Mala Citanka o Dijalogu NDC PDF

MALA ITANKA O DIJALOGU
grupa autora
MALA ITANKA
O DIJALOGU
Grupa autora
Mala itanka o dijalogu
Izdava
Nansen dijalog centar - Crna Gora
Za izdavaa
Boris Raoni
Tehniki urednik
Aleksandar Pajevi
tampa
Grafo Crna Gora, Podgorica
Tira
500 primjeraka
Nansen Dijalog Centar Crna Gora

Adresa: Vukice Mitrovi 8, Podgorica
Telefon: 081 655 295, 655 299
Faks: 081 655 305
E-mail: info@ndcmn.org
www.ndcmn.org
www.nansen-dialogue.net
2
MALA ITANKA
O DIJALOGU
Januar 2005. godine
SADRAJ
PREDGOVOR ...................................................................................... 7
dr Savo LAUEVI
DIJALOG O DIJALOGU.................................................................... 9
dr Sonja TOMOVI-UNDI
DIJALOG I SPORAZUMJEVANJE ................................................ 14
dr Ratko BOOVI
POVRATAK DIJALOGA ................................................................. 21
dr Djuro UNJI
UMEE VOENJA DIJALOGA .................................................... 31
dr Radovan RADONJI
DIJALOG ............................................................................................ 40
edomir UPI
DIJALOG U POLITICI .................................................................... 46
Dr Steinar BRYN
NANSEN DIJALOG ......................................................................... 51
dr Sra PAVLOVI
SAN O DEMOKRATIJI: DIJALOG I DRUTVENA
STVARNOST U CRNOJ GORI...................................................... 61
Goran LOJANI
WWW.DIJALOG.COM........................................................ 73
Boris RAONI
NEDOUMICE O DIJALOGU ........................................................ 80
PREDGOVOR
Nansen dijalog centar u Crnoj Gori od poetka svoga rada, ve pet
godina, posveen je promociji dijaloga kao poetka rjeavanja konflikata, i u tom
cilju okuplja veliki broj, uglavnom mladih ljudi. Promocija dijaloga je osnova
naeg rada i u tom cilju organizovali smo veliki broj seminara, predavanja,
okruglih stolova i radionica.
Ova itanka, koju na nae zadovoljstvo drite u rukama, predstavlja
zbornik radova pripremljenih za serijal okruglih stolova Dijalog o dijalogu,
koje smo organizovali irom Crne Gore poetkom 2002. godine. Na njima su nai
gosti govorili o pojmu dijaloga, iz ugla svoje struke filozofije, sociologije,
antropologije, ali i na osnovu emprijiskih saznanja. Do sada su objavljenja 3
izdanja, sa ukupnim tiraom od 2000 primjeraka, a uporedo sa ovim etvrtim
izdanjem, iz tampe e izai i izdanje na albanskom jeziku.
Crna Gora kao drutvo sa autoritativnom tradicijom, tek se u posljednje
vrijeme susrijee sa dijalogom kao sredstvom komuniciranja. Zbog toga od
poetka naeg rada, naili smo na veliki broj onih koji su sa skepsom gledali na
nau misiju, smatrajui da je iz vie razloga dijalog u Crnoj Gori nemogu. Tek
posljednjih par godina dijalog se pojavljuje kao vrijednost u naem politikom
ivotu. Meutim, taj napredak je vie nego skroman. Debate, monolog i nagovor
jedini su naini komuniciranja ljudi sa suprostavljenim miljenjima i stavovima,
a svala spremnost na dijalog se smtra znakom slabosti. Ova knjiga predstavlja
skroman doprinos koji inimo promociji dijaloga u Crnoj Gori.
Mala itanka o dijalogu je objavljena da bi svima pomogla da steknu
osnovna znanja o dijalogu, zainteresuju se za njegovo dalje prouavanje ili
osvjei znanja i vjetine dijaloga koje ve posjedujete. Bie nam zadovoljstvo ako
vam Mala itanka o dijalogu pomogne da nauite neto novo i vjetinu
dijaloga sprovodite u svakodnevnom ivotu.
Na kraju, elim da izrazim veliku zahvalnost autorima tekstova, svima
vama koji ste uestvovali u ostalim aktivnostima Nansen dijalog centra, kao i
vama koji podravate razvoj dijaloga i koristite ga kao sredstvo komuniciranja.
Boris Raoni
koordinator NDC-a

.

, .
: ,
, , , .

: j , , ,
, ,
, , c - ,
, - ,
,
,
, , a. , ,
, .

. (
, ,
) o, ,
.

.
() ,
.
.

. ,
, .
, , a,
, , , , , .
() y
.
( , , , , , ).
, (, , ,
, ). ,
dialegomai , ,
, , , ,
. .
:
, ,
,
, - .

.
.
, .

, ,

.
,
.
,
, .

.
,
,
. .
.
() .
.
, -,
, -.
10

, .
, . ,
. ,
.
(,,
)
, . .
, ,
, (ipostasis)
, , persona
. ,
.
, ,
.
.
. , ,
.
,
. .
,
,
. ,
.
,

.

.
, ,
-.
,
,

. .
,
, , , .

, .
11

,
, , ,
, .

zoon logon
echon ,
, zon
politikon . .
,
. ,
.
, :

- , .
.
,
, . , ,
, . , , , ,
. .
, , , , , .
a ; ,
.
. , -.

.
.
.
,
,
. ,
. ,
, . - .
.
.
, ,
.
12

, .
. -,
.
.
. , -,
.
,
.
.

.

,
.
.

.
.
, .
, .

.
13
dr Sonja TOMOVI-UNDI
DIJALOG I SPORAZUMIJEVANJE
Grku rije DIALOGOS najee prevodimo kao razgovorrazgovaranje dok moderni pojam ukljuuje i predstavu o zajednici.
Mogunost voenja dijaloga predstavlja temeljnu formu
sporazumijevanja, specifian model nepoznat u prirodi. Kao vrhunac
komunikacije, dijalog je omoguen postojanjem jezika i jezinou
naeg razumijevanja svijeta i ivota . Osnovna pretpostavka svake
zajednice je postojanje jezika i injenice da jezik postoji samo u
razgovoru a dijalog je osobena najvia forma razgovora, osnovni
model sveg sporazumijevanja . Temeljna pretpostavka dijaloga je
priznanje Drugog, jer je logos , kako svjedoi Heraklit zajedniki. I to
je ono to ini moguim ljudski svijet, to postojanje logosa, usljed ega
je ovjek sebe, kako istie eler, izdvojio iz mitoloke predstave o
jedinstvu sa prirodom.
Da bi dijalog uopte bio mogu, jezik predstavlja uslov
CONDITIO SINE QUA NON svakog dijaloga. Dok komunikacija
podrazumijeva postojanje emitenta poruke, kad i primaoca, ukljuuje
razliite neverbalne mogunosti sporazumijevanja, kretanje u
razliitim pravcima, dijalog se osniva na jezikom potencijalu i
obavezno relaciji izmeu dvije individue /linosti/. Dijaloki uput na
Drugog znai da ga u tom inu priznajemo kao partneraravnopravnog uesnika . Zato je s pravom reeno da je jezik dar jer ta
posebna stvarnost jezika je poluga na kojoj se konstituie ljudski
svijet. Prije samog dijaloga , postoji, dakle, neto na emu se osniva
dijalog, a to je samo bie jezika.
Mit o vavilonskoj kuli pokazuje koliko je jezik fundamentalan
za pitanje ovjeka , tavie, pitanje o jeziku je pitanje o ovjeku, jer
jezik ini samu sutinu ljudskog bia. Aristotel je u politici obrazloio
14

ovo uvjerenje rijeima da je ovjek bie koje posjeduje logos, dakle u
prvom redu jezik. ivotinje se sporazumijevaju iskljuivo zbog
zadovoljenja odreenih nagonskih potreba, a ovjeku je data
mogunost da procjenjuje stvari sa stanovita dobro-zlo, i da na tim
standardima gradi svoje budue postupke. injenica da je ovjek bie
koje ima jezik , govori o tome da je sve zamislivo istovremeno i
izrecivo jezikom i da tu lei osnov komunikacije i zajednitva. Prije
svake realne zajednice: porodice, drave, drutva i svih postojei
institucija, nalazi se izvorna mo govorenja i jezinost na kojoj je
utemeljeno svako zajednitvo, svaki opti pojam. Izvorno shvatanje
logosa kao jezika ne poklapa se sasvim za zapadnom tradicijom i
prevoenjem logosa sa onim animal rationale , jer je umnost ovjeka
predodreena jednom prvobitnijom sposobnou jezikog podruja.
Na pitanje o jeziku odgovara se razliito sa stanovita
filozofsko-antropolokih ili lingvistikih refleksija. U nauci o jeziku,
kao kod Humbolta ili Herdera, jeziku se pristupa spolja, ispituju se
njegove gramatike, sintaksike i leksike osobenosti i zakoni. Ali,
sutinsko pitanje jezika povezano je prije svega sa pitanjem ovjeka,
jer je rije o samom sreditu linosti. Pitanje o jeziku uvijek dolazi iz
jezika i uvijek ima jeziki epilog. Gadamer e stoga posebno ukazivati
na potrebu obnavljanja filozofskih uvida o jeziku, jer jezik zauzima
sredinju poziciju u filozofskom miljenju.
Postavljajui pitanje jezika na novim filozofskim osnovama,
Gadamer e u XX vijeku obnoviti onu drevnu ideju o logosu i
logosnosti svega razumijevanja. Gadamer je tako ukazao na nekoliko
vanih stvari kada je u pitanju jezik i njegova povezanost sa samom
prirodom ovjeka. Sa zdravorazumske take gledita jezik se shvata
kao instrument orue za saoptavanje misli. Ali to je ono to je
pogreno, jer jezik ne samo da nije instrument preko koga se svijest
odnosi prema svijetu, ve smo mi bitno obuhvaeni-uronjeni u jezik i
od tog prvog stepenika zavisi poznije znanje o svijetu, ljudima i
konano o sebi. Mi uimo da govorimo, ne tako to govor predstavlja
neko orue/upotrebu, ve to se kroz jezik neposredno i prisno
upoznajemo sa svijetom. Gadamer e rei:Mi smo uvek kod kue u
jeziku kao i u svetu. To znai da se bie jezika preklapa sa biem
oveka.
Jedna od moda najinventivnijih definicija jezika je njegovo
povezivanje sa igrom. iler je shvatio igru kao ozbiljan fenomen koji
15

zavisi od subjektivne svijesti igraa, a ne samo od pravila igre.
Gadamer e otii korak dalje i izvesti zakljuak da je igra oblast u
kojoj se partneri samo ukljuuju u njen nepredvidivi tok kretanja. Na
slian nain mi smo uvedeni u jeziku igru, njenu spontanost, lakou i
slobodu, jer je to raspoloenje glavno kada je u pitanju ispoljavanje
jezika u razgovoru. To uigravanje rijei i jezika u razgovoru ne zavisi
od pojedinane svijesti i zato je bitno svojstvo jezika da je nadindividualna tvorevina.
Ako pretpostavimo, kao to ini Gadamer , da je jezik
saobrazan naem miljenju da dri korak s njim u potpunosti,
odnosno da sve to mislimo moemo iskazati, javlja se nekoliko
pitanja. Prvo pitanje koje se namee je postojanje oblasti
neiskazivog/neizrecivog. U tradicionalnoj metafizici i religiji oblast
neizrecivog privilegovano je bila uvana za nadiskustvenu zonu i
apsolutne vrijednosti. Pa ak i u velikim teorijama umjetnosti se
ponekad uzima da su umjetniki simboli iznad verbalnih mogunosti,
jer su u stanju da stupe u kontakt sa transcendencijom. No, ako se
drimo strogo antropolokog plana, izgleda smisleno da sve to je
ljudsko, svaka ideja, imaginacija ili doivljaj, moe biti pretoena u
odgovarajue jezike pojmove. ak i da priznamo da postoji
ontoloka realnost svijeta, koja je nesaznatljiva, i to priznanje uvijek
moemo jeziki da izrazimo.
Ali sama svrha postojanja jezika je svakako mogunost
komunikacije /sporazumijevanja. Sporazum meu partnerima u
razgovoru je cilj koji svjesno ili nesvjesno slijedimo kada stupamo u
razgovor. Rije je uvijek upuena nekom ili nije nita , a govor je
uvijek namijenjen nekom razumijevanju, inae je prazan. S tim u vezi
je postaviti pitanje: da li je govor koji niko ne razumije, pun
apstraktnih nerazumljivih termina, zaista mudar ili samo simulira i
navodnom uenou zamagljuje sutinu. Slino bi se moglo
konstatovati i za umjetniko djelo koje nema svoju publiku, niti e je
ikada imati. Da li je tu rije o nerazumijevanju ili stvarnom
pomanjkanju estetskih vrijednosti. Rije je, dakle, osnov ljudske
zajednice,
ujedinjujua
energija
koja
u
samom
toku
razgovora/dijaloga stvara nove kvalitete. Poseban oblik, predstavlja
zavodljivi govor politike, jer je ovdje na djelu, shvatanje jezika kao
transfera da se prefinjenim jezikim varijacijama drugi ubijedi,
navede, odnosno zavede da misli u odgovarajuem pravcu.
16

Jezik ne pripada sferi Ja, nego sferi Mi i u tome se slau
razliiti mislioci poput Levinasa, Bubera, Difrena ili Gadamera. Rije
je samo onda smislena kada je samo ono to predstavlja nama u
stanju da prenesemo drugom. Gadamer e stoga upozoriti na
postojanje gotovo iracionalnog momenta koji prati jezik, jer je za njega
stvarnost jezika, stvarnost pneume, duha koji ujedinjuje. Taj duh, o
kome se kod Gadamera ne eksplicira dalje, bio bi odgovoran za
pozitivnu/negativnu stranu ne(povjerenje) na relaciji Ja-Ti. U tom
kontekstu svaki razgovor noen je tom unutranjom duhovnom
stranom jezika i od kvaliteta naboja zavisie tok i ishod razgovora.
Principijelno gledano svaki razgovor je beskonano otvoren proces i
naelno ga je nemogue okonati. Bez obzira to u svakom momentu
moemo da prestanemo da razgovaramo, kada osjetimo da je tema
iscrpljena, razgovor moe biti uvijek nastavljen na neki prethodni
govor, jer njegova stvarnost odgovara beskonanim mogunostima
naeg miljenja. Taj beskonani poredak pitanja i odgovara je
prolost, sadanjost i budunost ovjeka, jer se samo i jedino u tom
beskonanom nizu ispoljava ono sutinsko homo sapiensa.
Saznanje/razumijevanje je strogo povezano sa jezikom.
Uopte sve to imamo vrijedno u istoriji ovjeanstva od religije i mita
do filozofije, nauke ili knjievnosti, cjeloviti kulturni prostor prolosti
i sadanjosti poznajemo kroz jeziko /tekstualno uobliavanje . Jezik
je uvar/trag duha minulih civilizacija i taj susret jeste susret u kome
se kao u ogledalu odraava lice. Jezik postaje memorija ovjekova,
uvar od zaborava a time i od samozaborava, prirodan za nas kao
vazduh koji udiemo. Moda bi se moglo misliti o ovjeku kao biu
koga je Gospod naroito udesiopo svojem liku, da progovori o
kosmosu. Moda je jezik i cilj socio-kulturne evolucije ija je namjera
da se sve to postoji prenese u formu (teksta) knjige, i time obezbijedi
besmrtnost.
No, jezik nije samo idealna mogunost da ono nevidljivo u
nama saoptimo i prenesmo u formi jezikih simbola, ve i
fundamentalna mo da uspostavimo odnos sa drugim tj. da vodimo
dijalog. Ta prirodnost vjetini voenja dijaloga nigdje nije dola do
tako snanog izraza kao u samosvijesti slobodnog graanina u
helenskoj zajednici. Platon i Sokrat su bili majstori miljenja u
dijalogu koji je predstavljao put u pojam (istinu), zajedno sa svijeu o
onom to je opte. Sokratovski dijalog se vodi radi kultivisanja due,
17

proiavanja pojmova, kojima se definie sutina ovjeka, prirode,
kosmosa ali i pronalazi put za potovanje moralnih naela i
usavravanje ljudske prirode. Sokratovo umjee razgovora je
paradigma sporazumjevanja saoptavanjem neeg to je opte i
zajedniko. Suprotno, odstupanje od biti dijaloga je nesporazum
meu uesnicima, nemo da se dosegne zajedniki ontoloki temelj.
Ali, dijaloka formula jeste, zapravo, vrhunac u
antropolokim okvirima jer je odnos Ja-Ti, sutinsko priznanje
neposrednosti postajanja Drugog. Tu tajnu Drugog, kako istiu
razliiti autoriteti: Fink, Buber, Difre, ne moemo razotkriti ako ne
izaemo iz okvira samoljubive privatnosti. To ukidanje narcistike
pozicije hermetizma subjektivnosti, mogue je otkloniti samo na
onoj putanji gdje poinje most prema tajni Drugog. ak ni u
boanskoj optici ne moe se pojmiti ovjek kao onaj drugi, jer uvijek
ostaje tajna slobode i odgovornosti koja se moe misliti samo iz ugla
ljudskog razumijevanja u istoti Ja-Ti. Bodrijar je kao glavni
nedostatak nae civilizacije isticao tenju savremenog drutva da
razori drugojaenje drugog. Pakao ponitanja razlika dovodi do
jednoobraznosti u kulturi, drutvu, miljenju. Ti biti linost, imati
identitet Ja u vremenu je nezamislivo bez isto takve autonomije Ti
gdje je drugi ogledalo u kome se trai vlastiti lik. Parafrazirajui
Bubera ljubav koja ostaje kod sebe je ono to se zove Lucifer.
Okrenutost prema Drugom znai afirmaciju Ja i Ti, jer je sfera
istisnkog mi zajednika.
Najoptije reeno tu optu dijaloku formu komunikacija
moemo razloiti na nekoliko kljunih podsistema. Tako postoji
filozofski dijalog, dijalog u nauci, umjetnosti, kulturi i posebno dijalog
u politici i drutvenom ivotu. Obino se pod drutvenom
komunikacijom i politikim dijalogom podrazumijeva otvorenost kao
mjera demokratske orjentacije drutva. Pa je dijaloka kultura
nasuprot monolokom tipu paradigma stvorenog drutva. Meutim,
jo su sofisti u Grkoj, uili ljude pravilima manipulativnog dijaloga i
tako postali uzor svim totalitaristikim ideologijama i reimima. Ta
vjetina po formi besprekornog govora, kome nedostaje sutina i
pojam istine, postae temelj politikog zavoenja kako bi to rekao
Bodrijar. U takvom sluaju sutinski se ustvari vodi monolog jer
politika mo strateki namee svoja rjeenja o navodnom dijalogu.
Suprotno, pravi a ne simulirani dijalog, jeste oblik kreativnosti, poziv
18

na slobodno uestvovanje, ispoljavanje kritikog ne-dijalokog
miljenja. Sloboda u stvaranju ili otkrivanju vrijednosti: estetskih,
etikih, politikih i vrijednosnih standarda.
Voenje dijaloga pretpostavlja neku nejasnou koja treba da
se otkloni sporazumnim slaganjem partnera. Igra dijaloga se i zainje
usljed nedostatka nedovoljnosti homo sapiensa da na samosvojnim
osnovama, bez ukljuivanja u igru drugog razrijei egzistencijalna
pitanja. U dijalogu vaskrsava neto novo nevieno, pa je stvaralaka
energija ono to ujedinjuje uesnika u (raz)govoru. Ishod dijaloga
moe biti, kritko produbljivanje problema sve do razilaenja i
produbljivanja razlika, jer je sporazum principjelno nemogu, ili
slaganje kao nesumnjivo pozitivan epilog. Slojevitost dijaloke forme
temelji se na slaganju argumenta na argument, rijei na rije, ideje na
ideju, pojma na pojam sve do konanog aksiomatski koncipiranih
rezultata.
U tom kontekstu problem recepcije u dijalogu postaje veoma
bitno. Kako su naglasili Eko, Jaus a kasnije Bodrijar u svojoj teoriji
razumjevanja, horizont oekivanja partnera i sposobnost
razumjevanja imaju kljunu ulogu u funkcionisanju dijaloga.
Obraanje Drugom zahtjeva aktivno uee cjelovite linosti
sagovornika jer se ukljuuju i emocije i misoani tokovi i cjelovito
duhovno i duevno jezgro. Ali, ta djelotvornost na sluaoca/primaoca
umnogome zavisi od njegovog kreativnog potencijala koji je u stanju
da razvije pod djejstvom poruke. Dekodiranje poruke moe biti
pogreno/polovino usljed predrasuda, istorijski naslijeenih
optereenja i razlika. Simuliranje dijaloga znai da se u deifrovanju
poruke zlonamjerno odnosimo prema njenom sadraju i vrimo
negatvinu selekciju informacija. Tako ujemo ono to elimo da
ujemo i vidimo samo ono to elimo da vidimo.
Istinski dijalog predstavlja najviu formu unutranjeg ivota i
spoljanjeg ukljuivanja u zajednicu. Dijalog je tako klju naeg
duevnog ivota, omoguen jezikom kao medijumom na koji poiva
kultura i drutveni ivot. U elektronskoj civilizaciji, proces
komunikacije zapoet pronalaskom pisma, umnogostruen je tehnotehnolokim razvojem. Zato se uvoenje etike dimenzije postavlja
kao centralni problem. Otvorenost interpersonalnoj i interkulturnoj
razmjeni poiva na konkretnim linostima koje treba da budu
osposobljene i obrazovane za voenje dijaloga. A to podrazumjeva da
19

