Aleph

O God, I could be bounded in a nutshell and count myself a King of infinite space.
Hamlet, II, 2.
O Boe, ja se mogu smjestiti u orahovu ljusku i smatrati se kraljem beskrajnoga prostora.
Hamlet, II, 2.
But they will teach us that Eternity is the Standing still of the Present Time, a Nunc-stans (as the Schools
call it); which neither they, nor any else understand, no more than they would a Hic-stans for an Infinite
greatnesse of Place.
Leviathan, IV, 46.
Ali, oni e nas uiti da je Vjenost nepominost Sadanjosti, nekakvo Nunc-stans (kao to bi skolastiari
rekli), to ni oni ni bilo tko drugi ne razumije ita vie nego to bi razumio neko Hic-stans kao Beskrajnu
veliinu kakva Prostora.
Levijatan, IV, 46.
Onoga vrueg ljetnog jutra u naoj veljai, kad je, poslije neodgodive agonije koja se ni za asak nije
srozala na plaljivost ili strah, umrla Beatriz Viterbo, zapazio sam da se po eljeznim oglasnim tablama na
Trgu Constitucin koe reklame nekih novih cigareta: zaboljelo me to jer sam shvatio da se neprekidni i
prostrani svemir ve odvaja od nje i da je ta promjena samo prva u beskonanom nizu. Neka se svemir
mijenja, ali ja neu, pomislio sam sa sjetnom tatinom; znam da sam joj neko dodijavao svojom
zaludnom odanou; sad kada je umrla, mogu se posvetiti sjeanju na nju, lien nade, ali i ponienja.
Sjetio sam se da joj roendan pada tridesetog travnja; obii toga dana kuu u Ulici Garay, da pozdravim
njenog oca i Cariosa Argentina Danerija, njezina bratueda, spada u uljudan, nepokudan i, moda,
neizbjean gest. Opet u priekati u sumraku prenatrpanog predsoblja, ponovo u razgledati pojedinosti na
njezinim mnogobrojnim slikama. Beatriz Viterbo u profilu, u boji; Beatriz pod krinkom, na karnevalu
1921.; Beatriz na prvoj priesti; Beatriz na dan vjenanja s Robertom Alessandrijem; Beatriz malo poslije
razvoda, na objedu u Konjikom klubu; Beatriz u Quilmesu, s Deliom San Marco Porcel i Carlosom
Argentinom; Beatriz s pekinezom to joj ga je poklonio Villegas Haedo; Beatriz en face i u profilu,
nasmijeena, s rukom ispod podbratka ... Neu morati, kao nekada, opravdati svoj dolazak skromnim
poklonom u obliku knjiga: knjiga kojima sam, na posljetku, nauio razrezivati stranice da, mjesecima
poslije toga, ne bih morao ustanoviti kako ih nije ni dotakla.
Beatriz Viterbo umrla je 1929.; otada sam se svakoga tridesetog travnja navraao u njezinu kuu. Obino
bih doao u sedam i etvrt i zadrao se oko dvadeset i pet minuta; iz godine u godinu dolazio sam sve
kasnije i zadravao se sve dulje. Godine 1933. u pomo mi je priskoio pljusak: morali su me pozvati da
ostanem na veeri. Taj lijepi presedan valjalo je, dakako, njegovati, i 1934., negdje iza osam, pojavio sam
se nosei alfajor, tipinu slasticu iz Santa Fea; kako i dolikuje, ostao sam na veeri. Za tih turobnih i
nejasno erotinih godinjica imao sam priliku upoznati, malo-pomalo, Carlosa Argentina Danerija.
Beatriz je bila visoka, krhka osoba, blago pognuta dranja; iz njezina hoda izbijala je (dopustite mi
oksimoron) neka vrsta ljupke grubosti, zaetak zanosa. Carlos Argentino rumen je, impozantan, prosijed,
profinjenih crta lica. Radi kao nekakav pomonik u neitkoj knjinici s june periferije; odrjeit je, ali i
bespomoan; donedavna je svake veeri i blagdanom ostajao kod kue. Njegova duhovna aktivnost budna
je, strastvena i potpuno beznaajna. Sav je u jalovim analogijama i sitniavim obzirima. Ima (kao i

Beatriz) prekrasne velike i izduene prste. Mjesecima je bio opinjen Paulom Fortom, manje zbog
njegovih balada, a vie zbog pomisli na savrenu slavu. "On je Knez francuskih poeta", ponavljao je
nedotupavno. "Uzalud se mrgodi na njega; nee mu nauditi, znaj to, ni najotrovnija od tvojih strijela.
