nekoj drugoj prilici, na nekome
drugom mjestu.
Eh, pitanje je onda to s proizvodnjom zobi na Manninghamu sada, kada se taktika s
konjicom pokazala zastarjelom, ree Sverre u pokuaju odmicanja s teme koja je bila opasno
preblizu nedopustivoj kritici.
ive ivotinje za vuu trebaju vie zobi od mrtvih jahaih konja, odgovorio je
Carrington nepromijenjena izraza lica.
167
Potonje se opravdano moglo shvatiti kao ironija. Netko se u blizini neodobravajue

nakaljao, prekinuli su razgovor i posvetili se portretu koji e Sverre naslikati.
Postoje mala, ali snana stilska sredstva s kojima moe eksperimentirati. Henry
Carrington bio je odjeven u bijelu kutu od tanka pamuka, ali gornji dio njegove uniforme
virio je ispod bjeline. Krv mu je i dalje probijala na previjenome batrljku lijeve noge. Tko bi
podignuo bijeli bolniki ogrta, vidio bi srebrni kri, bio je to MC, jedno od najviih odlija za
hrabrost.
Pozadina je bila bolnika prostorija u kojoj su se nazirali ranjenici na takama i nizovi
vojnikih kreveta.
To su bile polazine toke. Od toga se moglo napraviti junaku varijantu, ratnoga heroja
za pokazivanje djeci i unucima. Ali moglo se napraviti i sutu suprotnost, sve je ovisilo o
tome kako se naglase ozljede na licu, a zatim mimika. S time su mogli priekati, sada je
trebalo samo postaviti temelje.
S V ER R E S E jo uvijek, nakon skoro godinu dana, nije naviknuo vidjeti Albieja kako se vraa
kui u asnikoj odori. Bilo je toliko proturjeno. Albie sam to ni na trenutak nije uzeo za
ozbiljno. Upravo suprotno, neprestano je ironizirao svoje doprinose ratu, koji su se
prvenstveno sastojali od rukova, tapanja djece po glavi i posjeivanja udovica. Podjednako
proturjeno, svakodnevno je morao uvjeravati okolinu da njegovi doprinosi potjeu od
patriotske revnosti.
Civilno stanovnitvo oko Manninghama i u ostatku Wiltshirea bilo je uvjereno u njegov
doprinos. Eno ga gdje ide njihov Lord Lieutenant, 13. grof od Manninghama, s jednakom
samorazumljivou kao u bilo kojem od proteklih stoljea.
Ali asnici u regimenti bili su, naalost, drugoga miljenja. Izvjetaj Daily Maila o lordu
Albertu Fitzgeraldu i njegovome podjednako germanofilski nastrojenom prileniku ostavio je
trajan trag. Albie je ak opazio kako mu asnici u vlastitom bataljunu iza lea izvode
najuobiajenije poniavajue kretnje, feminizirano svinutu ruku i mrdanje stranjicom.
I dalje je vrijedilo ono to je Bertrand Russell rekao one veeri kada su odluili otii iz
Londona, pobjei iz Londona, tonije reeno. Nitko Albieju ne bi skinuo ni vlas s glave sve
dok nosi uniformu.
Ali nakon rata?
Pretresali su to pitanje sa svih strana, stalno alosni, stalno napetih ivaca, pogotovo ih je
muilo Casementovo pogubljenje.
Engleska se razraunala s irskim pobunjenicima od prologodinjega Uskrsa sukladno
dobroj i strogoj engleskoj tradiciji. Strijeljali su petnaestoricu. Jednoga su morali na nosilima
iznijeti do stratita i nosila uzetom zavezati za stup da bi ga ustrijelili.
Iz vie razloga neto je drugo bilo problem s Rogerom Casementom. Na neki je nain bio
izdajica domovine. Pokuao je prokrijumariti njemako oruje irskom pokretu otpora, to je
bilo tono. Ali kao irski borac za slobodu teko da je istovremeno mogao biti engleski
168
izdajica. Ipak je imperiju uinio veliku uslugu, ak je postao plemi. Osim toga, napravio je
veliku uslugu ovjeanstvu jer je upravo njegovo izvjetavanje iz Konga zaustavilo pokolj
itave nacije. U to im je vrijeme obojici bio blizak prijatelj.
Albiejeva afera s Rogerom bila je njihova velika rana. Na koncu je zacijelila. No pred
njegovo nadolazee smaknue ponovno se otvorila.
Mnogi intelektualci, ne samo oni poput Georgea Bernarda Shawa i Bertranda Russella,
nego i neoekivanija imena meu patriotskim piscima Ureda za propagandu, poput Arthura
Conana Doylea, potpisali su peticiju za Casementa.
Ali ne i Albie. I patio je zbog toga, iako ga je Sverre podrao u toj odluci.
Vlasti su tijekom procesa protiv Casementa pustile da procure njegovi nesretni dnevnici,
u kojima je pedantno iznosio cijene, duine i posebnosti pojedinih penisa, favorite meu
junim Europljanima i razliite okuse glavia ovisno o nacionalnosti. Motiv vlade za
objavljivanje ovih, za samu optubu za izdaju potpuno nerelevantnih detalja, bio je jasan.
eljeli su potaknuti to je vie mogue mrnje protiv Casementa, na drugim temeljima osim
politike, da bi ga lake mogli smaknuti. Njegova seksualnost automatski ga je inila
izdajnikom drave.
Dakle, da je Albie potpisao tu kolektivnu molbu za pomilovanjem, bi li tada samo
prouzroio novi val sumnjiavosti i izvrgavanja ruglu prema izdajicama sodomitima? Bi li
njegov potpis naprosto uinio vie tete nego koristi?
Sverre ga je cijelo vrijeme poticao u takvu rasuivanju. Nije trebao potpisati i to nije imalo
veze s hrabrou ili kukavilukom, nego samo s uobiajenim zdravim razumom. Nijedan od
njih nije bio Shaw ili Russell, ali razumni valjda ipak jesu?
Unato svemu, ta je pria ostavila traga na obojici. Casementa vie nije bilo, a grob su mu
oskvrnuli gaenim vapnom, da se tijelo rastoi prije nego to to priroda stigne uiniti,
poneto zagonetan oblik dodatne osvete drave.
To s neuspjenom irskom neovisnou valjda su ostavili za sobom. Rat je bio
prevladavajua muka.
Naveer je bilo sve tee, sada kada su Duncan Grant i njegov ljubavnik Bunny preselili u
kuu u Sussexu koje se domogla Vanessa. I ona je na kraju uvidjela da se zrak u Londonu vie
ne da disati i pala joj je na pamet ideja da bi sa zagovornicima mira mogla osnovati vlastitu
zemlji neophodnu poljoprivredu, kamo bi se prijatelji umjetnici i ostali intelektualci
protivnici rata mogli povui od vojne obaveze, pozivajui se na bavljenje poljoprivredom.
Tako su se Duncan i Bunny zahvalili na svemu i otputovali u Vanessin Charleston baviti
se poljoprivredom u znatno jednostavnijim uvjetima nego na Manninghamu. Preostalo im je
samo nadati se da se nijedna vojna vlast nee sjetiti doi u inspekciju vrtova u Charlestonu.
Zasigurno ih ne bi drali neophodnima za ratno gospodarstvo Engleske.
Kako bilo, Duncan i Bunny bili su neoptereeni veseljaci, nevjerojatno sposobni aliti se o
ratu, radije nego brinuti se, bilo za sebe ili za druge. Nakon to su otputovali, Albiejeve i
Sverreove veeri postale su sumornije.
Na kraju dana najee su si pokuavali odvui panju vinom i glazbom s gramofona jer
su njihovi razgovori inae imali obiaj jednu veer za drugom vrtjeti se u krug.
Ne ba tako davno Albie se brinuo o daleko prekobrojnoj radnoj snazi koja je itekako
169
znatno smanjivala dobit imanja, sada se prepolovila, a dobit se na vrlo ruan nain povisila,
budui da su vojne narudbe proizvodile vie cijene nego to bi to moglo otvoreno trite.
Neugodna je istina, znai, bila da je Albie na ratu zaraivao velik novac, s poveanom
isporukom zobi i smanjenim trokovima za radnike.
ovjek kojega su se svi u kraju najvie bojali postao je potar. Kada bi doao, uspinjui se
uliicom poploenom kamenjem izmeu niza radnikih kua, izazivao je paniku i pla im bi
zastao. Nijedna od ena, majki, supruga ili sestara nije eljela primiti njegovo pismo, sve su
strahovale da e stati ba ispred njihova ulaza.
Sada vie nije dolazio. Nije vie bilo obavijesti o smrti koje bi mogao donijeti, svi mukarci
s Manninghama koji su se jedno zajedniki raspjevano zaputili prema uredu za novaenje
bili su mrtvi. Ili nestali, to je bila ista stvar, samo to nikada nee biti groba koji e preivjeli
moi posjeivati.
Albie je podignuo ruicu gramofona i po trei put ispoetka stavio Mozartov koncert za
klarinet, neka oajnika crta u njemu i Sverreu naveer je birala takvu glazbu, za koju se
inilo da slavi ljepotu i ivotnu radost, kao da je umjetnost imala snagu otpora.
Mirno su sjedili ne rekavi ni rije za itava bolnoga drugog stavka. Kada je zavrio, a igla
zagrebla unutarnju stranu ploe, Albie je ustao, ugasio gramofon i paljivo vratio plou u
kouljicu, na policu koja je prekrivala zid. Polako se vratio natrag, obojici natoio jo vina i
nakaljao se nakon to je sjeo u kriputav koni naslonja. Znai da ima neto vano rei,
neto novo. Uvijek bi se ovako drao.
Ono o emu je elio govoriti isprva se inilo sve samo ne novo. Val mrnje koji je rat
stvorio prema mukarcima kao to su oni uinio je da je ljubav meu mukarcima postala
izjednaena s mukom slabou i kukavilukom, to je, pak, bilo izjednaeno s nacionalnom
izdajom. Kako god rat zavrio, njemakom pobjedom ili nerijeeno, nije imalo veze, mrnja
e se pojaati prije nego oslabjeti, jer milijuni ljudi u ratu e izgubiti oca, sina, brata, roaka.
Beznae tih ljudi usmjerit e se protiv mukaraca koji su iz ovog ili onog razloga izbjegli
vojnu slubu. Naravno, mrzit e one koji su zagovarali mir i odbili novaenje, ali vie od svega
kukavice. Sada je rulja nekanjeno mogla linovati ljude s imenima koja su zvuala njemaki.
Nakon rata red e doi na navodne kukavice.
Bertrand je bio sasvim u pravu da e ih ova smijena asnika uniforma obojicu tititi sve
dok rat traje. I Albie sam i Sverre mogli su Albiejevu simbolinu slubu kapetana smatrati
svojim ivotnim osiguranjem.
Ali nakon rata uslijedit e nona mora deset puta gora od vala mrnje koji je poklopio
London prije dvadeset godina, u vrijeme procesa protiv Oscara Wildea.
Toliko o pozadini onoga to je Albie zapravo elio rei. Sverre, koji je poznavao Albiejev
nain iznoenja tekih zakljuaka jednako dobro kao to je poznavao razliite umjetnike
stilove, uvidio je da se blii teka odluka, svojevrsno raskrije.
Well, dragi Albie, to mi to moemo napraviti u vezi toga? pitao je oprezno da
pomogne Albieju prijei na stvar.
Upravo sam primio dugo pismo od Delamerea iz Nairobija, ree Albie umjesto
odgovora na pitanje. D. opisuje odreene mogunosti, nastavio je tekom mukom i
pogledao u stranu, naime, da se prikljuim Kings Africal Rifles u Keniji. U praksi je rat ve
170
dobiven, Dares-Salaam je pao, skoro cijela Njemaka Istona Afrika je osvojena, preostale su
samo neznatnije akcije ienja, protivnik je sveden na aicu ljudi. Ali nae snage pate od
manjka asnika.
Doista namjerava postati vojnik?
Sverreov potpuno iznenaeni izraz lica uinio je Albieja plahim. inilo se da je izgubio
odlunost u razmiljanju koju je dosada pokazivao. Da je Sverre bio prisiljen pogaati koji je
to veliki ili teki problem o kojem je Albie elio razgovarati, ne bi bio pogodio u tisuu
pokuaja. Nita manje ne bi bio iznenaen da je Maynard ili Bertrand Russell osobno
proglasio da je sve dobro odvagao i donio odluku da ode u rat.
Objasni mi kako si to zamislio? pitao je ravnim tonom glasa.
Albie se kolebao, morao se prisiliti nastaviti.
Lord Delamere je ispriao da je, kada je engleska pobjeda u Njemakoj Jugozapadnoj
Africi bila gotova stvar, podijeljeno deset odlija Distinguished Service Order. Unato tome
to je samo jedanaest Nijemaca palo u tome minijaturnom ratu, praktiki svaki asnik koji je
bio na mjestu dogaaja kada je njemaki garnizon kapitulirao nagraen je drugim najviim
ratnim odlijem. Prema D-ju, sada su stajali pred slinim razvojem dogaaja u istonoj Africi.
Jedino to se oekivalo od novopristigloga kapetana bilo je da jai pored vojnika u pjeadiji
dok mariraju i izgleda britanski. A nakon toga da stoji u strogom stavu mirno za vrijeme
pobjednike ceremonije i pjeva s ostalima God Save the King. I zatim pusti da po njemu
povjeaju pobjednike medalje i pozira za tisak.
Da, bila je to na svoj nain kukavika raunica. Da, moglo se dovesti u pitanje moralnost
takvih varljivih manevara, ako emo se sluiti vojnikim jezikom. Da, bila je svojevrsna
prevara samo se praviti da sudjeluje u ratu. Ali istovremeno je to bio snaan dokaz da
helenistiki orijentirani mukarci nisu kukavice. Ili laan dokaz, zapravo. Ali to nije bilo
lano u ovome ratu?
U ratu i ljubavi sve je doputeno, to se odnosilo na obje strane. A prije ili kasnije rat e
zavriti i tada e se razraunati sa svim kukavicama i svim izdajicama. Ukratko, Albiejev
kratki boravak u Kings African Rifles sluio bi njihovome osiguranju ivota nakon rata,
jednako kao to je to trenutano bila njegova odora. Sverre je i dalje bio potresen. Spontano
nije bio ni za ni protiv Albiejeva plana, ali pokuao je s nekoliko praktinih primjedbi.
Ako je sada samo nekakav poasni asnik za ukras u Wiltshireu, otkuda mu to da se bez
ogranienja moe premjestiti u borbenu afriku jedinicu?
Kontakti lorda Delamerea. D. je poznavao svakoga vojnog namjetenika u Britanskoj
Istonoj Africi, mogao je preporuiti Albieja kao dobroga jahaa i strijelca sa irokim
iskustvom lova u istonoj Africi. Rijetko koji asnik u Wiltshireu mogao se pozvati na takve,
dakako pretjerane, kvalifikacije.
A rizik da ga ubiju?
Nita vei nego u prometu u Salisburyju. Rat u Africi bio je praktiki gotov, veina
britanskih vojnika iz istone Afrike ve se vratila na razne dijelove fronta u Europi. A inae je
rizik da bude ubijen, linovan zajedno sa Sverreom, deset puta vei ako ne izvede ovaj
pseudodoprinos ratu. Sve u svemu, najvei je rizik bio da ne stigne do Mombase prije nego
to afriki rat zavri i sve medalje se podijele.
171
P O RT R ET privremenoga kapetana Henryja Carringtona polako se razvijao. Izbor stila nije bio
osobit problem, naravno, bio je klasino realistian, gotovo fotografski, napravljen kratkim,
pedantnim potezima kista. Postojao je samo jedan problem, izraz lica.
ovjek u kolicima, vrlo engleskoga izgleda, s pozamanim brkovima, crvenkastom puti
lica i plavom kosom. Krv je probila na dnu batrljka noge, radikalna sredina, bolnika, s
pozlaenim salonskim pokustvom i zlatnim konim tapetama u pozadini, Military Cross na
gornjem dijelu odore, dakle, ratni heroj.
Ili ogoreni preivjeli vojnik koji, optuujui, upuuje pogled svijetu koji dolazi?
Ili ovjek s toliko zastraujuim iskustvima iza sebe da nikada nee biti onaj stari, ak
izuzevi to to je izgubio nogu?
Odluka nije bila jednostavna i Sverre nije jo doao toliko daleko da je imalo osobitoga
smisla uvlaiti i samoga Carringtona u tu raspravu.
Umjesto toga, avrljali su na svojem ironinom kodnom jeziku, na kojem je sve to je
Carrington rekao bilo bijesna kritika idiotizma i beskrajnih varijanti ratnog bezumlja, ali
svejedno je uvijek iznova moralo zvuati kao pohvala nadmono inteligentnome engleskom
vojnom vodstvu. Kao kada je tek mrvicu pretjerano poletno pohvalio izjavu Prvoga lorda
mora u vezi podmornikog rata u Timesu od toga dana: Naravno da Engleska nema
podmornica, flota Njegova Velianstva nikada se ne bi tako ponizila. Podmornice nisu u
engleskom stilu jer mi se borimo na povrini kao dentlmeni, sada, kao i oduvijek. Posade
podmornica bi, kada ih se uhvati, trebalo tretirati kao pirate i objesiti na licu mjesta.
Carringtonova glasna pohvala ovoj mudrosti pobudila je ope odobravanje u prostoriji. Tu
i tamo mrmljalo se i kimalo. Bilo je neshvatljivo da nitko nije prozreo ironiju.
Jednako koliko je Carrington na ovaj nain, podrazumijevalo se, kritizirao glupost rata,
toliko nije bio voljan govoriti o osobnim iskustvima. Sverre je, stoga, postajao to radoznaliji,
to su vie vremena provodili zajedno. Na koncu je ipak neto saznao, kada je postavio
izravno pitanje gdje je i kako Carrington izgubio nogu.
Paschendale, odgovorio je kao da je elio ispljunuti neobino ime mjesta. Nije poznato
kao neka druga bojita, pretpostavljam da nisi nikada ni uo za nj, iako je nama Britancima
nevjerojatno znaajno.
Nisam, priznao je Sverre. Zvui, naravno, kao da je u Belgiji, ali kako misli znaajno?
Zato to smo do dana dananjeg upravo tamo izgubili preko etvrt milijuna ljudi. Barem
je to bio aktualan broj kada sam ja ostao bez noge, pa su me poslali kui. Sjajna pobjeda,
drugim rijeima.
Sverre nije shvatio ironiju, ali preostalo mu je samo slijediti njegovu igru.
Oprosti, kako je to tono sjajna pobjeda ako je etvrt milijuna naih palo, a bitka i dalje
traje? pitao je, pretpostavljajui da to Carrington oekuje.
Da, nije to civilima lako pojmiti, vidim, prihvatio se Carrington tipinoga vojnikog
govora s visoka, naglasivi rije civil. Ali imamo novoga briljantnog zapovjednika u Belgiji,
generala Haiga. Dakle, on je zamijenio moda malo manje briljantnog Frencha, onoga koji je
172
elio primijeniti svoja iskustva s konjicom iz drugoga burskog rata, pa su ga poslali na lake
zadatke u Irsku. Kako god. Haig je uveo iznimno sofisticiranu matematiku metodu mjerenja
naih uspjeha. Objasnio je to ve prvoga dana, kada je poveo napad i izgubio 34 000 ljudi.
Prema tome iznimnom obliku raunanja, brzo je ustvrdio da su i Nijemci izgubili 34 000 ljudi
i da takve gubitke nee moi podnijeti na duge staze. Dakle, ve smo u vrijeme mojega
otpusta kui Nijemcima nanijeli sudbonosan poraz tako to smo sami izgubili etvrt milijuna
ljudi. To govori samo za sebe, zar ne.
Naravno, samo nisam razmiljao toliko daleko, priznao je Sverre i odluio da kada doe
vrijeme da naslika Carringtonov pogled, teko da e se raditi o samoljubivom ratnom heroju,
koji je drage volje rtvovao jednu nogu i gotovo sve kolege sa studija za Englesku, Imperij i
Demokraciju.
173
XI.
Od plave ka crnoj
CHARLESTON
1918.
P O SL JE D NJ U GO D IN U N A M AN N I NG H A MU , napola u ali, nazivao je svojim plavim periodom.