dijalog mogu voditi samo linosti, koje posjeduju izgraenu svijest jer
je Drugi, ogledalo vlastitog Ja, cilj, a ne sredstvo za ostvarenje
praktine koristi.
20
dr Ratko BOOVI
POVRATAK DIJALOGU
Dva ovjeka koji umiju da razgovaraju mogu sebe
neizmjerno da obogate i razviju. Ono to izlazi iz
mene ne iznenauje me toliko koliko ono to
primam od drugoga.
Horhe Luis Borhes
ta je dijalog? Dijalog je geometrija govora. Dua i podstreka
miljenja.
Ono to se u naim prilikama javlja kao dijalog najee se
iskazuje u formi neopozivih i iskljuivih sudova. I zato to smo
navikli da dijalog smatramo borbom u areni iz koje neko mora izai
poraen, naa svijest o dijalogu robuje predubjeenjima koja nas
tjeraju da vjerujemo kako postoje objektivni kriterijumi za ocjenu
stvarnosti i racionalna mogunost za rasuivanje o istini i neistini.
Problem nikako nije samo u tome to aksiologija ne prua pouzdana
mjerila za ocjenu vrijednosti, ve i u zabludi da i dijalog moe biti do
kraja objektivan, konaan i nepogreiv. Mentalitet iskljuivosti i
neprevladani dogmatizam onemoguavali su da se dijalog shvati kao
uslov slobodnog nadmetanja u miljenju. Stoga, ako se dijalog vodi
van postojane argumentacije, nema izgleda na uspijeh i nema razloga
da se vodi. Dijalog se okamenjuje u dogmatskoj i neslobodnoj
egzistenciji.
Ko ne moe voditi dijalog? Dogmatiar.Dosljednost
dogmatiara, apsurdna i iracionalna, nastala na samoj osnovi njegove
nesigurnosti i tenje da se vee za neto postojano iznad sebe, pripada
onoj vrsti apsolutne dosljednosti za koju se smatra da je identina s
praktinim fanatizmom. Dogmatiar nije spreman da svoju
21

unaprijed uspostavljenu predstavu o svijetu temeljnije ispita i dovede
u pitanje; nije sposoban da se suoi sa sumnjom. Dogmatiara bi zato
trebalo prepoznati kao sijamskog blizanca svoje rigidne karakterne i
mentalne strukture. Za njega dogmatski princip postaje najvei
zakon, jedina objektivnost, mjera svih stvari, smisao egzistencije. On
je u svojim oima pravovjeran, nepogreiv i ist, a svi drugi, koji
nijesu kao on, dostojni su njegovog prezrenja i mrnje. Prije nego to
je i bio spreman da drugog saslua, on je spreman da ga odbacuje.
Samim tim to dogmatiar nije spreman da svoju unaprijed
uspostavljenu predstavu o svijetu i vrijednostima temelnije ispita i
dovede u sumnju, on je za dijalog izgubljen. Dogmatizam i
pragmatizam stupaju u sauesnitvo i krug nasilja. Zbog potrebe za
izvesnou, pragmatizam je opustoio naelo upitnosti, a politiki
aktivitet pretvorio u ponitavanje individualne razlike.
U
manihejskim podjelama na istomiljenike i ne istomiljenike,
sagovornici u dijalogu doivljavaju se kao neprijatelji. Monolitnost u
miljenju i tenja ka neporecivoj saglasnosti dovode do dogmatske
negacije drugaijeg miljenja. Tu nema mjesta za bilo kakav dijalog.
Zato je i razumljivo to oni koji stupaju u dijalog moraju biti
ravnopravni, i to ne samo dok dijalog traje, nego dok traju i posljedice
dijaloga.
Dijalog moe da postrada i u beskonfliktnoj i u konfliktnoj
stvarnosti. Beskonfliktni nain ivota jedan je od tipinih oblika
pasivne egzistencije. Potpuna saglasnost, kao i apsolutni red,
protive se prirodi kreativnog individualiteta. Tamo gdje nema
sukobljavanja miljenja, gdje nema traenja naina za cjelovitije
ljudsko sporazumijevanje nema izgleda da se preoblikuje ono to je
u drutvenom ivotu postalo statino i konzervativno. Tu dijalog
teko moe nai svoje uporite. Nekritiko identifikovanje s
postojeim vrijednostima i vladajuim uzorima - in je pasivnosti,
koji rtvuje raznovrsnost ovjekovog samopotvrivanja i prirataj
kreativne moi. Konformizam je zatitni znak poraenog
individualiteta. On je lice neslobode. Prati ga nizak stepen
kreativnosti. Beskonfliktnost ponitava snage protivljenja i
individualnog osjeanja svijeta. Ona osporava prisustvo dijaloga kao
aktivne svijesti i kao unutranje readaptacije prekoraenja. A konflikt
koji se javlja kao militantna iskljuivost, i kao ideja gotovog i
jedino mogunog rjeenja postaje, esto, nesavladiva tekoa u
22

dijalokoj komunikaciji. Izgleda da je najsporniji upravo onaj konflikt
koji tei beskonfliktnosti. Nije na boljem putu ni konflikt koji
destruktivno negira sve to postoji, porie sve bez ostatka, a ne
daje anticipativno kuda, alternativu. Osmiljen dijalog moe
prihvatiti samo konstruktivno negiranje koje uspostavlja puteve i
naine ostvarivanja alternative. Ako se konflikt pojavljuje iskljuivo
kao oblik suprotstavljanja, kao uludo rasuta energija liena umne
ludosti, kad opstaje bez orijentacije, jer se ne zna ta se sa sukobom
hoe i ta se moe, kad ga prati nasilje i haos, on se pretvara u
ispraznu demagoku simulaciju. S druge strane, ivot bez konflikta
mrtvi je privid, ravnoduje i defetizam. Bez sukoba, bez otpora
snagama dominacije, nove vrijednosti bi ostale blokirane i
nedjelotvorne. I ba zato to je sukob jedan od izazivaa promjena i
uspona vrijednosti neophodno je osporiti stare paradigme. U njima
se previa ak i to da bi bez konflikta istorija progresa bila vie nego
siromana, gotovo opskurna. U staroj, prevashodno ideolokoj,
paradigmi sukob se pojavljivao kao remetilaki faktor, kao smetnja
koja se mora poto - poto otkloniti. U naoj politikoj zajednici,
maltene pola vijeka, ideja o uznemirivanju javnosti igrala je
znaajnu ulogu u uklanjanju nepoudnog miljenja. Bila je to
izmiljotina autokratske vlasti. Iza nje se skrivala politika uzurpacija
u kojoj je javnost uznemiravalo sve to nije bilo po mjeri i volji
nosilaca politike vlasti. Ono to se govorilio, a to nije bilo po volji
vladajue elite, to je uznemirivalo javnost. Razlike u miljenju
ocjenjivane su kao subverzivna djelatnost. Ideologija uvarstva i
pravovjerstva, u strahu od neistomiljenitva, uvjebavala se u
ideolokim straarnicama. Politika propaganda uutkivala je svaku
razliku u miljenju, a svako otpadnitvo od poretka bilo je osueno
na represiju, na kaznu bez milosti. Javnost kojoj su mogle da se
prireuju takve besmislice, nije bila samo neslobodna, no i
nepunoljetna.
Danas, ako je nestao totalitarizam vladajue politokratije, neophodno
je uspostaviti novu paradigmu u odnosu na konflikt. U
komunikaciji, u dijalogu, sukob je nepotrebno nasilno prekidati, guiti
ili odlagati. Neophodno se s njim nositi i prevladati ga. Bilo bi krajnje
nepoeljno da se u dijalogu uspostavlja odnos dominacije i
podreivanja. Odnos ravnopravnosti i uzajamnosti vodio bi
detantu sukoba. Po novoj paradigmi, u dijalogu, ne bi se
23

uspostavljao odnos subjekta prema objektu, nego odnos subjekta
prema subjektu. To znai - pokazati razumijevanje za drugost i
razliitost, napustiti stil optubi, odrei se neargumentovanog
prebacivanja odgovornosti na drugu stranu i zaboraviti na upotrebu
sankcija u ime institucionalne ili politike moi. Dugo, beznadeno i
neumno putovanje ka mistifikovanoj prolosti trebalo bi preusmjeriti
prema neizbjenoj realnosti u sadanjosti. I prema dolazeoj
budunosti. Komunikacija s prolou - u ideolokoj izvedbi, u kojoj
se prolost falsifikuje, obogotvoruje ili mumificira - udaljava
davnanji svijet od svoje izvornosti i autentinosti. Sposobnost
smislenog identifikovanja prolosti ne stie se u jednoj generaciji
ona je utemeljena i u dubinama iskona i u istorijskom kontinuitetu i u
drutvenim navikama. Ona je izraz shvatanja i ovjeka i istorije, dio
aktivne svijesti o svom identitetu. Meutim, najgore je kad se prolost
prezentira u ideolokim klieima, koji nijesu osloboeni netrpeljivosti,
ksenofobije, predrasuda i mistifikacija. Na taj nain, interpretacija
prolosti ostaje bez kritikog stava i diskurzivnog tumaenja. Tada se
prekida racionalna i istinska veza s njom, jer se razdvaja predmet od
svijesti, kako se to obino kae. A govoriti o prolosti bez saznanja o
sadanjosti i bez vizije budunosti nema smisla. Konano, samo ona
prolost koja je prisutna u sadanjosti moe i da se oivljava. U stvari,
moe da se oivljava samo ono to je ivo u ovjeku i vremenu
sadanjem. To je ve nain da se prepozna energija koja e osvajati
politiku slobodu i nagovijetavati vizije o promjeni. Zato je imalo
smisla pokazati kako se, uz tolerantan govor, od konflikta stie do
adekvatne komunikacije, do dijaloga, u kome niko nema monopolski
poloaj i poziciju apriorne prednosti.
Kultura dijaloga ne zahtijeva samo kulturu sagovornika, ve
pretpostavlja i demokratsku svijest, razvijenu i emancipovanu
sredinu i, konano, naviku da se provjeri sve relevantno, sve to se
nasluuje. Ostvaren razliitim sredstvima, dijalog, u nas, najee je
ostajao bespomoan jer, u stvari, i nije imao druge ambicije sem da
bude paralelni monolog, da monologizira. U dijalogu bi, pored
neprekidne strasti traenja i upitnosti, bila neophodna kreativna
gipkost, imaginarni podsticaji i sposobnost raspoznavanja sutine.
Kada se dijalogom eli suprotstaviti prevazienim mentalitetima,
konzervativnoj stvarnosti i inerciji norme, onda i svi koji uestvuju u
dijalogu moraju odbaciti svoje zmijske kouljice, jer s njima teko
24

mogu napustiti svoje tatine i svoje oholosti. Bez autokritinosti, bez
naklonosti prema istini, bez tolerancije prema razliitosti miljenja
nemogue je putovanje do sebe i do drugoga. Nemogu je dijalog,
kao prostor ovjekovog kritikog prepoznavanja i kreativnog
vrednovanja, tamo gdje gospodari govor mrnje i gdje se nasre na
sabesjednika kao na figuru neprijatelja.
Odsustvo dijaloga najdrastinije se ispoljava u drutvima
ekstremne krize. To su drutvene zajednice u kojima vlada bezakonje,
nasilje i haos. U takvim drutvima, javno govore samo oni za koje se
unaprijed zna ta e rei. Voditi dijalog s prednou monopolistike
pozicije, znai staviti institucionalni zatitni znak grupe kojoj se
pripada i onemoguiti dijaloku komunikaciju. Zato ima vie smisla
voditi dijalog kad je sagovornik uvjeren u opravdanost izraavanja
i neprihvatljive i lude ideje, nego kad zastupa ideju u koju ne
vjeruje. Dijalog ne moe uspjeno voditi onaj ko svoje koncepcije
smatra jedino vrijednim i nepogrjeivim. Autentian dijalog moe
voditi samo autentina linost, slobodan i kreativan ovjek. U
dijalodu bi, zato, trebalo da se sretnu dva subjekta, dva slobodna
ovjeka. Dijalog najvie ini kad postaje vid raskrinkavanja vlastitih i
tuih predrasuda, kad razobliava ideoloke fascinacije, kad rastvara
i preobraava zaslijepljenosti dogmatizma. On nee biti uspjean ako
ga ne prati aktivan kritiki stav i snaga djelatne sumnje. Nema nita
od njegove neoekivane dramatinosti ako ga ne vodi umna strast i
elja za uzajamnou.
Kad se sagovornik hoe pretvoriti u neprijateljski objekt
dijalog je poniten. Gdje se ne ostvaruje razvoj ideja i njihova
konfrontacija, ve sukob neistomiljenika, gdje se grubo faulira
sabesjednik i previaju njegove ideje, dijalog se obino pretvara u
polemiku iskljuivost. Dijalog ne ide uz la, okrutnost i ogovaranje.
Ogovara je zarobljen demonskom strau obezvrjeivanja. Dijalog ne
ide ni sa laskanjem jer je ono filozofija prilagoavanja inferiornih.
Fransoa Larofuko biljei:Samoljublje je najvei laskavac. Krajnosti
kukaviluka, opreznosti i taktiziranja ne prati ni mudrost ni
kreativnost. Neumjereno zadovoljstvo i mizantropija sputavaju
dijalog. Samozadovoljstvo je uvijek praeno glupou, zapisao je
Andre id. Teko je odrediti da li dijalog vie onemoguava
ravnodunost, mrzovolja i strah od pogreke ili nesposobnost
25

mijenjanja i dogmatizam. Dovoljno je prisustvo samo jednog od ovih
ovjekovih pasivnih svojstava, pa da se dijalog ugasi.
Za dijalog ako do njega doe veliko je optereenje
nesposobnost da se sagovornik saslua, nespremnost da se uje do
kraja. Odavno je zapaeno da najgore uju oni koji ne ele da uju.
Dijalog remeti tvrdokornost predrasuda i odomaenost monologa. A
monolog je represija u odnosu na miljenje, redukcija razigranosti
miljenja. U njemu se unaprijed odreuje ishod razgovora, jer mu je
strana uzajamnost traganja i neizvjesnost kraja. Monologist
nagovara i blokira mogunosti neoekivanih ishoda u saznavanju i
mentalnih preobraaja. On, u stvari, nee da pristane na uzajamnost
susreta. Zato je izgubljen za kreativnu igru i za duhovno podsticanje.
Sklon ponitavanju razlika, najblie su mu prepirka i gloenje. Dio
njegovih navika ispoljava se u stalnom upadanju u rije sabesjedniku,
koji to i nije ako je tako tretiran i maltretiran. U stvari, monologist i ne
pristaje na sabesjednika jer je sam sebi sabesjednik. On hoe da
pokae nadmo individualnog rezonovanja - u kome se objekt
miljenja interiorizuje u odnosu na relacioni nain spoznaje.
Monolog je u nekritikoj diverziji jednoznaan i jednosmjeran. to je
najgore, on vodi ka monolitnosti u miljenju i do negacije drugaijeg
miljenja. Sutinski, u totalitarnim drutvima, utemeljuje se tenja ka
apsolutnoj saglasnosti i monopol na istinu. Onaj koji odreuje ta se
moe rei i ta je neoprostivi delikt - ima monopol! On, meutim,
nema sebe za dijalog. I pored toga, procjenjuje koja se greka moe,
a koja ne moe tolerisati. U takvim okolnostima, iskrsava i pitanje
autoriteta i trauma tabu teme. A tamo gdje institucionalna i
ideoloka nadmo prekriva traganje za istinom, postoji gotovo
neizbjena opasnost od lagodnosti samoobmanjivanja.
Kamen spoticanja dijaloga, u nas, svakako je i politiki govor,
koji je gotovo uvijek diskriminatorski. Opstajui izvan demokratskih
mehanizama otvorenosti, pritisnut politikom pragmom, govor
politiara, propaganda je uzela pod svoje i najee ga
instrumentizovala. U njemu je operacionalni razum apsorbovao
transcendentne elemente uma. Vidljiva i nevidljiva direktivnost, uz
diktat prikrivenog interesa, stvara sterilan, nametljiv i izoblien jezik.
To je jezik koji nema due. Teko je rei ta je za jezik pogubnije
strah od kazanog, tjeskoba zbog neiskazanog, oekivano miljenje kao
poeljno i odobreno ili govor o nepostojeoj stvarnosti koja kobajagi
26

postoji. Nadmonost ideolokih privida prati nadmonost epiteta i
etiketa. Mistifikovano i formalizovano ideoloko miljenje vodi do
klie jezika i etiketiranja. Ostvaren kao mogunost iji je jedini
sadraj obmana, kako bi rekao Teodor Adorno, takav govor nije nita
drugo do oblik ne istine. Horhajmer i Adorno u djelu Dijalektika
prosvetiteljstva pokazuju kako simboli poprimaju izraz fetia, a
posebno dokazuju kako rije smije samo oznaavati, a ne smije vie
znaiti. Tamo gdje je jezik apologetski, on je ve korumpiran, jer
ga je propaganda instrumentalizovala. Markuze pie o tome kako je
unificiran i funkcionalni jezik sutinski antikritian. Valjda i zbog toga
jeziko ponaanje blokira razvoj pojmova. U njemu operacionalni
razum apsorbuje transcendentne elemente uma. Jezik, u stvari, slijedi
i podrava politiki kontekst. A govor u politici, izgleda, teko moe
da izbjegne logiku osvajanja, nadmoi i hegemonije. U djelu 1984,
negativnoj utopiji, koja nam se dogodila, Dord Orvel razvija ideju o
novogovoru. On pie da lan Partije koji se nae u situaciji da treba
da iznese sud o nekom pitanju politike ili etike morao je biti u stanju
da izbacuje pravilna miljenja isto onako automatski kao to mitraljez
izbacuje metke. Novogovor se svake godine suavao, umjesto da se
iri. Svako suavanje predstavljalo je dobitak, jer to je izbor manji,
manje je i iskuenje da se razmilja. Tvorci Novogovora su se nadali
da e konano dospjeti do artikulisanog govora koji bi tekao samo iz
grkljana,bez ikakvog uea viih modanih centara. Taj cilj se
otvoreno spoznaje u rijei patkogovor, koja je znaila gakati kao
patka. Svakako, ovdje je nagovijetena ne samo drama kraja jezika,
nego i drama kraja kulture i ovjekove slobode. Pokazuje se kako ne
govor neizbjeno postaje protivgovor, krajnost govora i njegov
kraj. Ovu epohalnu tendenciju gotovo na karikaturalan nain
obznanjuju drave koje su suoene sa ekstremnom i traginom
krizom. Za takvu krizu, u nas je obezbijeen primjer bez presedana.
Nedavno je Ranko Bugarski napisao tekst o jeziku mira. Tamo
itamo:Line zamenice mogu da postanu problematine samo ako se
njima manipulie tako to se npr. mi upotrebljava retoriki u znaenju
nacija, partija, vladajua klasa i slino, bez jasne naznake o
zamiljenom opsegu ove zamenice, ili kad se oni, slino tome,
neodreeno odnosi na neku neidentifikovanu suprotstavljenu grupu.
U nekim kontekstima, ee pribegavanje rei ja umesto mi
nesumnjivo bi uklonilo svaku neeljenu dvosmislenost. Takoe bi se
27

mogla preporuiti ralanjenija upotreba opozicije nae/njihovo, kao i
panja u izboru prideva i priloga... U protivstavu prema retorici
rata, sociolingvisti muku mue kako da uspostave retoriku mira i
njene formativne jezike principe. Dok se to ne dogodi, vladajui jezik
i govor mrnje vodie ograniavanju dijaloga i redukciji njegovih
komunikativnih potencijala.
Smisao dijaloga bio bi u tome da se objelodani promjena, ak
i nezavisno od stava od kojeg se polazi. Stavovi se mogu ne samo
opovrgnuti, potvrditi ili modifikovati nego i integrisati u novi stav, u
novo ishodite kao proces traganja za istinom i vrijednostima. Nevolja
je esto u tome to stav, kao krajnja taka vjerovanja, kao njena
krajnost i njena konanost, blokira mogunosti optenja s drugim,
stopira dijalog. vrstina i neporecivost stava zatvara dijaloku
komunikaciju. Takav stav ne radi za dijalog jer oivotvoruje
monolog. Uvjerenje, tvrdi Radomir Konstantinovi, dolazi kao znanje
proeto vjerom. ta da se radi kad se vjerovanje pojavljuje kao
zabluda? Kad znanje zamijeni vjerovanje tu je kraj koherentnog
dijaloga. Ekstremisti i fanatici protagonisti su uvjerenja, u kojima, po
pravilu, strada istina, pravda, dobro, ljubav i ljepota. Oni se dre
svojih fanatinih uvjerenja i rigidnih stavova kao pijan plota. U svojoj
iskljuivosti, njihova uvjerenja stiu kao optunica svih shvatanja koja
su u znaku razlike i drugosti. Ni ekstremisti ni fanatici ne daju
neistomiljenicima nikakvu mogunost da obrazloe svoje ideje i
svoje ideale. Njima je apriori neprihvatljivo i uvjerenje koje je proeto
pouzdanim saznanjima i uvjerljivim argumentima. Odbacuju sve to
je nesaglasno s njihovim esto trivijalnim miljenjem. Izgleda s njima
ne vrijedi voditi dijalog. Oni su jednostavno za dijalog izgubljeni.
Svoenje razliite, po nivou i vrsti, argumentacije na istu
ravan nije samo pitanje metodoloke neodrivosti, ve predstavlja
ogranienje ravnopravnog i slobodnog dijaloga. Tu je prisutno
neuvaavanje moguih i stvarnih razlika. Zato se esto i stvara utisak
da dijalog vode oni koji su se jedva sporazumjeli da govore o istom
predmetu. Razumljivo je da razliite argumentacije imaju razliitu
teinu i veoma nepodudaran smisao, pored ostalog i zbog toga to
razliite oblasti drutvene svijesti imaju kao svoju osnovu razliite
kriterijume. Besmisleno je vjerovati da dijalog moe stvoriti samo
negativne ili samo pozitivne posljedice, ili pak, potpunu
koherentnost. Problematian je onaj dijalog koji hoe da zaobie put
28