Tridesetog travnja 1941. uzeo sam slobodu da slastici dometnem bocu domaeg konjaka. Carlos
Argentino srknuo ga je, ocijenio ga zanimljivim i poslije nekoliko aica upustio se u velike misli o
modernom ovjeku.
- Vidim ga u radnom kabinetu - ree pomalo s neobjanjivom ustrinom - kao u kuli na gradskim
bedemima, okruena telefonima, telegrafima, fonografima, radio-telefonskim ureajima,
kinematografima, projekcionim lampama, glosarima, orarima, brevijarima, biltenima ...
Zakljuio je da za tako opremljena pojedinca putovanje postaje izlino: nae XX. stoljee preoblikovalo je
pripovijest o Muhamedu i brdu; sad brda hrle suvremenom Muhamedu.
Te su mi se misli uinile tako nesuvislima, a njihovo izlaganje tako bombastino i dosadno da sam ih
smjesta povezao s knjievnou; rekao sam mu da ih pribiljei. Odgovorio je, prema oekivanju, da je to
ve uinio: takva i ina, nita manje poticajna, shvaanja nalaze se u Uvodnom Pjevanju, Proslovnom
Pjevanju ili, kratko i jasno, Pjevanju Proslovu spjeva na kojem ve godinama radi, bez reklame, bez
halabuke, vrsto oslonjen na dva potpornja koji se zovu rad i samoa. Prvo daje maha mati; zatim slijedi
tesanje i fina obrada. Spjev se zoveZemlja: posrijedi je opis reenog planeta, u kojem, dakako, ne manjka
slikovitih digresija i smionih uzleta.
Zamolio sam ga da mi proita kakav krai stavak. Otvorio je ladicu u pisaem stolu, izvadio debeo sveanj
blok-listova s otisnutim zaglavljem biblioteke "Juan Crisstomo Lafinur" i uzeo itati sa zvonkim
uitkom:
Razvidjeh, poput Grka, gradove sviju ljudi,
Posle i dane urne, opake gladi udi,
Povijesti ja ne krojim, ne dolijevam ambre,
Al' voyage o kom priam ...jest autour de ma chambre.
- Ova je kitica zanimljiva u svakom pogledu - glasila je njegova prosudba. - Prvi stih naii e na toplo
povlaivanje sveuilinog profesora, akademika, grecista, ali ne i vajnih mudraca koji tvore preteni dio
javnoga mnijenja; drugi ide od Homera ka Hesiodu (kao saetak implicitne poasti ocu didaktike poezije,
na proelju novoga zdanja), smiljeno pojaan postupkom koji svoje porijeklo vue iz Svetoga pisma i
naziva se nabrajanje, gomilanje ili nizanje argumenata; trei stih - barokizam, dekadentizam, nesmiljeno
njegovanje iste forme? - sastoji se od dva jednaka polustiha; etvrti, izrazito dvojezian, pribavit e mi
jednoduno odobravanje svakog duha koji znade cijeniti lepravu britkost dosjetke. Da ne spominjem
neobian srok i erudiciju koja mi omoguuje da, bez cjepidlaenja!, u etiri stiha ubacim tri uene aluzije
to obuhvaaju trideset stoljea zgusnute knjievnosti: prva cilja na Odiseju, druga na Poslove i dane,
trea na besmrtnu igrariju koja je potekla iz nehajna pera onog Savojca ... Sve mi je bjelodanije da je
suvremenoj umjetnosti potreban melem smijeha, scherzo. Dvojbe nema, neka prozbori Goldoni!
Proitao mi je jo oveu hrpu kitica koje je opet popratio odobravanjem i iscrpnim komentarom. U njima
nije bilo ni zrnca invencije; ak mi se nisu uinile mnogo loijima od one prve. Sastojale su se od
marljivosti, mirenja sa sudbinom i sluajnosti; vrline koje im je Daneri pripisivao dolazile su naknadno.