Nije se to odnosilo samo na njegovu melankoliju i neprestanu zabrinutost za Albieja tijekom
duge samoe, nego i, sasvim konkretno, na to to je gotovo iskljuivo slikao s tri nijanse plave
pomijeane s crnom i bijelom. inilo mu se da mu je najbolje uspjela jedna nona slika glavne
kue, gdje se gornji dio dvorca jedva nazirao u plavo-crnoj tami, ali inio se prijetee
udubljen u misli nad izrazito osvijetljenim redom prozora drugoga kata u kontrastnoj utoj i
crvenoj, to je stvaralo dojam vatre vie nego svjetla, kao da kua gori i samo to ne propadne.
Kao i svijet, kao Albie i u tom sluaju on sam.
Ispoetka je radio irokim potezima kista i dodavao sloj na sloj boje, da bi postigao teinu
vizije propasti. Kada mu je nakon nekog vremena taj nain rada postao suvie depresivan,
daleko prealosna ljepota, okrenuo se na sasvim suprotnu stranu i poeo razrjeivati boju
terpentinom, sve vie i vie, toliko da je gotovo zavrio u akvarelu, a nakon toga guliti boju
pahtlom, tako da se pojavila struktura platna i odavala dojam istroenosti i loe odravane
buke, kao da je kamen sagnjio.
Izmjenjivao je ta dva suprotna tehnika zahvata, sad jedan, sad drugi, a da nijednu
metodu nije smatrao boljom, osim u trenutku inspiracije. Ponekad je sasvim gubio vjeru, na
isti nain kako mu se raspoloenje mijenjalo od nade do beznaa.
Imao je samo dva posve besadrajna pisma od Albieja, vie su to bili znakovi ivota nego
pisma. Nita drugo ne bi bilo mogue, Albie ga je pripremio na to da sva pota prolazi vojnu
cenzuru i da e se sigurno nai netko tko e drati da je od posebne vojne vanosti prouiti
formulacije koje bi mogle upuivati na kanjivu ljubav, ili bolje reeno, koje bi je dokazivale.
Jedino to je bilo sigurno kada se radilo o Albieju, bilo je da britanske snage u istonoj
Africi jo nisu pobijedile. Nije bilo mogue razluiti zato, rijetki bilteni o pobjedama
zabrinjavajue su podsjeali na izvjetavanje iz Francuske i Belgije posljednjih godina,
pobjeda za pobjedom i jedna ofenziva sjajnija i herojskija od druge, ali i dalje nita
odluujue.
Da nije bio toliko duboko u svojem plavom periodu, samoa bi ga bila progutala.
Carrington je otputovao kui, nosei pod rukom portret koji je na koncu ispao kompromis,
jednonogi je heroj iskazivao neslomljeni prkos u pogledu, koji se podjednako mogao
174
protumaiti kao usmjeren na njemakog neprijatelja, Hune, kao i na sam rat. Unutar duge
umjetnike izlobe dolje u Inenjerskoj vili, gdje e zid uskoro biti ispunjen, visjela je
Carringtonova slika koja je bila najtonija, portret ovjeka koji je prozreo potpuno bezumlje
rata.
Novog partnera meu rekonvalescentima Sverreu nije uspjelo mobilizirati, unato tome
to su se svi divili Carringtonovu portretu. Sverre nije znao gdje je iznenada puklo, ali
neizbjeno je sumnjiio brigadira Cunninga.
Samo koji tjedan nakon to je Albie otputovao, Cunning je iznenada shvatio da je Sverre
zapravo strani dravljanin i da na Manningham House zapravo treba gledati kao na ograeno
vojno podruje kamo stranci, naravno, nemaju pravo pristupa. To se odnosilo na salone i
bolesnike prostorije, jednako kao i na blagovaonicu. Stoga je Sverre upuen da konzumira
obroke u kuhinji zajedno s osobljem. Kuhinju oito nije trebalo smatrati vojnim podrujem.
Sverre se nije dao isprovocirati na pokuaje albi, osim toga, svialo mu se biti okruen
kuhinjskim osobljem, osobito starijim enama koje je upoznao u vrijeme dok je radio seriju
slika o radnikom ivotu na Manninghamu, u prijelaznom razdoblju prema modernosti.
Sumorna samoa nakupljena tijekom dana i noi savreno je odgovarala njegovu plavome
slikarstvu.
Ali kada se brigadir Cunning spustio do Inenjerske vile, u inspekciju s namjerom da
rekvirira prizemlje za nove bolnike prostorije, Sverre je naslutio da se Albie nee u skorijoj
budunosti vratiti kui, budui da kraj rata nije blizu i da brigadir Cunning to moda zna. I
da je vjerojatno samo pitanje vremena kada e i njega samog izbaciti.
Pisao je Margie u London i zatraio savjet, bez vee nade osim samorazumljivog
prijedloga da se preseli natrag u kuu na Gordonu, gdje je ona ivjela s dijelom prijatelja
umjetnika beskunika. Ali u London nije htio, dovoljno je loe bilo biti stranac sa sumnjivim
naglaskom na Manninghamu i unutar njegova zidom ograenoga vojnog podruja. U
Londonu to bi bilo opasno po ivot.
Margie je odgovorila u roku od tri dana pismom iz kojega je prtao polet. Naime,
postojalo je sjajno rjeenje problema njegova zatoenitva na Manninghamu. Vanessa i
Duncan doveli su u red svoju kuu u Sussexu, Charleston, onu koju su Virginia i Leonard
sreivali gotovo istovremeno kao i svoju vlastitu, Monks House, takoer smjetenu u
Sussexu, ali ne toliko prostranu. U Charlestonu je mogao dobiti vlastitu sobu za itavo ljeto i
jo dulje ako bude potrebe, Vanessa i Duncan su nevjerojatno oduevljeni idejom, a
uostalom, ona i Clive samo to ne krenu i uskoro e imati ljetno slavlje za sve stare prijatelje
iz Bloomsburyja koji budu mogli doi, osim toga, Maynard Keynes e ondje stanovati ostatak
ljeta i pisati knjigu. I ni sluajno ne smije krtariti na slikarskim potreptinama, svima
nedostaje platna, a za to je oito kriv prokleti rat.
Kada je proitao Margieino vedro i poletno pismo, nasmijao se po prvi put u jako dugo
vremena. Spakirao je dodatan koveg slikarskog materijala, na Albiejev apel bio je na vrijeme
nagomilao zalihu nakon izbijanja rata. Na vrh je poloio sliku kue na Manninghamu, koju e
dati Margie na poklon.
175
C H A RL E ST ON moda pomalo jest bio ludnica, barem iz normalne i pristojne perspektive

engleske srednje klase, ali u tom sluaju, bio je iznimno ugodna ludnica, a povrh toga i
draesno okruen bujnim zelenilom. Takoer, nije nedostajalo mjesta za mnogo luaka
istovremeno, vrt se irio i bio je zarastao, a to to je Duncanu i Bunnyju uspjelo prozvati
zemljoradnjom to su eventualno upali korov u vrtu i time izbjei poziv u vojsku, moglo
se objasniti jedino nedostacima vojne birokracije. Sverre je mislio da kada bi izvjesni brigadir
Cunning, kojega je imao nedvojbenu ast upoznati na Manninghamu, otkrio tu alu, Duncan
i Bunny sjedili bi na sljedeem vlaku za Flandriju dok pucne prstima. Moda im je ta prevara
uspijevala jer je Charleston bio na toliko zabaenu mjestu, etiri milje od najblie eljeznike
postaje.
Vanessa i Margie prve su ga izgrlile kada je doao, nakon toga Ducan i Bunny, atmosfera
je bila gotovo nemoralno razdragana, kao da rata nema, ili u svakom sluaju, kao da se ne tie
intelektualaca na selu. Roger Fry je upravo stigao i kada je dobio priliku vidjeti sliku koju je
Sverre donio za Margie, gotovo da ju je zaplijenio i odvojio se od ostalih da je proui na miru.
Vanessa je zamolila poslugu da se pobrine za Sverreove kovege, pogurnula njega, Margie i
ostale u sjenicu, a sama pobjegla u kuu po posljednje vino. Vrijeme je bilo sjajno, nalazili su
se na prijelazu izmeu proljea i ljeta, cvjetale su azaleje i rododendroni.
Kaotian razgovor u kojemu su svi jedni drugima upadali u rije i razgovarali o svemu
istovremeno isprva je iznenadio Sverrea, koji se u svojoj dugoj tihoj osami odviknuo od
naina razgovaranja i diskutiranja svojih prijatelja iz Bloomsburyja. Dvoje gole djece iznenada
je, lovei se, projurilo pored sjenice. Bili su to Julian i Quentin, Vanessini sinovi s Cliveom
Bellom. Ali sada je ivjela s Duncanom i ekala njegovo dijete, dok je on istovremeno ivio s
Bunnyjem Garnettom. Tako da, to se tie ljubavnih odnosa, sve je bilo kao i uvijek.
Veselje je prekinuo Roger Fry, koji se vratio sa Sverreovim plavim Manninghamom u ruci
i postavio sliku na vrtnu stolicu, tako da je svi mogu promotriti. Izgledao je neobino
suzdrano, veseli razgovor iznenada je utihnuo.
to je, pobogu, ovo! pitao je Roger pretjerano dramatino i podignuo ruku prema slici.
Svi su zurili u nonu sliku kue na Manninghamu, s vatrom koja se nazirala u prozorima.
Nastala je tiina u iekivanju Sverreova odgovora na optubu barem je zvualo kao
optuba.
Jedna od najboljih slika koje sam napravio u ivotu, odgovorio je Sverre sabrano.
Svi su uperili pogled u Rogera, koji je i dalje izgledao surovo, to je samo po sebi bilo
neshvatljivo. Prijatelji u Bloomsburyju nikada si meusobno nisu kritizirali radove, ak ni
kada je to bilo opravdano, a osobito to nije inio umjetniki kritiar Roger.
Da, moglo bi se rei da je, ree on i oprezno udari u smijeh. Kako to radi, tehniki
uzevi, samo nasluujem, mora mi pokazati. Ali jedno je jasno. Ovo je remek-djelo, a sada
moram neto popiti!
Nakon kratke napetosti drutvo je ponovno provalilo u radosno avrljanje, a sliku su
morali poslati u krug da svi izbliza proue tehniku, zatim su je ponovno izloili i promatrali s
176
udaljenosti, a Vanessa je organizirala aljivu ceremoniju pri kojoj su svi redom doli i sveano
se naklonili pred Sverrea, koji je bio sve smeteniji.
U daljini se ula grmljavina. Sverre je upitno pogledao u posve isto plavo nebo. Margie je
vidjela da je zauen.
Ne brini, to je samo artiljerija u Francuskoj, ree. Kada je ovako miran dan bez vjetra,
uje se sve do ovamo, do Sussexa. Vrag e ga znati je li njemaka ili naa, ali ako nije jedna,
onda je druga.
I tako se zabava ponovno razbuktala.
C H A RL E ST ON je bio primijenjena umjetnost svoje vrste, zidove, stakla na vratima, ak i