do istine. Sve istine koje se preute postaju otrovne, pie Nie.
Pouzdani i uvjerljivi dijalog temelji se na znanju i naunim
istraivanjima. Zato je raspru koju karakterie argumentum ex verbo
neophodno da zamijeni argumentum ex re. A put do demokratskog
drutva nezamisliv je bez argumentovanog, slobodnog i kreativnog
dijaloga. Naalost, u nas, takav dijalog ne postoji.
Vjetinu umnog razgovora ostvaruju samo oni koji znaju da
pitaju i koji znaju da odgovaraju. Zato je razumljivo to u djelu Ja i
ti, Martin Buber pie:Duh nije u Ja ve izmeu Ja i Ti. On nije poput
krvi koja kola u tebi, nego poput vazduha u kojem die. Dijalogom
stiemo i do sebe, ako smo uspjeli da stignemo do drugoga.
Relevantno je i uvjerenje da je nemogue stii do drugoga ako nijesmo
prethodno stigli do sebe. Ukoliko se rastojanje do drugoga ne smanji
dijalog nije ni imalo smisla voditi. Svakako, nije svejedno da li
dijalog dolazi kao posljedica kritikog istraivanja ili kao imaginarna
spekulacija, ali je najvanije da on utie na formiranje i razvijanje onih
ideja koje pomau otkrivanju novih kljueva svijeta i novih
vrijednosti. Dijalog koji ne posreduje izmeu stvarnog i mogueg, ako
ne poveava mogunosti pribliavanja istini i vrijednostima, nije
aktuelan i nema puniji znaaj. Dijalogom bi se podravali i kreativni
procesi i slobode stvaralakog bia, ba kao to bi se branilo
dostojanstvo individualnog uvjerenja. Zatoenitvo u mrnji prema
neistomiljenicima, i ravnodunost prema udima svijeta, vode
ponitavanju kritikog duha dijaloga.
U studiji Dijalog i tolerancija, uro unji pie o ontolokim
perspektivama dijalokog diskursa:Razgovor nastaje iz nekog
nedostatka u oveku: da bi ga ukinuo, potreban je drugi ovek, koji se
od njega razlikuje. Ako smo Ja i Ti posve isti, nama se nita ne
dogaa. Zato sve to nisam ja, za mene ima osobito znaenje, jer se od
mene razlikuje. Sve to u ivotu inimo, u stvari su pokuaji da sebe
dopunimo i popunimo, da postanemo celovite linosti...Ko nije kadar
da razgovara, taj nije sposoban za razvoj: odustati od razgovora sa
drugim, znai odustati od sebe. Jer kad dobro upoznate drugog, sebe
ste proirili za jo jedan ivot. Ma ko bio taj drugi, on je drugi mene
samog: moja suprotnost i moja dopuna. ovek se susree sa drugim
ovekom da bi u sebi i njemu probudio snage koje im pre toga susreta
nisu bile dostupne i poznate. Jedan ovek ako deluje na drugog
oveka, postaje deo njegove sudbine. Bez drugoga ne moemo
29

razumeti sebe. Sa samozadovoljstvom i mizantropijom ne moe se
nita razlono shvatiti. Tu ne postoje ni pretpostavke za voenje
raspre.
Zato ima smisla govoriti o dijalogu? Razloga ima toliko da ih
je teko i nagovijestiti, a kamoli nabrojati. To to ga nema nije razlog
da mu se okrenu lea. Nije rije o beskorisnosti tog govora nego o
njegovoj bespomonosti. U knjizi Pobuna elita i izdaja demokratije
Kristofer La tvrdi da je perspektiva demokratije sumorna i
bezizgledana. U mnotvu argumenata kojima potvruje svoju
pesimistiku prognozu posebno mjesto zauzima stanovite da je
istroena supstanca demokratije, to je naroito vidljivo u odsustvu
javne debate koja bi mogla da utie na racionalne ishode politike. La
govori o izgubljenoj umjetnosti voenja raprave. I kad debate postoje,
nevolje nastaju, jer je sloene pojmove, ideje i miljenja, teko
pribliiti prosjenom graaninu, a jo tee ih je navesti da donose
kritike sudove. I pored nevjerovatnih mogunosti informatike
tehnologije, iva javna debata, uslov demokratije izostala je. Ima
razloga dokazivati da je bespredmetan dijalog u nedostatku dokaza i
da je raspravu koju karakterie verbalni argument neophodno da
zamijeni trpeljiv i promiljen razgovor. ini se da je svijest o dijalogu
pretpostavka uspostavljanja komunikacije kao temeljne kategorije
kulture, u kojoj se kristalie stav o zajednici, ali i o svijetu vrijednosti.
U nas je, oigledno, dolo do prekida komunikacije. Ako
ovome dodamo paradoksalnu injenicu da takozvana informativna
revolucija nije podigla nivo inteligencije javnosti, onda situacija
nae politike zajednice, koja se nala na sporednom kolosijeku
savremene istorije, djeluje jo sumornije i beznadenije. A put do
civilizovanog i demokratskog drutva nezamisliv je bez javne debate.
I bez dijaloga. A dijaloga kao aktivnog i kritikog stava nee biti bez
tolerancije, kreativnog pregnua i optimizma volje.
30
dr uro UNJI
UMEE VOENJA DIJALOGA

Za istinski razgovor nisu potrebna nikakva pravila, ve
iskreni susreti ljudi sa razliitim pogledima ne svet: samo iz tih
duhovnih susreta raa se smisao za trpeljivost i vrednovanje tueg
stava. Ljudi sa boljom duom mogu se bar razumeti , ako ne i
sporazumeti. Oni kojima je vanije da istaknu pravila pre same stvari
o kojoj se razgovara, i nesvesno potvruju da im je vie stalo do
forme nego do sutine. Sva ta pravila za voenje razgovora,
razraena do pojedinosti, samo su smetnje neusiljenom odvijanju
razgovora.
''Mi , dodue, kaemo da neki razgovor vodimo, no to je
razgovor vie pravi razgovor, utoliko manje je voenje razgovora
podlono volji jednog ili drugog partnera.Tako pravi razgovor
nikada nije onaj koji smo mi htjeli da vodimo. Naprotiv, openito je
pravilnije rei da mi u razgovor dospijevamo, ako ne ak i da se u
razgovor zapliemo. Ono, kako tu jedna rije proizlazi iz druge, kako
razgovor doivljava obrte, kako se nastavlja i dovrava, moglo bi,
zaista, biti jedna vrsta voenja, ali u ovom voenju su partneri
razgovora manje voditelji nego voeni. Niko ne zna unaprijed ta e
ispasti u toku razgovora. Sporazum ili njegov neuspjeh je kao
dogaanje koje se odvijalo na nama. Tako onda moemo rei da je
neto bilo dobar razgovor, ili, takoe, da nije bilo pod povoljnom
zvijezdom. Sve ovo svjedoi o tome da razgovor ima svoj sopstveni
duh, i da govor, koji se u njemu vodi, nosi u sebi sopstvenu istinu, tj.
neto otkriva i neemu omoguava da se pojavi, to odsada biva''
istie H.G. Gadamer u Istini i metodi.
Svaka vezanost za pravila razgovora ograniava spremnost
na istinsko sluanje; svaka nevezanost za neka naela razgovora preti
31

da se on izrodi u brbljanje. Zato se razgovor mora da odvija u okviru
nekih temeljnih naela, dovoljno prostranih da u njima sloboda moe
da igra: da ih uesnici u razgovoru ne oseaju kao nametnuta spolja,
nego kao doivljena i proivljena iznutra. Ovde u, po prvi put u nas,
da iznesem ta naela, za koja vjerujem da bi mogla biti vodii u
svakom razgovoru od znaaja i znaenja za istinu i zajedniki ivot.
Ova naela za voenje razgovora potiu iz otealog iskustva
sporazumevanja.
1. Na jedno pitanje iz ljudskog ivota po pravilu postoji vie
odgovora, pa svako misli da je njegov odgovor jedino istinit, postaje
neodgovoran, jer dovodi u pitanje druge i drukije odgovore, pa i
samu mogunost postavljanja drukijih pitanja.
2. ovek je bie koje pita i odgovara, preuzimajui
odgovornost za posledice svojih pitanja i odgovora: mogue i stvarne,
dobre i loe. Ovde se odgovornost ne shvata samo kao spremnost da
se potuju obiajne , moralne, verske, pravne itd. norme i pravila koji
inae reguliu odnos pojedinca prema zajednici, prirodi, mrtvima,
sebi i sl. Biti odgovoran znai biti u prilici da odgovori na izazov, a
ne samo da odgovara pred nekom normom ili sudom, ako nisi neto
uinio kako se od tebe oekivalo. Biti odgovoran znai biti odgovor
na izazov to, naravno, ne iskljuuje osjeanje obaveze i odgovornosti
prema drugim osobama ili sebi kao osobi. Biti odgovoran znai biti
spreman da se na sebe preuzme krivica za nastale posledice vlastitog
ina.
3. Ako razgovor vode osobe a ne ustanove, onda odgovornost
mora biti lina, inae je nema. Kolektivna odgovornost postoji tamo
gde su ljudi postali ravnoduni prema zloincima: tu niko nije kriv
pojedinano, ili, to je isto, svi su krivi. Ba zato to pojedinac nije kriv
i odgovoran, ustanove nikome ne odgovaraju. Razgovor je susret
razliitih ljudi: ovde je bitno priznanje osobe koja vodi razgovor, a ne
njene uloge u sistemu.
4. Ako se svaki odgovor na neko pitanje i ne uvai na kraju
razgovora, ipak je dobro saznati da postoje i takva miljenja. Ako je
pitanje o kome se raspravlja povezano sa sudbinom svih, onda svi
imaju pravo da izraze svoje miljenje, zajednica nema uvida u
mogua i stvarna reenja svojih problema: ona ne zna o sebi sve to bi
mogla da sazna, ako se otvori.
32

5. Kao linost, ovek nikada nije dovren i svren; on je bie
nedostatka. On nema drugog puta da sebe upotpuni, to jest proiri i
produbi, nego da stupi u dodir sa drugim ljudima koji se od njega
razlikuju. Od njih on jedino moe da naui neto drugo, da se menja i
razvija u pogledu razumevanja sveta oko sebe i samoga sebe.
Promena u svetu je promena u njemu: ako svi lanovi zajednice
uestvuju u razgovorima, onda svi ue i napreduju u razumevanju
sveta i sebe.
6. Nema razgovora ako se ljudi susreu kao stranci, to jest ako
nemaju nita zajedniko. Mora da postoji neto to mogu da razmene:
re istina upuuje na ono to je isto ili slino meu njima. Oni moraju
da osete potrebu za razgovorom, da bi im razgovor uopte postao
potreba. A oni e osetiti tu potrebu ako su svesni razlika, ali slinosti
u oseanjima, verovanjima i ponaanju. Uvek valja isticati ono
zajedniko do ega se u razgovoru dolo, kako bi se dobilo na
poverenju i motivima za daljni razgovor. Pri tome, naravno, ono to je
zajedniko ne mora da bude bitno, a ono to je bitno ne mora da bude
zajedniko, ali mora se poeti od neega to povezuje ljude.
7. Bez poverenja u drugog i potovanja drugog, koji tei istini,
bez obzira koliko je daleko od nje u poetku razgovora, nema
iskrenog susreta izmeu dva oveka, pa umesto razgovora dve
linosti, imamo razgovor dve maske. Ljudi se mogu odlino razumeti,
ali ako ne veruju jedan drugome, onda nema zajednikog ivota, zato
je dobra volja presudnija od znanja, jer gde nema po-vere-nja, nema
ni razgovora. Svaki ugovor samo je dokaz vie da je meu ljudima
nestalo poverenja. Svaki katanac na ustima ili vratima svedoi o
gubitku poverenja meu njima. ''Samo onaj ko veruje u svet, moe
neto da uini sa njim'' Martin Buber. Poverenje ne uskrauje
pitanja.
8. U razgovor se ulazi s namerom da se trai istina, a ne da se
ostvari pobeda nad sagovornikom: im priznam pravo drukijeg
miljenja , odriem se prava da sam samo ja u pravu. im pristane
na razgovor, ostvario si minimum jednakosti i trpeljivosti prema
drugom oveku i drukijem miljenju. Razgovor nije nadmetanje i
borba, ve otvaranje i igra. Herodolt pria u svojoj Istoriji da su
Perzijanci dva puta raspravljali o svakoj vanoj stvari: u pijanom
stanju i trezni. Ako im se dopadne ono to su zakljuili pijani i kad su
trezni, onda su usvajali tu odluku ili reenje.
33

9. Svaki uesnik u razgovoru zavisi od drugoga s obzirom na
saznanje istine i smisla, i zato odnos moi ovde mora biti iskljuen: svi
rade na ostvarenju boljih mogunosti miljenja i ivljenja. Biti zavisan
od drugoga ne znai biti podreen niti biti nadreen : otuda potreba
za solidarnou. Biti trpeljiv ne znai samo priznati drugom da misli i
deluje po svojoj volji, nego i smoi snage da se vlastita misao i
delovanje otvore za prigovore i svesnu i nesvesnu dopunu.
10. Jedini nain da se izae na kraj sa sumnjom i neredom u
nama i oko nas, jeste razgovor i odgovor o tome kako emo iveti.
Samo kroz razgovor moemo stupiti u svetsku kulturu srca i uma:
dok vodite razgovor, potisnite, stavite u zgrade i zaboravite sve to
nije u vezi sa istinom i smislom. Sv. Toma ima pravo: ''Bolje je znati
malo o vanim stvarima nego mnogo o nevanim''.
11. Ako u razgovor ulaze ljudi koji ne znaju sve o nekoj stvari,
onda oni ne mogu ni da predvide ishod razgovora: ja i ti nismo
zatvoreni svetovi. Ako smo svesni da u razgovor ulazimo kao
ograniena bia, a razgovor donese ploda, onda je to zahvaljujui
naoj mani: ona omoguava da uimo i da budemo bolji. Ako uite iz
ljubavi, istina e vas pratiti kao vlastita senka. Kao to sunevi zraci
otvaraju rue, tako e duhovno zraenje otvarati vae due za ono to
je istinito, lepo, dobro i sveto.
12. Nema drugog naina da svaki pojedinac dostigne punou
svoga bia nego da stupi u razgovor sa drugim koji se od njega
razlikuje: ovaj drugi je mogunost njega samoga. Odustati od
razgovora znai odustati od sebe, a ne samo od istine i smisla: ako me
paljivo slua, onda osea da razgovara sam sa sobom u trenutku
iskrenosti. Upoznaj sebe kroz mene.
13. Dok smo otvoreni za druga iskustva, misli i vrednosti,
moemo da stvaramo: samo u dodiru sa drugim moemo da rastemo.
Onaj ko je sebe zatvorio za druge, nema budunosti. Kao zatvoreno
bie, osuen je da boravi u samom sebi, bez nade da iskorai u novo
iskustvo.
14. Istina nije u meni ni u tebi, nego izmeu nas: zato u
razgovor uemo sa jednim mislima, a izaemo sa sasvim drugim.
Ako verujemo da se razgovorom dolazi do istine, onda verujemo u
istinu: ima stvarnosti koje postoje samo ako u njih verujemo!
15. im se javi neki problem, to je samo po sebi razlog za
okupljanje: ono to povezuje tako razliite ljude jeste problem koji je
34

zajedniki. Metodoloki, trebalo bi ui u razgovor naglaavajui ono
to nas ujedinjuje i to nam je zajedniko, a razlike prepustiti kasnijoj
obradi. Ali se za raun onoga to je zajedniko, ostavlja po strani ono
to je posebno i pojedinano, to ne bi vodilo istinskom jedinstvu, jer bi
te razlike ubrzo izbile na povrinu i izazvale nove sporove.
16. U toku rasprave otkrivaju se ne samo istine, nego i
zablude. Nema istine o meni i tebi koja bi bila unapred data: ona je
uvek zadata. Ako se do istine tek treba doi, znai da je niko unapred
ne zna. Zato svaki uesnik u razgovoru mora biti spreman da uvai
zabludu, ali ne i da oprosti la. Tako svaki postaje svestan vanosti
razgovora kao naina dolaenja do novih vesti i kao pripremi za
odluivanje o stvarima koje se ne tiu samo pojedinca. M. Buber tano
kae: ''Sve je na naem putu odluka, namerna, nasluena ili
prikrivena'' .
17. Posle razgovora, u duhu i srcu nosimo vie nego to smo u
razgovoru uneli: zato mi je drukije miljenje potrebno koliko i moje.
Jer ovek je misaono bie, koje u isto vreme i veruje i sumnja u
istinitost svoje misli. Poto misli na svestan i nesvestan nain, to se
deava da bude u sporu sa samim sobom. Spor reava proveravanjem
svojih misli u razgovoru: svaku od svojih misli uporeuje sa mislima
drugih, uoavajui prednosti i nedostatke. Ko zastupa jedno miljenje,
primoran je da saslua i drukije, ako ne eli da ispusti iz svog
saznajnog pogleda bitne delove i slojeve stvarnosti. Oba miljenja
odnose se na razne strane stvarnosti, i utoliko se, u krajnjoj spoznaji,
dopunjuju. ''Ima iskustava koja nas nagone da sve iznova proverimo''
isticao je R. Jinger.
18. Uesnici u razgovoru moraju biti svesni da ne samo to
jedan drugome pomau da vie saznaju, nego i da se bolje upoznaju:
oni ne proiruju samo svoju svest nego i svoje zajednitvo!
19. Nema te misli, verovanja ili ponaanja o kojima se ne
moe da razgovara, a to znai da je sve podlono kritikom sudu i
intersubjektivnoj proveri. To ne znai da nema vrednosti koje trajno
obeleavaju ljudski ivot: sam ivot je takva vrednost i ne sme biti
dovedena u pitanje. to god se dogaa meni, moe se dogoditi i tebi.
20. U razgovoru ljudi postaju meki i otvoreniji za razlike:
tako je sam put otkrivanja istine vredan koliko i sama istina.
21. Dva oveka mogue je privoleti na razgovor samo ako oba
uvide jedan vii i zajedniki cilj koji je ostvariv samo ako oni udrue
35

svoje duhovne i telesne snage: samo tako se smanjuje napetost i raste
poverenje izmeu njih.
22. Odustajanje od razgovora osveuje se gubitkom istine i
smisla, a nada nas pomalo naputa: zato je bolje postepeno ukljanjati
sve ono to smeta i ometa da se ljudi razumeju i sloe. Susreti ljudi
koji razliito misle znaajni su iz psiholokih, drutvenih, moralnih i
kulturnih razloga: oni su korak ka upoznavanju, sazrevanju i uenju
od drugih.
23. Samo ako ljudi ulaze u razgovor svesni da niko ne moe
da izgubi a da svi mogu da dobiju, onda su dorasli za istinu i smisao.
Oni znaju da se tu ne dogaaju sukobi linosti, nego sudari shvatanja:
umesto biranja linosti, na delu je biranje programa. Logika pravila
dokazivanja vae nezavisno od onoga ko dokazuje: ovde razlog
zamenjuje osobu!
24. Treba rei da logika obezbeuje pravilno miljenje i
zakljuivanje, ali ne i istinsko miljenje i zakljuivanje. Ako neistiniti
iskazi mogu biti isto tako logini kao i istiniti, onda se razlika izmeu
njih ne moe nai na podruju logike. Istinito miljenje mora biti
pravilno, pravilno miljenje ne mora biti istinito. uvajte se logike, jer
ona moe, ali ne mora, da ima veze sa istinom. Logika je esto nain
da zakljuite pogreno, uvereni da ste u pravu.
25. U razgovoru se mora izvesti na istac to neko misli pod
ovim ili onim pojmom, jer se mnogi nesporazumi raaju iz razliitog
razumevanja istih rei i pojmova: misli se jasno vide i uju kroz rei i
pojmove koji imaju sasvim odreen sadraj i obim. Samo preko
razumevanja zajednikih znaenja, mi se moemo pribliiti jedan
drugome. Postoje razlike izmeu onoga to neko kae i onoga to
drugi uju: rei varaju misli. Istinsku zajednicu ine ljudi koji se
meusobno dobro razumeju: oni dele jedan svet zajednikih znaenja.
Pre svega, nuno je da se upoznamo sa renikom svojih sabesednika;
kao to je jezik domovine za pesnika, tako i svaki uesnik u razgovoru
ima svoju domovinu, i voli kao i vi svoju.
26. Jedino u emu se uesnici mogu unapred da se sloe jeste
da odbace nasilje kao nain reavanja meusobnih sporova i sukoba.
Ovaj prevrat u nainu miljenja nuno je izvesti, da bi se mogao
izvesti preokret u nainu ivljenja.
36