Shvatio sam da se pjesnikov rad ne svodi na pisanje pjesama; on je u smiljanju razloga da mu poezija
zavrijedi divljenje: naravno, taj naknadni rad mijenja djelo u pjesnikovim oima, ali ne i u oima drugih

ljudi. Danerijevo deklamiranje bilo je ekstravagantno: zbog klimave metrike nije uspio da tu
ekstravaganciju, osim u sporadinim navratima, unese u spjev.
Jedan jedini put u ivotu bio sam u prilici da pregledam petnaest tisua dvanaesteraca u Polyolbionu,
topografskoj epopeji kojom je Michael Drayton obuhvatio faunu, floru, vode, planine, vojniku i
redovniku povijest Engleske; siguran sam da je taj zamani ali ipak ogranieni, pjesmotvor manje
dosadan od slinog nadobudnog pothvata Carlosa Argentina. On je naumio da pretoi u stihove
cjelokupnu kuglu zemaljsku: te 1941. godine uspio je obraditi nekoliko hektara u dravi Queensland,
preko kilometar toka rijeke Ob, plinski spremnik sjeverno od Veracruza, glavne trgovake radnje u etvrti
Concepcin, ljetnikovac Mariane Cambaceres de Alvear u Ulici Once de Setiembre, u Belgranu, i tursku
kupelj nedaleko od poznatog akvarija u Brightonu. Proitao mi je aicu mukotrpnih stavaka iz australske
zone svoga spjeva: ti dugaki i bezoblini aleksandrinci bili su lieni relativnog zanosa iz Uvoda.
Navodim jednu kiticu:
Pazi. Sa desnog boka rutiniranog stupa
(Sjevernom idu stranom sjeverozapadnog dijela)
Kostur ami bez roka. Boja? Plavetnobijela,
I ovji obor sija odsjajem suhog trupa.
- Dva smiona rjeenja - kliknuo je vatreno - to ih iskupljuje, ve ujem kako guna, punokrvnost
izriaja. Molim, molim. Prvo, adjektiv rutiniran to, en passant, vjerno odslikava neumitnu jednolinost
svojstvenu obanskim i ratarskim poslovima, jednolinost koju se ni Georgike ni na slavom ovjenani
Don Segundo nisu nikad usudili ovako neposredno prokazati. Drugo, siloviti prozaizam kostur ami bez
roka, to e ga kakav mlitavac s gnuanjem osuditi, ali e ga rasni kritiar cijeniti kao suho zlato. Cijeli je
taj stih, budimo iskreni, malo remek-djelo. Idui polustih zainje ivahan dijalog s itateljem: hoe da
preduhitri njegovu arku znatielju, stavlja mu pitanje u usta i odgovara na nj ... smjesta. A to veli na
onaj izum plavetnobijela? Slikoviti neologizam upuuje na nebo, neobino vaan imbenik australskog
krajolika. Bez toga priziva, namazi ove freske bili bi odvie mrani, i itatelj bi bio primoran da zaklopi
knjigu, ranjen u dno due neizljeivom i crnom sjetom.
Otiao sam oko ponoi.
Dvije nedjelje poslije toga, Daneri mi je telefonirao, valjda prvi put u ivotu. Predloio mi je da se
sastanemo u etiri, "da zajedno popijemo mlijeko u susjednom salonu-baru to ga je progresivni zanos
Zunina i Zungrija - vlasnika moje kue, vjerojatno se sjea - otvorio na uglu; tu slastiarnicu isplati se
vidjeti." Pristao sam, prije pomiren sa sudbinom negoli oduevljen. Jedva jedvice pronali smo slobodan
stol: "salon-bar", neumitno moderan, bio je malko manje grozan od mojih predvianja: za oblinjim
stolovima, uzbueni uzvanici razglabali su o novanim iznosima to su ih Zunino i Zungri investirali bez
ikakva cjenkanja. Carlos Argentino divio se toboe nekakvim supermodernim elektrinim ureajima (koje
je, oito, ve prije vidio) i rekao mi sa stanovitom strogou:
- Htio-ne htio, mora priznati da se ovaj lokal moe staviti uz bok onima najelegantnijima iz Ulice Flores.