stropove i kade po itavoj kui ukrasili su ili sami Vanessa i Duncan ili gosti vrlo razliitih
sposobnosti. Bila je to kaotina mjeavina stilova i motiva, zamisli nisu imale granica. Boca
piva pretvorila se u umjetnost ako bi joj se naslikale crvene i bijele pruge i objesilo je se o
strop, stara krletka za ptice postala bi ak simbolina umjetnost ako bi je se obojilo zlatnom
bojom i postavilo u prozor, s otvorenim vratacima netko je pobjegao na slobodu iz
zlatnoga kaveza ulaz u kuhinju pretvoren je u rimski hram tako to su nagovijeteni stupovi
i kapitel. Sverre je nesputanu zaigranost nalazio neurednom, ali i armantnom, bilo je to vie
od nagovjetaja onoga ime su se bavili u Omegi, gdje su se ljudi trebali nauiti igrati s
modernizmom, biti homo ludens, zaigrani ovjek o kojemu se prije toliko mnogo govorilo,
prije nego to je doao rat.
Vanessa je zamolila Sverrea da napravi repliku svoje slike Manninghama na staklu vrata
svoje gostinjske sobe na prvom katu, ali poalio se da u tom sluaju tehnika mora biti posve
drugaija, tako debeli slojevi boje ne bi se osuili godinama, ljudi e se zamazati. Ali obeao je
da e umjesto toga smisliti neto drugo, im dobije ideju za neto to bi pristajalo.
to i nije bila laka odluka jer sve i nita pristajalo je u tu potpunu zbrku.
Spontana ludost mu je godila, gdjegod da bi se naao u kui, bilo je neega emu se
mogao nasmijeiti. Osim Vanessinim i Duncanovim slikama.
Nikada ne bi dao niti naslutiti to je zapravo mislio o njihovu slikarstvu, osobito jer ga je
Roger uzdignuo na razinu slikarskoga genija u njihovome krugu, jednako onako kako su, iz
nekog razloga, uvijek gledali na Virginiju kao na spisateljicu, iz godine u godinu govorili o
njezinu geniju, iako joj je prva knjiga izdana tek prije koju godinu. Njezine pretenzije i
uvjerenost u vlastitu veliinu uvijek su ga zbunjivale.
Isto je bilo s Vanessom i Duncanom. Jednostavno, bili su posve beskorisni slikari i inilo
se beznadnim i nemoguim promijeniti to, ak uz nevjerojatno mnogo vjebe. Uostalom,
tehniku su prezirali jednako koliko i vjebanje. Sve je trebalo doi iznutra.
Nimalo neoekivano, u kui su objesili portrete jedno drugoga.
Vanessina slika sestre Virginije bila je zaprepaujua. inilo se da motiv predstavlja
mladoga mukarca s crvenim brkovima umjesto gornje usne, koji sjedi u crvenom klasinom
naslonjau i plete neto crveno, naravno. Figura je imala etiri prsta na lijevoj ruci i golemi
177
trokutasti nos koji je pomalo podsjeao na maji.

Duncanov portret Vanesse bio je jo gori. Figura koja je trebala predstavljati Vanessu
napola je sjedila na sofi crvenoj, naravno odjevena u vreastu ljetnu haljinu i izgledala kao
vrlo ljuti, eventualno pijani tuljan, koji je na krajevima bio malen, a najdeblji u sredini.
Divljeg uprtog pogleda, s etiri prsta na obje ruke, sa slamnatim eirom i knjigama u
pozadini.
Kao i mnogi drugi, imitirali su Matissea u djetinjastoj pretpostavci da ni Matisse ne zna
naslikati ruku ili nos. Pa ako se samo ovjek dri njegovih skala boja i racionalizira slike na
etiri jasne boje, onda je Matisse.
Bilo je muno gledati slike i nesvjesnu pretencioznost, a neizdrivo nikada ne smjeti
protestirati ili barem rei to bi trebali napraviti umjesto toga, drati se apstrakcija i kolaa i
usmjeriti zaigranost prema boji, radije nego stvarati slike koje nisu dovoljno dobre. Pa Margie
je tako radila, prilagodila je rad svojim sposobnostima i to je zasigurno mnogo vea radost i
zadovoljstvo od glumljenja umjetnika poput Duncana i Vanesse, i pred sobom i pred
okolinom.
Malo je drugaije bilo s Rogerom Fryjem. Bio je moda najkompetentniji umjetniki
kritiar u Engleskoj, imao je neuveno siguran pogled, vladao itavom povijesti umjetnosti,
ali o vlastitoj umjetnosti nije si umiljao nita. Neprestano je slikao, ovdje u Charlestonu svaki
dan, ali samo jer ga je veselilo. Bila je to na svoj nain zavidna i vjerojatno ugodna situacija,
moi slikati bez muke, ne bacati se neprestano izmeu kratkih bljeskova grandomanije i
dugih trenutaka sumnje zbog svoje nedostatnosti.
Sveukupno je kua Charleston bila poput samoga ivota i umjetnosti, nevjerojatna
mjeavina lijepoga i runoga, uzvienoga i nezgrapnoga, inteligencije i iste gluposti, a ta je
mjeavina stvarala komiku. Bilo je nemogue ne biti dobro raspoloen u Charlestonu, ve
zbog samih kontrasta. Najfantastinije u tom kaosu bilo je da bi se ovjek na
najneoekivanijim mjestima iznenada naao ispred van Gogha, Czannea ili Gauguina,
ostataka dviju postimpresionistikih izlobi u Londonu, koje su prije rata bile fijasko bez
premca. Vanessa i Duncan su, kao i svi ostali, doprinijeli i sukladno mogunostima platili za
neeljena umjetnika djela. I u Inenjerskoj vili na Manninghamu visjelo je dvadesetak takvih
radova.
Vanessa je Sverreu povjerila brigu koja, sreom, nije imala veze s umjetnou. Uskoro e
se svi okupiti na velikoj ljetnoj proslavi, a u kui vie nije bilo vina, ni kapi nije preostalo.
Nigdje, osim moda na crnom tritu u Londonu, nije se moglo kupiti vino. Pivo i viski dalo
se naruiti u vie nego dovoljnim koliinama iz oblinjeg puba, ali ne i vino. A veinu
prijatelja radovalo bi ako bi se nudilo ita osim viskija i piva, buruji kakvi su ve bili, svi osim
Margie.
Sverre isprva nije shvaao zato se Vanessa s tim problemom obratila upravo njemu. Ali
Margie se izbrbljala.
Meu mnogim papirima koje je Albie potpisao prije nego to je otputovao u Mombasu,
bila su dva od posebnoga interesa kada se radi o vinu. U jednome je dodijelio staromu Jamesu
zadnju slubu, doivotnu, naime, imenovao ga je Najviim patronom i Odgovornom
osobom za Vinski podrum Manninghama, titulom koja je bila podjednako apsurdna, ali
178
sasvim jasna, kao i mnoge od engleskih funkcija u vladi. Nadalje, postojala je potpisana
Albiejeva izjava, ili u skladu s kontekstom, izjava 13. grofa od Manninghama, da
Visoko-roeni Sverre Lauritzen ima neogranien pristup reenome vinskom podrumu.
Sverre je to ispriao Margie kao zabavnu priicu, tonije, incident do kojega je dolo kada
je brigadir Cunning umislio da e rekvirirati vinski podrum na Manninghamu. James je
tada, blago pognut, posijedjelih obrva i lagano drhtave ruke koja vie nije mogla posluivati
vino, iznimno otmjenim reeninim formulacijama informirao gospodina brigadira da, na
stranu to to se moe dovesti u pitanje na koji se nain engleski ratni napori potpomau
doprinosom od cirka 10 000 boca vina, ali alkohol se, prema vaeim vojnim propisima, ne
moe rekvirirati. Te da jedini, osim njega samog, koji ima pristup podrumu jest Mr.
Lauritzen. Sve to stoji u nedvosmislenim dokumentima koje je potpisala njegova milost.
Brigadir Cunning morao se ipak zadovoljiti sasvim pristojnim dostavama Krunina ruma.
Dralo se da rekonvalescenti u tome imaju otprilike jednake potrebe kao mornari u floti
Njegova Visoanstva, a to su ve stoljeima bile velikoduno zaokruene koliine.
Ali sada se, dakle, radilo o ljetnoj proslavi u Charlestonu, s vinom ili bez njega.
Sverre je dvojio pred zadatkom da se sm, povrh toga kao stranac, uputi na vojno
podruje brigadira Cunninga da bi se pozvao na svoje pravo. U tom bi sluaju Margie, za tu
priliku lady Margrete, ila s njim kao zatita. Nju brigadir nije mogao samo tako baciti u
okove.
Ideja je briljantna, to su mislile i Vanessa i Margie. Dodue, trebalo je vremena da nabave
automobil i gorivo za put, ali na kraju su se Sverre, Margie i njezin Clive uputili prema
Manninghamu.
Bila je sredina ljeta i bilo bi to mirno putovanje po uskim seoskim putovima da se
posvuda nisu morali micati u stranu ili doslovno skrenuti s puta da propuste amerika vozila
na putu prema istoku, kuda su putovali.
Sverre je vozio, ostalo dvoje nisu imali pojma kako automobili funkcioniraju, a Margie je,
k tome, smatrala da je bavljenje time rezervirano za poslugu. Sverre se ispriao djelomino
time to je inenjer, djelomino jer je vjerovao da e u budunosti biti toliko mnogo
automobila da nee biti dovoljno posluge da ih vozi. Sve konjske zaprege uskoro e
zamijeniti mehanizirana vozila, tvrdio je. Ni Margie ni Clive nisu mu vjerovali.
Kada su proli Salisbury i pribliili se Manninghamu, Margie se na onaj prokleto
neoptereeni prirodni nain primila teme razgovora koja bi bila posve nemogua izvan
njihova kruga u Bloomsburyju. Bila je zabrinuta za Sverreovo jadno i alosno usamljeno
dranje. Ne bi li ga za utjehu trebala na neko vrijeme uzeti za ljubavnika?
Konverzaciju su vodili viui na vjetru, svi troje imali su navuene kone kape i
automobilske naoale, tako da su im izrazi lica bili skriveni. ak je i Sverre izgledao kao da se
povuklo kakvo god obino pitanje.
Zna da ne elim biti nevjeran Albieju! vikao je.
Ne rauna se sa enama, uostalom, Margie mu je sestra! doviknuo mu je Clive.
Upravo je tada prema njima dolazio novi ameriki vojni konvoj i prekinuo razgovor. Kada
su nastavili put, nakon to su Amerikanci proli, Sverre nije ponovno otvorio to pitanje, a
ostalo dvoje moralo se time zadovoljiti.
179
Sada je postojala vojna kontrolna toka ispred ulaza na Manningham, gdje su ih zatraili
propusnicu i tome slino. Margie je to odradila bez i najmanje potekoe, vrativi se svojoj
staroj paradnoj ulozi lady Margrete.
Nakon to su uspjeli pronai Jamesa, preostalo im je samo dovesti automobil do ulaza u
podrum, a nakon to se James raspitao o situaciji u kojoj e se vino konzumirati i koliko e
biti gostiju, to e rei kojih tucet boema i pacifista koji e se napiti kao svinje, iako je taj cilj
izraen neizravnije i otmjenije, pa su zatraili vojno osoblje da pod Jamesovim nadzorom
natovari automobil dovoljnom koliinom koja e pokriti raznolike potrebe, kako se James
ljubazno izrazio.
K A O blumsburijanac, Maynard Keynes bio je najnevjerojatnija pojava meu svima njima,

barem je tako Sverre mislio. Maynard, kako ga je veina zvala, imao je savrene predispozicije
za karijeru u dravnoj slubi, na Etonu, Cambridgeu, studijima nacionalne ekonomije i
politikih znanosti. Ali odreene osobine znatno su ga razlikovale od tipinih dravnih
slubenika. Bio je strastveni ljubitelj umjetnosti, specijaliziran za pjesnitvo 14. stoljea
jednako kao za modernu francusku knjievnost i slikarstvo. Sve to je volio u ivotu bilo je
takvo da o tome nikada ne bi mogao razgovarati s kolegama dravnim slubenicima, ali
uvijek je mogao s prijateljima iz Bloomsburyja. To to je preferirao mukarce pred enama
prije rata teko da je bila prepreka u karijeri, ali sada je takva preferencija postala veriga oko
noge. I to je inilo da se mnogo bolje uklapa u Bloomsbury nego u dravnu slubu.
Maynardovim dolaskom u Charleston usred ljeta, neposredno prije Vanessine i Cliveove
velike ljetne proslave, vratila se i ozbiljnost, ono to obino nisu hinili, o emu nisu
razgovarali, ili ono to su, u skladu s Freudovim modernim nainom razmiljanja,
jednostavno potisnuli u nesvjesno.
Maynard kao da je skinuo taj teki metalni poklopac i svi ostali su, zaslijepljeni, mirili
prema svjetlu. Jer kada je on rekao da je rat ve dobiven, da je preostalo najvie jo kojih pola
godine, to je jednostavno bila druga stvar nego da je pisalo u Timesu ili Telegrapbu, koji su to,
kao i sve druge novine, tvrdili od 1914. Ali ovo je sad bila druga stvar, sada je, znai, bilo
tono.
Maynard je bio dio delegacije Lloyda Georgea na velikoj mirovnoj konferenciji u
Versaillesu, gdje su budue pobjednike snage radile nacrt uvjeta nadolazeeg mira. Ubrzo se
povukao iz toga, istodobno ravnoduan i bijesan, a sada e ostati na Charlestonu i napisati
knjigu o tome zato e se mir pokazati kao katastrofa.
Bila je to izazovno oblikovana misao, ak ni inae demonstrativno politiki
nezainteresirani blumsburijanci nisu mogli ne postavljati pitanja i time su se uvukli u
neugodnu temu razgovora.
Kako je mogao biti toliko siguran u skoru pobjedu? Koja je razlika izmeu ovoga sada s
obzirom na ono prije, kada su se svi takvi proglasi pokazali lanima, pitao je Clive.
Ekonomija, odgovorio je Maynard nenadano. Rat nije, kao u popularnoj engleskoj
180
predodbi, stvar mukosti, odvanih i sranih mukaraca, neustraivosti, nesavladivoga