27. Uesnici u razgovoru moraju biti svesni da niko od njih ne
gubi identitet time to zajedno dou do zajednikih znaenja: jo
uvek preostaje vie razlika nego slinosti meu njima.
28. Razgovor je povezan sa nekom nesigurnou svakog
uesnika: to je prilika da se proveri slika koju svaki pojedinac ima o
sebi i o svojim stavovima.U razgovoru svaki ovek pristaje na
saznanje da je nesiguran i ogranien, ali on se toga ne stidi, jer je to
nain na koji svaki ovek ivi i deluje.
29. Nijedan pogled na svet koji deli ljude ne bi trebalo da
postane njihov vodi u miljenju, verovanju i ponaanju: kad god
izabere rasni, klasni, nacionalni, stranaki itd. interes za svoga vou,
mogu biti sigurni da ine greku i greh. Ne valja od razlika praviti
razloge za nepoverenje, sumnju, mrnju i svau. Odanost istini znai
mnogo vie od odanosti rasi, klasi, naciji, stranci. Ako se svaka stvar
vidi i ocjenjuje iskljuivo kroz grupni interes, onda su sukobi sa
drugim grupama sasvim izvesni: ideologija je govor koji jedna grupa
dri samoj sebi, dajui za pravo svome interesu.
30. Svesni da se svaki nasilni sukob moe svesti na duhovni
spor, ljudi otvaraju sebe za nove mogunosti i moi. Nenasilje nije
nemo, nego prikrivena mo s obzirom na cilj, a s obzirom na
sredstvo miroljubivo. Zaista, moan oblik delovanja. Neodgovorno
delanje je ono koje unosi zbrku u red, koje naruava pravila igre, i
koje, u krajnjoj liniji, izaziva tetne posledice.
31. Svaki uesnik u razgovoru treba da se upozna sa
stavovima svih ostalih, kako bi mogao da svoj stav o nekoj stvari
suoava sa njihovim. Zato mora da bude jasan i razgovetan njegov
stav i sve kljune posledice koje iz njega slede. Naravno, samo pitanje
o kome se raspravlja mora biti proueno: logiki razlozi i iskustveni
podaci treba da budu svedoci. Zbog toga je dobro da se ranije najavi
okvir razgovora i sredinje pitanje u njemu.
32. Od struke i kulture uesnika u razgovoru zavisi da li e
oni da rasprave opti princip pre posebnih i pojedinanih injenica, ili
e krenuti obrnutim putem.
33. Otvori se za svako novo iskustvo, zamisao i vrednost: ne
ulazi u razgovor sa gotovim stavom, predrasudom. Uesnici u
razgovoru ostaju svesni, i posle uspeno zavrenog razgovora, da se
razgovor moe nastaviti, to jest da se jo moe uiniti pomak u
razumevanju stvari o kojoj su raspravljali, ali da to ostavljaju za neku
37

drugu priliku, kada budu imali vie razloga za susret i vie dokazne
grae.
34. Tumai stav svojih protivnika na nain na koji oni to
zasluuju kao tvoji sabesednici: ne hvataj se za pojedine slabosti u
njihovom stavu, nego nastoj da shvati celinu. U meri u kojoj trai
slabe strane u njihovom miljenju, u toj meri budi spreman da sam
oktrije, ili da prihvati kada ti drugi otkriju, slabe strane tvoga
gledita: u skladu sa tim oblikuj i svoj stav!
35. Uzmi u obzir osetljivost ljudskih bia: zato neka tvoj
prekor bude blag a tvoj dokaz jak. I kada te hvalim i kada te korim
uvek te volim. Tvoje pravo da drukije misli i ivi moe biti
ogranieno jedino jednakim pravom drugog.
36. Nikad ne pretpostavi da e zakljuci do kojih zajedno
doete vodei razgovor o nekoj stvari, biti konani i nezamenljivi, u
smislu nekih venih istina. Ograniena bia imaju ogranien uvid u
strukturu stvari: zato je neophodno da nastave razgovor im se ukae
potreba. Razgovor nije mogu ako neko od uesnika smatra da je
pitanje reeno za sva vremena.
37. U obzor se mora ne samo trenutno poloaj i potrebe
sabesednika, nego i njihovo prolo iskustvo i oekivanja od sutranjeg
dana: ljudsko bie kree se izmeu ideala i stvarnosti, ali kad se
uporeuju stavovi, onda je pogreno uporediti ideal i stvarnost, nego
ideal i ideal, ideologiju sa ideologijom, praksu sa praksom itd. Tei se
istoj ravni poreenja: ne uporeuj svoje ideale sa tuom praksom.
Sresti se na istoj ravni miljenja, verovanja ili delanja jeste neophodna
pretpostavka istinskog razumevanja.
38. Dobro je ako uesnici u razgovoru uoe i istaknu pitanja
oko kojih se ne slau, ali nita manje da izdvoje i naglase stvari oko
kojih se slau: tako se kreu od sukoba prema saradnji, nepomirljive
razlike pomalo se pretvaraju u razliite puteve prema istini i smislu
kao zajdnikim vrednostima.
39. U odlukama koje se donesu u razgovoru, svaki uesnik
moe da prepozna sebe i svoj doprinos, iako ne uvek u podjednakoj
meri. Ali odluka kao zajedniki imenitelj usmerena je na postizanje
opteg dobra za sve, a ne samo za uesnika, i time nadilazi i
nadmauje vrednost svakog pojedinanog doprinosa: takva odluka ne
bi bila mogua bez razgovora.
38

40. Svaka stvar o kojoj se raspravlja treba da se osmotri sa dva
gledita: iznutra i izvana. Ovo iznutra znai: pravo iskustvo vere
moe da ima samo vernik, pravo iskustvo nauke moe da stekne
samo onaj ko se njome bavi, istinski umetniki doivljaj ima onaj ko je
i sam umetnik itd. Ovo izvana znai: o veri moe da govori i neko ko
ne veruje, o nauci moe da svoju re kae i neko izvan nauke, o
umetnikom delu mogu da sude i obini ljudi itd. Svaki uesnik u
razgovoru mora da zna da izvorni predstavnik vlastite verske,
naune ili umetnike tradicije ima najvie toga da kae: zato se
njegovi sudovi moraju da potuju. Drugi uesnici mogu da na svoj
nain razumeju, ali se izvorni uesnik mora prepoznati u njihovom
tumaenju. Znanje koje imam o jednoj veri nije moja vera, i ja mogu
mnogo toga da znam o toj veri a da budem bez svoga iskustva u njoj.
Jedna je stvar upoznavanje sa vanjskim oblicima jedne vere, a druga
stvar je poznavanje vere iznutra, sticanjem iskustva u toj veri.
41. Ne bi trebalo da se dira u najosetljivije pitanje na poetku
razgovora: bolje je poeti sa onima koja su laka za dogovor, da bi se
steklo uzajamno poverenje i neka osnova na kojoj se moe dalje da
gradi.
42. Da bi znali ta neko govori, mora da razumemo njegov
govor, ali upravo zato nuno je da neki nain i verujemo u ono to on
govori. Prvo se moraju upoznati razliita gledita, to ne znai da se
sa bilo kojim treba odmah sloiti. Isto tako, priznanje protivniku nije
izraz vlastite slabosti: ako nema jakog protivnika, ni sam ne moe
pokazati pravu snagu.
43. Ako kroz razgovor otkrivamo osobine stvarnosti izvan
nas i u nama, kojih pre nismo bili svesni, onda se moe rei da
razgovor moe dovesti do pravih otkria, ako ne i otkrovenja. ovek
se susree sa drugim ovekom da bi u sebi i njemu pobudio snage koji
im pre toga susreta nisu bile dostupne i poznate.
39
dr Radovan RADONJI
DIJALOG
Ovih dana, svi govore o dijalogu (razgovoru). I svi su, vie ili
manje, saglasni oko dvije stvari: prvo, da nam je dijalog nasuno
potreban, i kao pojedincima i kao drutvu; drugo, da dijalogom, kao
takvim, treba kriti puteve do rjeenja svakog pitanja i problema,
ukljuujui i crnogorsko dravno pitanje. Tu se, obino, zavrava sva
pria o dijalogu.
Tu priu, valja nastaviti. Makar toliko, koliko je potrebno da
se, u formi najoptijih teza, odgovori na sljedea tri pitanja:
Prvo, to je, zapravo, dijalog?
Drugo, da li duhovna klima u Crnoj Gori danas pogoduje
dijalogu?
Tree, kada, i meu kojim sagovornicima, dijalog nije mogu?
*
to je dijalog?
Najkrae reeno, dijalog je jedan od najboljih naina da se
ljudi, koji razliito misle, nau licem u lice, jedni drugima "otkriju
duu" i kau to vide, ele, mogu. Ljudi, tek kroz dijalog mogu nai
mjeru stvarima oko sebe i u sebi, obuzdati strasti, suzbiti fanatizme,
ublaiti mrnje i bar donekle neutralisati druge elemente i momente
patolokog u svijesti i opredjeljenjima.
Dijalogom se, dakle, ne moe smatrati svaki razgovor izmeu
dvojice i vie ljudi. Dijalog nije ni rat, tj. polemika (od grkog polemos
= rat), ni puka prezentacija razliitih stavova. Nije ni verbalni duel o
apstraktnom, ni parada elokventnih fraza sraunatih na blokadu misli
i opstrukciju smislenog. Nije ni apologetska odbrana otro
suprotstavljenih ideolokih, vjerskih, nacionalnih i inih uvjerenja i
opredjeljenja. Nije ni manifestacija zadriglog identifikovanja sa
40

izmiljenim ili stvarnim autoritetima i kolektivitetima. Nije ni pria,
prie radi, ni banalna igra kojekakvim simetrijama i reciprocitetima.
Nije ni prosto izlaganje i mozaiko slaganje suprotnih ideja i
stanovita, ni potpuno odbacivanje druge ili naputanje vlastite ideje i
stanovita.
Dijalog je neto drugo. To je misaoni i etiki napor da se
razliite ideje i stanovita dovedu u neku vrstu dijalektikog odnosa,
a time i sinteze. To je demokratski put i sredstvo kojim se razliita
miljenja, sudovi i uvjerenja mogu ravnopravno sresti, uzajamno
provjeriti i pribliiti. To je, dakle, mirni, razloni, argumentovani,
dobronamjerni i ravnopravni razgovor ljudi, iji je cilj i interes da se o
neemu dogovore.
Dijalog, ak i kad se kree u okvirima predvienog, obiluje
iznenaenjima.
Razumije se, u dijalogu se mora biti spremno na
prestrojavanja i prilagoavanja, zavisno od strategije i argumentacije
sagovornika.
Dijalog, ak i onda kada poinje potpunom saglasnou
njegovih uesnika o predmetu njihovog interesovanja, moe da
poprimi karakter otre konfrontacije. Pogotovo, ako u njemu doe do
izraaja elja da se, po svaku cijenu, dokae ispravnost stavova jedne
strane u odnosu na stavove druge strane. Zato, elja da se svojom
argumentacijom nadjaa argumentacija Druge strane, mora biti realna
i kontrolisana, kako dijalog ne bi zavrio neuspjehom iza koga e
ostati pusto u dui, bilo pobjednika (obnevidjelog, zbog ostvarene
premoi), bilo pobijeenog (deprimiranog, zbog prevalencije ideja
njegovog sagovornika).
Biti uspjeniji u dijalogu, ne znai unititi sagovornika u
etikom, politikom, psiholokom ili biolokom smislu.
Pobjeda s takvim ishodom, bila bi poraz, jer bi znaila
smanjenje, umjesto poveanja broja onih koji se ele pridobiti za svoje
ideje i opredjeljenja. Na sudu moe da pobijedi samo advokat, ijeg
klijenta oslobaa trijumf pravde. U protivnom, oslobaajua presuda
znaila bi poraz - njegov lino, profesije kojoj pripada, pravosua kao
takvog.
Pobijediti u dijalogu, znai postii ono to se eli, ali i ono to
ele drugi, ukljuujui i sagovornika.
41

Poto se njime moe postii izvjestan cilj i kod sagovornika,
dijalog ne treba voditi kao rat - nemilosrdno, grubo, agresivno i
neprijateljski.
Bolje je, i za pobjednika korisnije, ako u dijalogu bolji
nadmai dobrog, i ako, umjesto nemilosrdne demonstracije moi,
prevagne potovanje uvjerljivijih argumenata. tovie, samo dijalog
koji to obezbjeuje, ima svrhe.
* * *
Da li duhovna klima u Crnoj Gori pogoduje dijalogu?
Dati crnogorski duhovni milje, generalno gledano, ne
korespondira dovoljno sa filozofijom i logikom dijaloga. Ovo uprkos
injenice da se u Crnoj Gori deavaju izvjesne pozitivne promjene, da
se iza dubokih naslaga anahronog i autoritarnog pomaljaju znaci
postepenog sticanja kapaciteta za demokratsko rjeavanje krucijalnih
pitanja i problema, unutranjih i spoljnih.
Kad to kaemo, imamo u vidu sljedea tri momenta.
U prvom redu, u Crnoj Gori jo nije ni uzrdman, a kamo li
sruen, vrsti bedem psiholokih kliea, nacionalnih i vjerskih
predrasuda i pogreno kodovanih interesa. Mnogi, koji su uaneni
iza tog bedema, ne osjeaju potrebu da sa nekim razgovaraju o onome
to misle i kako misle. Oni su onoliko jaki, vrsti i monolitni, koliko su
zatieni zauzetom busijom. Njihova snaga ne izvire iz invencije i
kreacije, iz sposobnosti da se suoe sa imperativima vremena ili da na
izazove konkurentskih ideja i orijentacija odgovore novim
kvalitetima. Jedino to njih hrani i odrava jeste izbjegavanje susreta
sa stvarnou i otpor prema svemu novom, drugaijem,
progresivnom.
Zatim, u Cnoj Gori jo nije prevladan problem (ne)tolerancije,
tj. (ne)spremnosti ljudi da strpljivo i do kraja, s uvaavanjem (bez
ignorancije, ironije i ravnodunosti) sasluaju i prime drugaija,
razliita ili ak suprotna miljenja. U Crnoj Gori je jo premalo onih
koji su spremni da argumentovanoj kritikoj analizi podjednako
podvrgnu i sopstvena i tua stanovita, a previe onih koji poznaju i
priznaju samo argument sile i prinude.
Najzad, u javnom ivotu Crne Gore, pogotovo na njenoj
politikoj sceni, i dalje dominiraju oni koji, svjesno ili nesvjesno,
brkaju
(ne)toleranciju
prema
razliitim
miljenjima
sa
(ne)tolerancijom prema razliitim postupcima. Iz te zbrke zakonito
42

izviru dvije podjednako negativne tendencije: jedna je da se, u ime
principa tolerancije drugog i drugaijeg, nude i nameu neprihvatljive
faktike solucije i odnosi; druga je da se, u ime tobonje zatite od
neprihvatljivog, pokazuje netolerancija prema drugaijem miljenju
kao takvom.
* * *
Kada, i meu kojim sagovornicima, dijalog nije mogu?
Za dijalog, nije dovoljna samo to da su strane uesnice u
njemu spremne da razgovaraju. I da ostanu vrsto pri opredjeljenju
da na nedemokratske izazove i pritiske spolja nee odgovarati na isti
nain. Dijalog je mogu samo meu odgovarajuim partnerima.
Takvima mogu biti samo oni koji, kako bi openhauer rekao, "cijene
istinu, rado uju dobre razloge iz usta protivnika i imaju dovoljno
strpljenja da podnesu to to nijesu u pravu kad se istina nae na
drugoj strani". Konkretno, to znai: da se mora biti spremno da se uje
drugo, drugaije, neoekivano; da sagovornika treba sluati sa
razumijevanjem i empatijom (empatija je sposobnost da se
poistovjtimo sa sagovornikovim problemima, da razumijemo njegova
osjeanja i prihvatimo ih tako kako ih iskazuje); da spontanost i
iskrenost pomau razumijevanju sagovornika. Sa onima koji to ne
shvataju, i ne prihvataju, dijalog nije mogu. Nemati to u vidu, tj.
nemati osjeaj za mjeru potrebnog, mogueg i podnoljivog, isto je to
i nemati kapaciteta za dijalog. Dijalog, dakle, nije za onoga na koga bi
se mogla primijeniti poznata Nieova formula: "Izvrnuti - to je za
njega: dokazati. Zalueti - to je za njega: uvjeriti".
Kompromis (od latinskog conpromissum - sporazum postignut
uzajamnim ustupcima) je, u principu, najei krajnji cilj i ishod
dijaloga. Ima, dodue, dijaloga ija je svrha da se neto pojasni,
aktuelizuje ili problematizuje. No, takvi su dijalozi rijetki, budui da
se ti ciljevi mogu postii i drugim putem.
Da bi se do kompromisa dolo, potrebne su dvije stvari: prvo,
da se zna u emu se i povodom ega se uzajamni ustupci vre; drugo,
da je vrenje uzajamnih ustupaka u funkciji postizanja neega to je u
interesu svih ili barem veine uesnika u dijalogu. Ako ovo potonje ne
bi bilo izvjesno, dijalog bi bio nepotreban (nepravda se moe i
jednostrano nametnuti) ili nemogui (pregovaraju samo oni, koji
mogu; ostali trae milost).
43

Zato, biti spreman za dijalog, znai biti spreman da se potuje
i slijedeih nekoliko principa.
Prvo. U dijalogu tvravu sagovornika ne treba osvajati spolja,
ve iznutra, i ne frontalnim napadima, ve laganim, postepenim
akcijama, u kojima ne smije biti preduzeto nita, to bi moglo izazvati
njegovo opreno reagovanje ili otpor u odnosu na ono u to ga treba
uvjeriti.
U traganju za zajednikim rjeenjem, vie treba obratiti
panju na konkretne okolnosti, u kojima se dijalog odvija (vodi), nego
na neku optu "logiku stvari". Niti logika uvijek vodi pravednim
rjeenjima, niti je vazda saveznik onoga ko na njoj previe insistira.
Drugo. Sagovorniku u dijalogu koji tei kompromisu treba
odmah i otvoreno saoptiti svoj cilj, a ne mu ostaviti da to sam
nagaa, jer svako nagaanje, osim toga to moe da bude pogreno,
rui uzajamno povjerenje pregovarakih strana.
Poto se preko prijedloga (odluke, dogovora, sporazuma,
rjeenja) formalno istie to to se eli postii, njega treba glasno i jasno
izloiti.
Isto tako, sagovorniku treba glasno i jasno kazati to se od
njega oekuje. Time se on dovodi u poziciju da moe da prihvati ili
odbaci ono to mu se nudi.
I ne samo to. "Kad svoje elje iskreno saoptimo drugoj strani, mo
je na naoj strani. Ljudi ne ele da kau ne, bar ne nama, ne nama u lice, ne
kada smo ih jednostavno zamolili, ne kada je naa molba razumna, ne kada je
potena" (G. Spens).
Tree. U dijalogu, pogotovu kad je rije o kakvim
pregovorima, nikad ne treba teiti tome, da se dokae, kako je
sopstvena pozicija drugaija i bolja od pozicije Druge strane.
Mudrost je pokazati i dokazati obrnuto, tj. da ono to se hoe
za sebe, sasvim odgovara i Drugoj strani. Postupi li se tako, prikae li
se svoja stvar kao bliska Drugoj strani, kao neto u to ona ionako
vjeruje, ona e prije prihvatiti, nego odbiti ono to joj se kae ili
predlae.
Pridobije li se sagovornik kao saradnik na istom poslu, bie
spreman da prihvati kao svoje i ono to bi u nekoj drugoj prilici
odbio.
etvrto. Ukoliko u onome to se sagovorniku predlae,
odnosno u zahtjevima prema njemu i oekivanjima od njega, ima
44

slabih taaka, treba ih odmah priznati. "Iskreno priznanje - kae G.
Spens - donijee vam povjerenje drugih, a va protivnik nee imati da kae
nita drugo, osim onoga to ste i sami ve priznali".
45
edomir UPI
DIJALOG U POLITICI
Jo je Aristotel politiku odredio kao praktinu delatnost koja
se bavi organizovanjem ljudi da na najbolji nain urede meusobne
odnose i grade dostojan ivot. Politiki ivot je za stare Grke bio
delatni, praktini ivot. Politika je tragala za onim to je dobro,
pravedno i korisno za sve lanove zajednice i za dravu. Upravo to
bio je razlog zbog kojeg je Aristotel politiku smatrao najviom i
najuzvienijom naukom, jer je voena svetim idejama dobra i pravde.
A ove ideje, uz istinu, ljubav i lepotu, pripadaju najuzvienijim
ljudskim idealima i vrednosnim orijentacijama.
Za delatni ivot ljudi najznaajnija je praktina pamet,
odnosno razboritost, jer su razboriti ljudi upueni i ivotom i
pogledom prema najvrednijem ljudskom merilu mudrosti. Razborit
ovek je istovremeno dobar i dovitljiv, a to je ono to treba da krasi
sve koji uestvuju u politici i vode dravu. Kod razboritog oveka su
usklaeni zdrav razum i vrline. Jer, samo zdrav razum uz vrline
moe zajednici i dravi doneti dobro, pravdu i korist.
Stari su najbolje i najpravednije odluke postizali govorom,
razgovorom i dogovorom. Tamo gde se ne govori, ne razgovara i ne
dogovara, nema valjanih odluka za sve, tamo se samo saoptavaju
naredbe samovoljnika.
Dijalog je bio uzvieni in politikog miljenja, delanja i
ponaanja. On je najbolji nain politikog optenja. Formula nema
dela bez rei primerena je ovenom ponaanju u zajednikom
ivotu. Za ivot u politikoj zajednici treba se pridravati pravila da
iza rei (izgovorenog) uvek treba da stoji delo, znaenje ili lepota.
Antiki Grci su smatrali da su sila i nasilje nemi i da zato ne
bi trebalo da imaju mesta u politici. Kada se u politici ne razgovara
46

(vodi dijalog), onda se nareuje ili upotrebljavaju sila i nasilje. I
najtei zajedniki problem se dijalogom moe razreiti. Dijalog
ispravlja naa miljenja o nama i drugima, nae zablude i predrasude,
naa ogranienja i mogua ogreenja. Tamo gde se u politici ne
razgovara, produbljuju se problemi, otvaraju sukobi, proiruju krize i,
na kraju, vode ratovi.
Biti spreman za susret i razgovor, znai omoguiti sebi da
uje drugaije miljenje, vienje i da se suoi s novim argumentima.
Samo iz susreta razliitih miljenja i argumenata, mogue je nai izlaz
i pravi odgovor.
Dijalog je stvaranje ulazimo u razgovor s jednim
miljenjima i argumentima, a iz razgovora izlazimo s boljim
argumentima i reenjima. U dijalogu se do zajednike istine dolazi.
Dijalog je susret, a od sresti je i srea.
Dijalog je sredstvo u politikom komuniciranju, a i jedan od
vanih elemenata demokratske politike kulture. Nema demokratske
politike kulture bez dijaloga. Dobro ureen demokratski poredak ne
moe se ni izgraditi, niti funkcionisati bez dijaloga. Dijalog u politici
zahteva: da se drugi saslua paljivo, da se prema drugom pokae
utivost i da se drugi ravnopravno prihvati.
ovek dijaloga je otvoren i uzda se u razum. Takav ovek ne
prihvata silu i nasilje. Netrpeljivi ne prihvataju dijalog, jer su ubeeni
da znaju istinu i da im nikakav razgovor nije potreban. Oni su
ogranieni i glupi, a ako se dokopaju politikog poloaja opasni i
tetni. Samozadovoljstvo je uvek praeno glupou (Andre id).
Dijaloga nema bez ljubavi prema istini. Demokratska politika treba da
razradi procedure i mehanizme da samozadovoljnici ne dobiju
znaaja u politikom ivotu zajednice.
Dijaloga u politici nema bez razliitosti, iskrenosti, potovanja
i sebe i drugih. Zato su vienacionalne politike zajednice velika ansa
za politiki dijalog, a potom i dobro smiljene i odmerene zajednike
odluke.
Politikog dijaloga nema tamo:
gde je merilo istine mo;
gde se politike odluke donose u uskim krugovima politikih
elita;
gde se graani pretvaraju u masu;
47

-
gde ne postoji saradnja izmeu graana i gde ih ne povezuju

univerzalne vrednosti: sloboda, ravnopravnost, solidarnost,
prijateljstvo, ljubav;
gde se podstiu verski, nacionalni, rasni, klasni i drugi
sukobi;
gde politiari koriste pravo na greku (pravo na greku u
politici ne postoji onaj ko grei, mora da odgovara);
gde politiari manipuliu graanima;
gde politiari propagandom ire loa oseanja (zavist, mrnju,
pakost) i loa stanja (strah, strepnju, paniku, lukavstvo);
gde se u politikom ivotu devalviraju rei i jezik (kada iza
izgovorenih rei nema dela i znaenja, ve obmane i lai);
gde se u politici obeava, a obeanja se ne ostvaruju;
gde svi govore, a niko nikoga ne uje (to je brbljaonica, a ne
politika zajednica) i
gde vlada politika tlaitelja i tlaenih, monika i nemonih (i
kada se razgovara, u takvoj politici se ne vodi dijalog, ve se
najee odmeravaju lukavstva, prevare, dovitljivosti i lai to
je razgovor obmanjivaa i obmanutih).
U politici nadmoi se ne razgovara, ve se samo pregovara.