Poslije toga, proitao mi je etiri-pet stranica svoga spjeva. Prepravio ih je, drei se onog izopaenog
naela verbalne pompoznosti: gdje je prethodno stajalo plav, sad je ugurao plaviast, plavkast, ak i
plaviav. Rije mlijean nije mu bila dovoljno runa: za ustri opis perionice vune radije je odabrao
mljeast, mljeikast, zamlijeen, mljekovit... Ogoreno je psovao kritiare; zatim ih je, neto dobrohotnije,
usporedio s osobama "koje ne posjeduju dragocjene kovine, parne pree, valjaonice i sumporne kiseline za
kovanje blaga, ali zato mogu oznaiti drugima gdje se to blago nalazi". Poslije toga okomio se na
prologomaniju, "kojoj se davno narugao, u duhovitom proslovu Don Quijotea, Knez svih Genija". Priznao
je, ipak, da bi naslovnoj strani novoga djela priliio kieni prolog, rijei podrke s potpisom kakva literata
od kalibra, od ugleda. Dodao je da namjerava objaviti poetna pjevanja svoga spjeva. Odmah sam dokuio

razloge njegova neobinog telefonskog poziva; taj e od mene zatraiti da mu napiem predgovor za onu
cjepidlaarsku zbrku. Moja bojazan nije se obistinila; Carlos Argentino je s kivnim divljenjem primijetio
da nee pogrijeiti epitet ako proglasi solidnim ugled to ga u svim krugovima uiva Alvaro Melin
Lafinur, ovjek od pera, koji bi, uz moje zauzimanje, mogao s ushienjem sroiti prolog uvenome spjevu.
Da se izbjegne najneoprostiviji neuspjeh, morat u nastupiti kao zagovornik dviju nepobitnih odlika:
formalne savrenosti i znanstvene strogosti, "jer u tome prostranom perivoju tropa, figura, elegancije,
nema ni jedne zakoljice koja ne potkrepljuje golu istinu". Dodao je jo da se Beatriz uvijek druila s
Alvarom.
Sloio sam se, pun najljepih rijei. Da sve bude uvjerljivije, naglasio sam mu da s Alvarom neu
razgovarati u ponedjeljak nego u etvrtak, na prijateljskoj veeri kojom se obiljeava svaki sastanak u
Klubu pisaca. (Te veere postoje samo u mati, ali je nepobitna injenica da se sastanci odravaju
etvrtkom, to je Carlos Argentino mogao provjeriti u novinama i to je reenici pridavalo istiniti
prizvuk.) Rekao sam, proroanski i lukavo, da u, prije negoli povedemo razgovor o prologu, izloiti
zanimljivi plan cijeloga spjeva. Rastali smo se. Kad sam skrenuo u Ulicu Bernardo de Irigoyen, sasvim
sam nepristrano razmotrio to mi je raditi:
a) razgovarati s Alvarom i rei mu da je onaj Beatrizin bratued (taj eksplikativni eufemizam omoguit e
mi da je spomenem) sastavio spjev to otvara beskonane mogunosti kakofoniji i kaosu; b) ne razgovarati
s Alvarom. Pronicljivo sam zakljuio da e se moja lijenost opredijeliti za b).
U petak, od ranih sati, poelo je zvrndanje telefona. Ljutilo me to se ta sprava, koja je neko prenosila
nepovratni Beatrizin glas, sada srozala na prenosnika jalovih i vjerojatno bijesnih prigovora onog
prevarenog Carlosa Argentina Danerija. Sreom, nita se nije dogodilo - ako izuzmemo neizbjenu
odbojnost kojom me poastio taj ovjek to mi je najprije nametnuo delikatnu dunost, a onda me
zaboravio.
Telefon me prestao gnjaviti, ali mi se potkraj listopada javio Carlos Argentino. Bio je izvan sebe, isprva
mu nisam prepoznao glas. Ojaen i bijesan, mucao je kako oni nezajaljivi Zunino i Zungri, pod izlikom
da ele proiriti svoju poganu slastiarnicu, sad hoe ruiti njegovu kuu.
- Kuu mojih roditelja, moju kuu, staru i uglednu kuu u Ulici Garay! - ponavljao je, da utuenost moda
utopi u melodiji.
Nije mi bilo odve teko shvatiti njegove jade. Kad ovjek navri etrdesetu, svaka je promjena odvratni
znamen protjecanja vremena; osim toga, posrijedi je bila kua koja me beskonano podsjeala na Beatriz.