engleskog duha i svih drugih floskula. Rat je prvenstveno stvar ekonomskih resursa. Godinu
su dana, otkada su formalno uli u rat, Amerikanci brodovima prevozili ratnu opremu i
vojnike preko Atlantika. Kada su nakon dugih priprema uloili te goleme resurse u rat,
poremetila se ravnotea. Neoekivano je prizvao sliku iz borilakog sporta.
Zamislite samo dvojicu podjednako izmorenih, ali ravnopravnih boksaa u
etrdesetetvrtoj rundi ili to slino, ilustrirao je. Stoje pognuti jedan prema drugome,
obojica nesposobna udariti onoga drugoga. A onda iznenada u igru, naravno, protiv svih
potenih pravila, ue sasvim odmoren boksa i pone udarati samo jednoga od dvojice. To je
ono to se upravo dogaa, unatrag nekoliko mjeseci. Najbogatija zemlja svijeta ulijeva
opremu, hranu, gorivo i milijun loih, na brzinu obuenih vojnika u Francusku i Belgiju te
ima mogunost udvostruiti ili ak utrostruiti ulaganja, a da se ne pojave druge posljedice
po njihovu vlastitu privredu osim iste stimulacije.
Nijedan od prijatelja u sjenici nije imao prigovora. Ni Maynardov smireni samorazumljiv
nain rezoniranja, ni njegova logika nisu pokazivali proturjenosti. Osim toga, bila je to tema
razgovora koju se moglo podnijeti u ogranienim koliinama u krugu prijatelja u kojem se
radije govorilo o boji, obliku, seksualnosti i ruskom baletu nego o prevakanome ratu.
Jedan po jedan nestajali su mrmljajui razliite isprike, sve dok nije ostao samo Sverre.
Osjeao se strano nesiguran, duboko u sebi nije znao kako bi elio da rat zavri. Najradije
nerijeeno, vjerojatno. Ili ne prevelikom njemakom pobjedom, koja ne bi pogodila Englesku.
Njemaka mu je bila druga domovina, u Engleskoj je imao sve prijatelje.
Maynard je ostao sjediti u sjenici, iako su svi osim Sverrea otili. Sverre je elio znati vie,
to se vidjelo na njemu dok se udubio u razmiljanje s koje bi strane poeo.
Zato si napustio englesku mirovnu delegaciju u Versaillesu? pitao je naposljetku. Ako
ovjek ima vrsta uvjerenja, kao to ti ima, koja su u sukobu s uvjerenjima okoline, nije li
tada bolje ostati i pokuati ih razuvjeriti, nego odustati?
Maynard je zavrtio glavom.
Moj utjecaj je bio nula, nije imao nikakve vrijednosti, ree. Bio sam samo mali
inovnik Lloyda Georgea, a velike su ribe bile lude. Najgori su, jasno, bili Francuzi.
Clemenceau je sasvim ozbiljno predloio da pobjednici rasjeku Njemaku u dovoljno male
dijelove i zauvijek zatru zemlju. Engleska strana drala je da se Francuska itekako moe
zadovoljiti Elzas-Lotaringijom i da bi se radije pobrinuli za to da Njemaka financira cijeli rat
i otplauje rate sljedeih pedeset godina, to je mnogo bolje zakljuen posao od okupacije i
muka s pokuajima ustanka. S obzirom na uvjete, nisam elio sudjelovati. Ono ime se bave
dolje u Versaillesu jest jednostavno da dobiju rat i izgube mir.
Sverreu se namrtilo elo i rezignirano je zavrtio glavom. Nije razumio, a bilo je tim gore
to se Maynard, na ovome podruju sigurno stoput otroumniji od njega, izraavao kao da se
radi o samorazumljivim stvarima koje bi i dijete shvatilo.
Molim te, Maynarde, ne shvaam, ree Sverre nakon duge pauze za vrijeme koje je
Maynard strpljivo ekao. Kako to misli? Uzmi u obzir da sam ja, pretpostavljam kao i
veina ljudi ovdje, politiki idiot. Pokuaj mi svejedno objasniti, molim te. Kako e to tono
pobjednika strana izgubiti mir?
181
Well, to je presudno pitanje, odgovori Maynard. Njemakoj emo zadati muke koje e
trajati desetljee za desetljeem i koje e izgraditi njemaku mrnju razumljivih, ali i jezivih
dimenzija. A sama Njemaka ostaje netaknuta, ima najvee tehnike i znanstvene resurse u
Europi i malo-pomalo to moe zavriti samo na jedan nain, zastraujuim njemakim
revanom, buduim ratom koji e, imajui na umu razvoj tehnike, biti jo neugodniji od
ovoga koji upravo zavravamo.
O tome e biti tvoja knjiga?
Da, ve sam poeo, napisao sam poglavlje i pol.
Kako e se zvati?
Ne znam, radni naslov je jednostavno >Ekonomske posljedice mira< ili neto u tom
stilu.
Ima li za rei neto vano, naravno da ima pravo rei to javno, razmiljao je Sverre.
Kao to treba izlagati ako se uspije stvoriti umjetnost vrijednu pokazivanja, pretpostavljam.
Zapravo uope nije blesava usporedba, ree Maynard. Da sam ostao u engleskoj
mirovnoj delegaciji, moji stavovi nikada ne bi dospjeli izvan prostorija konferencije, i
naravno, bio bih vezan obavezom utnje, tako da si sasvim u pravu. Inae, kada e ti
izlagati? Roger mi kae da e se sjajno proslaviti i postati svjetsko ime preko noi.
Eh, tako to se nikad ne zna, odgovori Sverre postieno. Ali imam ugovor za dvije
izlobe u New Yorku koje e se odrati im rat zavri. Jednu koju nazivamo afrikom
izlobom...
Koja je potonula s Titanikom?
Da, ali rekonstruirao sam je. I jednu openitiju, razliitog sadraja. Kako bilo, Albie i ja
smo doli do zakljuka da su uvjeti bolji u SAD-u nego ovdje u Engleskoj.
U to sam uvjeren, blago se nasmijao Maynard. Hou rei, znajui kako je prola
postimpresionistika izloba prije rata, jednoga dana e svijet umrijeti od smijeha nad
engleskom umjetnikom kritikom. Nego, kako je Albie?
Ne znam. To je ono najgore. Ne znam nita, a prolo je pet mjeseci otkad mi se javio.
Dar es Salaam, 23. travnja 1918.

Dragi Sverri,
Oprosti to dugo nisam pisao, ali nisam bio u mogunosti. Na lov na posljednje teko
uhvatljive Hune bio je umjereno uspjean, ipak imaju prednost jer se neprestano povlae
i bjee u zasjedu, prevelike su kukavice da nam se suprotstave u otvorenoj borbi.
Njihova kukavika taktika stoga izaziva na nemali bijes. Posebice jer se ini da su
se dvojica njihovih strijelaca specijalizirala za odbijanje ljemova s glava naih asnika
iz zasjede, na to treba gledati kao na tipino njemaki znak nedentlemskog ponaanja.
Neki od mojih kolega asnika ak su skinuli ljem da ne daju prostora tome neukusu, to
ja, ipak, ne bih ni u snu napravio. Ti koji me poznaje vrlo dobro razumije zato.
Sada je razdoblje kia i povukli smo se u Dar na odmor i rekreaciju, u kinom
razdoblju ionako se ne moe boriti. Meutim, posve sam uvjeren da emo, im kie
182
uskoro prestanu, po kratkom postupku zavriti s tim strijelcima iz zasjede. Vojno je