Velika je razlika izmeu razgovora i pregovora. Pregovarati nije isto
to i razgovarati. Jer, razgovaraju samo (po moi) ravnopravni, a ne
neravnopravni, a pregovaraju nadmoni, manje moni i nemoni.
Pregovorima se najee izbegava krajnja posledica iskljuivosti
upotreba sile i nasilja. U pregovorima monici najee nameu
reenja, a nemonici se prilagoavaju. Ko to ne zna ili ne shvata veliki
je gubitnik, a ako pripada slabijoj strani, on je ak na stradalnikom
putu. Psiholoke namere pregovaraa su najee nevidljive, a samo
su postupci vidljivi. Oni koji izjednae namere i postupke u takvoj
pregovarakoj politici mogu da se teko prevare. U politici nadmoi
najee maske pregovaraju. Tamo gde se u politici obeava, a
obeanje ne proverava i gde se ne moe proveriti nema dijaloga.
Da bi se formirala dijaloka politika kultura, potrebno je:
podizanje nivoa opte kulture graana; prihvatanje univerzalnih ideja
i vrednosti kao merila i orijentira; formiranje i potovanje linosti
(vaspitanje i obrazovanje za autonomnu linost slobodnog
graanina, a ne podanika); potovanje i garantovanje individualnih
48

prava izvedenih iz prirodnih prava (pravo na ivot, pravo na
raspolaganje svojim telom, pravo na svojinu, pravo na slobodu);
potovanje i garantovanje religijskih i etnikih prava (ogranienih
individualnim pravima); poverenje izmeu graana (stvaranje
oseanja pouzdanosti) i poverenje izmeu onih na vlasti i graana
(postie se regularnim i pouzdanim izbornim sistemom, korektnom
izbornom kampanjom i politikom ekspertizom); javni duh i javnost
(za drutveni i dravni ivot javnost ima korektivnu funkciju,
odnosno kritiku i kontrolnu); i odgovornost za izgovorenu javnu re,
kao i odgovornost pred sopstvenom saveu uesnika u javnom
ivotu.
Uslovi za dijalog u politici su: ravnopravnost (i kada nisu
sagovornici ravnopravni zbog nivoa obrazovanja, ivotnog iskustva,
politikog poloaja, treba ona razvijena strana da se spusti na nivo
nerazvijene i da je strpljivo u razgovoru podie na vii nivo);
paljivost (posebno trenirati strpljivost da se drugi saslua i da mu se
u re ne upada); utivost (da se izbegavaju uvredljive i
omalovaavajue rei ili stavovi i nerpimereni gestovi); oseaj stida
(kada se izrekne neto to moe da izazove razliita znaenja i
tumaenja a koja sagovornika bez namere mogu da povrede); bolji
argument (razmenjujemo u razgovoru argumente a na kraju kada
zakljuujemo ili pripremamo odluku prihvatamo bolji argument- onaj
koji niko ne moe od sagovornika da trenutno opovrgne); i
toleranciju.
Tolerancija je prihvatanje razlika, odnosno shvatanje da ivot
bez njih ne moe i da se u njima odvija. Svest o tome je veliki iskorak
ovekov. Jer od tog momenta, on poinje da prihvata pluralizam
miljenja, pogleda, uverenja, ubeenja, delovanja i ponaanja. Razlike
u njegovoj svesti postaju neto normalno.
Razlike su u osnovi ivota i zbog toga ne bi smele da se
upotrebljavaju u produbljivanju sukoba do razaranja i unitenja.
Suprotno, susret razlika trebalo bi da oplemenjuje ivot, da ga
produbljuje i proiruje, jednom reju, da ga bogati. Zato na postojanje
i susret razliitih religija i religijskih zajednica ili naroda i nacija u
dravi ne bi trebalo gledati kao na mogunost sukobljavanja, ve
upoznavanja i upotpunjavanja, ili makar kao na ivot pored, koji
nikome ne smeta. Uiti se da drugog ne ometate i da drugog ne
ugroavate i opominjati drugog da vas ne ugroava mudro je,
49

razborito i racionalno. Kada se tako pristupa, odnosno misli, osea,
dela i ponaa, onda se prua ansa za suivot razlika, u ovom sluaju
i religijskih i nacionalnih. Na taj nain iskazuje se iskrenost i stie
poverenje drugih. Iskreni razgovor je preduslov sticanja poverenja i
prua ansu za pomirenje, ak i izmeu do jue sukobljenih i
zakrvljenih. To je taka od koje se polazi u graenju mira i dostojnog
ivota ljudi.
Tolerancija se ne sme prihvatiti samo u sluajevima kada se u
ime slobode dovodi u pitanje sloboda drugoga i drugih. Nema
tolerancije ni prema nasilju.
I dijalog i tolerancija u politici u sebe ukljuuju veru i nadu da
se moe u miru i na miran nain iveti.
50
dr Steinar BRYN
NANSEN DIJALOG
Nansen akademija iz Lilehamera 1995. godine je, u
kooperaciji sa Norvekim crvenim krstom (NRC), Norvekom
crkvenom pomoi (NCA) i Meunarodnim institutom za prouavanje
mira u Oslu (PRIO), pokrenula projekat pod nazivom "Demokratija,
ljudska prava i mirno rjeavanje konflikta". Bio je to ozbiljan pokuaj
ispitivanja pedagokih mogunosti u mirovnome radu. Da li je
mogue transferom znanja i dijalogom mijenjati stavove ljudi i time
njihovo djelovanje? Ciljna oblast je bilo podruje bive Jugoslavije, a
ciljna grupa se sastojala od potencijalnih lidera raznovrsnih oblasti
drutvenog djelovanja.
U pozadni ove inicijative bile su Zimske olimpijske igre.
Nansen akademija se nalazi u Lilehameru, koji je bio domain igara
1994. godine. Promjena prilika u Sarajevu, koja se desila tokom
posljednjih deset godina, bila je esto predmet diskusije tokom
olimpijade 1994. godine, te kao sasvim prirodna dolazi ideja o jaem
povezivanju ova dva olimpijska grada. Iz ove interakcije nastaje i sam
projekat. Nansen akademija je poetkom devedesetih ugostila
nekoliko projekata iz oblasti dijaloga, te je na temelju tog svog
iskustva zadobila pomo norvekog Ministarsva inostranih poslova
za novi projekat.
Pet godina kasnije 200 uesnika sa podruja bive Jugoslavije
prolo je kroz osnovni trening u Lilehameru. Sada ve imamo osam
Nansen centara koji funkcioniu na podruju bive Jugoslavije, u
Skopju, Pritini, Beogradu, Podgorici, Sarajevu, Mostaru, Osijeku i
Banjoj Luci i Nansen grupu u Mitrovici.
Vie od etrdeset osoba koje su prole kurs u Lilehameru
trenutno radi puno ili odreeno radno vrijeme u centrima. Ovi su pak
51

centri organizovali seminare za stotine lokalnih uesnika, inei tako
proces uenja manje ekskluzivnim i dostupnijim veem broju ljudi.
Tako je jedna mala kola, na sjevernoj obali najveeg
norvekog jezera Mjosa, upravo na ovaj nain postala prepoznatljiva
snaga u radu na dijalogu na podruju bive Jugoslavije, i jo uvijek
znaajno doprinosi tome u ovom ratom razorenom podruju. Razlog
svemu ovome, pored te olimpijske veze, kombinacija je rada i
strpljenja voe duboko odanoga projektu ak i u njegovim najteim
periodima, te podrke organizacija koje su pokazale volju da ue na
grekama. Sve ovo izgraeno je na temelju jake podrke partnerskih
organizacija - NCA, NRC, PRIO - podranim od strane NMIP, koji je
istinski zaokupljen procesima demokratizacije u centralnoj i istonoj
Evropi. Meutim, najznaajnija je snaga koju dijalog sadri sam u
sebi. Kada se obezbijedi prostor, ljudi koji se nalaze u dubokom
konfliktu ulaze u meusobni dijalog i tada lino iskuavaju ovaj nain
rada sa samim konfliktom, koji ih moe inspirisati kada se vrate u
matinu zemlju.
Meutim, bez lokalne podrke prijanjih uesnika mi bismo
bili samo jedna od meunarodnih organizacija koja je otvorila
ogranke u regionu. Vrijednost prijanjih uesnika je u tome to su oni
ve pripremili tlo za same centre. Njihovo iskustvo i vjera u ovakav
pristup uinili su postojanje ovih centara moguim. S druge strane,
Nansen akademija osnovana 1938. godine kao oponentna
humanistika snaga narastajuem faizmu i nacizmu u Evropi, u radu
sa ovim centrima, ostvaruje snanu vezu sa svojim temeljnim
naelima ponovo se borei sa dehumanizirajuim snagama u Evropi.
TA JE NANSEN DIJALOG USTVARI ?

Nema nita mistino i magino u vezi sa dijalogom. Jednostavno, to je
otvoren i iskren razgovor izmeu dvije ili vie strana, u kojem postoji
jednak odnos izmeu govoriti i sluati. Sam cilj ne mora nuno biti
postizanje bilo kakvog sporazuma, ve je radije poveati nivo
razumijevanja izmeu strana.
Cilj Nansen-dijaloga je, kroz primjenu ideja i vjetina dijaloga,
osposobiti ljude koji ive u konfliktnim situacijama da doprinesu
mirnoj transformaciji konflikta i demokratskom razvoju uz promociju
ljudskih prava.
52

Nansen-dijalog prepoznatljiv je po svom nastojanju da se
obezbijedi neutralan i otvoren prostor, kako bi u takvim uslovima
razliiti uesnici u konfliktu bili u mogunosti nai se licem u lice u
iskrenoj i potenoj komunikaciji. Cilj je prevazii slike o neprijatelju i
poboljati nivo razumijevanja razliitih pozicija, interesa i potreba.
Facilitatori i predavai nastoje stimulisati kognitivnu analizu
konflikta kao takvog, kao i iskuavanje pozicije "drugog". Fokus nije u
odreivanju ko je u pravu ili ko je vie kriv, nego na tome kako
izgraditi respekt prema demokratskim principima, ljudskim pravima
i mirnom rjeenju konflikta poradi poboljanja drutva u budunosti.
Cilj insistiranja na ovim principima je da poslue kao alternativa
nacional-ovinizmu i etnikom lojalizmu u politikom organiziranju.
Dvije mogue pogrene interpretacije su da e dijalog 1)
stvariti vie harmonije izmeu ukljuenih strana i 2) doprinijeti
rjeenju spornih pitanja. 1) Ne postoji nita u samom dijalogu to bi
stvaralo harmoniju. On moe ali i ne mora dati takav rezultat, to
zavisi od dubine samog konflikta izmeu dvije strane. Otvoren i
iskren dijalog izmeu branih drugova, koji nisu bili u potpunosti
iskreni jedno prema drugom u posljednjih nekoliko godina, vrlo lako
moe zavriti razvodom braka. Kada dijalogom postignu vii nivo
uzajamnog razumijevanja, onda jasnije uviaju koliko su se
meusobno udaljili, tako da tada razvod moe izgledati kao pravilno
rjeenje. 2) Dijalog kao takav ne rjeava probleme; on prije predstavlja
preduslov rjeenju tako to vodi razumijevanju, a uzajamno
razumijevanje je preduslov u pronalaenju odrivog rjeenja u
situacijama dubokih konflikata.
Uesnici naih dijalog-radionica rijetko dolaze do
opteprihvatljivog dogovora pri svojim istorijskim analizama, o svom
shvatanju sadanjosti ili pak o viziji budunosti. No oni ipak uviaju
nunost konstruktivnog razgovora. Oni uviaju da je potovanje
demokratskih principa i ljudskih prava neophodno u procesu
stvaranja humanih uslova za ivot manjina. Neki takoe uviaju
potrebu inkluzivnog naina govora, u kom se "mi" ne odnosi samo
na "nau" etniku grupu, nego na sve graane u drutvu. Zato, veoma
je vaan zadatak razgovarati o onim uslovima koji stimuliu iskren
dijalog, kao i o onima koji ga spreavaju.
Projekat tako tokom godina razvija svoju formu metodom
pokuaja i greke. Tokom prve godine fokus je bio na transferu znanja
53

na uesnike kursa. Pomalo postien, moram priznati da su uesnici
kursa bili i obrazovaniji i iskusniji nego to smo mi u poetku
oekivali. Mnogi gostujui predavai gubili su svoj autoritet zbog
pretpostavke da su uesnici nedovoljno obrazovani postavljajui
pitanja kao naprimjer da li znaju ko je bio Immanuel Kant ili pak
postavljajui pitanja u vezi s nekim dogaajima ili pak koncepcijama
za koje su sami uesnici drali da su na nivou osnovnog djeijeg
obrazovanja.
Mada nije bilo mnogo toga to smo mogli nauiti uesnike
seminara sa prostora bive Jugoslavije, obezbijedili smo im vize,
sigurno putovanje, prostor za dijalog, ugodan boravak u
meusobnom prisustvu. Meutim, iako visoko obrazovani, mnogi od
njih su doli sa snanim slikama o neprijateljstvu "drugoga". Dok je
generacija njihovih roditelja imala prijatelje i kolege irom bive
Jugoslavije, njihova mogunost da putuju bila je ograniena, a
percepcija neprijatelja jednim dijelom odreena propagandom
njihovih nacionalistikih drava. Kad smo shvatili kompleksniju
realnost odnosa meu samim uesnicima, koncept kursa je
promijenjen. Smanjeno je teite na dovoenje novih predavaa, a
fokus postavljen na meusobni dijalog meu samim uesnicima.
Naa uloga nije bila u tome da se obezbijede neke nove injenice,
nego stimulisati nain na koji oni razmiljaju i dovesti u pitanje
njihove perspektive.
Rad na dijalogu postavlja se unutar dijalokog prostora sa
etiri zida ili sa etiri komponente:
1. OBRAZOVNA KOMPONENTA. Pored predmeta
sadranog u naslovu projekta, fokusirali smo se na medije i
propagandu, imajui u vidu njihov znaaj u stvaranju slike
neprijatelja. Druga vana tema pitanje je identiteta, a posebno u
smislu distinkcije izmeu etnikog, nacionalnog i kulturnog
identiteta. Primjer Norveke se na ovom polju pokazao vrlo korisnim.
Razvoj nacionalne kulture u Norvekoj tokom devetnaestog vijeka
jasno ilustrira injenicu da se tu ustvari radi o mentalnoj konstrukciji,
a ne o neemu izraslom iz fjordova i planina.
2. SOCIJALNA KOMPONENTA. Nansen akademija nudi
jedan veoma kompaktan prostor, domski smjetaj sa salom za
ruavanje i kabinetima za predavanje, koji se svi nalaze blizu jedan
drugog. To znai da se uesnici ne susreu samo u prostorijama za
54

seminar, nego i na putu prema tu-kabinama, u vrijeme doruka, na
diskusijama do kasno u no, sluanju muzike ili pak u jednostavnom
avrljanju ni o emu posebnom. Odlazak na pivo u lokalni bar je
jednako vano, zbog toga to se meusobni odnosi ne grade samo u
kabinetima za seminare. Moglo bi se rei da je jedna od najvanijih
prostorija u cijeloj koli soba za puenje. Norveki zakon o puenju,
nalae obezbjeivanje posebnih prostorija za puenje odreenih u
svrhu puenja. To znai da nakon nekog provokativnog predavanja
svi poure u tu prostoriju, te se tako diskusija nastavlja. (Tako
norveki zakon o puenju prua znaajnu podrku u radu sa
dijalogom meu ljudima sa Balkana). Jo je jedno mjesto od visoke
socijalne vrijednosti - sauna. Naime, mnogi ledeni frontovi meu
ljudima u konfliktu otopljeni su u sauni.
3. FIZIKA KOMPONENTA. Posebno korisnim za sam
projekat, ini se prirodno okruenje Lilehamera. Recimo planinarenje
ili etnja uz romantinu rijeku Mesnu. Poduavanje grupe Srba i
Albanaca cross-country skijanju moe postii vie za njihov
meusobni odnos nego bilo koje predavanje o miru. Isti rezultat
takoer se moe postii plesom u koli ili u lokalnoj diskoteci do
kasno u no, bilo da se radi o modernom ili pak tradicionalnom plesu.
Tokom zime projekat sadri nedjelju fokusiranja na razliite naine
upotrebe snijega: skijanje, sankanje, pravljenje figura u snijegu,
grudvanje i na zajedniki uitak pravljenja Snjeka Bijelia.
4. KULTURNA KOMPONENTA. Razmjenjujui meusobno
lokalne kulturne obiaje, dijelei ih i sa Norveanima, prisustvujui
raznim koncertima, bili to koncerti jazz ili klasine muzike, gledajui
predstave, bilo da Moskovski baletni ansambal izvodi "Labudovo
jezero", ili pak lokalna grupa izvodi internacionalni mjuzikl - razni
dogaaji mogu se iskoristiti da se uesnici izvedu iz okvira vlastitog
konflikta i dovedu do zajednikog iskustva. Putovanja u Oslo i
Bergen sa kulturnim i intelektualnim sadrajima imaju isto tako
vanu ulogu u programu. Jedan takav dogaaj zasigurno je i
ceremonija dodjele Nobelove nagrade praena decembarskim
Koncertom u Oslu.
Norveki fasilitatori definiu svoju ulogu prvenstveno u
obezbjeivanju i stimulaciji rada unutar dijalokog prostora. U
provoenju ovoga postoji est osnovnih pravila koje slijedimo:
55