Htio sam napomenuti tu tankoutnu pojedinost; moj me sugovornik nije sluao. Ako Zunino i Zungri budu
i dalje tjerali svoj apsurdni naum - ree - doktor Zunni, njegov odvjetnik, istoga e asa zatraiti odtetu i
primorati ih da isplate sto tisua pesosa.
Zunnijevo ime na mene je ostavilo dojam; njegova kancelarija, koja se nalazila izmeu ulica Caseros i
Tacuar, uivala je poslovian ugled. Zapitao sam da li je ve preuzeo sluaj. Daneri je odvratio da e s
njime govoriti toga istog popodneva. Neto se skanjivao, a onda onim tihim, bezlinim, glasom, kojim
obino povjeravamo neto vrlo intimno, dodade da mu je kua nuno potrebna za dovrenje spjeva, zato
to se u jednom zakutku podruma nalazi Aleph. Objasnio mi je da je Aleph jedna od toaka u prostoru
koja sadri sve toke.
- U podrumu je, ispod blagovaonice - nastavio je, proistivi izgovor uzbuenjem. - Moj je, moj je. Ja sam
ga otkrio u djetinjstvu, prije negoli sam krenuo u kolu. Podrumske su stube strme, tetak i tetka nisu mi
dali da silazim, ali je netko rekao da je u podrumu cijeli svijet. Pri tom je mislio, kako sam poslije saznao,

na globus, ali sam ja shvatio da je to svijet. Kriomice sam iao, stropotao se niz zabranjene stube, pao.
Kad sam otvorio oi, vidio sam Aleph.
- Aleph? - zinuo sam.
- Jest, mjesto gdje se nalaze, odvojeno, sva mjesta na zemaljskoj kugli, viena sa svih strana. Nikome
nisam povjerio svoje otkrie, ali sam se vratio. Odakle djetetu spoznaja da je steklo povlasticu da kao zreo
ovjek isklee svoj spjev! Zunino i Zungri nee me opljakati, ne, i stoput ne! Doktor Zunni dokazat e
im, sa zakonikom u ruci, da je moj Aleph neotuiv.
Pokuao sam srediti misli.
- Zar taj podrum nije suvie mraan?
- U tvrdu glavu istina ne dopire. Ako su u Alephu sva mjesta na Zemlji, onda su ondje sve lui, sve
svjetiljke, svi izvori svjetlosti.
- Dolazim smjesta da to vidim.
Spustio sam slualicu, prije negoli stavi kakvu zabranu. Dovoljno je da ovjek sazna jednu injenicu, pa
da odmah rasvijetli niz srodnih, ranije nesluenih pojedinosti: ja, budala, dotad nisam razabrao da je
Carlos Argentino luak. Uostalom, cijela ta obitelj Viterbo ... I sam esto ponavljam kako je Beatriz bila
ena, curica, gotovo nesmiljene pronicljivosti, ali ona njezina nehajnost, rastresenost, samoivost, prava
pravcata okrutnost, moda imaju svoje patoloko objanjenje. Ludilo Carlosa Argentina ispunilo me
zloudnom sreom: nas smo se dvojica, u dnu due, zapravo oduvijek prezirali.
U Ulici Garay dvorkinja mi je rekla da izvolim priekati. Deko je, kao i uvijek, u podrumu, gdje razvija
slike. Pored vaze bez cvijeta, na suvinom klaviru, smijeio se (vie neprolazno negoli anakronino) veliki
Beatrizin portret u neprirodnim bojama. Nitko nas nije mogao vidjeti; obuzet oajnikom njenou,
pristupio sam slici i rekao joj:
- Beatriz, Beatriz Elena, Beatriz Elena Viterbo, Beatriz draga, Beatriz zauvijek izgubljena, to sam ja,
Borges.
Naskoro je uao Carlos. Stao je odreito govoriti; vidio sam da su mu sve misli usmjerene na gubitak
Alepha.
- aica pseudokonjaka - naredio je - i kree u podrum. Vidjet e, obvezan je dorsalni poloaj. Nita
manje nisu obvezni pomrina, mirovanje, privikavanje oiju. Lei e na poploani pod i uprijeti pogled u
devetnaestu stubu na uvenom stubitu. Ja se vraam, sputam podni poklopac, i ti ostaje sam. Nemoj da
te prestrai kakav glodavac. Za koju minutu ugledat e Aleph. Mikrokozam alkemiara i kabalista, naeg
stvarnog i poslovinog prijatelja, multum in parvo!