vodstvo odredilo nagradu od 50 funti onome tko ih uspije skinuti, tako da e to dosta
dobro zavriti.
propos kie, mogu ti rei da se klima ovdje u Tanganjiki ini malo nezgodnija u
usporedbi s onom na koju smo navikli, kod lorda Delamerea u Keniji. Najjednostavnije
reeno, klimatski uvjeti ovdje su na svaki zamislivi nain posve obrnuti u odnosu na
kenijske planine. Osim toga, Huni se neprestano pokuavaju uvui u ona podruja gdje
kukci stvaraju velike probleme naim konjima.
Naravno, ne mogu imati sasvim siguran stav o tome koja e pobjeda doi prije, naa
ovdje dolje u Africi ili ona Engleske i naih saveznika na europskim bojnim poljima. Ali,
jer je pobjeda u oba sluaja podjednako sigurna, moemo se pouzdano radovati mome
skorom povratku kui. Promaknut sam u majora i primio sam odreena odlija koja
moda nisam sasvim zasluio. Ali o tome emo kada se vratim kui.
aljem najtoplije zagrljaje Margie.
Tvoj prijatelj
Albie
PS. Nije li ubrzo vrijeme tvoga i Margieina vjenanja? I o tome emo moi vie
razgovarati kada doem kui.
Pismo je bilo jedna duga kodirana poruka, oblikovana da bi zavarala englesku vojnu cenzuru.
Trebalo je proitati samo nekoliko redaka da bi se to shvatilo. Tekst je bio daleko od
Albiejeva karaktera i naina izraavanja koliko je to uope bilo zamislivo.
Jedno mu je ipak uspjelo. Pismo je prolo, zavarao je cenzuru nevjerojatnim
nedoputenim izjavama poput da ne vjeruje u pobjedu i sumnja da e preivjeti. Jer to je
stajalo izmeu redaka na kraju pisma.
Sverre ipak nije bio siguran da e moi sam deifrirati sve to je Albie napisao, a postojao
je samo jedan meu prijateljima u bunom razdraganom krugu u Charlestonu kojega je
mogao zamoliti da mu pomogne protumaiti pismo, a to je bio Maynard. Posjedovao je
upravo onakvu vrstu politike i analitike inteligencije kakva je veini u toj kui potpuno
nedostajala. Osim toga, dobro je poznavao oruje i vojni nain razmiljanja.
Maynard je brzo uao u izrazito discipliniranu shemu rada. Knjigu je pisao i pisao cijelo
jutro. Poslijepodne bi se spustio na koljena na malom sagu i puzei polako istio korov na
puteljcima u vrtu. Malenim karama. Tvrdio je da je taj posao upravo ono to mu treba da bi
se osjeao korisno kao gost, dok se istovremeno mogao odmoriti od pisanja.
Ipak ga uope nije bilo teko nagovoriti kada je Sverre pitao mogu li zajedno proi pismo i
analizirati stvarni sadraj. Otili su po pivo, a zatim u vrt do umjetnoga jezera s lopoima, na
klupice koje su stajale malo postrance i bile zarasle u korov.
Ubrzo su se sloili oko nekoliko toaka u pismu.
Hvatanje njemakih snaga nije imalo nikakvog uspjeha i nita nije upuivalo na to da je
britanskoj strani pobjeda nadohvat ruke.
Uvjeti su bili pakleni, djelomino zbog movara, pripadajue vegetacije i groznih
temperatura, djelomino zbog malarinih komaraca i ce-ce muha koje su ubijale engleske
183
konje.
Nadalje, potraga za protumjerom njemakoj taktici povlaenja, ekanja na progonitelje, i
snajperista koji bi ubili nekoliko engleskih asnika te ponovnog povlaenja, inila se
beznadnom.
Da, upravo tako, ubijali su ih. Ono to je Albie napisao o Hunima, to je rije koju on
inae nikada ne bi upotrijebio, osim kao neukusnu alu, koji se zabavljaju tako to izbijaju
ljemove s glava britanskih asnika nije bilo ni najmanje vjerodostojno. Maynard je upozorio
da bi bilo deset pute tee ispaliti takav pucanj koji bi samo okrznuo neprijateljev ljem, pa da
on samo odleti, nego pucati ravno u cilj. Naravno da su pucali s ciljem da ubiju, i to sa
zastraujuim uspjehom.
U tom je smislu postojao kod koji je zbunjivao Maynarda. Zato, zaboga, Albie ne bi
poduzeo iste, naizgled mudre, mjere opreza kao i kolege asnici te, kada su se pribliavali
neprijatelju, jednostavno skinuo bijeli ljem koji je bio meta? Sverre e vrlo dobro razumjeti
zato, dakle, to to Sverre razumije?
Da to ima veze sa zahtjevom da se fiziki pokae hrabrost, pojasnio je Sverre sumorno.
Rekapitulirao je raspravu koju su on i Albie vodili o tome zato bi Albie uope trebao neko
vrijeme provesti borei se kao vojnik, unato tome to je ta pomisao bila duboko odbojna.
Prepriao je kako ih je ratnohukaka rulja umalo linovala ispred kazalita Saint Jamess i
zakljuak da nakon rata dolazi zastraujue vrijeme za sve mukarce koji vole mukarce jer su
oznaeni kao kukavice i time izdajice drave. Glavni problem je, dakle, bilo stvaranje
sinonimnih veza kukaviluk-homoseksualnost-izdaja drave. Albiejev zadatak je, shodno
tome, bio pokazati hrabrost, biti ivui protudokaz.
Ipak se inilo da je ta pria s pokazivanjem hrabrosti kroz zadravanje ljema na glavi
znaila preuzimanje nepotrebna rizika, promrmljao je Maynard zabrinuto. Jer ako je unutar
Kings African Rifles raspisana nagrada od 50 funti onome tko neutralizira kojega od dvojice
specijaliziranih snajperista, znai da su gotovo oajni. 50 funti! To je bio neuven iznos za
vojnika, osobito crnoga vojnika u Kings African Rifles. Dakle, britanskoj strani naneseni su
najvii zamislivi gubici u broju palih asnika.
Najvie obeshrabrujue u Albiejevu pismu ipak je bilo da on ne vjeruje kako u pobjedu,
tako ni u to da e se on sam vratiti kui. Na kraju pisma triput je na razne naine ponovio da
e se vratiti kui, a tako snano naglaavanje, logiki gledano, trebalo bi protumaiti kao
suprotnost.
Zatim slijedi zagonetan kraj. Zato je napisao da bi se Sverre i Margie trebali vjenati?
Jedan razlog bi, naravno, mogao biti da pred cenzorom pisma eli naglasiti da se ni on ni
Sverre nisu odavali kakvome kriminalnom obliku seksualnosti. To je bilo optimistino
tumaenje.
Naalost, postojala je porazno pesimistina mogunost tumaenja predloenoga sklapanja
braka. Maynard je oklijevao s dovravanjem toka misli, ali ve je rekao previe i ispriao se to
tako samo izaziva vraga.
Ali ako Albie ne vjeruje ni u pobjedu, ni u svoj vlastiti povratak kui, projekt da si
osiguraju budui ivot na nekom navodno bezopasnom dijelu fronta nije uspio.
Dakle, predloio je sasvim drugu metodu izbjegavanja linovanja zbog zabranjene vrste
184
ljubavi. Naime, kamuflirati se vjenanjem sa enom, ne nuno Margie, iako bi to ona sigurno
napravila.
Kao Duncan, koji je bio oenjen Vanessom, ali je noi ipak provodio s Bunnyjem. ak je i
Lytton Strachey u zadnje vrijeme ivio s jednom mladom djevojkom, a on je definitivno
seksualno bio usmjeren samo na mukarce. To je ipak bila mudra mjera opreza, vjenati se sa
enom, sada kada e progoni uskoro poeti, odnosno, im doe do mira. Maynard je itekako
mogao zamisliti takav aranman. Stvar je u svakom sluaju vrijedilo raspraviti meu
prijateljima. U krugu prijatelja iz Bloomsburyja bilo je sigurno mnogo ena koje bi pristale.
Sverre nije ni najmanje bio voljan nastaviti razgovarati u tom tonu jer ga je slomilo
Maynardovo vjerojatno zastraujue tono tumaenje Albiejeva pisma.
Albie nije vjerovao u pobjedu u Africi i nije vjerovao ak ni da e preivjeti. Bilo je to
neizrecivo tuno.
Maynard ga je tjeio da je Albie oito nesvjestan da se treba samo pokuati odrati na
ivotu jo neko krae vrijeme dok sve ne zavri, ak u Africi. Jer kada Njemaka kapitulira u
roku od kojih mjesec-dva, stat e sve borbe i u drugim dijelovima svijeta. Na konferenciji u
Versaillesu ve su si meusobno podijelili njemake kolonije. Engleska e dobiti Njemaku
Istonu Afriku, a indirektno preko june Afrike i Njemaku Jugozapadnu Afriku. Belgija e
dobiti zapadne dijelove Njemake Istone Afrike, one teritorije koji se zovu Burundi i
Ruanda. Francuska e si prisvojiti Kamerun i Togo.
Albieju i Sverreu je samo preostalo nadati se to broj moguoj pobjedi kod kue, u
Europi. Na kraju je rat i za njih postao borba na ivot i smrt.
P R VO SU imali malo natjecanje u gadostima, uz izbor policijskih crtea iz dnevnog tiska koje
je Sverre skupio.
U polufinalu su izgubili motivi na kojima su njemaki vojnici probadali djecu bajunetama.
Taj motiv je, bez premca, bio najuobiajeniji jo od 1914. i povrh toga, postao je suvie
banalan te je izgubio na snazi, drao je Lytton, a veina se sloila s njim. Predodba da
njemaki vojnici idu naokolo s dojenadi na bajunetama postala je samorazumljiva i, prema
tome, nikoga nije uzrujavala.
U finale su ule dvije slike, jedna s motivom svinje, a druga gorile, po tome jednako
reprezentativne za propagandnu umjetnost kao i slike s bajunetama. Ali ove su i dalje bile
zastraujue vie nego to je bilo uobiajeno.
inilo se da je slika sa svinjom odmah pridobila veinu za sebe. Devet debelih svinja, sve s
pruskim ljemovima, dvije s monoklom na oku, jedna sa eljeznim kriem objeenim o rep,
spremale su se baciti na djeviansku enu u bijeloj haljini koja je leala u svinjcu, mrtva ili na
umoru. Jedna od svinja ve je poela lizati njezinu krv koja je tekla po podu. Tri svinje koje su
joj bile najblie balile su od gladi.
Vanessa, Clive, Lytton i Maynard odmah su se sloili da to mora biti slika za zlatnu
medalju. Nijemci nisu bili svinje samo metaforiki slika se zvala Baena pred svinje
185
nego i poluljudi, dakle kanibali. Slika je prikazivala trenutak, moda sekunde, prije nego to
svinje/ Nijemci razjapljenih ralja, slinei, rastrgaju bijelu djevicu na komade i ponu je
prodirati. Bilo je teko zamisliti da se neprijatelja moe prikazati neljudskije od ovoga, zato
ova slika mora pobijediti u gadosti.
Sverre i Roger Fry drali su se drugoga finalista. Motiv moda nije bio toliko upeatljiv,
prije je bio prilino konvencionalan. Crni gorila s njemakim ljemom i plavim, dakle
kajzerovim brkovima, nosio je nezatienu enu otkrivenih grudi preko lijeve ruke, nju bi,
dakako, trebalo gledati kao Marianne, silovanu Francusku. U desnoj ruci njemaki je gorila
nosio svoje jedino oruje, veliku krvavu toljagu obiljeenu rijeju KULTURA na njemakom.
Dakle, njemaka je kultura bila najopasnije oruje koje se sada usmjerilo protiv
civilizacije. Goethe, Schiller, Heine, Beethoven, Bach i njemaki filozofi bili su smrtna
prijetnja ovjeanstvu.
Roger Fry drao je da je ba takva vrsta argumentacije sama jezgra propagande koja
omalovaava kulturu i s kakvom su imali posla davno prije rata, kulturna mrnja naprosto je
sluila kao svojevrsna borbena priprema oblikovanja javnog mnijenja, ako emo govoriti
vojnim jezikom. Takva psihologija je, primjerice, bila u pozadini novinskih kampanja protiv
postimpresionistike izlobe jo 1910. i 1912.
Virginia se nije slagala. Drala je da je takvo tumaenje previe suptilno. Sluga
propagande koji je napravio taj crte nije posvetio nijednu misao kako Beethovenu, tako ni
Goetheu, ako je uope uo za njih. A da e publika toljagu oznaenu kao kultura asocirati s
opasnou od kontinentalne dekadencije bilo je jednako malo vjerojatno, po svoj prilici slika
je pokuavala rei da u Njemakoj nema druge kulture do li kulture toljage. Dakle, slika
majmuna bila je podjednako iscrpljena konvencionalna tema kao varijante probodene
dojenadi na bajunetama. Dok su debele njemake svinje koje jedu ljude bile daleko
sugestivnije.
Virginia je pobijedila u raspravi, Sverre je maknuo slike, a Vanessa je otila po jo
burgundca Romane-Conti, marke koju je James posebno preporuio za slavlje. Brzo je svima
postala najdraa i ve je bila na izmaku.
Ali s druge strane, kako si pokuati predoiti njemake ekvivalente, pitao je Clive. Ta
nema razloga pretpostavljati da bi se njemaka strana uzdrala od koritenja propagandne
umjetnosti u ratovanju. Problem je bio da se takva vrsta nagovaranja umjetnikim sredstvima
usmjeravala samo na domau publiku. Nijedan Nijemac nije vidio engleske crtee svinja i
majmuna. Jednako kao to ni u Engleskoj nisu imali priliku vidjeti ekvivalentne njemake
slike. Pa, to su si mogli predoiti, kako je izgledala njemaka propaganda? Koje su ivotinje
predstavljale Engleze, to je gore od svinja i majmuna? takori?
Pitanje je bilo upueno prvenstveno Sverreu, jer on je u prijateljskom krugu bio onaj koji
se najvie orijentirao na njemaku kulturu, a on je odgovorio da o tome vjerojatno ima
jednako pojma kao svi ostali. Spontano bi moda ipak rekao da u Njemakoj nikada ne bi
doli na ideju da ljude prikazuju kao takore ili rade onoliko neljudske slike kao engleske
novine. Ali to je moda bilo samo pusta elja. Ako je rat brutalizirao umjetnost do iste
granice kao u Engleskoj, mogli su se bojati slinoga razvoja u Njemakoj, jednostavno, da je
rat korumpirao ljude.
186
Iako, s druge strane nisu. Jer na to bi se on kao njemaki propagandni crta usredotoio?
Za poetak, na nekoliko samorazumljivih stvari. Kako je Njemaka imala cara kojega je bilo
zahvalno karikirati, tako je Engleska imala debeloga kralja. Ako su Englezi prikazivali
Nijemce kao majmune i svinje... kao Nijemac, trebao bi smisliti neto inteligentnije. Recimo,
raditi parodije onih ivotinja s kojima se sami Englezi identificiraju, engleskog lava,
engleskog buldoga.
Ozario se, stavio prst na sljepoonicu kao da je upravo dobio ideju i nestao u smjeru kue,
nije ga bilo vie od sat vremena.
Kada se vratio, imao je vie verzija na brzinu nacrtanih oronulih, bezubih lavova s repom
meu nogama, razrokih izgladnjelih buldoga koji su odvano lajali prema frontu da bi ih
sljedeeg trenutka, bijedne, odbacila njemaka izma, debeloga kralja izbuljenih oiju koji je
napola bio bava, ili istoga kralja koji se gledao u ogledalo, a u ogledalu je vidio lava koji rie.
Nagraen je rastresenim smijehom, ali razgovor je ve bio otekao u drugom smjeru,
daleko od svega to je imalo veze s politikom.
Lytton je sada u drutvu imao mladu enu koja se zvala Dora Carrington, ali ona je
inzistirala da je se zove samo Carrington. Drala se podalje od cijele rasprave o karikaturama
i gotovo demonstrativno igrala nogomet s djeacima Vanesse i Clivea, koji su trali
neoptereeno goli ak dok su igrali nogomet.
Sada je stidljivo dola i sjela odmah do Lyttona, gotovo poput teneta. Njihov odnos
izgledao je vrlo udno, Lytton nikada prije nije skrenuo sa svojega zacrtanog kursa i drao se
iskljuivo mukaraca, osim jednom u mladosti kada je u svojevrsnom napadu ludosti zaprosio
Virginiju i dobio koaricu. Carrington je, istina, izgledala poput mladog mukarca,
nenaminkana, s nekakvom djeakom pa-frizurom i odjevena u radnike hlae, ali
neupitno je bila ena.
Pobudila je Sverreovu znatielju, izmeu ostalog i zbog svojeg imena. Carrington nije
zvualo kao uobiajeno prezime i sudei prema tome, moda je portretirao jednoga od
njezinih roaka tamo na Manninghamu, sada jednonogog kapetana. Ali stidljivo se drala uz
Lyttona, pa se inilo teko zapoeti razgovor s njom.
Iznenadno i jednako neoekivano taj se problem rijeio usred razvuene rasprave o formi
u kojoj se Virginia uvukla u razmiljanje da bi tekst trebalo kombinirati s bojom i formom u
novu vrstu romana sastavljenog od vie umjetnosti. Sverre je samo napola sluao, a inilo se
da je to Lytton primijetio, jedva se uspio izvui s niske, ivahno dekorirane pletene stolice,
doao do Sverrea i spustio se u uanj pored njega.
Htio sam te zamoliti za uslugu, Sverri, proaptao je.
Naravno, odgovori Sverre smeteno. O emu se radi?
O jednoj slici, elim da vidi jednu sliku koju imamo, koju je Carrington napravila.
Aha, odgovori Sverre ispunjen loim slutnjama, a koji je tome razlog?
inilo se da je Lyttonu teko i da je nesiguran, to i nije bilo u skladu s njegovim
uobiajeno oholim dranjem, zadirkivanjem i ruganjem.
Dakle, Carrington je naslikala Lyttonov portret koji se njemu samom jako sviao. Ali
njegova je prosudba moda bila okaljana posve osobnim razlozima. Pa ako bi Sverre mogao...
ovaj, Roger Fry je u povjerenju rekao da se Sverre kao umjetnik nalazi u znatno vioj
187
dimenziji od ostalih prijatelja koji slikaju... pa, ako bi Sverre mogao dati privatnu prosudbu
prije nego to eventualno sliku pokau drugim prijateljima?
Carrington se popela sa Sverreom na kat, do Lyttonove i svoje sobe. Bio je na tekim
mukama i slutio ono najgore, etiri prsta, tijelo kao tuljan, nos kao maka i slino, poput
ostvarenja ostalih prijatelja. A to da kae u tom sluaju? Lyttonova oekivanja bila su
sigurno visoka.
Dok su se penjali, mogao je barem na sasvim prirodan nain pronai neto o emu bi
razgovarao sa stidljivom Carrington. Ne, taj asnik joj nije u rodu, a prezimena Carrington
ima posvuda, tu i tamo. Normandijsko je, potjee iz mjesta u Normandiji koje se oito zove
Carendon. Sluajnost, tako to ide u ivotu.
Lyttonov portret bio je, na Sverreovo olakanje, vrlo dobro napravljen. Nema sumnje da je
to bio Lytton, tipian intelektualac kakav je bio, ali bez tragova njegove arogancije, zlobe i
nadmenosti. Leao je naslonjen na sofi i itao knjigu, duboko utonuo u nju, zainteresiran,
uope ne pokazujui znakove ismijavanja. Njegove osjetljive ruke s dugim prstima njeno su
drale knjigu, moglo bi se rei, s ljubavlju. Matisseovskom na slici moglo se progledati kroz
prste, Lyttonova ria brada dobro se slagala s crvenim koricama knjige i crvenim
prekrivaem, a slika nije bila nalik portretu samo utoliko to se odmah vidjelo koga
predstavlja. Bila je i njena, prikazivala je drugaijeg i mnogo simpatinijeg Lyttona.
Allright, Carrington, ree Sverre s olakanjem, radosno se okrenuvi prema nervoznoj
umjetnici koja je ekala na kritiku. Dopusti da budem jednostavan. Izuzevi jedan
autoportret u prizemlju, van Goghov, ovo je apsolutno najbolji portret u kui. Ovo u rei
samo tebi i Lyttonu i zna jako dobro zato. Ali istina je, stvarno ti je uspjelo. estitam!
Spontano mu se bacila oko vrata i poljubila ga, prvo u oba obraza, a zatim gotovo erotino
u usta. ak i meu prijateljima iz Bloomsburyja to je bilo vrlo neuobiajeno ponaanje meu
ljudima koji su se tek upoznali.
Kada su se vratili k ostalima koji su pili vino u sjenici, gdje se jo uvijek vodio razgovor o
knjievnoj formi s Virginijom kao predvodnicom, Sverre je, na svoju radost, otkrio da Lytton
izgleda nervozno, ustao je i pourio im ususret.
Doi ree i primi Sverrea pod ruku. Idemo do jezera da nas nitko drugi ne uje.
Brzo je i lako obuzdao Lyttonovu nervozu rekavi otprilike isto to je rekao i samoj
Carrington, sada uz dodatak da je nezamislivo da bi Roger Fry imao razliit stav, ako ele uti
i drugo miljenje. Portret je doista bio vrlo dobar, bez i najmanje nervoze mogu ga donijeti
dolje i pokazati drutvu.
Ali ima jo neto, razmiljao je Sverre. Bio je to skladan i prijateljski Lytton, vie nego onaj
kojega je imao prilike upoznati prije deset godina. Pa to se to dogodilo s njim, kakvu je to
tajnu Carrington uspjela prikazati?
To je vrlo inteligentno i vrlo poticajno pitanje, priznao je Lytton. Sljedee godine
izlazim sa svojom prvom knjigom, na koju mogu biti ponosan, urednik ju je prihvatio, ugovor
je potpisan, sve je spremno. Mislim da e dobro proi, tako da sam sad doista pisac, a ne
samo majstor rijei u pripovijedanju. To mi je veliko olakanje. Ali kao to si ti meni prije
rekao, ovo kaem samo tebi, ima fantastino oko kada si sve to vidio u portretu.
Nipoto, ree Sverre. Carrington je imala oko. Inae, estitam, kako e se knjiga
188
zvati?
Istaknuti Viktorijanci.
Molim?
Da, dobro si uo.
Pretpostavljam da naslov ima ironian prizvuk?
Nitko se nije smijao kao Lytton. Promuklo i piskavo.
Da, priznao je. Naslov je ironian.
K A KO S E pribliavala jesen, Sverre se sve vie povlaio. U kui Charleston imao je krug
velikodunih, toplih, umjetniki nastrojenih prijatelja, jedinih ljudi koji su mu u Engleskoj
neto znaili. Dolazili su i odlazili itavoga ljeta, ponekad ih je bilo samo pet, est, ponekad
sve do tucet ljudi, a kada bi doao netko koga dugo nije bilo, poput Bertranda Russella, koji je
ostao tjedan dana u drugom dijelu kolovoza, odmah bi se napravilo jo jedno slavlje.
Trebao je to biti najugodniji zamisliv ivot, zeleni otoi razboritosti i ljubavi u crvenome
moru mrnje. Ali briga za Albieja nagrizala je sve veu prazninu u njemu. Poeo je gubiti nit
u razgovorima, ak je poeo osjeati odbojnost prema takvome, posve bezbrinom nainu
ivota, kada je svaki dan za Albieja znaio ivot ili smrt. Bio je jedini meu njima koji je imao
nekoga bliskog u ratu.
Nou bi leao budan, sam sa svojim fantazijama u kojima je Albie naizmjence umirao od
malarije u afrikoj movari, naizmjence bio na vratima rairenih ruku, Sverreu je to bilo
poput buenja iz none more. Rekapitulirao bi njihov zajedniki ivot, sve od Sturm und
Dranga u Dresdenu, do naivnih snova o otvaranju zajednike inenjerske tvrtke, do
umjetnosti koja je preuzela njegov ivot i naslijeene odgovornosti koja je preuzela Albiejev,
tako da su obojica postali neto posve drugo od onoga to su u poetku zamislili. Promijenili
su jedan drugoga. Albie ga je uinio umjetnikom do kraja ivota. On je, iako je tu bilo tee
shvatiti kako, Albieja uinio poslovnim ovjekom i mecenom umjetnosti.
Nije ispalo nimalo loije nego da su obojica postali inenjeri na puno radno vrijeme.
Naprotiv, bilo je mnogo bolje i, izuzevi rat koji ih je u bilo kojem trenutku mogao zauvijek
razdvojiti, imali su pred sobom dug i sretan ivot.
Bez Albieja njemu nije bilo ivota, ili barem bez Albieja ivot vie nije bio vrijedan
ivljenja, bez Albieja je bio izgubljen. Bez Albieja je bilo prekasno za sve, vie se nije mogao
predomisliti, ne uiniti uinjeno, nije mogao poeti ispoetka.
Postojao je izbor jednom davno. Bilo je to u Antwerpenu, prije nego to su krenuli
potanskim brodom u Englesku. Da se upravo ondje predomislio i dozvolio dunosti da
nadvlada osjeaje, unatrag vie od deset godina imao bi pasje godine na Hardangerskoj
visoravni iza sebe. Nakon toga bi on i Lauritz vodili najveu inenjersku tvrku u Bergenu,
Lauritzen & Haugen, zahvaljujui novcu koji je Oscar, od svih moguih mjesta, uspio
namaknuti ba u Africi.
Tek sada mu je sinulo da je Oscara, naravno, morala dohvatiti stupica rata u Africi, nije
189
stigao kui iz Dar es Salaama koji je bio okupiran grad. Pa gdje je sada? Zatvoren u nekom
engleskom logoru za ratne zatoenike ? Ili je ak prisilno mobiliziran u njemaku obranu u
Njemakoj Istonoj Africi?
Ako pritom nije pao, onda se Albie i Oscar trenutano bore na suprotnim stranama, a
Oscar je iznimno dobar strijelac.
Ne, taj je tok misli previe neugodan, precrn i, osim toga, besmislen. Ali muka vea od
svih drugih bila je to mjesecima nije stiglo nikakvo pismo od Albieja, nakon teko
pesimistinoga kodiranog teksta koji je poslao poetkom ljeta.
Sverre se sve vie i vie povlaio od prijatelja. Otiao bi do Brightona, ostajao ondje po
dva-tri dana i radio na nonoj slici s plavim morem, bijelom maglom, bijelom mjeseinom na
vodi, tamnom, oblom crnom obalom sa treperavim crvenim i utim tokicama svjetla. Mogao
je imati cijelu perspektivu, samo se trebao nalaziti sasvim dolje na lukobranu u Brightonu
oko ponoi, zatim bi se lukobran zatvorio i svi bi se odvezli otamo da nemoral izmeu ene i
mukarca koji plaa, ili jo gore, izmeu mukarca i mukarca uz plaanje ili bez njega, ne bi
dobio priliku iskoristiti no za one vrste zabave koje su prema slovu zakona bile izrazito
nemoralno ponaanje.
Tek su se u studenom, kada su magla i hladnoa poele obavijati obalu, a tama se sputala
ranije i bila je najgua od jedanaest sati naveer pa nadalje, svi dijelovi plave bajkovite slike
Brightona nali na svome mjestu.
Ba kada su preduvjeti za slikanje bili najbolji, da je ak mogao prisilno utonuti u slikanje
toliko da su mogli proi sati, a da se nije brinuo zbog Albieja, uhvatila ga je policija i prilino
brutalno bacila u pritvor, preostalo mu je provesti no u eliji Brighton Constabularyja, usred
grada.
Prijavljen je kao njemaki pijun. Sasluanje s komesarom i dvojicom viih policajaca
zapoelo je u 8:00 sljedeega jutra.
Dakle, Nijemac je?
Ne, Norveanin i, osim toga, prilino je pretjerano tvrditi da uope zvui poput Nijemca.
Ali govori njemaki, ak je zavrio studij na sveuilitu u Njemakoj?
Jest, istina je. Inenjer je, ali njegova je diploma iz 1901., iz drugog vremena, drugog
svijeta.
Aha! Inenjer. Dakle, priprema njemaki napad, moda podmornicama? Iscrtavao je
mogue ciljeve matematikom tonou?
Ne, umjetnik je. Njegov prikaz Brightona na nonom svjetlu samo je estetska
kompozicija, ne bi mogla posluiti kao prikaz eventualna vojnog cilja.
Njegova zaplijenjena slika bila je praktiki gotova unesena je u sobu za ispitivanja i
oslonjena o zid. Tri vrlo sumnjiava policajca ozbiljno su je prouavala.
ini se da voli razliite nijanse plave?
Da, priznao je. To je stil kojega se prihvatio posljednjih godina. Svia li se redarstvenicima
slika?
To nema veze s ovime. Gdje ivi u Engleskoj, u Brighton, prema izvjeima, dolazi samo
povremeno. Dakle, gdje mu je baza?
Naravno, nije imao bazu i nije bio pijun. ivio je kod prijatelja sjeveroistono od
190
Brightona, ravno gore, u Sussexu. Ali stalno prebivalite u Engleskoj bio mu je zapravo
Manningham House u Wiltshireu.
Manningham House? to radi ondje?
Ondje vodi malu inenjersku tvrtku sa svojim suradnikom, 13. grofom od Manninghama,
lordom Albertom Fitzgeraldom.
Uto je ispitivanje naprasno stalo. Policajci su ga zamolili da potkrijepi tu tvrdnju, pa je iz
unutarnjeg depa iskopao smotuljak razliitih punomoi, koje su se odnosile na sve od
vinskog podruma, raspolaganja slikama na Manninghamu, do toga da mu se redovito poslui
doruak u Inenjerskoj vili.
Policajci, koji su obojica postali ukoeniji i ljubazniji u ophoenju, poruili su mu da
moraju provjeriti dokumente i zatraili iznenaujue ljubazno, imajui na umu da e
Sverrea sada, unato svemu, odvesti uvari da ih ispria na neko vrijeme dok obave reenu
radnju.
Kada je koncem dana puten iz elije, uz mnogo je isprika dobio natrag svoju sliku, stalak,
blok za skiciranje i sve ostalo.
Rekli su mu da je predmet okonan.
Kada je otumarao prema svojem pansionu uz obalu jedno je crkveno zvono poelo
zvoniti. Zatim se pridruilo jo jedno i uskoro se cijelim Brightonom razlegnula zvonjava.
Isprva je mislio da je to kakav znak za uzbunu. Ali kada je ugledao prve sretne ljude koji
su viui istrali na ulicu, shvatio je.
Trebao mu je gotovo itav dan da se od Brightona spusti do Charlestona. U sveopoj
opijenosti sreom zbog mira prekinuli su se svi komunikacijski putovi.
Kada je proao kroz dvorina vrata, isprva nije razumio to je bilo udno. Tiina. U sjenici
je stajalo pet, est ispijenih boca ampanjca meu prevrnutim aama i pepeljarama na
pretjerano ukraenom vrtnom stolu. Proslavili su mir, ali vie ne slave. Jesu li otputovali u
London?
Odloio je svoju slikarsku torbu i stalak te napravio krug dvoritem. Kod jezera s
lopoima pronaao je Margie na jednoj od vrtnih stolica obraslih korovom. Sigurno je dola iz
Londona istoga dana. Bila je propisno odjevena u putnu odjeu od tvida i nepomino je
sjedila poput skulpture, s dlanovima u krilu, isprepletenih ruku. Neto je bilo pogreno na toj
slici, nije mogao ne pomisliti na kompoziciju, kako se Margieino strogo dranje zrcali meu
lopoima u jezeru.
Zatim je vidio da nosi crnu vrpcu oko nadlaktice.
Nesvjesno je usporio korak, nije elio znati. Kada ga je ugledala, bio je udaljen manje od
pet jarda. Odmah je ustala, potrala prema njemu i obgrlila ga dok su joj tekle suze.
O, dragi Sverri! zajecala je. Tako sam strano, strano tuna. Albie. Jedan od
posljednjih koji su pali u Africi. Odmah je umro, nije osjetio bol, ustrijeljen je u glavu.
Svijet je stao. Nijedno vie nije nita reklo. Ostali su tako beskrajno dugo, zagrljeni, sporo
se njiui naprijed-natrag.
191
XII.
A barbari su spalili
gotovo sve
MANNINGHAM
7. SIJENJA 1919.
M A R GI E JE S J ED I LA S AS VI M B L IZU Sverreu, ponovno su preuzeli uloge zarunika. Bez Margie