1. NEUTRALNOST. Ovo nije sud u Hagu, nego dijalogseminar. Veoma je vano obezbijediti siguran prostor za sve uesnike.
Naime, njihovo ivotno iskustvo je ujedno i osnov njihove orijentacije.
Kao sasvim izvjesna namee se injenica da oni sami ne snose
odgovornost u pitanju svog iskustva, ali su definitivno odgovorni u
pitanju izgradnje svoje budunosti na osnovama tog istog iskustva.
Stalna je debata meu onima koji zastupaju poziciju solidarnosti i
onih koji favorizuju upravljanje konfliktom. U Norvekoj postoji
snana tradicija solidarnosti u pruanju pomoi golima, gladnima i
siromanima. Ali kada je rije o upravljanju konfliktom, ista
solidarnost mogla bi legitimizirati zahtjeve jedne od strana ukljuenih
u konflikt i tako je dovesti do uvjerenja o opravdanosti njene borbe.
Pa bi tako ista solidarnost mogla pospjeiti borbu. S druge strane,
kad se radi o upravljanju konfliktom, sve strane moraju biti
podjednako zastupljene. Kao dobar primjer u ovu svrhu mogao bi
posluiti primjer fudbalskog sudije. Ako, naprimjer, sudija voen
vlastitim standardima djeluje pristrasno podravajui slabiji tim,
onda bi mogao ostati bez posla. Ali sudija ima odreena pravila po
kojim treba da sudi, te moe igraima dijeliti crvene i ute kartone. Mi
takoe imamo svoja pravila, pa recimo ako neki od uesnika pokae
nedostatak respekta prema demokratskim principima i ljudskim
pravima ili romantizira nasilnu pobunu, tada mi duvamo u pitaljku.
2. BITI U PRAVU NIJE DOVOLJNO. Debata o tome ko je u
pravu esto vodi u kopanje po istoriji. Uvijek postoji sasvim dovoljno
materijala kako u pisanoj, tako i u proivljenoj istoriji koji moe
posluiti objema stranama. Kao i Biblija, knjiga istorije je dobra knjiga,
ali sadri suvie kontradiktornih svjedoenja, pa bi zato mogla
posluiti u razne svrhe. Umjesto fokusiranja na to ije je istorijsko
pravo na odreenu teritoriju, mi se fokusiramo na graenje
zajednike budunosti, u kojoj bi svima koji ive u zemlji bila
obezbijeena jednaka prava i mogunosti. Politiki lideri uvjereni u
svoju pravednost mogu uiniti okrutna djela u ime svojih ljudi. esto
"ljudi" postaju umorni od nasilja, mnogo prije svojih politkih lidera,
iz jednostavnog razloga to potonji imaju vie koristi od samog
konflikta. Upravo je ovakav sluaj bio u Sjevernoj Irskoj. Nakon
sprovedenog ispitivanja javnog mnjenja, pokazala se velika
spremnost naroda na kompromis, pod uslovom da mir bude
zagarantovan. U ovom pravilu se nastoji ukazati na svjesnost o tome
56

da bez obzira na to to bih ja mogao biti u pravu, to ne iskljuuje
mogunost da bi i moj protivnik isto tako mogao biti u pravu. Pa
tako, naprimjer, ako ja drim da sam 85% u pravu, greka bi bilo
pretpostaviti da je mom protivniku preostalo onih 15%. A budui da
imamo razliite pozicije unutar konflikta, vrlo esto obje strane su
vie "u pravu" nego to je druga strana spremna priznati.
3. U KONFLIKTU UVIJEK POSTOJE VIE OD DVIJE
STRANE. Pojam "tree strane" ponekad moe pogreno navoditi tako
to implicira ukljuenost samo dviju strana u konflikt. U sluaju
Kosova, ne bismo mogli rei da je ogorena mrnja izmeu
ezdesetogodinje Srpkinje i ezdesetogodinje Albanke bila razlog za
poetak rata. Obje su ivjele odvojen ivot, vodei brigu o djeci,
muu, muevom bratu. A ako su sa sela, vodile su brigu i o maloj
njivi i o par domaih ivotinja. Obje su bile ene u tradicionalnom
patrijarhalnom drutvu. Pa, ak, i ako bi im se nekada pogledi susreli
na pijaci, mogle su prepoznati neto od zajednike im sudbine. Glavni
akteri kosovskog sukoba bili su srpski reim sa svojom vojskom i
policijom, OVK, kosovka albanska gerila sa glavnim tabom u enevi
i NATO sa tabom u Briselu. Tako su civili postali rtve, a to je
uglavnom i bio sluaj u veini ratova voenih devedesetih. Kada bi se
napravila ema po kojoj bi se odredili svi uesnici, sa njihovim
interesima u konfliktu, tenzije izmeu one dvije ene bi mogle biti
reducirane, tako da bi i njihova mrnja koja je bila usmjerena od jedne
naspram druge mogla biti kanalisana. Sjedinjene Drave kao i Rusija,
nastojale su iskoristiti ovaj konflikt kako bi uvrstile svoje pozicije na
svjetskoj politikoj sceni. Veina evropskih zemalja pak nastojala je
rijeiti dio svojih problema s izbjeglicama, tako to bi se Kosovo
uinilo bezbjednim mjestom za kosovske Albance. Ovaj konflikt je
imao snaan uticaj na situaciju u Albaniji, Makedoniji, Srbiji i Crnoj
Gori. OSCE, EU, UN, UNHCR i ostali takoe su se pozicionirali
svojom ukljuenou u konfliktnim oblastima. A onda imamo ratne
profitere, male trgovce orujem, da ne pominjemo itavu ratnu
industriju, onda medije, koji uvijek znaju iskoristiti krvav konflikt u
interesu uveanja profita. Pa ak i mirovni radnici imaju svoj udio
koristi od konflikta.
4. HUMOR. Radei s ljudima iz Sarajeva, Pritine, Mostara i
drugih krajeva u regionu u posljednjih pet godina, duboko sam
impresioniran njihovom primjenom crnog humora. Kao to je to
57

sluaj i u poznatom filmu Roberta Benignija, La Vita e Bela, ak i u
koncentracionom logoru humor moe posluiti kao vjetina za
preivljavanje.
5. KREATIVNOST. Veina ljudi koji se nalaze u dubokom
konfliktu ostaje zaglibljena u svom vlastitom nainu razrjeenja tog
konflikta. Takvi esto dolaze do nepomirljivih pozicija. "Zar ti ne
podrava bombardiranje, zar stvarno mislite da bismo trebali sjediti
mirno ne inei nita?" Vjebanje promiljanja o alternativnim
rjeenjima ima vrlo vanu ulogu u radu dijalogom. ta ako? ta ako
Jerusalim postane glavni grad i Palestine i Izraela u isto vrijeme?
Zbog ega jedan grad u isto vrijeme ne bi mogao biti glavni grad
dvjema dravama? Zato Srbi na Kosovu ne bi mogli ostati u Srbiji sa
svojim jugoslovenskim pasoima i pravom da glasaju u Jugoslaviji,
dok bi Albanci napustili Srbiju i poeli ivjeti na Kosovu sa albanskim
ili pak kosovskim pasoem? Ili zato Jerusalim ne bi mogao postati
meunarodni grad, a Kosovo evropska drava?
6. OD POZICIJE DO INTERESA. Sve dok Albanci tvrde kako
su spremni pregovarati sa Srbima sve dok oni prihvataju nezavisnost
Kosova, a Srbi kako su spremni pregovarati o svim pitanjima sve dok
Albanci uvaavaju da problem mora biti rijeen unutar granica Srbije,
nee biti mogue ostvariti stvarni dijalog. A kada se ljudi putem
dijaloga pomjere sa svoje pozicije u pravcu svog interesa, tada poinju
razgovarati o stvarima koje ih se najvie tiu. Kako e naa djeca
dobiti kvalitetno obrazovanje? Kako osigurati da budu podjednako
konkurentna pri dobijanju posla? Kako osigurati mogunost
zaposlenja za sve? Kako prekinuti medijsku manipulaciju? Kako
prekinuti jake veze izmeu biznisa i politike? Tada svaki od njih igra i
ivi svoju individualnu ulogu, radije nego da razmilja o sloenim
vrijednostima i identitetima. Fokusiranjem na interese umjesto na
pozicije, ljudima postaje lake uvidjeti da imaju vie toga to im je
zajedniko nego to su mislili.
IZAZOVI ZA BUDUNOST
Nansen mrea jo raste. Veliki uspjeh predstavlja vidjeti kako
su prvi seminari prerasli u veu mreu sa osam operativnih ureda.
Interaktivna dinamika izmeu seminara u Lilehameru i osoblja u
lokalnim centrima osigurava nove inicijative za rad na dijalogu, koji je
58

pokrenut u Lilehameru 1995. godine. Konflikt unutar ovog regiona
bio je ekstreman u tolikoj mjeri da je potreba za povlaenjem sa
konfliktnog podruja bila sasvim oita. Rast konflikta je bio tako
rapidan, da je postojao rizik da se pogube line intimne veze koje su u
poetku mrei i dale takvu snagu. Zbog toga postoji jasna granica
rasta inerntna ovome modelu lojalnosti i linih odnosa.
Naravno, najvanije pitanje je ta je to to je u naem pristupu
zavisilo od sretne kombinacije dogaaja, linosti, mjesta i posebnih
konflikata, a ta je ono to predstavlja opte vrijednosti kako bi to
moglo biti primijenjeno na drugim mjestima i u drugim konfliktnim
podrujima. Tokom ljeta 2000. godine, Nansen Akademija je u
kooperaciji sa UNESCO i LNU organizirala Meunarodnu mirovnu
ljetnu kolu (IPSS) na kojoj je uestvovalo 60 omladinskih lidera i ljudi
koji rade u omladinskim organizacijama iz Sjeverne Irske, sa Balkana,
Srednjeg Istoka, June Afrike i nordijskih zemalja. Tema je bila: ta
moemo nauiti jedni od drugih iz vlastitih konflikata? Mnogi od
uesnika su pokazali spremnost da sagledaju svu sloenost konflikta
onog drugog, nastojei pronai rjeenje koje ukljuuje sve strane u
konfliktu. Ovo otvara mogunost za ljude iz Sjeverne Irske da vode
seminare na Kosovu, za mostarsku grupu da posjeti London/Derry i
za Srbe i Albance sa Kosova da se sretnu u Jerusalemu.
U pokuaju rekonstrukcije i proirenja aktivnosti, upravni
odbor za Projekt demokratije u Nansen Akademiji postaje savjet
Nansen dijaloga, kiobran za aktivnosti na dijalogu definisane kao
Nansen dijalog po definiciji. Ljeta 2000. godine, Norveka crkvena
pomo (NCA) inicirala je "putovanje mira" ("Peace Voyage") - tri
sedmice plovidbe od Norveke do Londona, Bresta i nazad u
Norveku. Na dva broda, "Christian Radich" i "Sorlandet", bilo je 35
mladih ljudi sa Balkana i nekih dijelova Afrike. Ovo je bio Nansen
dijalog projekat, a regrutiranje uesnika se odvijalo u kooperaciji sa
Nansen centrima.
Izazova za budunost je mnogo. U decembru 2000. godine u
Norvekoj se okupilo osoblje iz svih centara radi planiranja strategije
za 2001. godinu, kao i za budunost. Demokratija i potovanje
ljudskih prava niti mogu biti izvezeni niti garantirani od strane SAD,
UN ili bilo koga drugog. Oni moraju postepeno izrasti iz svakog
pojedinog ljudskog bia kao i iz najniih nivoa svake zemlje i regiona.
Stoga je u bavljenju pomirenjem veoma vano stvoriti drutvene
59

uslove koji bi njegovali ove kvalitete kod ljudi, ali je jednako vano
pruiti nadu, inspiraciju i znanje ljudima koji imaju dosta razloga za
osjeaj rezignacije i bespomonosti. A moje je lino miljenje da se to i
postie upravo kroz rad sa Nansen dijalogom - i da je to ono to
prua motivaciju i radost ljudima ukljuenim u projekat.
U decembru 1998. godine Nansen Akademija je primila javnu
pohvalu od strane UNESCO Nagrade za mir i obrazovanje za 1999.
godinu, kao priznanje za izvanredan doprinos u promociji mira i
tolerancije. Steinar Bryn i Inge Eidsvag primili su 1999. Nagradu za
ljudska prava Amalie Laskowe, za doprinos projekta na polju ljudskih
prava.
60
dr Sra PAVLOVI
SAN O DEMOKRATIJI:
Dijalog i Drutvena Stvarnost u Crnoj Gori
Demokratija nije ono to imamo,
demokratija je ono to radimo.
Jo daleke 1929 godine, Mihail Bahtin je pisao: Kada se
zavri dijalog, sve se zavrava. Zato dijalog ne moe i ne smije biti
zavren.sve ostalo su sredstva, dijalog je cilj. Usamljeni glas nita ne
okonava, niti moe ta rijeiti. Za ivot, za minimum egzistencije,
potebna su najmanje dva glasau ovom smislu, dijalog nije prag
akcije, nego je sama akcija.
Dijalog, u smislu u kojem se danas upotrebljava taj termin,
podrazumijeva naine istraivanja i rjeavanja uzroka mnogih kriza
koje potresaju savremeni svijet. Shvaen kao idealni model socijalne
interakcije, dijalog omoguava analizu procesa koji fragmentiraju i
oteavaju stvarnu komunikaciju meu pojedincima, narodima, i ak
meu razliitim segmentima jedne te iste organizacije. Dijalogom se
moe zapoeti procjenjivanje kolektivnih vrijednosti i evaluacija
stepena u kojem ove vrijednosne odrednice determiniu nau
svakodnevicu. Takoe, dijalog otkriva naine na koje zanemarene
kulturne razlike mogu da dovedu do sukoba, a da mi nijesmo ni
svjesni ta se dogodilo. Imajui ovo na umu, dijalog moe biti vien
kao prostor kolektivnog uenja o vrijednostima socijalne poetike
nekog drutva i kao bazini interaktivni model komunikacije u
multikulturnom drutvenom
okruenju. Dijalog predstavlja
centralnu postavku na kojoj se temelji uspostavljanje onoga sto ini
61

sutinu demokratije: put ka postizanju kompromisa. On takoe
podrazumijeva postojanje odreenog zajednikog imenitelja
elementa koji je prepoznat i definisan kao taka mogueg susreta i
dodira suprotstavljenih argumenata. Ovako shvaen, dijalog u sebi
nosi mnogo vie raznorodnih elemenata, od onih koje prepoznajemo
u korpusu nae svakodnevne komunikacije.
Prije svega, radi se o rafiniranom nivou sposobnosti i
spremnosti pojedinca da sopstvene stavove odmjeri u odnosu na
druge ponuene modele vienja svijeta i okruenja. Ova djelatnost
podrazumijeva spremnost da se uvaava drugaije miljenje, iako se
ono ne mora obavezno i usvojiti kao ispravno. Na nivou opteg, radi
se o postojanju svijesti da stavovi i pogledi na svijet, koji uokviravaju
nase ivote, ne moraju obavezno biti najbolji i jedini mogui.
Spremnost da se prihvati injenica postojanja razlika u gleditima
jeste prvi korak ka dijalogu, poto se radi o razgovoru jednakih, o
komunikaciji u kojoj ne postoji (ili ne bi smjela da postoji) nikakava
hijerarhijska ljestvica. Nivo i obim ovih spremnosti odraavaju
stepen kvaliteta individualne spoznaje svijeta i pokazuju kojim i
kakvim mjernim jedinicama se procjenjuje sopstveni znaaj u
okruenju. To ini sutinu demokratije: uvanje sebe od drugoga, i
drugoga od sebe.
Drugo polazite na kojem, mislim, poiva mogunost
dijaloga, jeste spremnost da se ranije steena ili usvojena saznanja
promijene (potpuno ili djelimino), ili da se ona jos vie utemelje,
zahvaljujui snazi boljih argumenata. Naravno, ovim ne elim da
zagovaram apsolutnu valjanost Marfijevog zakona o upotrebi veeg
ekia, ve imam na umu racionalno procjenjivanje sopstvenih
zakljuaka. Spremnost da se, u odreenom trenutku, promijeni ranije
formiran stav, nije samo oznaka proste sposobnosti prilagoavanja
novonastaloj situaciji i drugaijim uslovima, ve je to prvenstveno
oznaka kvalitativno vieg stepena svijesti koja definie spoznaju o
sopstvenim graninicima i nesavrenosti sopstvenog vrijednosnog
korpusa. Imajui na umu savremenu crnogorsku situaciju, moram
napomenuti da je izuzetno vano biti svjestan razlike izmeu
formalne i kvalitativne re-definicije stava, odnosno razlike izmeu
procesa aproprijacije i procesa adopcije. Nadalje, vano je posjedovati
62

sposobnost da se pomenute razlike prepoznaju. Sve naprijed reeno
predstavlja koncept koji nazivamo Dijalog.
Analizirajui drutvenu i politiku situaciju u Crnoj Gori
tokom posljednje decenije, postavlja se pitanje da li se ovako
definisani koncepti dijaloga, odnosno, demokratije, mogu primijeniti
na Crnu Goru? Da li se u Crnoj Gori odvija bilo kakav dijalog i da li
ono to radimo ima nekih dodirnih taaka sa osnovama koje ine
pojam demokratije? Naravno, potrebno je iznova podsjetiti na
injenicu da se demokratija definie na mnogo naina i da se njeni
parametri, u najveem broju sluajeva, odreuju u skladu sa
pozicijom onoga ko uspostavlja definiciju. Crna Gora ne predstavlja
izuzetak u ovom pogledu. Kao ilustracija upotrebljivosti rijei
demokratija najbolje e posluiti citati koji slijede. Oni su sakupljeni iz
raznovrsnih knjiga i lanaka, i predstavljaju dijelove politikih
komentara, izjava za tampu, naunih definicija i usputnih
opservacija politiara, pisaca, naunika, filozofa, pjesnika i dravnika.
cijeli korpus argumenata protiv demokratije..to je
konsistentniji i jasniji, to vie postaje argument protiv osnova
politike. (Hana Arendt)
Demokratija znai vladavinu putem dijaloga, ali je ona
efektna jedino ako ste sposobni uutkati ljude. (Klement
Atli)
Savrena demokratija je najsramotnija stvar na svijetu.
(Edmund Burk)
avo je bio prvi demokrata. (Lord Bajron)
Demokratija je, po svojoj prirodi, posao samounitenja, i na
dugi rok njen neto rezultat je nula. (Tomas Karlajl)
Demokratija je umjetnost izgovaranja Dobra kua, dobra
kua, dok ne pronaete kamen. (Vejn Katlin)
Ne moe se demokratija uspostaviti revolucijom. Mora se
imati demokratija da bi se imala revolucija. (G. K. esterton)
Ako je narod taj koji upravlja, ko su onda oni kojima se
upravlja? (Don Koton)
Demokrata je mladi konzervativac; konzervativac je stari
demokrata. Aristokrata je demokrata koji je sazreo i pretvorio
se u sjeme. (Emerson)
63
Dvaput URA za demokratiju: jedanput zato to ona priznaje

razliku, a drugi put zato to dozvoljava kritiku. Dva URA su
sasvim dovoljna: nema razloga za treim. (E.M. Forster)
Demokratija je bazirana na uvjerenju da obini ljudi
posjeduju neobine sposobnosti. (Hari Emerson Fosdik)
Mi sada formiramo republikansku vladu. Istinska sloboda
nije niti u despotizmu, niti u ekstremima demokratije, ve u
umjerenim vladama. (Aleksandar Hamilton)
U vajcarskoj su imali bratsku ljubav, petsto godina
demokratije i mira, i ta su proizveli? Zidni sat! (Hari Lajm,
u romanu Treci Covjek)
Demokratsko drutvo moe biti definisano kao ono drutvo
u kojem je veina uvijek spremna da ugui revolucionarnu
manjinu. (Valter Lipman)
Demokratija daje pravo svakom ovjeku da bude sopstveni
opresor. (Dejms Rasel Lovel)
Odavno sam uvjeren da isto demokratske institucije
moraju, prije ili kasnije, unititi slobodu ili civilizaciju, ili
oboje. (Tomas Makalaj)
Potrebna mjera demokratije mora biti uvedena u armiji,
iskljuivo tako sto e se ponititi feudalna praksa
maltretiranja i tue, i tako to e oficiri i vojnici dijeliti dobro i
zlo. Kada se ovo sprovede, ostvarie se jedinstvo izmeu
oficira i ljudstva, borbena efektivnost armije e znatno porasti
i nee biti sumnje u nau sposobnost da izdrimo dug i
brutalan rat. (Mao Ce Tung)
U demokratiji, jedna partija uvijek posveuje svu svoju
energiju na pokuaje da dokae kako je druga partija
nesposobna da vlada: obije partije uglavnom uspijevaju u tim
pokuajima, i obije su u pravu. (H. L. Menken)
Problem demokratije nije u tome kako se otarasiti kraljeva.
Problem je kako odjenuti cijeli narod u elemente kraljevskog.
Kako uiniti kraljevima i kraljicama stotinu miliona ljudi: to je
problem amerike demokratije. (F. . Morhaus)
ovjekova sposobnost da djeluje pravedno ini demokratiju
moguom, ali je ovjekova naklonost ka nepravdi ini
neophodnom. (Rejnhold Nibur)
64
U svakom selu e se pojaviti nekakvi larmadije, kako bi,

nazivajui sebe narodom, uspostavili najeu tiraniju. (Ser
Robert Pil)
Demokratija je proces putem kojeg su ljudi slobodni da
izaberu ovjeka koji e snositi krivicu. (Lorens D. Piter)
Prijatna je promjena biti u zemlji kojom ne vlada njen
sopstveni narod. (Britanski Princ Filip, tokom posjete
Paragvaju)
Ponekad se demokratija mora okupati u krvi. (Avgusto
Pinoe)
Mi moramo biti veliki arsenal demokratije. (Franklin
Delano Ruzvelt)
Kada bi postojao narod sastavljen od bogova, njime bi se
moglo vladati demokratski; tako savrena vladavina ne
odgovara ovjeku. (an ak Ruso)
Demokratska orijentacija ne izrasta iz postojee birokratske i
meritorijalne etike, i ne moe s njima uporedo postojati. Ona
je alternativa postojeoj etici, a ne njena ekspanzija ili stepen
razvoja. (Don Sar)
Sindikalni voe su demokrati ne zato to vjeruju u razum,
znanje i inicijativu masa, nego zato to imaju iskustvo o
neznanju, povodljivosti i strahu masa. (Dzordz Bernard o)
Demokratija je stalna sumnja da je vie od polovine naroda
u pravu, vie od polovine vremena. (Evelin Bruks Vajt)
Hocu da idem u Egipat, ree Madelin slabanim glasom.
Demokratija mi je pokidala ivce na komade. (Henri
Adams)
Ovakve suprotnosti su proizvod injenice da ne postoji