Prolazei blagovaonicom, nadovee:
- Naravno, ako ga ne vidi, tvoja nesposobnost ne potire moje svjedoanstvo ... Sii. Za koji asak moi
e uspostaviti dijalog sa svim Beatrizinim slikama.
Hitro sam siao, sit njegovih lupetanja. Podrum, malko iri od stubita, prilino je podsjeao na bunar.
Pogledom sam uzalud traio globus to ga je spomenuo Carlos Argentino. U jednom kutu bili su
nagomilani sanduci s bocama i torbe od krutog platna. Carlos dohvati jednu torbu, presavije je i postavi na
tono odreeno mjesto.

- Jastuk nije kraljevski - stao je objanjavati - ali ako podignem za cigli centimetar, nee vidjeti ni prst
pred nosom i svladat e te pometnja i stid. Rasprostri se na pod i izbroji devetnaest stuba.
Posluao sam njegove budalaste upute; napokon je otiao. Briljivo je zatvorio podni poklopac; unato
pukotini, koju sam kasnije uoio, zavladao je mrak kao u rogu. Odmah sam prozreo svoj pogibeljni
poloaj: luak me iva zakopao, davi mi prethodno da ispijem otrov. Carlosovo petljanje odavalo je
pritajeni strah da ja neu ugledati udo: da zabauri svoje bulanjenje, da ja ne saznam za njegovo ludilo,
mora me ubiti. Podila me mutna nelagoda koju sam pokuao pripisati ukoenom poloaju, a ne
djelovanju narkotika. Sklopio sam oi, otvorio sam ih. Tada sam ugledao Aleph.
Evo me sada u neizrecivu sreditu svoje pripovijesti; ovdje poinje moj spisateljski oaj. Svaki jezik tvori
spisak simbola; da bi se njima baratalo, sugovornici moraju imati zajedniku prolost. Kako da drugima
prenesem beskonani Aleph to ga moje bojaljivo sjeanje tek ovla zahvaa? U slinoj nevolji, mistici
su se utjecali mnogobrojnim znamenjima; da oznai boanstvo, jedan Perzijanac govori o ptici koja je, na
neki nain, sve ptice; Alanus ab Insulis, o kugli kojoj je sredite posvuda a obodnica nigdje; Ezekijel, o
anelu sa etiri lica, koji se istodobno obraa Istoku i Zapadu, Sjeveru i Jugu. (Ne navodim uzalud ove
nepojmljive analogije; one se, donekle, tiu Alepha.) Moda mi bogovi nee uskratiti da pronaem
ekvivalentnu sliku, ali bi tada ovaj izvjetaj zabrazdio u literaturu, u patvorinu. Osim svega, ostaje
nerjeivo sredinje pitanje: nabrajanje, makar i djelomino, beskonanog skupa. U tom divovskom
trenutku vidio sam milijune ugodnih ili grozomornih ina: nijedan me nije osupnuo vie od injenice da su
svi okupljeni u istoj toki, da se ne preklapaju i ne stapaju. Ono to su mi oi ugledale bilo je istovremeno;
ono to budem zapisao bit e susljedno, jer je takva narav jezika. Evo to sam uspio zapamtiti.