Sverre ne bi smogao snage vratiti se na Manningham, tako je tvrdio. Svi su mu vjerovali.
Unato silnoj alosti, postojale su stvari koje je trebalo obaviti, ako nita drugo, onda radi
umjetnosti.
Dakle, sjedili su zajedno u kuhinji Inenjerske vile, za kuhinjskim stolom moderno
strogih linija koji se preobrazio u stol za sastanke. Nasuprot njih sjedili su odvjetnici 14. grofa
od Manninghama, Mr. Edward Clarke i sir Travers Humphfrey, obojica odjevena poput
obinih pogrebnika, izgledali su otprilike onako kako bi se moglo oekivati od takvih ljudi.
Lord Horace Fitzgerald nije se udostojao pojaviti se, odvjetnici su se potrudili prenijeti im da
ima poslovnih obaveza u Bristolu za koje se morao pobrinuti. Oito su on i njegov rod
odonuda. Jasno, imao je mnogo toga obaviti prije preseljenja u Manningham House.
Ako krenemo od najjednostavnijeg, poeo je stariji od dvojice odvjetnika, sir Travers
Humphfrey, njegova milost nema nikakvih primjedbi na legat koji je njegov prethodnik
oporuno ostavio svojoj sestri lady Margrete. Iako se iznos od 5000 funti moe initi prilino
velikoduno zaokruenim. Ali s druge strane, ipak ste neudani, milady.
Uvreda, jer to je, naravno, bila namjera, potonula je kao kamen. Margie je ostala
nepromijenjena izraza lica. Njoj 5000 funti nije znailo nita vie nego to bi joj znaila dva
penija, ali sigurno je prilino znailo za Omega Workshops, i moda za neumorne napore
Rogera Fryja da uvede francusku umjetnost u Englesku.
Ni Margie ni Sverre nisu nita rekli. Samo su mirno ekali nastavak.
Meutim, nastavio je isti odvjetnik dugo se nakaljavajui i nakon pretjerane dramske
stanke, njegova milost vrlo neprikladnim nalazi legat jednakoga iznosa za Mr. Lauritzena,
ija su jedina veza s obitelji, ini se, diskutabilne zaruke s lady Margrete. Podijeliti jo jedan
toliko velik iznos nekome tko je umalo stranac, njegova milost nalazi na granici krae
obiteljske imovine, ili ak prelaenjem te granice. Onaj tko nasljeuje naslov, nasljeuje i
imanje sa svim njegovim prihodima, stoga se oni ne mogu oporuno ostaviti osobama izvan
obitelji.
192
Odvjetnik je uutio i iekivao prigovore.