opteprihvaena definicija koncepta zvanog demokratija. Svi
dosadanji pokuaji da se postigne dogovor u ovom pravcu,
zavravali su razilaenjem i bili su opstruirani sa svih strana. Kada o
nekoj zemlji govorimo kao o demokratskoj, opti je utisak da time
hvalimo odreenu zemlju. Posljedica ovog popularnog konsenzusa
jeste stanje u kojem branioci svakojakih reima i zagovornici
dijametralno suprotnih sistema drutvenih odnosa, mogu uvijek nai
ubjeiste u samodovoljnoj konstataciji da je ba njihov sistem
65

vladavine prava demokratija. Takvi se plae da e izgubiti pravo
iskoritavanja ove rijei ako bi se ona vezala za jedno odreenje ili
jedan jasno definisani kompleks drutvenih odnosa. Ovaj strah, koji je
prisutan i kod politike pozicije i kod politike opozicije, se
manifestuje kroz staru i provjerenu birokratsku doktrinu o potrebi
promjena, kako se nita ne bi promijenilo.
Danas se u Crnoj Gori svi zaklinju u demokratiju. Ne moe se
sastaviti reenica, a da se ne pomene demokratija i nae odluno
stremljenje ka dostizanju ovog idealnog modela drutvenog
ureenja. Kod nas se ova rije koristi kako bi se ispolirali etnonacionalizam i vjerska mrnja, zatakale ranije lijeve i desne greke,
opravdala diktatura ili elja za njenim uspostavljanjem,
racionalizovao postojei vladarski manir prosvijeenog apsolutizma, i
kako bi se diskvalifikovao politiki protivnik.
Pria o demokratiji u Crnoj Gori funkcionie na dva
meusobno zavisna nivoa: individualnom i sistemskom. Drugim
rijeima, kod nas se dimenzije linog (ideoloke i politike
metamorfoze pojedinaca) generalizuju, a potom interpretiraju kao
pokazatelji korijenitih drutvenih promjena. Ogrtanje zastavama
demokratinosti, tolerantnosti i racionalnosti na individualnom
nivou, svodi se na pokuaje ideoloke deifikacije linosti politikih
lidera i predstavlja naknadno, i uglavnom neuspijeno, poliranje
tamnih strana njihovog karaktera. Tako se deava da su, doskora
veoma glasni i elokventni zagovornici noa pod komijskim grlom,
od strane struktura na vlasti najednom premetnuti u demokrate od
dvadeset etiri karata. Njihove metamorfoze se odvijaju na javnoj
sceni i oglasene su urbi et orbi kao vrhunski primjeri demokratizacije
crnogorskog drutva. Ovaj preobraaj, u veini sluajeva, ne ostaje
na nivou besplatne retorike, poto se sistem trudi da pokajnici
ostave to vie pisanih i tampanih tragova o svojim ideolokim
zabludama. Njihova naknadna pamet i institucionalna podrka koja
prati ispovijesti ovih bludnih sinova, sobom nosi odreenu slinost sa
sjevernoamerikim fenomenom takozvanih Born Again Christians.
Ovakvi kameleoni, koji su do jue, zajapureno i u svearskom maniru,
recitovali panegirike o mrnji i neophodnosti povlaenja krvave linije
razdvajanja izmedju nas i njih, danas su maeni kao svijetli
primjeri drutvenog preobraaja u Crnoj Gori. Naravno, ne sporim
mogunost promjene ideolokog diskursa tokom vremena na
66

individualnom nivou, ali elim da naglasim da je, u crnogorskom
sluaju, takva promjena (svejedno da li je ona stvarna ili izmiljena)
iskljuivo u funkciji portretisanja sistema kao fleksibilnog i
demokratinog. Ozbiljnija analiza drutvenih kretanja kod nas navodi
na zakljuak da se pomenute metamorfoze i njihovo obnarodovanje
uglavnom zadravaju u okvirima naeg poslovinog oportunizma.
Vano je napomenuti da pokajanje za prole grijehove mora zapoeti i
zavriti na nivou linog. U Crnoj Gori se to, meutim, ne deava. U
ovoj taki se srijeu i meusobno nadograuju individualno i
sistemsko. Line metamorfoze od nacionalistikih monstruma do
demokratskih ljepotica, ne pripisuju se toliko snazi karaktera i
iznenadnom buenju iz ovinistikog sna, koliko procesu takozvane
iroke i istinske demokratizacije drutva.
Upotreba (zloupotreba) politikog koncepta demokratije nije
nova pojava, niti je karakteristina samo za nae prostore. Od svih
termina u politikom rjeniku, rije demokratija je najbezonije
iskoritavana. Koritena je kao opravdanje za revoluciju,
kontrarevoluciju, antibirokratsku revoluciju, crveni i crni teror,
politiki kompromis i mediokritetstvo. Ovom rijeju su oznaavane
predstavnike institucije sistema, otvoreni ekonomski sistemi i oni
koje kontrolie drava, vladavina lenjinistike partije i diktatura
putem plebiscita. Voeni su ratovi da bi se svijet uinio bezbijednim
za nju. Bacane su atomske bombe da bi se ona uspostavila na tuoj
teritoriji. Organizovani su kontraudari da bi se ona zatitila od gerile.
Organizovane su gerile da bi se za nju borile.
Pitanje ta je, a ta nije demokratija, odnosno, koji reimi su
demokratski, a koji to nijesu, predstavlja koncept u oblasti politikih
nauka oko kojeg se jo uvijek lome analitika koplja. Mnotvo
definicija, standarda, mjernih odrednica i pokazatelja manjka ili
dovoljnosti demokratskog sadraja, prosto su preplavili nau
stvarnost. Iako ve ivimo treu deceniju takozvanog treeg talasa
demokratizacije, injenica je da se jo uvijek ne moe postii
konsenzus oko elemenata koji ine demokratiju. Kao posljedica ove
teorijske neodreenosti javlja se teskoa u procesu klasifikacije reima
na vlasti.
Neki autori, poput Roberta Dahla, koji je u analitiko polje
uveo termin poliarhija, se zalau za upotrebu robusnije definicije
67

demokratije.1 Ovako konceptualizovana demokratija podrazumijeva
ne samo slobodne i kompetitivne izbore, ve i druge vidove slobode,
koji ove izbore ine smislenim (sloboda izraavanja i organizovanog
djelovanja, na primjer). Dahl insistira na postojanju alternativnih
izvora informisanja i na profiliranim institucijama koje e se brinuti
da politike vlada zavise od potreba i glasake volje biraa. Drugi,
pak, mjere demokratiju kroz minimalistike standarde. Za Dozefa
Sumpetera, demokratija je politiki sistem u kojem se glavne pozicije
vlasti popunjavaju kroz proces nadmetanja za glasove biraa.2 Bez
obzira koji od dva pomenuta pristupa upotrijebili, centralno pitanje i
dalje ostaje bez odgovora. Ako je, kao to smatra Samjuel Hantington,
neki sistem demokratski onda kada su njegovi najmoniji kolektivni
donosioci odluka izabirani putem potenih i periodinih izbora u
kojima se kandidati slobodno nadmeu u osvajanju glasova, ostaje
pitanje koji su to elementi koji izbore ine slobodnim i potenim?
Kako moemo znati da li su partije imale jednake anse da vode
kvalitetne kampanje? Kako moemo znati da li su objavljeni rezultati
zaista pravi odraz volje onih koji su glasali na izborima? Kako
moemo znati da li su izabrani zvaninici zaista najbolji i najsnaniji
donosioci odluka? Kako moemo znati da se u pozadini svega ne
nalaze odreeni centri vojne, birokratske ili oligarhijske moi?
Tokom posljednjih desetak godina ova pitanja su
aktuelizovana iz vie razloga. Prvi razlog jeste injenica da reimi u
svijetu, vie nego ikada do sada, usvajaju formu izborne demokratije,
koja pretpostavlja regularne i kompetitivne viepartijske izbore.
Drugi razlog jeste to sto mnogi reimi posjeduju pomenutu formu
izborne demokratije, ali ne uspijevaju da produkuju sutinu, ili to ine
na veoma polovian nain. Konano, ova pitanja su aktuelizovana i
injenicom postojanja visokih meunarodnih standarda vezanih za
izbornu demokratiju, i aktivnostima meunarodnih posmatraa koji
sve ese prate pojedine izbore.
Uprkos postojanju manje-vie stabilnih meunarodnih
standarda i uprkos aktivnostima timova meunarodnih izbornih
posmatraa, nezavisni analitiari se jo uvijek ne mogu sloiti oko
1 Robert Dahl, Polyarchy: Participation and Opposition (New Haven: Yale University
Press, 1971).
2 Joseph Schumpeter, Capitalism, Socialism, and Democracy (New York: Haprer, 1947).
68

elemenata definisanja reima, pa se danas pojavljuju klasifikacije kao
to su: kompetitivni autoritarni sistemi i hegemonistiki-partijski sistemi,
odnosno, neka vrsta hibridnih reima. Sve je vie politikologa koji
zagovaraju tezu da se reimi ne mogu klasifikovati kao demokratski
samo zato to imaju viepartijske izbore koji sobom nose odreeni
nivo izborne nesigurnosti. Steven Levitski i Lukan Wej smatraju da
reimi mogu biti istovremeno i kompetitivni i autoritarni, odnosno, da
se ovakvi sistemi vlasti mogu najbolje definisati kao hibridni reimi.3
Ovi hibridni reimi su savremeni proizvod, i svaki od njih pokazuje
jasne elemente pseudodemokratinosti. Oni su nova forma
autoritarnosti, koja ne potuje stare klasifikacije jednopartijske, vojne
ili line diktature. Ovakvi sistemi i reimi zakazuju izbore i toleriu
odreeni nivo pluralizma i viepartijskog nadmetanja, ali oni
istovremeno sistematski naruavaju minimalne demokratske norme.
Ovi reimi, ne predstavljaju ograniene, nerazvijene ili izobliene
forme demokratije. Oni predstavljaju nivoe autoritarne vladavine.
Njihova pseudodemokratinost se, izmeu ostalog, ogleda i u
injenici postojanja formalno demokratskih politikih institucija
(viepartijski izborni sistem, na primjer), ije formalno postojanje
prikriva i legitimizuje realnu autoritarnu dominaciju. Svakom od ovih
reima nedostaje otvoreno polje djelovanja u kojem bi bilo mogue
slobodno izraavanje volje. Izborni autoritarni reimi fukncioniu i
opstaju u meuprostoru.4 Oni nikada sasvim ne primjenjuju
demokratske mehanizme, ali se takoe ne oslanjaju sasvim na
oiglednu represiju. Kroz organizovanje povremenih izbora, ovakvi
Termin hibridni reimi je samo jedan u mnotvu klasifikacijskih odrednica, kakve su:
poludemokratija,
virtuelna
demokratija,
izborna
demokratija,
pseudodemokratija, neliberalna demokratija, polu-autoritarianizam, mekani
autoritarianizam i slino. Mnotvo definicija indicira ne samo razliku u analitikim
metodama, ve govori i o odreenoj vrsti haosa identiteta kada je u pitanju koncept
demokratije. Vidi: Larry Diamond, Developing Democracy: Toward Consolidation
(Baltimore: John Hopkins University Press, 1999); Fareed Zakaria, The Rise of Illiberal
Democracy, Foreign Affairs 76 (November-December, 1997); Juan J. Linz, Totalitarian
and Authoritarian Regimes (Boulder, Colo.: Lynne Rienner, 2000), Andrew Janos, East
Central Europe in the Modern World: The Politics of Borderlands From Pre- to
Postcommunism (Stanford, Calif.: Stanford University Press, 2000).
3
4 Andreas Schedler, The Menu of Manipulation, Journal of Democracy, Vol. 13. No. 2
(April, 2002), pp. 36-50.
69

reimi se trude da za sebe pribave makar i koprenu demokratskog
legitimiteta, kako bi time zadovoljili one izvana, i one koji su unutra.
Istovremeno, kroz mehanizme autoritarne kontrole, izbori slue za
konano uvrivanje reima na vlasti. San ovakvih reima jeste da
poberu plodove izbornog legitimiteta bez da se izlau riziku
demokratske nesigurnosti u konani rezultat glasanja.
Mislim da smo u Crnoj Gori svjedoci neega to bi se moglo
definisati kao hibridni reim proto-demokratskog tipa, koji praktikuje
ironinu fazu dijaloga, odnosno da smo svjedoci onog to bi se moglo
definisati kao le dialogue de sourds. U ovoj kakofoniji, niko se i ne
trudi da saslua ili razumije drugog, a jos rjee se doputa izraavanje
miljenja koje odudaraju od opteprihvaenih standarda. Pritom se,
nimalo sluajno, svi akteri na crnogorskoj javnoj sceni trude da ostave
utisak kako se upravo oni iskreno angauju u procesu politikog
dijaloga, dok je druga strana uvijek onaj remetilaki elemenat
(pogreno i, mislim, tendenciozno oznaen kao retrogradni), koji
dekonstruie idilu uspostavljenog koncepta takozvanih integracija
u takozvane ire okvire. Crnogorske savremene ekonomskopolitike trzavice, nemuti jezik njihovog unutranjeg bia, i tenja
elite za uljepavanjem/poliranjem sopstvenog javnog nastupa, kako
bi sutina ostala nepromijenjena, imaju svoju logiku. Naime, politiki
sistem na naem prostoru neodoljivo podsjea na modernizovanu
verziju prosvijeenog apsolutizma, koji opstaje pod budnim okom
spoljanjeg faktora. Spoljni uticaj nije zanemarljiv, poto je njegova
uloga ne samo da odrava u ivotu razbijeni politiki, ekonomski i
kulturni okvir, nego i da bude vrhovni sudija u pitanjima kvaliteta,
dometa i vrijednosnih odrednica u svakoj od pomenutih drutvenih
sfera. Metodologija ovog prihranjivanja i kontrole, njihov ritam i
konceptualni okvir, predstavljaju modernizovane forme kolonijalne
dominacije koje su, tokom kasnih 1990-tih godina, iz Istone Evrope
presaene na crnogorske ogledne uzorke. Naravno, ovdje se ne radi o
novini. Iole ozbiljnija analiza politikih, ekonomski i kulturnih
trendova u itavoj Istonoj Evropi, od vremena pada belinskog zida,
pokazae nemjerljivu slinost izmeu onoga to se donedavno
deavalo u takozvanim zemljama tranzicije, ili Viegradskim
Zemljama (Poljska, eka, Maarska), i procesa koji se danas odvija u
Crnoj Gori. Radi se o procesu kolonizacije svijesti i kriminalizacije
drutva.
70

Crnogorski javni prostor je (uz malobrojne asne izuzetke)
obojen snanim tonovima hipokrizije i retorinosti osobinama koje
se ne mogu plasirati visoko na listi moralnih kvaliteta. ini se da je
ovaj prostor (kao uostalom i onaj u drugim bivim republikama
nekadanje SFR Jugoslavije) mnogo prepoznatljiviji po spremnosti
elite na prosto prilagoavanje, odnosno po pristajanju da se, po
potrebi, intervenie na promjeni forme, nego li po kvalitetnom i
koncentrisanom naporu da se prvo re-definise, a potom, na osnovu
realne potrebe i dobrih argumenata, brani sutina. Osim toga, u Crnoj
Gori se ak ni promjena forme ne odvija uz uese javnosti, nego se i
ova aktivnost prvo dizajnira unutar nomenklatura (partijskih,
finansijskih ili ekonomskih), a potom namee graanima kroz
rafinirane mehanizme ubjeivanja ili putem dekreta. Dakle, nema
dijaloga, nema dvosmjerne komunikacije izmeu elite na vlasti i
javnosti (gradjana).
S obzirom da su koncepti dijaloga i demokratije neodvojivi
jedan od drugog, teko da se moe govoriti o demokratiji u Crnoj
Gori, poto se u naoj sredini uglavnom razmilja i govori o onome
to imamo ili treba da imamo (posjedujemo), a ne o onome ta bi i
kako bi trebali da radimo. Da je, kojim sluajem, stvar obrnuta, onda
bi se domaa elita potrudila (i osjeala obavezu, odnosno, bila
obavezana) da obezbijedi i garantuje manevarski prostor za stvaranje
i odravanje kategorije koja se zove Javnost. Da je situacija
drugaije koncipirana, ne bi se desilo da vladajua elita uzme sebi za
bogomdano pravo da toliki niz godina raspolae duama, glasovima,
zeljama i budunou graana, a da ih o vanim odlukama ak i ne
konsultuje. ini se da savremena crnogorska situacija predstavlja
zahvalan materijal za uporednu analizu nedovoljno jasno definisane
take dodira, odnosno nepostojanja bazinih uslova za bilo kakav
dijalog. To je zahvalno tlo i za prouavanje prirode i karaktera odnosa
koji naa elita ima prema onom to nazivamo javnost, za
prouavanje odnosa graana prema vlasti i autoritetu uopte i,
konano, za toliko potrebnu sveobuhvatnu analizu procesa
bastardizacije koncepta dijaloga.
71
72
Goran LOJANI
WWW.DIJALOG.COM
Uvod
Savremeni svet je svet otuenja. Ne samo da se pojedinci i
kolektivi otuuju jedni od drugih ve se i pojedinano i kolektivno
otuuju od svega onog to ih okruuje.
Izrei ovu tvrdnju u vreme kada su savremene forme
komunikacije prevazile sva klasina prostorna ogranienja i svet
pretvorila u ono to se popularno naziva globalnim selom moe
izgledati jeretiki. Jer, ostvarili smo snove iz siromanih studentskih
dana - dorukujemo u Parizu, ruamo u Londonu, a veeramo i
spavamo u Njujorku, koulje i cipele kupujemo na aerodromima
izmedju dva leta, uslikali smo digitalnom kamerom originalne
lokacije sa foto tapeta i razglednica. Na drugom smo mestu jo i pre
nego to sa onog prvog nestanu svi tragovi naeg prisustva. U trci sa
vremenom nae anse na kladionicama su sve vee i vee, tim pre to
sva sredstva za komunikaciju nosimo sa sobom u depu od koulje.
Pretplatili smo se na mobilnost. Za 25 eura meseno surfujemo svim
strujama svetske mree istovremeno. Prisutni smo ili odsutni jednim
pritiskom na taster. Divota. Sloboda. Konani i zavrni trijumf nae
samobitnosti.
No, bitan deo nae samobitnosti je svest o tome da smo
integralni deo tog velikog, nepodeljenog sveta. Artefakte nae
socijalne prolosti, porodicu, pleme, esnaf, narod i ostale trice i kuine
zamenili smo ueem u Fukujaminom Konanom Kolektivu
Globalne Porodice. Blie i dalje su i u humanosti kao i u prostoru
73

kategorije koje nagriza zub vremena. Naa lojalnost i briga su prema
samom sebi i svima.
Kada bi taj vrli, novi svet predstavljao ita drugo sem retko
naseljene zgrade naih ambicija, ve bi i prethodna dva pasusa bila
dovoljna da zatru onu prvu gromopucaku reenicu iz teksta. Ali, on
predstavlja samo to to predstavlja. Ugodnu fantaziju pojedinanog
uma nemonog da se privikne na virtuelnost Prokrustove postelje ije
su zamiljene determinante totalna samosvest i samo svest o
totalnom.
Ko hoda bespreglednim kanalima komunikacije koje smo
izumeli? Sa kim se susree? U koju svrhu? Koji sadraj unosi?
Obezlieni duhovi, neumni Leukipovi atomi koji se sporadino
sudaraju, bez reda, svrhe, plana i, u krajnjoj liniji, bez elje da se
susretnu. Ugodno sakriveni ispod portparolakog brifingovanja,
depersonalizovani, ukrtaju samodovoljne govorancije i to nazivaju
razgovorom, alju jedni drugima elektronske dimne signale svodei
rei na sub-simbole a oseanja na emotikone - elektronske ia-Glie
koji se zarad nas mrte kad smo ljuti i iroko smeju kad se alimo.
Maine koje satiru druge maine pukim brojem svojih konjskih snaga
sateranih ili u motore tenkova, ispod hauba skupocenih automobila
ukraenih sponzoruama, ili u uzaludne, nikom potrebne tomove
knjiga, koje niti iko ita, niti im iko vidi svrhu.
Beei od Drugih uteili smo se Svima, vrlo dobro svesni da ti
Svi, koje niti vidimo, niti ujemo, niti imamo obavezu prema njima,
prosto jesu Nita. Naa briga o poplavama u Gvatemali traje
otprilike koliko nam je potrebno da proitamo naslov teksta u
novinama o tom dogadjaju. A kad ispraktikujemo nau pedantnu
posveenost Univerzalnoj Deklaraciji o ljudskim pravima, letiminim
pregledom svih naslova u novinama, ostajemo globalno sami, da
komuniciramo sami sa sobom, verujui da je odjek naeg glasa iz
nepreglednih tunela komunikacije, zapravo glas naeg sagovornika.
Dobra veba za retke, nesrene prilike kad se sapletemo o Drugog u
nekoj od razgovor gluvih televizijskih debata sa nesimpatino
netanim naslovima tipa Dijalog o....
74