U donjem dijelu stube, s desne strane, vidio sam kuglicu koja se prelijevala u svim bojama i gotovo se
nepodnoljivo ljeskala. Isprva sam pomislio da se okree; potom sam dokuio da je to gibanje opsjena
koju stvaraju vrtoglavi prizori u njoj. Promjer Alepha mogao je iznositi dva-tri centimetra, ali je u toj
kuglici bio sadran svemir, u naravnoj veliini. Svaka je stvar (uzmimo, zrcalo) bila beskonaan broj
stvari, zato to sam je bjelodano vidio iz svih toaka univerzuma. Vidio sam napueno more, vidio sam
svitanje i predveerje, vidio sam mnotva ljudi u naoj Americi, vidio sam srebrnastu pauinu u sreditu
crne piramide, vidio sam nebrojene i bliske oi kako se ogledaju u meni kao u zrcalu, vidio sam sva zrcala
na ovome planetu i ni u jednome svoj odraz, vidio sam u stranjem dvoritu u Ulici Soler one iste ploice
to sam ih prije trideset godina vidio u ulaznom trijemu jedne kue u Fray Bentosu, vidio sam grozdove,
snijeg, duhan, rudne ile, vodenu paru, vidio sam ispupene ekvatorijalne pustinje i svako zrnce pijeska u
njima, vidio sam u Invernessu enu koju nikad neu zaboraviti, vidio sam zanosne vlasi, uznosito tijelo,
vidio sam rak na sisi, vidio sam krug osuene zemlje na ploniku gdje je neko bilo stablo, vidio sam
jedan ljetnikovac u Adroguu, primjerak prvog engleskog prijevoda Plinija to ga je nainio Philemon
Holland, vidio sam istodobno svako slovo na svakoj stranici (u djetinjstvu sam se udio kako se slova u
zatvorenoj knjizi ne izmijeaju i izgube u toku noi), vidio sam no i tadanji dan, vidio sam zalazak sunca
u Quertaru to je odraavao boju jedne rue u Bengalu, vidio sam svoju praznu spavaonicu, vidio sam u
kabinetu u Alkmaaru globus meu zrcalima koja ga beskonano umnaaju, vidio sam konje uzvijorene
grive na alu Kaspijskog mora u svitanje, vidio sam njene kosti jedne ruke, vidio sam kako preivjeli
borci iz neke bitke alju razglednice, vidio sam u izlogu iz Mirzapura panjolske igrae karte, vidio sam
iskoene sjene paprati na tlu jednog staklenika, vidio sam tigrove, motorne klipove, bizone, morsku
bibavicu i vojske, vidio sam sve mrave na ovome svijetu, vidio sam perzijski astrolab, vidio sam u ladici
pisaeg stola (i protrnuo vidjevi rukopis) raskalana, nevjerojatna, neporeciva pisma to ih je Beatriz slala
Carlosu Argentinu, vidio sam omiljeni spomenik u Chacariti, vidio sam uasne ostatke neko predivne
Beatriz Viterbo, vidio sam kolanje svoje tamne krvi, vidio sam mehanizam ljubavi i mijenu smrti, vidio
sam Aleph, sa svih strana, vidio sam u Alephu Zemlju, i na Zemlji opet Aleph, i u Alephu Zemlju, vidio
sam svoje lice i svoju utrobu, vidio sam tvoje lice, spopala me vrtoglavica i briznuo sam u pla, jer su

moje oi vidjele onaj skroviti i hipotetiki objekt ijim nazivom ljudi barataju, premda ga ni jedan ovjek
nije vidio: nedokuivi svemir.
Obuzelo me beskrajno udivljenje, beskrajna alost.
- Mora da si pobenavio od pustog zabadanja nosa onamo gdje mu nije mjesto - javi se mrski i veseli glas. Koliko god lupao glavom, nee mi se za ovo otkrie oduiti ni za sto godina. Straan opservatorij, to
kae, Borges?
Cipele Cariosa Argentina stajale su na najvioj stubi. Zateen iznenadnim polumrakom, nekako sam se
iskobeljao i promucao:
- Straan. Ba straan.
Zaudila me ravnodunost vlastitog glasa. Carlos Argentino nestrpljivo je navaljivao:
- Jesi li sve vidio, u bojama?
U isti mah smislio sam osvetu. Dobrohotno, izrazito samilosno, nervozno, okolino, zahvalio sam Carlosu
Argentinu Daneriju to me uveo u svoj podrum i toplo mu preporuio da iskoristi ruenje kue i napusti
pogibeljnu metropolu koja nikome, ali ba nikome, ne prata. S blagom upornou odbio sam raspravu o
Alephu; zagrlio sam ga, na polasku, i ponovio mu da su isti zrak i mir dva najbolja lijenika.
Na ulici, na stubama Concepcina, u podzemnoj eljeznici, sva su mi lica bila bliska. Pobojao sam se da
me vie nita nee moi iznenaditi, pobojao sam se da e me vjeno pratiti dojam povratka. Na svu sreu,
poslije nekoliko besanih noi, ponovo me pohodio zaborav.