Ipak se radi o posljednjoj elji moga brata, ree Margie glasno i jasno kao da su samo
usput razgovarali.
To se, naravno, moe tvrditi, uostalom, ne posve neutemeljeno, nastavio je drugi, po
svoj prilici podreeni odvjetnik, Mr. Edward Clarke. Stvar nije, to smo voljni priznati,
pravno nekontroverzna. Zato njegova milost nudi 1000 funti, to se prema mome miljenju
moe nazvati velikodunim. Koji je va stav prema toj ponudi, Mr. Lauritzen?
to se dogaa ako Mr. Lauritzen odbije i nastavi se boriti na sudu, ipak se moe pozvati
na posljednju elju moga brata? upitala je Margie jer se Sverre inio nesposobnim ita rei.
Dopustit u si biti sasvim otvoren po tom pitanju, milady, odgovorio je stariji odvjetnik,
naslonio se u stolici i zadovoljno isprepleo ruke na trbuhu. Krenut e parnica. To traje
godinama. Iskreno reeno, ne zna se tko bi pobijedio. Samo jedno se zna, bilo bi skupo. I zato
obino pobjeuje onaj koji moe platiti najskuplje odvjetnike. Nego, Mr. Lauritzen, jeste li
spremni prihvatiti velikodunu pomirbenu ponudu njegove milosti?
Jasno da jesam, odgovori Sverre promuklo. Ni njemu ta gotovina nije nita znaila, kao
to mu nita vie nije nita znailo.
Moram rei da cijenim to pokazujete takvo razumijevanje za injenino stanje stvari,
Mr. Lauritzen, odgovorio je stariji odvjetnik uz uzdah olakanja. Aha, onda nam preostaju
samo odreeni praktini detalji, budui da smo ve dosta odradili. Koliko mi je poznato,
imate raun u Engleskoj banci, Mr. Lauritzen. Proslijedite nam podatke rauna i tisuu funti
bit e prebaeno na nj im potpiete ovaj dokument.
Niz stol je poslao ugovor od stranice i pol. Sverre je prihvatio prueno nalivpero i odmah
potpisao, nije ni proitao tekst.
Zatim dolazimo do samoga pitanja smjetaja, nastavio je manje bitan odvjetnik.
Izgleda da je lady Elizabeth ustvari preselila k svome zetu, lordu Arthuru Somersetu. U
sluaju da je jo imala osobnih predmeta na Manninghamu, nakit, naslijeeno pokustvo,
odjeu ili togod drugo, njezina milost svakako ima potpuno pravo u bilo kojem trenutku, i
na nain koji njezina milost nalazi prikladnim, zatraiti te predmete. A to se vas tie, lady
Margrete, trebali biste si s ostavtinom od 5000 funti zasigurno moi osigurati stan u
Londonu, kamo ste ve, ini se, preselili. Slaemo li se zasad? Njegova milost s obitelji rado bi
imali Manningham House na raspolaganju to je bre mogue. Slaemo li se?
Margie i Sverre su ukoeno kimnuli.
Excellent! povikne sir Travers Humphfrey. Onda je, naravno, sve rijeeno i ovaj je
sastanak, prema tome, tekao kao po loju, to naalost nije uvijek sluaj. No, dakle,
sporazumjeli smo se i pretpostavljam da gospoica i gospodin trebaju prijevoz do eljeznike
postaje u Salisburyju?
Zapravo nismo sve rijeili, barem u sluaju da niste spakirali sva umjetnika djela u
odgovarajuu ambalau, iznenada je prigovorila Margie.
Umjetnika djela? Ambalau? Bojim se da trenutano ne razumijem sasvim na to
milady misli? pretvarao se stariji odvjetnik.
Naravno da znate, odbrusila mu je Margie. Moj brat je sva umjetnika djela kupljena
nakon 1901. poklonio mome zaruniku. Nije li tako? Kako emo ih prenijeti kui bez
193
ambalae?
Odvjetnici su duboko i teatralno uzdahnuli te poeli prekopavati po hrpi papira pred
sobom, dok nisu nali to su traili.
Well, ovdje imamo izvadak iz popisa pokretnina, poeo je sir Travers Humphfrey,
nakaljao se i nataknuo binokl na nos prije nego to je poeo brojiti. Pet tuceta slika muke
pornografije, deset slika skandalozne enske pornografije, etiri tuceta crnakih motiva
osobito neukusnog tipa... ovaj, sud nije moj ni lorda Horacea Fitzgeralda. Zatraili smo
vodeu umjetniku ekspertizu iz Londona da bismo shvatili s ime imamo posla. No,
dopustite da nastavim. Nepunih dvadeset komada izrazito degenerirane francuske
umjetnosti, ili u naem sluaju, umjetnosti francuskog tipa s imenima poput Ganginn, Pikass,
Vangogg, Manett i Monett, Degass i Cesanne...
Gauguin, Picasso, van Gogh, Manet, Monet, Degas i Czanne, ispravila ga je Margie
razjareno.
Vrlo je mogue da ti aljivci tako izgovaraju svoja imena, duboko se ispriavam na
svojem manjkavom francuskom, milady. Ali ako dopustite da nastavim do posljednje i
kompliciranije toke. Ovdje se nalazilo i kojih tucet veih slika koje su prikazivale radniki
ivot na Manninghamu. Tu je naa ekspertiza iz umjetnikih redakcija Timesa i Telegrapha
imala sasvim drugo miljenje, zapravo su pohvalili te slike, razlog to je njegova milost
odluila i njih konfiscirati ima sasvim druge temelje od onih, da tako kaemo, estetskih i
moralnih.
Konkretno, te slike su druga pria, smatram da pripadaju ovdje, na Manningham,
prihvatio je Sverre tiho.
Oprostite, ali onih deset slika sa >skandaloznom enskom pornografijom< ipak
prikazuju mene, tako da moram imati mogunost pitati to je na njima skandalozno? pitala
je Margie staloeno hladno. Ni najmanje joj nije zadrhtao glas.
Stariji odvjetnik duboko je uzdahnuo prije nego to je odgovorio.
Bojim se da ste sami ve dali odgovor, milady. Upravo injenica da ste nesumnjivo vi
prikazani, a ne kakva plesaica ili predstavnica londonskih prijateljica noi, oprostit ete mi
usporedbu, skandalozna je. Bilo bi nepodnoljivo neugodno kada bi takve slike dospjele u
krive ruke, pa se konfiskacija njegove milosti temelji zapravo na brizi za ime i dobar glas
obitelji.
Sverre i Margie su izmijenili kratak pogled, prije nekoliko tjedana, u jednome drugom
svijetu, bili bi udarili u grohotan smijeh.
Naravno da emo osporavati tu >konfiskaciju< na sudu i neemo popustiti prije nego to
nam se vrati umjetnika zbirka, zakljuila je Margie, spremala se ustati i otii. Sverre je
slijedio njezin primjer.
No dvojica odvjetnika nepomino su sjedila, smrtno ozbiljna.
Bojim se, milady, da nismo u mogunosti voditi pravnu bitku za te slike, koje su
dokazano ispod svake kritike, ree sir Travers Humphfrey tiho. Duboko je uzdahnuo i zatim
nastavio.
Lord Horace Fitzgerald je predvidio ovakvu neugodnu kontroverzu, koja bi nesumnjivo
dovela do skandala. Zato je dao spaliti sve do jedne slike kojih smo se sada dotakli.
194
Margie i Sverre ponovno su utonuli u stolice i u nevjerici se zagledali u dvojicu odvjetnika,

koji su se sada iznimno silili odrati lica bezizraajnima.
Sverre je iznenada ustao tolikom brzinom da je prevrnuo stolicu iza sebe i odjurio u
kuhinju, Margie, koja je odmah shvatila to namjerava, brzo ga je slijedila.
Kada su prekoraili kuhinjska vrata prema 40 jarda dugome umjetnikom salonu s
visokim bijelim dugim zidom, nije vie bilo ni jedne jedine slike. Ponegdje je bilo sjena u
praini i promjena boje na zidu, koje su odavale mjesta gdje su visjele slike.
Nije se imalo to rei, samo su zurili u nevjerici.
Nasuprot galeriji, nekoliko jarda ispred prozora, nalazila se bijela hrpa pepela koja je i
dalje slabo tinjala, Sverre ju je prvi ugledao i poeo je trati prema izlazu nasuprot radionici.
Uskoro su stajali pred hrpom pepela visokom tri stope. Uokolo su leali ostaci koji su
nemilosrdno svjedoili to se dogodilo, kut jednoga zlatnog okvira, komadi drveta s
pougljenjenim platnom u kojem se avli koji ga je privrivao sjajio jasnom bakrenom
bojom, komadi platna s ostacima boje, Sverre se pognuo i podignuo da ga pokae Margie.
Bio je to dio potpisa, stajalo je anne.
Ima li fotoaparat sa sobom? pitao je Sverre. Obino ne ide nikamo bez njega.
Margie je tiho kimnula, izvadila fotoaparat, postavila ga na stativ i odabrala trajanje
ekspozicije. Sverre je pozirao pred hrpom pepela s podignutim fragmentom Czanneova
potpisa.
Nakon to je okinula nekoliko fotografija, obgrlio ju je i polako poveo natrag prema
odvjetnicima koji su ih ostali ekati. Iznenada je prestraio Margie poevi se smijati, ali brzo
se sabrao.
Demonstrativno sporo doli su i sjeli pred dvojicu odvjetnika za kuhinjskim stolom.
Nekako kao da se nije imalo to rei. Katastrofa je bila neizbjena injenica.
Razumijete li... poeo je Sverre s naporom, nakon muno duge tiine, znate li u emu
ste sudjelovali? Moete li uope pojmiti vrijednost djela koje je njegova milost dala spaliti?
Ne, zapravo ne, priznao je sir Travers Humphfrey. Ali njegova milost predvidjela je da
e njegova pomalo radikalna metoda temeljitog rjeavanja iznimno neugodna sukoba dovesti
do potraivanja novane kompenzacije. Koju nam to vrijednost pokuavate dati naslutiti?
Njegova milost nas je ovlastila da se velikoduno ponesemo prema eventualnim zahtjevima.
Sverre je ponovno udario u kratak histerian smijeh, ali i ovoga se puta brzo sabrao.
Koju vrijednost? postavio je retoriko pitanje. Na stranu to to ste unitili moje
ivotno djelo, ono moda nije toliko vrijedilo u novcu, ali spalili ste slike ija e vrijednost u
bliskoj budunosti prelaziti vrijednost itavoga Manninghama. Svejedno, niste prvenstveno
spalili novac, liili ste ovjeanstvo neprocjenjivoga umjetnikog blaga, ne moete isplatiti ni
mene ni ovjeanstvo. Imate li neto protiv da si uzmem neto odjee iz svoje stare sobe?
Nipoto nisu imali. Upravo suprotno, odvjetnici su odjednom bili ushieni i postali su vrlo
ljubazni, sada kada su oito izbjegli muno pregovaranje o financijama.
U vlaku sputajui se prema Paddingtonu nisu mnogo govorili. Neugodna stvarnost govorila
je sama za sebe.
Sverre je imao samo jedno pitanje tijekom prvih pola sata. Tko je taj Horace Fitzgerald
195
koji je u povijesti umjetnosti nesvjesno zauzeo mjesto pokraj Herostrata?

Naravno, roak, prenijela mu je Margie nezainteresirano. Njezin otac nije imao brae,
inae bi postojali blii nasljednici. Dakle, moralo se ii unatrag do djedove generacije, a djed
je imao mlaega brata, rano su se posvadili i prekinuli su sve meusobne kontakte. Lord
Horace je, dakle, bio unuk djedova mlaeg brata.
Margie je i dalje bila zabrinuta da si Sverre ne oduzme ivot. etiri-pet dana apatino je
leao u svojem krevetu u Charlestonu a da nije jeo ili pio, sve dok Roger Fry nije doputovao
da ga pokua podignuti na noge.
Svi su bili jednako zabrinuti za Sverrea, ali Roger je u svojem rjeenju i nagovaranju imao
argument zahvaljujui kojem se Sverre brzo sabrao. Radilo se o spaavanju umjetnosti. Ne
samo njegove vlastite, nego i francuske umjetnosti, koja e s Picassom i van Goghom visjeti u
svim velikim svjetskim muzejima.
A sada su barbari spalili sve, nije bilo Sverreovih dviju amerikih izlobi, Margie se jedva
usudila i pomisliti kako bi se osjeala i to bi uinila sa sobom u istoj situaciji. Djelovao je u
potpunosti apatian, bijel u licu, sjedio je posve miran, s rukama u krilu i samo netremice
zurio kroz prozor. Morala ga je barem pokuati nekako pokrenuti.
Sverri, mora mi obeati da nee uiniti neto glupo, pokuala je i odmah se osjeala
netaktino i nezgrapno.
Ne bi vjerovala, ali dvije me stvari vesele, nenadano je odgovorio, kada se polako
okrenuo prema njoj i pogledao je u oi.
Prva je, nastavio je, jasno, da njegova milost Horace, na 14. grof, nije imao dovoljno
pameti da zadri radove sve dok ga ne budu mogli uiniti bezobrazno bogatim. Druga je
moda vie nada, da njegovi poslunici nisu stigli do ateljea u Bloomsburyju.
to jo ima tamo? pitala je.
Dva blaga, odgovorio je uz slabu naznaku osmjeha. Jedno je slika Albieja koji oboava
sunce na Hardangerskoj visoravni, takvog ga zauvijek elim pamtiti, takav e zauvijek ostati u
meni. Drugo blago su dva van Gogha koja sam naprosto ondje zaboravio. Sjea se kada sam
ti elio pokazati njegovu tehniku? Pa, nakon toga su ostali u jednoj od garderoba.
Da, dobro se toga sjeam, dva junofrancuska krajolika. Najbolje je da pourimo onamo,
pa da stigne ukrasti vlastite slike.
Plavu sliku Manninghama, nastavio je nakon nekog vremena. Zaista elim da je
zadri. A plavu sliku Brightona u kasnoj jesenjoj noi elim da imaju Vanessa i Duncan u
Charlestonu.
Namjerava si oduzeti ivot?
Ne, ne znam zato, ali ne.
Namjerava otputovati?
Potvrdno je kimnuo.
Kamo e?
Odlazim iz Engleske zauvijek, to je glavno. Vjerojatno kui.
Razgovor je utihnuo. Sjedili su stisnuti u vagonu druge klase. Prva je klasa bila popunjena,
a vie nisu imali privatni manninghamski vagon na raspolaganju.
Kako su se pribliavali Paddingtonu, Sverre je izvadio spaljeni fragment Czanneova
196
potpisa i pruio ga Margie.