Ugodan san svima onima koji veruju da se nismo vratili na istu
onu granu sa koje smo sili pre milion godina, dodue, ovog puta
naoruani lap top-om i mobilnim telefonom, moda poremeti ova
Mala itanka dijaloga, hvale vredan pokuaj grupe mladih ljudi iz
Podgorice da u pismenoj formi kapitalizuju svoj dugogodinji rad na
predstavljanju dijaloga crnogorskoj javnosti, proistekao iz
prometejskog uverenja da taj san nije toliko dubok da bi nam i Mali
bukvar dijaloga predstavljao isuvie ezoterino tivo.
O povratku na velika vrata
Postoje rei koje ve stotinama godina opstaju na rubu
razumevanja, iako se fenomeni koje te rei opisuju uporno i nairoko
praktikuju, kao da su, na neki nain, samorazumljivi. Re dijalog na
samom je vrhu liste tih rei. U javnom govoru, pogotovo govoru
politiara, broj upotrebe rei dijalog po jednom govoru srazmerno je
proporcionalan elji onih koji govore da se prikau kao savremeni,
tolerantni i, pre svega, razumni ljudi. Iako ova re nije naputala
filozofsku literaturu jo od antike Grke, teko je datirati kada je
ponovo stekla optu naklonost i prvenstvo u simbolizovanju
najplemenitijeg i najsofisticiranijeg vida komunikacije medju
subjektima. Ko je i kada sa nepregledne police antike mudrosti
skinuo knjigu dijaloga i pozajmio nam je na itanje?
Znaaj dijaloga u svakodnevnoj komunikaciji izbledeo je
nestankom njegovih glavnih promotera - stanovnika grkih polisa.
Kada se zapadni svet opredelio da disperzivnost polisa zameni
cezarskim centralizmom, a arolikost antikog politeizma
neprikosnovenom dravnom religijom, takodje se opredelio i za
vertikalni monumentalizam u miljenju. Na vrhu te vertikale stajala je
nepobitna i nesporna istina u formi dogme ija je priroda
iskljuivala mogunost priznavanja drugaijeg miljenja. Drugaija
miljenja su, zajedno sa svojim autorima, proglaavana jeretikim, a
neretko i likvidirana to saborski, to na lomai. Od pitagorejke
Hiparhije koju je hrianska rulja rastrgla u Aleksandriji, pa sve do
Djordana Bruna, koji je izgoreo u Rimu, na Piazza del Fiori, srednji
vek je pun primera za tezu da dogma i dijalog nisu u nekoj velikoj
ljubavi naprotiv, potpuno se iskljuuju.
75

Uz sve nae divljenje prema Renesansi i novom veku, mora se
rei da medju svim antikim idealima koji su tada reafirmisani,
dijalog nije naao svoje mesto. Moda najvei politiki teoretiar
Renesanse, Nikolo Makijaveli, nije ba u istoriji ostao zabeleen kao
gorljivi zagovornik dijaloga u politici. Decentralizacija politike i
verske moi u doba Reformacije domaila je samo do ili si sa nama,
ili si protiv nas, zata su primeri sudbina Tomasa Mora i, naroito,
prepiska Erazma Roterdamskog i Martina Lutera. (Pomirljivi Erazmo,
koji je inio sve da moderira upropatene odnose Rimske kurije i
Lutera i time potedi Evropu krvavog Tridesetogodinjeg rata, tako je
grubo oklevetan od Lutera da je poslednje godine ivota proveo u
ogorenju i strahu za sopstveni ivot).
Nepomirljivost
suprotstavljenih stavova u njihovo doba, jo uvek je verovala vie u
silu i pravednost nego u dijalog i posredovanje.
Uspostavljanje autoriteta uma na tetu autoriteta vere trebalo
je da pogoduje sveproimajuem suoavanju umova, od ega je do
dijaloga samo jedan korak. Ali, avaj. Preveliki otklon od metafizike,
koliko god bio koristan za nauku, glatko je dogmatizovao vanost
epistemolokih metoda. Optimistiki pozitivizam se prelio i na
humanistike nauke, a kome je, zaboga, potreban ikakav dijalog, kada
ima u rukama precizne metode i instrumente koji mogu dovesti do
objektivne istine. Ni romantizam, koji se u rukama Rusoa i Bajrona
pretvorio u teror srca, nije imao milosti prema dijalogu. Strast i
volja, oliene, na primer, u Napoleonu, bile su slepe za sve osim za
takmace. Rasel (Bertrand Russell) tvrdi da su isto tumaeni
racionalizam i romantizam konsekventno doveli do, racionalizam,
preko Marksa, do Staljina, a romantizam, preko Niea, do Hitlera,
simbola dva sistema koji su u XX veku bili paradigma za jednoumlje i
netrpeljivost.
Moda Raselova veza izgleda malo nategnuto, ali ono to je
neosporno je da se upravo protekli vek, kome je belle epoque XIX
veka ostavio dosta materijala za optimizam, pretvorio u pravu nonu
moru civilizacije. Moda su medjusobna satiranja bez presedana u
dotadanjoj istoriji nagnala onog naeg prijatelja sa poetka pasusa da
nas uputi na knjigu dijaloga, moda strah od armagedonskog
oruja koje nam je u posedu. Moda su nas ezdesete, pokazivanjem
76

da je svet u vie boja izleile od socijalnog daltonizma. Moda nas je
sve ovo ili neto sasvim drugo podsetilo da smo, ako verujemo
Aristotelu, zoon logon echon, bia koja imaju logos. Bilo kako bilo,
knjiga dijaloga je ponovo pred nama, a na ta nam svet lii, bila bi
neoprostiva greka da je ne proitamo.
O tumaenju i upotrebi
Kada god se pokua da se etimoloki pojasni re dijalog, kao
da nekako ispliva Heraklitova misao o logosu u svetu koji se niti
skriva, nit otkriva. Prepreke nastaju ve kod prevodjenja, budui da
sastavne rei dia i logos na naem jeziku imaju vie znaenja.
Pogotovo su prepreke velike kod rei logos koja ima najmanje dve
grupe znaenja, vezane za govor i za umnost (ako Heraklitov logos
kao univerzalni zakon uselimo u drugu grupu). Najjednostavnija
tumaenja govore o dijalogu kao razgovoru dvoje. To tumaenje se
ini preskromnim, jer ni na koji nain ne pokazuje u kom smislu bi
onda dijalog imao ekskluzivnost (koja mu se inae pridaje) u odnosu
na druge forme razgovora. Deo prepreka proizlazi iz povrnog
shvatanja Platonovih dijaloga, po kojima se dijaloka metoda
mejeutika, kojom se Sokrat sluio u veini Platonovih dijaloga,
izjednaava sa dijalogom. Nisu bez znaaja ni nae utilistaristike
navike, koje nemaju razumevanja za antike sklonosti da ponekad
vode teorijski dijalog, usmeren iskljuivo ka tome da se sagovornici
priblie istini o pojmu oko koga se vodi dijalog. Opte gledano,
nerazumevanju doprinosi i duga istorija izmedju antike i savremenog
doba, koja nas niim nije uverila u tezu o linearnom progresu
civilizacije.
Rad na promovisanju dijaloga nuno pretpostavlja
posedovanje makar neke ideje ta bi dijalog, zapravo, mogao biti. To
je objanjenje, ako ne i izgovor, da se i koordinator Nansen Dijalog
Centra, i pored skromnog znanja, upusti u jedno mogue tumaenje
dijaloga.
1) Ako elimo da najsveobuhvatnije mogue tumaimo re
logos, nuno je objediniti i komponentu govora i
komponentu umnosti. Najblie tome je Aristotelovo
77

shvatanje logosa kao razumskog govora (za razliku od
barbarosa - brbljanja). Pretpostavka ovog govora je
uvodjenje umnosti kao kibernetesa - upravljaa, i teza da
govor ne moe sam sebi biti svrha. Razgovorom mi teimo da
neto postignemo, a kako je naa logosnost pretpostavka nae
politinosti (ovde treba biti oprezan politinost oznaava
prisutnost u uredjenoj zajednici a ne obavljanje politike
prakse), smisao naeg razgovora je, u najveoj meri,
determinisan naom socijalnom ambicijom. Posedovanje
logosa, kao blie odredjenje oveka je ono to nas uvodi u
zajednicu, jer onaj koji nikome nije potreban, kome niko nije
potreban, ili je zver ili bog. Samo obavljanje dijaloga, u tom
sluaju, pretpostavlja zajednicu, to je ishodina komponenta
dijaloga. Ta zajednica ne znai nuno slaganje, ali znai
interakciju, to jest, ostajanje na tankoj liniji izmedju potpune
beskonfliktnosti i nasilne konfliktnosti, koje obe dovode do
ponitenja zajednice.
2) Dijaloga nema ukoliko se u njega ue sa trgovakim
ambicijama. To nije natezanje konopa u kojem se prihvata
ono to se mora i otima ono to se moe, kako bi na kraju
rekli da smo se nali negde na pola puta. U dijalogu se
umesto nalaenja na pola puta trudimo da onog drugog
nadjemo u sebi, zapravo, da privremeno u sebi ukinemo
pojam drugog, kako bi ga razumeli kao sebe samog. Iako to
izgleda neverovatno u praksi je krajnje jednostavno. Veina
ljudi u razgovoru ima tendenciju da posreduje izmedju sebe i
sagovornika kroz selekciju onoga to je izgovoreno. Te
namere, koje za ovu priliku moemo nazvati debatnim,
potpuno
iskljuuju
mogunost
dijaloga.
Miljenje
sagovornika se mora obraditi u celosti, sa svim dobrim i
loim stranama. Da bi se to dogodilo to se misljenje mora
paljivo sasluati i trenutno usvojiti kao svoje. To je jedino
mogue u sluaju privremenog iskljuenja drugog. Svo
iskustvo, znanje i strast kojim podupiremo svoje miljenje u
podjednakoj meri moraju biti primenjeni i na miljenje
drugog. Mi imamo samo jedan um kojim razumemo
stvarnost i potpunim angaovanjem tog istog uma jedino
78

moemo da razumemo sagovornika. Ta komponenta
razumevanja je vaan klju za voenje dijaloga.
3) Razumevanje, opet, nije celovito ukoliko smo ravnoduni
prema onome koga pokuavamo da razumemo, ili prema
predmetu dijaloga. esto se misli da su emocije glavni
inhibitor dijaloga. Iako nekontrolisane emocije svakako jesu,
ini se da je ta teza precenjena. Neki od najuspenijih dijaloga
koje smo vodili doiveli su uspeni preokret tek u trenutku
kada su u razgovor ukljuene i emocije. Razumeti oveka nije
mogue, ukoliko ne pokuate da razumete njegove strasti,
strahove, ljubave i mrnje. U iracionalnim stvarima, kao to
su, recimo, zajedniki egzistencijalni strahovi, esto se kriju
elementi za uspean nastavak dijaloga. Komponenta empatije
je jedna od najvrednijih taaka procesa dijaloga.
4) Konano, komponenta slobode predstavlja moda odluujui
efekat dijaloga, a takodje predstavlja i jedan od najkrupnijih
kamena spoticanja u naim pokuajima da dijalog razumemo.
Govoriemo o dva aspekta slobode. Prvo, ulaziti sa tano
odredjenim, partikularnim ciljem u dijalog ne samo to je
gubljenje vremena, ve je i kontradikcija. Da bi bio uspean,
dijalog ne sme da bude utilitaristiki, jer se time bitno
ograniavaju mogunosti samog procesa dijaloga. Kako se u
poslednje vreme daje preterani znaaj mnogim reima, tako
se i dijalog esto doivljava kao neko arobno orudje u
procesima pregovaranja. To je najobiniji paravan koji treba
da sakrije da se sasvim uspeno pregovara i sa pozicije moi. I
mnogo lake ukoliko tu mo posedujete. Kod dijaloga je
proces podjednake vanosti kao i sadraj, zato mora biti
unapred oslobodjen od namere. Drugo, dijalog je jedino
mogu medju slobodnim ljudima. Svest o tome pomae da se
sloboda sagovornika titi kao to se titi svoja sloboda.
Arbitrarnost u razgovoru remeti delikatnu ravnoteu medju
sagovornicima to ukida dijalog usled ukidanja medjusobnog
priznanja. Hegel je primetio da je priznanje besmisleno
ukoliko ne dolazi od slobodno priznate volje. Priznanje
gospodara od strane roba obojicu ini nepriznatim, pa je
dijalog izmedju ove dvojice nemogu. Stoga su pobeda i
poraz rei koje nemaju nikakvog smisla u dijalogu.
79
Umesto zakljuka
Promocija dijaloga na Zapadnom Balkanu (kako se sad
naziva teritorija na kojoj smo nekada imali jednu dravu) kao
sredstva za bolje razumevanje i eventualnu saradnju onih istih
plemena koja jo uvek struu ratnike boje sa lica, zaista se ponekad
ini donkihotovskim poslom. Ali, kako smo mi, na alost, ve probali
druge vidove komunikacije, i takav izbor ini se jedino loginim.
Veina mladih ljudi koji rade u mrei Nansen Dijalog centara
preturila je te vidove komunikacije preko svojih ledja. Time je naa
obaveza da insistiramo na dijalogu vea i razumljivija. Ratovi i
svekolika beda koja je iz njih proizila, ogolili su sliku nae stvarnosti
do najjednostavnijih simbola. Ta slika, koju mi sa sobom nosimo i
pokazujemo ljudima u celom regionu, izgleda otprilike kao replika
Dorda Vaingtona svom generalu Lafajetu: Generale, ako danas ne
budemo zajedno, sutra emo visiti odvojeno.
80
Boris RAONI
NEDOUMICE O DIJALOGU
U politikom rijeniku u Crnoj Gori rije dijalog je jedna od
najaktuelnijih. esti su pozivi na dijalog i jo ei govori o njegovoj
neophodnosti. No, naalost utisak je da veina glasnogovornika nije
svjesna i upoznata sa stvarnim znaenjem te rijei i, to je jo gore,
utisak je da oni nijesu iskreno spremni na dijalog. Utisak je da je
danas veinsko stanovite da je dijalog puki razgovor dva ili vie lica,
isto tako kao to je demokratija gola vladavina veine i nita vie.
Meutim, nije tako. U pitanju su mnogo iri principi, ija je
prekomjerna eksploatacija u raznim govorancijama, u svim moguim
gramatikim oblicima, a bez stvarne primjene, stvorila zanimljiv
fenomen u kojem se ti pojmovi polako obesmiljavaju.
Tehnika dijaloga je osnovni nain spoznaje o stavovima i
ramiljanjima ljudi koji imaju suprotne stavove. Dijalog postoji samo
ukoliko je izbalansirano sluanje i kazivanje. Ljudsko bie prvo naui
sluati, pa tek onda govoriti. Kako u nama narasta potreba za
ubjeivanjem, debaterstvom, branjenjem unaprijed zauzetih pozicija,
fenomen je koji treba ispitivati. Zbilja bi bilo zanimljivo za
istraivanje, svijest ljudi sa ovog podruja da je otvorena
komunikacija i spremnost na promjenu stava, znak slabosti. A jo
davno je reeno: Nemo doctus unquam mutationem consili inconstantiam
dixit esse (Niko pametan nije nazvao promjenu miljenja
prevrtljivou).
Primjetno je da su i u zadnje vrijeme u medijima sve rjee
emisije tipa TV duel, Ring, Jedan - na - jedan i ostale debate i da se sve
vie govori o dijalogu. No, utisak je da mnogi koji ga upotrebljavaju,
81

termin dijalog mijeaju sa debatom. No, razlika imeu ova dva vida
komunikacije je ogromna.
Osnovna razlika je u tome to je cilj debate pobjeivanje
sagovornika, dok je kod dijaloga cilj razumijevanje. U dijalogu, dok
jedna strana govori, druga je skoncentrisana na sluanje, dok se u
debati trai slaba taka u argumentaciji sagovornika, kako bi se napao
i eka na priliku da se govori. U debati sagovornici su vrlo esto
uvrjedljivi jedan prema drugom, usmjereni na ubjeivanje i vrlo esto
preskaui argumente, polemiu sa licnou, dok u dijalogu,
sagovornici se potuju, ue jedan od drugog, dijele iskustvo i
pokazuju radoznalost, a za svoje tvrdnje daju argumente. U dijalogu
sagovornici iznose i osjeanja, postavljaju pitanja, a u debati se brani
unaprijed zauzeta pozicija i iznose se konstantacije. U dijalogu
sagovornik je svjestan da osoba sa drugaijim stavovima, doprinosi
spoznaji istine i kritina je prema svojim stavovima, dok smo u debati
kritini prema sagovorniku.
Rezultat debate nikada nije rjeenje problema. On je po
zavretku debate samo zamrznut i predstavlja potencijal za eskalaciju
problema i polarizaciju neistomiljenika. U dijalogu (ukoliko je on
iskren, jer u suprotnom njega nema) obje strane su zadovoljne jer
osjeaju da su iz suprotnosti miljenja izali bogatiji za nove
perspektive i eventualna rjeenja problema, a po zavretku dijaloga,
uvijek su spremne za nastavak komunikacije.
Izgleda da je u ljudskoj prirodi, ili makar onoj bliskoj ljudima
sa ovih prostora, sa jakim egom i prilinom arogancijom, blia debata
kao nain komunikacije. Zbog ega je to tako, zato u procesu
socijalizacije, preovldava elja za ubjeivanjem i nametanjem svojeg
miljenja, nasuprot saznavanju, otkrivanju, preispitivanju, pitanje je
na koje odgovor treba da daju strunjaci. Ono to zauuje je
ogromna podrka razvijanju debaterskog razmiljanja i praksi sa
mnogo respektabilnih strana. Ugledni profesori univerziteta osnivaju
klubove verbalnog ratnitva, donatori daju ogromne sume novca za
pospjeivanje ovoga naina komunikacije i na kraju mediji, za koje
drugi nain komunikacije i ne postoji. Ruku na srce, taj vojniki nain
komuniciranja, ima i neke pozitivne strane, ali su iste te (moda u
82

manjoj mjeri) sadane i u dijalokoj formi. emu to moe da vodi i
emu nas ve vodi, vrlo lako je vidjeti. Na sreu, u zadnje vrijeme,
primjetne su neke promjene u ovakvom odnosu. Isti ti profesori i
mediji javno govore i piu o prednostima dijaloga, dok donatori
podravaju vid komunikacije koji odgovara civilizovanom i
graanskom drutvu. Nadam se da e se ovaj trend i ubudue
nastaviti.
Konano se mogu svesti rauni politike onih ljudi za koje su
postojala dva vrsta miljenja - svoje i pogreno. U ovom trenutku u
Crnoj Gori nam je potrebno mnogo mudrosti i razumijevanja meu
neistomiljenicima, mnoga preispitivanja vlastitih uvjerenja i
argumenata za njih. Pobjeda u debatama na TV emisijama, u
Parlamentu, ili NVO-ima koji njeguju ovaj vid komunikacije (pa bio
on po bilo kojem parlamentarnom sistemu debate), nee doprinijeti
postizanju trajne stabilnosti, koja je uslov svakojakog napretka naeg
drutva, zata se svi mi, bar deklarativno, zalaemo. I pored toga to
su glasni i postaju sve glasniji, oni koji tvrde da je u Crnoj Gori sve
ogoljeno do kostiju, smatram da oni nijesu u pravu. Zar ovoliko
ponavljanje sa istim temama i strah od hvatanja u kotac sa
sutinskim pitanjima koja pritiskaju nae drutvo, nijesu dokaz, da mi
tek sada postajemo svjesni u emu su nae razlike. Kako ih dovesti u
sklad, tema je o kojoj emo razmiljati tek onda kada ih postanemo
svjeni i spremni da ih ukomponujemo u jedno skladno drutvo.
Primjetna su i promjena miljenja onih koji su do skoro izgledali
vrsto uaneni na svojim pozicijama.
Ukoliko se uzme kao istina da nedostatak informacija vodi
nerazumijevanju, a ono dalje ka konfliktima, kao i to da naa priroda,
naa sklonost ka pronalaenju preica i olakom davanju krajnjih
sudova, u stvari je izbjegavanje informacija i kvalitetnog sagledavanja
problema, onda se moe zakluiti da samo kroz dijalog, kroz aktivno
sluanje, moe se pribliiti stvarima koje su nae drutvo podijelile po
vie osnova na dvije strane. Naslijeene i novostvorene podjele koje
su nae drutvo toliko opteretile, i sve vie generiu nove, dokaz su
da nae elite nikada nijesu sjele i iskreno povele dijalog sa eljom da
saznaju neto vie o razlozima za date pozicije, interese i potrebe
druge strane. Ukoliko bi oni iskreno to poeljeli taj proces, odnosno
83

uvidjeli njegovu neophodnost i njemu pristupili sa iskrenou, to bi
vodilo pomjeranju sa uvrenih pozicija na interese, to bi ih dovelo
do ogromnog broja stvari koje su im (nam) zajednike.
Meutim, treba znati da dijalog ne mora obavezno voditi
rjeenjima spornih pitanja i harmoniji. Dijalogom se dolazi do stvarne
slike, koja je uslov razumijevanja, a tek ono je preduslov rjeenja,
pogotovu u sluajevima dubokog konflikta. Zato neozbiljno izgledaju
dijalozi koji su vremenski ogranieni, i uz to bez upoznavanja javnosti
o njihovoj stvarnoj sadrini. Za dijalog ne smije biti vremenskih
ogranienja i tajnovitosti. Takoe, strane u dijalogu ne smiju smetnuti
sa uma, da biti u pravu nije dovoljno. Kada se dvije djevojice svaaju
oko lutke, dovee do toga da se ona slomi, iako je ona pripadala
jednoj od njih dvije.
84
CIP -
,
316.647.5 (082)
177.2 (082)
MALA itanka o dijalogu/ [grupa autora]. Podgorica: Nansen
dijalog centar - Crna Gora, 2005 (Podgorica: Grafo Crna Gora). 83 str. / 21
cm
Dio teksta ir. Tira 500. Predgovor / Bris Raoni: str. 7.
(Bro)
a) b)
COBISS.CG-ID 8888848
85

Mala Citanka o Dijalogu NDC PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Mala Citanka o Dijalogu NDC PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

Nansen Dijalog Centar Crna Gora

MALA ITANKA O DIJALOGU

Januar 2005. godine

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

UMEE VOENJA DIJALOGA

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

gde ne postoji saradnja izmeu graana i gde ih ne povezuju

U politici nadmoi se ne razgovara, ve se samo pregovara.

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

TA JE NANSEN DIJALOG USTVARI ?

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU

MALA ITANKA O DIJALOGU