Postskriptum od 1. oujka 1943. est mjeseci poslije ruenja zgrade u Ulici Garay, izdavaka kua
"Prokrust", ne posustavi pred duljinom zamanog spjeva, izbacila je na trite izbor "argentinskog
iverja". Ishod je izlino spominjati: Carlos Argentino Daneri dobio je Drugu nacionalnu nagradu za
knjievnost. Prva je dodijeljena doktoru Aiti; trea, doktoru Mariju Bonfantiju; zaudo, moje djelo
Kockareve kocke nije poluilo ni jednog glasa. Tko zna po koji su put pobijedili neshvaanje i zavist! Ve
odavna nisam sreo Danerija; novine piu da e nam uskoro podariti drugu knjigu. Njegovo nadahnuto pero
(sada neoptereeno Alephom) posvetilo se stihovanju izvadaka doktora Aceveda Diaza.
"Primio sam tvoju turobnu estitku" - pisao mi je. "Ti, emerni moj drukane, puca od zavisti, ali mora
priznati - makar prepukao! - da sam ovom prilikom svoj eir uspio zakititi najrumenijim perom: svoj
turban, najsjajnijim kalifom meu svim rubinima"

Dodat u dvije primjedbe: prva se odnosi na narav Alepha; druga, na njegov naziv. On, kao to je poznato,
potjee od prvog slova svetog jezika. Njegovo postavljanje na proelje ove pripovijesti nije sluajno. Za
Kabalu, to slovo oznaava En Sof, bezgraniko i isto boanstvo; govorilo se takoer da ima oblik
ovjeka koji pokazuje Nebo i Zemlju kako bi oznaio da je donji svijet zrcalo i zemljovid gornjega; za
Mengenlehre on je simbol transfinitnih brojeva u kojima cjelina nije vea od pojedinoga dijela. Mene
zanima: je li Carlos Argentino sam odabrao taj naziv, ili ga je proitao, postavljena na neku toku gdje se
stjeu sve toke, u nekom od bezbrojnih tekstova to mu ih je otkrio Aleph iz njegove kue? Koliko god to
nevjerojatno zvualo, ja mislim da postoji (ili je postojao) drugi Aleph, ja mislim da je Aleph iz Ulice
Garay lani Aleph.
Da obrazloim. Oko 1867. kapetan Burton obnaao je u Brazilu dunost britanskog konzula: u srpnju
1942. Pedro Henrquez Urena otkrio je u biblioteci u Santosu jedan njegov rukopis u kojemu se spominje

zrcalo to ga Istok pripisuje Iskandaru Zu al-Karnainu, odnosno Aleksandru Dvorogome Makedonskom.

U tome zrcalu odraavao se cijeli svemir. Burton navodi i druge sline tvorevine - sedmerostruki pehar
Kai Hosrua, zrcalo to ga je Tarik Benzejjad otkrio u kuli (Tisuu i jedna no, 272), zrcalo to ga je
Lukijan iz Samosate uspio razgledati na Mjesecu (Vjerodostojna povijest, I, 26), zrcalno koplje to ga
prva knjiga Capellina Satyriconapripisuje Jupiteru, sveobuhvatno zrcalo Merlinovo, "okruglo i udubljeno i
nalik na svijet od stakla" (The Faerie Queene, III, 2, 19) - i nadodaje ove zanimljive rijei: "Svi spomenuti
predmeti (kojima je jedina mana to ne postoje) obine su optike sprave. Vjernici koji dolaze u damiju
Amr, u Kairu, dobro znaju da je svemir u jednom od kamenih stupova to opkoljavaju sredinje dvorite ...
Nitko ga, dakako, ne moe vidjeti, ali oni koji prislone uho na stup, tvrde da iz njega ubrzo zauju
ravnomjerno huanje ... Damija potjee iz VII. stoljea: stupovi su doneseni iz drugih predislamskih
hramova, jer, kao to je zapisao Ibn Haldun: "U dravama koje su osnovali nomadi cjelokupno
graditeljstvo u rukama je stranaca. "
Postoji li taj Aleph u sri kamena? Jesam li ga vidio kad sam sve vidio i zatim ga zaboravio? Na je duh
podloan zaboravu; i ja sam iskrivljujem i gubim, zbog tragine erozije godina, crte na Beatrizinu licu.
Za Estelu Canto
(Milivoj Telean)