Evo, uzmi ovo, rekao je. Uokviri to, upotrijebi u nekom kolau, gledaj na to kao na
moju posljednju i presudnu sliku Engleske.
197
XIII.
Novi poetak
BERLIN
TRAVANJ 1919.
N A ST AL A JE T I I N A i nikome nije padalo na pamet to bi rekao. Stajali su nasred

Brandenburkih vrata i zbunjeno se smijeili jedni drugima.
Uto je prema njima krenuo ovjek u uniformi kapetana, koji je zasigurno sudjelovao u
manifestaciji. Odlunim koracima krenuo je ravno prema Lauritzu, koji je stajao kao
skamenjen i samo zurio u nj. Ingeborg nije mogla protumaiti izraz njegova lica.
Dvojica mukaraca odmah su se bacila jedan drugome oko vrata, vrsto se zagrlila i poela
se tapati po leima. Nijedan nije nita rekao. Kada su se razdvojili, ostali su vidjeli da su
obojica plakala i morala nadlanicom obrisati suze.
Ovo ovdje, rekao je Lauritz napukla glasa, je moj brat Oscar, koji se upravo vratio iz
Afrike. Dopusti da ti predstavim Christu Freiherrin von...
Joj, daj! ree Christa i prui mu ruku na rukoljub, zapravo smo se ve upoznali u
mladim danima.
Ingeborg je zagrlila Oscara i poljubila ga u oba obraza, a zatim mu predstavila djecu jedno
po jedno.
Slabo se sjeala Oscara iz vremena u Dresdenu. No tada je bio mladi, neto vie od
djeaka. Ovo ovdje je, sudei prema medaljama, bio heroj koji je, povrh toga, i izgledao kao
heroj. irokih ramena, vii od Lauritza i znatno vitkiji u struku, njegovo je lice bilo naborano i
izbrazdano, oi gotovo tune ovjek koji je proivio teka vremena. Kriom je pogledala
Christu i brzo je mogla zakljuiti da su obje istoga dojma ili da su napravile jednaku analizu
situacije, Christinim rjenikom. Izgledala je gotovo osvojeno.
Evo, ree Oscar podignuvi ruke u zrak, sve to imam je odjea koju nosim. Englezi su
ukrali sve to sam imao u Africi, tako da naalost veeras ne mogu astiti u restoranu.
Nema razloga za brigu, ree Lauritz. Ima znatnu rezervu u zlatu u sefu Norveke
banke u Bergenu, suvlasnik si u tri inenjerske tvrtke, izmeu ostalog i u Henckelu &
Dornieru ovdje u Njemakoj. Bit e novih mostova, ne brini se za to treba izgraditi novi
svijet, potrebni su inenjeri. U Dornieru razmatramo bismo li se poeli baviti zrakoplovima.
Zvui kao odlina ideja, odgovorio je Oscar s oiglednim olakanjem. Siguran sam da
letenje ima sjajnu budunost.
Na tome je njihov razgovor stao jer je obojici bilo neugodno priati o poslu u drutvu
198
dama. Najvanije je ipak izgovoreno i Oscarovo olakanje bilo je vrlo oito. U roku od
nekoliko sekundi proao je put od moebitne potpune propasti do nedvojbena novog
bogatstva.
U tome trenutku razgovor je skrenuo na svakodnevnije teme, poput hladnoga proljea ili
restorana u koji e ii. Lauritz je iznenada poveo Oscara malo u stranu i apui zapoeo
ustar razgovor. Djelovali su vrlo neobino. Oscar je zamiljeno kimnuo i pogledao prema
djeci.
Zatim je iznenada otiao k Haraldu, nagnuo se tako da se veliki, crni, srebrom obrubljeni
kri oko njegova vrata zanjihao djeaku pred oima.
Grosskreuz des Eisernen Kreuzes! poviknuo je Harald i uperio prstom u kri, oito mu je
to strano imponiralo. I Eisernes Kreuz Erste Klasse! nastavio je podjednako uzbueno.
Zaboga! pomislila je Ingeborg, gdje svi djeaci uspiju nauiti takve stvari?
Upravo tako, dragi mali neae, ree Oscar. Na njemakom.
Sve dosada govorili su samo njemaki, dakako, radi Christe. Ali sada se Oscar iznenada
prebacio na norveki i, primivi Haralda za nejaka ramena, upitao:
Ovako bistar mali neak valjda moe govoriti norveki sa stricem Oscarom?
Naravno da moemo govoriti norveki, striko Oscar. Ja nisam samo Nijemac, ja sam
napola i Norveanin!
Odgovorio mu je na tipinom zapadnonorvekom dijalektu, jeziku kojim mu se stric
obratio. Jeziku kojim nije progovorio dvije godine.
Veselo su avrljali i besciljno etali niz Unter den Linden. Braa Lauritzen ila su prva, Lauritz
je brzo objasnio kako je mali Harald bio traumatiziran u Bergenu, teko pretuen jer je bio
Nijemi i otada je odbijao govoriti norveki te kako je, ironino, upravo eljezni kri uspio
razrijeiti taj vor. Nakon toga su se braa bacila u velianstvene planove za ono to je neko
bio djetinji san o inenjerskoj tvrtci Lauritzen & Lauritzen. Nisu se urili, prije ili kasnije
ionako e pronai neki restoran koji prima stranu valutu i gdje e moi dobiti stol, a ne
stiskati se u guvi.
Pakao je zavrio, trebalo je izgraditi novi svijet, zamiljali su kako e se Njemaka
izdignuti kao ptica Feniks iz pepela i kako e oni sami sudjelovati u pisanju te velianstvene
povijesti. Nee to ba biti med i mlijeko, barem ne ispoetka, ali ii e. Ipak je to Njemaka.
Govorili su na norvekom, jezikom kojim Oscar nije govorio osamnaest godina i koji mu
je sada predstavljao potekoe, povremeno je morao traiti rijei. Odmah za njima hodali su
Ingeborg, Christa i djeca. Oni su radi Christe govorili njemaki.
Iznenada je Oscar stao i primio Lauritza za podlakticu. Samo nekoliko metara ispred njih
stajao je ukusno odjeven mukarac izbrazdana lica, koji se upravo progurao pokraj njih brzim
korakom, potom se okrenuo i sada je zurio u njih irom otvorenih oiju. Dostigli su ih ene i
djeca, stali su i utihnuli. Trenutak je bio sablastan.
Jeste li vi oni koji mislim da jeste? pitao je mukarac gledajui ih, ne samo na
norvekom, nego na izraenom zapadnom dijalektu.
Da, ree Oscar. Ja sam ti svakako brat, a strogo uzevi, ovaj punani deko pored mene
takoer.
199
U sljedeem trenutku bacio se prema Sverreu i zagrlio ga. Stajali su nekoliko sekundi u
tiini, dok je Ingeborg u pozadini apui objanjavala Christi.
Sverre se izvukao iz zagrljaja, okrenuo se i uinio neodluan korak prema Lauritzu.
Izmeu njih kao da je bilo elektriciteta, inilo se da obojica trae to bi rekli. Lauritz je prvi
pronaao rijei.
to, za ime svijeta, radi u Berlinu... dragi brate? pitao je.
Kolebao se prije nego to e rei dragi brate, ali izgovorio je to.
Ostavio sam Englesku, otputovao u Berlin jer znam jezik i nipoto nisam htio riskirati da
naiem na tebe... dragi brate, odgovorio je Sverre vie iskreno, nego pokuavajui se naaliti.
Vidio sam paradu s naom afrikom Schutztruppe, nastavio je. Bio sam radoznao,
zatim sam vas ugledao kod Brandenburkih vrata, dostigao vas, siguran sam bio tek kada sam
uo svoj vlastiti jezik iz djetinjstva.
Lauritz je samo vrtio glavom. Nije se dalo iitati to misli, ni o emu razmilja. Ostali su
nervozno iekivali. Ingeborg je neto aptala Christi.
Jednu stvar elim rei prije svega ostalog, ree Lauritz napokon. Tvoj portret majke je
neto najljepe to sam ikada vidio, visi nad kaminom u mome domu u Bergenu. Pogledam
sliku svake veeri i neobino je to tada vie mislim na tebe nego na nju. A sada je Bog spojio
nas trojicu brae. Oscara sam sreo prije pola sata. I sada tebe.
Time je sve bilo reeno, onako kako se uvijek govorilo u domu njihova djetinjstva na
Osteryu.
Pomireni su.
200
J AN GU I LL OU (1944., S T OC KHO L M ) ugledni je

vedski knjievnik, novinar i scenarist koji je od
1971. do danas objavio etrdesetak romana i
mnotvo djela publicistike tematike. Preveden
je na vie od dvadeset jezika, a prema nekoliko
romana snimljeni su filmovi. Dobitnik je
mnotva nagrada za svoj novinarski i
spisateljski rad, izmeu ostalog: Stora
Journalistpriset
(1984.),
Bsta
svenska
kriminalroman (za najbolji vedski krimi-roman, 1988.), rets frfattare (za
vedskog pisca godine, 1998.), rets bok (za knjigu godine Kraljevstvo na kraju
puta, 2000.), a meu novijima je Jan Myrdals stora pris Leninpriset (za drutveno
angairanu knjievnost Drutva Jan Myrdal) koja e mu biti uruena u travnju 2014.
Najpoznatiji je kao autor trilogije o templarskom ratniku Arnu (Put u
Jeruzalem, Vitez templar i Kraljevstvo na kraju puta) te romana Arnovo naslijee
koji se nadovezuje priom o postanku vedskog kraljevstva. Iznimno su popularni i
njegovi pijunski trileri o Carlu Hamiltonu.
Roman U visokom drutvu drugi je naslov iz nove trilogije Veliko stoljee, koja
propituje prirodu ovjeanstva i istodobno donosi pregled stoljea koje je odredilo
smjernice modernog svijeta.
201

Jan Guillou - U Visokom Društvu

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Jan Guillou - U Visokom Društvu

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

www.onlineknjige.

Jan Guillou fantastian je pripovjeda koji maestralno doarava povijesna zbivanja.

Ljubav je ljubav i Guillou je opisuje kao takvu izravno i prirodno...

Preuzmite na stotine naslova potpuno besplatno

G LA VN I R AZ LO G T O S E S V E RR E nije osjeao osobito nervozno bila je injenica da je Albie o

trenju sa spojeva tranica. Znai, gumeni kotai okrueni elikom?

S V ER R E S E posljednji put kolebao neposredno prije nego to je trebao ui na potanski brod u

Mogue da ga je ta udnja za odjeom vie od iega drugoga spojila s Albiejem. U

blijedoljubiasti satenski sako, dugi bijeli kaput i eir.

K A S N IJ E J E Sverre morao priznati da je uz minimum opaanja i normalne sposobnosti

Albie je bacio ogrta, nasmijeio se na svoj neodoljivi nain, moda ak samoironino, i

prenese treperee promjenjivo svjetlo meu kronjama hrastova na platno.

je proitao da bi jednostavno spavao ne sanjajui.

P R VO S E moraju dogovoriti oko prostorije. Kada je Margrete predloila svoje uobiajeno

N AK ON V E E R E nekoliko je sati sjedio za crtaim stolom u radnoj sobi i preinaavao skice.

si to predoili. Neto je nedostajalo, prizor je bio nijem.

Reichsmarki. Albieju je ba bilo praktino to je na taj nain izbjegao banku i mijenjanje

Da, to je bio problem. Misli li...?

se da jedva primjeuje primjedbu svoje majke da e to biti izvrsno, budui da su oekivale

bila je to kompozicija u smeim, oker, razliitim nijansama ute i bijele, izvanredna

razgovarati o umjetnosti. Unaprijed je bila obavijetena da e za stolom imati umjetnika, a

Najjai ovjek na svijetu

P I CA D IL L Y C I R CU SA nije ba bio bilo kakav pub. Otmjenost, kako u

engleski je, koliko sam shvatio, daleko od kristalno jasnog.

Royal Hall, ako vam to zvui poznato?

sobi, njegova ria brada u brzini je lelujala.

T RE B A LO IM JE znatno vie vremena do Newcastlea nego do Pariza. Vlak je krenuo rano

pitanje jedva usudio postaviti.

stolnjakom, bruenim kristalnim aama i jedaim priborom za tri slijeda.

bili Englezi. Moda je iznenaujue jezino zajednitvo sa Sandowom/Mllerom pomoglo

likovnih strunjaka kada su se svojevremeno u Dresdenu zakleli da je naslikao originalnog

iako je razlika izmeu prvog i posljednjeg kvadratia vrlo velika.

prijateljskoj usluzi, i je li to uope elio.

Z A M I L JA O J E N O RV E KU kao minijaturnu zemlju na rubu kontinenta, ili bajkovitu zemljicu

put ugledali planinski krajolik bez drvea.

kada je iznenada izgrdila itavo drutvo.

polumranom i zadimljenom prostoru.

najveega norvekog graevinskog projekta u povijesti. Samo se jedan od njih pojavio,

renoviranoj kui u Allgati u Bergenu.

M A LI P UT NI K I T RA J EKT koji ih je trebao prevesti do Sverreovog doma iz djetinjstva zvao se

osobno, nalazio u kui, kaljajui svojom prisutnou i njihovu majku.

sveano zastali na trijemu. Njezino pobono dranje razrijeilo je dilemu. To je ona.

To znai da mi je oprostila. I vama, dodao je.

Kada ju je Lauritz nagovorio da izgradi malenu zanatsku proizvodnju, naravno da je to

P O E LO J E P RO S I DB OM , formalistiki kominom, kao to je i obiaj. Bilo je nevjerojatno

shvatio da e se govoriti o financijama.

J E DI N I NA P O R na putovanju dogodio se drugoga dana. Pred Biscayom je City of Winchester

povremeno oprezno punila iz sifona to im je donesen na stol. Sverre je sjedio s nemalom

A F RI KA I M S E polako pribliavala uljajui se uz suncem obasjanu obalu, kao da bi se mogli

na ovce i na krave, gotovo patuljasta u usporedbi sa europskim ivotinjama. Ali to je ilava

brojanju novca, iznenadio je Sverrea promrmljavi da ne samo to je platio pola ampanjca,

A F RI KA I H JE obojicu zavela neprimjetno i neumoljivo. Ispoetka je namjera bila da Albie i

M A R GI E I V A N E S SA prorijedile su broj ljubavnika i napravile drastinu roadu. Bilo je to

Moda sam malo pretjerala, rekla je.

N A M A N NI N GH AM U su bili umjereni u zabavi, iako nisu pretjerali u skromnosti. Okupila se

Uspio je odgovoriti samo opomenom da se, dovraga, ne nalaze u Bloomsburyju. aptom

etao je katom u kunom ogrtau i pokuavao se usredotoiti na trivijalna razmiljanja te

Na primjer, problem prekobrojnih zaposlenika. Radna snaga na Manninghamu,

R O G ER F R Y i Clive Bell te njihov kompanjon u projektu, Desmond McCarthy, odradili su

neprestan amor rasprava i razgovora, povremeno ak i razdraganog smijeha.

na razini petogodinjaka, za to su tvrdili da je nivo na kojem se nalazi Czanne? Stoga na

K A TA S TR OF A J E B IL A gotovo biblijskih razmjera. Da nije bilo pokopa lady Sohpy na

mogu nain rjeavanja sukoba.

uspjeli malo udaljiti od grupica publike to su se i dalje svaale, vratio im se osjeaj da su na